Search

Euro-GASP network: Claudia Eder, Sonja Pleininger, Steliana Huhlescu, Irith de Baetselier, Blaženka Hunjak, Tatjana Nemeth Blažić, Panagiota Maikanti-Charalampous, Despo Pieridou, Hana Zákoucká, Helena Žemličková, Steen Hoffmann, Susan Cowan, Rita Peetso, Jelena Viktorova, Ndeindo Ndeikoundam, Beatrice Bercot, Anu Patari Sampo, Vesa Kirjavainen, Susanne Buder, Klaus Jansen, Vivi Miriagou, Eszter Balla, Mária Dudás, Guðrún Sigmundsdóttir, Lena Ros Asmundsdottir, Sinead Saab, Brendan Crowley, Anna Carannante, Paola Stefanelli, Gatis Pakarna, Violeta Mavcutko, Robert Cassar, Christopher Barbara, Francesca Vella, Alje Van Dam, Ineke Linde, Dominique Caugant, Hilde Kløvstad, Beata Mlynarczyk-Bonikowska, Maria-José Borrego, Peter Pavlik, Irena Klavs, Tanja Kustec, Julio Vazquez, Asuncion Diaz, Raquel Abad Torreblanca, Inga Velicko, Magnus Unemo, Helen Fifer, Kate Templeton Background: The European Gonococcal Antimicrobial Surveillance Programme (Euro-GASP) performs annual sentinel surveillance of Neisseria gonorrhoeae susceptibility to therapeutically relevant antimicrobials across the European Union/European Economic Area (EU/EEA). We present the Euro-GASP results from 2019 (26 countries), linked to patient epidemiological data, and compared with data from previous years. Methods: Agar dilution and minimum inhibitory concentration (MIC) gradient strip methodologies were used to determine the antimicrobial susceptibility (using EUCAST clinical breakpoints, where available) of 3239 N. gonorrhoeae isolates from 26 countries across the EU/EEA. Significance of differences compared with Euro-GASP results in previous years was analysed using Z-test and the Pearson's χ2 test was used to assess significance of odds ratios for associations between patient epidemiological data and antimicrobial resistance. Results: European N. gonorrhoeae isolates collected between 2016 and 2019 displayed shifting MIC distributions for; ceftriaxone, with highly susceptible isolates increasing over time and occasional resistant isolates each year; cefixime, with highly-susceptible isolates becoming increasingly common; azithromycin, with a shift away from lower MICs towards higher MICs above the EUCAST epidemiological cut-off (ECOFF); and ciprofloxacin which is displaying a similar shift in MICs as observed for azithromycin. In 2019, two isolates displayed ceftriaxone resistance, but both isolates had MICs below the azithromycin ECOFF. Cefixime resistance (0.8%) was associated with patient sex, with resistance higher in females compared with male heterosexuals and men-who-have-sex-with-men (MSM). The number of countries reporting isolates with azithromycin MICs above the ECOFF increased from 76.9% (20/26) in 2016 to 92.3% (24/26) in 2019. Isolates with azithromycin MICs above the ECOFF (9.0%) were associated with pharyngeal infection sites. Following multivariable analysis, ciprofloxacin resistance remained associated with isolates from MSM and heterosexual males compared with females, the absence of a concurrent chlamydial infection, pharyngeal infection sites and patients ≥ 25 years of age. Conclusions: Resistance to ceftriaxone and cefixime remained uncommon in EU/EEA countries in 2019 with a significant decrease in cefixime resistance observed between 2016 and 2019. The significant increase in azithromycin "resistance" (azithromycin MICs above the ECOFF) threatens the effectiveness of the dual therapy (ceftriaxone + azithromycin), i.e., for ceftriaxone-resistant cases, currently recommended in many countries internationally and requires close monitoring. The study was funded by the European Centre for Disease Prevention and Control (Framework Contract No. ECDC/2017/004). info:eu-repo/semantics/publishedVersion

Background Timely reporting of microbiology test results is essential for infection management. Automated, machine-to-machine (M2M) reporting of diagnostic and antimicrobial resistance (AMR) data from laboratory information management systems (LIMS) to public health agencies improves timeliness and completeness of communicable disease surveillance. Aim We surveyed microbiology data reporting practices for national surveillance of EU-notifiable diseases in European Union/European Economic Area (EU/EEA) countries in 2018. Methods European Centre for Disease Prevention and Control (ECDC) National Microbiology and Surveillance Focal Points completed a questionnaire on the modalities and scope of clinical microbiology laboratory data reporting. Results Complete data were provided for all 30 EU/EEA countries. Clinical laboratories used a LIMS in 28 countries. LIMS data on EU-notifiable diseases and AMR were M2M-reported to the national level in 14 and nine countries, respectively. In the 14 countries, associated demographic data reported allowed the de-duplication of patient reports. In 13 countries, M2M-reported data were used for cluster detection at the national level. M2M laboratory data reporting had been validated against conventional surveillance methods in six countries, and replaced those in five. Barriers to M2M reporting included lack of information technology support and financial incentives. Conclusion M2M-reported laboratory data were used for national public health surveillance and alert purposes in nearly half of the EU/EEA countries in 2018. Reported data on infectious diseases and AMR varied in extent and disease coverage across countries and laboratories. Improving automated laboratory-based surveillance will depend on financial and regulatory incentives, and harmonisation of health information and communication systems.

The Ixodes ricinus ticks are vectors of a large variety of pathogens, of which tick-borne encephalitis virus (TBEV), Borrelia burgdorferi sensu lato complex and Anaplasma phagocytophilum are the most important human pathogens. In Croatia, TBE and Lyme-borreliosis are continuously detected, while human granulocytic anaplasmosis is reported sporadically. The aim of this study was to analyze the prevalence of tick-borne zoonoses in patients with a history of a tick bite. During a two-year period (January 2017-December 2018), serum and cerebrospinal fluid (CSF) samples were collected from 45 patients with neuroinvasive disease and tested for the presence of IgM and IgG antibodies to TBEV, B. burgdorferi and A. phagocytophilum. Patients were from continental Croatian counties. Serological tests were performed using a commercial enzyme-linked immunosorbent assay ; ELISA (TBEV and B. burgdorferi) or indirect immunofluorescence assay ; IFA (A. phagocytophilum). TBEV IgM/IgG positive samples were further tested for IgG avidity (ELISA). B. burgdorferi IgM/IgG positive samples were confirmed using an immunoblot test. TBE was confirmed in 29 patients and neuroborreliosis in three patients by detection of IgM and IgG antibodies in both serum and CSF samples. In two patients, TBEV and B. burgdorferi co-infection was found. Human granulocytic anaplasmosis was not detected during the tested period ; however IgG antibodies to A. phagocytophilum were detected in 12 patients with antibody titers ranged from 64 to 512. Cases occurred from April to November. Majority of patients were from Koprivnica- Križevci, Međimurje, Osijek-Baranja and Varaždin County. Our results showed that continental Croatian regions are still endemic for TBEV and Lyme-borreliosis. Further studies on larger number of patients are needed to confirm the prevalence and clinical significance of human granulocytic anaplasmosis.

Background: Due to growing antimicrobial resistance rates of clinical isolates of Acinetobacter baumannii, colistin is now considered as a last resort antibiotic for treatment of A. baumannii infections. Although colistin-resistant clinical isolates have been sporadically reported in Croatia, our monitoring of A. baumannii outside hospitals suggested the presence of colistin-resistant isolates in Croatian wastewaters. In this study, colistin- resistant A. baumannii recovered from hospital and urban wastewater are reported. Material/methods: Hospital wastewater (HW) was collected at the central manhole of Special Hospital for Pulmonary Diseases in Zagreb in August and October 2015. HW is released into the urban sewage system without pre-treatment, reaches the central wastewater treatment plant (WWTP), where it is treated by the technology of activated sludge. The activated sludge and treated effluent wastewater were collected from September 2015 to March 2016. Samples were aseptically collected and analysed within 2h. A. baumannii was isolated on CHROMagar Acinetobacter supplemented with CR102 and 15 mg/L of cefsulodin after incubation at 42 °C/48h. A. baumannii was identified by routine bacteriological techniques and MALDI-TOF MS. MLST alleles (Oxford/Pasteur) were determined. Susceptibility to clinically relevant antibiotics was determined by MICs values obtained by Vitek2 system. Colistin resistance was confirmed by gradient dilution E- test and broth microdilution method. Results: Three isolates of A. baumannii were recovered from untreated HW, one from activated sludge and two from WWTP effluent. All isolates were ST- 2pas, five were ST-195ox, while one isolate from HW was ST-451ox. These STs correlate with international clonal lineage 2 (IC2). Four isolates were extensively drug-resistant, while two isolates from WWTP effluent were pandrug- resistant. Identification of colistin susceptibility by Vitek2 system gave the false negative result for two of six isolates tested. By using the E-test and broth microdilution all isolates were confirmed resistant to colistin. Conclusions: Colistin-resistant A. baumannii were present in untreated HW and WWTP. The findings suggest the need to disinfect HW and WWTP effluent prior to its discharge into the environment in order to mitigate the propagation of colistin-resistant A. baumannii.

Euro-GASP collaborating author names - Portugal: Jacinta Azevedo, Maria José Borrego. Background: Surveillance of Neisseria gonorrhoeae antimicrobial susceptibility in Europe is performed through the European Gonococcal Antimicrobial Surveillance Programme (Euro-GASP), which additionally provides data to inform the European gonorrhoea treatment guideline; currently recommending ceftriaxone 500 mg plus azithromycin 2 g as first-line therapy. We present antimicrobial susceptibility data from 24 European countries in 2015, linked to epidemiological data of patients, and compare the results to Euro-GASP data from previous years. Methods: Antimicrobial susceptibility testing by MIC gradient strips or agar dilution methodology was performed on 2134 N. gonorrhoeae isolates and interpreted using EUCAST breakpoints. Patient variables associated with resistance were established using logistic regression to estimate odds ratios (ORs). Results: In 2015, 1.7% of isolates were cefixime resistant compared to 2.0% in 2014. Ceftriaxone resistance was detected in only one (0.05%) isolate in 2015, compared with five (0.2%) in 2014. Azithromycin resistance was detected in 7.1% of isolates in 2015 (7.9% in 2014), and five (0.2%) isolates displayed high-level azithromycin resistance (MIC ≥ 256 mg/L) compared with one (0.05%) in 2014. Ciprofloxacin resistance remained high (49.4%, vs. 50.7% in 2014). Cefixime resistance significantly increased among heterosexual males (4.1% vs. 1.7% in 2014), which was mainly attributable to data from two countries with high cefixime resistance (~11%), however rates among men-who-have-sex-with-men (MSM) and females continued to decline to 0.5% and 1%, respectively. Azithromycin resistance in MSM and heterosexual males was higher (both 8.1%) than in females (4.9% vs. 2.2% in 2014). The association between azithromycin resistance and previous gonorrhoea infection, observed in 2014, continued in 2015 (OR 2.1, CI 1.2–3.5, p < 0.01). Conclusions: The 2015 Euro-GASP sentinel system revealed high, but stable azithromycin resistance and low overall resistance to ceftriaxone and cefixime. The low cephalosporin resistance may be attributable to the effectiveness of the currently recommended first-line dual antimicrobial therapy; however the high azithromycin resistance threatens the effectiveness of this therapeutic regimen. Whether the global use of azithromycin in mono- or dual antimicrobial therapy of gonorrhoea is contributing to the global increases in azithromycin resistance remains to be elucidated. The increasing cefixime resistance in heterosexual males also needs close monitoring. The study was funded by the European Centre for Disease Prevention and Control (Framework Contract No. ECDC/2013/015). info:eu-repo/semantics/publishedVersion

INTRODUCTION: Acinetobacter baumannii is a leading emerging pathogen of the 21st century, which is frequently recovered from patients during hospital outbreaks. Acute community-acquired human infections suggest a source of this pathogen outside of the hospital settings. The significance of environmental isolates in the epidemiology of A. baumannii is under a great concern worldwide. THE AIM: In this study the overview of the presence of A. baumannii in natural environment in Croatia is given. METHODS: The recovery of A. baumannii was performed on commercial CHROMagar Acinetobacter supplemented with cefsulodin sodium salt hydrate after incubation at 42C/48h. Identification was performed by routine bacteriological techniques and matrix-assisted laser desorption ionization-time of flight mass spectrometry (MALDI-TOF MS) on cell extracts. The antibiotic resistance profile was determined by Vitek2 system and interpreted according to EUCAST and CLSI criteria for clinical isolates of A. baumannii. RESULTS: A single isolate of A. baumannii was incidentally recovered near the City of Pula from 0.1g of acid paleosol influenced by illegally disposed solid waste. The isolate showed multidrug-resistance (MDR) to fluoroquinolones, gentamicin and trimethoprim-sulfamethoxazole. Three isolates of A. baumannii were recovered from 0.01-1g of technosol at a dump site situated above City of Rijeka in a karst pit. All three isolates were MDR and shared the complete or intermediate resistance to carbapenems, fluoroquinolones, amikacin, ampicillin-sulbactam and ticarcillin- clavulanic acid. Four isolates of A. baumannii were recovered from 10mL of water from Sava River downstream of the City of Zagreb after discharge of the urban wastewaters into the natural recipient. All four isolates were MDR and shared the resistance to carbapenems, fluoroquinolones, aminoglycosides and ticarcillin-clavulanic acid. CONCLUSION: MDR A. baumannii were present in natural environment influenced by human solid and liquid waste. The proper management and disposal of human waste is mandatory to prevent the spread of MDR A. baumannii in nature.

Multi-drug resistant (MDR) Acinetobacter baumannii were found in untreated as well as in biologically or chemically treated hospital and municipal wastewaters. However, there is no evidence about the fate of A. baumannii in the wastewater treatment process. The aim of this study was to screen the sewage sludge after its stabilization by anaerobic mesophilic digestion for the presence of A. baumannii. On 9 sampling occasions at the municipal wastewater treatment plant of the City of Zagreb, 17 isolates of A. baumannii were recovered form digested sludge with MALDI-TOF MS score values ranging from 2.026-2.288. 3/17 isolates were sensitive to all antibiotics, while 14 MDR isolates shared the resistance to carbapenems and fluoroquinolones but sensitivity to colistin. Technology of anaerobic sludge digestion was performed at 36°C, neutral pH and digestion time of 21-36 days. In laboratory controlled anaerobic conditions isolates were able to survive on Nutrient agar in anaerocultA system during 30 days, after which multiplied normally in aerobic conditions. However, isolates were not able to multiply directly in anaerocultA. The finding confirms the need of proper management and disposal of sewage sludge generated at wastewater treatment plants in order to prevent the spread of MDR A. baumannii in nature.

Acinetobacter baumannii is well known emerging hospital pathogen of the 21st century. Multi- drug resistant (MDR) A. baumannii are found in untreated as well as in chemically treated hospital wastewaters. However, there is no clear evidence about their origin. The aim of this study was to screen the hospital wastewater for the presence of viable A. baumannii and to find the correlation between recovered wastewater and clinical isolates. The sampling of the hospital wastewater was done at the central manhole of the Special Hospital for Pulmonary Diseases in Zagreb, Croatia. The clinical isolate was recovered on the exact date from bronchial aspirate of patient hospital. The isolation of A. baumannii was performed on CHROMagar Acinetobacter supplemented after incubation at 42°C/48h. One clinical and six isolates from hospital wastewater gave reliable MALDI-TOF MS score values ranging from 2.021-2.271 confirming the identity of A. baumannii colonies. All isolates were MDR and shared the resistance to carbapenems and fluoroquinolones, but sensitivity to colistin. MLST analysis following Oxford scheme revealed that all isolates belong to the ST-195 clustering into the CC92 within the IC2. This study confirmed the occurrence of viable MDR A. baumannii in hospital wastewater in Zagreb. Close relatedness of isolates from hospital wastewater with the clinical isolates from the same hospital in the period of monitoring suggests the possible origin of recovered wastewater A. baumannii. This finding confirms the need for proper treatment and disposal of untreated hospital wastewaters in order to prevent the spread of MDR A. baumannii in nature.

Data on the presence of Acinetobacter baumannii in natural environment influenced by human solid waste are very scarce. There is only one literature report on the incidental finding of one multi-drug resistant (MDR) A. baumannii in paleosol influenced by illegally disposed solid waste. Here we report the finding of three isolates of A. baumannii recovered from technosol at dump site. The dump site is situated above City of Rijeka in Croatia in a karst pit. At this dump site the hazardous industrial waste was continuously disposed from 1956-1990 and further was periodically used as an illegal dump site. Three presumptive colonies were isolated from plates inoculated with 0.01-1g of the surface part of technosol collected at the edge of dump. MALDI-TOF MS score values ranged from 2.000-2.086 for A. baumannii. All three isolates were MDR. They shared the resistance to carbapenems, fluoroquinolones, ticarcillin/clavulanic acid and piperacillin/tazobactam, and resistance or intermediate resistance to amikacin and ampicillin/sulbactam. One isolate was resistant to trimethoprim/sulfamethoxazole and intermediate resistant to minocycline. All three isolates were sensitive to tobramycin, gentamicin and colistin. The proper management and disposal of human solid waste is mandatory to prevent the spread of MDR A. baumannii in nature.

Acinetobacter baumannii is an emerging hospital pathogen causing outbreaks in Croatia since 2002 and is still present in Croatian hospitals. Clinical isolates of A. baumannii in Croatian hospitals are usually multi-drug resistant(MDR), with resistance to carbapenems dramatically increasing from 10% in 2008 to 82% in 2014. Although A. baumannii has been isolated from patients and hospital environment during outbreaks, crucial questions regarding its epidemiology remains incompletely understood. The aim of this study was to screen the hospital and municipal wastewater of the City of Zagreb for the presence of viable A. baumannii and carbapenems. Sampling of hospital wastewater was performed on 2 occasions in 2015 at the central manhole of one Zagreb’s hospital from which the clinical isolates of A. baumannii were recovered. Sampling of municipal wastewater was performed on 6 occasions in 2014/15 at the influent and effluent of the central Zagreb’s wastewater treatment plant. Concentration of carbapenems in wastewater was measured by UHPLC Q-TOF MS. The isolation of A. baumannii from wastewater was performed at 42C/48h on CHROMagar Acinetobacter without or with the addition of commercial supplement CR102 which allows the growth of carbapenem- resistant isolates. Presumptive A. baumannii colonies were characterized phenotypically, by using Vitek2 system, and MALDI-TOF MS. Antibiotic resistance profiles were determined by Vitek2 system and interpreted according to EUCAST criteria. Hospital and municipal wastewaters contained high concentrations of imipenem and meropenem which averaged: 894 and 129ng/L in hospital wastewater, 3060 and 380ng/L in raw and 497 and 311ng/L in treated municipal wastewater, respectively. From hospital wastewater, raw and treated municipal wastewater 8, 30 and 7 isolates of A. baumannii were recovered, respectively. All isolates from hospital wastewater and majority (33/37) of isolates from municipal wastewater were resistant to carbapenems and majority of tested antibiotics except colistin. The 7 MDR clinical isolates recovered in the same period showed comparable levels of antibiotic resistance to MDR isolates from hospital and municipal wastewater. These suggest that A. baumannii is able to survive in environment outside hospitals. However, 4 isolates from raw municipal wastewater were susceptible to carbapenems and other antibiotics. This finding opens the possibility that A. baumannii could have natural habitat in sewage system.

Infekcije mokraćnog sustava (IMS) ubrajaju se u najčešće bakterijske infekcije odrasle dobi, posebice u žena. Žene u generativnoj dobi 10 puta češće obolijevaju od muškaraca, a najčešći uzročnici IMS su bakterije koje koloniziraju okolinu mokraćne cijevi. Kako su najčešći uzročnici novorođenačkog meningitisa upravo bakterije Escherichia coli (E. coli) i Streptococus agalactiae (betahemolitički streptokok grupe B ; BHS-B) cilj našeg istraživanja bio je odrediti njihovu učestalost u urinokulturi žena u dobi od 20 do 40 godina (generativna dob). Od ukupno 1981 uzoraka urina žena, koji su poslani na mikrobiološku analizu u Hrvatski zavod za javno zdravstvo u 2015. godini, njih 596 bilo je od žena u dobi od 20 do 40 godina. E. coli se pokazala najčešćim uzročnikom u svim dobnim skupinama. U žena generativne dobi (20-40godina) E. coli dokazana je u 49% uzoraka. U odnosu na druge dobne skupine zabilježeni postotak je nešto niži, ali i dalje prevladava u odnosu na ostale uzročnike te kao takav ostaje i dalje značajan. BHS-B zabilježen je kao četvrti najčešći uzročnik uroinfekcija u žena svih dobi, a u žena 20 do 40 godina treći je najčešći uzročnik (detektiran u 15% uzoraka). Promatramo li dobnu raspodjelu pojave infekcije urotrakta BHS-B u dobnoj skupini 20 do 40 godina bilježi se značajno veći postotak u odnosu na druge dobne skupine, odnosno u toj dobnoj skupini je on najviši. Rezultati pokazuju kako su najčešći uzročnici uroinfekcija u žena generativne dobi (20-40 godina) upravo uzročnici novorođenačkog meningitisa (Escherichia coli i Streptococus agalactiae). To nam potvrđuje važnost preporuka većine kliničkih smjernica na testiranje svih trudnica na asimptomatsku bakteriuriju, odnosno značajnu prisutnost bakterija u urinokulturi bez simptoma akutne urinarne infekcije i kliničkih znakova bolesti, kako bi se na vrijeme interveniralo (intrapartalna profilaksa) i spriječila intrauterina infekcija ascenzijom te infekcija novorođenčeta prolaskom kroz porođajni kanal.

UVOD Zbog učestalog i nekritičnog uzimanja antibiotika, antimikrobna rezistencija jedan je od najvećih problema današnje medicine. Pojava otpornosti ili neosjetljivosti mikroorganizma na antimikrobne tvari rezultat je činjenice da patogeni mikroorganizmi ne mogu biti inhibirani u rastu niti biti uništeni primjenom primjerenog antibiotika u koncentraciji koja nije štetna za zdravlje bolesnika. Beta-laktamski antibiotici (beta-laktami) skupina su antibiotika koji sadržavaju beta-laktamski prsten te imaju ulogu ometanja sinteze peptidoglikanske osnove bakterijske stanice. Najvažnije skupine beta-laktamskih antibiotika su penicilini, cefalosporini, monobaktami i karbapenemi. Kombinacijom beta-laktamskog antibiotika-amoksicilin trihidrata i kalijevog klavulanata, inhibitora beta-laktamaze, amoksicilinu se proširuje spektar djelovanja i vraća učinkovitost protiv bakterija koje proizvode beta-laktamazu poput M. Catarrhalis, Bacteroides fragillis, Acinetobacter i sl. REZULTATI Izvor podataka za ovo istraživanje bili su propisani recepti za antimikrobne lijekove, dobiveni od Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje (HZZO). Temeljem izdanih recepata prikupljeni su podaci o bolesniku i propisivanim lijekovima, te je ukupno pregledano 2 421 339 propisanih recepata. Prema rezultatima istraživanja provedenog u ordinacijama opće medicine na području RH, u razdoblju od 6 mjeseci tijekom 2012. godine, beta-laktamski antibiotici najviše su propisivani antibiotici širokog spektra djelovanja (54, 54%). Najviše propisivani bili su kombinacija amoksicilina i klavulanske kiseline (23, 92%) i amoksicilin (10, 82%). Istraživanje je pokazalo (Slika 2.) kako je kombinacija amoksicilina i klavulanske kiseline najviše propisivana za bakterijske infekcije (91, 44%), u vrlo malom postotku (0, 20%) za infekcije virusne etiologije, ali značajno (8, 36%) za ostale dijagnoze koje nisu uzrokovane bakterijama i virusima. Slični su rezultati bili i sa propisivanjem ostale antimikrobne terapije. Glavni bakterijski uzročnici respiratornih infekcija su Streptococcus pneumoniae, betahemolitički streptokok grupe A (BHS-A), Haemophilus influenzae i Moraxella catarrhalis. Uvidom u podatke o propisivanju antibiotika za infekcije različitih organskih sustava, vidljivo je kako je kombinacija amoksicilina i klavulanske kiseline najviše propisivana za infekcije uha i respiratornog sustava (58, 11%), zatim infekcije urogenitalnog sustava (7, 66%), probavnog sustava (33, 49%), te kožne i ostale infekcije (33, 48%). Prema podacima za 2014. godinu Odbora za praćenje rezistencije bakterija na antibiotike u RH 23% pneumokoka u Hrvatskoj pokazuje visoku rezistenciju na peroralnu primjenu penicilina, iako je rezistencija manja u odnosu na 2013. godinu (31%). BHS-A ne pokazuje rezistenciju na penicilin, ali mnogi sojevi Haemophilusa influenzae koji proizvode beta-laktamaze rezistentni su na ampicilin (14%), dok su dobro osjetljivi na kombinaciju amoksicilina i inhibitora beta-laktamaza (rezistencija 1%). I u ovom je slučaju rezistencija H. influenzae manja u odnosu na prethodnu 2013. godinu kad je za ampicilin iznosila 17%, a za kombinaciju amoksicilina i klavulanske kiseline 2%. ZAKLJUČAK Prema rezultatima ovog istraživanja provedenom u ordinacijama opće medicine na području Republike Hrvatske, u razdoblju od 6 mjeseci tijekom 2012. g., potvrđeno je kako su beta-laktamski antibiotici najviše propisivani antibiotici širokog spektra djelovanja prvenstveno radi svoje prihvatljive cijene i učinkovitosti, te zato što nisu bitno škodljivi za ljudski organizam. Najviše propisivani bili su: kombinacija amoksicilina i klavulanske kiseline (23, 92%) te amoksicilin (10, 82%). Iako su najvećim dijelom korišteni za bakterijske infekcije (90, 59%), beta-laktamski antibiotici su značajno propisivani i za nebakterijska i neinfektivna oboljenja (9, 41%). Najviše je pakiranja beta-laktamskih antibiotika potrošeno za infekcije respiratornog sustava i uha (59, 33%). Visoka rezistencija pneumokoka na penicilin još nije tako česta u Republici Hrvatskoj, no može se očekivati da će to postati jedan od većih problema u budućnosti.

Suvremena zapadna medicina postaje sklona prekomjernom korištenju dijagnostičkih i terapijskih mogućnosti koje joj stoje na raspolaganju i s time povezanom liječenju pacijenata na neprimjerenim razinama zdravstvene zaštite. Pacijenti se sve češće upućuju na liječenje u bolnicu, što potvrđuje tendencija pada odnosa broja pregleda u primarnoj i sekundarnoj odnosno tercijarnoj razini, a gotovo četvrtina propisanih antibiotika koristi se za infekcije koje nisu uzrokovane bakterijskim uzročnicima. Sagleda li se zdravstveni sustav u cjelini, navedena prekomjerna liječnička praksa često ne ostavlja dovoljno resursa za korisnike kojima je pomoć doista potrebna, dok istovremeno ne doprinosi zdravlju onih kojima je pružena ili mu čak i škodi. Kvalitetna zdravstvena skrb ne podrazumijeva trenutačno zbrinjavanje svih pacijenata u bolničkim uvjetima, već prepoznavanje odgovarajućeg oblika i razine liječenja kvalitetnim algoritmima i smjernicama. Kod svakog pojedinog bolesnika potrebno je prvenstveno utvrditi postoji li potreba za liječničkom skrbi i sukladno tome odrediti primjerenu razinu zdravstvene zaštite, a pacijente kod kojih liječnička procjena ne ukazuje na takvu potrebu educirati o odgovarajućem samozbrinjavanju i praćenju simptoma. Organizirano i promišljeno usmjeravanje liječenja na odgovarajuću razinu važan je preduvjet očuvanja i unapređenja kvalitete zdravstvene skrbi. Vodeći računa o individualnim potrebama pacijenata i potrebama društva u cjelini, liječenje se mora optimizirati da bude najprimjerenije u individualnom, društvenom i ekonomskom smislu. Zdravstveni sustav jedino na taj način može nastaviti funkcionalno, kvalitetno i spremno ispunjavati zahtjeve suvremene medicine i društva u cjelini

Gonoreja je druga najčešća spolno prenosiva infekcija (SPI) bakterijskog podrijetla danas i predstavlja javno zdravstveni problem. Obzirom da je u zemljama Europske unije (EU) gonoreja sve češća u mlađoj populaciji, vjerojatno zbog migracija stanovništva i turizma, primijećuje se porast učestalosti gonoreje i u našim uvjetima. Stoga se preporuča bolji nadzor, uz mjere prevencije, koje je moguće ostvariti jedino suradnjom liječnika-kliničara, epidemiologa i mikrobiologa. Liječenje gonoreje predstavlja izazov jer gonokokna infekcija ne izaziva zaštitni imunitet, a istovremeno može pospješiti širenje virusa humane imunodeficijencije. Neisseria gonorrhoeae postaje sve više otporna na donedavno djelotvorne antibiotike: kinolone i cefalosporine viših generacija. Zbog porasta antimikrobne rezistencije (AMR), promijenjene su smjernice za liječenje te je uvedena obaveza provođenja mikrobiološke kontrole nakon terapije. Cilj rada je ispitati učestalost N. gonorrhoeae u nas i osjetljivost izoliranih mikroorganizama.U Hrvatskom zavodu za javno zdravstvo (HZJZ) od 2007. do 2014. g. potvrđeno je 69 izolata N. gonorrhoeae. Najveći broj izolata zabilježen je 2007. g. (23, 2%) i 2013.g. (15, 9%). Većina uzoraka (95, 6%) dobivena je od mladih muškaraca u dobi od 25-35 godina, koji su dolazili na pregled u Ambulantu Službe za mikrobiologiju i Savjetovalište za HIV HZJZ-a. Najviše uzoraka dobiveno je iz spolnomokraćnog sustava (92, 7%), dok su ostali dobiveni iz anorektalne regije i farinksa (7, 3%). Iako je rezistencija na cefalosporine viših generacija u porastu u zemljama EU, naši rezultati su pokazali dobru osjetljivost gonokoka na ceftriakson i cefiksim (91, 3%). Azitromicin i doksiciklin također su se pokazali djelotvornima na većinu izolata (92, 3%), dok su ciprofloxacin i penicilin pokazali slabiju djelotvornost (63, 7% ; 34, 7%). Prema preporukama Europskog centra za kontrolu i prevenciju bolesti (ECDC), potrebno bi bilo ujednačiti metodologiju testiranja osjetljivosti u svim zemljama EU, kako bi se mogao pratiti razvoj AMR i predvidjeti učinkovitost pojedinih antibiotika. U tu svrhu ECDC je pokrenuo Projekt praćenja učestalosti i AMR gonokoka (EURO GASP), čiji je sudionik i HZJZ. Sudjelovanjem u ovom projektu potaknut će se suradnja epidemiologa, mikrobiologa i različitih vrsta kliničkih specijalnosti kako bi se i u hrvatskim uvjetima učinkovitije pratile gonokokne infekcije i spriječio porast AMR.

Q-groznica je zoonoza uzrokovana obligatnom unutarstaničnom bakterijom Coxiella (C.) burnetii. Glavni rezervoar infekcije su ovce, koze i goveda. Infekcija u ljudi najčešće nastaje inhalacijom kontaminiranog aerosola. Nakon prvog opisa Q-groznice 1950. godine, ova je zoonoza kontinuirano na području Hrvatske sa sporadičnim pojavljivanjem te u obliku manjih ili većih epidemija. U radu je analizirana učestalost Q-groznice u febrilnih bolesnika (bolesnici s febrilnom bolesti praćenom dugotrajnim kašljem te kliničkom slikom atipične pneumonije). U razdoblju od kolovoza 2008. godine do srpnja 2013. godine testirano je ukupno 744 uzoraka seruma bolesnika na prisustvo specifičnih IgM/IgG protutijela na C. burnetii metodom indirektne imunofluorescencije. Bolesnici su bili s područja cijele Hrvatske: Zagreba i šire okolice, Slavonije, Like i Gorskog kotara, Istre te Dalmacije. Akutna Q-groznica dokazana je u 65 (8.7%) bolesnika. Tijekom 2012. i 2013. godine zabilježeno je nekoliko manjih obiteljskih epidemija (Križevci, Gospić, Virje). Ukupna seroprevalencija (IgG protutijela) na C. burnetii iznosila je32.1% sa značajnom razlikom ovisno o geografskom području (od 21, 2% do 56.7% ; p

Tetraciklini, makrolidi i kinoloni preporučeni su antibiotici za liječenje infekcije Chlamydia trachomatis. Iako vrlo rijetka, opisana je rezistencija ove unutarstanične bakterije na navedene antibiotike. Cilj ovog rada bio je odrediti in vitro osjetljivost Chlamydia trachomatis sojeva na azitromicin, doksiciklin i levofloksacin izoliranih u Nacionalnom referentnom laboratoriju za klamidije pri Hrvatskom zavodu za javno zdravstvo. Testirano je 24 sojeva odabranih slučajnim odabirom, izoliranih tijekom 2010-2012 godine. Sojevi su izolirani iz različitih kliničkih uzoraka (brisevi grlića maternice N=14 ; brisevi muške uretre N=9 i eksprimat prostate N=1). Svi sojevi bili su osjetljivi na azitromicin, doksiciklin i levofloksacin. Minimalne inhibitorne koncentracije bile su najniže za doksiciklin (0, 016-0, 064 μg/mL), zatim za azitromicin (0, 064 – 0, 125 μg/mL), a najviše za levofloksacin (0, 125 – 1, 0 μg/mL). U zaključku, iako su svi do sada testirani klinički izolati izdvojeni iz bolesnika u Hrvatskoj pokazali dobru in vitro osjetljivost na azitromicin, doksiciklin i levofloksacin potrebno je nakon provedene terapije provjeravati učinkovitost iste mikrobiološkim pretragama osobito u bolesnika kod kojih je došlo do neuspjeha liječenja.

Urinary tract infections (UTI) remain one of the most common bacterial infections seen in adult women of all ages. In postmenopausal women, the aging process contributes to local complaints in the lower urogenital tissue, including UTI. Our study was conducted at gynecological practices of the health centers in the Zagreb region, Croatia, during 2009. The study included postmenopausal women with urinary symptoms divided into two groups: hormone therapy (HT) users and controls. The objectives were to estimate microbiologically proven lower UTIs (LUTIs) in postmenopausal women with urinary symptoms and the effect of regular HT use on microbiologically confirmed LUTIs. Out of 2338 postmenopausal patients, there was a significantly higher rate of women with urinary symptoms in HT users, namely 64.4% (143/221), compared to the control group at 4.8% (102/2116). Of the 245 patients with urinary symptoms, in 58.8% (144/245) the infection was microbiologically confirmed. Hormone therapy users showed a statistically significant lower rate of microbiologically proven LUTIs (46.9%, 67/143) compared to controls (75.5%, 77/102, p < 0.001). Data analysis also showed the efficacy of local as well as systemic HT treatment compared with the control group (p < 0.00, p = 0.049). But there was a significant difference in the frequency of LUTIs between patients who used local (30.3%, 20/66) and systemic (61.1%, 47/77) HT (p < 0.001). The patients who, regulary used therapy, in the local HT group as well as in the group on systemic HT showed a lower incidence of LUTIs compared to controls (p < 0.00, p = 0.006). In patients who did not regulary use therapy, there were no significant differences between either local (63.6%, 7/11)) or systemic (76.9%, 20/26) HT non- regular users and the control group (75. 5%, 77/102) (p = 0.917, p = 0.625). The high percentage of patients with non-microbiologically confirmed LUTIs (41.2%, 101/245) suggested the significant role microbiological testing has in LUTI diagnosis. Both local and systemic HT use was related to LUTI reduction.

Urinary tract infections (UTI) remain one of the most common bacterial infections seen in adult women of all ages. In postmenopausal women, the aging process contributes to local complaints in the lower urogenital tissue, including UTI. Our study was conducted at gynecological practices of the health centers in the Zagreb region, Croatia, during 2009. The study included postmenopausal women with urinary symptoms divided into two groups: hormone therapy (HT) users and controls. The objectives were to estimate microbiologically proven lower UTIs (LUTIs) in postmenopausal women with urinary symptoms and the effect of regular HT use on microbiologically confirmed LUTIs. Out of 2338 postmenopausal patients, there was a significantly higher rate of women with urinary symptoms in HT users, namely 64.4% (143/221), compared to the control group at 4.8% (102/2116). Of the 245 patients with urinary symptoms, in 58.8% (144/245) the infection was microbiologically confirmed. Hormone therapy users showed a statistically significant lower rate of microbiologically proven LUTIs (46.9%, 67/143) compared to controls (75.5%, 77/102, p0.001). Data analysis also showed the efficacy of local as well as systemic HT treatment compared with the control group (p0.00, p = 0.049). But there was a significant difference in the frequency of LUTIs between patients who used local (30.3%, 20/66) and systemic (61.1%, 47/77) HT (p0.001). The patients who, regulary used therapy, in the local HT group as well as in the group on systemic HT showed a lower incidence of LUTIs compared to controls (p0.00, p = 0.006). In patients who did not regulary use therapy, there were no significant differences between either local (63.6%, 7/11)) or systemic (76.9%, 20/26) HT non- regular users and the control group (75. 5%, 77/102) (p = 0.917, p = 0.625). The high percentage of patients with non-microbiologically confirmed LUTIs (41.2%, 101/245) suggested the significant role microbiological testing has in LUTI diagnosis. Both local and systemic HT use was related to LUTI reduction.

Urogenitalne ureaplazme kod žena u generativnoj dobi povezuju se s komplikacijama u trudnoći, prijevremenim porodom, sterilitetom, zdjeličnom upalnom bolesti i uretritisom, ali su visoko učestale i u zdravoj populaciji. Rod ureaplazma sadrži vrste: Ureaplasma urealyticum i Ureaplasma parvum, koje nije moguće razlikovati klasičnom mikrobiološkom metodom kultivacije. Uvođenjem molekularne dijagnostike, uspjelo se razlikovati vrste U. urealyticum od U. parvum, ali i ubrzati i povećati osjetljivost dijagnostike. Molekularna metoda real-time PCR temelji se na iskorištavanju genetskog polimorfizma gena ureB, koji je jedan od kodirajućih gena za enzim ureazu. Ureaza svojim metabolizmom predstavlja glavni izvor energije i odgovorna je za patogeni potencijal bakterije. Ureaplazme nemaju stanični zid, pa je izbor lijekova sveden na antibiotike iz skupina makrolida, tetraciklina i kinolona. Zbog porasta rezistencije ureaplazmi na tetracikline i kinolone, potrebno je provesti testiranje osjetljivosti vrsta U. urealyticum i U. parvum na antibiotike.

Problem statement: The level of cytogenetic damage of the vaginal epithelial cells in the patients with the symptoms of genital infections was assessed by micronucleus test. Methods: 197 women in the age range from 18 to 65 years were subjected to Pap test, cervical swabs for the presence of bacteria, yeasts, and hrHPV DNA. Separate samples of vaginal secretion were taken for micronucleus assay. The participants also completed questionnaire containing 37 questions about the lifestyle, working habits and general health status. Multivariate analysis methods were used for statistical evaluation. Results: Number of micronuclei per 1000 binucleated cells ranged from 0 to 22 with the median value of 6 MN that is very similar to world average the median value of 6.5 MN per 1000 cells. Conclusion: Multivariate analysis showed good, statistically significant correlations between predictor variables connected to the lifestyle and the frequency of micronuclei. Positive correlation was also determined between the frequency of MN and the results of Pap tests and cervical swabs.

Urogenitalne ureaplazme kod žena u generativnoj dobi povezuju se s komplikacijama u trudnoći, prijevremenim porodom, sterilitetom, zdjeličnom upalnom bolesti i uretritisom, ali su visoko učestale i u zdravoj populaciji. Ciljevi ovog istraživanja su odrediti učestalost infekcija ureaplazmom, genotipizirati sojeve Ureaplasma urealyticum i Ureaplasma parvum u simptomatskih i asimptomatskih žena, odrediti osjetljivost izolata U. urealyticum i U. parvum na antibiotike, te kod izolata rezistentnih na kinolone, utvrditi molekularni mehanizam rezistencije analizom promjena na regiji QRDR (engl. Quinolone Resistance-Determining Regions) gena gyrA, gyrB, parC i parE. U ovom istraživanju od ukupno 1371 uzoraka žena poslanih na mikrobiološku analizu u obriscima uretre i vrata maternice ureaplazma je dokazana kultivacijom kod 34, 4%, od kojih 79, 0% sa simptomima i 21, 0% kod žena bez simptoma. Među ispitanicama bilo je 28, 5% trudnica, kod kojih je većina bila bez simptoma (61, 1%). Rezultati testiranja osjetljivosti ureaplazmi na kinolone pokazali su da je bilo manje osjetljivih (24, 5%) od umjereno osjetljivih (40, 5%) i rezistentnih (35, 4%) izolata, međutim razlika nije statistički značajna. Uspješno je genotipizirano 266 sojeva, te je utvrđeno puno više U. parvum (92, 6%) od vrste U. urealyticum (7, 3%). Rezultati su pokazali da je U. urealyticum u simptomatskih ispitanica statistički značajnije (χ2=11, 04, p=0, 0009, d.f.=1) rezistentnija na ciprofloksacin od U. parvum. Premda su rezultati genske analize pokazali da je došlo do mutacija u svim regijama QRDR, najviše tihih mutacija (8/10) otkriveno je u genu parE. Kod sojeva s mutacijama u genu parE bilo je više rezistentnih i/ili umjereno rezistentnih (7/8) od osjetljvih (1/8) izolata na kinolone, te se se može zaključiti da tihe mutacije u regijama QRDR doprinose pojavi rezistencije na kinolone.

Infekcije uzrokovane herpes simpleks virusima (HSV) rasprostranjene su širom svijeta. Seroprevalencija na HSV tip 1 (HSV-1) i HSV tip 2 (HSV-2) značajno se razlikuje u europskim zemljama. Cilj ovog rada je ispitati prevalenciju HSV u Hrvatskoj. Tijekom trogodišnjeg perioda (2008-2010), u Odjelu za virologiju Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo testirana su ukupno 1672 uzorka seruma na prisustvo HSV-1 te HSV-2 IgM i IgG protutijela. Uzorci su prikupljeni od djece i odraslih osoba u dobi od mjesec dana do 78 godina. Serološka dijagnostika učinjena je pomoću komercijalnih dijagnostičkih testova (ELISA ; Virotech, Rüsselsheim, Germany). Ukupna IgG seroprevalencija iznosila je 72, 5% za HSV-1 te 9, 9% za HSV-2. Seroprevalencija se nije značajno razlikovala u muškaraca i žena za HSV-1 (muškarci 71, 9% - žene 73, 0%, p=0.644) kao niti za HSV-2 (muškarci 8, 9% - žene 10, 7%, p=0, 226). Dokazan je značajan porast seropozitiviteta s dobi. U djece mlađe od 6 mjeseci, HSV-1 seropozitivno je bilo 56, 1% ispitanika (transplacentarno prenesena majčina protutijela). HSV-1 seroprevalencija je rasla od 33, 5% u dobi do 6 mjeseci-15 godina do 92.9% u ispitanika starijih od 46 godina te je nakon toga ostala stabilna (p

Cilj istraživanja bio je ustanoviti u kojem postotku se kod žena u postmenopauzi koje pate od simptoma urinarne infekcije mikrobiološkom pretragom može potvrditi infekcija, utvrditi najčešće uzročnike infekcija, te da li je da li je kod ispitanica sa cistitisom, uretra i rodnica istovremeno kolonizirana patogenim mikroorganizmima. Metode: U laboratorijima Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, Zagreb, Hrvatska, u razdoblju od dvije godine pregledani su uzorci 245 ispitanica sa urinarnim simptomima koje su bile su najmanje jednu godinu u postmenopauzi. Kod svake ispitanica uzimani su uzorci urina, obrisci uretre i rodnice koji su analizirani na uzročnike urogenitalnih infekcija, genitalne mikoplazme i klamidije. Rezultati: Mikrobiološkom pretragom, cistitis je potvrđen kod 31, 4%, uretritis kod 24, 8%, a upala rodnice kod 15, 1%, ispitanica. Najčešći uzročnik uretritisa bila je U. urealyticum, a infekcije rodnice G. vaginalis. Bakterija E. coli istovremeno je izolirana iz uzoraka uretre i rodnice kod 65, 11% ispitanica sa E.coli cistitisom, a beta - hemolitički streptokok grupe B ( BHSB) kod svake od ispitanica s BHSB cistitisom. Zaključak: Kolonizacija sluznice uretre i rodnice doprinosi učestalosti cistitisa kod žena u postmenopauzi. Provođenje mikrobiološke dijagnostike neophodno je zbog razlikovanju simptoma koji se javljaju uslijed starenja urogenitalnog sustava i onih koji se javljaju uslijed infekcije, u cilju izbjegavanja provođenja nepotrebne antibiotske terapije.

Infekcije mokraćnog sustava (UTI) su po učestalosti odmah iza respiratornih infekcija. Za postavljanje točne etiološke dijagnoze UTI potrebno je učiniti UK i provesti liječenje na temelju rezultata testova osjetljivosti bakterija na antibiotike. Neracionalna antibiotska terapija povisuje troškove liječenja i dovodi do selekcije rezistentnih sojeva. Ciljevi istraživanja bili su ustanoviti u kojem postotku nalaz UK potvrđuje sumnju na UTI koja je postavljena u ordinaciji Opće medicine ; koji su najčešći uzročnici UTI u izvanvanbolničkoj populaciji, ustanoviti njihovu osjetljivost na amoksicilin, amoksicilin s klavulonatom, cefazolin, cefuroksim, nitrofurantoin, sulfametoksazol– trimetoprim i norfloksacin, te ustanoviti kolika je isplativost primjene UK i kolike se uštede mogu ostvariti širom primjenom UK. Istraživanje je pokazalo da je pozitivna UK nađena kod 27, 4% uzoraka od ukupno 815. Pozitivan nalaz UK ustanovljen je kod 32, 8% žena i 20, 1% muškaraca. Obzirom na dob pozitivnu UK imalo je 26% osoba mlađih od 65.godina i 30, 6% osoba sa 65. i više godina. Najčešći uzročnici UTI bili su E.coli (67, 3%) i Enterococcus spp. (12, 6%). Svi sojevi bakterija imali su niži postotak rezistencije od hrvatskog prosjeka prema podacima Akademije medicinskih znanosti. Posebno se izdvaja rezistencije E. coli na SXT (6, 7%). Razlog postojanja ovih razlika vjerojatno je u činjenici da je istraživanje provedeno na uzorcima izvanbolničke populacije. Može se zaključiti da je UK metoda koja točno dijagnosticira UTI, racionalizira troškove i rezultate liječenja i sprječava nepotrebno propisivanje antibiotika.

Rano otkrivanje i pravovremeno liječenje spolno prenosivih bolesti temeljni je preduvjet očuvanja reproduktivnog zdravlja populacije. Infekcije genitalnog sustava žena u trudnoći dovode do infekcije maternice, koja je odgovorna za 30-50% prijevremenih poroda. Pretpostavlja se da mikroorganizmi stimuliraju stvaranje prostaglandina koji mogu pokrenuti aktivaciju miometrija i prijevremeno sazrijevanje vrata maternice. Problem dijagnostike su neprepoznate, subkliničke infekcije genitalnog sustava žena, ali i kako odrediti jasnu granicu između oportunističke flore i pravih patogena – uzročnika infekcija. Ciljevi ovog rada bili su : 1. utvrditi koji su najčešće izolirani patogeni mikroorganizmi u rodnici i vratu maternice trudnica u prvom tromjesečju trudnoće 2. ustanoviti da li postoji povezanost između nalaza patogenih mikroorganizma u genitalnom sustavu trudnica i ishoda trudnoće. U razdoblju od 6. mjeseca 2004. – 12. mjeseca 2006. pregledana je 71 trudnica u Ginekološkim ordinacijama Domova zdravlja Novi Zagreb i Kruge. Trudnice su bile u dobi od 18.-38. godina, a u vrijeme uzimanja uzoraka bile su prvom tromjesečju trudnoće. Anamnestički podaci o prethodnim infekcijama uro-genitalnog sustava dobiveni su intervjuom pacijentica i pregledom bolesničkih kartona. Tijekom ginekološkog pregleda uzimani su cervikovaginalni obrisci koji su analizirani u mikrobiološkim laboratorijima HZZJZ-a. Nakon mikrobiološke analize kod svake trudnice s patogenim nalazom provedena ja terapija. Od ukupnog broja trudnica bilo je 66 kod kojih je trudnoća završila porodom u predviđenom terminu, 4 trudnice kod kojih je trudnoća završila prijevremenim porodom te jedna trudnica kod koje je trudnoća završena pobačajem. Patogena flora izolirana je iz cervikovaginalnog obriska kod 59, 4% svih ispitanih trudnica, dok je kod 40, 6% bila prisutna samo fiziološka flora. Među patogenim mikroorganizmima bilo je 36, 6% Ureaplasma urelyticum, % Chlamydia trachomatis, 7, 04 % izolata bakterija beta – hemolitički Stretococcus gr. B(BHSB), 5, 6% E. coli, 15, 5 2% Gardneralla vaginalis i 19, 73% izolata Candida albicans. U skupini trudnica koje su rodile u predviđenom terminu bilo je 55, 9% trudnica s nalazom patogenih mikroorganizama u cervikovaginalnom obrisku, dok su kod 44, 1% nađene samo bakterije koje su dio fiziološke flore uro-genitalnog sustava. Najčešće izolirani mikroorganizam bila je U. urelyticum kod 36, 41% trudnica. C. trachomatis nađena kod %, G. vaginalis kod 13, 6 %, C. albicans kod 16, 7%, BHSB kod 7, 6% i E. coli kod 6, 1 % trudnica. U skupini trudnica koje su završile trudnoću prije termina iz cervikovaginalnog obriska izolirane su samo patogene bakterije. Kod dvije trudnice nađeni su pojedinačni izolati: U. urealyticum i C.albicans. Kod dvije trudnice koje su rodile prije termina izolirano je istodobno više mikroorganizama: G.vaginalis i C.albicans kod jedne i C.trachomatis, U.urealyticum i C.albicans kod druge trudnice. Jedina ispitanica kod koje je trudnoća završila pobačajem imala je u cervikovaginalnom obrisku bakteriju G. vaginalis. Također, ispitali smo učestalost genitalnih infekcija prije trudnoće. U skupini žena koje su rodile na termin u godini prije trudnoće 4, 5% žena imalo je infekciju bakterijom U. urelayticum, 6, 06 % s BHSB, 7, 57% s G. vaginalis i 1, 5% infekciju bakterijom E. coli. Kod 1, 51 % trudnica u godini prije trudnoće ustanovljena je infekcija gljivom C. albicans. Infekcija bakterijom G.vaginalis u godini prije trudnoće ustanovljena je kod 2 trudnice koje su rodile prije termina, dok su infekcije U.urealyticum, C.albicans i E.coli ustanovljene kod po jedne trudnice. Ispitanica kod koje je trudnoća završila pobačajem nije imala u godini prije trudnoće dokazanih genitourinarnih infekcija. Kod ispitanih trudnica najčešće izolirani mikroorganizam bila je U. urealyticum sa 36, 6%, dok je C. trachomatis zastupljena u znatno manjem postotku. U visokom postotku izolirane su C. albicans (19, 7%) i G. vaginalis (15, 5%). Obzirom da se rezultati ispitivanja učestalosti U.urelyticum kod trudnica ne razlikuju znatno od učestalosti U. urealyticum kod ostalih žena generativne dobi (20-30%), točan utjecaj U. urealyticum na tijek i ishod trudnoće trebalo bi dalje istraživati. Rezultati su također pokazali visoku učestalost G.vaginalis kod ispitanih trudnica, 15, 5%. Jedina ispitanica kod koje je trudnoća završila pobačajem, imala je u cervikovaginalnom obrisku bakteriju G.vaginalis. Prema podacima iz literature koji dokazuju nepovoljan utjecaj bakterije G. vaginalis na tijek i ishod trudnoće, infekcije izazvane ovom bakterijom trebalo bi liječiti. Iako su u ovom istraživanju bakterije BHSB i E.coli izolirane kod malog broja ispitanica, infekcije majke treba liječiti zbog opasnosti infekcija novorođenčeta. Patogena flora u genitalnom sustavu izolirana je kod svih trudnica koje su rodile prije termina, uključujući trudnicu kod koje je trudnoća završila pobačajem. Obzirom na mali broj ispitanica, ne može se sa sigurnošću tvrditi da li je prisutnost patogenih mikroorganizama uzrokovala prijevremeni porod, ali je moguće da je pridonijela prijevremenom porodu. Dobiveni rezultati ukazuju na potrebu mikrobiološke obrade rodnice i vrata maternice tijekom prvog tromjesečja trudnoće jer pravovremeno liječenje sprečava nastanak infekcije maternice, poremećaje trudnoće i infekciju novorođenčeta.

Upalne stanice i bakteriološka dijagnostika infekcija donjeg genitalnog sustava žena Autori: Blaženka Hunjak, Sunčanica Ljubin Sternak, Ivan Pristaš, Ranko Stevanović, Zdenka Peršić, Andrea Babić Erceg Uvod Spolno prenosive bolesti (SPB) ubrajaju se u najčešće zarazne bolesti u svijetu. SPB su često asimptomatske, prelaze u kronične i imaju utjecaj na reprodukciju. Kod žena, neliječene infekcije mogu dovesti do zdjelične upalne bolesti, neplodnosti, poremećaja u trudnoći, kongenitalnih infekcija djeteta, a sve više se razmatra i uloga uzročnika spolno prenosivih infekcija u karcinogenezi. Zbog raznovrsne i obilne normalne flore uro-genitalnog trakta žena, tijekom mikrobiološke dijagnostike neophodno je učiniti izravni mikroskopski preparat. Iako neki autori smatraju da je povećani broj polimorfonuklearnih (PMN) leukocita značajan u dijagnostici upalnih bolesti uro-genitalnog sustava, taj kriterij nije standardiziran. Materijal i metode U razdoblju od 23.8. - 13.12.2004. god u Hrvatskom zavodu za javno zdravstvo (HZJZ) mikrobiološki je obrađeno 505 obrisaka vrata maternice. Uzorci su uzimani tijekom ginekoloških pregleda kod žena sa simptomima upalnih promjena vrata maternice. Obrisci cerviksa poslani su na mikrobiološku obradu zbog: sumnje na infekciju tijekom trudnoće, prethodnog spontanog pobačaja, steriliteta, cervikalnih intraepitelnih neoplazija(CIN) ili nespecifičnih upalnih promjena donjeg uro-genitalnog sustava. Svaki uzorak testiran je na najčešće uzročnike SPB-a: Chlamydia trachomatis, Mycoplasma hominis, Ureaplasma urealyticum Neisseria goonorrhoeae, uzročnika bakterijske vaginoze (G. vaginalis), kvasce i uzročnike nespecifičnih infekcija uro-genitalnog sustava (E.coli, beta-hemolitički streptokok grupe B, ostale enterobakterije). Izolati su identificirani standardnim morfološkim, fiziološkim i biokemijskim metodama. Identifikacija C. trachomatis provedena je molekularnom metodom (PCR-Cobas Amplicor). Svi uzorci pregledani su mikroskopski nakon bojenja po Loefleru metilenskim modrilom pod najmanjim povećanjem, da bi se utvrdila prisutnost PMN-a. Mikroskopski preparat sa ≥ 10 PMN u svakom vidnom polju smatran je pozitivnim. Cilj Cilj rada je istražiti da li nalaz PMN-a u direktnom mikroskopskom preparatu prati infekciju, te koji su najčešći uzročnici uro-genitalnih infekcija među ispitanicama. Rezultati Ukupno je mikrobiološki obrađeno 505 uzoraka cervikalnih obrisaka. U grupi uzoraka s mikroskopskim nalazom bez upalnih stanica bilo je 179 (35, 4%) ispitanica, a u grupi s pozitivnim nalazom PMN-a bilo je 326 (64, 6%) ispitanica. Grupe su se statistički značajno razlikovale po dobi (Mann-Whitney test, p=0.006), s većim udjelom ispitanica u dobi 20-40 godina u grupi s pozitivnim nalazom upalnih stanica. Obzirom na uputne dijagnoze, u skupini ispitanica s negativnim nalazom PMN-a najviše ih je bilo s dijagnozom nespecifičnih uro-genitalnih infekcija (132/74%), zatim slijede: trudnice (17/10%), ispitanice nakon spontanog pobačaja (12/7%), ispitanica koje se liječe zbog steriliteta (9/5%) te one s CIN-om (7/4%). Među ispitanicama s pozitivnim nalazom PMN-a najviše ih je bilo u skupini s dijagnozom nespecifičnih uro-genitalnih infekcija (242 ispitanica ili 74%), zatim trudnice (43/13%), ispitanice nakon spontanog pobačaja (13/4%), sterilitet (18 / 6%) i ispitanice s CIN-om (10/3%). Kod trudnica češće su ustanovljene upalne stanice. Međutim, u odnosu na one s drugim dijagnozama, nije utvrđena statistička značajnost razlika. Infekcija klamidijom potvrđena je kod 3 (1, 7%) ispitanice bez upalnih stanica i kod 14 (4, 3%) ispitanica koje su imale pozitivan nalaz PMN-a. Iako je infekcija češće ustanovljena u skupini ispitanica s prisutnim polimorfonuklearima, između navedenih grupa nije utvrđena statistički značajna razlika. Metodama kultivacije mikoplazme i ureaplazme u grupi bez PMN.-a, M. hominis nađena je kod 4 (2, 2%) ispitanice a U. urelyticum kod 45 (25, 1%). U grupi s pozitivnim nalazom upalnih stanica, nađeno je 8 (2, 5%) M. hominis i 80 (24, 5%) U. urelyticum. Nije potvrđena statistička značajnost među ovim grupama. U obje ispitivane skupine U. urealyticum bila je najčešći izolat. N. gonorrhoeae nije nađena niti kod jedne pacijentice. Standardnim metodama bakteriološke dijagnostike u grupi s negativnim nalazom PMN-a dijagnosticirano 98/54, 7% nalaza s nespecifičnim uzročnicima SPB. U grupi s pozitivnim nalazom PMN-a bakterije su nađene kod 192 ispitanice (58, 9%). Između navedenih skupina nije utvrđena statistička značajnost razlika (p=0, 368). Prema pojedinačnim uzročnicima, u grupi s negativnim nalazom PMN-a bilo je 12 (6, 7%) nalaza E. coli, 8 (4, 5%) beta-hemolitičkih streptokoka grupe B, 24 (13, 4%) G. vaginalis, 10(5, 6%) kvasaca i 12 (6, 7%) ostalih bakterija. U grupi s pozitivnim nalazom PMN-a, bilo je 19 (5, 8%) nalaza E. coli, 38 (11, 7%) beta-hemolitičkih streptokoka grupe. B, 37 (11, 3%) G. vaginalis, 25 (7, 7%) kvasaca i 19 (5, 8%) ostalih bakterija. Od svih uzročnika statistička značajnost razlika jedino je potvrđena za beta-hemolitički streptokok grupe B (p=0, 007). Zaključak Kod svih ispitanih uzročnika uro-genitalnih infekcija, osim beta-hemolitičkog streptokoka grupe B, standardnim metodama mikrobiološke dijagnostike nije nađena statistički značajna razlika između ispitanica s upalnim stanicama u uzroku i onih bez PMN-a. Infekcije uzrokovane beta-hemolitičkim streptokokom grupe B statistički su značajno češće praćene pozitivnim nalazom PMN-a. Infekcije klamidijom također su češće praćene nalazom upalnih stanica, ali nije potvrđena statistička značajnost razlika. U obje ispitivane skupine U. urealyticum bila je najčešći izolat. Za točno razlikovanje kolonizacije mikroorganizmima i spolno prenosive infekcije, mikroskopski pregled obriska nije metoda izbora, obzirom da nije potvrđena statistički značajnost razlika između PMN pozitivnih i negativnih uzoraka u odnosu na prisutnost infekcije. Osobito kod utvrđivanja u kojoj mjeri nespecifični uzročnici SPB-a utječu na reproduktivno zdravlje žena, potrebno je uključiti što više dijagnostičkih kriterija. Kako bi se odredila racionalna terapija i spriječile posljedice SPB-a, potreban je multidisciplinarni pristup i ujednačeni stavovi u dijagnostici i terapiji, te mjerljiva i interaktivna primjena smjernica.

Rezistencija izolata E. coli iz urina u Zagrebačkoj županiji 2000-2004.

UVOD Urinarne infekcije (UTI) predstavljaju značajni javnozdravstveni, gospodarski i terapijski problem. 2002. godine u Hrvatskoj zabilježeno je oko 222.000 upala mokraćnog mjehura (incidencija od 5%). Po učestalosti infekcija UTI se javljaju odmah iza respiratornih. Potreba za specifičnim liječenjem koje se osniva na ispravnoj etiološkoj dijagnostici, predstavlja istodobno medicinski i ekonomski problem. Liječenje UTI zahtijeva ozbiljan pristup, jer su zbog svoje učestalosti čest razlog izostanaka s posla, a zbog razvoja antibiotske rezistencije povisuju troškove liječenja. MATERIJAL I METODE: U razdoblju od 16.10.-16.11. 2004 godine pregledano je 815 uzoraka od kojih je 466 (57, 2%) uzoraka pacijenata ženskog spola i 349 (42, 8%) uzoraka pacijenata muškog spola. Pacijenti su upućivani iz ambulanti PZZ, iz bolnica (s odjela intenzivne njege, uroloških odjela itd.), ili su sami donosili uzorke na pregled. Svi uzorci urina uzeti na standardizirani način (srednji mlaz prvog jutarnjeg urina) i doneseni u sterilnim posudama u mikrobiološki laboratorij HZJZ-a. Uzorci su inkubirani 24 h u aerobnim uvjetima na 37  C, te su nakon toga pregledani i svrstani u slijedeće kategorije: sterilno, fiziološka flora, kontaminacija ili patološki nalaz. Identifikacija uzoraka s patogenim bakterijama izvršena je standardnim biokemijskim i morfološkim metodama. Patogeni izolati testirani su na najčešće propisivane peroralne antibiotike u našim uvjetima: amoksicilin, amoksicilin s klavulanskom kiselinom, cefalexin, cefuroksim, sulfametoksazol-trimetoprim, nitrofurantoin, norfloksacin. Test osjetljivosti izveden je disk-difuzijskom metodom prema NCCLS standardima. REZULTATI Dob U starosnoj dobi od 0-6 godina nije bilo niti jedne osobe, od 7-19 godina ukupno 11 (1, 3%) osoba, od 20-64 godine 582 (71, 4%), te 65 i više godina 222 (27, 2%) osoba. Razlog pretrage: Najveći broj osoba upućen je iz PZZ, i to 729 (89, 4%), 83 (10, 2%) osobe su upućene iz bolnica, a 3 (0, 4%) osobe su donijele uzorak samostalno. Uputna dijagnoza: U najvećem broju slučajeva uputna je dijagnoza bila N30 (cistitis) i to u 577 (70, 8%) osoba, zatim, znatno manje E10 (diabetes mellitus tip 1), u 52 (6, 4%) osobe, N39 (poremećaj urinarnog sustava) u 40 (4, 9%) osoba, N40 (hiperplazija prostate) kod 32 (3, 9%) osobe, N10 (nefritis) kod 25 (3, 1%) osoba, poremećaji povezani s trudnoćom kod 24 (2, 9%) osobe. Ostalo su sporadično navedene druge specificirane i nespecificirane bolesti urinarnog sustava. Nalazi: Sterilnih uzoraka bilo je 92 (11, 3%), fiziološka (saprofitna) flora nađena je u 481 (59%) uzoraka, patološki nalaz u 223 (27, 4%) uzorka, i kontaminranih 19 (2, 3%) uzoraka. Patološki nalaz imala su 3 djeteta do 19 godina (1, 3%), 152 osobe u dobi 20-64 (68, 2%) i 68 osoba (30, 5%) u dobi 65 i više godina Bakterije: Ukupno je 223 (27, 4%) uzorka imalo patološki nalaz. Najveći udio među patološkim nalazima čine nalazi E. coli u 150 uzoraka (67, 3%), zatim Enterococcus spp. u 28 uzoraka (12, 6%), P. mirabilis u 15 uzoraka (6, 6%), K. pneumoniae u 11 uzoraka (4, 9%), P. aeruginosa u 4 uzorka (1, 9%) i ostale bakterije u 15 uzoraka (6, 7%). Osjetljivost na antibiotike: Ukupno je osjetljivost (+++ i više) na amoksicilin pokazalo 148 uzoraka (66, 4%), na amoksicilin s klavulanskom kiselinom 196 uzoraka (87, 9%), cefaleksin 156 uzoraka (70%), cefuroxim 175 uzoraka (78, 5 %), sulfmetoksazol i trimetoprim 172 uzorka (77, 1%), nitrofurantoin 186 uzoraka (83, 4%) i norfloxacin 213 uzoraka (95, 5%). Na amoksicilin je ukupno reagiralo 108 uzoraka (72%) s E. coli, 10 uzoraka (66, 7%) s P. mirabilis, 28 uzoraka (100%) s enterokokom, 0 uzoraka s P. aeruginosa, 0 uzoraka s K. pneumoniae i 2 uzorka (13, 3%) s ostalim bakterijama. Na amoksicilin s klavulanskom kiselinom je ukupno reagiralo 143 uzorka (95, 3%) s E. coli, 12 uzoraka (80, 0%) s P. mirabilis, 10 uzoraka (90, 9%) s K. pneumoniae, 28 uzoraka (100%) s enterokokom, 0 uzoraka s P. aeruginosa i 3 uzorka (20, 0%) s ostalim bakterijama. Na cefaleksin je ukupno reagiralo 135 uzoraka (86, 5%) s E. coli, 10 uzoraka (66, 7%) s P. mirabilis, 8 uzoraka (72, 7%) s K. pneumoniae, 0 uzoraka s enterokokom, 0 uzoraka s P. aeruginosa i 3 uzorka (20%) s ostalim bakterijama. Na cefuroksim je ukupno reagiralo 144 uzorka (96%) s E. coli, 12 uzoraka (80, 0%) s P. mirabilis, 9 uzoraka (81, 8%) s K. pneumoniae, 0 uzoraka s enterokokom, 0 uzoraka s P. aeruginosa i 10 uzorka (66, 7%) s ostalim bakterijama. Na sulfomatoksazol i trimetopim je ukupno reagiralo 140 uzorka (93, 3%) s E. coli, 13 uzoraka (86, 7%) s P. mirabilis, 7 uzoraka (63, 6%) s K. pneumoniae, 0 uzoraka s enterokokom, 0 uzoraka s P. aeruginosa i 12 uzoraka (80, 0%) s ostalim bakterijama. Na nitrofurantoin je ukupno reagiralo 145 uzoraka (96, 7%) s E. coli, 0 uzoraka s P. mirabilis, 5 uzoraka (45, 5%) s K. pneumoniae, 28 uzoraka (100%) s enterokokom, 0 uzoraka s P. aeruginosa i 8 uzoraka (53, 3%) s ostalim bakterijama. Na norfloksacin je ukupno reagiralo 144 uzorka (96%) s E. coli, 14 uzoraka (93, 3%) s P. mirabilis, 11 uzoraka (100%) s K. pneumoniae, 28 uzoraka (100%) s enterokokom, 2 uzorka (50%) s P. aeruginosa i 14 uzoraka (93, 3%) s ostalim bakterijama. ZAKLJUČAK Urinokultura je dijagnostička metoda izbora kod urinarnih infekcija. Njena opravdanost pokazana je u ovom istraživanju, jer je skoro svaka treća urinokultura u našem uzorku dala dragocjene dijagnostičke podatke i terapijske naputke za ordinirajućeg doktora. E. coli je najčešći uzročnik UTI (67, 3%), a slijede je enterokok (12, 6%) i P. mirabilis (6, 6%). Rezistencija bakterija na antibiotike niža je od prosjeka za Hrvatsku (prema podacima Odbora za praćenje rezistencije Medicinske akademije). Razlog postojanju ovih razlika je vjerovatno u činjenici da je 90% uzoraka dobiveno od izvanbolničke populacije. Rezultati istraživanja pokazali su i da različite bakterije imaju različitu otpornost na antibiotike te da UKT i ABG omogućava primjenu terapije zasnovane na dokazima (Evidence Based Therapy). Racionalna antibiotska terapija urinarnih infekata odražava se kroz financijsku uštedu (za dvije trećine dijagnoza/sumnji na urinarni infekt nije bilo potrebno ordinirati antibiotik), na efikasnije liječenje (kraće trajanje infekta i potpunije izlječenje s manje komplikacija) i smanjivanje mogućnosti rezistencije patogenih bakterija na antibiotike. Cijena pretrage znatno je manja od mogućih troškova i šteta. Bilo bi osobito korisno usuglasiti postojeće dijagnostičke i terapijske smjernice za urinoinfekcije, koje bi se koristile u ordinacijama i bolnicama. Potrebno znanje na licu mjesta, kod pacijenta, danas je moguće koristiti proaktivno i interaktivno kroz informacijska aplikativna rješenja (danas cca 40% doktora koristi računala u radu). Ovakav pristup omogućio bi jednako kvalitetan pristup za sve osiguranike, a ostvarene uštede omogućuju efikasniji rad zdravstvenog sustava u cjelini.

Drug resistance analysis of E. coli isolates in North Croatia

Cilj ovog rada je prikazati učestalost i ulogu bakterije G.vaginalis u cervikalnim infekcijama žena generativne dobi. U razdoblju od listopada 2001. do ožujka 2002. pregledano je 1 357 cervikalnih obrisaka. G.vaginalis izolirana je kod 134 ispitnice. Samo je kod 82 ispitanice bila jedini izolat. G. vaginalis glavni je uzročnik bakterijske vaginoze. U našem ispitivanju bakterija je izolirana u 10% slučajeva. Rezultati podupiru mišljenje da je bakterijska vaginoza najčešća urogenitalna infekcija žena generativne dobi. Najvažnije je obratiti pažnju na žene sa cervikalnim intraepitelnim neoplazijama jer bakterijska vaginoza može biti povezana s progresijom bolesti.

The role of menopausal status in vaginal infections was studied in IDDM patients and healthy women. Relationship between chronic diabetic complications and vaginal candidiasis in diabetics was also investigated. Study group of 65 women with IDDM were matched by 59 healthy control women. Vaginal swabs were cultured on Sabouraud agar at 27 and 35 °C. Candida albicans colonies grew after 3-15 days. In the control group, there were 20% and 17.2% of pre- and postmenopausal women with candidiasis, respectively. There was no significant difference between these two subgroups. In the study group, a higher rate of vaginal candidiasis (24%) was recorded in postmenopausal women. There was no significant relationship between the menopausal status and vaginal candidiasis. Neither was any significant difference observed when the rate of vaginal candidiasis was compared between IDDM patients with concurrent nephropathy and neuropathy, and patients with at least one of other diabetic complications. Each diabetic patient with vaginal candidiasis had at least one diabetic complication. There was no significant difference between the patients with and without diabetic complications according to vaginal candidiasis.

Gljiva Candida albicans najčešći je uzročnik vaginalne infekcije zdravih žena i žena s dijabetesom. Mnogi autori navode da se dobrom regulacijom glikemije može utjecati na smanjenje učestalosti infekcija kod bolesnika s dijabetesom. U ovom radu pokušala sam provjeriti navedenu pretpostavku na primjeru vaginalne kandidijaze. Također me interesiralo da li duljina dijabetesa ima ulogu u pojavljivanju vaginalnih infekcija, te da li se rizik od vaginalne kandidijaze povećava u razdoblju nakon posljednje menstruacije u obje skupine. Kontrolnu skupinu činilo je 59 zdravih ispitanica i 65 ispitanica s inzulin ovisnom šećernom bolesti. Brisevi rodnice uzimani su tijekom ginekološkog pregleda, nasađeni su na Saboroud agar na 25ºC i 37ºC uz dodatak antibiotika. Nakon 3-15 dana narasle su tipične kolonije Candida albicans. Kod 19% svih ispitanica otkrivena je vaginalna infekcija. Usporednim ispitivanjem briseva zdravih ispitanica i žena s dijabetesom nađeno je kod kontrolinh ispitanica 18.6% pozitivnih nalaza, a kod žena s dijabetesom 23.1% pozitivnih nalaza gljive Candida albicans . U žena s “još prihvatljivo” reguliranom glikemijom, gljiva je izlirana kod manje ispitanica (33, 3%) nego u skupini sa “slabo” reguliranom glikemijom (66, 6%) χ².=1, 9122, p