Search

Aim: The aim of the study was to translate the Satisfaction with Simulation Experience (SSE) scale in Croatian language and examine whether the SSE scale was valid and reliable among Croatian nursing students. Design: In May 2020, a cross sectional study was conducted at the University of Applied Health Sciences in Croatia. A 145 bachelor’s degree nursing students participated in the study. Methods: To determine the instrument’s internal consistency reliability, the Cronbach alpha coefficient was used. In addition, Confirmatory factor analysis, Bartlett’s sphericity test, the Kaiser-Olkin statistic and Kolmogorov-Smirnov tests were used. Results: Cronbach’s alpha coefficient demonstrated a high consistency of the Croatian version of SSE scale (α = 0.92). The Kaiser-Meyer- Olkin (KMO = 0.895) and the Bartlett’s sphericity (p < 0.000) demonstrate significant results. The confirmatory factor analysis CFA has yielded a three-factor structure of SSE scale. Conclusion: The Croatian version of Satisfaction with Simulation Experience scale (CRO – SSE) has shown adequate psychometric properties making it a suitable tool for examining the satisfaction of nursing students with the simulation experience in Croatian context.

Background: Chronic pain is a global public health issue with increasing prevalence. Chronic pain causes sleep disorder, reactive anxiety, and depression, impairs the quality of life it burdens the individual and society as a whole. The aim of this study was to examine non-medical factors related to the outcome of the treatment of chronic non-malignant pain. Methods: A crosssectional study with two groups of patients was conducted using a questionnaire with biological, psychological, and social characteristics of patients. Since this study was cross-sectional, it was not possible to determine whether some factors were the cause or the consequence of unsuccessful treatment outcome, which is at the same time one of the disadvantages of cross-sectional studies. Results: The poor outcome of the treatment of chronic non-malignant pain in a multivariate binary logistic regression model was statistically significantly associated with the lower quality of life (OR = 0.95 (95% CI: 0.91–0.99 p = 0.009), and higher depression level OR = 1.08 (95% CI: 1.02–1.14 p = 0.009). The outcome of the treatment was not directly related to social support measured by the multivariate binary logistic regression model (OR = 1.04, 95%CI: 0.95–1.15, p = 0.395), but solitary life (without partner) was (OR = 2.16 (95% CI: 1.03–4.53 p = 0.043). Conclusion: The typical patient with a poor pain management outcome is retired, presents depressive behavior their pain disturbs general activity and sleeping. Moreover, they have a physically disturbed quality of life and require selftreatment due to the inaccessibility of doctors and therapies. The principle of treatment of patients with chronic, non-malignant pain should take into account a biopsychosocial approach with individually adjusted procedures.

Umjesto dosadašnje tradicije, medicinske sestre imaju priliku pomoći bolesnicima i humanizirati skrb donošenjem odluka koje se temelje na znanju koje ima uporište na rezultatima istraživanjima. Zdravstveni djelatnici ponekad zaborave da je pravo na liječenje privilegija koju daju bolesnik i obitelj. Dolazak u JIL predstavlja potpuni gubitak neovisnosti odraslih i izaziva strah sličan onom koji doživljava dijete. Osim boli povezane s organskim problemom, okolišni uvjeti kao što su visoka razina buke, stalna aktivnost, nedostatak poznatih lica, višestruki invazivni postupci i višestruki priključci na tijelo pogoršavaju strah i smanjuju sposobnost suočavanja. Ovom bolesniku potrebna je velika emocionalna podrška, a jedini koji će uspjeti približiti se bar malo je supružnik ili druga, bolesniku značajna osoba. Smatra se da je obitelj bolesnika u početnom razdoblju hospitalizacije ključna za preživljavanje.

U proteklih godinu dana, kao posljedica pandemije posljednjim sojem koronavirusa, sustavi obrazovanja medicinskih sestara i drugih zdravstvenih profesija doživjeli su značajnu promjenu u smislu razvoja nastave na daljinu te povećanja uporabe suvremenih digitalnih alata i platformi za e-nastavu. Obrazovanje na daljinu, prethodno percipirano gotovo isključivo kao suplement direktnoj nastavi, postalo je u vrlo kratkom razdoblju primarni način obrazovanja, zamjenjujući tako u cijelosti tradicionalan oblik održavanja nastave. Osim nužnih promjena u metodici i dinamici održavanja nastave, ubrzanoj asimilaciji znanja o uporabi novih komunikacijskih, edukacijskih i drugih alata – kao značajan izazov nametnula se i mogućnost pristupa nastavnom sadržaju, uvelike ovisna o individualnim resursima dionika. Kao jedna od glavnih prepreka u pristupu nastavnom sadržaju ističu se ograničena dostupnost tehnologije te kvalitetnog širokopojasnog pristupa internetu. Uz navedeno, dodatan izazov posebice vidljiv u obrazovanju medicinskih sestara i drugih zdravstvenih profesija jest usvajanje specifičnih manualnih vještina, za koje u ovom trenutku ne postoji adekvatne alternative praktičnoj nastavi u kabinetima, praktikumima i kliničkim radilištima. Usprkos brojnim razarajućim socioekonomskim i zdravstvenim posljedicama koje je ostavila za sobom, pandemija COVID-19 neosporno je postala katalizator promjena u obrazovanju. Iako je za očekivati da će se određeni novo razvijeni modaliteti održavanja nastave na daljinu nastaviti i u post-pandemijskom razdoblju, direktna nastava ostati će i nadalje primarni model obrazovanja kada je riječ o usvajanju praktičnih vještina.

Introduction: There is growing evidence that resilience is a key factor for prevention of mental disorder. Low resilience levels were found in individuals at clinical high risk to psychosis and schizophrenia. Higher level of resilience was associated with better functioning, less severe negative, anxiety and depressive symptoms. Low level of self stigma is associated with recovery from schizophrenia. Aim of this paper was to determine whether resilience and self-stigma are significant predictors of mental health recovery in patients diagnosed with schizophrenia and depression treated in a rehabilitation-oriented program. Subjects and methods: 51 patients diagnosed with psychoses and 53 patients with depression treated in day hospital participated in this study. Internalized Stigma of Mental Illness Scale (ISMI), The Boston University Empowerment Scale (BUES), Perceived Devaluation and Discrimination (PDD) Scale, Mental Health Recovery Measure (MHRM) and Resilience questionnaire were used. Results: Self-stigma positively correlates with PDD (r=0.44 ; p=0.000), and negatively with BUES (r=-0.78 ; p=0.000), resilience (r=-0.51 ; p=0.000) and with recovery (r=-0.59 ; p=0.000) in two groups. In addition, a higher PDD score indicates poorer levels of empowerment (r=-0.42 ; p=0.000), resilience (r=-0.35 ; p=0.000) and recovery (r=-0.44 ; p=0.000). Mental health empowerment, resilience and recovery all correlate significantly and positively with each other. Cross-group comparison results show the best results for patients with schizophrenia. Sociodemographic factors do not affect resilience, self-stigma nor recovery. Conclusion: Self-stigma and resilience are connected with moderate correlation. Research supports the need for interventions that prevent self-stigma and increase resilience in the treatment of schizophrenia patients.

Obrazovanje prvostupnika sestrinstva na razini Europske unije regulirano je direktivama 2005/36/EC i 2013/55/EU koje propisuju obavezno obrazovanje u trajanju od najmanje 4600 sati, od čega najmanje ½ obrazovanja treba biti klinička izobrazba. Iako je obvezna, postoje izazovi u praktičnoj izobrazbi koji su nas potaknuli na prijavu na projektni poziv: Razvoj, unapređenje i provedba stručne prakse u visokom obrazovanju. Cilj projekta Unaprjeđenje i provedba stručne prakse na studiju sestrinstva je unaprijediti kvalitetu postojećeg modela stručne prakse te jačanje kompetencija osoblja uz osiguravanje stjecanja radnog iskustva studentima putem veće zastupljenosti i kvalitete stručne prakse tijekom studija. Partner na projektu je KBC Sestre milosrdnice. Projekt je u cijelosti financiran iz Europskog socijalnog fonda (ESF), Operativni program „Učinkoviti ljudski potencijali 2014.-2020.“ Provedba projekta započela je u ožujku 2020. i do sada su provedene brojne aktivnosti. Održana je edukacija o ishodima učenja nakon koje su ažurirani ishodi učenja u studijskom programu i knjižica praktične nastave. Izrađeni su OSKI ispiti za provjeru usvojenosti praktičnih vještina, te ankete za evaluaciju praktične nastave. Osnovane su Služba za organizaciju stručne prakse i Služba za podršku studentima pri izradi završnih radova. Organizirana je praktična radionica za studente - Intravenozna primjena lijekova, te edukacija za mentore - Modeli mentorstva u edukaciji studenata sestrinstva. U tijeku je izrada priručnika Mentorstvo u edukaciji studenata, opremanje vježbaonice za zdravstvenu njegu te provedba stručne prakse. U predstojećem razdoblju planirane su edukacije za studente i mentore, provedba kliničke nastave te ovisno o epidemiološkoj situaciji i studijske posjete. Provedbom projekta unaprijediti će se postojeći model praktične nastave te osnažiti i povezati nastavnici Veleučilišta i klinički mentori, a studentima će se pružiti više prilika za usvajanje praktičnih vještina.

Beginning December 2019, world has faced an unprecedented pandemic of COVID-19, an infectious disease caused by a novel strain of coronavirus family, also referred to as 2019 Novel Coronavirus or more simplified 2019-nCoV. Today, there is more than 130 million recorded cases of COVID-19 among population worldwide. Despite plethora of new research and academic discussion focused primarily on symptoms of the acute illness, there is still necessity for further studies regarding its wider impact on chronic and immunodeficient patients, as well as patients on continuous therapy. It is now confirmed that chronicity and comorbidity increase the risk of obtaining COVID-19 infection, as well as the course and severity of the disease itself. Some of the high-risk conditions that are important to manage to help prevent severe symptoms of COVID-19 include asthma and lung disease, diabetes, heart disease, immunodeficiency, oncology treatment and chronic kidney disease. It is of utmost importance that chronically ill patients adhere to recommended public health guidelines regarding proper hand hygiene, social distancing measures and wearing a properly fitted face masks.As a result of these new global circumstances, health systems are facing numerous challenges – public health prevention programs for chronic non-infectious diseases have been brought to abrupt stop, newly diagnosed chronic patients could face lacking education and support, mental health burden caused by a pandemic as well as recent significant earthquakes in Central and Southeast Europe, is showing to rise. Despite the majority of other elective medical treatments being postponed, it is still important to stress the necessity for chronic and immunodeficient patients to be in continuous contact with their primary care physicians as well as to continue their course of treatment. Nurses and other public health officials have an important role to act in the community as much as possible, given the epidemiological provisions. It is important to improve communication between primary care (family) physicians with other levels of health care. It is necessary to increase the number and availability of educational – printed and video materials, so that the newly diagnosed chronic patients would have a reliable source of information.

Background. At the time of a rapid change and development in the field of e-learning, there is an increasing emphasis on implementing technology in training and educational processes. In the Republic of Croatia, the implementation of e- learning and technology in education is still in its early phase. During this changing period, it is important to determine the best methods of applying technology to improve regular classes.Aim. To determine attitudes of undergraduate and graduate nursing students in the Republic of Croatia on the impact that technology has on the educational process.Methods. Research was conducted on a national level using electronic form of semi-structured questionnaire.It consisted of respondents’ demographic data and thirteen statements. Participants rated the statements on a Likert-scale. Respondents were fully informed about the aim of the study and the data was collected anonymously. The data were statistically analyzed and results were shown as frequencies. Results. Out of 69 respondents that were included in the research, median age was 26 years. All of the respondents indicate that they own personal computer, tablet and mobile phone. 62% of the respondents statedthat the technology is important in education process. Furthermore, 67% indicated that they often use information and communication technology. 33% indicate that they do not use technology in high education.Conclusion. Our results have shown that there is a need for improvement of availability of digital equipment and e-learning in everyday educational process.

Introduction: Elder abuse is a complex term which includes any form of mistreatment that can cause harm to an older, frail and vulnerable person. It’s a violation of an individual’s rights and can occur in any environment. Often it takes place in their homes, relatives’ homes, and may also happen in institutions and structurally within the social environment. Discussion: Elderly people may experience single type or several forms of abuse at the same time. The abuse ranges from physical, psychological, sexual abuse, financial or material exploitation, abandonment of the elder, self-neglect and neglect of the elderly person which are often underreported due to the taboo attached to the topic. Elder abuse is often left unreported due to fear of being institutionalized, losing a family member, ignorance, lack of concern, shame and denial or incorrect assessment caused by health care professionals. Nurses’, who spend more time with a patient than any other health care professional, have a responsibility to determine when abuse could potentially be perpetrated and ensure appropriate responses are undertaken. All types of elder abuse are associated with a number of consequences and can have an impact on physical and mental health, financial security and wellbeing of the older person. When making an assessment for abuse of older people and providing them with adequate protection, it is necessary to use a multidisciplinary approach of both society and institutions that are responsible for the protection of rights and interests of elderly people because abuse will not stop on its own. Therefore, in order to prevent the occurrence of abuse, attention must be paid to physical indicators, a history of dysfunctional family relationships, the psychological, social and sexual history of the patient. Conclusion: In conclusion, abuse of older people is a serious problem and nurses’ involvement in the prevention is of utmost importance. In order to achieve effective protection of persons who are exposed to such abuse, nurses’ need to have knowledge of what could be considered abuse, what signs to look for and how to report it because the failure to do so in some cases may lead to long-lasting severe consequences., Giriş: Yaşlı istismarı, yaşlı, zayıf ve savunmasız bir kişiye zarar verebilecek her türlü kötü muameleyi içeren karmaşık bir terimdir. Bu, bireyin haklarının ihlali anlamına gelir ve her ortamda meydana gelebilir. Genellikle evlerinde, akrabalarının evlerinde gerçekleşir ve kurumlarda ve yapısal olarak sosyal ortamda da olabilir. Tartışma: Yaşlı insanlar aynı anda tek tip veya çeşitli istismar biçimleri yaşayabilirler. Kötüye kullanım, konuya bağlı tabu nedeniyle genellikle bildirilmeyen yaşlı kişinin fiziksel, psikolojik, cinsel istismar, finansal veya maddi sömürü, yaşlıların terk edilmesi, kendini ihmal ve ihmalinden kaynaklanmaktadır. Kurumsal istismar, aile üyesini kaybetme, cehalet, endişe eksikliği, utanç ve sağlık uzmanlarının neden olduğu inkar veya yanlış değerlendirme korkusu nedeniyle yaşlı istismarı genellikle bildirilmemektedir. Diğer sağlık uzmanlarından daha fazla zaman geçiren hemşirelerin, istismarın ne zaman gerçekleştirilebileceğini belirleme ve uygun yanıtların alınmasını sağlama sorumluluğu vardır. Her tür yaşlı istismarı, sonuçların sayısıyla ilişkilidir ve yaşlı kişinin fiziksel ve zihinsel sağlığı, finansal güvenliği ve refahı üzerinde bir etkisi olabilir. Yaşlıların kötüye kullanımı için bir değerlendirme yaparken ve onlara yeterli koruma sağlarken, yaşlıların haklarının ve çıkarlarının korunmasından sorumlu olan toplumun ve kurumların multi disipliner bir yaklaşımını kullanmak gerekir, çünkü istismar tek başına durmayacaktır. . Bu nedenle, kötüye kullanımın ortaya çıkmasını önlemek için fiziksel göstergelere, işlevsiz aile ilişkileri öyküsüne, hastanın psikolojik, sosyal ve cinsel geçmişine dikkat edilmelidir. Sonuç: Sonuç olarak, yaşlıların kötüye kullanımı ciddi bir sorundur ve hemşirelerin önlenmeye katılımı büyük önem taşımaktadır. Böyle bir istismara maruz kalan kişilerin etkili bir şekilde korunmasını sağlamak için, hemşirelerin istismar olarak kabul edilebilecekleri, neleri arayacakları ve nasıl bildirecekleri hakkında bilgi sahibi olmaları gerekir, çünkü bazı durumlarda bunu yapmamak, ciddi uzun süreli sonuçlar.

The work approaches theoretical study of creativity and reception of European neo-Avant-Garde arts, and the artistic practices in the regions of Italy and France in the period from mid-50s until the beginning of the 80-s of the XX century are taken as an example. The primary goal of this research is the description and understanding of social and cultural conditions when neo-Avant-Garde artists created, the way of their creation and the connection established between neo-Avant-Ggarde creation and the audience. The second goal is studying the characteristics of neo-Avant-Garde art audience: overall social position, ideological orientation and aesthetic preferences, as well as the differetiations that can be noticed within neo-Avant-Garde audience itself. The study is primarily guided by methodological principles of the relationship between the work of art and the reception emphasized in Jaus' theoretical-methodological programme. Jaus' point of view was completed with the insights into the understanding of creativity of modern literature in the work of Lubomir Dolezel. As additional research methods, the analysis of text and context and method of comparative analysis were used. The empiciral check of theoretical findings is provided by the case study of works of literature. The work shows that neo-Avant-Garde creativity appears as the authentic contribution to the entire Avant-Garde repertoire. Historically, it is determined as a bond between the Avant-Garde and postmodern poetics. Its audience although differentiated from inside, shows itself on the outside as a homogenous group. According to the findings of the neo-Avant-Garde creativity, it can be concluded that the creator searches for educated audience in the wide field of humanity, which does not imply its elitism, since neo-Avant-Garde serves to the accomplishments of mass culture as well. The research establishes that neo-Avant-Garde audience is mainly made out of social middle-class which, due to social open-mindedness, appreciation of education and aspiration towards social progress is seen as the bearer of neo-Avant-Garde taste. Furthermore, neo-Avant-Garde creativity is theoretically divided into, conditionally speaking, the original neo-Avant-Garde, which grew in Italy through the work of Group 63 and some new Avant-Garde movements especially presented by artistic practices of the 60-s and the 70-s, outside the cultural area of Italy.

Kronična nemaligna bol prepoznata je kao bol koja traje duže od normalnog vremena očekivanog izlječenja ili je prisutna duže od tri do šest mjeseci. Samoliječenje je često prvi korak u pokušaju kontrole kronične boli. Može se definirati kao uporaba lijekova bez nadzora liječnika, kao i primjena drugih modernih i tradicionalnih metoda liječenja. Samoliječenje može imati pozitivan učinak na uspješan ishod multidisciplinarnog pristupa liječenju kronične boli. Cilj je ispitati iskustva bolesnika o metodama i učincima samoliječenja kronične boli. Metoda rada. Podaci su prikupljeni metodom snimanog intervjua kod 15 pacijenata u ambulanti za liječenje boli i 20 zdravstvenih radnika koji sudjeluju u njihovu liječenju. Razgovori su doslovno prepisani i analizirani po načelima interpretativne fenomenološke analize. Rezultati. Većina pacijenata ima pozitivan stav prema samoliječenju boli i to je prvi korak u liječenju boli i brizi o sebi. Najčešći su čimbenici koji su utjecali na odluku o samoliječenju jaka bol, nedostupnost liječnika, dugo čekanje na terapiju ili neučinkovitost metoda klasične medicine. Zdravstveni radnici smatraju da samoliječenje kronične nemaligne boli može biti bolesnikov doprinos kliničkom liječenju, ali pri tome je važna dobra informiranost o primijenjenim metodama, kako ne bi došlo do neželjenih učinaka samoliječenja. Neinformirani bolesnici mogu pretjerivati u primjeni različitih metoda samoliječenja i time ugroziti vlastito zdravlje. Negativne aspekte samoliječenja više naglašavaju zdravstveni radnici. Zaključak. Samoliječenje kod dobro informiranih pacijenata postaje sastavni dio ukupnog liječenja. Zdravstveni radnici fokusiraniji su na učinak samoliječenja na bol i na dijagnostiku nego na cjeloviti pristup. Zdravstveni radnici gledaju na samoliječenje u užem smislu, kroz primjenu različitih metoda, a ne cjelovitog pristupa. Fokusirani su samo na učinak na bol i dijagnostiku te rijetko spominju kvalitetu života. S jedne su strane pacijenti koji su neuki, dok su s druge strane oni koji su bolje informirani o samoliječenju i primjenjuju ga kao nadopunu u liječenju službene medicine. Samoliječenje ima kratkotrajan placebo-učinak kod

Medicinske sestre u jedinicama intenzivnog liječenja (JIL) pružaju najvišu razinu zdravstvene njege bolesnicima koji su teško bolesni i često vitalno ugroženi. Skrb za takve bolesnike iziskuje prilagodbu u donošenju odluka, poznavanje patofiziologije, te visoku razinu stručnosti u radu sa sofisticiranim monitoringom i tehnologijom u održavanju života. Medicinske sestre u JIL-u s jedne strane imaju veliku odgovornost u stručnom radu, a s druge strane trebaju biti osjetljive i empatične u pristupu bolesniku. Kompetentnost i odgovormost u kompliciranom okruženju ključni su i iziskuju velike napore, ali daju i važan osjećaj autonomije i moći. Postavlja se pitanje da li je taj osjećaj moći iluzija ili stvarnost? Ili je odogovornost medicinske sestre povećana, ali bez proporcionalnog povećanja autoriteta ili moći? Medicinske sestre vjerojatno imaju kontrolu nad bolesnicima, ali ne nužno i nad radnom okolinom. Ako medicinska sestra nije uključena u donošenje odluka vezano uz organizacijsku politiku, koje se tiču i postupaka i osoblja, autonomija je ograničena. Međutim, ako se medicinska sestra promatra iz pozicije resursa, njen položaj je puno pozitivniji. Obzirom na povećanu potreba za stručnim medicinskim sestrama, posebno onima u JIL-u, njena cijena na tržištu rada raste. U skladu s time, može se reći da medicinska sestra možda nema legitimnu ili pozicijsku moć, ali svakako posjeduje onu stručnu moć. Ta se moć temelji na vještinama i znanju koje posjeduje, i koje su neophodne za njegu kritično bolesnih pacijenata. Ovladavanje tehničkim vještinama može doprinijeti povećanom osjećaju moći u stresnoj situaciji. Snaga i moć su nadalje i u zajedništvu, što se posebno ističe kod medicinskih sestara koje su aktivne u profesionalnim udruženjima. Na kraju, da bi imala osobnu moć, medicinska sestra treba posjedovati visoku razinu samopoštovanja, odgovarajuće stavove i sustav vrijednosti, te način razmišljanja, znanja i primarni unutarnji lokus kontrole. Potrebno je uložiti dodatne napore kako bi se uravnotežila profesionalna i osobna moć.

Druga polovica prošlog stoljeća obilježena je promjenama u morbiditetu populacije Republike Hrvatske. U pobolu dominiraju kronične nezarazne bolesti koje često rezultiraju većom ili manjom invalidnošću. Ministrastvo zdravstva na osnovu statičkih podataka o morbiditetu, mortalitetu i pokazateljima općeg zdravlja populacije donosi strategiju kojom se definiraju ciljevi i prioriteti za određeno razdoblje. Intervencije u domeni zdravstvene njege čine oko trećinu ukupnih zdravstvenih usluga te je stoga važna participacija medicinskih sestra i tehničara u izradi i donošenju strategije. Tehnologizacija suvremenog zdravstva, korištenje inforamtizacijski i komunikacijskih tehnologija zahtjeva i promjene u kurukulima sudija sestrinstva kako bi sestre bile spremne za nove izazove u svijetu rada. Svaka sestrinska intervencija mora biti zasnovana na znanstvenim činjenicama uz naglašenu potrebu za etičnim postupanjem.

Background: Burnout is usually defined as a prolonged response to chronic emotional and interpersonal stressors, characterrized by emotional exhaustion, depersonalization and lack of social accomplishment. Coping mechanisms and job satisfaction are associated with the incidence of burnout symptoms in a work context. Subjects and methods: The aim of this paper was to make a systematic analysis of the literature related to nurses’ stress and the incidence of burnout syndrome in intensive care nurses, and also to determine the research into associations between coping mechanisms and job satisfaction on one side, and burnout on the other side. Appropriate databases (Scopus, PubMed) were searched with the aim of finding relevant studies and articles published in the last 15 years. The keywords were burnout, coping mechanisms, job satisfaction, nurses, and intensive care. Two independent reviewers carried out a selection of the studies. Results: The literature review found 786 studies about burnout and its association with different variables. Twenty-nine original research papers were discovered in this review process. Open questions still remain concerning burnout and the associations between the considered variables. We also found that studies using a qualitative approach, which could provide better insight into the investigation of burnout, was insufficient in this area. Conclusion: Burnout syndrome is serious problem for healthcare systems and affects almost all profiles of healthcare workers. Although burnout is an evidence-based public health problem, there is still no systematic approach to prevention. Prevention activities to reduce stress and the incidence of burnout should be provided for nurses, especially those in very demanding posts.

In the Republic of Croatia, at the end of the standardized and mandatory primary education that lasts 8 years, students decide in which direction they want to continue their education. There is a significant difference in regard to the amount of hours and classes related to Biology and other life science subjects, between medical secondary schools and nonmedical secondary schools. AIM: The aim of this paper was to compare the knowledge of adolescents about the menstrual cycle and hygiene, as well as to determine if there are differences in the knowledge of students in medical schools and other non-medical schools.

Istraživanja u sestrinskoj praksi nisu novina. Već je početkom 19.st. Florence Nightingale ukazala na važnost prikupljanja, obrade i prezentiranje dobivenih podataka u svrhu unaprjeđenja skrbi. Danas, možda više nego ikad, ukazuje se na važnost neprestanog i kontinuiranog učenja temeljenog na činjenicama. Svjedoci smo svakodnevnih tehnoloških i netehnoloških promjena koje prate medicinu, samim time i sestrinstvo. Kako bi pružile najbolju moguću skrb prema najnovijim i najučinkovitijim smjernicama, na sestrama je uloga pokretača i nositelja različitih istraživanja usmjerenih na unaprjeđenje kvalitete u zdravstvenoj njezi. Dobiveni rezultati utemeljeni na najboljoj praksi postaju nužni preduvjet uspjeha u sestrinskoj djelatnosti jer se na temelju njih izrađuju postupnici, provode intervencije i evaluiraju rezultati. Važnost prepoznavanja potrebe za istraživanjem u sestrinstvu ključni je element koji pridonosi boljoj skrbi za pacijenta, poboljšanju zdravstvenog stanja, smanjenju rizika za neželjeni događaj, smanjenju broja dana hospitalizacije, zadovoljstvu pacijenta i njihovih obitelji te povećanju kvalitete života. Istraživanja su važan subjekt u profesionalnom razvoju sestrinstva. Nadalje, treba istaknuti važnost sestrinskih istraživanja te njihovih cost benefita za samu organizaciju. Svako provedeno istraživanje i dobivena znanja moraju biti vidljiva svima u profesiji radi mogućnosti usporedbe dobivenih podataka i njihove implementacije na različita radilišta. Vidljivost je moguće postići prezentacijom dobivenih podataka u sklopu stručnih skupova i konferencija te objavom podataka u časopisima. Neprekidnim istraživanjem i implementiranjem najnovijih spoznaja dokazujemo dosljednost provođenja u praksi. Rezultati istraživanja nisu svrha sebi samima, već poticaj za nadogradnju.

Pozadina. Sindrom post-intenzivne skrbi (engl. PICS-post-intenzive care syndrom) definirana se kao pogoršanje kognitivnih, psihičkih i fizičkih funkcija kod bolesnika koji su preboljeli bolesti sa visokim stupnjem smrtnog ishoda u jedinici intenzivnog liječenja (JIL). Precizna prevalencija sindroma je nepoznata: Prema publiciranim rezultatima procjenjuje se da se kod jedne četvrtina do jedne polovina preživjelih verificira postojanje nekih od navedenih smetnji. Cilj. sistematskog preglednog članka rada je iznaći zaključke provedenog empirijskog istraživanja koje istražuje učestalost kognitivnih, psihičkih i fizičkih simptoma u bolesnika nakon otpuštanja iz jedinice intenzivnog liječenja. Istraživanje je trostupanjsko te se ispituju pokazatelji sindroma PICS-a, koji čimbenici rizika su povezani sa povećanom incidencijom nastanka sindroma post-intenzivne skrbi, i ispitati koje metode i terapijski postupci smanjuju rizik u nastanku PICS-a. Rezultati. Simptomi sindroma post-intenzivne skrbi su slabost mišića, slabija pokretljivost, slabija koncentracija, smanjenje stupnja memorije, umor, anksioznost i depresivno raspoloženje. Čimbenici rizika nastanka sindroma post-intenzivne skrbi su neuromuskularni poremećaji, demencija, psihijatrijske bolesti, JIL-specifični čimbenici, uporaba mehaničke ventilacije, delirij, sepsa i sindrom akutnog respiratornog distresa. Učestalost nastanka PICS može se smanjiti uporabom metoda/postupaka koji smanjuju vremensko trajanje sedacije i ubrzavaju ranu fizičku rehabilitaciju. Zaključak. Sindrom se verificira kad se pronađu novi ili utvrdi postojanje pogoršanja znakova i simptoma jednog ili više od tri organska sustava: kognitivni, psihički i fizički. Identifikacija svake navedene komponente potvrđuje se testiranjima. Znakovi i simptomi sindroma post-intenzivne skrbi mogu se poboljšati tijekom prvih 6 do 12 mjeseci nakon otpuštanja iz jedinice intenzivnog liječenja. Međutim, kod mnogih pacijenata, deficiti perzistiraju godinama. PICS je povezan s nemogućnošću povratka na posao i smanjenom kvalitetom stupnja života, kao i povećanim rizikom od smrti tijekom nadolazećih nekoliko godina.

Although there is still no wide academic or public consensus in regard to the definition of the term terrorism, with more than 212 definitions used worldwide, majority of them agree that it involves a use of violence to create fear due to political, religious, or ideological reasons. According to GTD (Global Terrorism Database), in the period between 2005 and 2015, there have been 4.835 reported incidents related to terrorism in the region of Western and Eastern Europe combined, and the trend is showing to rise, particularly for the countries located in the eastern part of the Europe. This rising incidence of terrorist acts through the last decade have left a significant impact on the mental health of the population, not only in the countries that the incidents occurred in, but also the society in general. Unlike the immediate psychiatric distress following a terrorist incident, the effects of a constant fear and burden of potential future terrorism activities have not yet been studied sufficiently. Attempting to explore the ongoing mental distress caused by terrorism, Zimbardo and Kluger (2003) describe a term pre-traumatic stress syndrome, which is found to be developed from a constant anticipation of future terrorist activities. This phenomenon is considered to be preceded by a previous exposure to a deliberate act of terrorism, which made the individual feel vulnerable at the time. In addition, certain activities aimed at prevention of future attacks and intended to raise awareness, such as increased armed police or military presence, frequent public calls for increased vigilance and reports of suspicious individuals or behaviors can be considered a contributing factor for maintaining a higher level of fear and stress and thus having a negative impact on mental health of the individual ; which therefore makes a multidisciplinary, systematic and carefully constructed approach of maintaining a high-level of security and awareness while not contributing to deterioration of mental health a major necessity.

Porastom udjela starije populacije u Hrvatskoj i zemljama regije, s pojedinim projekcijama koje predviđaju prosječnu starost europske populacije od 52.3 godine do 2050., uz porast incidencije malignih bolesti kao drugog po redu uzroka smrtnost te uz stopu mortaliteta značajnije veću od europskih zemalja, nameće se nužnost što žurnije i cjelovitije organizacije skrbi za osobe u završnim stadijima života. Palijativna skrb predstavlja cjelovit, holistički i interdisciplinaran pristup prema pojedincu u terminalnoj fazi bolesti, s ciljem ublažavanja patnje i održavanja kvalitete života osobe sve do njegovog biološkog završetka. Kada tijek bolesti dođe do stadija kada aktivno liječenje više ne može produžiti život, tada govorimo o terminalnom stadiju bolesti, a fokus skrbi usmjerava se s kurativnog na palijativni. U nedostatku cjelovitog sustava podrške, palijativni pacijenti česti su korisnici sustava službi hitne medicinske pomoći te stacionarnih bolničkih ustanova, čime se značajno narušava kvaliteta života i umanjuju resursi predviđeni za zbrinjavanje akutno oboljelih pacijenata. Strateškim planom razvoja palijativne skrbi u Republici Hrvatskoj značajan dio palijativne skrbi premješta se na razinu primarne zdravstvene zaštite s ciljem pružanja cjelovite i kvalitetne brige osobama u terminalnom stadiju bolesti u izvanbolničkim uvjetima. Osnivanjem mobilnih palijativnih timova te koordinatora palijativne skrbi, prema trenutno raspoloživim podacima, povećava se kvaliteta skrbi za palijativnog pacijenta, smanjuju se troškovi bolničkog liječenja te se doprinosi racionalizaciji resursa akutne medicine.

Uvod: Aktivno učenje i kritičko razmišljanje u visokoškolskoj nastavi (ALCT) napredni je koncept osuvremenjivanja visokoškolske nastave, zasnovan na pripremi i organizaciji nastavnih cjelina prema ERR okviru, koji obuhvaća tri faze u obradi nastavne cjeline: evokaciju, razumijevanje i refleksiju. Uporabom interaktivnih, dinamičnih i pomno planiranih procesa povećava se interes studenata za materiju, samostalno istraživanje, kritičko razmišljanje te suradničko učenje. Cilj: Cilj je ovog rada prikazati iskustva nastavnika pri pripremi i izvedbi nastave s pomoću ERR okvira te utvrditi dojmove studenata nakon vježbovne nastave u trajanju od sedam sati, u cijelosti organizirane prema navedenom konceptu. Materijali i metode: Evaluacijski obrasci 52 studenata druge godine redovnog dodiplomskog studija sestrinstva, prikupljeni tijekom svibnja 2015. godine, analizirani su za potrebe ovog rada. Obrasci su anonimno popunjeni i predani po dovršetku nastave, a sadržavali su pitanja ovezana s ukupnom ocjenom vježbi i samoprocjenom količine novonaučenog gradiva na skali od 1 do 5 te dvije rubrike za slobodan unos teksta s pitanjima što im se svidjelo, a što ne. Rezultati: Većina studenata navodi kako su vježbe bile dinamične (n = 20), dobro organizirane (n = 19), u opuštenoj atmosferi bez stresa (n = 18), što je, pretpostavljamo, rezultat veće interakcije (n = 12) i timskog rada (n = 12), kao i da je vrijeme prošlo brzo (n = 15). Kao prednost također navode češće i kraće stanke (n = 14), koje su bile planirano raspoređene tijekom nastave, u cilju doprinosa obnovi koncentracije između pojedinih nastavnih cjelina, dok je u šest navrata zabilježen negativan stav prema stankama iz razloga ranijeg dovršetka vježbi. Zaključak: Usprkos relativno dugom vremenu potrebnom za pripremu materijala i prilagodbu nastavnih cjelina u ERR okvir, izvedba nastave u konačnici znatno je lakša s obzirom na manju količinu direktnih klasičnih predavanja, a veću količinu individualnog i timskog rada. Studenti iskazuju zadovoljstvo navedenim pristupom te izjavljuju kako su vježbe dinamičnije, zanimljivije i interaktivnije.

Sažetak Pozadina: Sindrom postintenzivne skrbi (engl. PICS- post-intenzive care syndrome) definira se kao pogoršanje kognitivnih, psihičkih i fizičkih funkcija kod bolesnika koji su preboljeli bolesti s visokim stupnjem smrtnog ishoda u jedinici intenzivnog liječenja (JIL). Precizna prevalencija sindroma je nepoznata: prema publiciranim rezultatima procjenjuje se da se kod jedne četvrtine do jedne polovine preživjelih verificira postojanje nekih od navedenih smetnji. Cilj: Cilj je preglednog članka iznaći zaključke provedenog empirijskog istraživanja koje istražuje učestalost kognitivnih, psihičkih i fizičkih simptoma u bolesnika nakon otpuštanja iz jedinice intenzivnog liječenja. Istraživanje je trostupanjsko te se ispituju pokazatelji sindroma PICS-a, koji su čimbenici rizika povezani s povećanom incidencijom nastanka sindroma postintenzivne skrbi, i ispitati koje metode i terapijski postupci smanjuju rizik u nastanku PICS-a. Rezultati: Simptomi su sindroma postintenzivne skrbi slabost mišića, slabija pokretljivost, lošija koncentracija, slabljenje memorije, umor, anksioznost i depresivno raspoloženje. Čimbenici rizika nastanka sindroma postintenzivne skrbi neuromuskularni su poremećaji, demencija, psihijatrijske bolesti, JIL-specifični čimbenici, uporaba mehaničke ventilacije, delirij, sepsa i sindrom akutnog respiratornog distresa. Učestalost nastanka PICS-a može se smanjiti uporabom metoda/postupaka koji smanjuju vremensko trajanje sedacije i ubrzavaju ranu fizičku rehabilitaciju. Zaključak: Sindrom se verificira kad se pronađu novi ili utvrdi postojanje pogoršanja znakova i simptoma jednog ili više od triju organskih sustava: kognitivni, psihički i fizički. Identifikacija svake navedene komponente potvrđuje se testiranjima. Znakovi i simptomi sindroma postintenzivne skrbi mogu se poboljšati tijekom prvih 6 do 12 mjeseci nakon otpuštanja iz jedinice intenzivnog liječenja. Međutim, kod mnogih pacijenata, deficiti perzistiraju godinama. PICS je povezan s nemogućnošću povratka na posao i smanjenom kvalitetom stupnja života, kao i povećanim rizikom od smrti tijekom nekoliko sljedećih godina.

Uvod: Svjetski podatci govore da 10 milijuna ljudi na svijetu umre od posljedica neke infekcije i da sepsa predstavlja drugi vodeći uzrok smrtnosti u svijetu. Svjetska alijansa za borbu protiv sepse stava je kako se mortalitet sepse može umanjiti za 50 % uz adekvatne mjere prevencije i javnozdravstvene akcije. Prema podatcima Svjetske zdravstvene organizacije u zemljama s visokim bruto domaćim proizvodom 30 % pacijenata dobije bolničku infekciju, dok je u manje razvijenim zemljama pojavnost dva do tri puta veća. Cilj: Cilj je ovog rada prikazati pojavnost sepse i njezin utjecaj na društvo, ali i prikazati nove standarde i nove definicije sepse. Također, cilj je rada prikazati kampanju Zaustavimo sepsu koju zadnje dvije godine provodi Hrvatsko društvo medicinskih sestara anestezije, reanimacije, intenzivne skrbi i transfuzije (HDMSARIST). Metode: Za potrebe izrade rada učinjena je sustavna analiza literature dostupne na stranicama Svjetske alijanse za borbu protiv sepse te su upotrijebljeni dostupni podatci HDMSARIST-a. Rezultati: Tijekom dvije godine kampanje izrađena su tri plakata koja su distribuirana po bolnicama u Republici Hrvatskoj, pokrenuta je stranica na Facebooku, izrađene su brošure za građanstvo koje su dijeljene tijekom dvije javnozdravstvene akcije na Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu, prevedene su smjernice za medicinske sestre te je provedeno istraživanje u KBC-u Zagreb o mortalitetu i morbiditetu sepse. Zaključak: Sepsa predstavlja velik javnozdravstveni, ali i ekonomski problem svakoj društvenoj zajednici. Uz dobru edukaciju o važnosti ranog prepoznavanja i ranog liječenja posljedice sepse mogu se umanjiti.

INTRODUCTION: The use of simulation and technology as an educational tool is becoming increasingly prevalent in health care practice and these innovations have shown to have a significant impact on the quality of nursing education. Therefore, institutions have adopted simulations and ICT to help educate their students and other health care professionals ; however, the effectiveness and full benefits of these methods in different areas of medical education are yet to be fully determined. METHODOLOGY: In addition to describing contemporary methods and tools used in the education of nurses at the University of Applied Health Sciences in Croatia, a detailed review of the peer-reviewed literature was conducted, with the purpose of furtherly identifying different effects of simulation-based learning and technology on students’ perception of the quality of education as well as to detect other benefits of before mentioned educational tools. DISCUSSION: Clinical patient simulation technology has evolved rapidly over the past twenty years, in a way that the current generation of patient simulators and ICT devices have numerous advanced clinical scenarios that can be programmed to create a structured, clinically realistic, and safe learning environment ; and by using them in conjunction to other contemporary educational methods – provide a valuable and motivating learning experience for nursing students. In 2015, University of Applied Health Sciences began with the implementation of Apple devices into the educational process, in addition to other conventional simulation devices, thus being one of the first in its region with several fully integrated Apple classrooms and laboratories, earning Apple Lighthouse Certificate and becoming a Regional Training Center. CONCLUSION: Contemporary technologies have become an integrative part of our daily lives, and by incorporating them into the education of nursing professionals, they provide a positive and enhanced learning experience. Its effects, such as enhancement of communicational skills, patient interaction, management and other, has been consistently shown through studies.

Pozadina. Škole su prirodno i povoljno okruženje za promicanje zdravlja. Upravo se u školama, zajedničkim radom učenika, nastavnika i roditelja može osigurati temelj zdravog načina života i rada. Aktivnosti u promicanju zdravlja u školama usmjerene su razvoju vlastitog samopoštovanja, ali i poštovanja drugih, u okruženju mira i sigurnosti, razumijevanja i podrške. Cilj. Cilj rada je na osnovu proučene literature usporediti značajnosti škole koje promovira zdravlje, u odnosu na zdravstveni odgoj u školama. Metode. Sustavnim pregledom literature iz PubMed baze podataka i drugih izvora, učinjena je usporedba dvaju načina promicanja zdravlja u školama. Jedan podrazumijeva škole koje promiču zdravlje, dok drugi sadrži zdravstveni odgoj kao predmet u školskom kurikulumu. Rezultati. Škola koja promiče zdravlje temelji se na modelu zdravlja koji uključuje interakciju fizičkog, mentalnog i socijalnog aspekta. Naglašava širi pogled i ulogu školskih zdravstvenih službi, a to uključuje i napore za integriranom službom unutar koje i nastavni programi i učenici postaju ravnopravni sudionici. Zdravstveni odgoj je mjera zdravstvene zaštite kojom se, putem razvijanja zdravog i mijenjanja štetnog zdravstvenog ponašanja te podučavanjem i širenjem informacija o zdravstvenim postupcima, postiže unapređenje zdravlja, sprječavanje te liječenje i ublažavanje posljedica bolesti. Zaključak. Promicanje zdravlja ima šire značenje i sveobuhvatna je aktivnost usmjerena na cjelokupno društvo i njegove institucije. Škola koja promiče zdravlje neprestano osnažuje svoje kapacitete kao mjesto zdravog življenja, učenja i rada. Zdravstveni odgoj predstavlja jedno specijalizirano područje stručno-zdravstvene djelatnosti u sustavu zdravstva, socijalne zaštite, općeg odgoja i obrazovanja.

Napredak medicinske skrbi kritično oboljelih pacijenata rezultira sve većim brojem preživljavanja. Mnogi bolesnici su nakon boravka u JIL- u, doživjeli razna iskustva i promjene, kako u mentalnom zdravlju, tako i u fizičkom funkcioniranju. Navedene promjene poznate su kao sindrom post-intenzivne skrbi (PICS-post-intensive care syndrome). Većina zdravstvenih djelatnika se slaže da PICS predstavlja pogoršanje funkcija, jedne ili više njih: kognitivnih, psihičkih i fizičkih [1]. U Sjedinjenim Američkim Državama, među 5, 7 milijuna bolesnika koji godišnje borave u jedinici intenzivnog liječenja (JIL), oko 4, 8 milijuna njih će i preživjeti boravak [2]. Iako je nepoznata točna prevalencija među preživjelima, procjenjuje se da će jedna četvrtina do jedna polovina, pa i više, patiti od neke disfunkcije (kognitivne, psihičke ili fizičke) [3]. Nakon kritične bolesti kognitivne smetnje događaju se u prosjeku kod 25% preživjelih, dok se u nekim studijama učestalost procjenjuje kao visoka, 78% [4-6]. To su bolesnici koji su primljeni u kiruršku jedinicu intenzivnog liječenja (JIL), u stanju šoka i/ili zatajenja disanja, sa mehaničkom ventilacijom [7]. Dok je na početku, 6% bolesnika imalo kognitivna oštećenja, tri mjeseca nakon odlaska iz JIL-a, 40% bolesnika imalo je promjene koje su bile slične u bolesnika s umjerenim traumatskim ozljedama mozga, a 26% imalo je promjene koje su bile slične blagoj demenciji. 12 mjeseci nakon otpusta, kognitivni deficit je i dalje bio prisutan. Od psihičkih poteškoća, onih koji su preživjeli kritične bolesti, najčešće dolazi do pojave depresije, anksioznosti i posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP ) [8]. Najčešći oblik tjelesnog oštećenja u JIL-u, je pojava stečene slabosti, koja se javlja u 25% ili više preživjelih [5]. Najučinkovitija strategija za sprječavanje sindroma post-intenzivne skrbi je smanjenje sedacije i rana fizička rehabilitacija u jedinici intenzivnog liječenja (JIL). [9]. Kako bi se smanjila vjerojatnost razvoja post-intenzivnog sindroma u kritično bolesnih pacijenata, osobito u bolesnika koji su bili na mehaničkoj ventilaciji, predlaže se [10]: - što ranije buđenje i smanjenje sedacije kod bolesnika na mehaničkoj ventilaciji [11] - kontrola delirija [12] - rana mobilizacija u intenzivnoj njezi, čim je to moguće [13].

Background: Migration is a process during which a person moves from from one cultural setting to another in order to settle for a longer period of time or permanently. The number of immigrants in the world has more than doubled since 1975, now reaching 244 mil. worldwide or 41% increase since 2000. Numerous studies have identified migration as a risk factor for multiple mental-health related issues, such as schizophrenia, psychosis, anxiety disorders and others. Aim: The aim of this study was to review and analyze relevant articles pertaining to the mental health of immigrant population, as well as to determine common predisposition factors leading to the development of mental illness among the above- mentioned population. Methods: Search of relevant and peer-reviewed electronic databases was performed to identify studies related to mental health and healthcare in before-mentioned immigrant population. Study selection was performed in several stages, following the previously defined inclusion and exclusion criteria. Conclusion: The most consistent clinical finding is an increase in the rate of diagnosis of schizophrenia and related psychoses among migrants when compared to the host population, however the relationship between migration and psychotic disorders remains unexplained. So far, biological factors, such as cannabis use or obstetric complications, have failed to account for the risk of schizophrenia among migrant groups. Socio- environmental factors are now being looked upon as potential contributing factors for psychotic disorders in migrants.

Palijativna skrb predstavlja cjelovit, holistički i interdisciplinaran pristup prema pojedincu u terminalnoj fazi bolesti, s ciljem ublažavanja patnje i održavanja kvalitete života osobe sve do njegovog biološkog završetka. U suvremenoj medicini, tehnologija je napredovala do trenutka kada su mogućnosti dugotrajnog održavanja života gotovo neograničene, pri čemu se u značajnoj mjeri zanemaruje kvaliteta života pojedinca, a naglasak ostavlja prvenstveno na njegovu trajanju. U palijativnoj skrbi, primarni ciljevi u zbrinjavanju pacijenta premještaju se s kurativnog na palijativni, te nam u središte interesa prvenstveno dolazi zadovoljiti neke od najznačajnijih potreba pojedinca, poput ublažavanja boli, očuvanja samopoštovanja, suosjećanja, komunikacije te potrebe za pažnjom i pripadanjem. Jedan od integralnih dijelova skrbi za pacijenta u palijativnoj medicini, svakako predstavlja i briga o pojedincu na samom završetku života, gdje medicinska sestra ima značajnu ulogu. Od iznimne je važnosti uspostava odnosa povjerenja i empatije s pojedincem i njegovom obitelji, kao i poznavanje komunikacijskih i psiholoških procesa koji se javljaju u pojedinca, pri suočavanju s terminalnom bolešću i smrću.