Search

Intencija diplomskoga rada jest prikazati obrise naravi propovjedništva u životu Crkve. Rad pokušava pridonijeti osvješćivanju teološko-pastoralnih zadaća današnjih propovjednika, posebice u vidu njihova ostvarenja prvotne zadaće primljene od Gospodina: „Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju” (Mk 16, 15). U radu se nastoji kratko ocrtati značenje, narav proroštva i propovijedanja u Svetom pismu, promišljanjima pojedinih crkvenih otaca, te određenosti homilije u crkvenim dokumentima. Rad je podijeljen u tri poglavlja. U prvome poglavlju analizira se uloga proroka Staroga zavjeta, te donosi njihova važnost za današnje propovjednike. Drugo poglavlje zaustavlja se na osobi Isusa Krista i pojedinim obilježjima Isusovih propovijedi te ukratko prikazuje trajnu suvremenost sadržaja Isusovih govora. U trećem poglavlju opisuje se propovijedanje u životu Crkve, s posebnim naglaskom na Homiletski direktorij, njegovu pogledu na narav, značenje, tumačenje Božje riječi u životu Crkve, kao i važnost Lectio divina za kvalitetnije i sveobuhvatnije shvaćanje i življene Božje riječi u životu svakog kršćanina, posebice današnjih navjestitelja The theological and pastoral foundations of preaching The intention of the thesis is to show the outlines of the nature of preaching in the life of the Church. The work tries to contribute to the awareness of the theological-pastoral tasks of today's preachers, especially in the form of their realization of the original task received from the Lord: "Go into all the world and preach the gospel to all creation" (Mk 16, 15). The paper tries to briefly outline the meaning and nature of prophecy and preaching in the Holy Scriptures, reflections of individual church fathers, and the specificity of the homily in church documents. The work is divided into three chapters. In the first chapter, the role of the prophets of the Old Testament is analyzed, and their importance for today's preachers is presented. The second chapter focuses on the person of Jesus Christ and certain features of Jesus' sermons and briefly shows the permanent modernity of the content of Jesus' speeches. In the third chapter, preaching in the life of the Church is described, with a special emphasis on the Homiletic directory, its view of the nature, meaning, interpretation of God's word in the life of the Church, as well as the importance of Lectio divina for a better and more comprehensive understanding and living of God's words in the life of every Christian, especially today's heralds

Mladi imajo pomembno vlogo v Cerkvi in svetu. Tega se je zavedal že papež JP II. in oba njegova naslednika, Benedikt XVI. in Fančišek. Prav s Svetovnimi dnevi mladih je papež JP II. želel podkrepiti vlogo mladih in jim nameniti pozornost za nekaj dni. V tej nalogi nas zanimajo kraji, kjer so se dogajali SDM-i, kaj so papeži želeli mladim sporočiti preko homilij in sadovi srečanj. Zaključimo jo z iskanjem povezave med SDM-i, Pravilnikom za katehezo in Sklepnim dokumentom plenarnega zbora Cerkve na Slovenskem. Nazadnje pogled usmerimo v prihodnost in pogledamo, kako SDM-i lahko poživijo in pomagajo k pastoralnemu delu v Cerkvi na Slovenskem. Youth has an important role in Church and in the world. Even pope John Paul II and both of his successors, Benedict XVI and Francis, were aware of that. With the World Youth Day specifically, pope John Paul II wanted to emphasize the role of youth and offer them attention for a couple of days. Places where WYD have already occurred, messages from popes to the youth through homilies and influences of those meetings are going to be explored further, ending this task with a search for connections between WYD, the Catechesis rule book and the Concluding document of plenary council in Slovenia. Finally, a look into the future will follow to establish how WYD can invigorate and help pastoral work in Slovenian Church.

Preaching or service of the Word represents a significant part of every liturgy or worship which is why this liturgical context is worth closer examination. In this paper, this issue is addressed through an overview of other contexts that, together with liturgy, shape the dynamics of preaching: historical, pastoral, and theological contexts. What follows is an analysis of four models of worship structure that differ in the way preaching relates to other elements of worship – Word and table as complementary (Roman Catholic perspective), Word and table as complementary (Protestant perspective), Word as the center of worship, and Word as a catalyst. The account of each model presents the key arguments used to support this particular understanding of preaching, the crucial features of the proclamation of the Word, its most significant hallmarks, as well as its main advantages and disadvantages. Toward the end of the paper, the author suggests an additional model, partly endorsed by the findings of his empirical research. According to this model, preaching can be perceived as a space of freedom, surprise, deliverance, and change within the wider liturgical environment as a space of security, stability, order, and identity affirmation. In conclusion, it is suggested that our understanding of preaching is enriched every time we manage to lift our eyes above the limitations of our church traditions and personal experiences, and that study of the liturgical context serves as a good choice for the beginning of such research.

Papa Franjo od samog početka svog pontifikata ne prestaje oduševljavati svojim postupcima te svojim zalaganjem za dobrobit Crkve. Kako bi izrazio svoje želje za Crkvu, potaknuo Crkvu na promjene i djelovanje unutar Crkve ali i izvan nje napisao je pobudnicu Evangelii gaudium. Osjeća se odgovornima za cijelu Crkvu, ali i za cijeli svijet. Želi unijeti mir kako u Crkvi tako i izvan nje. Istaknuo je izazove današnjice kroz koje Crkva prolazi, ali i rješenja za njih. Poseban naglasak stavlja na sinodalnost Crkve. Kao i njegovi prethodnici zauzima se za ekumenizam. Crkvu vidi kao „Crkvu siromašnih“ koja prihvaća i zalaže se za siromašne i odbačene. Poziva sve Crkvene djelatnike na misionarski pokret obogaćen novom evangelizacijom. Kao važnu značajku za napredak stavlja dijalog. Kao potporu i uzor na putu evangelizacije navodi Blaženu Djevicu Mariju. From the very beginning of his pontificate, Pope Francis has not ceased to delight in his actions and his commitment to the well-being of the Church. In order to express his wishes for the Church, to encourage the Church to change and act within and outside the Church, he wrote the petition Evangelii gaudium. He feels responsible for the whole Church, but also for the whole world. He wants to bring peace both inside and outside the Church. He pointed out the challenges of today that the Church is going through, but also the solutions for them. He places special emphasis on the synodality of the Church. Like his predecessors, he advocated ecumenism. He sees the Church as the "Church of the Poor" which accepts and advocates for the poor and the rejected. He invites all Church workers to a missionary movement enriched by the new evangelization. He puts dialogue as an important feature for progress. He cites the Blessed Virgin Mary as a support and example on the path of evangelization.

U sklopu okvirne teme skupa – Sveto pismo u životu Crkve – ovaj članak donosi osnovne značajke Isusova govora koje mogu poslužiti kao smjernice svećenicima, župnicima i propovjednicima evanđelja. Članak se zasniva na koncilskoj dogmatskoj konstituciji o Božjoj objavi Dei Verbum, enciklici pape Pavla VI. o evangelizaciji Evangelii nuntiandi te naputcima pape Franje iz njegove programske pobudnice Evangelii gaudium, kao i na uvažavanju književnih formi i figura biblijskoga jezika. Sve je opet vođeno glavnom idejom da današnji svećenici, župnici, propovjednici nasljeduju Isusa u svom govoru, a posebno u homiliji – bogoštovnom činu unutar euharistije, u povlaštenom vremenu dijaloga Boga i njegova naroda., Im Rahmen des Hauptthemas der Versammlung – Heilige Schrift im Leben der Kirche – weist dieser Beitrag die Grundzüge und Hauptmerkmale der Jesu Rede auf, die den Priestern, Pfarrern und Predigern des Evangeliums als Leitlinien dienen könnten. Dieser basiert auf der Dogmatischen Konstitution über die göttliche Offenbarung (Dei Verbum), auf dem Apostolischen Schreiben vom Papst Paulus VI. über die Evangelisierung in der Welt von heute Evangelii nuntiandi, und auf den Anweisungen vom Papst Franziskus in seinem Apostolischen Schreiben Evangelii Gaudium, so wie auf der Achtung vor den literarischen Formen und Figuren der Bibelsprache. Der rote Faden der ganzen Betrachtung ist hier die Nachfolge Christi in der Sprache und in den Reden von heutigen Priestern, Pfarrern und Predigern, besonders in der Homilie – im Wortgottesdienst innerhalb der Eucharistie, in der gnadenbegünstigten Zeit des Dialogs zwischen Gott und seinem Volk.

Na tragu izjave Drugoga vatikanskog koncila o homiliji kao sastavnom dijelu liturgije (usp. Sacrosanctum concilium, br. 52) u članku se obrađuje pitanje homiletskog propovijedanja. Riječ je o tome da se utvrdi liturgijsko mjesto i narav homilije kako bi u konačnici sâmo propovijedanje bilo oblikovano slavljem. Pripremati i slaviti homiliju kao liturgijski čin nužno uključuje pitanje kako se iz liturgije može doseći život. U širem kulturnom okviru postmoderniteta homiletsko propovijedanje i liturgijsko slavljenje nisu po sebi razumljivi. Suvremeni čovjek stoji pred homiletskom riječju i liturgijskim slavljem nerijetko ne razumijevajući tu vrstu govora jer ga ne proživljava. Iskustvo se, stoga, čini polazištem nove integracije homilije u liturgiju i liturgije u život. Na tom će tragu ovaj članak tematizirati stanje i perspektive homiletskog propovijedanja s obzirom na njegovu liturgijsku narav i antropološku artikuliranost u okviru kulturnog ozračja naše suvremenosti. Uzevši u obzir da propovijedanje nije tek prenošenje sadržaja vjere, već čin vjere u krilu sakramentalnog slavlja, ovaj će članak na tragu Pavlove ideje o uzajamnosti vjere i besjede (usp. 2 Kor 4,13) pokušati pružiti naznake za mistagoško propovijedanje: govoriti u slikama, homilija kao liturgijski čin, homilija kao proces preobrazbe, homilija kao čin vjere., Following the statement of the Second Vatican Council on homily as a constituent part of liturgy (see Sacrosanctum concilium, no. 52), the article analyses the issue of homiletic preaching. The aim is to determine the liturgical place and nature of homily so that preaching might be formed by celebration. To prepare and celebrate homily as a liturgical act necessarily involves the question of how to reach life through liturgy. In the wider cultural frame of postmodernity, homiletic preaching and liturgical celebration are not by themselves understandable. When facing homiletic preaching and liturgical celebration, the contemporary human being often does not understand that kind of discourse, because he/she does not experience it. Experience should, therefore, be the starting point of the new integration of homily into liturgy and liturgy into life. In that sense, the article thematises the state and perspectives of homiletic preaching in terms of its liturgical nature and anthropological articulacy within the frame of cultural environment of our contemporaneity. By taking into consideration that preaching is not simply transmission of contents of faith, but an act of faith in the bosom of a sacramental celebration, this article will attempt to offer notes for mistagogical preaching by following Paul’s idea of mutuality of faith and word (2 Cor 4:13): to speak in images, homily as a liturgical act, homily as a process of transformation, homily as an act of faith.

Članak analizira Origenovo shvaćanje Svetoga pisma. U prvom dijelu analiziraju se uvjeti i pretpostavke za razumijevanje Pisma u Origenovoj misli. Veliku ulogu ima sv. Pavao i njegova interpretacija Staroga zavjeta. Također se upozorava na osobni život vjernika (duhovnost, obraćenje) koji je također jedan od temeljnih uvjeta za cjelovitije tumačenje Pisma. Drugi dio članka promišlja Origenovo ophođenje prema Starom zavjetu, osobito u kontekstu hereze gnoze. Treći dio predstavlja Origena kao egzegeta i propovjednika. Origenova egzegeza uvijek je bila motivirana i usmjerena prema navještaju Božje riječi u liturgiji. Progovara se o prednostima takve egzegeze, kao i o ograničenostima isključivo znanstvene, akademske egzegeze. Također se donose i njegova, i danas za Crkvu aktualna, promišljanja o nekim svojstvima, ali i opasnostima propovjednika., The article analyzes Origen’s understanding of Scripture. The first part analyzes the conditions and assumptions for understanding Scripture in Origen’s thought. St. Paul and his interpretation of the Old Testament play a major role. It also points to the personal life of a believer (spirituality, conversion), which is also one of the basic conditions for a more complete interpretation of Scripture. The second part of the article reflects on Origen’s treatment of the Old Testament, especially in the context of the heresy of gnosis. The third part presents Origen as an exegete and a preacher. Origen’s exegesis was always motivated and directed at the proclamation of God’s word in the liturgy. The advantages of such exegesis and the limitations of purely scientific, academic exegesis are also discussed, as well as his, to the Church still current, reflections on some properties and dangers of the preacher.

Radi se o homilijama koje je autor više od deset godina pisao i još piše za liturgijsko-pastoralni list Živo vrelo. Homilije nisu poredane po liturgijskoj godini, nego po naslovima. Na kraju knjige nalazi se liturgijsko i biblijsko kazalo.

Svetopisamska i liturgijska građa za propovijedi - homilije od 16. do 21. "nedjelje kroz godinu" liturgijska godina B

U radu se nastoji utvrditi korpusa oratorsko- proznih tekstova hrvatske srednjovjekovne književnosti, a koje je moguće i metodološki opravdano usporediti s oratorsko-proznim tekstovima makedonske srednjovjekovne književnosti. Određivanje korpusa je usko povezano s genološkom problematikom te se prezentira i početak komparativno-tipoloških proučavanja generički sličnih korpusa dviju književnosti, hrvatske i makedonske.

U članku autori polaze od antičkoga razumijevanja homilije kao bliskoga nagovora koji je upućen zajednici. Jedno od obilježja takve homilije nalazi se u dokumentima Drugoga vatikanskog koncila (osobito Presbyterorum ordinis) i dokumentima pape Benedikta XVI. (Sacramentum caritatis i Verbum Domini) koji spominju izbjegavanje »općenite i apstraktne« homilije. U prilog važnosti konkretnosti homilije navodi se i dokument američkih biskupa (Fulfilled in Your Hearing). Objašnjava se naputak o izbjegavanju »općenite i apstraktne« homilije. Uz sastavljanje homilije vežu se dvije metode: deduktivna i induktivna. Iznose se argumenti da deduktivnu metodu karakterizira »općenita i apstraktna« homilija. Utvrđeno je da, ako se izbjegava »općenita i apstraktna« homilija koju dokumenti spominju, implicitno se upućuje na uporabu induktivne metode. Ta se postavka argumentira obilježjima homilije kao takve i same induktivne metode.

U članku autori polaze od antičkoga razumijevanja homilije kao bliskoga nagovora koji je upućen zajednici. Jedno od obilježja takve homilije nalazi se u dokumentima Drugoga vatikanskog koncila (osobito Presbyterorum ordinis) i dokumentima pape Benedikta XVI. (Sacramentum caritatis i Verbum Domini) koji spominju izbjegavanje »općenite i apstraktne« homilije. U prilog važnosti konkretnosti homilije navodi se i dokument američkih biskupa (Fulfilled in Your Hearing). Objašnjava se naputak o izbjegavanju »općenite i apstraktne« homilije. Uz sastavljanje homilije vežu se dvije metode: deduktivna i induktivna. Iznose se argumenti da deduktivnu metodu karakterizira »općenita i apstraktna« homilija. Utvrđeno je da, ako se izbjegava »općenita i apstraktna« homilija koju dokumenti spominju, implicitno se upućuje na uporabu induktivne metode. Ta se postavka argumentira obilježjima homilije kao takve i same induktivne metode., The ancient understanding of the homily as a close conversation directed towards the community is the authors’ starting point in this article. One of the characteristic features of such a homily is to be found in the documents of the Second Vatican Council, particularly Presbyterorum Ordinis, and in the documents of Pope Benedict XVI, Sacramentum Caritatis and Verbum Domini which make mention of avoiding “general and abstract” homilies. The American Bishops’ document, “Fulfilled in Your Hearing,” is cited by the authors as stressing the importance that the homily be concrete. Two methods may be used in shaping a homily: the deductive and the inductive. Their arguments purport that the deductive method is characterised by “the general and abstract” homily. They argue that if the “general and abstract” homily, which is mentioned in the documents, is to be avoided, the inductive method is implied. The arguments for their thesis are supported by the characteristic features of the homily and the inductive method per se.

Šime Starčević (1784.-1859.) djelovo je kao gramatičar, polemičar, prosvjetiteljski i vjerski pisac. U njegovom radu razvidna su dva razdoblja ; u vrijeme Napoleonove ilirije prevladava gramatičarski rad (Nova ricsoslovica iliricska vojnicskoj mladosti krajicsnoj poklonjena ; Nova ricsoslovica iliricsko–francezka, obje tiskane u Trstu 1812.), a u drugom prevladava polemičarski te prosvjetiteljsko vjerski rad. Knjiga Homelie iliti tumačenje S. Evangjelja iz 1850. godine pripada drugom razdoblju. U radu se govori o doprinosu Šime Starčevića hrvatskoj homiletici. Promatra se struktura homilija, pristup temi, oblikovanje teksta, funkcionalnost te jezične značajke homilija.

Šime Starčević (1784.-1859.) djelovao je kao gramatičar, polemičar, prosvjetiteljski i vjerski pisac. U njegovu radu razvidna su dva razdoblja; u vrijeme Napoleonove Ilirije prevladava gramatičarski rad (Nova ricsoslovica iliricska vojnicskoj mladosti krajicsnoj poklonjena; Nova ricsoslovica iliricsko–francezka, obje tiskane u Trstu 1812.), a u drugom prevladava polemičarski te prosvjetiteljsko vjerski rad. Knjiga Homelie iliti tumačenje S. Evangjelja iz 1850. godine pripada drugom razdoblju. U radu se govori o doprinosu Šime Starčevića hrvatskoj homiletici. Promatra se struktura homilija, pristup temi, oblikovanje teksta, funkcionalnost te jezične značajke homilija., Šime Starčević (1784-1859) was a grammarian, polemicist, enlightenment and religious writer. In his work two periods can be identified: at the time of Napoleon’s Illyria his grammar work is prevalent (he wrote two books, both were printed in Trieste in 1812), and in the second period his polemic and enlightenment-religious work prevails. The book Homilies or Interpretation of the Gospel from 1850 belongs to the second period. This work deals with the contribution of Šime Starčević to Croatian homiletics. The author analyses the structure of the homilies, approach to the topic, shaping of text, functionality and linguistic feature of the homilies.

Autor donosi liturgijsko teološko utemeljenje homilije. Na osnovi biblijskih tekstova, crkvene tradicije i recentnih crkvenih dokumenata, autor u prvomu dijelu pokazuje kako bogoslužni čin podjednako čine i riječ i čin (tj. liturgijski znak). U drugomu se dijelu razlaže posebno mjesto bogoslužja riječi u samom bogoslužju: riječ naviješta ono što se u bogoslužnom činu otajstveno događa: bez riječi Božje otajstveno znak bi se mogao shvatiti kao magijski čin. U trećemu se dijelu sustavno razlaže mjesto homilije u sklopu bogoslužja riječi, a onda u i samom bogoslužju. Sveto pismo, crkvena predaja, a osobito dokumenti nastali nakon Drugoga vatikanskog sabora naglašavaju da je homilija konstitutivni dio bogoslužja riječi i bogoslužja kao takvog. Ona se treba prvenstveno temeljiti na naviještenoj Božjoj riječi, pa i onda kada se sustavno želi tumačiti istine vjere. Na koncu se daju neke konkretne sugestije kako homiliju dobro pripraviti i postaviti., In this article the author reveals the liturgical-theological foundation of homily. In the first section biblical texts, Church traditions and recent Church documents are used by the author to show that the Word and act (liturgical sign) are equally presenting the act of liturgy. The second part clarifies the special place of the liturgy of the Word within the liturgy itself: the Word proclaims the act which is realized in the mystery of Christian liturgy: without the Word the sign of mystery could be understood as an act of magic. The third section provides a systematic clarification of the position the homily occupies within the liturgy of the Word and the liturgy itself. The Holy Scripture, Church tradition, and in particular the documents which disappeared after the Second Vatican Council, call attention to the fact that the homily is a constitutive part of the liturgy of the Word and of the liturgy as such. It should primarily be based on the proclaimed Word of God, even in the case when the truths of the faith are to be interpreted systematically. The conclusion of the article contains some concrete suggestions on how to prepare and present a homily.

Liturgijsko-pastoralni časopis “Služba Božja” kroz 50 godina izlaženja donosio je i priloge za homiletsku građu što je bio jedan od oblika podupiranja liturgijske obnove što ju je naznačio Drugi vatikanski sabor. Auktor u ovom članku analizira priloge homiletske građe objavljene u časopisu i popratnim izdanjima stavljajući ih u kontekst gibanja u Crkvi toga vremena. Osobito je značajno usmjeravanje homilije prema svetopisamskim čitanjima što su se naviještala u nedjeljnom bogoslužju i promicanje homilije kao sastavnog dijela bogoslužja. Ukazujući na pravo mjesto i ulogu homilije u bogoslužju, autor sugerira i moguće perspektive za daljnje usmjeravanje časopisa koji bi i dalje trebao biti pomoćno sredstvo pastoralnim radnicima kod pripremanja i izvođenja bogoslužja. U tom poslu ovdje se zadržavamo na homiliji i problemima što se pojavljuju. Osobit je naglasak stavljen na prilagođavanje naviještenom Pismu ali i stanju slušatelja naviknutih na nove načine govorne komunikacije., In the fifty-year period of publishing, the liturgical-pastoral periodical Divine Service has brought some contributions of homiletic materials. In this article the author analyzes the contributions of homiletic materials published in the periodical and in concurrent editions putting them in the context of thattime Church developments. It is important to point out the directing of the homily towards the Bible readings announced on Sunday service and promoting the homily as an integral part of liturgy. Indicating the proper place and role of the homily in liturgy, the author also suggests possible prospects for further guidelines of the periodical which should continue assisting the pastoral workers in preparing and carrying out the liturgy.

Članek analyzuje varianty ze 17 kodexů ke třem různym homiliim z různych časti chorvatskohlaholskeho breviaře a hleda odpověď na otazku, zda je u všech těchto textů možne rozeznat varianty, podle nichž by je bylo možne zařadit k tzv. severni či jižni textologicke skupině breviařů. Zjišťujeme, že je pouze u některych homilii možne podle variant určit dvě textove linie, ujinych homilii je text ve všech breviařich stejny. Proto je možne vyslovit hypotezu, že i text nachazejici se v dochovanych breviařich ma jeden archetyp, jehož zněni je dobře dochovano v breviařich tzv. ≫severni≪ skupiny breviařů (Vrbnicke, Vita z Omišlje, Mavrova, Kosiňskeho). Z tohoto archetypu po opravach původniho překladu vznikla druha textova linie breviařniho textu přitomna v breviařich tzv. ≫jižni≪ skupiny (Vatikansky 5, 6; Dragučsky, Moskevsky aj.), avšak rozdil mezi těmito dvěma skupinami je patrny pouze u některych breviařnich textů., Članak analizira tekstualne varijante triju različitih homilija koje se nalaze u različitim dijelovima sedamnaest hrvatskoglagoljskih brevijara. Pokušava se naći odgovor na pitanje mogu li se u njima identifi cirati znakovi pripadanja dvjema tekstovnim linijama hrvatskoglagoljskih brevijara – sjevernoj i južnoj. Došli smo do zaključka, da se samo u nekim homilijama mogu identificirati dvije tekstovne linije dok je tekst drugih homilija u svim brevijarima isti. Na temelju toga smo pretpostavili da je tekst, koji se danas nalazi u sačuvanim brevijarima, imao jedan arhetip, koji se dobro sačuvao u brevijarima ≫sjeverne≪ grupe (Vrbnički 1, 2, 3, Brevijar Vida Omišljanina, Mavrov, Kosinjski). Ispravcima toga izvornoga prijevoda nastala je druga tekstološka linija brevijara – ≫južna≪ grupa (Vatikanski 5, 6, Dragućki, Moskovski i dr.), ali se razlike među dvjema skupinama mogu pratiti samo u nekim brevijarskim tekstovima.

Brižinski (Freisinski) spomenici najstariji su slovenski (i slavenski) tekstovi pisani latinicom i jedini predstavnik slovenske literarne djelatnosti u razdoblju romanike. Sastoje se od triju tekstova pronađenih u latinskom kodeksu iz Freisinga (slovenski Brižine), danas pohranjenih u Državnoj biblioteci u Münchenu. Pismo je latinska minuskula starobavarske grafijske škole, što je uz povijesne podatke dovoljno mjerodavan dokaz za datiranje zapisa u razdoblje 972.-1093. Prijepis su izgubljenih izvornika iz doba Karlovih kapitulara oko 850. što svjedoče brojne pogreške u prepisivanju. Najvjerojatnije je tekstove zapisao ili dao zapisati frajsinški biskup Abraham za vlastitu uporabu u liturgiji. U oblikovanju tekstova su vidljivi utjecaji koje je zadobio slavenski čovjek u doticaju s kršćanstvom, premda je iz rječničkog korpusa vidljivo da je poganstvo još živo.Autorica analizira pojam prenje iz 87. retka drugog brižinskog spomenika, tzv. Adhoracije ad poenitentiam - Nagovora na ispovijed i pokoru, i istražuje povezanost toga motiva s cjelokupnom motivsko-sadržajnom i lingvostilističkom strukturom svih triju spomenika. Dokazuje da je prenje jedan od ključnih leksema ne samo unutar drugog spomenika, već da svojim specifičnim značenjem i smislom djeluje na bitne odrednice stilske strukture Brižinskih spomenika u cjelini. U prilogu se donose faksimilne stranice brižinskih tekstova kao i komparativnog materijala koji je obrađen u knjizi.

Straipsnyje analizuojama, kokia kalbine raiška parodomi adresanto santykiai su adresatu kardinolo Vincento Sladkevičiaus homilijose, išspausdintose prisiminimų knygoje „Padaryk mane gerumo ženklu“. Čia, greta įvairių asmenybių prisiminimų, paties kardinolo parengtų tekstų, spausdinamos 62 homilijos. Homilija – viena iš pamokslų rūšių, teologų apibūdinama kaip pačios liturgijos dalis, kurioje per liturginius metus, remiantis šventuoju tekstu, aiškinami tikėjimo slėpiniai ir krikščioniškojo gyvenimo taisyklės. Kardinolo V. Sladkevičiaus homilijų adresanto ir adresato santykių raiškos analizė leidžia daryti išvadą, jog adresantas dažniausiai jaučiasi esąs tos pačios bendruomenės žmogus kaip ir adresatas, todėl savo nuostatas reiškia vartodamas formą mes ir jos atitikmenis. Kartais adresanto „mes“ parodo priklausymą kitai bendruomenei nei adresatas (mes – jūs priešprieša). Adresanto – adresato priešpriešą rodančios antrojo asmens formos (Jūs, tu) pasirenkamos ne santykiams atskleisti, bet kaip retorinės figūros, pabrėžiančios ekspresyvumą. Adresanto „aš“ homilijose vartojamas dviem tikslais: norint parodyti asmeninius adresanto išgyvenimus; kaip retorinė teksto priemonė, orientuota į adresato išgyvenimus. Taigi kardinolo V. Sladkevičiaus homilijų adresanto santykių su adresatu raiška dažniausiai yra orientuota į jų solidarumą, socialinė atskirtis pasitaiko itin retai. Linguistic expression used to reveal addresser's relations with the addressee in cardinal Vincentas Sladkevičius' homilias published in the memoir book "Padaryk mane gerumo ženklu" [Make me a sign of kindness] is analysed in the article. In addition to memoirs of a number of personalities, texts written by the cardinal himself, 62 homilias are published. Homilia is one of the types of preaching, described by theologians as a part of the liturgy, in which during the liturgical year, on the basis of the holy script, mysteries of faith and the rules of Christian life are interpreted. Based on the analysis of the expression of relations between the addresser and addressee in cardinal V. Sladkevičius' homilias, a conclusion can be made that the addresser usually considers himself/herself as a member of the same community as the addressee, therefore he/she expresses himself/herself by using the form "we" and its equivalents. Sometimes, "we" of the addresser shows belonging to the community different from the one of the addressee (we-you opposition). Second person's forms ("you" singular and plural) showing opposition between the addresser and addressee are chosen not for revealing relations but rather as rhetoric figures emphasising expressiveness. "I" is used by the addresser in the homilias for two purposes: first, to show personal experiences of the addresser; second as a rhetoric tool of the text oriented to the addressee's experiences. Thus, the expression of the addresser's relations with the addressee in cardinal V. Sladkevičius' homilias is usually oriented to their solidarity, social exclusion is hardly encountered.

Kao knjiga, točnije knjižnica koja u pisanu obliku čuva temeljno iskustvo odnosa Boga s Izraelom i ranom Crkvom, Biblija poprima svoju fizionomiju u okrilju Crkve i u njoj nastavlja živjeti. Tematici "Biblija u životu Crkve" pristupili smo, slijedeći smjernice II. vatikanskog koncila, sinkronijski s povremenim dijakronijskim izletima. Pokušali smo uočiti svijest Crkve i vjeru njezinih članova o važnosti Biblije u aktualnom povijesnom trenutku života Crkve, oslanjajući se na najnovije crkvene dokumente o Bibliji. Najprije smo istražili ulogu, značenje i važnost Biblije u liturgiji, posebice pod vidom navještaja riječi i homilije. Zatim smo promotrili prisutnost Biblije u teologiji i teologije u Bibliji, s posebnim naglaskom na Bibliji u suvremenoj egzegezi. Na trećemu mjestu pozabavili smo se Biblijom pod vidom služenja riječi u obliku propovijedi i kateheze. Na kraju smo, uz kratki povijesni pregled čitanja Biblije u Crkvi, istaknuli dva najznačajnija vida sadašnjeg čitanja - u zajednici ili skupinama i osobno duhovno čitanje - po kojima u današnjim prilikama Božja riječ najčešće postaje hranom ljudskom duhu, temeljem njegova razmatranja, molitvenog dijaloga sa živim Bogom, kontempliranja i usmjeravanja svekolikog življenja., As a book, or more exactly a librarv which preserves in the scriptural form the fundamental experience of God's relationship with Israel and the former Church, the Bible gets its phisiognomv in the Church's milieu and continues to live in It. We have treated the theme "the Bible in the life of the Church" in a svnchronous way, following the instructions of the II Vatican Council, with a dvachronous digressions sometime. We tried to notice the Church's consciousness and the faith of Its members as regards the Bible's importance in the actual historical moment of the Church's life, leaning on the most recent ecclesiastical documents as regards the Bible. First of ali we examined the function, significance and importance of the Bible in the liturgv, particularlv in view of the proclamation of word and the homilv. Then we have observed the presence of the Bible in the Theologv and the presence of the Theologv in the Bible, with the patricular relief on the Bible in the contemporarv exegesis. On the third place we have treated the Bible in view of the service to the word in the form of the sermon and the catechesis. At the end, together with the brief historical glance on the lecture of the Bible in the Church, we have put in relief the two most important views of the todav's lecture - in a communitv or in groups and the personal spirutal lecture - through which the God's word in the today's occasions becomes the most frequently a nourishment to the human špirit, a fundament of his meditations, of his prayer's dialogue with the living God, of his contemplation and determination of the whole life.

Uzorak homilija za četrnaesti tjedan kroz godinu.

Uzorak homilija za šesnaesti tjedan kroz godinu.

Uzorak homilija za trinaesti tjedan kroz godinu.

U homilijama sv. Germana nalaze se značajni dokazi za uznesenje presv. Djevice na nebo. Osim homilija napisao je Dijalog, u kojem obrađuje pitanje djelovanja Božje providnosti u ljudskom životu.

Anemičan se čovjek ne osjeća dobro. Slab je, umoran, pospan. Dolazi to do izražaja i u osjećanju, i u razgovoru, i u radu. Zaboravlja. Započne rečenicu, a ne dovrši je - svaki se čas mora prisjećati. Kao da u fizičkom smislu te riječi ne živi punim životom.

Propovijedanje nema velike cijene kod svećenika ni vjernika. Laici su umorni od naših moralizatorskih i nestvarnih govora. Ne cijene naša teološka razlaganja na propovjedaonici; više ih ne diraju naši vatreni apeli, gorki prigovori i žestoke optužbe.