Search

Cilj se ovoga rada prepoznaje u sustavnu prikazu i opisu metaforâ i gestâ u četirima Evanđeljima na postavkama teorije konceptualne metafore koja se razvija u kognitivnoj lingvistici krajem osamdesetih godina dvadesetoga stoljeća i temelji se na preslikavanju iz jedne pojmovne domene u drugu na temelju sličnosti. Polazeći od te postavke u kognitivnoj se lingvistici naglašava da su verbalni izrazi samo jedan od oblika u kojemu se metafora može pojaviti. Geste su također jedan vid izraza metafore. Povećano zanimanje za geste kao neverbalne metaforičke izraze počinje devedesetih godina prošloga stoljeća, što se odrazilo i na proučavanje odnosa između metafore i geste. Opis metaforâ i gestâ u evanđeoskim tekstovima usmjeren je na njihovu snagu izražavanja i približavanja apstraktnih domena koje se ne mogu izreći doslovnim jezikom, ali ni pojmovno ni jezično neposredno razumjeti. U reprezentativnome prikazu izabrana je metafora pastira koja se pojavljuje u svim četirima Evanđeljima. Bit će vidljivo da metafora pastira odražava određeno bliskoistočno poimanje i znanje o svijetu, posebnu životnu povezanost između pastira i ovaca koja se u sinoptičkim Evanđeljima izravno ili neizravno preslikava na Isusa. Uvid u pojmovne strukture evanđeoskoga teksta i sržnu poruku nudi sedam samoobjaviteljskih metafora iz Ivanova Evanđelja kojima Isus predstavlja svoju ulogu u odnosu prema ljudima: „Ja sam kruh života“, „Ja sam svjetlost svijeta“, „Ja sam vrata (ovcama)“, „Ja sam pastir dobri“, „Ja sam uskrsnuće i život“, „Ja sam Put i Istina i Život“ i „Ja sam istinski trs“. Metaforama u drugome licu jednine: „Ti si Petar-Stijena...“ i u drugome licu množine: „Vi ste sol zemlje“ i „Vi ste svjetlost svijeta“ Isus također određuje i približava poslanje svojih učenika. Zaokruženu cjelinu promatranja metaforičnosti evanđeoskih tekstova čine odabrane geste, osobito one koje odražavaju apstraktne domene i sudjeluju u prenesenome značenju evanđeoske poruke, od kojih treba izdvojiti Judin poljubac i Pilatovo pranje ruku koji su ušli u frazeologiju mnogih jezika. The aim of the thesis is recognised in a systematic presentation and description of metaphors and gestures in the four Gospels on the basis of conceptual metaphor theory, which was developed in cognitive linguistics at the end of 1980s and is based on replicating out of one concept domain to another based on similarity. Starting from that assumption, cognitive linguistics emphasises that verbal expressions are only one of the forms in which a metaphor can appear. Gestures are also another form of expressing metaphors. An increased interest in gestures as nonverbal metaphoric expressions started in the 1990s, which was reflected in research on the relationship between metaphors and gestures. A description of metaphors and gestures in Gospel texts is directed at their strength of expression and approach to abstract domains which cannot be uttered literally, nor can they be either conceptually or linguistically directly understood. A metaphor of the shepherd who appears in all four Gospels was chosen in the representative demonstration. It will be seen that the metaphor of the shepherd reflects a certain Middle Eastern notion and knowledge about the world, a special life bond between the shepherd and the sheep which is directly or indirectly copied onto Jesus in the synoptic Gospels. An insight into conceptual structures of the Gospel text and the core message offers seven self-revelatory metaphors from the Gospel of John in which Jesus represents his relationship towards people: “I am the bread of life”, “I am the light of the world”, “I am the gate (for the sheep)”, “I am the good shepherd”, “I am the resurrection and the life”, “I am the Way, the Truth, and the Life”, “I am the true vine”. Using second person singular metaphors: “You are Peter...” and second person plural metaphors: “You are the salt of the earth” and “You are the light of the world”, Jesus determines and draws closer the mission of his disciples. A full circle of viewing metaphoricity of the Gospel texts constitute the selected gestures, especially the ones which reflect abstract domains and participate in the message of the Gospel figuratively, where the kiss of Judas and Pilate washing his hands need to be isolated as they have entered the phraseology of many languages. The thesis is divided in three chapters and includes a theoretical part which is the basis and the framework within which the corpus research will be performed, i.e. the description and the analysis of individual examples of metaphors and gestures in the four Gospels. The first chapter will conceptually define metaphors firstly and mark their specificities and multiplicities which is the reason why they are being researched in many fields of science, e.g. philosophy, linguistics, psychology, theology. A historical overview of the most important theories of metaphor will follow the sequence from Aristotle’s definition and understanding the metaphor as a poetic device and a figure of speech which is based on borrowing and deviation from the literal use of language, all until cognitive linguistic and semantic definition of the metaphor as a cognitive tool and experience of the world. The choice of the authors and theoretical approaches shows the most important emphases in metaphor study which led to the cognitive theory of metaphor in which metaphors are presented as a foundation of thought, language and the understanding of the world. Along with the cognitive theory of metaphor, there grows an interest for gestures as nonverbal expressions of metaphor. That is the reason this theory will be the basis for describing metaphors and gestures in the Gospels. The second chapter refers to individual examples of metaphors in Gospel texts. It needs to be said that the Gospels are full of figurative speech, abstract notions and explicit metaphors. A metaphor is not simply a figure of speech which serves as a replacement or a fulfilment of conceptual and lexical voids, but it can be used simply, clearly and directly to approach the divine, invisible reality which transcends the visible world and physical experience. The greatest power of metaphors is exactly in the fact that we can mediate and explain something unavailable, unexperienced and unattempted based on the visible, available and experienced in the physical world. With this knowledge, it is easier to follow the description of the selected metaphors, starting with the metaphor of the shepherd which, as a repeating motif and symbol, finds its place in all four Gospels. In order to completely understand the importance of Jesus’s metaphor “I am the good shepherd, it was necessary to provide a historical, traditional and cultural framework from which it stemmed, as its rootedness in the Old Testament texts. All the other Jesus' self-revelatory metaphors, as well as metaphors in the second person singular and plural, require an interdisciplinary approach on a contextual, intertextual, philological and exegetical level. This approach should enable the discovery of an authentic meaning of these notions and their role in the creation of the theological message of each of the evangelists. A special contribution in this part of the thesis is the derivation of new conceptual metaphors. The last chapter includes gestures as nonverbal metaphorical expressions in Gospel texts. Same as with the analysis of metaphors, the first part of the chapter is the theoretical presentation of the gesture research, with a conceptual definition and relationship to metaphors and concludingly with the divisions certain authors have suggested. It is important to emphasize that gestures differ from other acts and movements by a communication characteristic, and in the Gospel texts gestures take part in the figurative sense with a precisely defined message and may not be taken literally. The metaphoricity of the described gestures stems firstly from the context and the Gospel message, but also from the cultural and linguistic background, which tried to reveal itself and connect to wider contextual frameworks. Certainly, that adds an additional value to this description. A division of gestures in the Gospels relies greatly on the division from the theoretical overview, except in the examples of Gospel gestures which by their roles and participation in communication do not fit in the established framework. Examples of this include the kiss of Judas, Jesus washing the feet of his disciples, writing with his finger in the sand, and Pilate washing his hands, all of which could be classified in a broad and general division of metaphorical gestures. By using an interdisciplinary approach, the set goal was reached – to systematically describe metaphors and gestures in the four Gospels beginning with their specificities and different understanding from everyday speech and other types of texts and to leave the door open for further research.

Diplomski rad, kako i sam naslov govori, prikazuje Nikodema i njegov put traženja koji evanđelist Ivan predstavlja kao model vjernika koji u osobnom susretu s Isusom, rađajući se odozgor, otkriva smisao i cilj svojega života. Radi potpunijeg razumijevanja specifičnosti tog jedinstvenog Ivanovog izvješća, koji ne nalazimo u sinoptičkim evanđeljima, prvi dio posvećen je kratkom prikazu značajki Evanđelja po Ivanu kao što su autorstvo, mjesto i vrijeme nastanka, jezik i stil pisanja, struktura teksta i usporedba sa sinoptičkim evanđeljima. Drugi dio rada donosi egzegetsko-teološku analizu Nikodemovog susreta s Isusom (Iv 3, 1-21). Nakon literarnog konteksta, koji je nužan za ispravno tumačenje teksta, analizirat ćemo komunikacijsku strategiju teksta. U središnjem i najvažnijem dijelu odredit ćemo semantičko značenje teksta prema prethodno definiranoj strukturi. Posljednje poglavlje prikazuje Nikodemov prijelaz iz tame u svjetlo, tj. njegov izlazak iz lažne sigurnosti i superiornog znanja k spoznaji Istine. The thesis, as the title itself suggests, depicts Nicodemus and his path of search, which the evangelist John presents as a model of a believer who, in a personal encounter with Jesus, being born from above, discovers the meaning and purpose of his life. For a more complete understanding of the specifics of that unique John's report, which we do not find in the synoptic gospels, the first part is devoted to a brief description of the features of the Gospel of John, such as authorship, place and time of creation, language and writing style, text structure and comparison with the synoptic gospels. The second part of the thesis provides an exegetical-theological analysis of Nicodemus' encounter with Jesus (Jn 3:1-21). After the literary context, which is necessary for the correct interpretation of the text, we will analyze the communication strategy of the text. In the central and most important part, we will determine the semantic meaning of the text according to the previously defined structure. The last chapter shows Nicodemus' transition from darkness to light, i.e. his exit from false security and superior knowledge to the realization of the Truth.

U ovom ćemo članku raspravljati o metodama tumačenja koje pomažu da vam evanđelja i novozavjetne poslanice budu jasne i smislene. Naša svrha nije ulaziti u tehničku raspravu novozavjetnih znanstvenika o ovim knjigama, iako ćemo se povremeno pozivati na ove rasprave u svrhu daljnjeg pojašnjenja. Naš je cilj pomoći čitatelju da vidi na koji način pažljivo, promišljeno čitanje evanđelja i poslanica uz molitvu može biti nagrađeno smislenim uvidima te može donijeti duhovnu obnovu., This article will discuss methods of interpretation that will help make the Gospels and the New Testament epistles meaningful. It is not our purpose to get into the technical discussion of New Testament scholars regarding these books, although reference will be made to this discussion on occasions for purposes of clarification. Our goal is to help the reader to see that careful, thoughtful, and prayerful reading of the Gospels and the Epistles will be rewarded with meaningful insights and bring spiritual renewal.

U pristupu Svetome pismu vjernici često nailaze na poteškoće s biblijskim tekstovima koje je teško razumjeti bez dubljeg znanstvenog istraživanja. Zbog toga se takvi tekstovi nerijetko smatraju manje značajnima za vjernički život. Jedan od takvih tekstova je i 21. poglavlje Evanđelja po Ivanu koje je i tema ovoga diplomskoga rada koji nosi naslov: »Ukazanje uskrsloga. Egzegetsko-teološka analiza Iv 21 u komunikacijskoj perspektivi«. Prvo poglavlje posvećeno je povijesno-kritičkoj pozadini Iv 21 u kojoj se zrcali situacija prve kršćanske zajednice kojoj je tekst namijenjen kao i problemi koji su oblikovali ključne teme koje u njemu susrećemo. Povijesno-kritička pozadina nužna je za potpunije razumijevanje uloge i značenje teksta jer odražava dijaloge pojedinca i njegovog Boga u konkretnoj situaciji. Drugo poglavlje sadrži detaljniju egzegetsko-teološku analizu Iv 21 u komunikacijskoj perspektivi. Riječ je o jednom od novijih egzegetskih pristupa koji posebnu pozornost pridaje značenju teksta i njegovom utjecaju na čitatelje današnjeg vremena. U njemu se određuje delimitacija i jedinstvo teksta, struktura, semantička konfiguracija i pragmatičke implikacije Iv 21. Budući da su biblijski tekstovi svevremenski i čitatelji današnjeg vremena u Iv 21 posebice u Petrovu susretu s Uskrslim pronalaze model vjere i autentičnog življenja povjerena im poslanja. Svaki čitatelj u njemu može prepoznati neki dio vlastitog životnog iskustva. Važne su teme kajanje, oproštenje kao susret s Božjom ljubavlju, priznanje vlastite ljubavi prema Bogu, životno poslanje kao smisao života, žrtva iz ljubavi prema Bogu i bližnjemu te činjenica da je svačiji životni put s Bogom zapravo unikatan. In approach to the Bible, the faithful often have a hardship with texts that are hard to understand without deep scientific research. Because of that, those texts are considered less important to their spiritual life. One of those texts in 21 chapter of the Gospel of John which is the theme of this theses that have a subject: »Apparition of the Risen. Exegeses and theological analysis on John 21 in communication perspective«. First chapter is dedicated to historic-critics background of John 21 in which we see the situation of the first christian community to which is text intended and problems that shape the main themes that we see in the text. Historic critics background is necessary for fuller understanding of the purpose and meaning of the text because it shows dialog between individual person and his God in some concrete situation. Second chapter contains deeper exegeses and theological analysis on John 21 in communication perspective. It’s about one of the newest exegeses approach which special attention gives to meaning of the text and his influence on reader of the present time. In this chapter is determined borders and unity of text, structure, semantic configuration and pragmatic implications of John 21. Biblical texts can find place in all times, so the reader of this time in John 21, especially in Peters encounter with Risen, can find model of faith and authentic living of entrusted mission. Every reader in him can recognize some part of own life experience. Important themes are repentance, forgiveness as encounter with God’s love, recognition own love for God, life mission as meaning of life, sacrifice for love to God and closes one and fact that everyone’s life path with God is in fact unique.

Ivanovo se evanđelje zbog svojeg stila i načina pisanja razlikuje od sinoptika. Kod Ivana imamo osjećaj kao da govori uzvišeni Jaganjac Božji, Mesija, Kralj, dok je kod sinoptika u središtu navještaj kraljevstva Božjeg. Glavna tema evanđelja je vjera ivanovske zajednice koja se suprotstavlja židovskoj nevjeri. Ivanovo evanđelje najviše govori o važnosti Duha Svetoga, te se još naziva i „duhovno.“ U radu se s posebnom pažnjom analizira uloga Duha Svetoga u pashalnom misteriju na temelju tri biblijska teksta: Iv 14, 15-31; Iv 16, 4-15; Iv 20, 19-23. U tekstovima Isus svojim učenicima na posljednjoj večeri obećava Duha Branitelja. Da bi došao „drugi“ Branitelj, Isus mora otići. Isus će poslati Duha Svetoga od Oca, a Branitelj će ih hrabriti i produbljivati Kristove riječi. Učenici su zbunjeni, no, Isus je svjestan zadaće koju je dobio od Oca. Tijekom mukotrpnog sudskog procesa, nakon poniženja, Isus hrabro korača prema smrti na križu, tj. prema svojoj proslavi. S jedne strane, Isusova smrt na križu znači razlijevanje Duha njegovim sljedbenicima, dok s druge strane se dokazuje da je Isus pashalno janje koje se žrtvuje za čitavo čovječanstvo. Nadalje se u radu dokazuje da je Duh Sveti treća božanska osoba, da je član Presvetog Trojstva, te da je i sam Bog. Iako se za njega često zna reći da je „nepoznati“ Bog, on je itekako bitan u Trojstvu. Budući da su se kroz povijest pojavila kriva naučavanja o Duhu, u radu se na temelju spisa Atanazija, Bazilija Velikoga i Grgura Nazijanskog iz ivanovske perspektive, progovorilo o Duhu kao o Bogu i samim time ravnopravnom članu Trojstva. Problem između Istoka i Zapada nastaje dodatkom Filioque u Nicejsko – carigrasko vjerovanje u 6. stoljeću. Taj se problem nastojao riješiti na raznim saborima, no ostao je neriješen do današnjih dana i jedan je od uzroka raskola Istoka i Zapada. The Gospel of John differs from the Synoptics in its style and manner of writing. In John’s Gospel we have the feeling that the exalted Lamb of God, the Messiah, the King, is speaking, while in the Synoptics the proclamation of the kingdom of God is at the center. The main theme of the Gospel is the faith of the John’s community which opposes Jewish unbelief. The Gospel of John speaks most of the importance of the Holy Spirit and is also called “spiritual.” The paper analyzes the role of the Holy Spirit in the Paschal Mystery based on three biblical texts: Jn 14: 15-31; Jn 16: 4-15; Jn 20: 19-23. In those texts, Jesus promises his disciples the Spirit, a mighty Defender at the Last Supper. For the "other" Defender to come, Jesus must leave. The Defender will encourage them and deepen the words of Christ. The disciples are confused, but Jesus is aware of the mission he received from the Father. During the arduous trial, after the humiliation, Jesus bravely steps towards his death on the Cross, i.e. towards his glorification on the Cross. On the one hand, Jesus’ death on the Cross means the sending of the Spirit to his followers, while on the other hand, it is proved that Jesus is the Passover lamb sacrificed for all mankind. Furthermore, the paper proves that the Holy Spirit is the third divine person, that he is a member of the Most Holy Trinity, and that he is God himself. Although he is often said to be an "unknown" God, he is very important in the Trinity. Since false teachings about the Spirit have appeared throughout history, the paper, based on the writings of Athanasius, Basil the Great and Gregory of Nazianzus, discusses the Spirit as God and thus as an equal member of the Trinity from John's perspective. The problem between the East and West arises with the addition of the Filioque to the Nicene-Constantinople Creed in the 6th century. This problem was tried to be resolved at various Councils, but it has remained unresolved to this day and is one of the causes of the schism between the East and West.

»Marija u Ivanovu evanđelju« tema je diplomskog rada koji je posvećen ulozi i poslanju Blažene Djevice Marije u Iv 2, 1-12 i Iv 19, 25-27. Prvi dio rada donosi kratki prikaz Marijina lika i djela u sinoptičkim evanđeljima i u Evanđelju po Ivanu koji ima za cilj ukazati na sličnosti i razlike, te posebnosti svakog pojedinog evanđeliste s obzirom na izvješća o Blaženoj Djevici Mariji. Drugi, središnji dio, posvećen je detaljnijoj egzegetsko-teološkoj analizi izvješća o Isusovoj majci u Ivanovu evanđelju. Riječ je o izvješću o svadbi u Kani (Iv 2, 1-12) u kojemu Ivan prikazuje Mariju kao posrednicu i o izvješću o Isusovoj muci (Iv 19, 25-27) u kojemu Ivan prikazuje Mariju kao majku. Ivanovo evanđelje koje se po mnogočemu razlikuje od sinoptičkih, svojom teologijom i pristupom donosi i posebnost Marijinog lika. Izvješće o svadbi u Kani (Iv 2, 1-12) donosi samo Ivan, stoga jedino u njemu možemo vidjeti majku Gospodinovu kao onu koja primjećuje potrebe ljudi i za njih posreduje kod svoga Sina. U početku Isusovog javnog djelovanja Marija ima svoju ulogu kao kod događaja u Kani, a njezin hod vjere i djelovanja pratimo sve do Golgote, pod Isusovim križem (Iv 19, 25-27). Marija je tiho prisutna u Isusovom zemaljskom životu, ali i u okruženju Isusovih učenika, buduće Crkve. Tu pod križem, kao posljednje očitovanje Očeve volje, Isus uspostavlja odnos majke i sina između Marije i ljubljenog učenika koji je upravo predstavnik buduće zajednice Isusovih učenika. »Mary in the Gospel of John« is a theme of the thesis, which is dedicated to the role and epistles of the Blessed Virgin Mary in John 2: 1-12 and John 19: 25-27. The first part of the paper presents a brief account of Mary's character and work in the Synoptic Gospels and in the Gospel of John, which aims to point out the similarities and differences, and the peculiarities of each individual evangelist, given the character of the Blessed Virgin Mary. The second, central part, is devoted to a detailed exegetical-theological analysis of the account of the mother of Jesus in the Gospel of John. It is a report of a wedding in Cana (Jn 2: 1-12) in which John portrays Mary as mediator and a report of the Passion of Jesus (Jn 19: 25-27) in which John portrays Mary as mother. The Gospel of John, which is in many ways different from the synoptic ones, brings with it the special character of Mary's character in her theology and approach. The report of the wedding in Cana (Jn 2: 1-12) is made only by John; it remains only for him to see the mother of the Lord as one who notices the needs of men and mediates for them with his Son. In the beginning of Jesus' public activity, Mary has a role to play as in the events in Cana, and she follows her course of faith and action all the way to Golgotha, under the cross of Jesus (Jn 19: 25-27). Mary is quietly present in Jesus' earthly life, but also in the environment of Jesus' disciples, the future Church. Here under the cross, as the last manifestation of the Father's will, Jesus establishes a mother-son relationship between Mary and the beloved disciple who has just introduced the future community of Jesus' disciples.

Diplomski rad pod naslovom »Marija Magdalena – ’Apostola apostolorum’« posvećen je analizi osobe i uloge Marije Magdalene u ranoj kršćanskoj zajednici koja i vjernicima današnjeg vremena može biti i jest model vjernog nasljedovanja Uskrsloga i autentičnog vršenja povjerena poslanja u Crkvi i svijetu. U prvom dijelu rada donosimo prikaz Marije Magdalene u pojedinim apokrifnim spisima, oslikavajući probleme prvih kršćanskih zajednica. Drugi dio posvećen je Mariji Magdaleni u kanonskim evanđeljima. Svi evanđeoski odlomci u kojima se pojavljuje povezani su s Isusovom mukom, smrti i uskrsnućem. U tom dijelu posebnu pozornost posvećujemo različitim prikazima Marije Magdalene u pojedinim evanđeljima. U trećem, glavnom dijelu rada pod nazivom »Od traženja Raspetoga do susreta s Uskrslim«, donosimo egzegetsko-teološku analizu Iv 20, 11-18 u komunikacijskoj perspektivi, prikazujući Mariju Magdalenu kao »apostola apostolorum«, prvu navjestiteljicu Uskrsloga učenicima prema Ivanovu evanđelju, vraćajući joj njezino izvorno biblijsko značenje i otkrivajući ju kao model nasljedovanja za čitatelje današnjeg vremena. The thesis titled »Mary Magdalene – ’The apostle of the apostles’« « is devoted to the analysis of the person and function of Mary Magdalene in the early Christian community, which for the today's believers can be and is the model of faithful followership of the Risen Christ and an authentic implementation of the entrusted mission in the Church and in the world. In the first part we introduce the overview of Mary Magdalene in the individual apocryphal writings, describing the problems of the first Christian communities. The second part is devoted to the representation of Mary Magdalene in cannonical gospels. All the fragments in which she reveals are related to the passion, death and ressurection of Jesus Christ. In this part we pay special attention to the various descriptions of Mary Magdalene in the induvidual gospels. In the third, central part titled »From the search for the Crucified to the encounter with the Ressurected« we will approach to a exegetical-theological analysis of evangelical fragment John 20, 11-18 in a communication approach representing Mary Magdalene as »the apostle of the apostles«, the first herald of the Risen Christ to the disciples according to the Gospel of John, restoring her original biblical meaning and revealing her as the followership model for today's readers.

Ivanovo je evanđelje zbog duboke teologije i uzvišenog stila ponijelo naslov cvijet evanđelja. Iako se već na prvi pogled razlikuje od sinoptika, Ivan, baš kao i oni, piše u skladu s potrebama svoje zajednice. Ivanova je zajednica vjerojatno živjela u sukobu s neobraćenim Židovima, stoga je autor hrabri za život u vjeri. Glavna svrha zbog koje Ivan piše je vjera, stoga ono nosi naziv i Evanđelje vjere. Sve susrete i sva znamenja Ivan donosi s ciljem da čitatelj povjeruje da je Isus Mesija. Vjeri koju u Evanđelju ispovijedaju pogani, bolesni, žene i ostale marginalizirane skupine, Ivan suprotstavlja pojam židovske nevjere. Autor posebice ističe vjeru žena pred vjerom muškaraca. Žene su te koje, grješne i odbačene, nailaze na Isusov oprost i milosrđe, te po svojoj vjeri spoznaju da je On obećani Spasitelj. Tri su takve žene protagonistice ovoga rada, to su: Samarijanka (Iv 4, 1 – 42), javna grješnica (8, 1 – 11) i Marija Magdalena (20, 11 – 18). Analizom svake perikope dobiva se uvid u njihove osobitosti, koje se na kraju mogu sintetizirati u najvažniju karakteristiku koja ih povezuje: svaka od ove tri žene je u početku odbačena i prezrena, najprije samim time što je žena, a onda zbog svojih grijeha. U Isusu ove žene pronalaze smisao za kojim tragaju i napuštaju svoj stari način života. One po daru njegovog oproštenja grijeha spoznaju da je Isus Mesija. Isus stoga svakoj od njih namjenjuje posebnu ulogu u širenju svog Kraljevstva: Samarijanka k Isusu dovodi svoj poganski narod, javna grješnica je svjedokinja kako su Božja ljubav i milosrđe iznad svakoga ljudskog zakona, a Marija Magdalena je prva osoba koja je susrela Uskrsloga. Može se dakle zaključiti kako svaka od ovih žena po svojoj vjeri postaje navjestiteljica Radosne vijesti. Ta činjenica predstavlja veliku promjenu s obzirom na dostojanstvo i položaj žene u Starom zavjetu: žena Staroga zavjeta je ili u potpunosti obespravljena i smatrana navoditeljicom na grijeh, ili ona koja rađa nosioce obećanja (Sara, Rebeka, Rahela) i izbavlja narod iz opasnosti (Debora, Betulija, Judita). Promjena započinje kad Bog za Majku Spasitelja svijeta odabire Mariju, koja je i danas najveći uzor vjere. Ženino dostojanstvo vraća sam Isus, čineći ih, od dotada obespravljenih članova zajednice, aktivnim sudionicama Božjeg kraljevstva, te je to jedini ispravan primjer kojeg bi Crkva trebala slijediti i danas. Because of its deep theology and sublime style, the Gospel of John bore the title of the flower of gospels. Although at first glance different from the synoptics, John, just like them, writes according to the needs of his community. John's community probably lived in conflict with unconverted Jews, so the author encourages his people to live in faith. The main purpose for which John writes is faith, therefore the gospel is called the Gospel of faith. John brings all the encounters and all the signs in order to make the reader believe that Jesus is the Messiah. The faith espoused in the gospel by the Gentiles, the sick, women and other marginalized groups contrasts the Jewish unbelief. The author particularly emphasizes the faith of women before the faith of men. It is women who, sinful and rejected, come to Jesus' forgiveness and mercy, and by their faith they know that He is the promised Savior. Three such women are the protagonists of this work, and those are: the Samaritan woman (John 4: 1 – 42), the public sinner (8: 1 – 11), and Mary Magdalene (20: 11 – 18). The analysis of each pericope gives insight into their peculiarities, which can eventually be synthesized into the most important characteristic that connects them: each of these three women is initially rejected and despised, first by being a woman and then by her sins. In Jesus, these women find the meaning they seek and abandon their old way of life. They, through the gift of his forgiveness of sins, realize and believe that Jesus is the Messiah. Jesus therefore assigns a special role to each of them in the expansion of His Kingdom: the Samaritan brings gentile Samaritans to Jesus, the public sinner witnesses the love and mercy of God are above every human law, and Mary Magdalene is the first person to meet the Risen One. It can therefore be concluded that each of these women, by their faith, becomes a herald of the Good News. This fact is a major change considering the dignity and position of the woman in the Old Testament: the woman of the Old Testament is either completely disenfranchised and considered a sinner, or one who gives birth to the promise holders (Sarah, Rebecca, Rachel) and saves the people from danger (Deborah , Betulia, Judith). The change begins when God chooses Mary for the Mother of the Savior of the World, who is still the greatest model of faith today. The women's dignity restores Jesus himself, making them, from disenfranchised members of the community, to active participants in the kingdom of God, and this is the only proper example the Church should follow today.

U ovome radu istražuju se načini uočavanja aspekata transformacije vode u vino u prvom znamenju Isusa Krista u Ivanovu evanđelju (2,1-11). Traženi aspekti izvode se iz događaja transformacije kao primarno pripovijedanog, pri čemu se istodobno argumentira doprinos novije literarne kritike u povijesnom razvoju egzegetskih disciplina. Predložena studija također ukazuje na metodološke okvire u kojima se traženi aspekti uočavaju pomoću različitih subdisciplina i obrađuje mogućnosti njihove efektne eklezijalne primjene., The article studies ways of spotting aspects of the transformation of water into wine in the first sign of Jesus Christ in the Gospel of John (2:1-11). Those aspects are deduced from the event of transformation as a primarily narrative event whose analysis takes into account the contribution of newer literary critique in the historical development of exegetical disciplines. The study also points out the methodological framework withinwhich the aforementioned aspects are identified through various sub‑disciplines and the possibility of their effective ecclesiastical application is analysed.

Tema ovoga diplomskog rada je Pilatova pravednost u Evanđelju po Ivanu. Ovim ću djelom pokušati iznova vrednovati, njegovu odgovornost za osudu Gospodina Isusa Krista. Svoj rad sam podijelila u pet dijelova. U prvom sam dijelu kratko opisala Pilatov Život, te njegovo upravljanje u sferi sudova, vojnoj sferi, te sferi poreza. Drugi dio ovoga rada opisuje Pilatov stav prema Židovima i odnos kršćana prema Pilatu. Prema Židovima on je bio okrutan, dok su kršćani ipak ostali podijeljeni, jedna ga strana osuđuje smatrajući ga okrutnim carskim službenikom, drugi brane i gledaju na njega kao na sredstvo našega spasenja. Na tom tragu, treći dio donosi tumačenje, opisivanje redaka u Ivanovom evanđelju koji nam opisuju sudski proces pred Pilatom kao Rimskim upraviteljem. Važno je naglasiti da Ivan u svom evanđelju krivnju za Isusovu smrt ne nalazi u Pilatu, koji je bio samo sredstvo po kojem se ona dogodila. On krivca vidi u Židovskom narodu, njihovim predstavnicima, te svećenicima koji su ga optužili. Isus je bio optužen da se pravi „Sinom Božjim“, i „kraljem Židovskim“, što je za njih bilo krivovjerje, odnosno uvreda prema Boga. U posljednjem, odnosno četvrtom dijelu, opisala Židovska sudišta, njihov postanak, te njihov stav i sud o Isusu Kristu. U samom zaključnom dijelu donijela sam svoj sud o Pilatu i njegovom nastupu pred Isusom, pred velikim vijećem i Židovskim narodom The subject of this graduate work is Pilat's righteousness in the Gospel of John. With this piece I will try to re-evaluate, his responsibility for the condemnation of Lord Jesus Christ. I divided this work into five parts. In the first part, I briefly described Pilat's life, his management in the sphere of the courts, the military sphere, and the sphere of taxation. The second part of this paper describes Pilat's attitude towards Jews and the relationship of Christians to Pilate. According to the Jews, he was cruel, while Christians were still divided, one party condemned him as a cruel imperial servant, others defended and looked upon him as the means of our salvation. On this trace, the third part gives an interpretation, describing the lines in John's Gospel that describe the trial process to Pilate as the Roman Governor. It is important to emphasize that John in his gospel is not guilty of Jesus' death in Pilate, which was just the means by which it happened. He sees the guilt in the Jewish people, their representatives, and the clerics who accused him of it. Jesus was accused of calling himself for "Son of God," and "the Jewish King", which was a hereditary or insult to God. In the fourth part I described the Jewish Judges, their occurrence and their attitude and judgment about Jesus Christ. In the final part I brought my judgment on Pilate and his appearance before Jesus, in front of the great council and the Jewish people.

Iv 15-16 predstavljaju varijaciju na teme iznesene u Iv 13-14. Ivan, kojeg simbolizira orao, kao da nadlijeće nad istim mjestom u krugovima koji bivaju sve viši i viši. U ovom poglavlju govor o jedinstvu Isusa s njegovim učenicima izlazi iz okvira prostora i vremena i postaje sveobuhvatan dok se na koncu u Iv 17 ne vine prema beskonačnosti Božjoj. U Starom zavjetu Izrael se često opisuje kao Božja Božja izabrana loza ili vinograd, brižno njegovan samo zato da donese obilat rod. Vidjeli smo da Isus nadomješta židovske institucije i blagdane, a ovdje on sebe uspoređuje s trsom novoga Izraela. Kao loze koje su povezane s njim, kršćani će donositi rod ako su hranjeni, ako život kola iz trsa kroz njih prema plodu. Neki ovu sliku kršćanske zajednice uspoređuju s Pavlovom slikom o tijelu Kristovu (1Kor 12, 12-31), ali dok Pavlova slika služi za uređenje odnosa kršćana jednih prema drugima, Ivanova se slika bavi ostajanjem kršćana u Kristu.

U radu će se prikazati uloga svećenika Kajfe u Isusovoj smrti prema Ivanovu evanđelju. U prvom poglavlju opisat će se povijesno-politički kontekst Judeje Isusova vremena. U drugom poglavlju donijet će se biografski prikaz Kajfe na temelju povijesnih izvora kojih nema mnogo, ali su značajni za razumijevanje njegova lika i života izvan onoga što o njemu znamo na temelju novozavjetnih spisa. Te će se spoznaje na kraju poglavlja staviti u suodnos s onima koje se mogu dobiti na temelju govora drugih novozavjetnih spisa o njemu. U trećem poglavlju obradit će se Ivanov prikaz Kajfe. Najprije će se pokušati pojasniti figura velikoga svećenika, njegove odgovornosti i obveze jer se Kajfa kod Ivana spominje upravo kao veliki svećenik, potom će se egzegetski obraditi ulomak iz Iv 11,45-53 te Iv 18,1-19,37 oslanjajući se na moderna egzegetska djela kako bi se objasnilo što Kajfa znači za Ivanovu misao.

Iv 9 prikazuje ozdravljenje slijepca od rođenja i remek-djelo je Ivanova dramatskog pripovijedanja, u njemu nijedna riječ nije suvišna. Motiv svjetla svijeta (9, 5) i aluzija na bazen Siloam (9, 7.11) diskretno ga povezuju s Blagdanom sjenica zbog kojeg je Isus u Jeruzalemu. Motiv svjetla sada dostiže svoj puni razvoj: Isus će ponoviti da je svjetlo svijeta (9, 5), a događaj s bivšim slijepcem funkcionira kao ilustracija prethodnih Isusovih iskaza.

Razmišljanja o formiranju novozavjetnog kanona često zanemaruju tvrdnje samih novozavjetnih tekstova, a sve u prilog usmjerenosti na njihove primatelje. Iako je posve jasno da kanonska evanđelja predstavljaju Isusovo učenje kao autoritativno, kritički proučavatelji Biblije, međutim, obično odbacuju ili zanemaruju predmnijevani autoritet samih pisanih tekstova Evanđelja. No takav se stav iznova propituje, a egzegeza pojedinih tekstova može potvrditi suprotstavljanje takvoj pretpostavki. Ovaj članak pretpostavlja da postoje četiri stadija objave, koji se impliciraju unutar četvrtog evanđelja. Autor evanđelja koristi odabrane pripovjedne umetke kako bi prenio postuskrsno sjećanje Isusovih učenika te njihovo razumijevanje i vjeru (2,22; 12,16; 20,9) kroz sjedinjenje starozavjetnih spisa (γραφή) i Isusovih riječi objave (λόγος), kao jedinstvenu božanski nadahnutu i autoritativnu poruku otkrivenu po Duhu Svetom (14,25-26). Stoga, samo autorovo pisanje evanđelja prenosi ovu objavu na svoje čitatelje (20,31) kako bi je mogli vjerovati i živjeti. Tako Ivanovo evanđelje, kao samo „Sveto pismo“, pruža, dakle, mogućnost čitateljima, kroz koju Isusovi kasniji čitatelji i učenici mogu iskusiti njegove znakove te stvarnost njegova života koja rezultira smrću i uskrsnućem, kao i samu njegovu prisutnost.

S obzirom da je od 15 000 riječi u Evanđelju po Ivanu samo 1.000 različitih, na prvi pogled stječe se dojam da je ono s jezičke strane veoma jednostavno, no usprkos tome njegov je teološki izričaj nevjerojatno visok. Govor mu vrluda po teološkim visinama i dubinama i zato ga crkvena tradicija rado simbolizira likom orla. Proslov zapravo obuhvaća cijelo poglavlje Iv 1, no 1, 1-18 jest poetski, a 1, 19-51 narativni tekst. Proslov, jer spominje Riječ, započinje stavljanjem naglaska na uho, a završava spominjanjem onoga što oči ne mogu vidjeti (1, 18). Dakle, putem Riječi, koja je i svjetlo i život, objavljuje se dosad nečuveni i nevidljivi Bog. Nijedna druga biblijska knjiga nema tako veličanstven početak kao Iv koji odmah s tolikom sigurnošću iznosi tvrdnje o Riječi i Životu ; sve što poslije slijedi – cijelo Evanđelje po Ivanu – jest u biti razrada i pokazivanje što znače riječi Proslova. Stoga je Proslov poput uvertire u kojoj se najavljuju motivi neke simfonije koja ima započeti. U povijesti teologije Proslov je poput nekog nalazišta dragulja iz kojeg se uzimaju najvažnija razmišljanja o božanskim osobama i utjelovljenju Sina Božjega. Čitatelj ima osjećaj da se nalazi pred nečim veličanstvenim što se ne da rascjepkati i složiti u pojedinačne pojmove ; kao da je u ovim riječima zasjao zračak mističnog svjetla. Stoga će povijest svakog čovjeka, svakog intelektualnog i duhovnog hoda pronaći u Proslovu iskru želje za vječnim koju je u srce čovjeka ugradio Vječni, Onaj koji je oduvijek. Proslov izražava onu duboku i tajanstvenu želju za promatranjem Boga, za slušanjem onoga što On poručuje u svojoj Riječi – kako želi obgrliti čovječanstvo i uzdići ga u svjetlo, u sjaj svoje slave. Hoće li se svjedočanstvo Ivanove zajednice, vidjesmo slavu njegovu (1, 14), ostvariti u likovima koje Riječ u Evanđelju susreće, hoće li se ostvariti u životu čitatelja? Evanđelje po Ivanu napisano je kao svjedočanstvo koje treba voditi tom cilju (20, 30- 31).

Autor članka najprije istražuje je li pojmom znak označen svaki od sedam tzv. znakova u Ivanovu evanđelju. Zatim predstavlja termine koji imaju neku srodnost s tim pojmom. Nakon toga obrazlaže teološki i kristološki sadržaj ivanovskoga znaka. Treći dio rada jest neka vrsta druženja s više egzegeta. To je piscu prigoda da sugerira neke smjerove za daljnje istraživanje ivanovskih znakova.

U članku se polazi od činjenice da je Ivanovo evanđelje, ako ga uspoređujemo sa sinopticima, evanđelje vjere i svjedočanstva. Tijesna povezanost ovih dviju tema očita je kako na početku (1,7) tako i na kraju evanđelja (19,35). Autor članka postavlja si za cilj ukratko izložiti ove dvije ivanovske teme i otkriti njihov međusobni odnos. U prvome se dijelu semantičkom metodom obrađuje glagol vjerovati (pisteu,w) u Ivanovu evanđelju. Analiziraju se i termini bliski glagolu vjerovati, kao npr. vidjeti, slušati Isusa, doći k njemu, slijediti ga, poznavati. Na kraju se dolazi do zaključka kako vjerovati kod Ivana znači prihvatiti svjedočanstvo objave koja nam po Isusu dolazi od Boga, prihvatiti Isusa kao jedinog objavitelja i posrednika spasenja i uz njega životom prianjati. Zrela vjera sastoji se u punom zajedništvu života s Isusom i nužno uključuje javno priznanje Isusa riječju i međusobnom ljubavlju, tj. svjedočanstvo života. U drugom dijelu članka obrađuje se tema svjedočanstva u Ivanovu evanđelju. Nakon kraće semantičke analize glagola svjedočiti (martureu,w) i imenice svjedočanstvo (marturi,a) sinkroničnom se metodom, više ili manje detaljno, analiziraju glavna mjesta u Ivanovu evanđelju gdje se ova dva termina nalaze. Detaljnije se obrađuje svjedočanstvo Ivana Krstitelja, kao model svjedoka u četvrtom evanđelju. Manje detaljno analizira se govor o Isusovu svjedočanstvu, o svjedočanstvu Duha Svetoga i Isusovih učenika te, na kraju, o svjedočanstvu ljubljenog učenika i ivanovske zajednice. U zaključku se povlače poveznice između dviju tema. Autor zaključuje da nas Ivanovo evanđelje uči kako se vjera uvijek temelji na svjedočanstvu: na prihvaćanju Isusova svjedočanstva i na prihvaćanju svjedočanstva drugih za Isusa. Na današnjem je kršćaninu da se aktivno uključi u lanac svjedoka koji je i njega doveo do vjere, da živi svoju vjeru vođen Duhom kao iskustvo autentičnog zajedništva s Bogom., John’s Gospel is marked by the theme of faith and testimony, in comparison with the synoptic gospels. The close relationship of these two issues is evidenced in the beginning (Jn 1,7) and in the end of the Gospel (Jn 19,35). A short presentation of these two Johanine themes and their mutual relationship is the aim of this contribution. In the first part, following a semantic methodology, the verb “believe” (pisteu,w) in John is analysed, as well as the expressions belonging to the same semantic field: see, listen to Jesus, come to him, follow him, know him. Author concludes that “to believe” in John means “to accept the testimony of the revelation which comes from God through Jesus, to accept Jesus as the only revelator and mediator of the salvation and to cleave to him with life”. A mature faith consists in a full communion of life with Jesus, and it necessarily includes a public confession of faith in Jesus in words and in mutual love, i.e. a testimony of life. The theme of testimony in John’s Gospel is exposed in the second part of the article. After a brief semantic analysis of the verb “to testify” (martureu,w), and of the noun “testimony” (marturi,a), following a synchronic approach the main recurrences of these two words are analysed, more or less thoroughly. The testimony of John the Baptist is analysed in detail, since he is a model of a witness in the fourth Gospel. The testimony of Jesus, of the Holy Spirit and the disciples of Jesus are presented in general terms, just as the testimonies of the beloved disciple and of the Johanine community. The conclusion relates the two themes to each other. Author concludes that the Gospel of John teaches us that faith is always based on testimony: on the acceptance of the testimony of Jesus and Jesus’s witnesses. Today a Christian should actively join that chain of witnesses that brought him to faith, living his faith through the guidance of the Spirit as an experience of an authentic communion with God.

Čestota i proširenost pojedinih gramatičkih kategorija može biti vrlo korisno sredstvo lingvističke raščlambe pojedinih tekstova, uključujući i značenjsku. Stvarna bi zastupljenost pojedinih gramatičkih kategorija u odnosu s istraživanjima njihove ovladanosti mogla biti psiholingvistički zanimljiva, pokazivati kako obilježja unosa djeluju na usvajanje jezika izvornih govornika. I konačno, one mogu biti pokazatelj korisnosti odabira pojedine riječi i njezinih obličnica u oprimjeravanju kategorije ili (ne)svrhovitosti njezina poučavanja paradigmama. U radu se navedeno pokazuje na primjeru udjela nekih gramatičkih kategorija riječi: vrsta riječi, broja, roda, padeža te ukupnoga broja imeničkih obličnica i različnica u dva prijevoda evanđelja na hrvatski. Prijevodi evanđelja za hrvatsku su kulturu važni tekstovi, a zbog svoje namjene prikladni za jezičnu analizu. Prvo je Lukino, kao jedno od tri sinoptička evanđelja, a drugo Ivanovo, četvrto evanđelje u prijevodu B. Dude i J. Fućeka (Jeruzalemska Biblija). Na podatcima o broju natuknica pokazat će se i moguće objašnjenje dobivenih podataka. U literaturi je bilo navođeno kako Ivanovo evanđelje (u grčkomu izvorniku), za razliku od sinoptičkih, ima siromašan rječnik od samo tisućinjak natuknica. U hrvatskomu prijevodu ima ih pedesetak posto više. Ali i u hrvatskomu je prijevodu broj natuknica Ivanova evanđelja znatno manji (1487 od 14226 pojavnica) u odnosu na Lukino evanđelje (2623 od 18326 pojavnica), a usporedba tih dvaju hrvatskih prijevoda pokazuje razliku u leksičkoj gustoći teksta (10, 45 % prema 14, 31 %). Glavni je uzrok toj razlici veći broj zamjenica kao suznačnih riječi, a manji broj pridjeva kao samoznačnih riječi.

Rad se temelji na istraživanju provedenome jezičnom raščlambom Ivanova evanđelje, poglavito morfološkom. Pokušao je opisati čestotne i gramatičke odnose među vrstama riječi, a napose imenica i istražiti zastupljenost pojedinih vrsta riječi u evanđelju i kako se taj podatak odražava na jezičnu prohodnost ; zastupljenost imenica, njihovu rodnu i gramatičku brojnu zastupljenost te padežnu obilježenost. Na kraju se pokazao i odnos gramatičkih odrednica, literarnoga određenja i komunikativnosti teksta.

Članak predstavlja jezičnu i literarno-kritičku analizu Proslova Ivanova evanđelja (Iv 1,1-18). Na početku je prikazan izvorni tekst Proslova, gdje je doneseno nekoliko varijanti čitanja koje nude značajniji rukopisi ili prvokršćanski pisci. Analiza slijedi općeprihvaćeno mišljenje da je podloga ovoga teksta himan mudrosti ili Logosu, koji je krajem I. stoljeća doživio kristološku interpretaciju. Na temelju istraživanja različitih autora ponuđena je njegova rekonstrukcija. Posebna pažnja posvećena je strukturi Proslova, koja otkriva njegovo jedinstvo, teološke sadržaje i ulogu u cjelini Ivanova evanđelja. Prikazana su mišljenja i rješenja više suvremenih autora koji su dali značajan doprinos poznavanju Proslova, jednoga od najpoznatijih novozavjetnih tekstova. Hrvatski prijevodi Proslova iz 19. stoljeća pokazuju da su i naši prevoditelji bili svjesni njegova himničkog i pjesničkog karaktera., The article represents both literary and critical analysis of the Prologue of the Gospel according to John (Jn 1,1 – 18). The beginning of the article quotes the original text of the Prologue, including various text versions from the most significant New Testament manuscripts and from the first Christian authors. The analysis follows the generally accepted opinion according to which this text is based on the Hymn to Wisdom or to Logos, interpreted in Christological manner at the end of the 1st century. The presented reconstruction of the text is based on the researches of various authors. Special attention was paid to the structure of the Prologue which discovers its wholeness, theological topics and the role of the Gospel according to John in general. The article also presents some ideas and solutions by different modern authors who have greatly contributed to the explanation of the Prologue - one of the most famous texts from the New Testament. The translations of the Prologue into Croatian, dating from the 19th century show that our translators were also aware of its hymnic and poetic character.

Članak predstavlja jezičnu i literarno-kritičku analizu Proslova Ivanova evanđelja (Iv 1, 1-18). Na početku je prikazan izvorni tekst Proslova, gdje je doneseno nekoliko varijanti čitanja koje nude značajniji rukopisi ili prvokršćanski pisci. Analiza slijedi općeprihvaćeno mišljenje da je podloga ovoga teksta himan mudrosti ili Logosu, koji je krajem I. stoljeća doživio kristološku interpretaciju. Na temelju istraživanja različitih autora ponuđena je njegova rekonstrukcija. Posebna pažnja posvećena je strukturi Proslova, koja otkriva njegovo jedinstvo, teološke sadržaje i ulogu u cjelini Ivanova evanđelja. Prikazana su mišljenja i rješenja više suvremenih autora koji su dali značajan doprinos poznavanju Proslova, jednoga od najpoznatijih novozavjetnih tekstova. Hrvatski prijevodi Proslova iz 19. stoljeća pokazuju da su i naši prevoditelji bili svjesni njegova himničkog i pjesničkog karaktera.

Rad istražuje teološku misao u šestom poglavlju Ivanovog evanđelja. Evanđelist se bavi temom vjere, kruha živoga, vječnog života, euharistije te uzimajući u obzir suvremenu egzegeu u radu smo pristupili ovoj temi s teološko-dogmatskog stajališta.

Kako se Ivanovo evanđelje posebice drži porukom Božje blizine čovjeku, autorica traži odgovor na pitanje, u kojem se smislu može govoriti o mistici u Ivanovu evanđelju. Pri tom iščitava Isusove govore u slici (govor o kruhu nebeskom i govor o trsu i lozi) te Isusovu Velikosvećeničku molitvu. Odnos Boga i čovjeka Ivan pokazuje kategorijom zajedništva te glagolima "menein" i "einai".Osim posredničke uloge, Isus je prdstavljen i kao prototip najsavršenijega zajedništva s Bogom, ne samo zbog svoga sinovstva, nego i stoga što najsavršenije vrši Očeve zapovijedi i proslavljuje ga. Onaj koji ostaje u Isusu i Isus u njemu biva "pobožanstvenjen", što se očituje na razini njegove egzistencije i djelovanja ("donošenje plodova"). U Ivanovu evanđelju bi se moglo govoriti o mistici u širem smislu njezina značenja, o egzistencijalnoj prisutnosti božanskoga bez kojega nije moguć vjernički život i o temeljnoj upućenosti na Boga. Takav način zajedništva Boga i čovjeka bi se mogao opisati kao svojevrsna egzistencijalna mistika, za razliku od mistike shvaćene kao izvanrednoga iskustva božanske stvarnosti koje nadilazi običnu svijest i spoznaju.

Isusovi „Ja jesam“ u samostojnom obliku (Iv 8, 24.28.58 ; 13, 19) stvaraju pravu zagonetku u Ivanovu evanđelju. U potrazi za rješenjem njihove uloge i značenja "odlazimo" u dva područja koja čine Ivanov ambijent: 1) u Bibliju ; i 2) u judaizam i helenizam. Samostojni "Ja jesam" ne javlja se ni u helenističkom judaizmu niti u (kršćansko) gnostičkim i apokrifnim spisima, niti u poganskom helenizmu i orijentalnim religijama. što se tiče Biblije, u NZ-u, izvan Iv, susrećemo „Ja jesam“ još 14 puta, no samo oni u sinopticima imaju srodnost sa samostojnim „Ja jesam“ u „duhovnom evanđelju“, što eventualno upućuje na zajednički izvor. Glede SZ-a, Božje riječi u teofaniji Izl 3, 14 ne stoje, barem ne u izravnom smislu, u pozadini ivanovskog „Ja jesam“, budući da LXX, koja čini „most“ između NZ i TM, ima kao oblik Božjeg imena „ho on“ („bivstvujući“), a ne ego eimi „Ja jesam“). U Pnz i Iz javlja se međutim Jahvin izričaj „ani hu“ (LXX: „ego eimi“: Ja jesam) u TM i LXX (Pnz 32, 39 ; Iz 41, 4 ; 43, 10 ; 46, 4 ; 52, 6), a dva puta susrećemo i dulji oblik Božjeg predstavljanja „anoki 'anoki hu“ (Iz 43, 25 ; 51, 12), koji LXX prevodi riječima „ego eimi ego eimi“ („Ja sam Ja jesam“). Valja također imati na umu da se u 1. st. „ani hu“ liturgijski čuje u hramskim obredima na blagdan Sjenica i Pashe. Ivan, dakle, uranja svoj teološki kist u Pnz i Deuteroizaiju i time povlači snažan kristološki potez. Isključivi, jedino Jahvin način vlastite božanske objave svoga božanskog imena, uzima za portretiranje Krista čime sugerira i ispunjenje Gospodnje riječi: „Zato će narod moj poznati moje ime, i shvatit će, u onaj dan, da Ja jesam“ (Iz 52, 6 ; usp. Iv 17, 6). Jahvin monoteistički oblik božanske samoobjave postaje uzvišeni kristološki naslov u 4. evanđelju.