Search

The concept of collective memory has been in use for a relatively short time. Thus, the purpose of this paper is to define collective memory, and to determine what is the relationship between archives and collective memory in the Republic of Croatia (RC) and how they affect each other, in order to deduce whether archives shape collective memory, and if so, to what extent. The paper draws on RC laws and regulations, publicly available Culture and Media Ministry strategic documents, statistical data compiled by the Croatian Bureau of Statistics, as well as the relevant literature and articles. These served as the basis on which to use the usual descriptive and empirical methods to reach a conclusion. There are no archives in the RC other than state archives. These are financed from the state budget, while their directors and governing boards are appointed by governmental bodies. Archives in the RC are entirely dependent upon the state. Their main task, for which they are in many ways under- resourced and fail to fully execute, is to receive national archival records and take care of them. It is the task of archives to preserve and process archival material and make it available for use. The work of archives needs to be based on scientific and professional principles and methods. A history shaped by collective values is not a scientific, objective history, but a generator of future conflicts, wars, friction. The work of archives cannot and may not be determined by collective memories ; on the contrary, it is archives that should shape collective memory.

Authors have presented socialist understanding of the archival profession. The work is based on a relevant literature, laws, and statistical data. By using the statistical and descriptive method of analysis, it is elaborated whether the socialist regimes cared about the archives, and if they did, to what extent. There is no unified understanding of history in Socialist theory, as it contains a variety of theoretical orientations that attach different meanings to the concept, depending on other important concepts (state, freedom, class), and on different levels of theoretical consciousness. The problem of large backlogs of unsorted records has for many years been a fundamental characteristic of archival practice. Sticking mostly to technical issues, the relevant articles on this topic mainly wring their hands over the situation and try to standardize it as much as possible. Socialist theories of history, whether Marxist or non-Marxist, do not directly engender an attitude towards how certain material traces will be appraised. That is, they do not contain any epistemological predisposition that would determine the value of evidence, and thus directly influence an archival conception. In Socialist systems, the fundamental problem lay in the duality between the state and the party, which was either manifest in the invisibility of certain archives, or represents the potential for powerful social standardization, strong social values in the establishment of specialized archives whose role was to preserve, promote use of the records. There is a need to envisage a comprehensive metaphysics and philosophy of the archival science, and create an all-encompassing archivist paradigm appropriate to all the specificities of the history and development of Croatia – a task that neither the SRC nor, at least as yet, the Republic of Croatia have yet undertaken.

SIZ kinematografije osnovan je 22. prosinca 1976. godine, samoupravnim sporazumom koji su usvojili općinski SIZ-ovi u oblasti kulture, odnosno općinski osnovni SIZ-ovi kinematografije s područja Republike i radnici koji obavljaju djelatnosti kinematografije. SIZ kinematografije obavlja poslove od posebnog društvenog interesa. Poslovi od posebnog društvenog interesa u kinematografiji su: unapređivanje filmskog stvaralaštva i usklađivanje proizvodnje, prometa i prikazivanja filmova s društvenim potrebama ; programiranje proizvodnje, prometa i prikazivanja filmova (godišnje, srednjoročno i dugoročno) ; pomaganje proizvodnje domaćih filmova ; čuvanje filmova i drugog filmskog materijala od povijesnog, umjetničkog i drugog kulturnog značaja ; širenje filmske kulture, izbor filmova za prikazivanje na međunarodnim i drugim festivalima i manifestacijama. Prihodi SIZ-a su naknade koje plaćaju gledaoci filmova i RTV Zagreb. Skupštinu SIZ-a tvore dva vijeća: Vijeće davalaca usluga i Vijeće korisnika usluga. 21. srpnja 1983. godine donesen je Zakon o samoupravnim interesnim zajednicama kulture, kojim je određeno da će se SIZ-a kinematografije prenijeti na Republički SIZ oblasti kulture najkasnije do 31. prosinca 1983. godine. Gradivo SIZ kinematografije pruža jedinstveni uvid u djelovanje prve republičke zajednice kinematografije u SFRJ, odnosno prve granske samoupravne interesne zajednice SRH s područja kulture. Fond sadrži dokumentaciju o filmovima, filmskih festivalima i publikacijama, filmskim poduzećima, spise nastale radom same Zajednice, poput sjedničkih materijala Skupštine, komisija i radnih grupa, programa, računovodstveno- financijskih materijala. Popisi filmova daju brz pregled produkcije tijekom djelovanja Zajednice, dok popis suradničkih tijela i organizacija SIZ kin pokazuje široku i bazu kinematografske i filmske djelatnosti, koja obuhvaća ne samo područje cijele SRH, već i SFRJ i inozemstvo. Kinematografijom i filmom bave se kako profesionalci tako amateri, a Zajednica financira razne projekte, proizvodnju i prikazivanje filmova, filmske festivale, časopise i publikacije, poduzeća, udruženja i organizacije, te surađuje s DPZ-ima svih razina. U gradivu su podaci o filmovima izuzetne društvene vrijednosti, onim manje poznatim i nerealiziranim. Dokumenti fonda pružaju uvid u posebnosti područja kinematografije i složene međuljudske odnose u proizvodnji i prikazivanju filmova. Gradivo je polazište istraživanja filmske i kinematografske djelatnosti, pojedinih filmova i filmskih radnika, rada producentskih i prikazivačkih organizacija, stručnih udruženja i saveza, razvoja kulture, financijske i ine brige države o filmu kao neizostavnom i prominentnom dijelu kulturne baštine Hrvatske. Hrvatski državni arhiv preuzeo je po službenoj dužnosti od Republičke samoupravne interesne zajednice SRH, u svibnju 1987. godine. Istodobno s preuzimanjem gradiva fonda, Hrvatski državni arhiv preuzeo je gradivo fonda HR-HDA-1605. Republička samoupravna interesna zajednica u oblasti kulture SRH, i fonda HR- HDA-1604. Republički fond za unapređivanje kulture. Gradivo SIZ-a bit će konačno obrađeno, a analitički inventar dovršen, tek po arhivističkoj obradi fondova 1604. i 1605. Tijekom sređivanja fonda oblikovane sljedeće serije i podserije: 1. Osnivanje i ukidanje 2. Tijela upravljanja 2.1. Skupština 2.2. Vijeće delegata korisnika kulturnih (kinematografskih) dobara i vrijednosti 2.3. Vijeće delegata davalaca usluga koji obavljaju djelatnosti kinematografije 2.4. Delegacije 2.5. Izvršni odbor 2.6. Predsjedništvo 3. Odbor, komisije i radne grupe 3.1. Odbor za program i sredstva SIZ-a kinematografije 3.2. Komisije 3.3. Radne grupe 4. Akti SIZ kinematografije 5. Organizacija rada 5.1. Tajnik SIZ kin 5.2. Stručna služba SIZ kin 5.3. Računalna obrada podataka 5.4. Narodna obrana 5.5. Statistika 6. Programi i kriteriji vrednovanja 6.1. Samoupravni sporazumi 6.2. Programi 6.3. Kriteriji vrednovanja 7. Djelatnosti i suradnja 6.1. Djelatnosti 6.2. Suradnička tijela i organizacije 8. Filmovi 8.1. Dokumentacija 8.2. Špice 8.3. Kratki sadržaji 9. Filmski festivali 10. Filmske publikacije i izdavači 11. Računovodstvena i financijska dokumentacija 12. Evidencije 13. Komisija za filmsku umjetnost Međunarodnog koordinacionog odbora za prosvjetno-kulturnu suradnju sa inostranstvom Brzo i lako pretraživanje gradiva omogućuje 4 priloga, popisi dosjea suradničkih tijela i organizacija, filmova, filmskih festivala, filmskih festivala, filmskih publikacija i izdavača. Privremeni analitički inventar izradila je, u rujnu 2020. godine dr. sc. Živana Heđbeli.

Republički savjeti utemeljeni su po donošenju Ustava SFRJ 21. veljače, odnosno Ustava SRH 22. veljače 1974. godine. 26. ožujka 1975. godine republički savjeti (RS-i) osnivaju se kao zajednička savjetodavna tijela za suradnju tijela Republike i tijela društveno-političkih organizacija u Republici koja na temelju Ustava imaju posebne društvene funkcije i odgovornosti. Osnivaju se: - Savjet za međunarodne odnose, - Savjet za zaštitu ustavnog poretka, - Savjet za pitanja društvenog uređenja, - Savjet za privredni razvoj i ekonomsku politiku. 17. travnja 1978. godine osnovani su i: - Savjet za pitanja zdravlja, socijalne politike i rada, - Savjet za pitanja obrazovanja, nauke, kulture i fizičke kulture. 26. srpnja 1990. godine donesen je Zakon o izmjenama Zakona o republičkim savjetima. U Zakonu se brišu: - Savjet za pitanja društvenog uređenja, - Savjet za privredni razvoj i ekonomsku politiku, - Savjet za pitanja zdravlja, socijalne politike i rada, - Savjet za pitanja obrazovanja, nauke, kulture i fizičke kulture. Savjet za međunarodne odnose i Savjet za zaštitu ustavnog poretka savjetodavna su tijela za suradnju tijela Republike. Republički savjeti osnovani su sa ciljem da, razmatrajući pitanja svaki u svom djelokrugu, osiguravaju političku inicijativu i zajednički usklađuju i izgrađuju političke stavove o pitanjima usmjeravanja društvenog razvoja na svim područjima društvenog života, odnosno uspješno razrješavanje pojedinih društveno- ekonomskih odnosa u duhu ustavnih načela. RS-i, u okviru svog djelokruga, rade na načelu usklađivanja stavova, polazeći od prava, dužnosti i odgovornosti Sabora SRH, Predsjedništva SRH, Izvršnog vijeća Sabora, kao i funkcija i odgovornosti SKH, SSRNH, SSH i Privredne komore SRH. Savjeti su, kao društveno-politički organizacijski oblik, sastavni dio načina djelovanja i odlučivanja u delegatskom sustavu i delegatskim skupštinama. Njihovo osnivanje temelji se na načelu osiguranja demokratskih priprema za donošenje društvenih odluka. Savjeti kao demokratska, kreativna tijela sudjeluju u pripremi zakona, društvenih planova razvoja, kao i u rješavanju problema praktične politike u oblasti. Prema riječima Edvarda Kardelja savjeti su jedan od oblika radnog povezivanja društvenih tijela i njihovog aparata i političkih struktura društva, ali i faktor demokratske društvene kontrole, a prije svega oblik suradnje i pružanja društvene pomoći tijelima, odnosno izvršnim vijećima od općine, republike do Federacije, te udruženom radu i samoupravljanju uopće. Savjet ima određenu koordinativnu i isključivo savjetodavnu ulogu, ne odlučuje o pitanjima o kojima se raspravlja. Savjet je forum na kojem se usuglašavaju stavovi svih odgovarajućih tijela i organizacija. Savjet tijelima Federacije prezentira jedinstveni stav Republike. RS-i na sjednicama donose stavove, mišljenja i prijedloge, daju izvješća s rasprave o pojedinim temama dnevnog reda, raspravljaju o materijalima saveznih savjeta, nacrtima prijedloga za donošenje zakona, prijedlozima zakona, izmjenama i dopunama zakona, analizama, rezolucijama, nacrtima društvenih dogovora, društvenim dogovorima, zakonu o društvenim savjetima, ustavnim amandmanima, donose planove i izvješća o svom radu. RS-i u svojim oblastima traže sistemska rješenja, nalaze nova rješenja, predlažu praktična rješenja, istražuju razvoj politike, funkcioniranje sustava, kritički preispituju stanje i probleme, sudjeluju u donošenju planova. Na sjednicama su predmet razmatranja materijali iz nadležnosti Federacije i iz nadležnosti Republike. Administrativno-tehničke poslove za RS-e obavlja Stručna služba Izvršnog vijeća Sabora (HR-HDA-280. Izvršno vijeće Sabora SRH). Gradivo fonda tvore sjednički materijali nastali radom RS-a, saveznih savjeta (SS) i njihovih tijela u relevantnim oblastima. U materijalu sjednice može biti poziv (s dnevnim redom), zapisnik, transkript magnetofonske snimke, materijali vezani uz pojedine točke dnevnog reda, mišljenja i izvješća savjeta, dopisi kojima se dostavljaju relevantni materijali. U materijalima ima dokumenata SS-a, saveznih tijela, IVS-a SRH, Sabora, republičkih tijela, DPO-a. Neki materijali imaju oznaku povjerljivosti i tajnosti, neki oznaku da se radi o radnim materijalima koji nisu za objavljivanje. 1980-ih dolazi do naglog zaoštravanja društvenih proturječnosti, a politička i gospodarska situacija postajete sve složenija. Gradivo RS-a i SS-e zorno svjedoči o naporima SFRJ i SRH u svladavanju akutnih i kroničnih problema kompleksne društveno-gospodarske i političke situacije kasne faze razdoblja samoupravnog socijalizma. Tijekom sređivanja fonda oblikovani su slijedeći podfondovi, serije i podserije: 1. Savjet za međunarodne odnose 1.1. Planovi rada i izvješća o radu 1.2. Sjednice 1.3. Sastanci 1.4. Koordinacioni odbor 1.5. Prepiska 2. Savjet za pitanja društvenog uređenja 2.1. Poslovnik 2.2. Planovi rada i izvješća o radu 2.3. Sjednice 2.4. Sastanci 2.5. Radne grupe 2.6. Prepiska 3. Savjet za privredni razvoj i ekonomsku politiku 3.1. Planovi rada i izvješća o radu 3.2. Sjednice 3.3. Sastanci 3.4. Radne grupe 3.5. Prepiska 4. Savjet za pitanja zdravlja, socijalne politike i rada 4.1. Planovi rada i izvješća o radu 4.2. Sjednice 4.3. Sastanci 4.4. Radne grupe 4.5. Prepiska 5. Savjet za pitanja obrazovanja, nauke, kulture i fizičke kulture 5.1. Planovi rada i izvješća o radu 5.2. Sjednice 5.3. Sastanci 5.4. Prepiska 6. Zajedničke sjednice republičkih savjeta 6.1. Zajedničke sjednice savjeta 6.2. Sastanci zajedničkih radnih grupa savjeta 6.3. Zajedničke sjednice republičkih savjeta i drugih tijela 7. Savezni savjeti 7.1. Sjednice na razini Federacije 7.2. Savezni savjet za pitanja društvenog uređenja 7.3. Savezni savjet za međunarodne odnose 7.4. Savezni savjet za privredni razvoj i ekonomsku politiku 7.5. Zajedničke sjednice saveznih savjeta 7.6. Koordinacioni odbori saveznih savjeta 7.7. Komisije saveznih savjeta 7.8. Radne grupe saveznih savjeta 7.9. Prepiska Fond ima status javnog arhivskog gradiva. Gradivo fonda dostupno je svim korisnicima sukladno Zakonu o arhivskom gradivu i arhivima (NN 61/2018, 98/2019), Pravilniku o korištenju javnog arhivskog gradiva (NN 121/2019) i Pravilniku o radu Čitaonice Hrvatskog državnog arhiva (http://www.arhiv.hr/Istrazite- gradivo/Citaonica-HDA). Fond je nastao 2019. i 2020. spajanjem gradiva preuzetog iz više izvora čime je gradivo savjeta, u mjeri u kojoj je to bilo moguće, praktički rekonstruirano. Hrvatski državni arhiv preuzeo je gradivo po službenoj dužnosti 2005. godine. Iz fondova HR-HDA-1220. CK SKH, HR-HDA-280. Izvršno vijeće Sabora SRH i HR-HDA- 1616. Predsjedništvo SRH preuzet je materijal RS-a i saveznih savjeta.. Gradivo, 1 knjiga, 1 teka, 2 omota, 142 kutije ; odnosno 15, 6 dužnih metara, nastalo je u razdoblju od 1974. do 1990. godine. Fond je arhivistički sređen i obrađen 2019. i 2020. godine. Obavijesno pomagalo izradila je, u lipnju 2020. godine, dr. sc. Živana Heđbeli.

Zakon o Republičkom fondu za unapređivanje kulturnih primjenjuje se od 1. siječnja 1965. godine. Fond za unapređivanje kulturnih djelatnosti, Fond za unapređivanje izdavačke djelatnosti i Fond za unapređivanje kinematografije (HR-HDA-1602. Fond za unapređenje kinematografije) spajaju se u Republički fond za unapređivanje kulturnih djelatnosti. Prva, konstituirajući sjednica Upravnog odbora (UO) Fonda održana je 19. travnja. 1965. godine. Fond je osnovan sa ciljem služenja stalnom financiranju zadataka od općeg interesa za društveni razvoj i zadovoljavanje određenih društvenih potreba u oblasti kulture. Fond ostvaruje svoje zadatke dodjeljivanjem financijskih sredstava korisnicima s određenom namjenom. Namjena sredstava Fonda sastoji se u poticanju i pomaganju djelatnosti od posebnog značaja za razvitak određenih grana kulturnog života (književnosti, muzičke, likovne, kazališne i filmske umjetnosti, izdavačke djelatnosti i kinematografije), kao i za očuvanje kulturne baštine i za razvitak ostalih djelatnosti u oblasti kulture. Zakon o samoupravnim interesnim zajednicama u kulturi donesen je 26. studenoga 1974. godine. Danom konstituiranja SIZ-ova u oblasti kulture prestaju radom fondovi za unapređivanje kulturnih djelatnosti, odnosno postojeće zajednice za kulturu. Republički fond za unapređivanje kulturnih djelatnosti zaključit će poslovanje i donijeti završni račun prema stanju na dan 28. veljače 1975. godine. Sredstva, prava i obveze Fonda prelaze na Republičku samoupravnu interesnu zajednicu u oblasti kulture. Zadnja sjednica UO-a Fonda održana je 30. lipnja 1975. godine. Administrativne i stručne poslove Fonda obavlja republički organ nadležan za poslove kulture (HR-HDA-1414 Republički sekretarijat za kulturu SRH (1963–1965.), HR-HDA-1415 Republički sekretarijat za prosvjetu, kulturu i fizičku kulturu SRH (1965–1979.). Gradivo fonda sadrži, što je i njegov najvažniji dio, sjednice Upravnog odbora Fonda. Fond je na sjednicama rješavao i donosio odluke o financiranju zadataka od općeg interesa za društveni razvoj i zadovoljavanje određenih društvenih potreba u oblasti kulture, na temelju kojih su korisnicima dodjeljivana sredstava. Sjednički materijali sadrže sve bitne elemente rada Fonda. Važan segment gradiva je gradivo komisija Fonda, pozivi na sjednice, zapisnici, izvješća, natječaji za financiranje projekata, kriteriji sudjelovanja u financiranju, zaprimljeni zahtjevi na natječaje, pregledi sredstava podijeljenih po natječajima. Količinski najveći dio gradiva tvore dosjei projekata i organizacija, važni za proučavanje kulture i povijesti SRH. Već popis dosjea jedne cjeline pruža uvid u količinu i raznovrsnost projekta u kulturi danog razdoblja, daje pregled kulturnih događanja, organizacija i pojedinaca. Gradivo pruža podatke o razvoju, unapređenju i širenju kulture poticanjem stvaralaštva amatera i profesionalaca, predstavljanjem bogate i raznovrsne kulturne baštine Hrvatske u Republici, SFRJ i u inozemstvu, problemima kulturnih djelatnosti, međusobnih odnosima, biografije pojedinih umjetnika i kreativaca, međurepubličkoj suradnji fondova za kulturu. U dosjeima se mogu naći scenariji, libreta, rukopisi, časopisi, fotografije, brošure, plakati, skice, nacrti, projektna dokumentacija, bilteni, novinski isječci, popisi sudionika, programi i izvješća o radu. Fond je financirao kako djelovanje malih udruženja i organizacija, tako i stupove kulture SRH. Štićena je sakralna i profana arhitektura i spomenici. Dosjei mogu poslužiti kao polazišna točka istraživanja bilo kojeg od sačuvanih projekta. Dosjei malih projekta možda su njihovo jedino sačuvano gradivo. Na natječaje su se prijavljivali amateri, poznati i renomirani umjetnici i kulturni i filmski radnici, koji su obilježili, i obilježavaju dekade kulture Hrvatske. Tijekom sređivanja fonda oblikovane su, uz podfond, sljedeće serije i podserije: 1. REPUBLIČKI FOND ZA UNAPREĐIVANJE KULTURNE DJELATNOSTI 1.1. O Republičkom fondu za unapređivanje kulturne djelatnosti 1.1.1. Zakoni 1.1.2. Statut 1.1.3. Upravni odbor 1.1.3.1. Sjednice 1.1.3.2. Članovi 1.1.4. Komisije 1.1.5. Radna mjesta 1.1.6. Općenarodna obrana i društvena samozaštita 1.1.7. Financijsko-računovodstvena dokumentacija 1.1.8.Prepiska Fonda s raznim tijelima i ustanovama 1.1.9. Evidencije 1.1.10. Osnivanje republičke samoupravne interesne zajednice 1.1.11. Primjerci izlučenog gradiva 1.2. Prominentne akcije i projekti 1.2.1. 400. godišnjica Seljačke bune 1573. 1.2.2. 30. godišnjica I. kongresa kulturnih radnika Hrvatske, Topusko, 25-27. 6. 1944. 1.2.3. Umjetnost na tlu Jugoslavije kroz vjekove („Pariška izložba“) 1.3. Adaptacija atelijera umjetnika 1.3.1. Natječajna komisija za raspodjelu sredstava namijenjenih za adaptaciju atelijera 1.3.2.Sredstava 1.3.3. Udruženje likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti Hrvatske i Udruženje likovnih umjetnika Hrvatske 1.3.4. Atelijeri umjetnika 1.4. Akcije, događanja, manifestacije 1.4.1. Komisije 1.4.2. Sredstva 1.4.3. Prepiska 1.4.4. Festivali 1.4.5.Izložbe, retrospektive, bienalni 1.4.6. Razne akcije, događanja, manifestacije 1.4.7. Organizacije 1.5. Arhivi i arhivska djelatnost 1.5.1. Komisija za raspodjelu sredstava namijenjenih za adaptacije, opreme i zaštitu arhivske građe 1.5.2. Sredstva 1.5.3. Arhivski savjet 1.5.4. Prepiska 1.5.5. Arhivi i ustanove 1.6. Film i kinematografija 1.6.1. Pravilnik 1.6.2. Komisije 1.6.3. Vrednovanje filmova 1.6.4. Sredstva 1.6.5. Posebni tematski natječaji 1.6.6. Prepiska 1.6.7. Filmska i kinematografska poduzeća i udruženja 1.6.8. Filmovi 1.6.9. Špice filmova 1.7. Glazbena djela 1.7.1. Komisija za sufinanciranje glazbenih djela izrazite estetske i kulturno društvene vrijednosti 1.7.2. Sredstva 1.7.3. Glazbena djela 1.8. Investicije u oblasti kulture 1.8.1. Komisija za raspodjelu sredstava namijenjenih investicijama u oblasti kulture 1.8.2. Sredstva 1.8.3. Prepiska 1.9. Izdavačka djelatnost i poticanje književnog stvaralaštva 1.9.1.Komisije 1.9.2. Sredstva 1.9.3. Prepiska 1.9.4. Prijave pisaca na natječaj 1.9.5. Izdavačka poduzeća i izdavači 1.9.6. Časopisi, edicije, knjige, zbornici 1.10. Knjižnice i knjižnična djelatnost 1.10.1. Prepiska 1.10.2. Knjižnice i ustanove 1.11. Muzeji, galerije i muzejsko-galerijska djelatnost 1.11.1. Prepiska 1.11.2. Muzeji i galerije 1.12. Otkup umjetnina, predmeta i građe spomeničkog karaktera 1.12.1. Komisije 1.12.2. Sredstva 1.12.3. Otkup umjetnina, predmeta i građe spomeničkog karaktera, ustanove 1.13. Proslave i godišnjice 1.13.1. Komisija za raspodjelu sredstava namijenjenih proslavama i godišnjicama od posebnog značaja 1.13.2. Sredstva 1.13.3. Godišnjice 1.13.4. Proslave 1.13.5. Proslave i godišnjice, organizacije 1.14. Stručna društva, ustanove i udruženja 1.14.1. Komisija za raspodjelu sredstava namijenjenih financiranju programske djelatnosti ustanova, stručnih društava i udruženja republičkog značenja 1.14.2. Sredstva 1.14.3. Prepiska 1.14.4. Stručna društva, ustanove i udruženja 1.15. Zaštita prirode 1.15.1. Stalna komisija za raspodjelu sredstava namijenjenih za konzervaciju i zaštitu spomenika kulture i objekata prirode 1.15.2.Sredstva 1.15.3. Savjet za zaštitu prirode 1.15.4. Republički zavod za zaštitu prirode 1.15.5. Objekti prirode 1.16. Zaštita spomenika kulture 1.16.1. Komisije 1.16.2. Sredstva 1.16.3. Savjet za zaštitu spomenika kulture Hrvatske 1.16.4. Zajedničke akcije zavoda za zaštitu spomenika kulture 1.16.5. Prepiska 1.16.6. Zavodi za zaštitu spomenika 1.16.7. Nepokretni spomenici kulture 1.16.7.1. Crkve, kapelice, manastiri, samostani, bazilike 1.16.7.2. Dvorci, palače, utvrde, kašteli, kurija 1.16.7.3. Građevine (kuće, zgrade, domovi, kule, zidine) 1.16.7.4. Lokaliteti, nalazišta, zona, kažun 1.16.7.5. Stari gradovi, urbanističke cjeline, naselja, mjesta 1.16.7.6. Spomenici NOB-a, spomen objekti, spomen-parkovi, spomenici 1.16.8 Pokretni spomenici kulture 1.16.8.1. Pojedinačni predmeti 1.16.8.2. Fundus ustanova 1.17. Kulturne veze s inozemstvom 1.18. Razvoj kulture 2. KOORDINACIONI ODBOR ZA MEĐUREPUBLIČKU SURADNJU U OBLASTI KULTURE 2.1. Sjednice 2.2. Prepiska Izrađeno je 29 priloga, detaljnih popisa dosjea sufinanciranih pravnih i fizičkih osoba, projekta, manifestacija, događanja i akcija (naziv, sadržaj dosjea, godina, mjesto) sukladno sređenim cjelinama : Prilog 1 - 1.3.4. Atelijeri umjetnika, popis Prilog 2 - 1.4.4. Festivali, popis Prilog 3 - 1.4.5. Izložbe, retrospektive, bienalni, popis Prilog 4 - 1.4.6. Razne akcije, događanja, manifestacije, popis Prilog 5 - 1.4.7. Organizacije, popis Prilog 6 - 1.5.5. Arhivi i ustanove, popis Prilog 7 - 1.6.7. Filmska i kinematografska poduzeća i udruženja, popis Prilog 8 - 1.6.8. Filmovi, popis Prilog 9 - 1.6.9. Špice filmova, popis Prilog 10 - 1.7.3. Glazbena djela, popis Prilog 11 - 1.9.5. Izdavačka poduzeća i izdavači, popis organizacija Prilog 12 - 1.9.6. Časopisi, edicije, knjige, zbornici, popis Prilog 13 - 1.10.2. Knjižnice i ustanove, popis Prilog 14 - 1.11.2. Muzeji i galerije, popis Prilog 15 - 1.12.3. Otkup umjetnina, predmeta i građe spomeničkog karaktera, ustanove, popis Prilog 16- 1.13.3. Godišnjice, popis Prilog 17 - 1.13.4. Proslave, popis Prilog 18 - 1.13.5. Organizacije, popis Prilog 19 - 1.14.4. Stručna društva, ustanove i udruženja, popis Prilog 20 - 1.15.5. Objekti prirode, popis Prilog 21 - 1.16.6. Zavodi za zaštitu spomenika, popis Prilog 22 - 1.16.7.1. Crkve, kapelice, manastiri, samostani, bazilike, popis Prilog 23 - 1.16.7.2. Dvorci, palače, utvrde, kašteli, kurija, popis Prilog 24 - 1.16.7.3. Građevine (kuće, zgrade, domovi, kule, zidine), popis Prilog 25 - 1.16.7.4. Lokaliteti, nalazišta, zona, kažun, popis Prilog 26 - 1.16.7.5. Stari gradovi, urbanističke cjeline, naselja, mjesta, popis Prilog 27 - 1.16.7.6. Spomenici NOB-a, spomen objekti, spomen-parkovi, spomenici, popis Prilog 28 - 1.16.8.1. Pojedinačni predmeti, popis Prilog 29 - 1.16.8.2. Fundus ustanova, popis Fond ima status javnog arhivskog gradiva. Gradivo fonda dostupno je svim korisnicima sukladno Zakonu o arhivskom gradivu i arhivima (NN 61/2018, 98/2019), Pravilniku o korištenju javnog arhivskog gradiva (NN 121/2019) i Pravilniku o radu Čitaonice Hrvatskog državnog arhiva (http://www.arhiv.hr/Istrazite- gradivo/Citaonica-HDA). Hrvatski državni arhiv preuzeo je po službenoj dužnosti gradivo nastalo radom Fonda, 1987., 2003. i 2018. godine. S obzirom na izrazito nemarno i neuredno uredsko i arhivsko poslovanje stvaratelja fonda, gradivo fonda je prvo 2019. godine dovedeno do razine registraturne sređenosti, potom arhivistički obrađeno. Krajnja površnost uredskog poslovanja stvaratelja gradiva praktički je onemogućila korištenje uredskih knjiga, te je gradivo sređeno prema cjelinama i dosjeima koji omogućavaju njegovo brzo, lako i jednostavno pretraživanje i korištenje. Gradivo Fonda nastalo je u razdoblju od 1965. do 1977.godine. Gradivo fonda bit će do kraja arhivistički sređeno po arhivističkoj obradi fondova HR-HDA- 1603. SIZ kinematografije SRH i HR-HDA-1604. Republički fond za unapređenje kulturne djelatnosti u SRH. Privremeni analitički inventar izradila je, u svibnju 2020. godine dr. sc. Živana Heđbeli.

Zakon o državnim službenicima donesen je 23. srpnja 1946. godine. Državni službenici su administrativni i stručni suradnici predstavničkih tijela države vlasti i njima odgovornih organa, koji ovim tijelima služe i pomažu obavljajući povjerene im zadatke. Službenici odgovaraju disciplinski za disciplinske neurednosti i disciplinske prijestupe. Kao disciplinske neurednosti smatraju se lakše povrede službene dužnosti ili ugleda službe. Kao disciplinski prijestupi smatraju se teže povrede službene dužnosti. Kazne za disciplinske prijestupe izriču posebni disciplinski sudovi (DS). Protiv presuda i odluka DS-a prvog stupnja službenik i disciplinski tužitelj mogu izjaviti žalbu nadležnom DS-u drugog stupnja. Viši disciplinski sud (VDS) odlučuje o žalbama protiv prvostupanjskih presuda i odlukama DS-a pri ministarstvima, komitetima, komisijama i Predsjedništvu Vlade. Disciplinski sud sastoji se od tri člana i istog broja zamjenika. Sud je vijeće koje radi na nejavnim sjednicama. Predsjednik i članovi VDS-a, rad u VDS-u obavljaju uz svoju redovnu dužnosti. Honorarnim radom djelatnika Službe za opće poslove i računovodstvo Izvršnog vijeća Sabora (HR-HDA- 280. Izvršno vijeće Sabora SRH (1953-1990.), odnosno Republičkog sekretarijata za pravosuđe i upravu (HR-HDA-Republički sekretarijat za pravosuđe i upravu SRH (1965-1990.) obavljani su relevantni administrativno-tehnički poslovi Suda. Rad Suda financiran je iz Budžeta SRH. Gradivo fonda sadrži disciplinske predmete kojima VDS rješava žalbe protiv presuda disciplinskih sudova. Manji dio fonda tvore izvješća VDS-a, imenovanja sudaca, godišnja statistička izvješća DS-a, prepiska VDS-a i DS- a. Gradivo VDS prvorazredni je izvor za sve istraživače, posebice upravne pravnike, pravnike, povjesničare, sociologe, psihologe, koji istražuju i zanima ih razina „pravne pismenosti“ tijela i DS-a, stanje uprave, profesionalnost i educiranost službenika i sudaca, ponašanje službenika koje država (ne)kažnjava, razvijenost uprave, stvarna primjena zakona, razvoj radnog prava, urednost uredskog poslovanja i sudskog postupka, uloga sindikata u socijalističkom društvu, socijalističko razdoblje Hrvatske, izgradnja narodne vlasti, socijalistički moral, stvari život i sudbine „malih“ ljudi, ljudsko ponašanje kao takvo. Sud je tijekom svoje povijesti mijenjao nazivne: Viši disciplinski sud pri Vladi NRH, 1947-1953. Viši disciplinski sud pri Izvršnom vijeću NRH, 1953-1963. Viši disciplinski sud pri Izvršnom vijeću Sabora SRH, 1963-1968. Republički disciplinski sud SRH, 1968-1979. Drugostepena disciplinska komisija SRH, 1979- 1990. Drugostepena disciplinska komisija RH, 1990- 1995. Viši službenički sud RH, 1995- Tijekom sređivanja fonda oblikovane su sljedeće serije i podserije: 1. VIŠI DISCIPLINSKI SUD 1.1. Organizacija rada 1.2. Sjednice 1.3. Izvješće o radu 1.4 Izvješća o disciplinskom sudovanju 1.5. Imenovanje sudaca, polaganje zakletve 1.6. Mišljenja na zakone 1.7. Prepiska 1.8. Predstavke 1.9. Financijska dokumentacija 1.10. Evidencije 2. DISCIPLINSKI PREDMETI 2.1 Žalbe 2.2. Delegiranje predmeta, rješavanje nadležnosti 2.3. Ustupljeni predmeti 2.4. Pomilovanja 3. DISCIPLINSKI SUDOVI 3.1. Osnivanje disciplinskog suda, imenovanje sudaca 3.2. Pregled poslovanja disciplinskih sudova 3.3. Statistička izvješća o radu disciplinskih sudova 3.4. Izvješća disciplinskih sudova o radu podnesena temeljem čl. 100., stav 5., Zakona o javnim službenicima 3.5. Sporovi protiv članova disciplinskih sudova, izuzeća Fond ima status javnog arhivskog gradiva. Gradivo fonda dostupno je svim korisnicima sukladno Zakonu o arhivskom gradivu i arhivima (NN 61/2018, 98/2019), Pravilniku o korištenju javnog arhivskog gradiva (NN 121/2019) i Pravilniku o radu Čitaonice Hrvatskog državnog arhiva (http://www.arhiv.hr/Istrazite- gradivo/Citaonica-HDA). Hrvatski državni arhiv preuzeo je gradivo po službenoj dužnosti 2002. i 2018. godine. Gradivo fonda, nastalo u razdoblju od 1946. do 1994. godine, tvori 8 knjiga i 37, 5 kutija, odnosno 3, 82 dužnih metara gradiva. Obavijesno pomagalo izradila je, u siječnju 2020. godine, dr. sc. Živana Heđbeli.

Fond je pravna osoba čija se sredstva koriste prema programu za pomaganje i unapređivanje uvjeta proizvodnje domaćih filmova i za poboljšavanje uvjeta proizvodnje filmova, koji donosi republički organ nadležan za poslove kulture, a raspoređuju se na temelju godišnjeg financijskog plana. Gradivo tvore Pravila o organizaciji i načinu poslovanja Fonda za unapređenje kinematografije, rješenje o imenovanju članova Upravnog odbora (UO), sjednice UO-a, prepiska o poboljšavanju uvjeta prikazivanja filmova i financijski dokumenti. Republički sekretarijat za kulturu SRH (arhivski fond HR-HDA-1414 Republički sekretarijat za kulturu SRH (1963–1965.) potvrđuje pravila Fonda, obavlja za Fond stručne, administrativne i računovodstvene poslove i određuje tajnika Fonda iz reda službenika Sekretarijata. Fond ima status javnog arhivskog gradiva. Gradivo fonda dostupno je svim korisnicima sukladno Zakonu o arhivskom gradivu i arhivima (NN 61/2018, 98/2019), Pravilniku o korištenju javnog arhivskog gradiva (NN 121/2019) i Pravilniku o radu Čitaonice Hrvatskog državnog arhiva (http://www.arhiv.hr/Istrazite- gradivo/Citaonica-HDA). Gradivo fonda, 1 knjiga i jedna omot, cca 0, 08 dužnih metara, nastalo je u razdoblju od 1963 do 1965. godine. Obavijesno pomagalo za fond izradit će se po arhivističkoj obradi i sređivanju arhivskog fonda HR-HDA-1604. Republički fond za unapređivanje kulturnih djelatnosti SRH (1965-1975.). Privremeni popis izradila je, u kolovozu 2019. godine, dr. sc. Živana Heđbeli.

Institut društvene zaštite samoupravnih prava radnih ljudi i društvenog vlasništva uveden je Ustavom SFRJ 21. veljače 1974., odnosno Ustavom SRH 22. veljače 1974. godine. Nepovredivo je i neotuđivo pravo radnog čovjeka i građanina na samoupravljanje. Samoupravna prava radnih ljudi i društveno vlasništvo pod posebnom su društvenom zaštitom. Zaštitu prava i vlasništva ostvaruju skupštine društveno-političkih zajednica (DPZ), te njima odgovorni organi, sudovi, ustavni sudovi, javni tužilac i društveni pravobranilac samoupravljanja (DPS). 25. lipnja 1974. godine Sabor SRH imenovao je Juru Ivezića za prvog republičkog DPS-a. 18. srpnja 1974. donesen je Zakon o DPS-u. DPS SRH službeno započinje s radom 1. rujna 1974. godine, a prestaje s radom s 31. prosinca 1990. godine. DPS je samostalan u obavljanju svoje funkcije, i odgovoran je za njezino obavljanje. DPS, kao samostalni organ društvene zajednice (nije pravosudno niti tijelo uprave), ostvaruje društvenu zaštitu samoupravnih prava radnih ljudi i društvenog vlasništva. DPS poduzima mjere i upotrebljava pravna sredstva, te obavlja druga prava i dužnosti radi društvene zaštite prava i vlasništva: Gradivo fonda sadrži predmete, nastale na temelju podnesaka pravnih i fizičkih osoba (radnika, organizacija, zajednica, građana, tijela), zaštite samoupravnih prava radnih ljudi i društvenog vlasništva po kojima DPS SRH poduzima radnje, mjere ili pravna sredstva u okviru ostvarivanja svoje funkcije, predmete vezane za uvođenje privremenih mjera (instrument zaštite koji skupština DPZ-a može primjenjivati u slučajevima bitnog poremećaja samoupravnih prava radnih ljudi i težeg oštećivanja društvenog vlasništva, ili ako OUR ne izvršava zakonom utvrđene obveze), službene bilješke koje je DPS sačinio povodom prijema stranke i obavljenog razgovora. Gradivo sadrži dokumente o osnivanju, radu i ukidanju službe i instituta DPS-a, o suradnji DPS-a SRH s DPS-ima na području SRH i SFRJ, suradnji s pravosudnim i sudskim tijelima, DPO-ima i drugim organima. Gradivo sadrži statistiku rada DPS-a, i pojedinačne poslove i zadatke na kojima su zajednički radili DPS-i, poput obustava rada, rada samoupravne radničke kontrole, rada disciplinskih komisija i disciplinska odgovornost radnika, Zakona o udruženom radu. Tijekom sređivanja fonda oblikovane su sljedeće serije i podserije: 1. DRUŠTVENI PRAVOBRANILAC SAMOUPRAVLJANJA SR HRVATSKE 1.1. Organizacija i upravljanje 1.1.1. Osnivanje i ukidanje 1.1.2. Upravljanje 1.1.3. Propisi i normativni akti 1.1.4. Godišnji plan rada DPS SRH 1.1.5. Godišnje izvješće o radu DPS SRH 1.1.6. Skupovi, seminari, konferencije 1.1.7. Informiranje i odnosi s javnošću 1.2. Zaštita samoupravnih prava radnih ljudi i društvenog vlasništva 1.2.1. Uredske knjige 1.2.2. Predmeti zaštite prava i vlasništva 1.2.3. Službene bilješke 1.2.4. Privremene mjere zaštite samoupravnih prana radnih ljudi i društvenog vlasništva 1.2.5. Pritužbe 1.2.6. Proslijeđene predstavke 1.3. Suradnja i prepiska s tijelima i organizacijama 1.3.1. Sabor SRH 1.3.2. Pravosuđe i sudovi 1.3.3. Društveno političke organizacije 1.3.4. Radne grupe drugih tijela 1.3.5. Ostala prepiska 1.4. Ljudski resursi, rad i radni odnosi 1.5. Poslovni prostor 1.6. Financijsko poslovanje i računovodstvo 1.7. Upravljanje dokumentima 2. SLUŽBA DRUŠTVENOG PRAVOBRANIOCA SAMOUPRAVLJANJA NA PODRUČJU SR HRVATSKE 2.1. Osnivanje 2.2. DPS-ovi dužnosnici 2.3. Kolegij DPS-ova SRH 2.4. Godišnji programi rada DPS-a 2.5. Godišnja izvješća o radu DPS-a 2.6. Statistika rada DPS-a 2.7. Zajedničke sjednice svih DPS-a SRH 2.8. Sjednice i sastanci DPS-a nižih razina 2.9. Zajednički poslovi i zadaci 2.10. Prepiska između DPS SRH i DPS-a ZO-a i općina 2.11. Financijski plan DPS-a 3. SLUŽBA DRUŠTVENOG PRAVOBRANIOCA SAMOUPRAVLJANJA NA PODRUČJU SFRJ 3.1. Sastanci saveznog i DPS-a svih republika i pokrajina 3.2. Jugoslavenska savjetovanja 3.3. Međurepublička savjetovanja i sjednice DPS-a SFRJ 3.4. Zajednički poslovi i zadaci 3.5. Izvješća DPS-a SFRJ 3.6. Prepiska DPS SRH sa saveznim, republičkim i pokrajinskim DPS-ima Fond ima status javnog arhivskog gradiva. Gradivo fonda dostupno je svim korisnicima sukladno Zakonu o arhivskom gradivu i arhivima (NN 61/2018, 98/2019), Pravilniku o korištenju javnog arhivskog gradiva (NN 121/2019) i Pravilniku o radu Čitaonice Hrvatskog državnog arhiva (http://www.arhiv.hr/Istrazite- gradivo/Citaonica-HDA). Hrvatski državni arhiv gradivo je preuzeo po službenoj dužnosti 1993. godine. Gradivo fonda, 16 knjiga, 182 kutije, odnosno 20, 25 dužnih metara, nastalo je u razdoblju od 1974. do 1990. godine. Fond je arhivistički sređen 2019. godine. Sumarni inventar izradila je, u travnju 2019. godine, dr. sc. Živana Heđbeli.

Cilj je ovog rada pokazati dio razloga zašto postati, biti i ostati arhivist ili arhivistica, što nas motivira i koje potrebe zadovoljavamo kao pripadnici svoje profesije i znanosti. Kako društvo sve više postaje e- društvo osobe koje u moru informacija znaju kako brzo doći do one prave, pouzdane i autentične sve više dobivaju na cijeni. Arhivska struka mora naučiti motivirati osobe da postanu njeni pripadnici. Obrada, sređivanje i opisivanje gradiva razlikuju arhivski rad od onog knjižica ili muzeja. Pravilno obradili i prezentirali gradivo zahtijeva istraživački rad, proučavanje stvaratelja gradiva, njegovih nadležnosti, sustava uredskog poslovanja, povijesnog razdoblja u kojem je djelovao, društveno- političkog sustava, relevantnih zakona, čelnih osoba, organizacijske strukture, vrste dokumenata nastalih njegovim radom i njihove vrijednosti, pravnog i informacijskog značaja i potencijala. Sve osobe koje vole neprestano usavršavanje znanja obradom gradiva dolaze na svoje. Sve informacije prikupljene za izradu obavijesnog pomagala o danom fondu mogu poslužiti za izradu znanstvenih radova. Arhivi obavljaju stručni nadzor nad čuvanjem i odabiranjem arhivskoga gradiva koje se nalazi izvan arhiva i određuje mjere njegove zaštite. Osobe kojime su prirodno sklonije i nadarenije za rad s ljudima, imaju dobre komunikacijske vještine, a istodobno žele i podučavati i neprestano učiti plivat će poput ribe u vodi u odsjeku za gradivo izvan arhiva. Nerijetko će spašavati gradivo od uništenja i propadanja, pronaći prave bisere važne za povijest i druge znanosti, stvoriti i sačuvati informacije o stvaratelju i gradivu bez kojih obrada ne bi bila moguća ili bi bila nepotpuna. Odsjek za gradivo izvan arhiva zadužen je za izlučivanje gradiva kod stvaratelja i imatelja. Arhivisti odsjeka za gradivo izvan arhiva najaktivnije sudjeluju u oblikovanju pisane baštine. Cijela je svrha čuvanja arhivskog gradiva njegovo korištenje. Rad s ljudima izazov je sam po sebi. Osim iznimno dobrog poznavanja i snalaženja u fudnusu danog arhiva, neophodno je odlično poznavanje povijesti institucija, uredskog poslovanja, specifičnosti svakog stvaratelja, i poznavanja arhivske mreže u zemlji i inozemstvu. Bitni su radoznalost, istraživački duh i upornost. Korisnička služba treba znati kako doći do informacija iz i o arhivskom gradivu. I, ne manje važno, prevaliti put od katkad veoma nejasnog upita korisnika do konkretnog dokumenta. Arhivi organiziraju predavanja, tečajeve, priređuju izložbe i potiču zanimanja za arhivsko gradivo i arhivsku djelatnost. Ovo je polje u kojem arhivist/ica može najviše pomicati granice. U ovo područje rada spadaju kontakti s medijima, suradnja s drugim ustanovama, rad u područjima s kojima se arhivi u prethodnim razdobljima nisu često susretali, kao što su lobiranje, kulturna propaganda i turistička promocija, ali i pitanja isplativosti, posjećenosti, cost-benefit analiza. Arhivska je zajednica poprilično zatvorena i rigidna, nesklona promjenama. Pionirski duh, smjelost i odvažnost imaju svoju cijenu, svugdje i uvijek. Pomicanje granica preporučam inovativnim, kreativnim osobama koje čvrsto vjeruju u svoje ideje i nije ih lako pokolebati. Uz kreativnost, važna je strpljivost. Razvoj arhiva, arhivske službe, arhivske teorije i prakse nije ni blizu kraja. Zadnjih se desetljeća promjena arhivske paradigme vezuje uz tehnologiju, računala. Računala su samo ubrzala promjenu koja je arhivskoj struci neophodna, poželjna i neizbježna. Odgovorni smo za ono čega se sjećamo, arhivisti više ne mogu izbjegavati i ignorirati svoju odgovornost za sjećanje grada, države, korporacije čiji su dio. Arhivisti i arhivi od nekadašnjih pasivnih čuvara memorije postaju njeni aktivni stvaratelji, odnosno oni koji se intelektualno brinu za oblikovanje, pronalaženje, usvajanje, zadržavanje i uporabu informacija iz e-gradiva. Arhivi od mjesta sjećanja postaju mjesta pamćenja. Rijetke se generacije koje imaju privilegij sudjelovanja u promjeni paradigme svoje znanosti, u njenom određivanju i oblikovanju, i po meni, nema većeg motiva zašto odabrati arhivistiku. Rad u arhivu posredno zadovoljava mnoge potrebe i nagone. Plaća nam omogućava zadovoljenje bazičnih fizioloških potreba. Sve dok postoje organizirane zajednice ljude, čiji je odnos uređen zajedničkim dogovorom, arhivi(sti) će biti potrebi, te je zadovoljena potreba za sigurnošću. Arhivisti su povezani kroz prostor i vrijeme. Kvaliteta današnje obrade fonda i te kako ovisi o dobrom radu nekadašnje pisarnice i pismohrane. Kad današnji arhivisti odobre izlučivanje gradiva, ono više ne postoji. Oblikovanje povijesti zadovoljava potrebu za moći. Nema arhivista/ice koji nije zadovoljan kad vidi knjige, izložbe, članke i emisije za koje se koristilo gradivo koje je obradio, što je samopotvrđivanje. Svaki je znanstvenik sretan kad ga se citira. Glavni je motiv, glavna potreba, potreba za transgeneracijskoj egzistencijom, potreba da nas se pamti, potreba za postojanjem i nakon smrti. Rad u arhivu omogućava da od primarnih nastanu sekundarni i tercijarni izvori informacija, te suptilno i posredno zadovoljava ovu potrebu, koju ni roditeljstvo ne može zadovoljiti do kraja. Zašto odbrati arhivistiku, zašto postati, biti i ostati arhivist/ica? Zato jer tako postojim kroz vrijeme i prostor. I kad umru djeca moje djece, i kad više ne bude osoba koji će me se sjećati, i se raspadne moj nadgrobni spomenik, postojat ću kroz knjige, izložbe, emisije i radove istraživača i korisnika koji se služe i koji će se služiti gradivom (informacijama) fondova i zbirki koje sam sredila i obradila.

Republika Hrvatska je, po osamostaljenju nakon rata i raspada SFRJ, svoj prvi arhivski zakon donijela 1997. godine. 29. 6. 2018. g. Hrvatski sabor donio je novi zakon, Zakon o arhivskom gradivu i arhivima. Glavna je novost ovog zakona, u odnosu na prethodni, bavljenje digitalnim zapisanima, te mu je jedna od proklamiranih svrha osigurati stvaranje, čuvanje i pretvorbu dokumentarnog i arhivskoga gradiva u digitalni oblik. Tijelo javne vlasti dužno je, između ostalog, osigurati pretvorbu arhivskoga gradiva koje je u fizičkom ili analognom obliku u digitalni oblik. Uveden je pojam arhiva u sastavu, uz arhiv koji je samostalna pravna osoba i pismohranu. Na pitanja u vezi sa zaštitom tajnosti podataka, zaštitom osobnih podataka te prava na pristup informacijama u odnosu na javno dokumentarno i javno arhivsko gradivo i privatno arhivsko gradivo, koja nisu uređena arhivskim zakonom, primjenjuju se zakoni i drugi propisi kojima se uređuju zaštita tajnosti podataka, zaštita osobnih podataka i pravo na pristup informacijama. Državni arhivi s više od dvadeset zaposlenika imaju upravno vijeće koje je preuzelo obavljanje dijela poslova koje su obavljali ravnatelji arhiva. Zakonom se uređuju zaštita i obrada javnog dokumentarnog i arhivskoga gradiva, dostupnost i korištenje gradiva u arhivima, zaštita privatnog arhivskoga gradiva, javna arhivska služba te nadležnosti i djelatnost arhiva. Zakon se sastoji od osam poglavlja: Opće odredbe, Upravljanje dokumentarnim gradivom, Odabiranje i predaja javnog arhivskog gradiva arhivima, Korištenje javnog arhivskog gradiva, Privatno arhivsko gradivo, Arhivska služba, Prekršajne odredbe, i Prijelazne i završne odredbe. U roku od 12 mjeseci od dana stupanju na snagu Zakona donijet će se relevantni provedbeni propisi i Nacionalni plan razvoja arhivske djelatnosti.

Gradivo fonda je nastalo u razdoblju 1958. / 2015. Projekti objekata u Republici Hrvatskoj i inozemstvu, pretežito na području Zagreba i područje Ogulinsko-plaščanske regije. Projektna dokumentacija, idejni projekti, idejna rješenja, obrazloženja, izvedbeno- tehnička dokumentacija, elaborati, programi, nacrti, tlocrti, sheme, presjeci, detalji, oprema, skice, situacije, perspektive, studije, troškovnici, specifikacije, fotomontaže, crteži, c/b i kolor fotografije, ispisi fotografija, kontakti negativa fotografija, negativi fotografija, natječaji, dozvole, zapisnici, mišljenja, dopisi, pisma, koncepti, rukom pisane bilješke, ugovori, ponude, potvrde, novinski isječci, časopisi i publikacije, karte i planovi, izvodi, sporadično razglednice, pozivnice, čestitke, reklame, telegrami, katalozi Gradivo je dobar izvor za proučavanje povijesti hrvatske arhitekture, elokventan primjer zahtjeva koji se u danom vremenskom razdoblju (početak ili kraj socijalizma, odnosno samostalne Republike Hrvatske) stavljani pred arhitekte u pogledu izgradnje stambenih i poslovnih zgrada, uređenje urbanih cjelina, primjer načina stručnog usavršavanja arhitekata kao i suradnje arhitekata s drugim strukama i umjetnicima. Gradivo pruža pregled rada jednog arhitekta značajnog za oblikovanje prostora Zagreba i Ogulinsko-Plaškog područja.

Rad se bavi sređivanjem gradiva nastalog radom Državnog arhiva u Zagrebu, od 1945. godine nadalje. Sređivanju se pristupilo 2015. Nije zatečen ikakav popis gradiva, niti je trajno gradivo bilo odvojeno od onog ograničenih rokova čuvanja. Urudžbiranje i odlaganje spisa u pojedinim je razdobljima izrazito neuredno. Relativno velika fluktuacija radne snage, više ili manje upoznate s pravilima i potrebama uredne administracije, dovela je do značajnih razlika u kvaliteti i kvantiteti sačuvanog materijala. Sređivanje gradiva ukazuje na davno poznatu činjenicu: uredno uredsko poslovanje „proizvodi“ uredno, sačuvano, lako pretraživao i pouzdano arhivsko gradivo, neophodno za redovan rad i očuvanje integriteta ustanove.

Početkom listopada 2018. g. Državni arhiv u Zagrebu postavio je svoju prvu virtualnu izložbu Zagreb Mihajla Kranjca. Ljubaznošću nasljednika Državni arhiv u Zagrebu dobio je na poklon dokumente pokojnog arhitekta Mihajla Kranjca. Darovani materijali nastali su u razdoblju od 1958. do 2015. godine. Radi se o projektima izgradnje, obnove i uređenja građevina i javnih površina u Republici Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Makedoniji, Sloveniji i Srbiji. Najviše radova odnosi se na Zagreb i Ogulinsko-plašćansku regiju: stambene i poslovne zgrade, naselja, trgovi, ulice, pješačke zone, postavi spomenika i skulptura, obiteljske kuće, parkovi. Sačuvani su tlocrti, nacrti, situacije, detalji, perspektive, idejna rješenja, obrazloženja, crno-bijele i kolor- fotografije maketa izgrađenih objekata i onih u izgradnji, na papiru, pausu, kartonu i foliji (dobrim dijelom preslike). Darovano gradivo dobar je izvor za proučavanje povijesti hrvatske arhitekture, rječit primjer zahtjeva koji su u danom vremenskom razdoblju (socijalizam, samostalna Republika Hrvatska) stavljani pred arhitekte u pogledu izgradnje stambenih i poslovnih zgrada i uređenja urbanih cjelina. Izložbom prikazujemo dio zagrebačkih projekata Mihajla Kranjca. Nastojali smo pokazati raznolikost radova i darovanog materijala. Nadamo se kako će ova prva virtualna izložba Državnog arhiva u Zagrebu potaknuti istraživanje opusa Mihajla Kranjca, korištenje arhivskog gradiva, te buduće donacije „malih“ i „velikih“ osoba i tijela arhivu grada Zagreba. Osobni fond arhitekta Mihajla Kranjca dostupan je za korištenje u čitaonici Državnog arhiva u Zagrebu, Opatička ulica br. 29, radnim danima od 9, 00 do 14, 00 sati (više na http://daz.hr/citaonica-arhiv). Analitiči inventar osobnog fonda Mihaljo Kranjc (1934. – 2016.) izradila je dr. sc. Živana Heđbeli, suradnik Hrvoje Fürnstein.

Bogdan Stopar roođen 15.9.1921. u Zagrebu, umro 18.10.1988. u Zagrebu Završio Klasičnu gimnaziju u Zagrebu. Diplomirao na pravnom fakultetu u Zagrebu 6.8.1948. Osim na Pravnom fakultetu, studirao i na Filozofskom fakultetu i Prirodoslovno matematičkom fakultetu (engleski jezik i veterina ?), koje nije završio. Od Oslobođenja (1945.) bavi se profesionalno književnim, novinarskim i prevodilačkim radom. Od 1945. javlja se književnim radovima u novinama i časopisima. Radio u Savezu lovačkih društva NRH, Matici Hrvatskoj, Lovačkom savezu Hrvatske i kao slobodni umjetnik. umirovljen 1979. Značajnija djela: Piloti vlastitih snova, Oprez! Jednosmjerna ulica!, Putositnice 1957., Kristali vedrine, Strastveni lovac. supruga Judita Stopar, arhitektica Gradivo fonda daje dobar primjer kreativnog procesa nastanka djela, sačuvana su dovršena, i djela u raznim fazama nastanka – koncepti, rukopisi, lektorirane str., korekcije, inačice, prijepisi…, koje je BS čuvao do najmanjeg papirića. Fond je dobar primjer za studiju psihologije pisca i kreativne osobe koja od najranije doba izražava svoju želju i potrebu za stvaranjem putem pisane riječi, kao i potrebu za vanjskim priznanjem svoga rada, bilo to tiskanjem djela, izvođenjem u kazalištu, na radiju, TV-u, i na filmu, bilo to sakupljanjem prikaza, osvrta i kritika djela. Danas su djela BS izgubila na popularnosti. Gledano iz perspektive samostalne RH vrijednim se čine dokumenti vezani uz skidanje djela „Oprez! Jednosmjerna ulica!“ s repertoara Kazališta Komedija 1960., budući da oslikavaju dano doba književne i kulturne scene Zagreba, odnosno povijesti NRH. Također, kako se vidi iz korespondencije BS s Jožom Horvatom i Franičević-Pločarom, 17.11.1971.: „…u prvom broju novog „Telegrama“, onako usput, bez ikakvog povoda i razloga …“ BS, Franičević Pločar i Horvat … deklarirani su kao hrvatski književnici … postoje indicije da redakcija namjerava nastaviti s inaguriranom akcijom nedoličnog i nekulturno, upravo azijatskog, difamiranja … i sutra nađemo zajedno na roštilju divljaka iz „Telegrama“.“ Vrijednosti fonda pridonosi i hemeroteka, iz koje su vidljive teme i događaji koje je BS smatrao vrijednim čitanja i čuvanja, vjerojatno uporabe u nekom od djela.

Gradivo fonda tvore spisi, knjige i drugi materijali nastali radom Državnog arhiva u Zagrebu, u razdoblju od 1907. do 2016. godine. Spisi se odnose na sve segmente rada Arhiva, od normativnih akata do izlučivanja gradiva kod stvaratelja: korespondencija sa nadređenim i srodnim ustanovama, izvješća o radu, planovi rada, okružnice, upute za rad, nabava opreme i sredstava, opremanje spremišta, personalni spisi, plaće i beriva, pregledi kadrova, upitnici i ankete, dostava/posudba spisa sudskim i drugim službenim tijelima, preuzimanje gradiva, obavijesti o događanjima, izlučivanje (škartiranje) spisa kod stvaratelja/imatelja i u samom Arhivu, investiciono održavanje, pokretna i nepokretna imovina, popravci, računi, honorarni službenici, vanjski suradnici, razmjena i nabavka publikacija, statistički podaci, pozivi na sastanke, zapisnici sastanaka, korespondencija sa strankama i korisnicima (uvjerenja, izvadci i sl.), nadzor stvaratelja/imatelja, stanari u zgradi Opatička – Demetrova, nadzori i revizije Arhiva od strane nadležnih tijela, nabava i trebovanja, doznake, prostor za Arhiv i za gradivo, izvješća i očitovanja, potvrde, reversi, savjetovanja, skupovi, tečajevi, snimanje filmova u Arhivu, publikacije Arhiva, izložbe Arhiva, kulturna suradnja, prijedlozi zakona i propisa, posjeti Arhivu – arhivisti, đaci, studenti, knjižnica Arhiva, pozivi na sastanke raznih tijela / komisija / vijeća / savjeta … Gradivo omogućuje dobar uvid u rad jednog od najstarijih gradskih arhiva u Hrvatskoj. Struktura gradiva (plan sređivanja) omogućuje brz i jednostavan uvid u aktivnosti, posljedično materijale Arhive, posebice od 1945. nadalje.

Republika Hrvatska (RH) svoj je prvi arhivski zakon donijela 1997. godine. Promjene izazvane pristupanjem zemlje Europskoj Uniji (EU), napretkom informatičke tehnologije (IT) i potrebom za konkurentnošću na slobodnom tržištu ukazale su na potrebu izrade novog arhivskog zakona, odnosno poboljšanje rada arhivske službe i njeno uklapanje u e-poslovanje uprave i privrede. RH je u teškom ratu postala samostalna zemlja, promijenila državni i društveni sistem. Dolazi do sagledavanja dijelova hrvatske prošlosti koji su u prethodnim razdobljima, ovisno o utjecajima pojedinih režima, bili ideološki tumačeni ili manje dostupni. Prelazak iz jednopartijskog sustava u demokraciju nije lagan. Hrvatska i njeni građani uče što znači demokracija, vladavina prava, zaštita ljudskih prava, što je uistinu zadaća vlasti i uprave, dužnosti, prava i obveze koje donosi samostalnost i privatno vlasništvo, transparentnost rada i preuzimanje odgovornosti sa vlastita djela i postupke. U RH je, kao i svim članicama Europske Unije, 25. 5. 2018. na snagu stupila Opća uredba o zaštiti podataka. Opća uredba jednako štiti pravo na zaborav i pravo na sjećanje. Primjena Opće uredbe u praksi tek predstoji.

Zatvorska bolnica u Zagrebu jedina je zatvorska bolnica u Republici Hrvatskoj. Osnovna djelatnost ustanove je bolničko liječenje zatvorenika u sklopu izvršavanja kazne zatvora. Gradivo pruža uvid u način, opseg i uvjete obavljanja specifičnog područja djelatnosti. Gradivo daje dobar uvid u sustav liječenja bolesnika-zatvorenika, njihovu psihologiju i tretman, odnos društva i države prema ovom specifičnom segmentu populacije. Tijekom postojanja, u Bolnici su bili smješteni bolesnici ne samo iz Hrvatske nego i iz drugih republika tadašnje SFRJ. Bolnica je liječila i muške i ženske osuđenike. U gradivu se ne nalazi niti jedan papir koji se odnosi na rad bolnice kao ustanove, njene zaposlenike, nadređena tijela i sl. Cjelokupno gradivo odnosi se na bolesnike, tehnički se radi o knjigama, tekama, dosjeima, sudskim vještačenjima i kartotekama. Najveći dio gradiva čine povijesti bolesti osuđenika, popratne evidencije za registraciju i pretraživanje bolesnika – matične knjige, kazala (indeksi) i kartoteke. Sama Bolnica je iz mase povijesti bolesti izdvojila povijest bolesti dvanaest političkih osuđenika. U gradivu se nalaze i sudska vještačenja bolesnika, liste brojnog stanja osuđenika, osobni listovi osuđenih bolesnika, te anketni listovi abnormalnih osuđenika.SIGNATURA FONDA: HR-DAZG-1312 VREMENSKI RASPON GRADIVA: 1945./1995. KOLIČINA GRADIVA: 43 knj., 324 kut., 6 kartoteka, (39, 2 d/m)

Državni arhiv u Zagrebu osnovan je 1907. godine. Ova se knjiga bavi Državnim arhivom u Zagrebu (Arhivom), njegovim radom i djelovanjem na prikupljanju, preuzimanju, čuvanju, zaštiti, obradi i davanju na korištenje arhivskog gradiva nastalog radom pravnih i fizičkih osoba s područja Zagreba i zagrebačke okolice. Spisa nastalih radom Arhiva od 1907. do kraja II. sv. rata ima izrazito malo, sporadično su sačuvani i teško ih je povezati u bilo kakvu koherentnu cjelinu. Gradivo nastalo nakon 1945. bolje je sačuvano. No, relativno velika fluktuacija radne snage, više ili manje upoznatom s pravilima i potrebama uredne administracije, dovela je do značajnih razlika u kvaliteti i kvantiteti sačuvanog materijala. Urudžbiranje i odlaganje spisa u pojedinim je razdobljima izrazito neuredno. Sređivanju gradiva samog Arhiva, nastalih od 1945. naovamo, pristupilo se 2015. godine, što je omogućilo rekonstrukciju kronologije Arhiva. 110 godina rada Arhiva podijeli smo, na temelju razvoja Arhiva kao ustanove, u dva poglavlja: Arhiv od srednjovjekovnih početaka do 1945. godine i Arhiv od 1945. do današnjih dana. Prvo je poglavlje, Arhiv od srednjovjekovnih početaka do 1945. godine, napisano deskriptivnom metodom, na temelju sporadično sačuvanih spisa bilo Arhiva, bilo srodnih institucija. Članaka i radova o samom Arhivu nema mnogo. Radovi posvećeni Arhivu do 1945. nastali su praktično na istim izvorima. Posredno se do nekih podataka došlo iz radova o Emiliju Laszowskom i Družbi Braća Hrvatskoga Zmaja, kao i iz spisa samog Arhiva, nastalih nakon 1945. Drugo poglavlje daje kronološki prikaz povijesti Arhiva od 1945. do danas. Istaknute su promijene naziva Arhiva, navedene čelne osobe. Podaci su dani kronološki, unutar svake od 72 godine. Kronologija je upotpunjena najznačajnijim događajima u Hrvatskoj u obrađenom razdoblju, najznačajnijim propisima o arhivskom i uredskom poslovanju, uređenju država, i radu upravu koji utječu na rad arhiva i drugih ustanova u kulturi. Podaci o konkretnim spisima Arhiva, koji su služili za opis pojedinih događaja, navedeni su u zagradama na kraju rečenice, npr. br. 407-1974, odnosno u razdoblju od 1991., Klasa: 310-01/92- 01/02. Za spise koji nemaju urudžbeni broj ili klasifikacijsku oznaku, naveden je datum nastanka. Publikaciju, uz dva poglavlja o Arhivu, tvore predgovor velikog meštra Družbe “Braća Hrvatskoga Zmaja”, prof.dr.sc. Nevia Šetića, Zmaja od Istre ; uvod ; stanje u perspektive ; sažetak na hrvatskom i engleskom jeziku ; popis kratica ; literatura, izvori i web stranice ; prilozi: broj djelatnika i korisnika Arhiva, kronološki popis filmova, serija i emisija snimljenih u Arhivu ili za čije je snimanje rabljeno gradivo i/ili inventar Arhiva

Državni arhiv u Zagrebu osnovan je 1907. godine. Tijekom postojanja Arhiva promijenilo se 5 država, 6 čelnih osoba i cca 235 djelatnika. Arhiv pohranjuje oko 12 dužnih kilometara gradiva. Arhiv je 2014. g. imao 3.026 korisnika, što čini 25 % od cjelokupne korisničke populacije svih arhiva u Republici Hrvatskoj, a podneseno je 6.762 zahtjeva za korištenjem gradiva. U radu se kronološki i deskriptivno obrađuje djelovanje Arhiva kroz 110 godina postojanja, s posebnim naglaskom na razdoblju od 1945. do 1960. godine, periodu u kojem je Arhiv praktički utemeljen kao moderna arhivska ustanova.

Mala količina gradiva nastalog radom UJDI-ja, poklonjenja je u siječnju 2018. Državnom arhivu u Zagrebu. Gradivo je arhivistički obrađeno i izrađen je sumarni inventar. Signatura fonda je HR-DAZG-1316. Kraća obavijest o gradivu dostupna je na on-line vodiču Državnog arhiva u Zagrebu, www.daz.hr/vodič

Arhiv 2017. godine slavi 110. godina postojanja, a od 2015. poduzet je niz aktivnosti u cilju približavanja postojaniji rada Arhiva građanima Zagreba. Najzapaženije su izložbene u radu. Arhiv se od 2015. pridružio proslavi dana Zagreba. Dan grada Zagreba 2016. bio je apsolutni hit! Na temelju ideje nekoliko djelatnica i ravnateljice, uz besplatnu podršku više vanjskih suradnika, pravnih i fizičkih osoba, izrađen je „Knjigomjer“ kojim se mjerilo „Koliko je tko velik purger/purgerica“, te su izdavane personalizirane Domovnica grada Zagreba. Arhiv je posjetilo oko 550 ljudi, od kojih je većina po prvi puta bila u Arhivu, i izdano je oko 1.500 domovnica. Događanje je izazvalo veliki interes medija i građana, koji i danas traže svoje domovnice, i mjere se na Knjigomjeru postavljenom u dvorištu Arhiva. Promotivni film Arhiva nastao je u rujnu 2015. u produkciji Blank filmskog inkubatora. Scenarij potpisuje Dario Juričan, široj javnosti poznat po nedavnom filmu gazda o Ivici Todoriću. Od 2016. Arhiv je uspostavio suradnju s mladim akademskim kiparima. Iste su godine u dvorištu Arhiva na 6 mjeseci izložene tri skulpture serije Insecta akademskog kipara Janka Popovića. U 2016. dvorište je posjetilo preko 1.600 osoba. 2017. izlaže akademska kiparica Ida Blažičko s tri skulpture pod nazivom Poezija prirode. Samo 14. lipnja 2017. dvorište je posjetilo 39 turista. Zakon o arhivskom gradivu i arhivima, čl. 43., određuje zadaće arhiva, među kojima je i zadaća da priređuju izložbe, predavanja i provode druge oblike kulturne djelatnosti radi poticanja zanimanja za arhivsko gradivo i arhivsku djelatnost. Otvaranje javnosti je proces, ne pojedinačni događaj. Nedostatak ljudskih, materijalnih i financijskih sredstava, posebice informatički pismenih djelatnika veliki je hendikep. Može ga se rekuperirati do određene mjere. Stručnih arhivskih radnika Arhiva je, sukladno količini pohranjenog gradiva i važećoj regulativi, nedostatno. Arhiv rad s javnosti obavlja uz svoje redovne zadatke, do one mjere do koje je moguće bez zanemarivanja temeljnih zadaća. Recentne aktivnosti na otvaranju Arhiva javnosti omogućile su nam nova iskustva i nove, proširene spoznaje i kontakte – snimanje promotivnog filma, rad s kiparima, brainstorming, pronalaženje novih, kreativnih rješenja - povećale su ljudske i radne kapacitete Arhiva i svakog uključenog djelatnika.

U 19. st. počinje sustavno prikupljanje arhivskog gradiva, i usporedo s tim, osnivanje modernih arhiva, ustanova koje preuzimaju, čuvaju, obrađuju i daju na korištenje gradivo različitih stvaratelja. Buđenjem nacionalnih država arhivi dobivaju svoje moderno značenje. Događanja 20. stoljeća, ponajviše globalizacija i globalna privreda dovele su do krize poznatih instituta, poput kulture. Dodatnu krizu u arhivistici izazvala su i računala koja su dovela do prvih međunarodnih arhivističkih normi i standarda, u fokus dovela pitanje koje se gradivo uopće smatra arhivskim te gdjegdje razotkrila puni opseg nesređenosti gradiva pohranjenog u arhivima. Arhivistika postaje informacijska znanost koja zadnjih desetljeća ne uspijeva, unatoč brojnim raspravama i teoretičarima, iznjedriti svoje novu paradigmu. Misija arhiva (temeljna zadaća) definirana je relevantnom arhivskom legislativom. Arhivi su ustanove za čuvanje, zaštitu, obradu i korištenje arhivskoga gradiva. Zakon o arhivskom gradivu i arhivima uređuje i korištenje arhivskog gradiva u arhivima. Pravo na korištenje javnoga arhivskog gradiva imaju svi korisnici pod jednakim uvjetima. Javno arhivsko gradivo u arhivima daje se na korištenje u službene svrhe, za znanstveno istraživanje i u publicističke svrhe, za potrebe nastave, za izložbe i objavljivanje, radi ostvarenja ili zaštite osobnih prava i u druge opravdane svrhe. Na korištenje privatnoga arhivskog gradiva u arhivima primjenjuju se odredbe o korištenju javnoga arhivskog gradiva, ako zakonom ili drugim propisom nije drukčije uređeno ili ako nije drukčije utanačeno u ugovoru, odnosno ispravi o predaji gradiva u arhivu. Državni arhivi u sklopu svojih zadaća, između ostalog: - sređuju, propisuju i objavljuju arhivsko gradivo, te ga daju na korištenje, - daju podatke, izvatke iz dokumenata i ovjerovljene prijepise na zahtjev korisnika, - izrađuju i objavljuju obavijesna pomagala za pojedine arhivske fondove i zbirke, - priređuju izložbe, predavanja i provode druge oblike kulturne djelatnosti radi poticanja zanimanja za arhivsko gradivo i arhivsku djelatnost, Odredbe Zakona detaljnije su određene Pravilnikom o korištenju arhivskoga gradiva. Ovisno o razini i intenzitetu opisa razlikuju se sljedeća obavijesna pomagala koja omogućuju uporabu arhivskoga gradiva: pregledi arhivskih fondova i zbirki, arhivski vodiči, inventari, regesta, popisi, kazala i dr. Arhivska služba u RH organizirana je na klasičnom modelu. Uz Hrvatski državni arhiv, središnju i matičnu arhivsku ustanovu, postoji 18 područnih državnih arhiva. 2014. godine državni arhivi su pohranjivali 113.731 dužnih metara gradiva. Većina arhivskog gradiva u RH je u klasičnom obliku, na klasičnim medijima, te se ono u i Statističkom ljetopisu iskazuje jedino u dužnim metrima. RH ima 4.284.889 stanovnika. 2014. godine je gradivo, pohranjeno u 19 arhiva, koristilo 12.090 korisnika, što čini 0, 28 % ukupne populacije. U prosjeku je tijekom godine svaki arhiv imao 636, 31 korisnika, odnosno 53 korisnika mjesečno. U arhivima je ukupno bilo zaposleno 498 osoba, od toga 310 djelatnika arhivske struke Osim omogućavanja korištenja gradiva, a u cilju povećanja korisničke populacije, arhivi objavljuju knjige, priređuju izložbe, drže predavanja, uključuju se u manifestacije srodnih baštinskih ustanova, organiziraju radionice i seminare. Ipak, na primjeru publikacija arhiva vidimo da one ne dosežu veliki broj čitatelja / korisnika. Povećanje broja korisnika u područnim državnim arhivima početkom drugog desetljeća tekućeg stoljeća pretežito je posljedica zakona vezanih uz denacionalizaciju i legalizaciju nekretnina. Najčešće istraživačke teme u područnim državnim arhivima su: nacionalizacija/konfiskacija/eksproprijacija imovine (povrat), upis stana/kuće u zemljišne knjige, građevna dokumentacija. Neki od problema arhivske službe su: - većini arhiva nedostaje spremišnog prostora i/ili opreme za pohranu novoga gradiva koje je dospjelo ili dospijeva za preuzimanje, - znatan dio spremišnih objekata nije namjenski građen za pohranu arhivskog gradiva, - postojeći resursi omogućuju obradu i popisivanje oko 2.500 dužnih metara gradiva godišnje. - nedovoljno je razvijen sustav za preuzimanje, obradu i korištenje gradiva u digitalnom obliku. Republika Hrvatska se suočava sa svim problemima karakterističnim za zemlje u tranziciji: siromaštvo, nezaposlenost, iseljavanje mladih i obrazovanih, korumpiranost. Baštinske ustanove, u koje arhivi spadaju, smanjena sredstva koja država dodjeljuje resoru kulture tjeraju u potragu za novim izvore financiranja i prilagođavanje publici, što može dovesti dosmanjenja kvaliteta usluga koje pružaju te podilaženju ukusu i strastima širokih masa i modama trenutka. Jedno od mogućih rješenja krize arhiva, u siromašnoj zemlji u tranziciji, je vraćanje arhiva u okrilje uprave, i njihov rad u svrhu učinkovitog upravljanja. Propisi i njihovo provođenje, a što je vidljivo na primjeru građevinske i tehničke dokumentacije, bitno utječu na broj korisnika arhivskog gradiva, i – u Hrvatskoj – čine pretežiti dio korisničkih zahtjeva. Arhivi već sada nemaju dostatno ljudskih i inih resursa ni za temeljne poslove, poput sređivanja gradiva, te je propitivanje isplativosti i učinkovitosti arhiva u segmentima rada kao što su predavanja, izložbe, izdaju knjige, razumljivo i logično. Korištenje gradiva neminovno razotkriva slabosti dane arhivske službe ili arhiva, na područjima koja mu prethode – čuvanju, zaštiti i obradi. Ukoliko arhiv gradivo nije preuzeo, ukoliko ono nije pohranjeno u adekvatnom prostoru, ukoliko nije obrađeno – ono se niti smije niti može koristiti. Dodatne aktivnosti arhiva – izložbe, predavanja, publikacije – ne povećavaju u znatnoj mjeri korištenje gradiva. Najbolji propisi, najbolje osmišljenije strategije ne znače puno ukoliko ih se ne provodi ili ne postoje sredstva za njihovu realizaciju.

Javnost rada arhiva i pravo korisnika na informacije određene su Ustavom Republike Hrvatske - Jamči se pravo na pristup informacijama koje posjeduju tijela javne vlasti. Ustav jamči i slobodu mišljenja i izražavanja misli, slobodu znanstvenoga, kulturnog i umjetničkog stvaralaštva. Država potiče i pomaže razvitak znanosti, kulture i umjetnosti. Država štiti znanstvena, kulturna i umjetnička dobra kao duhovne narodne vrednote. Potrebe informatičkog društva nameću i zahtijevaju od arhiva nove načine rada i kontakta s korisnicima. Online registri i vodiči, npr. ARHiNET ili Vodič kroz fondove i zbirke Državnog arhiva u Zagrebu, omogućuju pristup podacima o arhivskim izvorima koji se čuvaju u državnim i drugim arhivima te kod drugih imatelja arhivskog gradiva, i sadrže višerazinski i standardizirani opis svih arhivskih fondova i zbirki. Potaknut potrebama informatičkog društva Državni arhiv u Zagrebu je s početkom 2015. g. zadao sebi novi cilj – otvaranje javnosti. Iako je temeljna zadaća Arhiva, kao i podaci koje Arhiv mora obavezno objavljivati na svojoj web stranici, definirana relevantnom legislativom, moderna tehnologija daje nove mogućnosti. Prvenstveni cilj Arhiva je biti prepoznat u javnosti, prvenstveno među građanima grada Zagreba, potom i na ostalom području nadležnosti Arhiva. Želja Arhiva je promjena percepcije Arhiva – Arhiv javnosti, ako ga uopće i percipira, ne treba biti zatvoreno, samodostatno odlagalište starih spisa, više ili manje nebitnih za njihov svakodnevni život, već partner koji im, na korisniku orijentiran način, omogućava bilo ostvarenje obveza, bilo temeljnih prava na vlastiti identitet i prošlost. Jedan od načina ostvarivanja navedene vizije je redefiniranje komunikacije Arhiva s javnosti putem 'svjetske mreže' i internetske društvene mreže. Tijekom 2015. g. intenzivirana je komunikacija između Arhiva i javnosti putem Web stranice i Facebook profila. Web stranica Arhiva je redizajnirana, a Facebook profil aktiviran praktički iz početka.

Arhivsko gradivo organizacija civilnog društva često se nalazi u neorganiziranom stanju. Ali još je veći problem takvog gradiva njegov stalan nedostatak vidljivosti. Za razliku od javnih arhiva, koji predstavljaju javne institucije u dotičnoj stvari, akteri organizacija civilnog društva nemaju institucionalnu podršku i često djeluju sa oskudnim resursima. Zahvaljujući toj činjenici, oni su potencijalno fleksibilniji i naginju kreativnim rješenjima, osobito u upotrebi novih tehnologija (primjerice, open source digitalni repozitoriji). Nadalje, za razliku od javnih institucija, oni su prisiljeni uvijek promovirati svoje aktivnosti i misiju kao dio zadobivanja društvene i političke legitimacije. Praksa uspostavljanja community arhiva u Hrvatskoj još je u testnoj fazi. Jedan primjer gradiva koje je stvorila određena zajednica zbirka je fotografija nastala za potrebe grafičkog uređivanja časopisa ARkzin, koji je nastao iz Antiratne kampanje Hrvatske, i kasnije postao nezavisan časopis koji je pokrivao čitav spektar tema: ljudska prava, rat i ratni zločini, politika, medijska teorija, umjetnost, nove tehnologije. Fotografi, čije se fotografije nalaze u zbirci, mogu se podijeliti na profesionalne i amaterske, s tim da su profesionalni danas poznati hrvatski fotografi i umjetnici. Također se mogu podijeliti na fotografe koji su bili aktivni prije devedesetih, i radili za različite novine, te mlađu generaciju koja se formirala početkom devedesetih godina. Broj komada je oko 1500, i većina njih bila je u neorganiziranom stanju, rasuta, te bez identifikacijskih oznaka. Gradivo je trenutno smješteno u Documenti – Centru za suočavanje s prošlošću, gdje je primljeno od glavnog urednika časopisa. U prepoznavanju fotografija, kao preduvjetu za klasifikaciju, korišteno je nekoliko metoda: po postojećim oznakama, po sličnosti entiteta za fotografijama, po tipu papira i serijskim brojevima na poleđini fotografije, uz pomoć različitih osobama koje su upoznate sa tematikom: autora, aktivista, novinara, različitih stručnjaka itd. Kako pravni status vlasništva nad kolekcijom nije jasan, predlaže se model zajedničkog dobra. Ovaj model također podražava vidljivost zajednica proizašlih iz ARK-a i njihovih aktivnosti.

U radu, praktički pionirskom, pregledno i na jednom mjestu, autori na temelju pravnih izvora, deskriptivnom metodom daju pregled uprave u Hrvatskoj od 1945. do 1990. godine. Kao viši organi vlasti tijekom navedenog razdoblja postojala su ministarstva, sekretarijati, državni sekretarijati, republički sekretarijati, samostalne uprave, upravne ustanove, savjeti, zavodi, uprave, republički komiteti, komiteti. Niži organi su narodno-oslobodilački odbori, narodni odbori, općine, kotari, gradske zajednice općina, zajednice općina. Za arhiviste su organi uprave izuzetno bitni. Radom uprave nastala je ogromna većina gradiva pohranjenog u državnim arhivima, kao i ono koje će tek biti predano arhivima. Povijesti institucija omogućuju arhivističke opise stvaratelja gradiva i gradiva. Ne- arhivistima će rad poslužiti kao polazište istraživanja, odnosno korištenja relevantnih dokumenata.

U radu se, deskriptivnom metodom, na temelju propisa objavljenim u Službenom listu SFRJ i Narodnim novinama SRH obrađuje razvoj užih organa uprave na području Hrvatske u razdoblju od 1945. do 1990. godine. Prvi organi, narodno oslobodilački odbori, utemeljeni su 1943. godine. Upravnu podjelu Hrvatske na pokrajine, oblasti, okruge, kotare, općine, gradove i sela vrši ZAVNOH. Skupštine kotara, većih gradova, okruga, oblasti i pokrajina biraju iz svoje sredine NOO-e kao svoje izvršne organe. NOO-oi 1945. g. postaju narodni odbori. 1946. g. NO-i su organi državne vlasti preko kojih narod vrši svoju vlast u administrativno-teritorijalnim jedinicama (mjestima, gradova, kotarima, okruzima odnosno oblastima). 1949. g. NO-i su lokalni organi državne vlasti u mjestima, gradovima, gradskim rajonima i naseljima, kotarevima i oblastima. 1952. g. NO-i su najviši organi državne vlasti u općinama, kotarevima i gradovima. 1953. g. NO-i, organi narodnog samoupravljanja, su osnovni organi vlasti radnog naroda i najviši organi vlasti općine, grada i kotara. 1955. g. općina je osnovna političko-teritorijalna organizacija samoupravljanja radnog naroda i osnovna društveno-ekonomska zajednica stanovnika na svom području. Kotar je političko-teritorijalna organizacija samoupravljanja radnog naroda i društveno-ekonomska zajednica općina i stanovnika na svom području. 1963. g. funkcije vlasti utvrđene ustavom povjeravaju se predstavničkim tijelima društveno-političkih zajednica kao teritorijalnim organima društvenog samoupravljanja. DPZ-i su općine, kotari i Republika. 1967. g. kotari prestaju s radom. 1974. g. DPZ-i su općine, gradske zajednice općina, zajednica općina i Republika. Općina je samoupravna i osnovna DPZ utemeljena na vlasti i samoupravljanju radničke klase i svih radnih ljudi. Organi uprave zajednice općina počet će s radom 1. srpnja 1975. 1978. g. funkcije državne uprave obavljaju, u okviru prava i dužnosti DPZ-a, kolegijalni izvršni organi DPZ-a (izvršni organi) i organi uprave DPZ-a (organi uprave). 1983. g. mjesna zajednica se osniva za područje koje predstavlja prostornu cjelinu i na kojem su radni ljudi i građani međusobno povezani u svakodnevnom životu i radu te se mogu neposredno dogovarati, sporazumijevati i odlučivati o ostvarivanju svojih zajedničkih interesa i zadovoljavanju potreba. 1986. g. općine u gradu obavezno se udružuju u gradsku zajednicu općina, općine koje čine prostornu i društveno–ekonomsku cjelinu udružuju se u zajednicu općina. 1990. g. prestaju postojati zajednice općina.

Cilj je projekta "Osobna sjećanja na ratove i druge oblike političkog nasilja od 1941. godine do danas" afirmirati osobna sjećanja svih zainteresiranih svjedoka i svjedokinja povijesnih zbivanja u Hrvatskoj i sačuvati ih od zaborava. Documenta je započela s prikupljanjem sjećanja metodom usmene povijesti početkom 2006., s ciljem prikupljanja 500 kazivanja sa područja čitave Hrvatske. Video zapisi se obrađuju i postavljaju na internetskoj platformi koju je Documenta razvila i pokrenula 2013. godine. U radu se opisuje razvoj projekta, način rada, s posebnim osvrtom na razvoj softvera za obradu, čuvanje i prezentaciju video zapisa.

Od kraja 2012. godine sustavno se sređuje gradivo Antiratne kampanje Hrvatske. Nakon sređivanja ovog fonda slijedi digitalizacija i stvaranje obavijesnih pomagala. Kako se gradivo nastoji učiniti maksimalno dostupnim javnosti, svi digitalni objekti i opisi stavljaju se na platformu ICA AtoM, koja predstavlja osnovu digitalnog arhiva. Završetkom ovog projekta i njegovom javnom prezentacijom, otvara se Arhiv za ljudska prava pri Documenti – Centru za suočavanje s prošlošću. U radu se opisuje proces sređivanja gradiva, njegove digitalizacije, prilagodbe i prijevoda programa ICA AtoM, te izazove i probleme koji prate sve faze ovog procesa, s posebnim naglaskom na rad u aplikaciji ICA AtoM.

Antiratna kampanja Hrvatske (ARKH, ARK), osnovana u srpnju 1991. godine, kao odbor, savez i mreža antiratnih, mirotvornih i ljudskopravaških organizacija civilnog društva, u značajnoj je mjeri odredila putanju razvoja organiziranog građanskog djelovanja u Republici Hrvatskoj. ARK se formirao na bogatoj mreži organizacija, inicijativa i neformalnih komunikacijskih kanala koja se razvijala krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina na lokalnoj, regionalnoj i europskoj razini, i do tada dominante teme građanskog organiziranja, ekologije i duhovnosti usmjerio u specifičnom smjeru otpora ratu, obrani građanskih prava i pokušajima izgradnje održivog mira. Arhiv ARK-a koji se nalazi u posjedu Documente, sadrži dokumentaciju institucionalne i programske naravi, različitih organizacija članica ARK-a te obimnu korespondenciju. U radu se predstavlja proces slaganja i organiziranja arhiva, u kojem se prati odnos između razumijevanja materije na temelju nesređenih fondova, obilježavanja 20. godišnjice osnivanja ARK-a, te u konačnici sređenog arhiva, kao sveobuhvatnog procesa rekonstruiranja djelovanja jednog kompleksnog društvenog aktera. Na kraju se pokušavaju dati obrisi suradnje ARK-a sa organizacijama i inicijativama iz drugih zemalja koji su mu davali naglašeni međunarodni karakter.

Politička teorija jednako kao i arhivistička znanost postavljaju pitanja shvaćanja i upravljanja društvenim dobrima kroz prizmu određenih društvenih odnosa. Polazeći od pretpostavke da društvene i političke činjenice utječu na poimanje i konceptualizaciju fenomena koji ih objašnjavaju, na razini političke teorije jednako kao i na razini arhivističke teorije, u radu se nastoji obrazložiti međusobna upućenost tih dvaju teorija. Ta se usporedba vrši analizom koju pruža instrumentarij jedne i druge discipline, i gdje se pojmovi kao što su građansko društvo, jačanje autonomije građanskog društva, javnost, javno dostupni arhivi, oslikavaju u sjecištu svoje političke i arhivističke dimenzije, odnosno pokušava se detektirati odnos društveno- političkih koncepata te idejnih i institucionalnih metamorfoza arhiva.

Poslovnik Sabora SRH, kojim se uređuje rad i organizacija Sabora donesen je 26. travnja 1990. g. 28. srpnja 1990. g. objavljen je Ustavni zakon na provođenje Amandmana LXIV. do LXXV. na Ustav SRH kojim Sabor SRH nastavlja s radom kao Sabor RH. Ustavom RH od 22. prosinca 1990. g. Sabor RH je predstavničko tijelo građana i nositelj zakonodavne vlasti u RH, sastoji se od Zastupničkog doma i Županijskog doma. 27. ožujka 1992. g. donesen je Poslovnik Sabora RH. Sabor o predmetima iz svoje nadležnosti odlučuje na samostalnim sjednicama vijeća Sabora, na zajedničkim sjednicama Društveno-političkog vijeća i Vijeća općina te na skupnim sjednicama Društveno-političkog vijeća, Vijeća općina i Vijeća udruženog rada Sabora. 15. ožujka 1996. g. donesen je Zakon o istražnim povjerenstvima, istražno povjerenstvo može osnovati Zastupnički dom i Županijski dom Sabora za svako pitanje od javnog interesa. 7. rujna 1992. g. donesena je Odluka o privremenom poslovničkom redu Zastupničkog doma Sabora RH kojom se, do donošenja Poslovnika Doma, uređuje njegovo ustrojstvo i način rada. 28. ožujka 2001. g. proglašena je promjena Ustava RH kojom Županijski dom prestaje s radom, te Zastupnički dom postaje Hrvatski sabor. 22. ožujka 1993. g. donesena je Odluka o privremenom poslovničkom redu Županijskog doma Sabora RH kojom se privremeno uređuje ustrojstvo i način rada Županijskog doma. 12. prosinca 1997. g. donesen je Ustavni zakon o izmjenama i dopunama Ustava RH kojim Sabor RH mijenja naziv u Hrvatski državni sabor. 10. listopada 2000. g. donese je Nacrt promjene Ustava RH kojim Hrvatski državni sabor mijenja naziv u Hrvatski sabor. Hrvatski sabor: – odlučuje donošenju i promjeni Ustava, – donosi zakone, – donosi državni proračun, – odlučuje o ratu i miru, – donosi akte kojima izražava politiku Hrvatskoga sabora, – donosi Strategiju nacionalne sigurnosti i Strategiju obrane RH, – ostvaruje građanski nadzor nad oružanim snagama i službama sigurnosti RH, – odlučuje o promjeni granica RH, – raspisuje referendum, – obavlja izbore, imenovanja i razrješenja, u skladu s Ustavom i zakonom, – nadzire rad Vlade RH i drugih nositelja javnih dužnosti odgovornih Hrvatskom saboru, u skladu s Ustavom i zakonom, – daje amnestiju za kaznena djela.

U Hrvatskoj su početkom 1990. g. republički organi uprave republički sekretarijati, komiteti, uprava, zavodi, direkcija. 1990. g. RH donosi svoj prvi Zakon o ustrojstvu republičke uprave. Republički organi državne uprave su ministarstva i republičke upravne organizacije - zavodi. Zakon je izmijenjen i dopunjen 8. listopada, 14. studenoga i 31. prosinca 1991., te 10. travnja 1992. g. 10. rujna 1992. g. donesen je Zakon o ustrojstvu i djelokrugu ministarstava i drugih organa državne uprave. Zakon je izmijenjen je i dopunjen 3. svibnja, 6. listopada i 28. prosinca 1993. g. Organi državne uprave su: državna ministarstva, ministarstva, državni zavodi, institut i direkcija. 6. listopada 1994. g. donesen je Zakon o ustrojstvu i djelokrugu ministarstava i državnih upravnih organizacija: državna ministarstva, ministarstva, državne uprave, zavodi, ravnateljstvo, institut, inspektorat. Zakon je izmijenjen i dopunjen 18. listopada 1996. i 21. studenoga 1997. g. 7. svibnja 1999. g. donesen je Zakon o ustrojstvu i djelokrugu ministarstava i državnih upravnih organizacija: državna ministarstva, ministarstva, državne uprave, zavodi, ravnateljstvo, inspektorat. Zakon je izmijenjen i dopunjen 3. veljače 2000. g. 22. prosinca 2003. g. donesen je Zakon o ustrojstvu i djelokrugu ministarstava i državnih upravnih organizacija. Zakon je izmijenjen i dopunjen 3. ožujka i 17. rujna 2004., 16. veljače 2005., 31. ožujka 2006., 11. siječnja i 22. veljače 2008., te 2. srpnja 2009. g. Državne upravne organizacije postaju središnja tijela državne uprave: ministarstva, državni zavodi, uprava i inspektorat, središnji državni uredi. 22. prosinca 2011. g. donesen je Zakon o ustrojstvu i djelokrugu ministarstava i drugih središnjih tijela državne uprave: ministarstva, državni uredi i državne upravne organizacije – državni zavodi, uprave i inspektorat. Zakon je izmijenjen i dopunjen 17. veljače 2012. g. Relevantni zakon o ustrojstvu i djelokrugu organa uprave mijenjan je i nadopunjavan 25 puta, u prosjeku svakih 11 mjeseci. Razvoj državne uprave RH izuzetno je dinamičan. Česte promijene uprave, što znači i određenu nestabilnost, neminovno dovode do pitanja opravdanosti promjena. Držimo kako je zadaća arhivista, informacijskih stručnjaka, davanje činjenica o tijelima, a ne njihovo vrednovanje. Usporedbe radi, od knjižničara se ne očekuju književna kritika, već bibliotekarski opis dane publikacije. Radom svakog tijela, kao nusproizvod, nastaju dokumenti potrebni samim tijelima za rad, građanima za ostvarivanje prava, a koje istraživači i znanstvenici koriste u razne druge svrhe. Zadaća je arhivista svim korisnicima omogući korištenje dokumenta koji ih zanimaju prepuštajući svakom korisniku vrednovanje, interpretaciju, ocjene, donošenje ovakvih ili onakvih zaključaka.

Predmet djela su institucije državne uprave RH od 18. lipnja 2004. do 1. srpnja 2013. godine, od službene kandidature Hrvatske za članstvo do članstva RH u EU. Knjigu tvori predgovor, sedam poglavlja, prilozi: kazalo institucija, kazalo diplomatskih misija i konzularnih ureda, kazalo čelnika, te popis literature i pravnih izvora. 18. lipnja 2004. g. Europsko vijeće promaknulo je RH u službenog kandidata za članstvo u EU. RH je članica NATO-a od 1. travnja 2009. g. RH je 1. srpnja 2013. g. postala 28. članica EU. 22. prosinca 2003. g. donesen je Zakon o ustrojstvu i djelokrugu ministarstava i državnih upravnih organizacija. Ministarstva jesu: 1. Ministarstvo vanjskih poslova, 2. Ministarstvo financija, 3. Ministarstvo obrane, 4. Ministarstvo unutarnjih poslova, 5. Ministarstvo pravosuđa, 6. Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva, 7. Ministarstvo mora, turizma, prometa i razvitka, 8. Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodnog gospodarstva, 9. Ministarstvo zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva, 10. Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi, 11. Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa, 12. Ministarstvo kulture, 13. Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti, 14. Ministarstvo europskih integracija. 3. ožujka 2004. g. donesen je Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o ustrojstvu i djelokrugu ministarstava i državnih upravnih organizacija. Tijela državne uprave su i središnji državni uredi: 1. Središnji državni ured za upravu, 2. Središnji državni ured za e-Hrvatsku, 3. Središnji državni ured za upravljanje državnom imovinom, 4. Središnji državni ured za razvojnu strategiju. Državne upravne organizacije jesu: 1. Državna geodetska uprava, 2. Državni hidrometeorološki zavod, 3. Državni zavod za intelektualno vlasništvo, 4. Državni zavod za normizaciju i mjeriteljstvo, 5. Državni zavod za statistiku, 6. Državni inspektorat, 7. Državni zavod za zaštitu od zračenja, 8. Državna uprava za zaštitu i spašavanje. 16. veljače 2005. g. donesen je Zakon o izmjenama i dopunama Zakona u ustrojstvu i djelokrugu središnjih tijela državne uprave. Ministarstvo vanjskih poslova i Ministarstvo europskih integracija nastavljaju s radom kao Ministarstvo vanjskih poslova i europskih integracija, Državni zavod za normizaciju i mjeriteljstvo nastavlja s radom kao Državni zavod za mjeriteljstvo. Državna upravna organizacija je i Državni zavod za nuklearnu sigurnost. 31. ožujka 2006. g. donesen je Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o ustrojstvu i djelokrugu središnjih tijela državne uprave. SDU za razvojnu strategiju nastavlja s radom kao SDU ured za razvojnu strategiju i koordinaciju fondova EU. 11. siječnja 2008. g. izmijenjen za Zakon ustrojstvu i djelokrugu središnjih tijela državne uprave. Nova ministarstva su: - Ministarstvo regionalnog razvoja, šumarstva i vodnoga gospodarstva, - Ministarstvo turizma. Ministarstvo mora, turizma, prometa i razvitka nastavlja s radom kao Ministarstvo mora, prometa i infrastrukture. Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodnoga gospodarstva nastavlja s radom kao Ministarstvo poljoprivrede, ribarstva i ruralnog razvoja. 2. srpnja 2009. g. izmijenjen je i dopunjen Zakon o ustrojstvu i djelokrugu središnjih tijela državne uprave. Novoosnovano je Ministarstvo uprave koje je sljednik SDU-a za upravu. Središnji državni ured za upravljanje državnom imovinom prestaju s radom dana 31. ožujka 2011. g. 21. listopada 2011. g. donesen je Zakon o odnosima RH s Hrvatima izvan RH kojim se osniva Središnji državni ured za Hrvate izvan RH. 22. prosinca 2011. g. donesen je Zakon o ustrojstvu i djelokrugu ministarstava i drugih središnjih tijela državne uprave. Zakonom se ustrojavaju ministarstva, državni uredi i državne upravne organizacije te se određuje njihov djelokrug. Ministarstva jesu: 1. Ministarstvo fi nancija, 2. Ministarstvo obrane, 3. Ministarstvo vanjskih i europskih poslova, 4. Ministarstvo unutarnjih poslova, 5. Ministarstvo pravosuđa, 6. Ministarstvo uprave, 7. Ministarstvo gospodarstva, 8. Ministarstvo regionalnoga razvoja i fondova Europske unije, 9. Ministarstvo poduzetništva i obrta, 10. Ministarstvo rada i mirovinskoga sustava, 11. Ministarstvo pomorstva, prometa i infrastrukture, 12. Ministarstvo poljoprivrede, 13. Ministarstvo turizma, 14. Ministarstvo zaštite okoliša i prirode, 15. Ministarstvo graditeljstva i prostornoga uređenja, 16. Ministarstvo branitelja, 17. Ministarstvo socijalne politike i mladih, 18. Ministarstvo zdravlja, 19. Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta, 20. Ministarstvo kulture. Državni uredi jesu: 1. Državni ured za trgovinsku politiku, 2. Državni ured za središnju javnu nabavu, 3. Državni ured za upravljanje državnom imovinom. Državne upravne organizacije jesu: 1. Državna geodetska uprava, 2. Državni hidrometeorološki zavod, 3. Državni zavod za intelektualno vlasništvo, 4. Državni zavod za mjeriteljstvo, 5. Državni zavod za statistiku, 6. Državni inspektorat, 7. Državni zavod za radiološku i nuklearnu sigurnost, 8. Državna uprava za zaštitu i spašavanje. 27. siječnja 2012. g. Središnji državni ured za Hrvate izvan RH postaje Državni ured za Hrvate izvan RH. 17. veljače 2012. g. donesen je Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o ustrojstvu i djelokrugu ministarstava i drugih središnjih tijela državne uprave. Državni ured je i Državni ured za Hrvate izvan RH. 22. ožujka 2013. g. donesen je Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o ustrojstvu i djelokrugu ministarstava i drugih središnjih tijela državne uprave. Državni ured je i Državni ured za obnovu i stambeno zbrinjavanje. U prvom su poglavlju, na temelju objavljenih pravnih propisa, zaključaka i deklaracija Hrvatskoga sabora i Vlade RH, kroz dva potpoglavlja, kronološkim redom, dani najznačajniji događaji u Hrvatskoj od 18. lipnja 2004. g. do 1. srpnja 2013. godine, te sustav i promjene državne uprave. Drugo poglavlje na temelju relevantne legislative obrađuje razvoj i nadležnosti Hrvatskoga sabora, Vlade RH, Vladinih ureda i tijela, te Predsjednika RH. Treće se poglavlje bavi ministarstvima, četvrto državnim upravnim organizacijama, peto središnjim državnim uredima, šesto državnim uredima, a sedmo državnom upravom u županiji, gradu, općini, kao i tijelima koja nisu središnja tijela državne uprave ili uredi Vlade, ali obavljaju poslove izvršne i upravne vlasti: pučki pravobranitelj, pravobranitelj za djecu, pravobraniteljica za ravnopravnost spolova, pravobraniteljica za osobe s invaliditetom, Državni ured za reviziju, Državno izborno povjerenstvo, Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa, povjerenik za informiranje, tijela za vođenje pregovora i sklapanje Ugovora o pristupanju RH EU, tijela nadležna za sveukupnu koordinaciju programa Instrumenta za pomoć u pretpristupnom razdoblju (program IPA), tijela za upravljanje programima CARDS, PHARE, ISPA I SAPARD, tijela za koordinaciju strukturnih instrumenata EU u RH, te tijela sigurnosno- obavještajnog sustava. U svim su poglavljima, za sva tijela, određeni datumi ustrojavanja, ukidanja i promjena, dani nazivi, nadležnosti i promjene. Navedene su unutarnje ustrojstvene jedinice i unutarnje organizacije tijela, kao i njihove promjene.

Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću, nevladina organizacija u RH, prepoznata je kao važan dionik čuvanja i digitalizacije dijela sudskog gradiva međuvladine Organizacije za europsku sigurnost i suradnju (OESS) za Hrvatsku (ured u Zagrebu). Suradnja ovih dviju organizacija je dugogodišnja i višeslojna u kontekstu transfera informacija i znanja. Sudska dokumentacija OESS-a se digitalizira u sklopu projekta praćenja suđenja za ratne zločine u RH, kao dio sveobuhvatnog projekta jačanja dijela pravosudnih institucija RH. Sudska dokumentacija se digitalizira već ustaljenim procedurama unutar Documentinog informacijskog sustava, odnosno modula specijaliziranog za praćenje suđenja za ratne zločine. U radu ćemo predstaviti model suradnje dviju organizacija, transfer gradiva i znanja, i metodiku obrade gradiva nakon transfera Documenti.

U srednjem su vijeku isprave i spise Kraljevine Hrvatske i Slavonije čuvali banovi, u svojim kućama, a gradivo se manjim dijelom nalazilo kod kaptola, koji su kao vjerodostojna mjesta čuvali isprave. Na Jadranu se sustavna briga za spise javlja u 13. st. U Hrvatskoj je proces razdvajanja tekućeg gradiva od onog koje ima povijesni karakter započeo u 19. st., a o organiziranoj arhivskoj službi možemo govoriti tek od 20. st. 1899. g. pokrenuto je izlaženje današnjeg Arhivskog vjesnika. Nakon I. svjetskog rata kao samostalne ustanove počinju djelovati arhivu u Zagrebu, Dubrovniku i Zadru, a osnovan je i arhiv u Rijeci. 1950. g. Federativna Narodna Republika Jugoslavija donijela je Opći zakon o državnim arhivima. U razvoju arhivske službe u Hrvatskoj posebno je značajno razdoblje od 1956. do 1962. godine kada je utemeljena mreža arhivskih ustanova, doneseni republički arhivski propisi, te organizirana služba nadzora nad gradivom izvan arhiva. 1979. pri Arhivu Hrvatske osniva se Hrvatska kinoteka. 1980. g. podignuta je namjenska zgrada za arhiv u Karlovcu - jedina takva u Hrvatsko. 1954. g. osnovano je današnje Hrvatsko arhivističko društvo. Filozofski fakultet u Zagrebu je 1980. usvojio program izobrazbe arhivista (arhivskih djelatnika s VSS). Sada na istom fakultetu postoje diplomski i post-diplomski studiji arhivistike. Drugi val razvoja arhivske službe dešava se s osamostaljenjem Republike Hrvatske (RH), kada je 1997. g. donesen prvi hrvatski arhivski zakon, i proširena mreža državnih arhiva. Danas u RH osim Hrvatskog državnog arhiva, koji je središnja i matična arhivska ustanova, postoji 18 područnih državnih arhiva, te jedan specijalizirani arhiv: Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskoga rata. Od osamostaljenja RH, arhivska služba je iskušala nekoliko aplikacija, danas se koristi Arhinet. U RH su objavljeni prijevodi međunarodnih normi ICA: ISAD(G) - Opća međunarodna norma za opis arhivskoga gradiva, ISAAR(CPF) - Međunarodna norma arhivističkog normiranog zapisa za pravne i fizičke osobe te obitelji, ISDIAH - Međunarodna norma za opis ustanova s arhivskim gradivom, ISDF - Međunarodna norma za opis funkcija. Zakonom o arhivskom gradivu i arhivima uređuju se zaštita i uvjeti korištenja, čuvanje, uporaba i obrada arhivskoga gradiva, javna arhivska služba, te nadležnosti i zadaće arhiva. U općim odredbama određeno je da je arhivsko gradivo od interesa za RH i ima njezinu osobitu zaštitu. Arhivsko i registraturno gradivo zaštićeno je bez obzira na to u čijem je vlasništvu ili posjedu, odnosno kod koga se nalazi, te je li registrirano ili evidentirano. Na zaštitu arhivskoga gradiva primjenjuju se i propisi o zaštiti kulturnih dobara. Arhivski provedbeni propisi su Pravilnik o vrednovanju te postupku odabiranja i izlučivanja arhivskog gradiva, Pravilnik o evidencijama u arhivima, Pravilnik o uvjetima smještaja, opreme, zaštite i obrade arhivskog gradiva, broju i strukturi stručnog osoblja arhiva, Pravilnik o uvjetima i načinu stjecanja stručnih zvanja u arhivskoj struci, Pravilnik o korištenju arhivskoga gradiva, Pravilnik o zaštiti i čuvanju arhivskog i registraturnog gradiva izvan arhiva, Pravilnik o predaji arhivskog gradiva arhivima i Pravilnik o stručnom osposobljavanju i provjeri stručne osposobljenosti djelatnika u pismohranama. Prema statistici u 2011. g. 16 arhiva je pohranjivalo 13.892 fondova i zbirki, u dužni od 101.943 metara. Ukupno je bilo 462 zaposlenih, od toga 277 arhivske struke. Korisnika je bilo 8.024. Prema popisu RH je 2011. g. imala 4.284.889 stanovnika. 8.024 korisnika čini 0, 187 % populacije. U državnom proračunu je vidljivo da je u 2011. g. za arhive izdvojeno 82.201.644 kune. Kad podijelimo 82.201.644 sa 8.024 dobijemo 10.244 kune ili 1.364 eura. Neminovno se postavlja pitanje opravdanosti trošenja nešto malo manje od dvije prosječne, hrvatske, mjesečne plaće po jednom arhivskom korisniku. S obzirom na tešku i dugotrajnu gospodarsku krizu koja vlada u zemlji, za očekivati je rezanje troškova. Pretpostavljam kako bi, da postoje, privatne arhive (dakle ne one koje plaćaju porezni obveznici) s tako malom posjećenošću ukinuli zbog nerentabilnosti.

Uredsko poslovanje tijela financiranih iz proračuna regulirano je Uredbom o uredskom poslovanju. Tijela primljena i vlastite upisuju u upisnik predmeta upravnog postupka ili u urudžbeni zapisnik. Spisi predmeta izdaju se iz pismohrane samo uz potvrdu i to ovlaštenoj službenoj osobi nadležne unutarnje ustrojstvene jedinice. Zakon o tajnosti podataka definira klasificirane i neklasificirane podatke. Stupnjevi tajnosti klasificiranih podataka su: vrlo tajno, tajno, povjerljivo, ograničeno. Za vrijeme važenja stupnja tajnosti podatka, vlasnik podatka obvezan je trajno procjenjivati stupanj tajnosti klasificiranog podatka i izraditi periodičnu procjenu, na temelju koje se može promijeniti stupanj tajnosti ili izvršiti deklasifikacija podatka. Kad postoji interes javnosti, vlasnik podatka dužan je ocijeniti razmjernost između prava na pristup informacijama i zaštite nacionalne sigurnosti i vitalnih interesa RH te odlučiti o zadržavanju stupnja tajnosti, promjeni stupnja tajnosti, deklasifikaciji ili oslobađanju od obveze čuvanja tajnosti podatka. Pristup neklasificiranim podacima imaju osobe kojima je to nužno u službene svrhe radi obavljanje poslova iz njihovog djelokruga. Pristup neklasificiranim podacima imaju i zainteresirani ovlaštenici prava na informaciju na temelju podnesenog zahtjeva za ostvarivanje prava na pristup informacijama sukladno zakonu. 2003. g. po prvi put je donesen Zakon o pravu na pristup informacijama. Odredbe Zakona se ne primjenjuju na informacije za koje postoji obveza čuvanja tajnosti. Pravo na pristup informacijama obuhvaća pravo korisnika na traženje i dobivanje informacije kao i obvezu tijela javne vlasti da omogući pristup zatraženoj informaciji, odnosno da objavljuje informacije neovisno o postavljenom zahtjevu kada takvo objavljivanje proizlazi iz obveze određene zakonom ili drugim propisom. Informacije su dostupne javnosti nakon što prestanu razlozi na temelju kojih je tijelo javne vlasti ograničilo pravo na pristup informaciji. 1997. g. RH je donijela Zakon o arhivskom gradivu i arhivima. Pravo na korištenje javnoga arhivskog gradiva imaju svi korisnici pod jednakim uvjetima. Javno arhivsko gradivo u pravilu je dostupno za korištenje 30 godina nakon nastanka. Arhivsko i registraturno gradivo koje sadrži podatke što se odnose na obranu, međunarodne odnose i na poslove nacionalne sigurnosti, uključujući one za održavanje reda i mira, te na gospodarske interese države, a čijim bi objavljivanjem nastupile štetne posljedice za nacionalnu sigurnost ili nacionalni interes RH, dostupno je za korištenje po isteku od 50 godina od njegova nastanka, ako posebnim propisom nije drukčije određeno. Javno arhivsko gradivo koje se odnosi na osobne podatke (matice, liječnička dokumentacija, osobni dosjei, sudski, porezni, financijski i sl.) dostupno je za korištenje 70 godina nakon svoga nastanka, odnosno 100 godina od rođenja osobe na koju se odnosi. Arhivsko gradivo može se koristiti i prije predviđenoga roka, ako je od nastanka namijenjeno javnosti ili ako na to pristane osoba na koju se ono odnosi, odnosno njezin bračni drug, djeca ili roditelji poslije njezine smrti. Ukoliko znanstveni razlozi zahtijevaju korištenje arhivskoga gradiva prije isteka predviđenoga roka, ravnatelj arhiva može odobriti korištenje toga gradiva iako se nisu stekli uvjeti iz članaka ovoga Zakona, na način i pod uvjetima koji jamče zaštitu javnih probitaka, odnosno privatnosti, prava i probitaka treće osobe, a uz obvezno prethodno pribavljeno mišljenje Hrvatskog arhivskog vijeća.

U Hrvatskoj, kao i ostatku post-socijalističkih zemalja, kod organizacija civilnog društva rijetko nalazimo dobro razvijene sustave pismohrane, arhiva, i informacijskih sustava koji opslužuju cjelokupni protok dokumenata i informacija. Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću jedinstven je primjer takve organizacije u Hrvatskoj koja ima radnu poziciju arhvista te razvija vlastiti informacijski sustav pohrane podataka. U radu se, na primjeru ove organizacije nastoje problematizirati strukturalni uzroci koji su uvjetovali razvoj njezina registraturnog i arhivskog odjela, specifičnost Documentina arhiva kao vrste privatnog arhiva ali i otovorene baze podataka o stradanjima stanovništva u ratovima na području bivše Jugoslavije, te konkretne faze nastanka i razvoja informacijskog sustava.

Rano 21. st. pokazuje kako je ljudska vrsta i nadalje ista kakva je i bila, ogromnu većinu ljudi i dalje pokreću uobičajeni pokretači: seks, novac i moć. Uloga, razvoj i budućnost arhiva u današnjem društvu tema je mnogih recentnih radova. Elektronički zapisi, definicija arhivskog gradiva, standardizacija profesije, komu arhivi služe, arhivska etika, samo su neka od pitanja koja privlače pažnju: gradivo bi bilo daleko lakše i jednostavnije sačuvati i zaštiti ukoliko bi postojala egzaktna definicija gradiva, što bi olakšalo njegovo prepoznavanje, posljedično čuvanje i zaštitu ; arhivisti trebaju odrediti svoju najvišu etičku vrijednost, a ne deklarirati temeljnu zadaću struke. Kroz dugo razdoblje povijesti čovječanstva arhivisti su služili posjednicima i vlasti. Arhivisti korisnicima trebaju pružiti informacije, a prepustiti im njihovo vrednovanje, interpretaciju, ocjene, donošenje ovakvih ili onakvih zaključaka. Za struku bi bilo ljekovito kada bi svaki arhivist/ica, prvenstveno sam sebi, priznao što mu/joj je najvažnije, je li to uistinu zaštita, čuvanje, obrada i davanje gradiva na korištenje, ili sigurnost, redovita primanja, kontakt s ljudima … Glavno je pitanje, koje će odrediti budućnost struke, pitanje hoće li arhivi i arhivisti i nadalje biti vezani uz najviše vrijednosti danog društva, ili ne.

Nakon dugih priprema početkom 2011. godine Documenta – Centar za suočavanje iz Zagreba, Fond za humanitarno pravo (Srbija) i Fond za humanitarno pravo (Kosovo) krenuli su s procesom razvoja informacijskog sustava koja služi kao kompatibilna baza podataka o žrtvama u ratovima na području bivše Jugoslavije, ali i kao aplikacija koja omogućuje prelazak cjelokupne organizacije na elektroničko poslovanje. Aplikacija se sastoji od modula upravljanje dokumentima, analiza, procesuiranje zahtjeva, financije, evidencije, edukacije/događaji. Proces razvoja te aplikacije također uključuje i podrazumijeva fizičko sređivanje i pripremu dokumentacije za digitalizaciju ; razvijen sustav arhiviranja kao i razvoj formalnih procedura koje usklađuju prijelaz sa klasičnog na elektroničko poslovanje. U radu se objašnjavaju faze razvoja sustava, a posebnim naglaskom na njegove tehničke karakteristike i logiku funkcioniranja.

U Hrvatskoj je 1987. g. donesena Uredba o uredskom poslovanju koja određuje da se akti u uredskom poslovanju mogu obrađivati klasičnim biotehničkim sredstvima ili automatskom obredom podataka. Osobna računala ulaze u široku uporabu od sredine 1990-ih. Tijela su, ovisno o financijskim mogućnostima, u poslovanje uvela osobna računala, s time da svako tijelo nabavlja vlastiti softver za vođenje urudžbenog zapisnika i upisnika upravnih predmeta, u novije doba digitalizaciju spisa i baze podataka. Na tržištu se nudi svašta, od sasvim pristojnih aplikacija usklađenih sa propisima do aplikacija koje u ispisu urudžbenog zapisnika ne nude niti popis pismena koja čine predmet. Prema Zakonu o arhivskom gradivu i arhivima stvaratelji javnog arhivskog gradiva dužni su predati gradivo nadležnom državnom arhivu u roku koji ne može biti duži od 30 godina. Gradivo nastalo 1990. dospijeva za predaju 2021. godine. Mnoga poduzeća koja su prodavala aplikacije uredskog poslovanja u ranim 1990-im više ne postoje. Pravilnik o predaji arhivskog gradiva arhivima određuje kako je prije preuzimanja elektroničkih zapisa nadležni arhiv obvezan predavatelju dostaviti popis zahtjeva glede cjelovitosti dokumentacije, kompatibilnosti s postojećom informacijskom tehnologijom, formata i medija na kojemu će se elektronički zapisi predati arhivu te popis zahtjeva glede očuvanja sigurnosti, autentičnosti i vjerodostojnosti zapisa. Šteta je što se ovi zahtjevi definiraju tek pri predaji gradiva, da su unaprijed definirani, stvaratelji bi mogli sukladno definiranim zahtjevima nabavljati aplikacije za uredsko poslovanje, što bi svakako olakšalo rad arhivima, tijelima i tvrtkama koje izrađuju i prodaju aplikacije. Hrvatska je u prvom desetljeću trećeg milenija donijela niz propisa vezanih uz e- dokumente: Zakon o elektroničkoj ispravi, Zakon o elektroničkom potpisu, Zakon o informacijskoj sigurnosti, Zakon o zaštiti osobnih podataka. U istom je desetljeću praktički donesena i većina važećih arhivskih propisa, neusklađenih s propisima o e-poslovanju. Prema definiciji Zakona o arhivskom gradivu i arhivima iz 1997. g. zapisi ili dokumenti su i strojnočitljivi zapisi i datoteke, uključujući i programe i pomagala za njihovo korištenje. Pravilnik o zaštiti i čuvanju arhivskog i registraturnog gradiva izvan arhiva određuje da se gradivo u elektroničkom obliku pohranjuje tako da se podaci izdvoje iz izvornog sustava, odnosno sustava koji omogućuje brisanje, mijenjanje i dodavanje podataka, i pohrane u sustavu koji onemogućuje brisanje, mijenjanje i dodavanje podataka, ili tako da se u sustavu u kojem se nalaze onemogući brisanje, mijenjanje i dodavanje podataka. Elektronički podaci se pohranjuju u najmanje dvije kopije. Od 2000. do 2011. godine postojalo je samostalno tijelo državne uprave koje je obavljalo upravne i stručne poslove koji se odnose na razvitak informacijskog sustava državne uprave, Središnji državni ured za e-Hrvatsku. Ured je izradio Standardni projekt elektroničkog uredskog poslovanja, koji je samo jedan od projekata u okviru koncepta e-Ured unutar kojeg se žele uspostaviti određeni standardi u sustavima za elektroničko uredsko poslovanje u javnoj upravi. Cilj je omogućiti da tijela državne uprave u sljedećih nekoliko godina u potpunosti prijeđu s papirnatog na elektroničko poslovanje te da se uvede red u rješavanju predmeta. Hrvatska je preuzela obvezu do 2020. g. omogućiti integraciju hrvatske javne uprave u jedinstveni europski upravni prostor pri čemu se brišu granice nacionalnih sustava i građanima omogućuje obavljanje prekograničnih usluga. Od 1. siječnja 2010. g. primjenjuje se nova Uredba o uredskom poslovanju. Novost su nešto detaljnije odredbe o elektroničkim dokumentima i elektroničkom uredskom poslovanju. Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu organiziran je diplomskom studiju informacijskih znanosti - smjer arhivistika. No, završeni studij arhivistike nije preduvjet za rad u arhivima. Situacija je ambivalentna jer država financira studij koji nije preduvjet za rad u zanimanju za koje se studente obrazuje. U arhivima zapravo rade osobe koje nisu uspjele naći posao u zvanju za koje su se školovale, a s arhivskom teorijom i praksom se po prvi put susreću tek po dolasku u arhiv. U upravi na poslovima uredskog poslovanja u rijetkim slučajevima rade osobe s visokom stručnom spremom. Najčešće su to osobe koje su završile neku srednju školu i „u hodu“ nauče što treba za obavljanje zadataka radnog mjesta. Znanstveno i stručno bavljenje uredskim poslovanjem nije popularno. Glavnina uredskog i arhivskog poslovanja u RH još se uvijek odvija na klasičnom mediju, papiru. Cijeli koncept rada, cijeli koncept uredskog i arhivskog poslovanja, temelje se na papiru, teorija i praksa temelje se na papiru. Reforma javne uprave kojoj hrvatska država već više desetljeća teži uporno se povezuje s informatizacijom kao svojevrsnom panacejom, što se u svjetskoj praksi odavno pokazalo promašenim konceptom. Bit problema nije u količini informatičke tehnologije i automatizacije. Hrvatskoj su potrebni educirani djelatnici, norme rada, međusobna usklađenost propisa jednih sa drugima, točno određivanje u kojem će pravcu razvitak zemlje ići, usklađenost ciljeva razvoja više segmenata društva i države - obrazovanja, gospodarstva …, te najbitnije - usklađenost želja i realnih mogućnosti. Razvitak Hrvatske ugrožen je snažnom ekonomskom krizom, zaposlenost je u industrije prepolovljena, nezaposlenih je 19 posto. Elektroničko poslovanje pruža svim arhivistima jedinstvenu šansu preispitivanja samih temelja naše struke i znanosti, ne u smislu koncepta fonda, autentičnosti i vjerodostojnosti zapisa i sl., o čemu se već uvelike raspravlja. E- poslovanje nam daje mogućnost da sami sebi odgovorimo na bazično pitanje – koja je naša ulogu u društvu. Želimo li svojim radom pružati legitimitet vlasti koju opslužujemo, što je zapravo bit prirode rada i postojanja arhiva od sumerskih klinastih pločica do danas ; želimo li pružiti ljudima zabavu, što je uloga koju tek savladavamo ; ili je naša uloga u zajednici nešto sasvim treće? Jednostavan i lak odgovor je kako je uloga arhiva pružanje informacija. Ali ovaj odgovor zapravo ne rješava dileme, budući da i opsluživanje vlasti i zabava u sebi uključuju davanje informacija. Arhivistima i arhivistici potrebna je nova paradigma, što je e-poslovanje veoma jasno istaklo.

Nakon demokratskih promjena 1990. g. Republika Hrvatska (RH) doživjela je snažne političke, gospodarske i socijalne promjene. U 1990. g. Sabor je Sabor SRH, sastoji se od tri vijeća. 28. srpnja 1990. g. Sabor SRH nastavlja s radom kao Sabor RH. Zastupnički dom postoji od 7. rujna 1992. g., a Županijski od 22. ožujka 1993. g. Županijski dom prestaje s radom 28. ožujka 2001. g. te Zastupnički dom postaje Hrvatski sabor, koji je jednodoman. Od 12. prosinca 1997. g. naziv Sabora je Hrvatski državni sabor, a od 10. listopada 2000. g. Hrvatski sabor. Hrvatski sabor ima najmanje 100, a najviše 160 zastupnika. Hrvatski sabor: – odlučuje o donošenju i promjeni Ustava, – donosi zakone, – donosi državni proračun, – odlučuje o ratu i miru, – donosi akte kojima izražava politiku Hrvatskoga sabora, – donosi Strategiju nacionalne sigurnosti i Strategiju obrane RH, – odlučuje o promjeni granica RH, – raspisuje referendum, – obavlja izbore, imenovanja i razrješenja, u skladu s Ustavom i zakonom, – nadzire rad Vlade RH i drugih nositelja javnih dužnosti odgovornih Hrvatskom saboru, u skladu s Ustavom i zakonom, – daje amnestiju za kaznena djela. Arhivsko i registraturo gradivo Sabora pohranjeno je u Pismohrani Sabora u dvije arhivske cjeline: -Arhivsko gradivo Sabora SR Hrvatske 1974.-1990. ; - Arhivsko gradivo Sabora RH/Hrvatskoga sabora nakon 1990. g. Gradivo se pohranjuje, sređuje i popisuje redom prema saborskim sazivima. Poznavanje povijesti institucija preduvjet je svakog arhivskog rada. Svaka se informacija o gradivu temelji na poznavanju stvaratelja gradiva, odnosno na povijesti institucija. Osnivanje i prestanak, promjena naziva ili nadležnosti neke institucije uvijek su vezani uz relevantni propis. Istraživačima treba omogućiti usporedbu zakonom određenih zadaća dane institucije i njenog sačuvanog gradiva, što omogućava objektivnije izvođenje relevantnih zaključaka nego što bi to bilo moguće samo na temelju sačuvanog gradiva.

Predmet rada jest povijest institucija državne uprave Republike Hrvatske u razdoblju od 1990. g., osamostaljivanja RH, do 18. lipnja 2004. g., kada Europsko vijeće promiče RH u službenog kandidata za članstvo u Europskoj uniji. Rad obuhvaća institucije političkog sustava RH: Sabor, Predsjednika Republike, Vladu RH i tijela državne uprave. U uvodu su objašnjeni temeljni pojmovi i ograničenje na tijela državne uprave u strogom smislu te riječi. Rad ne obuhvaća tijela s javnim ovlastima ni snage civilne i vojne obrane i policije. Poznavanje povijesti i djelokruga rada određene institucije polazna je točka cjelokupnog rada arhiva i arhivista, pružanja preciznih i smislenih znanstvenih informacija korisnicima arhivskoga gradiva. Zadatak je arhivske znanosti proučavanje ustrojstva i funkcija onih tijela iz čijeg je rada i djelovanja nastalo arhivsko i registraturno gradivo, a poznavanje povijesti institucija preduvjet je svakoga arhivskog stručnog rada. U hrvatskoj se arhivistici o ovoj temi do sada praktički nije pisalo, a nešto podataka može se naći na internetskim stranicama samih tijela i HIDRA-e. Drugo se poglavlje bavi, na temelju objavljenih pravnih izvora i literature, kontekstom u kojem djeluju institucije državne uprave. Dana je povijest osamostaljivanja i razvoja RH, promjene Ustava koji direktno određuju nazive najviših institucija i djelokrug njihove nadležnosti. Na temelju objavljenih, relevantnih pravnih propisa prikazan je sustav i promjene državne uprave te promjene ustrojstva i djelokruga ministarstava i državnih upravnih organizacija u cjelini, kao i propisi o dužnosnicima, službenicima i namještenicima. U trećem se poglavlju obrađuju razvoj, legislativa i nadležnosti Hrvatskog sabora i njegovih vijeća, odnosno domova, Vlade RH i svakog Vladinog ureda i nekoliko komisija, Predsjedništva/Predsjednika RH, njihova organizacija i tijela u sastavu. Određeni su datumi i relevantni zakoni promjena naziva tijela, dane nadležnosti i promjene nadležnosti, tijela u sastavu i njihove promjene, osnivanja i ukidanja. Četvrto se poglavlje bavi razvojem, relevantnom legislativom i nadležnostima ministarstava, njihovom organizacijom i tijelima u sastavu. Pojedinačno je obrađeno svako postojeće ministarstvo, datumi i relevantni zakoni, promjena naziva ministarstva, ukidanja i osnivanja, dane njegove nadležnosti i promjene nadležnosti, tijela u sastavu ministarstva i njihove promjene, osnivanja i ukidanja. U petom su poglavlju pojedinačno obrađene državne upravne organizacije i središnji državni uredi, određeni su datumi i relevantni zakoni promjena naziva institucija, ukidanja i osnivanja, dane njihove nadležnosti i promjene nadležnosti, tijela u sastavu institucije i njihove promjene, osnivanja i ukidanja. Šesto se poglavlje bavi državnom upravom u županiji, gradu, općini, kao i raznim tijelima koja nisu središnja tijela državne uprave ili uredi Vlade, ali obavljaju poslove izvršne i upravne vlasti. U cjelini su prikazani relevantni zakoni i promjene vezane uz lokalnu i područnu (regionalnu) upravu i samoupravu – općine, gradove, županije, kao i u jednom razdoblju kotare te njihove nadležnosti. Osnovni je zaključak, vezano za institucije državne uprave RH, razvijenost, odnosno složenost državne organizacije. Posebne okolnosti osamostaljivanja i razvoja RH kao države utjecale su na nastanak i razvoj institucija državne uprave. Uspostavom RH kao samostalne države Hrvatska se po prvi put našla pred zadaćom stvaranja cjelovitoga, vlastitog sustava državne uprave. Kako samostalnost znači potrebu formiranja i učvršćivanja svih dijelova upravnog sustava koji su svojstveni samostalnoj državi, RH je po svom nastanku i osnutku utemeljila institucije uprave koje u dotadašnjoj SRH nisu postojale, a koje druge suvremene države imaju. Razvoj RH iznimno je dinamičan. Ukupno gledajući, a i u pojedinim razdobljima, institucija je mnogo i one su raznovrsne. Sam broj ministarstava i zavoda varira zbog čestih promjena: kod ministarstava od četrnaest do devetnaest, kod državnih upravnih organizacija od tri do dvanaest. Institucije državne uprave pojavljuju se kao izravan odgovor na nove okolnosti, odnosno oblik svladavanja životno važnih zadaća. Svakako, kada djelatnost kojom su se bavile više nema toliko važnost da zahtijeva samostalno tijelo, određene se institucije gase. Razvojem društva mijenjaju se ciljevi državne uprave, njezino ustrojstvo i način rada te se od ciljeva vlasti prelazi na ciljeve službe, tj. na djelatnosti koje služe ostvarivanju i zadovoljavanju interesa državljana. S vremenom se upravne funkcije sve više diferenciraju, tj. iz zadataka koji su u početku jedinstveni i obavlja ih jedinstvena upravna organizacija izdvajaju se pojedini dijelovi u samostalne zadatke koje obavljaju posebne organizacije, što dovodi do horizontalne i vertikalne diferencijacije uprave. Kako do sada nije bilo djela čiji bi predmet bila povijest institucija i organizacija državne uprave RH u cjelini, od 1990. do 18. lipnja 2004. godine, opis institucija političkog sustava RH: Sabora, Predsjednika Republike, Vlade RH i tijela državne uprave će, kao sistematizirano zn¬nje i spoznaja, poslužiti svima koji sudjeluju u radu uprave, arhivistima, upravnim pravnicima, povjesničarima, politolozima, sociolozima, učenicima i studentima navedenih disciplina te sadašnjim i budućim korisni¬cima arhivskog gradiva. Rad daje materiju relevantnu za potpunije proučavanje velikog broja pitanja koja tvore široku problematiku razvoja RH te uklanja potrebu da se buduća istraživanja bave cjelokupnom povijesti institucija RH, već užim, praktično značajnijim područjima. Omogućava se i daje polazište za proučavanje ostalih tijela financiranih iz državnog proračuna, prvenstveno tijela s javnim ovlastima, odnosno svih tijela po¬moću kojih RH ispunjava svoja prava i dužnosti. Knjiga pruža polazište za daljnji rad na izradi, bilo u klasičnom obliku bilo u obliku baze poda¬taka, popisa svih izvora značajnih za povijest institucija. Povijest institucija državne uprave odražava nastanak i specifičnosti razvoja RH u određenome društveno-povijesnome i gospodarskom kontekstu. Zadovoljenje kriterija koji su preduvjeti članstva RH u EU na određen način znači prestanak djelokruga i ovlasti institucija političkog sustava i državne uprave koje su postojale od 1990. do 2004. g. te se one mogu smatrati povijesnima. Knjiga je popraćena bilješkama, prilozima, kao što su kazalo institucija, diplomatskih misija i konzularnih ureda, čelnika i povjerenika, te popisom kratica, pravnih izvora i literature. Kazala omogućuju brzo pretraživanje tijela, odnosno prezimena osobe. U kazalu institucija navedeni su ukinuti i postojeći savjeti, komisije, povjerenstva i druga tijela koja nisu pojedinačno obrađena u radu.

Tijekom 20. st. broj hrvatskih arhivskih ustanova i zaposlenika povećava se sa svakom novom vlašću. Jesu li povećanja posljedica istinske brige za arhivalije, ili bujanja administracije, ili želje svake nove države da se, pa i osnivanjem pripadajućih institucija, potvrdi kao samostalna zemlja? Hrvatski se arhivi u popriličnoj mjeri drže po strani i „nevidljivi“ su široj javnosti. Kako će se takav stav odraziti na pravo sadašnjih i narednih generacija na gradivo i objektivnu memoriju? Hoće li buduću istraživači umjesto arhivskog koristiti bibliotečno gradivo i tisak jer su bolje sačuvani, lakše pretraži i daleko dostupniji? Gospodarska kriza i nezaposlenost su tipični za zemlje u tranziciji. Ugrožava li strah za egzistenciju profesionalni integritet arhivista? Globalizacija, društvene i ekonomske promjene, veći zahtjevi korisnika, te novi pravci u arhivskoj teoriji od arhiva traže preuzimanje nove, aktivne uloge stvaratelja i čuvanja sjećanja društva u cjelini. globalizacija, društvene i ekonomske promjene, veći zahtjevi korisnika, te novi pravci u arhivskoj teoriji od arhiva traže preuzimanje nove, aktivne uloge stvaratelja i čuvanja sjećanja društva u cjelini. RH je od bivše SFRJ „naslijedila“ loš stav prema uredskom i arhivskom poslovanju. Iako Ustav RH posebice štiti stvari od osobitog kulturnoga i povijesnoga značenja nema razvijene svijesti da je današnje tekuće gradivo budući spomenik kulture.