Search

U ovom se uvodnom izlaganju prilikom svečanog obilježavanja 50. obljetnice osnutka Muzikološkog odsjeka na Muzičkoj akademiji u Zagrebu iznose autorova sjećanja na ljude koji su u njemu sudjelovali i ocrtavaju opće prilike koje su vladale u tom trenutku i neposredno prije njega, »pretpovijest« Odsjeka. Glavni su i najzaslužniji inicijatori pokretanja Odsjeka bili: Josip Andreis, Milo Cipra, Marijan Koletić i Krešimir Kovačević, uz aktivno sudjelovanje i autora ovoga teksta. Nezaobilaznu je ulogu u tom događaju imao profesor Andreis kao pročelnik dotadašnjeg Historijsko-teoretskog odjela na Akademiji i tada najistaknutiji povjesničar glazbe u Hrvatskoj, među ostalim autor više knjiga s područja opće i hrvatske povijesti glazbe te glavni urednik prvoga izdanja Muzičke enciklopedije (1958-1963) u nakladi Leksikografskog zavoda u Zagrebu. Pokretanju Odsjeka, tada nazvanog Odjel, neposredno je prethodilo osnivanje na Akademiji malog istraživačkog centra nazvanog »Muzikološki zavod«, koji je bio i stručnotehnička potpora dvama tada u njoj pokrenutim važnim časopisima: Arti musices (na hrvatskome), koji se bavio ponajprije hrvatskom glazbom, te International Review of the Aesthetics and Sociology of Music / IRASM (na engleskom, njemačkom i francuskom), koji se bavio multidisciplinarnom problematikom glazbe uopće. To je bila važna podloga za osnivanje Odsjeka i davalo mu je dodatnu vrijednost i snagu. Opća atmosfera koja je nastala pojavom tadašnjega reformskog političkog pokreta hrvatskoga proljeća išla je u tom trenutku u prilog poduzimanju tih istraživačko-izdavačkih i nastavnoobrazovnih projekata. I to usprkos prisutnoj prijetnji jugoslavenskog komunističkog političkog režima na vlasti, koji je po svojem nahođenju lako pokretao ideološke optužbe i na području znanosti o umjetnostima, pa tako i u nastavi, za tobožnji nacionalizam i klerikalizam, formalizam i ne-marksizam. Te su se opasnosti pri pokretanju Odsjeka za muzikologiju uspješno izbjegle, dakako, uz određenu autocenzuru. Inicijativa za pokretanje Odsjeka bila je, uostalom, obilježena i nastojanjem za postignućem što veće slobode na tom području, ali i općenito u znanosti. A muzikologija se pritom potvrdila ne samo kao samosvojna i autonomna znanost specifičnih vrijednosti nego i kao ancilla musicae, znanstvena disciplina u službi upoznavanja i vrednovanja glazbe i glazbene umjetnosti, s osobitim obzirom na njihove vrhunske dosege i ostvaraje., This introductory speech on the occasion of the 50th anniversary of the Department of Musicology at the Academy of Music in Zagreb presents the author’s memories of the people who participated in the foundation of the Department. It also outlines the circumstances which prevailed at the time and the time preceding the foundation, the »prehistory« of the Department. The main and most meritorious initiators responsible for the Department’s foundation were Josip Andreis, Milo Cipra, Marijan Koletić and Krešimir Kovačević, with the active participation of the author of this text. Professor Andreis played an essential role in this event as the head of the then Department of History and Theory at the Academy, also being the most prominent music historian in Croatia at the time and, inter alia, being the author of several books on general and Croatian music history, as well as the editor-in-chief of the first edition of the Muzička enciklopedija [Music Encyclopaedia] (1958-1963) published by the Lexicographic Institute in Zagreb. The launch of the Department, then called the Division, was immediately preceded by the foundation of a small research centre called the »Musicological Institute« at the Academy, which also provided professional and technical support to two important journals launched at the time: Arti musices (in Croatian), which dealt primarily with Croatian music, and the International Review of the Aesthetics and Sociology of Music / IRASM (in English, German and French), which dealt with pluridisciplinary questions regarding music in general. That was an important basis for the establishment of the Department, giving it added value and strength. The then atmosphere, a consequence of the emergence of the reformist political movement »Croatian Spring«, was in favour of undertaking these research, publishing and teaching-educational projects. It happened in spite of the present threat of the ruling Yugoslav communist political regime, which at its discretion easily made ideological accusations in the field of art sciences, including education, for alleged nationalism and clericalism, formalism and non-Marxism. These jeopardies were successfully evaded during the inception of the Department of Musicology, naturally with some self-censorship. The initiative to start the Department was, after all, marked by an effort to achieve greater freedom in this area, but also in science in general. Moreover, musicology has proven itself not only as an independent and autonomous science of specific values, but also as an ancilla musicae, a scientific discipline in the service of learning and valuing music and the art of music, with special regard to their highest achievements and accomplishments.

Djelo Željka Mardešića snažno je obilježeno ujedno znanstvenošću i duhovnošću. Ali ono ima i nesumnjiv proročki karakter. Ne tek u smislu "predviđanja" budućih događaja nego i u tome što njegovi uvidi sežu u dubine nekih realnosti koje drugi autori u Hrvatskoj nisu uočili niti ih ikako iskazali. Otuda i važnost tog proročkog obilježja. A ti uvidi se tiču ne samo nekih užih aspekata nego i daleko širih realnosti u koje je uronjen napose današnji čovjek, ali i čovjek svih vremena. Suvremeni je čovjek osobito izložen samozavaravanju, rascjepima u sebi, prividnostima i opsjenama. On često laže sebi i drugima, prikazuje se autentičnim, a zapravo je otuđen, želi samo izgledati, a ne doista biti. Mardešićeve se proročke projekcije nadovezuju na njegove znanstvene konstatacije i cjelokupan duh njegova djela, pa tako napose i na one o budućnosti Crkve i kršćanstva. Otuda i njegovo isticanje prijeke potrebe da Crkva, kako ne bi izdala svoj izvorni smisao, bude Crkvom siromaha i zapostavljenih, Crkvom dobrote i milosrdne ljudskosti, Crkvom nade i radosti, Crkvom mirotvorstva, pomirenja i praštanja te Crkvom iskrena dijaloga sa suvremenim svijetom. Otuda također Mardešićevo zauzimanje za posve personalističko kršćanstvo, izvan kolektivističkih i ideologijskih vizija, zauzetost za prestanak povezivanja kršćanstva s politikom, koje je dovelo u prošlosti do poraznih deformacija, te nastojanje na povjerenju u slobodu i slobodnog čovjeka. Svijet se može nastojati promijeniti samo ako se najprije pokuša promijeniti samoga sebe, zaključuje Mardešić. Kršćanstvo budućnosti mora ponovno pronaći svoje iskonsko "ljudsko lice", koje nije drugo doli samo božansko-ljudsko lice Isusa Krista., The work of Željko Mardešić is strongly marked by scientificity and spirituality. But it also has an undeniable prophetic character. And this not only in a sense of a possible "predictions" of future events, but in the most part also in deeper foresights of reality which are not discovered and expressed by others. Mardešić reaches the essential problems of the contemporary world in its spiritual state of mind. Today’s man is exposed in it to numerous splits, self-deceptions, illusions and false appearances; he is able to lie to himself and to others, to be true or alienated, just to appear or to really be. This can grow even to collective dimensions. Some Mardešić’s projections about Church and Christianism witness of interconnection of their spiritual and scientific aspects. According to Mardešić, the Church should be a Church of poor and neglected, of deep humanness, of hope and joy, of reconciliation and forgiving and of sincere dialogue with the contemporary world. Mardešić is also deeply committed to an entirely personalistic Christianism, outside of any collectivistic and ideological visions, to cessation of its linking with politics, which led in the past to worst deformations, and to trust in freedom and in free man. The world can change only if we change ourselves first. The Christianism of future must find again its original "human face", which is nothing else than the divine-humain face of Jesus Christ.

S obzirom da je duhovnost uronjena u misterij ljudske duše, nju je u djelu Željka Mardešića teže od njegove znanstvenosti do kraja racionalno osvijetliti. Ipak, znanstvenost i duhovnost u njegovu su djelu tako usko povezane da ih se ne smije razdvajati premda ih treba jasno razlikovati. Osim toga, Mardešićev duhovni pristup, daleko od toga da bi umanjio, naprotiv obogaćuje i produbljuje vrijednost njegova znanstvenog pristupa. U nekim je Mardešićevim analizama osobiti primjer za to psihološka dimenzija, uostalom dosad u njegovu djelu nedovoljno prepoznata i vrednovana. A Mardešić dopire upravo po njoj do korijena nekih bitnih problema suvremenog svijeta. U njemu je današnji čovjek izložen samozavaravanju, rascjepima u sebi, prividnostima i opsjenama: moguće je lagati sebi i drugima, biti otuđen ili autentičan, samo izgledati ili doista biti. To poprima i kolektivne razmjere, a ogleda se i kroz trostruku ljudsku realnost odgovornosti, krivnje i grijeha, koje i pojedinci i zajednice, s jedne strane, često potiskuju u individualnu odnosno kolektivnu podsvijest, a s druge strane projiciraju na druge osobe i skupine. Taj psihološki mehanizam dakako nije djelo duhovnosti i duha nego neslobode. Mardešić pojedinačno, ali povezano, analizira osobne, društvene, ontološke i religiozne dimenzije krivnje razlikujući pritom stvarnu krivnju od osjećaja krivnje (ili kulpabilnosti), ujedno ističući da osjećaj krivnje spada u područje psihologije, krivnja u područje etike, a grijeh u područje religije. Mardešić opravdano konstatira kako je u kršćanstvu, nažalost, često realizam grijeha bio zamijenjen s fenomenologijom kulpabilnosti, s njezinom igrom iluzija i maski. O uskoj povezanosti znanstvenih konstatacija i duhovnog pristupa napose svjedoče neki temeljni Mardešićevi zaključci o Crkvi i kršćanstvu. Otuda i njegovo isticanje prijeke potrebe da Crkva, kako ne bi izdala svoj izvorni smisao, doista bude Crkvom siromaha i zapostavljenih, Crkvom dobrote i milosrdne ljudskosti, Crkvom nade i radosti, Crkvom mirotvorstva, pomirenja i praštanja te Crkvom iskrena dijaloga sa suvremenim svijetom. Otuda također Mardešićevo zauzimanje za jedno posve personalističko kršćanstvo, izvan kolektivističkih i ideologijskih vizija, zauzimanje za prestanak njegova povezivanja s politikom, koje je dovelo kroz povijest do poraznih deformacija njega samog, te zauzetost za povjerenje u slobodu i slobodnog čovjeka. Svijet se može mijenjati samo ako najprije promijeni sebe., Although Mardešić's spiritual and scientific approach in his work cannot be separated, they must be distinguished. His apiritual approach , far from diminishing it, greatly enriches his scientific work. The psychological dimension is one of the best examples for this. It is just through it that Mardešić reaches the rootes of some essential problems of the contemporary world. Today's man is exposed in it to numerous splits, self-deceptions, illusions and false appearances: he is able to lie to himself and to others, to be true or alienated, just to appear or really to be. This can grow even to collective dimensions and assume a triple face of responsibility, guilt and sin. Mardešić examines their personal, social, ontological and religious aspects and distinguishes real guilt from the feeling of guilt (culpability) which does not correspomnd necessarily to the first and point out that culpability belongs to the field of psychology, the real guilt to that of ethics and sin to that of religion. He considers that in Christianism too often the realism of sin was substituted with a pheomenology of culpability, with its play of illusions and masks. Some Mardešić's conclusions about Church and Christianism witness of an interconnection of their spiritual and scientific aspects. According to Mardešić, the Church should be a Church of poor and neglected, of goodness and compassionate humanness, of hope and joy, of reconciliation and forgiveness and of sincere dialogue with the contemporary world. Mardešić is also deeply committed to an entirely personalistic Christianism, outside of any collectivistic and ideological visions, to cessation of its linking with politics, which led in history to worst deformations, and to trust in freedom and in free man. The world can be changed only if we change ourselves first.

Postavljanje pitanja o humanizmu u naše se doba može činiti višestruko upitnim. Ipak, imperativ neprestanog i uvijek novog nastojanja oko humanizacije individualnog i skupnog života ljudi ostaje neprijeporan. Naime, čovjeka se u njegovim pravima i dostojanstvu i dalje ugnjetava od mikrozajednica do globalnih razmjera. Prvotna je dužnost svih ljudi da se bore na svim razinama, u osobnom, društvenom i političkom životu za istinski, integralni humanizam. Dakako, o humanizmu se ne može govoriti u jednini. Antropocentričke i teocentričke, materijalističke i idealističke, kršćanske i sekularne koncepcije humanizma sukobljuju se već stoljećima. No, dolazi vrijeme kad će susret i suradnja svih istinskih humanizama svih obzorja postati nužnost i temelj daljem hodu čovječanstva prema jednoj humanijoj civilizaciji. Na tom putu bolje je ne tražiti zajednički idejni nego, naprotiv, praktički maksimum (ili barem minimum)., Our time witnesses a somewhat different approach to many spheres compared to the times past. Permanent improvement of integral, true humaism on all levels of individual and social life will always remain of the utmost importance, incorporating the achievements of civilization, both in the socio-political and in the scientific and technological fields. The depth of the crisis of contemporary man and world is reflected in the fact that many abandon ther almost messianic hope in the economy, science and technology as ways to a new civilization. If such a civilization were to be a step forward in respect of the current one, it should also include, as essential, a humanistic component among its own values. Within the general context of the history of mankind, the ultimate and greatest task of Christians, as well as of the followers of all other religions and of non-believers, is keep building in order to create together an integraly humanistic civilization and culture.

U ovom se tekstu razmatraju neka važna pitanja o izgledima kršćanstva u naše doba i u neposrednoj budućnosti u svjetlu razmišljanja nekolicine francuskih autora objavljenih u zajedničkom djelu Kršćani, okrenite stranicu (2002). Član Francuske akademije, filozof i povjesničar Rene Remand razmišlja o onome stoje u kršćanstvu nepromjenljivo i o onome što se mora mijenjati da bi kršćanstvo preživjelo. Povjesničar Jean Delumeau, honorarni profesor na College de France, bavi se istim pitanjem i ističe velike mogućnosti adaptacije kršćanstva tijekom njegove bogate ali i teške povijesti sve do naših dana. Filozof Marcel Gauchet razmatra prirodu religije u povijesti čovječanstva smatrajaći kršćanstvo »religijom izlaska iz religije«. Bitno pitanje koje postavljaju ljudi suvremenog doba jest ono o tome kako religiju živjeti pozitivno, kako misliti Boga kroz ono što je rekao Krist, a to traži snažnu i duboku intelektualnu refleksiju. Daniele Hervieu-Leger stavlja naglasak, sa sociološkoga stajališta, na razmatranje evolutivnih procesa religije u Francuskoj tijekom zadnjih pola stoljeća. Isusovac Paul Valadier promatra te procese na europskoj i svjetskoj razini uravnoteženo važući ono što je u njima pozitivno i ono što čini problem. Naši suvremenici više toliko ne očekuju velike intelektualne sinteze koliko praktičnu životnu mudrost. Pitanje je koliko im ovu posve konkretno daje današnja kršćanska religiozna praksa. U svjetlu cjelokupnih razmišljanja navedenih autora izlazi daje situacija kršćanstva zabrinjavajuća, a napose položaj Katoličke crkve koja je izložena mnogobrojnim kritikama. Mnogi se više ne obraćaju njoj da bi našli odgovore o smislu života. Oni »pravi život« traže drugdje. Uz to prisustvujemo razvoju mnogobrojnih i vrlo disparatnih vjerovanja. Suvremeni mentalitet afirmira individualnu slobodu privatnog života i osobne savjesti. Pitanja budućeg života nisu danas kao nekad velika pokretačka snaga. Subjektivizam i invidualizam čine da svatko traži svoje vlastito iskustvo i osobnu istinu života. U takvu duhovnom ozračju sekte i neki novi religiozni pokreti, oslanjajući se na čovjekovu potrebu za sigurnošću i neposrednim »terapeutskim« učincima u svakidašnjem životu, to često iskorištavaju nudeći bilo što. Ali i u tako promijenjenom religioznom pejsažu kršćanstvo nije ni prolazna razbibriga, ni preživjela ideologija, ni neka marginalna opcija. Ono ostaje sposobno biti i danas središnjom osi egzistencije. Vjera u Isusa Krista zadržava u onih koji je imaju punu snagu jer znaju da ni neuspjeh ni smrt nemaju zadnju riječ. No oni znaju još nešto: da se i u naše dane, inspirirajući se Evanđeljem, može plodno živjeti po njemu, ali samo ako se siđe na jednu mnogo dublju razinu od one koja prevladava kod većine u odnosima prema njegovoj istini, samomu sebi i drugima. Da ne bi morali definitivno okrenuti veliku stranicu kršćanstva, istinski vjernici morat će bez sumnje brzo okrenuti prašnjave stranice istrošenih navika koje »Radosnu vijest« čine teško shvatljivom današnjim ljudima., The article tackles some important questions concerning the chances of Christianism in our time and in the near future in light of considerations of five French authors published in a common work entitled Christians, turn the page (2002). Member of the French Academy, philosopher and historian Rene Remond gives thought to what is, in Christianism, unchangeable and to what should be changed in order for it to survive. The historian Jean Delumeau, honorary Professor at the College de France and member of the Institute, considers the same questions and emphasizes the great possibilities of Christianism, despite its long and heavy history, to adapt itself to modernity. The philosopher Marcel Gauchet explains the very nature of religion in the history of mankind considering Christianism as a »religion of the way out of religion«. Daniele Hervieu-Leger limits herself to consider, from the sociological point of view, in the most part the evolutive processes of religion in France during the last fifty years. And the Jesuit Paul Valadier observes these processes on the European and global level taking into account what is positive in them and what represents a problem. According to him, our contemporaries no longer expect a large intellectual syntheses but rather a practical wisdom for life. In the perspective of all these considerations it appears that the situation of Christianism merits concern, especially the Catholic Church which is exposed to great criticism. Many people no longer associate themselves with it in searching answers about the sense of life. They look for the »true life« elsewhere. The contemporary mentality affirms the individual freedom of private life and of personal moral consciousness. Questions of a future life are not in our days as they were in the past a great driving force. Subjectivism and individualism are the source of everybody's searching his own experience and personal truth of life. In such a spiritual atmosphere sects and some new religious movements, using man's need for security and immediate »therapeutical« effects in the everyday life, often take advantage of them. Nevertheless, even in such considerably changed religious landscape Christianism is not an obsolete ideology, a marginal option. It is capable of being nowadays a central axis of existence. The faith in Jesus Christ keeps in those who have it the full strength. They know that failure and death do not have the last word. But they know something more: that, inspired by the Gospel, one can live fruitfully today only if he goes down to a considerably deeper level of that which prevails in the multitude. In order not to be obliged to turn the large page of Christianism, true believers should undoubtedly turn quickly the dusty pages of remote habits which make the Gospel's message difficult to understand for contemporary men and women.

Dubina krize suvremenog čovjeka i svijeta očituje se, između ostalog, i u tome što se u ekonomiju, znanost i tehniku polaže gotovo mesijanska nada na putu k jednoj novoj civilizaciji. Ako ta civilizacija ima biti korak naprijed u odnosu na današnju, morat će međutim uključiti ljudsku, pa i religioznu, sastavnicu na vrh vlastite ljestvice vrijednosti. Naše vrijeme svjedoči o drukčijem, djelomično novom pristupu religioznom. Pitanje trajnog izgrađivanja jednog integralnog humanizma na svim razinama života, individualnog i društvenog, ostat će uvijek aktualno i od temeljne važnosti za čovjeka pojedinca i ljudske zajednice. Uključivanje civilizacijskih dostignuća, kako na političko-društvenom, tako i na znanstvenom i tehničkom polju ostat će nezaobilazno, time da na tom putu primarni zadatak ostane cjelovita rehabilitacija duhovnog i ljudskog., The depth of the crises of contemporary man and world is also reflected in the fact that many abandon their almost messianic hope in the economy, science and technology as ways to a new civilization. If 'such a civilization were to be a step forward in respect of the current one, it should also include, as essential, a human, and even a religious component among its own main values. Our time witnesses a somewhat different approach to the religious sphere compared to times past. Permanent improvement of integral, true humanism on all levels of individual and social life will always remain of the utmost importance, incorporating the achievements of civilization, both in the socio-political and in the scientific and technological fields, will remain unavoidable although the primary task on that way will be the integral rehabilitation of all the basic values in the human and spiritual areas.

Kao što se tri ključne riječi iz ovog naslova mogu uzeti navedenim redom, mogle bi nam otvoriti dodatna obzorja i kad bi se postavile drukčijim redom. Moglo bi se tako govoriti i o krizi kulture kao i o vrednotama kulture, o kulturi vrednota, pa čak i o vrednotama krize. Kriza je, naime, stanje pokolebanosti, stavljanja u pitanje, slabljenja, ali i prilika ili poticaj za traženje izlaza, za uviđanje potrebe promjena radi poboljšanja i napretka. Čak bi i termin »kultura krize« mogao imati smisla ukoliko bi označio održavanje ili ustaljenost nekog upitnog stanja u kojem opadaju vrednote, umjesto traženja izlaska iz njega. U tom se negativnom smislu danas spominje, na primjer, »kultura smrti« nasuprot kulturi života. Ima tako mnogo raznih vrednota da se moramo ograničiti samo na one najvažnije - duhovne vrednote. Kriza duhovnih vrednota je i kriza čovjeka. Krizna pak stanja normalne su faze ljudskog života i rasta, ne u tom smislu što bi se čovjek u njima morao neprestano nalaziti, nego u tome što kroz njih mora neminovno barem povremeno prolaziti. Ona su prilika za prevladavanje iskušenja, za iznošenje križa, za duhovno produbljenje, Isus Krist, ne samo da je kroz krize, kao čovjek, prolazio, nego im je išao u susret, s njima se suočavao da bi ih razriješio. Isus je takoreći gotovo neprestano prolazio kroz krizne situacije, nerazumijevanja i konflikte, od najmanjih do onih najvećih kao što su bile kušnja u pustinji, Getsemani i, konačno, Golgota. Ali Isus je upirao prstom i na krizna stanja kod čovjeka općenito, počevši od stanja grešnosti, pozivajući na pokajanje i pokazujući na izlaz iz njih, kao i posve konkretno, od čovjeka do čovjeka, upozoravajući na zlo u čovjeku i na zlo za čovjeka, na njegovu unutarnju patnju i vanjsko stradanje, da bi ih liječio, poticao na rješenje, pomogao da dođe do duhovnog i tjelesnog čovjekova ozdravljenja. Čovjekova je egzistencija po definiciji krhka. Čovjekov je život gotovo permanentno izložen i ugrožen. Krize svih vrsta mogu nastupiti svakog trenutka, a krizna se stanja održavati dugo. Čovjek ih može i ne biti svjestan, što je zlo za njega. A dok je god u takvu stanju, kako može pokušati izaći iz njega? Suvremena je kriza civilizacije uperena protiv čovjeka i njegovih temeljnih vrednota: velik dio čovječanstva živi u bijedi i gladi, zaostao je i nepismen, pothranjen je i nerazvijen, kulturno je na margini, dok je drugi, manjinski dio u obilju i raskoši, u obijesnom rasipanju i uživanju. U mnogome je obescijenjen i sam ljudski život od začeća do smrti. No, toj ljudskoj i sociološkoj krizi valja dodati onu metafizičku, duhovnu i religioznu. Suvremena je, osobito zapadna, civilizacija proizvela pojedinca u kojemu prevladavaju individualizam, egoizam i ravnodušnost prema transcendenciji i Bogu, usmjerenost na vremenito i materijalno, potrošački mentalitet i relativizacija svih bitnih, napose duhovnih vrednota. Uza sva velika i pozitivna dostignuća suvremene civilizacije i kulture, ona je iznjedrila u čovjeku destrukciju duhovnog, božanskog i vječnog. Upravljenost na komfor, standard i što ugodniji život u svijetu, suvremenom se čovjeku čini daleko važnijom od njegove dubinske duhovne dimenzije i onoga što slijedi u nadsvijetu. Ako se danas može govoriti o »kulturološkoj krizi kršćanstva« (Ž. Mardešić), o nikad dovršenom susretu Evanđelja i kultura koji treba uvijek unapređivati (M. Amaladoss), o univerzalnosti kršćanstva kojem se danas suprotstavlja relativnost kultura (J. Ratzinger), te o gigantskom zadatku i vitalnom značenju uključivanja kultura u život Crkve (P. Poupard), znak je to dubokih razmjera krize u koju su ušli i kršćani, i Crkva, i suvremeni svijet, iz koje će izlaz, da bi ga uopće bilo, moći biti jedino korjenit. Da se to ostvari, kršćanima će biti potrebna daleko veća kultura svetosti, njihova će vjera morati postati istinskom kuturom (Ivan Pavao II.)., The crisis of values and culture is a state in which the values are wavered, questioned and weakened, but it is also a state of opportunity, with the incentive to look for a solution; it is the need for change in order to improve and progress. The author discusses the crisis of spiritual values as the crisis of man. The contemporary crisis of civilization aims at human beings and his/her basic values: while a big part of humanity lives in poverty and hunger, is underdeveloped, illiterate, and culturally marginalized, the minority lives in abundance and luxury, in wanton dissipation and enjoyment. Even the human life, from its conception to death, is depreciated. To these human and social dimensions of the crisis we should add the metaphysical, spiritual and religious dimensions. Modern, especially Western civilization, has produced a human being with emphasized individualism, egotism, indifference towards transcendence and God, an individual directed towards the transient and material. He/she is dominated by the 'consumers' mentality and relativization of all essential values, especially spiritual values. Those who analyze this condition speak about a manifold cultural crisis of humanity. To this contemporary state of crisis, Christians are invited to offer a culture of sanctity, so that their faith may become a true culture. Through the Cross of Christ human crises become the opportunity for overcoming temptations, for carrying the cross, hence for spiritual deepening.

Pojam i realnost kulture toliko su složeni i široki da je o njima nemoguće sažeto i jednoznačno govoriti. Pogotovo ako ih se uzme u njihovu cjelovitom, sveobuhvatnom smislu, kao više ili manje svjesno, racionalno oblikovanje načina života ljudskih skupina, naroda, ali i pojedinaca u njima, a tako i kao grupni mentalitet, psihologiju i osjećajno-doživljajnu sferu koji se iz tog oblikovanja ne mogu isključiti. U tom najširem smislu kultura, dakle, uključuje i egzistencijalnu i misaonu, te dakako i duhovnu stranu: političku i gospodarsku organizaciju društva, ali i umjetnost i znanost, jezik i pismenost, te napose religiju. U tom smislu pojam kulture obuhvaća i pojam civilizacije ili se pak s njime više ili manje, čak gotovo potpuno poklapa. No o kulturi se može govoriti i s dva druga, različita stajališta: o kulturi kao produktu, to jest o njezinim »vanjskim« rezultatima, djelima i objektima na svim područjima, te o kulturi kao uljuđenosti, odgojenosti, intelektualnom i duhovnom stanju svijesti, te o rastu i razvijenosti pojedinaca, ljudskih skupina i naroda na tim razinama. Ograničujući se ovdje poglavito na subjektivnu i duhovnu stranu problematike, iznad svega valja istaći da na tim područjima nema kulture bez humanizacije. Što vrlo lijepo daje naslutiti naša hrvatska riječ uljudba. Kršćanske kulture, u njezinu autentičnom smislu, nema pak pogotovo bez istinskog humanizma, uzetog u njegovu najširem i najdubljem, univerzalnom značenju. No bez njega nema, osobito danas, ni vjerske kulture. Dapače, kako je istaknuo sv. otac Ivan Pavao II., ni sama »vjera koja nije postala kultura, vjera je koja nije prihvaćena potpuno, nije shvaćena cjelovito i nije življena vjerno«. I to zato što je zbiljska vjera samo ona koja je duboko ukorijenjena, koja je prožela i oplemenila čitava čovjeka, ali i ona koju je također sa svoje strane prožela i oplemenila čovjekova humanost, uljuđenost. Bez te uzajamne prožetosti i oplemenjenosti danas je gotovo nemoguće vjerodostojno i uvjerljivo svjedočiti kršćansku poruku. Problemi odnosa vjere i kulture, napose pitanja inkulturacije, ali i druga, koja se postavljaju na sociološkom planu, a kojima koncilski i drugi crkveni dokumenti poklanjaju sve veću pozornost, kako na teološkoj tako i na pastoralnoj ravni, tek su jedan vrlo važan aspekt stvari koje danas traže svježe, suptilne i složene pristupe i primjerena rješenja. Tu su prvotni zadaci odgovarajuća evangelizacija kulture, ali nezaobilazno i kultura evangelizacije. Na općem planu ljudske povijesti krajnji je i najviši zadatak kršćana, tako i u Hrvatskoj, trajno građenje i postupno što punije ostvarivanje jedne cjelovite humanističke civilizacije i kulture: na društvenoj razini civilizacije ljubavi, a na osobnoj razini kulture svetosti., The reality of culture and the notion itself are so complex and broad that it is impossible to talk about them concisely and unambiguously. Especially if they are taken in their integral and holistic sense, i.e. as more or less the conscious, rational forming of lifestyles of nations, groups of individuals and individuals, and thus as a group mentality, psychology and sphere of feelings and experiences, which cannot be omitted from this process of formation. Therefore, the notion of culture also includes, in its broadest sense, the existential and rational as well as spiritual side: it includes the political and economic organization of society as well as art and science, language and literacy and in particular, religion. In this sense, the notion of culture also comprises the notion of civilization, or rather it almost completely corresponds with it. Nevertheless, culture can be discussed from two different points of view: culture as a product, i.e. its »external« results, artifacts, and objects in all fields of human activities; and culture as civilized behavior, virtuousness, an intellectual and spiritual state of consciousness, as well as growing up and the development of an individual, groups of individuals and nations at these levels. Restricting ourselves mainly to the subjective and spiritual side of the problem, it should be particularly pointed out that in these areas culture is impossible without humanization. In the Croatian language, this is implied by the suitable word uljudba (civilized behavior). There is no Christian culture in its authentic sense without true humanism in its broadest and deepest universal meaning. Nevertheless, there is no religious culture without humanism, especially nowadays. As a matter of fact, as the Holy Father, Pope John Paul II, pointed out »a religion which has not become a culture is a not completely accepted, holistically understood and truly lived religion«. This is so because a genuine religion is only a deep-rooted religion, which has permeated and enriched the entire man, but also a religion which has been permeated and enriched by man's humanity and civilized behavior. Nowadays, it is almost impossible to witness a Christian message in a dignified and convincing manner without this mutual permeation and enrichment. Issues such as the relationship between religion and culture, particularly the issue of contextualization of religion as well as other issues, which occur within the sociological context and are given so much thought in the Council and other ecclesiastical documents both at the theological and pastoral level, represent only one important aspect of the problem which at the present time requires fresh, subtle and complex approaches and adequate solutions. Primary tasks in this sense are the adequate evangelization of culture and inevitably cultural evangelization. Within the general context of the history of mankind, the ultimate and greatest task of Christians, and thus also of Christians in Croatia, is keep building in order to create an integrally humanistic civilization and culture: at the social level, it comprises a civilization of love and at personal level, a culture of sanctity.

Na prijelazu tisućljećâ suvremeni je čovjek znatno obilježen pozitivizmom i tehnicizmom današnje civilizacije, napose zapadne, pa gubi sve više svoje metafizičke i povijesne korijene. Primarni zadatak danas jest cjelovita rehabilitacija duhovnog i ljudskog. Nakon svih povijesnih neuspjeha ateističkog humanizma u tome može uspjeti samo jedan dublji, teocentrički i integralni humanizam koji bi obuhvatio sve u čovjeku i svakog čovjeka. Pretpostavka za to je, na tragu Evanđelja i Drugog vatikanskog sabora, temeljita i cjelovita duhovna preobrazba koje neće biti bez stavljanja težišta, kod što većeg broja kršćana, na produbljenje osobnog duhovnog života.