Search

Background: Advances in the treatment of ischemia- reperfusion injury have created an opportunity for plastic surgeons to apply these treatments to flaps and implanted tissues. Using an extended inferior epigastric artery skin flap as a flap ischemia-reperfusion injury (IRI) model, we examined the capability[for full text, please go to the a.m. URL], 43. Jahrestagung der Deutschen Gesellschaft der Plastischen, Rekonstruktiven und Ästhetischen Chirurgen (DGPRÄC), 17. Jahrestagung der Vereinigung der Deutschen Ästhetisch-Plastischen Chirurgen (VDÄPC)

Introduction: Skin flap necrosis caused by insufficient blood supply is a common complication reconstructive surgery. A number of methods have been described to augment viability of skin flaps. Adipose derived stem cells (ASCs) have the potential for differentiation into several types of cells, incl[for full text, please go to the a.m. URL], 49. Jahrestagung der Österreichischen Gesellschaft für Plastische, Ästhetische und Rekonstruktive Chirurgie (ÖGPÄRC), 42. Jahrestagung der Deutschen Gesellschaft der Plastischen, Rekonstruktiven und Ästhetischen Chirurgen (DGPRÄC), 16. Jahrestagung der Vereinigung der Deutschen Ästhetisch-Plastischen Chirurgen (VDÄPC)

OBJECTIVE: It is well documented that regular aerobic physical activity increases exercise capacity and physical fitness, leading to many health benefits (Vanhees et al., 2005), especially for women of postmenopausal age (Asikainen et al., 2004). The aim of this study was to compare physical fitness of regularly active to inactive women aged 50-65 yrs and to compare the results with Eurofit norms for adult population of the Republic of Croatia. METHODS: The sample consisted of 216 women, aged 50-65 yrs. 116 women had been participating in regular physical activity (aerobic classes 2-4 times a week) for at least 5 years, whereas 100 women had never participated in any kind of regular physical activity. Physical fitness of the participants was evaluated with the Eurofit test battery (Oja et al., 1995). Women were subjected to tests measuring body composition (body weight and height, and waist and hip circumference), aerobic fitness (Astrand's cycle ergometer test), motor fitness (single leg balance test, plate tapping), and musculoskeletal fitness (sit-ups, sit-and-reach, vertical jump, hand grip). T-test was used in data analysis. RESULTS: Statistically significant differences between the two groups were found in the five observed variables in favour of the active group. Namely, single leg balance test – attempts/30s (active 5.4 ± ; 5.6 vs inactive 8.9 ± ; 8.9, t= -3.43, p=0.001), sit-ups - n/30s (10.6 ± ; 6.6 vs 5.1 ± ; 5.2, t=6.74, p=0.000), plate tapping - n/20s (39.1 ± ; 7.9 vs 35.9 ± ; 5.6, t=3.30, p=0.001), absolute maximal oxygen uptake (V02max) – LO2/min (1.5 ± ; 0.7 vs 1.2 ± ; 0.7, t=2.82, p=0.005) and relative V02max - ml O2/ kg/min (21.6 ± ; 10.9 vs 17.8 ± ; 10.7, t=2.61, p=0.009). CONCLUSIONS: Compared to the inactive group, the regularly active women showed significantly better results in five variables describing motor, musculoskeletal and aerobic fitness. Moreover, the results of the regularly active women were above the average even when compared with the respective gender and age group Eurofit norms for adult population of the Republic of Croatia (Heimer et al., 2004). These results point to the positive effects of regular recreational physical activity and its potential for the improvement of physical fitness, and, at the same time, health enhancement of female population of this age group. LITERATURE: Asikainen TM, Kukkonen-Harjula K, Miilunpalo S. Exercise for health for early postmenopausal women: A systematic review of randomised controlled trials. Sports Med 2004 ; 34(11):753-778. Heimer S, Misigoj-Durakovic M, Ruzic L, Matkovic B, Prskalo I, Beri S, Tonkovic-Lojovic M. Fitness level of adult economically active population in the Republic of Croatia estimated by EUROFIT system. Coll Antropol 2004 ; 28(1):223-33. Oja P, Tuxworth B. EUROFIT for adults, Council of Europe, 1995 ; 5– 104. Vanhees L, Lefevre J, Philippaerts R, et al. How to assess physical activity? How to assess physical fitness? Eur J Cardiovasc Prev Rehabil 2005 ; 12(2):102-14.

Anelosimus (3 Arten) 1 ♂ Pdp. erscheint scheibenförmig (Abb. 757.1), Epg. hi. von breitem Chitin¬ wulst begrenzt (Abb. 757.3), Vulva Abb. 757.4, ProS. gelblich-orange mit schmalem, dunklem Rand u. breitem, braunem Mittelstreifen, Ster, rötlich ¬ gelb, Rand verdunkelt, Chel. gelblich, Beine gelblich, braun geringelt, OpS. hell gelblich, mitunter auch weiß od. rötlich, mit breitem, braunem Mittel¬ streifen (Abb. 757.5), KL 3.5-4.5 mm, auf Sträuchern in sehr warmen Gegen¬ den, ad. Frühsommer, mediterrane Art, stellenweise in MEu (= Theridion a.) aulicus (C. L. KOCH) - ♂ Pdp. länglich, Epg. mit nach vorne gerichtetem Scap. 2 2 ♂ Pdp. mit breitem, gebogenem (>) Fortsatz nahe der Basis des Blb. (Abb. 758.1), Scap. der Epg. löffelartig verbreitert (Abb. 758.3), Vulva Abb. 758.4, in Färb. u. Zeichnung der vorigen Art sehr ähnlich, KL 3-4 mm, häufige Art auf Bäumen u. Sträuchern, meist an sonnigen Waldrändern, ad. Frühsommer, weit verbreitet, im Gebirge selten, Eu (= Theridion v.) vittatus (C. L. KOCH) - ♂ Pdp. ohne solchen Fortsatz (Abb. 759.1), Scap. der Epg. in ganzer Länge gleichbreit (Abb. 759.3), Vulva Abb. 759.4, in Färb. u. Zeichnung den beiden anderen Atielosimus-Aiten sehr ähnlich, KL 3.5-4.5 mm, selten gefunden (mit vittatus verwechselt?), auf Bäumen u. Sträuchern, ad. Frühsommer, weit ver¬ breitet, SEu, MEu (= Theridion p.) pulchellus (WALCKENAER)

Crustulina (2 Arten) 1 Fortsatz des Cym. (>) dist. quer abgestutzt, mit feinen H��ckern, Kond. (") spitz (Abb. 761.1), Epg. deutl. 2teilig (Abb. 761.3), Vulva Abb. 761.4, ProS. dunkelbraun, mitunter leuchtend rotbraun, Ster. u. Chel. dunkelbraun, Beine kurz u. kr��ftig, dunkelbraun, undeutl. geringelt, OpS. fast kreisrund, braun, dors, mit 3 L��ngsreihen wei��er Flecken (selten fehlend), KL 2.0-2.5 mm, h��ufige Art am Boden lichter Waldstellen, ad. ganzj��hrig, weit verbreitet, Eu guttata (WIDER) - Fortsatz des Cym. (>) sehr lang u. spitz auslaufend (Abb. 762.2), Kond. (") dist. gerundet (Abb. 762.1), Epg.begrenzung bogenf��rmig, einfach (Abb. 762.1), Vulva Abb. 762.4, ProS., Ster., Chel. u. Beine dunkelbraun, Beine nicht geringelt, OpS. dors. wei��lich mit r��tlichbraunen Punkten, lat. u. ventr. braun, selten OpS. ganz schwarz, KL um 2.5 mm, in Mooren u. S��mpfen, sel�� ten gefunden, WEu, MEu sticta (O. P. - CAMBRIDGE), Published as part of Heimer, S., Nentwig, W., 1991, Spinnen Mitteleuropas - Ein Bestimmungsbuch (Excerpt), Berlin und Hamburg :Verlag Paul Parey on page 282

Anelosimus (3 Arten) 1 ♂ Pdp. erscheint scheibenf��rmig (Abb. 757.1), Epg. hi. von breitem Chitin�� wulst begrenzt (Abb. 757.3), Vulva Abb. 757.4, ProS. gelblich-orange mit schmalem, dunklem Rand u. breitem, braunem Mittelstreifen, Ster, r��tlich �� gelb, Rand verdunkelt, Chel. gelblich, Beine gelblich, braun geringelt, OpS. hell gelblich, mitunter auch wei�� od. r��tlich, mit breitem, braunem Mittel�� streifen (Abb. 757.5), KL 3.5-4.5 mm, auf Str��uchern in sehr warmen Gegen�� den, ad. Fr��hsommer, mediterrane Art, stellenweise in MEu (= Theridion a.) aulicus (C. L. KOCH) - ♂ Pdp. l��nglich, Epg. mit nach vorne gerichtetem Scap. 2 2 ♂ Pdp. mit breitem, gebogenem (>) Fortsatz nahe der Basis des Blb. (Abb. 758.1), Scap. der Epg. l��ffelartig verbreitert (Abb. 758.3), Vulva Abb. 758.4, in F��rb. u. Zeichnung der vorigen Art sehr ��hnlich, KL 3-4 mm, h��ufige Art auf B��umen u. Str��uchern, meist an sonnigen Waldr��ndern, ad. Fr��hsommer, weit verbreitet, im Gebirge selten, Eu (= Theridion v.) vittatus (C. L. KOCH) - ♂ Pdp. ohne solchen Fortsatz (Abb. 759.1), Scap. der Epg. in ganzer L��nge gleichbreit (Abb. 759.3), Vulva Abb. 759.4, in F��rb. u. Zeichnung den beiden anderen Atielosimus-Aiten sehr ��hnlich, KL 3.5-4.5 mm, selten gefunden (mit vittatus verwechselt?), auf B��umen u. Str��uchern, ad. Fr��hsommer, weit ver�� breitet, SEu, MEu (= Theridion p.) pulchellus (WALCKENAER), Published as part of Heimer, S., Nentwig, W., 1991, Spinnen Mitteleuropas - Ein Bestimmungsbuch (Excerpt), Berlin und Hamburg :Verlag Paul Parey on page 282

Comaroma (1 Art) KL ~ 1.6 mm, VMA sehr kl., mitunter vollständig red., ProS. rotbraun mit dunklerem Rand, Ster. u. Chel. rotbraun, Beine kurz u. kräftig, rotbraun, Pat. heller, OpS. breit u. flach, dors. u. ventr. mit rotbraunen Scuta u. zahlreichen, kl. Chitinplättchen, ♂ Pdp. mit gegenüber der Tib. angeknicktem Cym. u. kurzem, kräftigem Emb. (Abb. 760.1), Epg. nur an den durchscheinenden Rec.Sem. zu erkennen, Vulva wie Abb. 760.4, im Alpen- u. Karpatengebiet in der Laubstreu feuchter Wälder, ad. IV-V, SOEu u. Alpen simoni Bertkau

The study presents the results of the EUROFIT CROATIA project that was conducted according to the instructions of Council of Europe. The aim of the study was evaluation of fitness level of the employed Croatian population. The measurements comprised EUROFIT battery of tests as well as Baecke's questionnaire for evaluation of habitual physical activity. The sample was comprised of 1628 active inhabitants, 18-60 years of age, all of who were employed and living in Croatia. The obtained results of functional, motor and morphological characteristics were presented according to the sex and age. The results showed poor aerobic capacity, high obesity indicators and low motor performance in both sexes, which pointed to the increased risk for developing many cardiovascular or musculo- skeletal diseases. The overall fitness level of Croatian population showed to be unsatisfactory and it should be improved by engagement in sports-recreational activities.

IL-2 and IL-4 are T cell growth factors that are produced by different T cell subsets and have distinct roles in lymphocyte biology. Despite their importance in the immune system, little is known about the genes that these lymphokines may specifically control and the interaction of these lymphokines in regulating the expression of their target genes. In this paper, we use the factor-dependent murine T cell line (CT.4R) to investigate the interaction of IL-2 and IL-4 in regulating gene expression. We report that the intermediate filament protein vimentin is differentially regulated by these lymphokines. Cells grown in IL-2 typically express 10- to 20-fold more vimentin and vimentin RNA than those grown in IL-4, but express similar levels of other cytoskeletal proteins including actin and tubulin. Vimentin was specifically induced by IL-2 and apparently suppressed by IL-4 in normal lymph node T cells, suggesting that its differential regulation by these lymphokines is physiologically relevant. We investigated the synergy between IL-2 and IL-4 in regulating the expression of vimentin RNA and compared it to that of two other lymphokine-responsive genes, pancreatic lipase and the IL-2R alpha subunit. Complex regulatory interactions were revealed: IL-4 suppressed the ability of IL-2 to induce vimentin RNA but not IL-2R alpha RNA, whereas IL-2 inhibited the ability of IL-4 to induce lipase RNA. These results indicate that IL-2 and IL-4 can cross-regulate lymphokine-responsive genes and can simultaneously exert both positive and negative regulation of different genes within the same cell.

Respiratory consequences of work in food processing industry were studied in 764 female workers exposed to organic dusts associated with the processing of green and roasted coffee, tea, spices, dried fruits, cocoa and flour. A group of 387 female workers not exposed to respiratory irritants served as controls for the prevalence of acute (during work shift) and chronic respiratory symptoms. A greater prevalence of all acute and chronic respiratory symptoms was consistently found among exposed workers than among control workers. The highest prevalence of chronic respiratory symptoms was recorded for chronic cough (40%), followed by acute symptoms of dry cough (58.7%). The difference in the prevalence of chronic respiratory symptoms between the exposed and control workers was in general significant (p < 0.01 or p < 0.05). Mean acute reductions of lung function over the work shift were recorded in all of the studied groups ; the mean across-shift decrease as a percentage of preshift values was particularly marked in FEF25 (-26.7%), FEF50 (-21.6%), followed by FEV1 (-9.9%) and FVC (-3.7%). The preshift (baseline) values of ventilatory capacity were decreased in comparison to the predicted ones, and were lowest for FEF50 and FEF25. This finding indicated an effect of organic dust on small airways. Our analysis suggested that both dust exposure and smoking history contributed independently to these respiratory findings. Disodium cromoglycate (DSCG) significantly diminished across-shift reductions for FEF50 and FEF25 in a subgroup of the examined workers. Our data suggested the female workers employed in food processing industry to be at risk of developing both acute and chronic respiratory symptoms as well as ventilatory capacity impairment as the result of occupational exposures.

Dijabetes je kao bolest dobila epidemiološke razmjere, kako u razvijenim tako i u zemljama u razvoju (Colberg et al., 2010). Dijabetes je kronična bolest od koje u Hrvatskoj boluje više od 170.000 osoba te predstavlja četvrti uzrok smrti. Dijabetes je bolest koja ne boli dok se ne pojave komplikacije i zato je mnogi ne shvaćaju ozbiljno (Colberg et al., 2010). Zbog toga postoji potreba za poticanjem svijesti opće populacije, ali i državnih institucija o važnosti prevencije i liječenja ove bolesti. Temelji toga su edukacija o bolesti, pravilna prehrana, postizanje optimalne tjelesne težine, pojačana tjelesna aktivnost, svakodnevna kontrola te lijekovi (Association, 2002). Utvrđeno je da se tjelesnom aktivnošću liječe razne bolesti, a osobitu ulogu tjelesna aktivnost ima kad je riječ o dijabetesu (Balducci et al., 2006). Tjelesna aktivnost na mnoge načine koristi snižavanju razine šećera u krvi, povećanju djelotvornosti liječenja i mogućnosti gubitka na težini. Vježbanje također snižava krvni tlak, što je dobro za srce te jača mišiće i zglobove (Fagard & Cornelissen, 2007). Konačno, povećanje razine fitnesa doprinijet će i povećanju samopouzdanja, što bolesnicima oboljelima od šećerne bolesti pomaže da se osjećaju bolje. Bolesnicima nerijetko nedostaje prijeko potrebna motivacija za svakodnevnu tjelesnu aktivnost, a ta spoznaja rezultirala je stvaranjem raznih programa, koji bi približili tjelesnu aktivnost dijabetičarima. U planiranju i realizaciji takvih programa izuzetno je važna suradnja dijabetologa, kineziologa, ali i samih bolesnika dijabetičara koji bi svojevoljno odabrali tjelesnu aktivnost kojom se žele baviti. Sudjelovanje dijabetološkog i kineziološkog tima također daje će sigurnost dijabetičaru u provođenju programa.

Raised blood pressure (BP) is a major risk factor for cardiovascular disease. Previous studies have identified 47 distinct genetic variants robustly associated with BP, but collectively these explain only a few percent of the heritability for BP phenotypes. To find additional BP loci, we used a bespoke gene-centric array to genotype an independent discovery sample of 25,118 individuals that combined hypertensive case-control and general population samples. We followed up four SNPs associated with BP at our p < 8.56 x 10(-7) study-specific significance threshold and six suggestively associated SNPs in a further 59,349 individuals. We identified and replicated a SNP at LSP1/TNNT3, a SNP at MTHFR-NPPB independent (r(2) = 0.33) of previous reports, and replicated SNPs at AGT and ATP2B1 reported previously. An analysis of combined discovery, and follow-up data identified SNPs significantly associated with BP at p < 8.56 x 10(-7) at four further loci (NPR3, FIFE, NOS3, and SOX6). The high number of discoveries made with modest genotyping effort can be attributed to using a large-scale yet targeted genotyping array and to the development of a weighting scheme that maximized power when meta-analyzing results from samples ascertained with extreme phenotypes, in combination with results from nonascertained or population samples. Chromatin immunoprecipitation and transcript expression data highlight potential gene regulatory mechanisms at the MTHFR and NOS3 loci. These results provide candidates for further study to help dissect mechanisms affecting BP and highlight the utility of studying SNPs and samples that are independent of those studied previously even when the sample size is smaller than that in previous studies. ispartof: American Journal of Human Genetics vol:89 issue:6 pages:688-700 ispartof: location:United States status: published

Istraživanja motivacije u području psihologije sporta utemeljena su na suvremenim socijalno kognitivnim teorijama koje omogućuju razumijevanje behavioralnih varijabilnosti i psihosocijalnih poticaja i učinaka na ponašanje usmjereno prema postignuću u sportu. Socijalno kognitivni pristup pretpostavlja poimanje motivacije kao dinamičnog procesa kognitivnih, afektivnih i vrijednosnih varijabli koje djeluju kao medijatori za odabir i postizanje ciljeva postignuća. Ti su ciljevi utemeljeni na individualnim očekivanjima i vrijednostima pojedinca, a prema pretpostavkama socijalno kognitivnih teorija varijacije u ponašanju nisu rezultat niske ili visoke motivacije, već su upravo izraz različito definiranih ciljeva postignuća koje si osoba postavlja, a ovise o njezinoj percepciji prikladnosti određenog cilja u socijalnom kontekstu (Roberts, 1993 ; Weigand i sur, 2001). U području sporta ciljevi predstavljaju kognitivne pokazatelje različitih razloga i motiva koje se javljaju u situaciji postignuća (Fontayne i sur., 2001), potiču i usmjeravaju ponašanje, uvjerenja i odlučivanje sportaša i individualno su određeni. Ciljevi postignuća u sportu predstavljaju dosege koje sportaši svojim djelovanjem nastoje postići (npr. pobjeda, postizanje određenog rezultata ili standarda kvalitete) i to na način da mogu biti vrednovani u terminima uspjeha i neuspjeha (Roberts, 1984). Sportaši mogu imati različite ciljeve postignuća koji dolaze do izražaja ovisno o sportskoj situaciji, a motivacija u kompetitivnom kontekstu u velikoj je mjeri određena upravo ciljevima postignuća, s time da je za razumijevanje motivacije važno shvatiti subjektivno značenje postignuća onome koji ga nastoji postići (Horga, 1993). Brojni su istraživači potvrdili da se motivacijski koncepti sportaša razvijaju pod utjecajem dispozicijskih (ciljna orijentacija) i situacijskih (motivacijska klima) faktora u kontekstu postignuća (sport) (Nicholls, 1989 ; Duda, 1993 ; Newton, Duda, 1999). Dispozicijski faktori motivacije postignuća Teorija ciljne orijentacije u kontekstu motivacije postignuća pretpostavlja postojanje dva dominantna cilja prema kojima je moguće prosuđivati uspjeh (osobnu kompetentnost) u situaciji postignuća, tj. sportu. Razlikujemo tako usmjerenost prema zadatku (task involvement/orientation) i usmjerenost prema izvedbi (ego involvement/orientation). Ova se dva tipa dispozicijskih faktora smatraju ortogonalnima (Newton, Duda, 1999), a pojedinci u sportskom kontekstu mogu varirati s obzirom na prevlast pojedinog tipa usmjerenosti. Sportaš koji je dominantno usmjeren prema zadatku prosuđuje vlastiti uspjeh s obzirom na kriterij samoreferenciranosti, uspjeh je rezultat napredovanja u razvoju vještine uslijed uloženog truda i napora, a vrijednost postignuća i osjećaj ponosa su to veći što je bila veća količina uloženog napora. Ono što sportaš orijentiran prema zadatku smatra najvažnijim jest upravo napredak u razvoju sportske vještine koji prosuđuje isključivo u odnosu na osobna prošla postignuća i iskustva. Sudjelovanje u sportskoj aktivnosti potaknuto je intrinzičkim motivacijskim obrascima, rezultat čega jest uživanje, veći osjećaj kompetentnosti i veća ustrajnost u sportskoj aktivnosti. Suprotno tome, sportaš koji je dominantno usmjeren ka izvedbi i rezultatu prosuđuje osobno postignuće prema normativnom kriteriju evaluacije. N at aj način formirani ciljevi potiču ponašanje usmjereno ka postignuću u uvjetima u kojima postoji mogućnost socijalne usporedbe. U tom kontekstu ‘biti uspješan’ znači ‘biti bolji od ostalih’. Osim toga, uspjeh se smatra posljedicom superiornih sposobnosti, a takvi sportaši smatraju napor koji je potrebno ulagati u sport i razinu sposobnosti obrnuto proporcionalnim dimenzijama, tj. veliko ulaganje napora povezuje se s niskom razinom spoobnosti i obrnuto. Dominantni motivacijski obrazac jest ekstrinzičkog tipa, a razina motiviranosti ovisi o rezultatu, nagradi i sl. Neki su istraživači (Roberts, 1993, Roberts i Treasure, 1995, Duda, 1993 ; Weigand i sur., 2001) na uzorcima djece i odraslih sportaša proučavali povezanost ciljeva postignuća i ponašanja kojima se postignuća žele postići. Slažu se da određeni ciljni koncepti određuju tip ponašanja. Ako je prisutna usmjerenost prema zadatku ili razvoju vještine javljaju se prilagođeni obrasci ponašanja. Tako sportaš bira umjereno izazovni zadatak, usredotočuje se na napor koji za njegovu realizaciju treba uložiti, pri tom je zainteresiran za izvođenje tog zadataka, spreman je suočiti se s mogućim poteškoćama i osobnim neuspjehom prilikom izvedbe, promijeniti način djelovanja, i spreman je ustrajno djelovati na savladavanju tog zadatka duže vrijeme. Ovakav tip ponašanja karakterističan je i za jedan dio sportaša koji su usmjereni prema rezultatu i izvedbi, i to onih koji sebe procjenjuju visoko kompetentnima (Duda, 1989). Roberts (1993), međutim, ističe da je u slučaju kompetitivne orijentiranosti obrazac prilagođenog ponašanja vrlo slab, osobito u situaciji suočavanja s poteškoćama ili neuspjehom, pa se često može zamijeniti neprilagođenim obrascima ponašanja, upravo zbog smanjene precepcije osobne kompetetnosti. Neprilagođeni obrasci ponašanja u kontekstu postignuća karakteristični su za sportaše primarno usmjerene ka rezultatu i izvedbi, a očituju se u odabiru prelakih ili preteških zadataka (s ciljem izbjegavanja izazova), nedovoljnim ulaganjem napora u sportsku aktivnost, smanjenjem kvalitete sportske izvedbe tijekom vremena, smanjenom ustrajnošću, te lakšim i bržim odustajanjem od aktivnosti. Činjenica je da je sportska aktivnost po svojoj osnovnoj definiciji kompetitivna, te prema tome predstavlja klasičnu situaciju postignuća koja može doprinijeti razvoju kompetitivne usmjerenosti prema rezultatu i izvedbi. O tome bi u sportskoj praksi, a osobito u radu s djecom sportašima, naglašeno trebalo voditi računa, budući da je takav motivacijski obrazac, sukladno nalazima brojnih dosadašnjih istraživanja, manje poželjan. Iako se djeca u sport najčešće uključuju potaknuta intrinzičkim motivima (za igrom, zabavom, uživanjem) sport je ‘institucionaliziran’, igra je ograničena pravilima, nadzorom viših struktura i odraslih osoba, naglasak se pritom najčešće stavlja na postizanje rezultata, a ne dominantno na stjecanje sportskih vještina ili samo bavljenje sportom, rezultat čega je smanjenje motivacije postignuća, gubitak interesa i uživanja u aktivnosti, što posljedično dovodi do osipanja djece iz područja sporta. Važnost dispozicijskih faktora tj. ciljne orijentiranosti za razumijevanje motivacije postignuća prepoznata je i široko istraživana u radovima inozemnih autora. Utvrđena je pozitivna povezanost ciljne orijentiranosti i povratnih infromacija o sportaševoj kompetentnosti (Thill, Brunel, 1995), zatim povezanost orijentiranosti prema zadatku s prilagođenim obrascima ponašanja u sportu (Roberts, Treasure, 1995 ; Ntoumanis i Biddle, 1999, Ommundsen i Roberts, 1999), pozitivnim stavovima prema sportu, te intrinzičkom motivacijom, osobito faktorima interesa i uživanja (Duda i sur., 1995 ; Newton, Duda, 1999).Usmjerenost prema rezultatu i izvedbi povezuje sa osjećajem pritiska i tenzije pri vježbanju (Newton, Duda, 1999), manjim uživanjem u aktivnosti i uvjerenjem da je uspjeh posljedica superiornih sposobnosti, a ne uloženog napora (Biddle, 1999), kod sportaša primarno orijentiranih ka rezultatu ili izvedbi utvrđena je viša razina anksioznosti (Hall, Kerr, 1997), zabrinutosti zbog pogrešaka (Papaioannou, 1998), te antisocijalnih tendencija kao što su agresivnost i sklonost varanju (Christodoulidis i sur, 2001). Situacijski faktori motivacije postignuća Situacijski faktori važni su u određivanju prevlasti jednog tipa ciljne orijentiranosti nad drugim. Utjecaj različitih situacijskih faktora kao što su roditelji, treneri, profesori, vršnjaci, sportski idoli i dr. djeluju na usvajanje obrazaca ciljne orijentiranosti, tj. na razvoj motivacijske klime u kontekstu postignuća (sportu). U istraživanjima u području sporta razlikuju se dva tipa motivacijske klime. Motivacijska klima usmjerena ka razvoju i postizanju vještine prisutna je kod sportaša koji su intrinzički motivirani, uživaju u aktivnosti i ulažu veliku količinu napora u trening kojeg smatraju zanimljivim. Pri radu je naglašena suradnja među sportašima, naglasak je na razvoju sportskih vještina, sportaši vjeruju da svaki od njih pridonosi timskom uspjehu koji se prosuđuje prema kriteriju samoreferenciranosti. Sportaši su također primarno zainteresirani za učenje i vježbanje, kod njih je karakteristična visoka razina predanosti sportu i svemu što je s tim u vezi, traže socijalnu podršku i povratne informacije od trenera koji ih usmjerava i konstruktivno kritizira. U uvjetima natjecanja sportaši koji djeluju u okviru ovog tipa motivacijske klime naučene vještine i strategije djelovanja smatraju sredstvom koje će ih dovesti do natjecateljskog uspjeha (Roberts, Treasure, 1995), i vjeruju da je najveća dobrobit treniranja upravo u razvoju potrebnih sportskih vještina i povećanju timske kohezivnosti. Suprotno tome, ako sportaši treniraju u kompetitivnim uvjetima, vođeni imperativom pobjede, u kojima trener ističe ili kažnjava lošu izvedbu ili rezultat, radi se o motivacijskoj klimi usmjerenoj ka izvedbi. Sportaši koji djeluju u takvom kontekstu uspjeh smatraju posljedicom superiornih sposobnosti a vježbanje smatraju dosadnijim dijelom sporta, motiviraniji su za natjecanja koja smatraju prilikom za demonstraciju osobne kompetentnosti i statusa u odnosu na ostale sportaše. Sportski uspjeh pripisuju kompetentnosti, sreći i slušanju trenerovih zahtjeva (Roberts, Treasure, 1995). Karakteristično je da ovaj tip motivacijske klime pogoduje osipanju iz područja sporta, osobito kod sportaša s nižom razinom kompetentnosti. Motivacijska klima može biti definirana kao više ili manje usmjerena ka izvedbi ili zadatku, ovisno o zahtjevima situacije. Tako u uvjetima interpersonalne kompeticije, javnog vrednovanja ili normativnih povratnih infromacija postoje pogodniji uvjeti za razvoj motivacijske klime usmjerene ka izvedbi. U situaciji u kojoj se naglašava proces učenja i suradnje, pogodniji su uvjeti za razvoj motivacijske klime usmjerene ka zadatku i razvoju vještina. Procesom razvoja motivacijske klime može se upravljati. Trener, npr., uz pomoć određenog sustava nagrađivanja, načina pružanja povratnih informacija, preciznih definiranja zadataka i sl., te primjene koncepata ciljne usmjerenosti prema zadatku ili rezultatu u svrhu vrednovanja sportske izvedbe može strukturirati određeni tip motivacijske klime. Dosadašnja istraživanja proučavala su relacije motivacijske klime sa srodnim konceptima u području sporta. Utvrđena je povezanost motivacijske klime usmjerene ka razvoju vještine s pozitivnim, prilagođenim bihevioralnim i afektivnim obrascima, dok se motivacijska klima usmjerena ka izvedbi i rezultatu povezuje sa slabije prilagođenim ili potpuno neprilagođenim obrascima ponašanja i doživljavanja (Ntoumanis i Biddle, 1999, Ommundsen i Roberts, 1999, Roberts, 1993). Također, motivacijska klima usmjerena ka razvoju vještine povezuje se s faktorima intrinzičke motivacije (Duda, 1993, Duda et. al., 1995, Kim, Gill, 1997, Goudas, 1998 ; Newton, Duda, 1999), te kvalitetnijom sportskom izvedbom (Theboom et. al., 1995), dok je motivacijska klima usmjerena ka izvedbi značajan faktor visokog stresa kod sportaša (Digidelis, Papaioannou, 1999), što ukupno ide u prilog potrebi za razvijanjem motivacijske klime usmjerene ka zadatku i razvoju vještina. Sarazzin i sur. (2001) na uzorku rukometašica juniorske dobi utvrdili su da trenerova orijentiranost prema zadatku uvjetuje razvijanje motivacijske klime usmjerene ka razvoju vještine, što pozitivno utječe na razvoj intrinzičke motivacije te osjećaj autonomije, kompetentnosti i razvijanje poželjnih socijalnih odnosa kod sportašica. Literatura ne navodi istraživanja tog tipa na uzorku sportaša. Weigand i sur. (2001) istraživali su važnost motivacijske klime usmjerene ka razvoju vještina i ciljne orijentacije usmjerene ka zadatku za postupni proces rehabilitacije nakon ozljede kod sportaša. Autori naglašavaju važnost slaganja dispozicijskih (sportaševa ciljna orijentacija) i situacijskih (klima koja određuje rehabilitacijski program) faktora motivacije postignuća kod ozlijeđenog sportaša. Formiranje poželjnih motivacijskih koncepata u kontekstu postignuća Iako je u području sporta individualna izvedba javna, te je prisutno i vrednovanje sportskih postignuća vanjskim faktorima, sportska postignuća ne moraju nužno biti vrednovana prema normativnim kriterijima, već to može biti učinjeno prema kriteriju poboljšanja osobne izvedbe i napredovanja prema individualno postavljenim ciljevima. Sportaši tako mogu biti primarno usmjereni ka razvoju individualnih kapaciteta i sportskih vještina, ili pak ka demonstraciji ili zaštiti svojih sposobnosti (Roberts, Treasure, 1995). Tako razlozi sudjelovanja u aktivnosti mogu biti učenje i uživanje koje iz bavljenja sportom proizlazi, tj. intrinzički, ili rezultat, nagrada, socijalna podrška ili pohvala, tj. ekstrinzički. Poželjni motivacijski koncepti sukladno nalazima brojnih dosadašnjih istraživanja jesu motivacijska klima usmjerena ka učenju i razvoju vještina, u okviru koje sportaši razvijaju ciljnu usmjerenost prema zadatku, a posljedica takvog djelovanja jest viša razina intrinzičke motiviranosti, kvalitetnija sportska izvedba, te perzistentnost u okviru sporta. Budući da se u sportskom okruženju trener (roditelj, profesor, voditelj rekreacije i sl.) smatra jednim od presudnih faktora za formiranje motivacijske klime (Salminen, Liukkonen, 1996) za sportske djelatnike važno je postaviti nekoliko praktičnih pitanja: na koji način programirati trening sa ciljem uspostavljanja poželjnog tipa motivacijske klime koja će imati najveći utjecaj na sportsku efikasnost? Kako vrednovati sportsku izvedbu? Kako rukovoditi procesima učenja? Koje se ponašanje trenera smatra poželjnim, a što bi trebalo izbjegavati? Kako reagirati na loš rezultat ili poraz? Da li i na koji način vrednovati ili pohvaliti uloženi napor sportaša? Osnovne smjernice za uspješno djelovanje na povećanje motivacije postignuća kod sportaša proizlaze iz formiranja pogodne motivacijske klime, a s druge strane iz oblikovanja prikladnih ciljeva, što je prema rezultatima suvremenih istraživanja najsnažnije sredstvo za povećanje sportske izvedbe i najčešće korištena psihološka intervencija u radu sa sportašima i sa trenerima (Gould i sur., 1989 ; Sullivan i Nashman, 1998 ; prema Weinberg, 2001). U procesu sportskog treninga trebalo bi konstantno i ciljano djelovati na formiranje motivacijske klime usmjerene ka razvoju vještina, postavljajući pri tom sportašima kratkoročne ciljeve, osobito u početnim fazama sportskog razvoja, te naglašavajući važnost procesa učenja, s ciljem smanjenja stresa i nepoželjnih normativnih procjena sposobnosti koje oblikuju negativno sportsko iskustvo. Kako bi se djelovalo na formiranje pozitivnih motivacijskih obrazaca, sportaši trebaju biti vrednovani, pohvaljivani s obzirom na njihovo napredovanje (Roberts, 1993, Roberts i Treasure, 1995), a ne s obzirom na sposobnosti i izvedbu u usporedbi s drugima, budući da to djeluje izrazito demotivirajuće za sve ostale sportaše koji u tom trenutku nisu pohvaljeni. Učinak takvog negativnog djelovanja na razinu motivacije značajno raste ako se radi o javnoj (glasnoj) usporedbi, što je najčešća praksa, te ako se radi o djeci sportašima. Kod djece u tom slučaju dolazi do smanjenja samoprocijenjene kompetentnosti što djeluje na razinu njihova samopouzdanja i samopoštovanja, a negativni učinak isticanja nečije ‘veće fizičke kompetentnosti’ automatski označava i ‘slabiju fizičku kompetentnost’ ostalih, što je važan faktor socijalne prihvaćenosti u grupi vršnjaka (Roberts i sur., 1981 ; Harter, 1982). S obzirom na kompetitivno određenje sporta može se činiti teškim, čak i neizvedivim ili besmislenim isticati potrebu za formiranjem motivacijske klime i ciljne orijentacije sportaša prema zadatku i razvoju vještine, za razliku od usmjerenosti prema rezultatu, medalji, nagradi. Ovim se ne sugerira uklanjanje natjecanja iz konteksta sporta, naprotiv, natjecanje jest upravo njegov smisao, najizazovniji dio, u kojem sportaši i najviše uživaju ; no prihvaćanje navedenih principa u kompetitivnom okruženju djeluje na povećanje motivacije, osjećaja uživanja kod sportaša te na razvoj takvih obrazaca ponašanja koji pridonose kvalitetnoj sportskoj izvedbi. Treneri bi trebali voditi računa da ciljevi koje postavljaju budu umjereno teški, izazovni i realistični, poželjno je u proces formiranja ciljeva uključiti i sportaše, budući da je njihova predanost ciljevima određena prvenstveno osjećajem uživanja i zabave (Weinberg, 2001), ali i količinom samoodređenosti i osjećajem ‘kontrole nad situacijom’ (Deci, Ryan, 1985). Teorijska i empirijska istraživanja u području psihologije sporta potvrđuju da je ciljna struktura jedan od temeljnih preduvjeta sportskog uspjeha. No, pogrešno bi bilo misliti da su svi ciljevi jednako učinkoviti. Važno je formirati ciljeve sukladno spoznajama proizašlima iz istraživanja, ali i iz profesionalne sportske prakse i iskustva. Formiranje najpogodnijih ciljeva za povećanje motivacije postignuća, pogodne motivacijske klime i podizanje kvalitete sportske izvedbe moglo bi se sažeti u nekoliko principa: 1. postaviti specifične ciljeve – što znatno više pridonosi poboljšanju sportske izvedbe nego nepostojanje ciljeva ili ‘daj sve od sebe’ cilj. Npr. kažemo li košarkašu da želimo postići veću kontrolu nad loptom pri promjeni smjera kretanja neće biti od pomoći kao ako mu kažemo da želimo da prilikom desnog ‘rolinga’ više povine koljena i nastavi voditi loptu u niskom stavu neposredno nakon promjene. 2. ciljevi moraju biti realistični ali i izazovni – uravnotežiti te dvije komponente nije lak zadatak za trenera, budući da prelaki i preteški ciljevi nisu izazovni već djeluju na smanjenje motivacije, pad samopouzdanja i slabljenje sportske izvedbe. 3. postavljanje kratkoročnih i dugoročnih ciljeva – osobito je važno u kasnijim fazama sportske specijalizacije kako bi se održala motivacije tijekom vrijena. Kratkoročni ciljevi prevladavaju u ranijim fazama, a u kasnijima su važni jer osiguravaju povratne informacije u procesu postizanja krajnjih ciljeva. Dugoročni ciljevi nužni su zato što usmjeravaju cjelokupno djelovanje sportaša prema finalnom cilju. U slučaju presporog napredovanja ili nepredviđenih situacija, dugoročni se ciljevi mogu modificirati i uskladiti s novim kratkoročnim ciljevima. 4. ciljevi za trening i ciljevi za natjecanje – u praksi najčešća pogreška jest dominacija natjecateljskih ciljeva i na treningu, što negativno djeluje na formiranje poželjne motivacijske klime i ciljne usmjerenosti sportaša. Prema nekim istraživačima (Filby et al., 1999) trenažni su ciljevi čak važniji od natjecateljskih. 5. bilježenje, ne promišljanje ciljeva – neki sportski psiholozi (npr. Weinberg, 2001) smatraju da je bilježenje ciljeva, postavljanje različitih vidljivih oznaka (npr oznake pojedinih dionica kod trkača) i sl. važan način na koji se inicira proces realizacije postavljenih ciljeva kao i njihova prisutnost kod svakog sportaša. 6. strategija za postizanje ciljeva, prioritet izvedbe, ne rezultata – za postizanje kvalitetne sportske izvedbe važno je formirati strategiju razvoja i učenja prema postavljenim ciljevima. Potrebno je za pojedinog sportaša postavljati ciljeve u odnosu na njegovu razinu izvedbe, s fokusiranjem na izvođenje zadatka, a ne na ishod. Takvo djelovanje, samo po sebi, na koncu donosi kvalitetan rezultat, a sportaš nije pod stresom, i osjeća znatno nižu razinu prednatjecateljske anksioznosti, što pridnosi boljoj izvedbi. 7. ekipni i individualni ciljevi – sve dok individualni ciljevi ne narušavaju strukturu ekipnih, već joj doprinose, oni su poželjni i mogu doprinijeti timskom uspjehu. 8. socijalna podrška i vrednovanje ciljeva – socijalna podrška ‘značajnih osoba’ jedan je od najvažnijih faktora za održanje motivacije sportaša. S tog aspekta vrlo je važno npr. da trener pokazuje interes i brigu za sportaša, da ga pita o njegovom osjećaju napredovanja, da razgovara sa sportašem i sasluša ga. Velika je i važnost povratnih informacija o poboljšanju sportske izvedbe, koje moraju biti konstantne i implementirane u cjelokupan proces treninga, što omogućuje korekciju postupaka ili prilagodbu tranzitivnih ciljeva kako bi se održala i povećala motiviranost sportaša. Učinkovitost postavljenih ciljeva i dinamika motivacijske klime u velikoj mjeri ovise o djelovanju trenera te motivaciji sportaša. Motivacijska klima usmjerena ka učenju i razvoju vještina i orijentiranost sportaša prema zadatku pridonose povećanju motivacije postignuća, što je jedan od glavnih psiholoških faktora sportske uspješnosti.

Mentalni trening u sportskoj pripremi odbojkaša neprocjenjiv je pri postizanju optimalnih sportskih rezultata. Bez tog vida treninga i njegove ukomponiranosti u plan i program rada trenera, nemoguće je iz potencijalnog vrhunskog sportaša i ekipe, izvući maksimalni rezultat i napredak u igračkoj karijeri. Sama tehničko-taktička priprema, znanje igranja odbojke, razvoj motoričkih i funkcionalnih sposobnosti, nisu dostatni za formiranje vrhunskog odbojkaša.

Izvidnički izvještaj - SCOUT, kao sredstvo dopunske pripreme odbojkaša, pokazao se neophodnim u uspješnoj realizaciji zadanih ciljeva ekipa svih rangova natjecanja, a bez takvog načina dobivanja informacija, kontrole i eventualnih korekcija ostvarivanja vrhunskih rezultata je gotovo nemoguće raditi.