Search

This investigation deals with electrochemical determination of parameters reflecting the corrosion resistance of stainless steel after the treatment of cleaning the iron contamination with a citric acid solution and subsequent passivation. The procedure of cleaning the iron contamination on surfaces of stainless steel with a citric acid solution is more acceptable for environmental, health and economic reasons compared to the commonly used nitric acid procedure. Since wrongly selected procedure conditions lead to application failure, the procedure required particularly accurate optimisation that may be conducted by electrochemical determination of corrosion resistance parameters. A major goal of this investigation was to optimize the conditions of citric acid cleaning procedure by determining the electrochemical parameters reflecting corrosion performance of treated stainless steel. The optimized conditions were concentration and temperature of the citric acid solution, time of exposure and subsequent passivation process. The optimisation of cleaning AISI 316L stainless steel with a citric acid solution was performed by immersion of steel plate into the citric acid of specific temperature and concentration for different times of immersion. After thorough rinsing of plate, passivation in air or NaOH was carried out. Electrochemical testing was conducted in 3, 5 % NaCl by measuring open circuit potential (EOC), following by electrochemical impedance spectroscopy and cyclic potentiodynamic polarisation. On the basis of the measurement results following corrosion resistance parameters were determined: open circuit potential (Eoc), pitting potential (Epit), passivation current (jpas) and polarization resistance (Rp). The optimal conditions of the citric acid cleaning procedure were found and it was determined that a combination of cleaning treatment with a citric acid solution and passivation either in air or in a NaOH solution improves the state of passivity and the appearance of the surface of stainless steel 316L.

Chemical cleaning of stainless steel surface is often necessary step in the industrial production of metal parts due to the presence of particles of exogenous iron and iron compounds. Pollution of stainless steel with iron particles usually happens during the machining or forming process with steel tools. These iron particles disturb the passive layer and quickly form rust spots if subjected to corrosive environment resulting in loss of one of the most basic stainless steel characteristics, shiny corrosion-resistant surface. Cleaning treatment, in practice, is usually performed by using nitric acid based solutions according to the standard ASTM A967. Procedure of stainless steel cleaning with citric acid has been recently accepted, and introduced into the standards ASTM A967 and ASTM A380, as an alternative to environmental and health-risky treatment with nitric acid. However, due to the fact that procedure requires precise optimisation of process parameters, it is poorly accepted in industry. The type of stainless steel being processed is the determining factor when selecting the most effective cleaning procedure. The three major variables that also must be considered and controlled for the cleaning process are time, temperature, and concentration. A thorough knowledge of the material types and passivation processes is paramount to achieving the desired results. Improper bath and process selection and/or process control will produce unacceptable results, and in extreme cases, can lead to catastrophic failure, including extreme pitting, etching and/or total dissolution of the entire component. This work addresses the application of an environmental friendly process of cleaning stainless steel with citric acid. Process parameters have been optimized by electrochemical procedure in order to obtain the most effective cleaning and corrosion-resistant stainless steel surface. Electrochemical optimization enables precise determination of process parameters in comparison to the tests specified in standards that rely on the visual estimation of surface. Solution concentration, temperature, time of cleaning and passivation method were determined by electrochemical laboratory procedure for polluted and severely corroded 316L stainless steel samples. To verify the electrochemical results salt spray tests were performed on the real samples comprising of five different stainless steel materials exhibiting various corrosion resistance properties.

U ovom radu ispitivan je postupak čišćenja željezom zagađene površine nehrđajućeg čelika AISI 316L otopinom limunske kiseline. Naime, do površinske kontaminacije česticama željeza ili ugljičnog čelika dolazi zbog pogrešaka u procesima proizvodnje, transporta ili skladištenja. Posljedica takvog zagađenja je pojava korozije koja nastupa već i u slabo agresivnim uvjetima te predstavlja veliki estetski i tehnološki problem. Čestice željeza prisutne na površini nehrđajućeg čelika narušavaju pasivni sloj od kromova oksida koji je odgovoran za otpornost nehrđajućeg čelika naspram korozije. Postupci i sredstva za čišćenje zagađenih i korozijom zahvaćenih površina koji se za sada najviše koriste u svrhu rješavanja ovog problema su većinom izrazito agresivna i otrovna, te kao takvi opasni i za ljude i za okoliš. Iz tog je razloga, u ovom radu, korišten alternativni postupak čišćenja željezom zagađenih površina nehrđajućeg čelika otopinom limunske kiseline, koji je prihvatljiviji i s ekološkog, zdravstvenog i ekonomskog aspekta. Ovaj postupak je tek nedavno prihvaćen kao alternativa izrazito rizičnom postupku čišćenja otopinom nitratne kiseline i uveden u norme ASTM A967 i ASTM A380. Budući da su u normi ASTM A967 samo navedeni, ali ne i precizno definirani procesni parametri, a krivo izabrani parametri dovode do neuspjele primjene, postupak je zahtijevao posebno precizno optimiranje. Elektrokemijsko optimiranje procesa čišćenja nehrđajućeg čelika AISI 316L otopinom limunske kiseline provedeno je u svrhu pronalaženja optimalnih procesnih parametara u okvirima koje propisuje norma ASTM A967. Traženi parametri bili su koncentracija i temperatura otopine limunske kiseline, te vrijeme izlaganja otopini limunske kiseline potrebno da se zagađena površina nehrđajućeg čelika očisti. Elektrokemijska ispitivanja su provedena metodom elektrokemijske impedancijske spektroskopije i potenciodinamičke cikličke polarizacije te mjerenjem korozijskog potencijala. Na temelju dobivenih rezultata pronađeni su optimalni uvjeti alternativnog postupka te je dokazano da se kombinacijom čišćenja otopinom limunske kiseline i pasivacije bilo na zraku bilo u otopini NaOH poboljšava stanje pasivnosti i izgled željezom zagađene površine od nehrđajućeg čelika.

Ispitivanje otpornosti nehrđajućih čelika u morskoj vodi veoma je značajno zbog velike primjene nehrđajućih čelika u izradi pomorske opreme, plovila i armature palube te kondenzatora s hlađenjem morskom vodom u elektranama. Dokazano je da korozijska otpornost najviše ovisi o kemijskom sastavu nehrđajućih čelika i stupnju agresivnosti okoliša kojem su izloženi. Više legirani nehrđajući čelici pokazuju veću otpornost na jamičastu koroziju u morskoj vodi. Propadanje konstrukcijskih materijala uslijed korozije može se usporiti ili spriječiti postupcima zaštite materijala od kojih je jedna metoda primjena inhibitora korozije, ali se takav oblik zaštite treba oprezno provoditi jer mala koncentracija inhibitora može pogodovati procesu korozije. U ovom radu prikazani su rezultati ispitivanja otpornosti sedam vrsta nehrđajućih čelika (TOP12, 304L, 204-Cu, 316L, 1.4362, 2101 i 2205) na jamičastu koroziju u prirodnoj morskoj vodi. Ispitan je i utjecaj sulfata na podložnost navedenih čelika jamičastoj koroziji u morskoj vodi sa i bez dodatka sulfata. Sva mjerenja su provedena metodom potenciodinamičke cikličke polarizacije. Iz mjerenja su određeni odgovarajući kritični potencijali koji služe kao temeljni elektrokemijski kriterij za procjenjivanje otpornosti metala na jamičastu koroziju. Na osnovi dobivenih rezultata dana je usporedba korozijskog ponašanja ispitivanih vrsta čelika u morskoj vodi te nakon 24 h izlaganja morskoj vodi i morskoj vodi u koju je dodan FeSO4.

Mokraćni sustav je kompleksan kemijski sustav u kojem mogu taložiti kamenci različitih sastava što je uvjetovano fizikalno-kemijskim, genetskim, endokrinim, anatomskim klimatskim, upalnim i dr. čimbenicima. Pojava kamenaca u bilo kojem dijelu mokraćnog sustava naziva se urolitijaza, a ona pripada skupini bolesti koje su od početka pisane ljudske povijesti prisutne u čovjekovu životu. Mnoge komplikacije povezane s urolitijazom mogu se ublažiti ureteralnim premošćivanjem. Pritom se koristi urološka proteza koja omogućuje protok urina pokraj istaloženih prepreka kroz mokraćni sustav. Ta urološka proteza je načinjena od inertnog sintetskog polimernog biomaterijala. Međutim, uočena je učestala pojava nastajanja naslaga na toj protezi u osoba koje su sklone stvaranju kamenaca, zbog čega je u tim slučajevima njihova dugotrajna uporaba u organizmu ograničena. U ovom je radu istraživan sastav naslaga na protezama uklonjenih iz mokraćnog sustava 42 pacijenta. Uzorci naslaga uzimani su s tri različita mjesta na protezi: s početka, iz sredine i s kraja. Korištene su dvije analitičke metode: termogravimetrijska analiza i FT-IR spektroskopijska analiza. Rezultati analize sastava naslaga na protezama uspoređeni su s rezultatima analize sastava kamenca.

U ovom radu je brzom i jednostavnom spektrofotometrijskom metodom, uobičajenog naziva fericijanid metoda, određen sadržaj ukupnih glukozinolata pet samoniklih biljaka porodice Brassicaceae. Iako određivanje sadržaja ukupnih glukozinolata gubi na aktualnosti primjenom suvremenih instrumentnih analitičkih metoda, ipak je korisno jer je prvi pokazatelj prisustva ove grupe spojeva u biljnom materijalu, posebno ako se radi o dosad neistraživanim biljkama. Fericijanid metoda je neenzimska, a temelji se na alkalnoj razgradnji glukozinolata i redukciji heksacijanoferata(III) nastalim razgradnim produktom 1-tioglukozom. Heksacijanoferat(III) je kromogeni spoj pa je moguće njegovom redukcijom spektrofotometrijski odrediti sadržaj glukozinolata u biljnom materijalu. Metoda je izvorno razvijena za određivanje sadržaja glukozinolata u uljanoj repici, a rezultati ovog istraživanja su pokazali da je primjenjiva i na samonikle biljke porodice Brassicaceae. Istraživanjem je po prvi put određen sadržaj ukupnih glukozinolata u samoniklim biljkama jadranskoj rumenici, streličastoj grbici, sredozemnoj rusomači, nepravilnoj gorušiki i čunjastom repušcu, sakupljenim na području park-šume Marjan (Split). Korišten je suhi biljni materijal i to čitava biljka, odnosno svi nadzemni dijelovi. Utvrđeno je da sve biljke sadrže glukozinolate, ali u različitim količinama.

Budući da su karboksilne kiseline izrazito značajna skupina spojeva sa širokim spektrom primjene u industriji, ali i brojnim značajnim ulogama u biološkim sustavima, detaljno izučavanje njihovih svojstava od velike je važnosti. Premda su konstante ravnoteže disocijacije karboksilnih kiselina u vodenim otopinama određene za brojne kiseline, mnogo je manje dostupnih podataka za druga otapala. U ovom radu detaljno su istražena protonacijska svojstva nekoliko karboksilnih dikiselina (maleinska, fumarna, ftalna, izoftalna) u metanolu potenciometrijskospektrofotometrijskim titracijama pri 25 °C i ionskoj jakosti 0, 01 mol dm3. Određene su vrijednosti pKa, kao i karakteristični spektri pojedinih protonacijskih oblika navedenih kiselina. Proučavana je i sukcinska kiselina, no zbog izostanka apsorpcije u UV-Vis spektralnom području, u njenom je slučaju korištena klasična potenciometrijska titracija s jakom bazom kao titransom. Dobivene vrijednosti pKa međusobno su uspoređene te je analiziran utjecaj izomerije i delokaliziranog π-sustava elektrona na protonacijska svojstva proučavanih kiselina. Također je na temelju usporedbe vrijednosti pKa određenih u vodi i metanolu prema Izmailovoj teoriji procijenjena razlika u elektrostatskoj stabilizaciji nabijenih vrsta u navedenim otapalima te razlika u specifičnim efektima otapala, prvenstveno uzrokovana kompeticijom molekula otapala za intramolekulske vodikove veze.

Antraks je akutna zarazna bolest uzrokovana gram pozitivnom aerobnom bakterijom Bacillus anthracis. Spore Bacillus anthracis u organizam sisavaca mogu se unijeti preko kože, inhalacijom ili putem jela i pića. Otporne su na mnoge komercijalno dostupne metode dezinfekcije poput sušenja, zagrijavanja, UV i gama zračenja, a u tlu mogu preživjeti i desetljećima. Nedavno je otkriveno da je jedna od sastavnih komponenata B. anthracis egzospore BclA (engl. Bacillus collagen-like protein of anthracis). Ugljikohidratni dio tog proteina je tetrasaharid koji na svom kraju sadrži specifični monosaharid, antrozu. S obzirom da antroza nije pronađena u sporama drugih bakterija, prikladna je kao ciljna molekula za razvijanje nove metode detekcije i identifikacije B. anthracis. Ciklički peptidi su posebno važni u dizajnu umjetnih receptora jer svojim sferičnim lipofilnim veznim mjestima odgovarajućeg oblika i veličine omogućuju vezanje točno određenog ugljikohidratnog supstrata. Prisutnost proton donorsko/akceptorskih funkcionalnih skupina omogućuje smještanje ugljikohidratnog supstrata unutar 3D peptidne strukture čime je omogućeno vezanje i u vodenom mediju. U cilju pronalaženja cikličkog peptida za selektivno određivanje antroze, uspješno su pripremljene knjižnice cikličkih peptida korištenjem tzv. tehnologije „čajnih vrećica“ (engl. “tea-bag” technology) i standardne Fmoc sinteze na krutom nosaču. Sposobnost selektivnog vezanja antroze priređenih knjižnica cikličkih peptida određena je mjerenjem fluorescencije, a iz dobivenih podataka odabrani su pojedinačni peptidi koji pokazuju najveći afinitet i selektivnost.

Procesi katalitičke oksidacije imaju izuzetno važnu ulogu pri rješavanju problema u zaštiti okoliša. Katalitička oksidacija može se sagledati kao napredna tehnologija za proizvodnju energije (npr. katalitičko spaljivanje metana u plinskim turbinama na metalnim monolitnim strukurama), a primjenjuje se i za naknadno pročišćavanje otpadnih plinskih struja (npr. za uklanjanje hlapljivih organskih spojeve, pročišćavanje ispušnih plinova iz automobila i sl.). U ovom radu izučavana je katalitička oksidacija hlapljivih organskih spojeva, a kao modelna komponenta izabran je toluen. Uobičajeno se kao katalizatori za katalitičku oksidaciju hlapljivih organskih spojeva primjenjuju plemeniti metali (Pt, Pd, i dr.). U novije vrijeme pozornost istraživača usmjerena je na pronalaženje jeftinijih i dostupnijih katalizatora, primjerice oksida prijelaznih metala. Istraživanja su pokazala da manganovi oksidi (MnOx) pokazuju veliku aktivnost pri katalitičkoj oksidaciji hlapljivih organskih spojeva, a njihova katalitička svojstva pripisuju se sposobnosti mangana da dolazi u različitim oksidacijskim stanjima. Također je ustanovljeno da miješani metalni oksidi pokazuju bolju aktivnosti od pojedinačnih oksida [1], [2]. Cilj ovog rada bila je priprema i detaljna karakterizacija miješanih metalnih oksida mangana (Mn-Fe, Mn-Ni i Mn-Cu) te ispitivanje njihovih katalitičkih značajki pri katalitičkoj oksidaciji toluena. Katalizatori su pripremljeni metodom koprecipitacije. Fizičko-kemijske značajke katalizatora određene su primjenom različitih metoda, kao što su XRD, SEM, TG/DSC, BET i dr. Testiranje aktivnosti navedenih metalnih oksida mangana i ispitivanje stvarne kinetike reakcije provedeno je u cijevnom reaktoru s nepokretnim slojem katalizatora pri atmosferskom tlaku. Ispitan je utjecaj raznih reakcijskih varijabli (početna koncentracija reaktanata, temperatura te vrijeme zadržavanja reakcijske smjese u reaktoru). Predloženi su odgovarajući mehanistički kinetički modeli i model reaktora, procijenjeni su parametri modela te je provedena ocjena prihvatljivosti modela. Rezultati provedenih istraživanja poslužit će kao osnova za razvoj metalnih monolitnih struktura s impregniranim slojem miješanih manganovih oksida kao katalitički aktivnom komponentom. [1] M. Ferrandon, J. Carnö, S. Järås, E. Björnbom, Appl. Catal. A 180 (1999) 141-151. [2] M. R. Morales, B.P.Barbero, L.E. Cadús, Appl. Catal. B 74 (2007) 1-10.

U okviru istraživanja glikoziliranih sustava za dostavu antigena sintetiziran je novi ampifilni dimanozilni lipidni derivat. Cilj istraživanja je naći kemijski i stereokemijski pogodan ligand za ciljanu dostavu antigena i na taj način pojačati učinak cijepljenja. Lektinski receptori C-tipa koji prepoznaju ugljikohidrate, među ostalim manozu, nalaze se na imunokompetentnim stanicama i sudjeluju u receptorima posredovanim interakcijama antigena i stanica. Novosintetizirani kemijski spoj sastoji se od polarnog dijela, dvije molekule manoze linkerom vezane na lizin, koji je amidnom vezom vezan na 1, 2-disteraoil-sn- glicero-3- fosfoetanolamin-N-[amino(polietilen glikol)-2000] (DSPE-PEG). Sinteza je provedena na način da je početni spoj, metil-α-D- manopiranozid, vezan na kiralan (R)-3-hidroksi- 2-metil propionat u nekoliko koraka. Vezanje na lizin provedeno je uz pomoć 1-etil-3[3- dimetilaminopropil]karbodiimid hidroklorida (EDC) i N-hidroksisulfosukcinimida (sulfo-NHS) te je tako dobiveni spoj kondenziran s molekulom DSPE-PEG. Dobiveni glikokonjugat je kemijski karakteriziran.

γ-irradiation is a unique method of polymer modification that offers temperature-independent, clean and homogenous reaction initiation and results in a sterile product. On exposing to γ-irradiation poly(ethylene oxide), PEO, can both crosslink and degrade what impacts its crystallinity and numerous properties (mechanical, conductivity, etc). The overall outcome depends on the irradiation conditions and PEO characteristics and their interplay [1]. Addition of nanoparticles to polymer materials is known to improve mechanical properties in particular and to reduce crystallinity of semicrystalline polymers [2] but interaction of irradiation and nanoparticle addition is poorly investigated field. PEO/silica nanocomposite films were modified and nanocomposite gels were prepared by γ-irradiation up to 100 kGy, in air or under nitrogen. Thermal analysis, optical microscopy, X-ray diffraction and FTIR spectroscopy revealed that outcome mostly depended on the state of PEO matrix on irradiation and that the state of the sample also influenced the effect of nanosilica addition while its concentration was less significant. Nanosilica induced heterogenous nucleation and increased crystallinity proportional to its concentration in unirraddited films. In PEO/nano-SiO2 solid films irradiated in air nanosilica did not provide radiation resistance but probably enhanced oxidative degradation by increasing content of the more radiation sensitive amorphous phase. It might facilitate crystallization of broken chains on irradiation of nanocomposite films resulting in additional crystallinity increase of samples irradiated to 50 kGy and significant deterioration of mechanical properties at higher doses, especially for samples irradiated in contact with air. In the same dose range irradiation PEO/nano- SiO2 aqueous solutions produced crosslinked nanocomposite gels of much lower crystallinity and better mechanical properties. Radiochemical effects of nanosilica likely contributed to further reduction of crystallinity in nanocomposite gels. Pronounced changes on addition of 20 wt % of nano- SiO2 to both nanocomposite films and gels indicate a possible synergism of γ-irradiation and nanoparticle addition.

The development of medicines is an elaborative task that demands a great deal of time and expertise in a broad range of physical and medicinal sciences. In this contribution, numerous aspects of drug development and production will be discussed. A particular focus will be laid on solid oral dosage forms. The development of generally drugs starts with the conceptual design of the target molecule, which is most commonly performed by medicinal chemists and biologists. Once the target molecule is identified, the research directions will go through a very complex labyrinth of synthetic and analytical evaluations before the molecule’s solid-state properties are considered in the crucial final steps of the research and development process. The understanding and full control over the solid- state properties of small molecule pharmaceutical agents (which excludes proteins and other macromolecules) plays are central role in the development of solid oral dosage forms. Small molecule drug candidates are known to exist in the form of various polymorphs, solvates or hydrates, as well as in amorphous phases. In addition, a broad range of phase transitions (e.g. polymorph interconversions, desolvation of solvates, etc.) can occur during pharmaceutical processesing, thus altering the desired physicochemical properties (e.g. dissolution rate, transport characteristics, morphology) of the drug candidate. Active pharmaceutical ingredients (APIs) are nowadays most conveniently developed and delivered as solid dosage forms. It is, therefore, not surprising that solid-state forms of APIs are regarded as immensely important not only form a clinical point of view, but also from legal and regulatory perspectives. The last 50 years witnessed extensive an systematic investigations in the area of pharmaceutical solid-state chemistry that led to the establishment of procedures for the systematic evaluation, understanding and control of solid-state properties of drugs. These investigations also resulted in the discovery of thousands of different crystalline forms of APIs, and thereby contributed to the wealth of knowledge and experience that presently allows the industry to craft efficient, safe and optimised drugs. This contribution also highlights the significant achievements in research and development of pharmaceutical solids in PLIVA in the last twenty years.

Izomerizacija lakog benzina ekološki je prihvatljiv proces kojim se dobiva izomerizat benzin, visoko oktanska komponenta za namješavanje komercijalnog benzina. U industrijskom procesu reaktanti su butan, pentan, heksan i njihova smjesa (laki benzin). Proces izomerizacije je konverzijski proces kojim n- parafini prelaze u izo-parafine. Proces se provodi uz prisutnost difunkcionalnog katalizatora. Cirkonijev sulfat je predstavnik nove generacije katalizatora u procesu izomerizacije, koji je ekološki prihvatljiviji od dosadašnjeg komercijalnog katalizatora, kloriranog aluminij oksida, uz puno veću učinkovitost od zeolitnih katalizatora. Tema istraživanja je usporedba cirkonij sulfat katalizatora različitih generacija, a cilj rada je bio matematički opisati proces izomerizacije n- heksana uz navedenu vrstu katalizatora. Proces izomerizacije lakog benzina opisan je izomerizacijom n-heksana. Eksperimentalni rad provoden je u cijevnom reaktoru na aparaturi projektiranoj i napravljenoj na Zavodu za tehnologiju nafte i petrokemiju FKIT- a. Proces je optimiran primjenom statističke metodologije planiranja eksperimenta.

Upotreba biorazgradljivih polimera predstavlja učinkovito rješenje problema rastuće količine otpadnih polimernih materijala. Jedan od takvih materijala je i polikaprolakton (PCL) čija se upotreba kao ambalažnog materijala sve više povećava zbog njegovih dobrih svojstava i netoksičnosti, a ima i izuzetno visoku elastičnost što mu daje savitiljivost i fleksibilnost te omogućuje široku primjenu. Međutim, negativno svojstvo većine biorazgradljivih polimernih materijala pa tako i polikaprolaktona visoka je cijena i niža primjenska svojstva pa se iz tog razloga najčešće koriste u kombinaciji sa sintetskim polimerima. U ovom su radu ispitivana svojstva folija pripremljenih od čistog polikaprolaktona te svojstva polimerne mješavine polikaprolakton/polietilen (PCL/LDPE). Uzorci su pripremljeni ekstrudiranjem na dvopužnom laboratorijskom ekstruderu, a folije su zatim dobivene prešanjem na hidrauličnoj preši. Dobivenim folijama određena su mehanička (lomno produljenje, ε i prekidna čvrstoća, σ) i toplinska svojstva (početna temperatura razgradnje, temperatura kod maksimalne brzine razgradnje kao i ugljenizirani ostatak). Ispitivanim uzorcima određen je i stupanj biorazgradljivosti nanošenjem mješovite kulture mikroorganizama te je provedeno određivanje ukupnog broja živih stanica bakterija vezanih na ispitivane uzorke. Rezultati su pokazali da pripremljeni uzorci PCL folija pokazuju dobra toplinska i mehanička svojstva te visok stupanj biorazgradljivosti u kratkom vremenskom periodu. Ispitivanja pokazuju da je PCL ojačan dodatkom LDPE-a dok se elastičnost materijala i brzina biorazgradljivosti smanjuju.

The susceptibility of natural fibers to biological damage is a serious problem in the protection of cultural heritage (CH) objects made of textile [1]. The treatment with ionizing radiation has been widely used for disinfestation and decontamination of CH artifacts and necessary doses established: up to 0.5 kGy for insect control, 4-10 kGy for fungi control, and 5-20 kGy for microbial decontamination. A number of wooden, paper, textile and leather items have been treated over the past 20 years at the 60Co gamma irradiation facility of the Ruđer Bošković Institute in Zagreb, Croatia [2]. Textile artifacts, mostly of ethnological significance, were efficiently disinfected by irradiation to less than 2 kGy dose. However, the application of higher doses for the control of fungi needs to be justified by investigating the effects of irradiation on textile fibers and to determine whether the treatment complies to the high standards of conservator specialists considering undesirable changes. The most common textile materials in CH artifacts - silk, cotton, linen and wool were chosen and model samples were γ-irradiated to D=120 kGy in contact with air. Such high dose ensures that all radiation effects are detected and could be later recognized in textiles samples irradiated to doses needed for fungi control. A lot on information on structural and chemical effects brought into a material on irradiation can be quickly determined assessing its thermal properties using DSC and TGA. DSC thermograms of irradiated model textile samples were monitored immediately on irradiation and after a 6-day postirradiation period and compared to those of unirradiated samples and of the same materials that were artificially aged. In spite of high dose the changes due to irradiation were comparable or lesser that those brought in by artificial ageing. Based on this results it can be proposed that radiation treatment is efficient and safe for fungi control of CH textile materials. [1] K. Kavkler, A. Demšar, Polym. Degrad. Stab. 97 (2012) 5, 786−792. [2] B. Katušin-Ražem, D. Ražem, M. Braun, Radiat. Phys. Chem. 78 (2009), 7/8 ; 729-731.

Sulfoximides (sulfoximines) are often described as “chemical chameleons” due to the variety of their reactions and especially to the potential of the sulfur atom as a stereogenic centre and the possibility for use in the asymmetric syntheses. Nevertheless, there are only few examples of vinyl sulfoximides in cycloaddition reactions [1]. Heterocyclic sulfoximide, 2, 3-dihydrobenzo[b]thiophene-1-imide 1-oxide, was synthesised early in 1965. by imination of 2, 3-dihydrobenzo[b]thiophene 1-oxide with hydrazoic acid. On the other side, heterocyclic sulfoximides where both carbons attached to sulfur are part of aromatic ring systems are more difficult to prepare and require different strategies [1]. Only recently, sulfimide (sulfilimine) and sulfoximide derivatives of monocyclic thiophene were prepared in the laboratory of Nakayama et al. [2]. Sulfoximide analogues of benzo[b]thiophene have not been reported yet, to the best of our knowledge. Our previous research includes 1, 3-dipolar cycloaddition reactions of benzo[b]thiophene 1, 1-dioxide [3], and the attempts to prepare the aforementioned sulfoximide analogue of benzo[b]thiophene, also in order to investigate its possible activities in cycloaddition reactions. We have succeeded in preparing the sulfimide derivative, but many attempts to prepare the sulfoximide analogue were so far unsuccessful [4]. Now, we wish to report on the synthesis of the first sulfoximide derivative of benzo[b]thiophene. We will describe our approaches and the route that includes the oxidation of the sulfimide into sulfoximide using the H2O2-P2O5 reagent [5]. Our first results are also showing that the new heterocyclic sulfoximide may be a dipolarophile in cycloadditions, thus, affording new tricyclic sulfoximides.

Mannosylated adamantyl-glycoconjugates, namely (2R)-N-(adamant-1-yl)-3-(a, b-D- mannopyranosyloxy)-2-methylpropanamide and (2R)-N- [3-(α-D-mannopyranosyloxy)-2-methylpropanoyl]-D, L- (adamant-2-yl)glycyl-L-alanyl-D-isoglutamine] were incorporated into liposomes and the surface of the liposome morphology was examined. In order to determine the entrapment efficiency, size, shape and surface changes on the liposomes, HPLC, dynamic light scattering (DLS) and atomic force microscopy (AFM) were used. We have previously shown the interaction of immunostimulating adamantyltripeptides and phospholipids in liposomal bilayers. Now, we were primarily interested to study incorporation profile of mannosylated adamantyl-glycoconjugates. We have demonstrated that the adamantyl moiety, due to its liphophilic properties, penetrates into the lipid core of the bilayer while the hydrophilic part with the mannosyl moiety is exposed on the liposome surface. After concanavalin A (Con A), a lectin, which specifically binds α-D-mannosyl residues, was added to the liposome preparation, increase in liposome size and appearance of aggregates has been observed. The enlargement of liposomes was ascribed to the specific binding of the Con A to the mannose present on the surface of the prepared vesicles. The AFM analysis revealed that the mannosylated 1- aminoadamantane molecules were evenly distributed in a lipid bilayer, while mannosylated adamantyltripeptide molecules grouped into small domains that raise above the bilayer surface. The molecule size and molecular geometry, as well as the hydrophilic and hydrophobic surfaces in the structure of mannosylated adamantylglycopeptides, are responsible for arrangement of molecules in the lipid bilayer. This approach might be a useful model for investigation of specific protein interactions with membrane receptors. Also, the adamantyl moiety may be considered as a potential membrane anchor for different carbohydrate or other molecules of interest, which could be bound on it and thus exposed on liposome surfaces and as such used in targeted drug delivery.

U nadzemnim dijelovima osamnaest svojti roda Hypericum, koji su sabrani u dvije uzastopne sezone, određena je količina ukupnih polifenola, netaninskih polifenola i trjeslovina. Kvantitativna analiza provedena je UV-VIS spektrofotometrijskom metodom, dok je odjeljivanje trjeslovina od netaninskih polifenola provedeno metodom kožnog praška. Količina navedenih spojeva u svim je uspoređenim svojtama različita, što je potvrđeno statističkom analizom, a udio netaninskih polifenola većinom je manji od udjela trjeslovina. Sadržaj ukupnih polifenola iznosi između 3, 96 i 16, 88%, netaninskih polifenola između 1, 52 i 8, 56%, a vrijednosti trjeslovina kreću se od 1, 71 do 9, 53%. Najveća količina ukupnih i netaninskih polifenola određena je u uzorcima vrsta H. hookerianum i H. kouytchense, dok je najveća količina trjeslovina određena u uzorku vrste H. kouytchense. Najmanju količinu ukupnih i netaninskih polifenola sadrže uzorci svojte H. richeri subsp. grisebachii, a trjeslovina uzorci vrste H. linarifolium. Količina navedenih spojeva u nekih se vrsta značajno razlikuje između dvije uzastopne sezone što odražava prilagodbu populacije sezonskim varijacijama okolišnih uvjeta.

Elektrokinetički (ζ) potencijal mjehurića inertnog plina u vodenim otopinama elektrolita daje vrijedne informacije za razumijevanje ponašanja međupovršinskog sloja vode uz inertne površine. Dosadašnje elektroforetske metode su zahtjevne i spore jer je potrebno proizvesti mjehuriće podjednake veličine u sustavu velike površinske napetosti. Predložena je nova, jednostavna i brza metoda za mjerenje elektrokinetičkog potencijala mjehurića inertnog plina u vodenim otopinama elektrolita. Metoda se temelji na mjerenju elektromotivnosti galvanskog članka sastavljenog od dvije referentne elektrode, jedne izložene mjehurićima a druge zaštićene od pristupa mjehurića. Razlika elektromotivnosti članka u prisustvu i odsustvu mjehurića posljedica je električnog polja oko mjehurića u kontaktu s referentnom elektrodom te je nazvana „ kontaktni potencijal“. Uz pomoć modela električkog međupovršinskog sloja izvedeni su izrazi za preračunavanje kontaktnog potencijala u elektrokinetički potencijal. Metoda je ispitana te je ustanovljeno da daje pouzdane rezultate. Ispitan je utjecaj pH na elektrokinetički potencijal mjehurića argona u vodenim otopinama različitih elektrolita. Za međupovršinu argon/vodena otopina elektrolita izoelektrična točka ustanovljena je pri pHiep ≈ 4 što je u dobrom slaganju s elektrokinetičkim mjerenjima.

Konstrukcija monokristalnih elektroda omogućila je direktno mjerenje površinskog potencijala (ψ0) pojedinih ploha metalnih oksida. Mjerenja površinskog potencijala znatno su unaprijedila analizu ravnoteže površinskih reakcija kao i poznavanje stanja površine. Površinski potencijal metalnih oksida ovisi o pH, a odstupanje od Nernstove jednadžbe određeno je omjerom površinskih koncentracija nabijenih površinskih skupina, što je važna informacija pri razmatranju ravnoteža međupovršinskih reakcija. Izmjereni su površinski potencijali različitih kristalnih ploha što je omogućilo praćenje transformacije površine te određivanje standardnih konstanti ravnoteža površinskih reakcija. Pretpostavljena je mogućnost postojanja više od jedne vrste amfoternih površinskih skupina na jednoj kristalnoj plohi. Razrađen je model za sustav u kojem su dvije različite kristalne plohe u direktnom kontaktu izložene vodenoj otopini elektrolita. Mjerenja površinskog potencijala pojedinih ploha safira i hematita ukazuju na nelinearnu ψ0(pH) funkciju. U širokom pH području (5 < pH < 9) površinski potencijal je blizak nuli, a elektrokinetički potencijal negativan. Ovaj neočekivani nalaz upućuje na značajan doprinos međupovršinske vode elektrokinetičkim pojavama. Elektrokinetička mjerenja s kemijski inertnim materijalima pokazuju ovisnost o pH, te da je izoelektrična točka međupovršinske vode oko pHiep ≈ 3. Prema tome je međupovršinska voda negativno nabijena u širokom pH području (pH > 5) što objašnjava negativni elektrokinetički potencijal usprkos neznatnog površinskog potencijala. Razlog za ovakvo ponašanje leži u većem afinitetu OH– iona spram međupovršine u odnosu na H+ ione. Postojanje nabijenog sloja vode uz metalne okside znatno otežava istraživanje površinskih reakcija i stanja u električnom međupovršinskom sloju metalnih oksida i dovodi u pitanje sve dosadašnje rezultate dobivene za ove sustave.

Current therapy in case of poisoning with organophosphorus (OP) nerve agents and pesticides includes an antimuscarinic drug (e.g., atropine), an anticonvulsant drug (e.g., diazepam), and an acetylcholinesterase (AChE) reactivator of the quaternary pyridinium aldoxime family (pralidoxime, trimedoxime, obidoxime, HI-6, Hlö-7). However, commonly used quaternary pyridinium aldoximes do not cross the blood-brain barrier (BBB) due to their permanent positive charge, thus preventing reactivation of central nervous system (CNS) inhibited AChE. Recently attempts have been made to develop efficient uncharged reactivators, including N-substituted 2-(hydroxyimino)acetamides. Here, we describe method susceptible for preparation of highly functionalized and structurally diverse N-substituted 2-(hydroxyimino)acetamides. The preparation starts with commercially available (E)-3-phenylprop-2-en-1-ol which is easily converted in the 1, 8-diazabicyclo[5.4.0]undec-7-ene (DBU) catalyzed reaction into corresponding allyl trichloroacetimidate. The allyl trichloroacetimidate is subsequently submitted to thermal Overman rearrangement to give 2, 2, 2-trichloro-N-(1-phenylallyl)acetamide which is hydrolized under alkaline conditions to 1-phenylprop-2-en-1-amine. Amine group was protected using di-tert-butyl dicarbonate to give tert-butyl (1-phenylallyl)carbamate. Subsequently alkene group underwent hydroboration with 9-borabicyclo[3.3.1]nonane (9-BBN) followed by oxidation of the resulting organoborane with hydrogen peroxide to form anti-Markovnikov alcohol tert-butyl (3-hydroxy-1-phenylpropyl)carbamate. Alcohol moiety was converted to the azide moiety with diphenyl-phosphoryl azide (DPPA) in the presence of DBU. Treatment of the resulting N-protected amine with triflouroacetic acid (TFA) gave 3-azido-1-phenylpropan-1-amine. Finally, amidation of ethyl glyoxylate oxime with 3-azido-1-phenylpropan-1-amine yielded the final product N-(3-azido-1-phenylpropyl)-2-(hydroxyimino)acetamide. The prepared N-(3-azido-1-phenylpropyl)-2-(hydroxyimino)acetamide can be further structurally modified since azide moiety can undergo extremely reliable Cu(I) catalyzed Huisgen dipolar cycloaddition of azides and alkynes, thus enabling implementation of various structural elements with different functional groups. This is of utmost importance in order to develop new efficient uncharged AChE reactivators.

Ozon, koji je dugo vremena bio prilično konstantan mikrosastojak zraka, tijekom zadnjih stotinu godina pokazuje u prizemnim slojevima atmosfere stalan porast koncentracije koja je danas veća nego ikada[1]. Njegov se volumni udio od predindustrijskog razdoblja povećao od 2-4, 5 puta a i dalje raste[1]. Izvor ozona u troposferi su prvenstveno fotokemijske reakcije u kojima sudjeluju lakohlapljivi organski spojevi (VOC) i dušikovi oksidi (NOx)[2]. U sklopu istraživanja koje je provedeno u razdoblju od 27.travnja do 19. listopada 2005. na Malom Lošinju mjereni su udjeli komponenata fotokemijskog onečišćenja, u prvom redu ozona, procijenjen je njihov utjecaj na vegetaciju te pomoću indikatora fotokemijskog onečišćenja procijenjena je kakvoća zraka na mjernoj lokaciji. Izmjereni podaci raspravljeni su u odnosu na smjernice EU (EU Direktiva 2002/3/EC i 2008/50/EC). Za određivanje korelacije između izmjerenih volumnih udjela ozona i meteoroloških parametara koristila se multivarijatna metoda analiza glavnih komponenata (PCA). Iako je Mali Lošinj tijekom ljetnog razdoblja pod težim prometnim opterećenjem, vrijednosti dva fotokemijska indikatore onečišćenja pokazuju nisku fotokemijsko onečišćenje. Također, Mali Lošinj ne pokazuju „vikend učinak“ koji bi upućivao na značajan utjecaj antropogenih izvora (prvenstveno prometa i daljinskog transporta). Vrijednosti AOT40 indeksa pokazuju da postoji mogućnost negativnog utjecaja ozona na vegetaciju. Rezultati PCA pokazali su da su veće koncentracije ozona povezane sa sporo-pokretnim područjima visokog tlaka koji rezultiraju u sunčanom, vlažnom i vedrom vremenu i laganom vjetru te zračnim masama nošenim od strane Jadranskog mora.

Hidantoini (imidazolidin-2, 4-dioni) predstavljaju sveprisutnu strukturnu jezgru koja se može naći u brojnim prirodnim produktima i bioaktivnim heterocikličkim spojevima. Različita farmakološka svojstava hidantoina i njihovih derivata, kao što su antifungalna, antibakterijska, antiupalna, antitumorska, a koriste se i kao lijekovi za liječenje hipoglikemije te antidepresivi, antiepileptic i sl., dovode do intenzivnog razvoja različitih sintetskih puteva. Uvođenjem ferocenske jedinice na poziciji N(1) ili na C(5) hidantoinskog prstena nilutamida (nesteroidni antiandrogen) pripravljen je prvi ferocenil-aril- hidantoin. Imajući u vidu zanimljiva svojstva hidantoina i njihovih derivata, pripravili smo višestupanjskim sintezama spojeve tipa I i II. U nastavku istraživanja bit će opisana konformacijska analiza pripravljenih hidantoinskih derivata kao potencijalno biološki aktivnih spojeva.

Intenzivna poljoprivreda na velikim površinama uz veliku mehanizaciju i malo radne snage zahtjeva učinkovito rješavanje problema vezanih uz kontrolu biljnih i životinjskih nametnika kako bi se sprječili gubici i osigurala ekonomska prihvatljivost. Za tu svrhu su uglavnom primjenjuju različite vrste pesticida. U razvijenim zemljama svijeta strogo je regulirana upotreba pesticida i zabranjeni su oni s najštetnijim utjecajem na okoliš i zdravlje ljudi. Usprkos tome, jako raširena i često nestručna upotreba pesticida rezultira njihovim povećanim koncentracijama u okolišu, vodi i tlu, a ponekad dospijevaju i u hranu. Zbog toga je velika pozornost znanstvene i stručne zajednice posvećena razvoju učinkovitog sustava njihovog uklanjanja i/ili razgradnje. U ovom radu prikazani su rezultati istraživanja fotokatalitičke razgradnje odabranog herbicida na imobiliziranom sloju fotokatalizatora (TiO2/kitozan). Istraživanja su provedena u posebno dizajniranom kotlastom reaktoru anularnog tipa s recirkulacijom uz uporabu niskotlačne živine lampe (254 nm) kao izvora zračenja. Kao modelna komponenta izabran je predstavnik često primjenjivanih triazinskih pesticida – terbutilazin, koji predstavlja glavnu aktivnu komponentu komercijalnog herbicida koji dolazi pod trgovačkim nazivom Radazin Extra TZ (proizvođač Herbos, Sisak). Planirana istraživanja obuhvaćaju pripremu imobiliziranog sloja fotokatalizatora i njegovu detaljnu karakterizaciju, povezivanje fizičko-kemijskih, mehaničkih i katalitičkih značajki fotokatalizatora te ispitivanje utjecaja reakcijskih uvjeta na brzinu reakcije (temperatura, početna koncentracija reaktanta, pH, izvor i intenzitet UV zračenja i dr.). Za pripremu imobiliziranog sloja fotokatalizator primjenjen je komercijalni TiO2 (P-25, Degussa/Evonik) uz dodatak prirodnog polimera (kitozan) koji omogućava nanošenje sloja fotokatalizatora na odgovarajući tekstilni materijal koji služi kao nosač. Imobilizacija je provedena na različitim vrstama tekstilnih materijala, a najbolji rezultati su dobiveni uz uporabu miješanog materijala lan-pamuk-poliester i staklenih vlakana. Preliminarna istraživanja odnosila su se na ispitivanje mehaničkih značajki i primjenskih svojstava fotokatalizatora pri različitim radnim uvjetima. Ispitivanje mehaničke stabilnosti uključivalo je analizu postojanosti kitozana i mogućnosti ispiranja Ti (tzv. leaching). Detaljna karakterizacija katalizatora provedena je primjenom različitih instrumentalnih metoda. Fizičko-kemijske značajke fotokatalizatora ispitane su pomoću SEM, EDX, BET, TGA i FTIR analize, dok je stabilnost katalitičkog sloja analizirana pomoću TOC, ICP-MS i AAS analize. Pri izučavanju primjenskih svojstava imobiliziranog sloja fotokatalizatora analiziran je utjecaj fotolitičke i toplinske razgradnje te je provedena fotokatalitička razgradnja pri različitim radnim uvjetima. Za praćenje razgradnja terbutilazina i stupnja mineralizacije primjenjeni su rezulati HPLC i TOC analize, dok je dodatna identifikacija međuprodukata razgradnje provedena primjenom GC-MS. Krajnji cilj istraživanja je predlaganje kinetičkog modela i modela reaktora, ocjena prihvatljivosti modela te određivanje ključnih parametara izvedbe fotokatalizatora i rada reaktora.

Starch generally consists of two different fractions, amylose, (linear α-1, 4 linked polymer) and amylopectin, (α-1, 6 branched α-1, 4 polymer). A helical structure for starch was proposed in 1937 [1], and there appear three double helix structures – type A, B and V. Type V has the biggest central cavity which leads to the ability of starch to absorb linear molecules. Complexing agents may include any molecule with a lipophilic component, and a structure with a diameter of 4.5– 6 Å. Linear α-helical regions of starch helix form an inclusion (or clathrate) compounds with single- tailed surfactants and triiodide ions. Recently, we published a triiodide-starch complex redox electrode response mechanism [2]. We also published a paper on a new potentiometric surfactant sensor electrode [3] preparation and usage based on a highly lipophilic 1, 3-didecyl-2- methyl-imidazolium (DMI) cation and a tetraphenylborate (TPB) antagonist ion. This compound was used as a sensing material and incorporated into the plasticized PVC-membrane. Direct potentiometry measurements were used to monitor the potential change in starch inclusion complex forming: a) platinum redox electrode//Ag/AgCl electrode system was used to monitor triiodide ion-starch complex formation by starch addition and fixed triiodide ion concentration , and b) a potentiometric surfactant sensor electrode//Ag/AgCl electrode system was used to monitor the surfactant-starch complex formation with fixed starch amount and increasing surfactant concentration. Presented data showed a redox potential change in both cases, a) decrease of the potential as a result of starch-triiodide inclusion formation and decrease of triiodide ion concentration, and b) shifted potential increase in starch solution compared to surfactant response in pure water, representing a surfactant immobilization in starch-surfactant inclusion complex.

The antimicrobial activity of quaternary ammonium salts of pyridiniumoxime against four food pathogenic bacteria, the Gram positive Bacillus subtilis and Listeria monocytogenes, as well as the Gram negative Escherichia coli and Yersinia enterocolitica, were evaluated. Changes of proteome in these bacteria grown under stress conditions were identified. By the application of a new method for sample preparation, followed by both in-gel and in- solution digestion and LC– MS/MS, both characterization and comparison of proteomes of these food pathogens were achieved. It was shown in all investigated bacteria that someof the proteins of key importance for protein turnover and bacterial metabolism are down regulated. Some stress proteins involved in protein folding and degradation were up regulated. Most of both up- and down-regulated proteins belong to the group of proteins with high abundance. Flagellin is the only protein of lower abundance that was found to be down regulated in two strains, B. subtilis and E. coli. The presented results give the better view into the proteome of food pathogens, and pave the way for further investigation of their virulence, pathogenicity and detection of biomarkers for tracing the ways and sources of food contamination.

Derivati adamantana pobuđuju veliko zanimanje zbog svojih bioloških aktivnosti. Mnogi od njih pokazuju potencijalno terapeutsko djelovanje. U kliničkoj upotrebi za liječenje neurodegenerativnih poremećaja, viralnih infekcija i dijabetesa tipa 2 trenutno se nalazi sedam spojeva. Ugradnjom lipofilne adamantanske podjedinice u spojeve povećava se njihova propusnost kroz membranu i/ili susceptibilnost prema hidrolitičkim enzimima (amidazama i esterazama) i tako povećava biološka dostupnost. Adamantanske aminokiseline koriste se za modifikaciju biološki aktivnih peptida, kao što su enkefalini i desmuramilpeptidi. Modificirani peptidi također se koriste u istaživanjima peptid-receptor interakcija. Naime, uvođenjem neprirodnih aminokiselina uzrokuju se konformacijske promjene u peptidima. Osobito su zanimljive aminokiseline s velikim supstituentima u bočnim ograncima jer mogu umanjiti konformacijsku mobilnost peptida. Naš cilj bio je pripraviti novu β-adamantansku aminokiselinu koja će se dalje koristiti u SAR (structure-activity relationship) ispitivanjima adamantanskih desmuramildipeptida. Kao prekursor korišten je etilni adamant-2-ilidencijanoacetat iz kojeg je ujedno moguće pripraviti i α-adamantansku aminokiselinu. Racemična 2-(adamant-2-il)-3-aminopropionska kiselina dobivena je u svega tri koraka u vrlo dobrom iskorištenju, a u svrhu provođenja rezolucije ispitane su metode kemijskih i enzimskih transformacija.

Pyrones, biologically active compounds, are fundamental moieties of many naturally occurring compounds, as well as many synthetic compounds. They have numerous applications in medicine as pharmaceuticals, in agriculture as pesticides, and are often used as photosensitizers. Derivative of γ-pyrone 2, 6-di(p-tolyl)-4H-pyran-4-one was previously prepared by microwave-assisted decarboxylation of 6-p-tolyl-3-p-toluyl-dihydro- pyran-2, 4-dione. Exposure of solution of compound 1 in dichloromethane to UV radiation (λ = 256 nm) led to changes in its absorption spectrum. The appearance of isosbestic points suggests equilibrium between at least two species in solution: compound 1 and one or more photoproducts. From the reaction mixture a product of photochemical rearrangement 4, 6-di(p-tolyl)- pyran-2-one (2) was isolated, which was confirmed by IR, 1H-NMR, 13C-NMR spectra. Absorption and emission spectra of compound 2 have been studied and compared to corresponding spectra of compound 1. These spectra give information about the molecular electronic transitions, essential for determination of reaction mechanisms and prediction of the curse of photoreaction. Further on, DFT calculations were made to get more insight on the mechanism of this photochemical rearrangement. Structural characteristics of the isolated photoproduct 2 were also compared to that those of unsubstituted α-pyrone.

Klasično se fazni prjelazi u čvrstom stanju dijele na prijelaze prvog reda (kod kojih postoji diskontinuitet prve derivacije Gibbsove energije) te fazne prijeleze drugog, ili općenito viših redova (diskontinuiteti su u drugoj ili višim derivacijama Gibbsove energije). Fazni prijelazi prve vrste nazivaju se i rekonstruktivnima budući da se strukture polazne i konačne strukture bitno razlikuju. Takov fazni prijelaz nuždno pokazuje termalnu histerezu. Fazni prijelazi drugog reda zbivaju se usklađenim pomakom molekula kroz cijeli kristal do kojega dolazi pri određenoj kritičnoj temperaturi, zbog čega su faze strukturno slične. Kod njih također postoji jasna geometrijska veza između kristalnih rešetaka dviju faza, a termalna histereza se ne može pojaviti. Dotičnoj se podjeli suprotstavio Y. Mnyukh, koji smatra da se svi fazni prijelazi zbivaju mehanizmom nukleacije nove faze i potonjim rastom kristala nove faze unutar kristala izvorne. Dipivaloil-(3-ciklopentilpropanoil)metan (I) na sobnoj temperaturi kristalizira u triklinskoj prostornoj grupi P-1 s dvije simetrijski neovisne molekule u jediničnoj ćeliji, od kojih jedna pokazuje strukturni nered u ciklopentilnoj skupini. Hlađenjem dolazi do faznog prijelaza pri čemu nestaje strukturni nered, te dolazi do inverzije zakreta triketonske skupine svake druge molekule. Strukture su obih polimorfa vrlo slične, te su povezane približnom transformacijskom matricom T = (1/2, 0, 0 ; 0 1 0 ; 0, 0, 1), što je u skladu s ponašanjem očekivanim za fazni prijelaz drugoga reda. Međutim, mjerenje temperature faznog prijelaza diferencijalnom pretražnom kalorimetrijom (DSC) pokazalo je postojanje termalne histereze, koja je dapače prilično široka (preko 1 K), a usporedba ponašanja jediničnog kristala i polikristalnog uzorka u DSC pokusu jasno ukazuje na to da se fazni prijelaz odvija nukleacijom i rastom nove faze, u skladu s Mnyukhovim mehanizmom. U sklopu ovoga će izlaganja biti ukazano na eksperimentalne postupke koji su se pokazali korisnima za određivanje mehanizma faznog prijelaza, kao i na moguće stranputice na koje nepotpun eksperimentalni opis faznog prijelaza u čvrstom stanju može navesti.

Hydroxamic acids (Scheme 1), a group of naturally occurring and synthetic weak organic acids fulfill a variety of important roles in biology and medicine. A number of them exhibit antitumor, antimalarial or antibacterial activity, they are used in treatment of iron overload disorders and in treatment of lung silicosis. Much of their biological activity is related to their capability to form very stable chelates with various metal ions, most specific with ferric ions [1]. Hydroxamic acids are effective and selective inhibitors of enzymes such as peroxidases, ureases and matrix metalloproteins [2]. The pharmacological effects of hydroxamic acids and their derivatives have been attributed not only to metal chelation or enzyme inhibition but also to their ability to serve as nitroxyl (HNO/NO) and nitric oxide (NO) donors [3]. However, the mechanism underlying the formation of these reactive nitrogen species is not clear and requires further elucidation. In the present study, the oxidation of acetohydroxamic, N-methylacetohydroxamic and benzohydroxamic acids with hexacyanoferrate(III) complex anion were investigated using stopped-flow technique. The obtained pH dependences of the oxidation rates indicate that for all three hydroxamic acids the reactive species are the deprotonated ones. The second order rate constants, the activation enthalpies and the activation entropies for the reactions of hydroxamic acids anions with Fe(CN)63− at 25 ºC, I = 2 mol dm−3 (NaClO4) were determined.

Small molecules targeting DNA and RNA have attracted significant scientific interest not only because of their biomedicinal applications, but also due to widespread use of spectrophotometric markers in the related scientific research – for instance, fluorescent techniques significantly developed during the last two decades and now represent about 60% of the detection enabling technologies used in molecular biology and medicine. Small molecules targeting double stranded (ds)-DNA/RNA often rely on the one dominant non-covalent binding mode for their interaction (e.g., intercalation, minor or major groove binding, external electrostatic binding). However, the combinations of different binding modes as well as additional steric and structural features controlling three-dimensional recognition were intensively explored within the last decades. Our research was particularly focused on the small molecules binding via non-covalent interactions (logKs > 5 M-1) to the most of naturally occurring ds-DNA and ds-RNA secondary structures and yielding different signals for each of the most common secondary structures (e.g. A-DNA/RNA, B-DNA, subtypes of DNA characterized by narrower minor groove, etc.) by sensitive and biologically applicable methods (UV/Vis, CD, fluorescence). The development of such single-molecule sensors, able to report simultaneously the presence of several different secondary structures of ds-DNA and ds-RNA species by different spectroscopic signals could replace the necessary application of several dyes, each one specific for one ds-DNA or ds-RNA target. Obtained results point out that the such multipurpose signalling selectivity can be achieved by fine tuning of small molecule structure (steric and DNA/RNA-binding/repulsion contacts) in respect to the slightly different binding sites of various ds-polynucleotides.

Synthetic surface-active substances (surfactants) are produced worldwide in large amounts. Surfactants as environmental pollutants are present in various materials, including natural and waste waters, process solutions of industrial enterprises, household consumer products, etc. The most widely used technique in ionic surfactant analysis is the so-called two-phase titration method, but this technique suffers from a large number of drawbacks (limitation of application to strongly coloured and turbid samples, the toxicity of the organic chlorinated solvent used, the formation of emulsion during titration which can disturb visual end-point detection, the numerous matrix interferences, etc). The potentiometry with ion-selective electrodes (ISE) used as sensors, is a promising, simple, rapid available and inexpensive method for determining surfactants, which overcomes most of the limitations mentioned. The electrode may be sensitive to the analyte or to the titrant. Basically, these electrodes have the same design: the electroactive part of an ISE membrane consists of an ion-pair (C+ A), where A is anion of an anionic surfactant (AS) and C is positively charged counter ion, usually a cation of a cationic surfactant (CS). This kind of ISE is suitable for the detection of A and C+. In this investigations 1, 3-didecyl-2-methylimidazolium-tetraphenylborate (DMI-TPB) was used as sensing ion-pair element which was implemented on a screen-printed carrier, consisting of a conducting substrate as a sensing material carrier and an Ag/AgCl electrode as a reference. Platinum, gold and carbon paste were used as conducting carriers. The sensor was applied for potentiometric determination of single pure and technical grade ionic surfactants and their content in commercial products.

Global Harmonization Initiative (GHI) is a network of scientific organizations and individual scientists working together to promote harmonization of global food safety regulations and legislation in an attempt to eliminate hurdles. It was founded in 2004 as a joint activity of the US-based Institute of Food Technologists (IFT) International Division and the European Federation of Food Science and Technology (EFFoST). The objective is to discuss, globally, the scientific issues that buttress the decisions made by individual governments and international regulatory bodies in order to achieve global scientific consensus on such issues. The Global Harmonization Initiative (GHI) Working Group anticipates that elimination of the regulatory differences will make it more attractive for the private sector to invest in food safety R&D, consequently strengthening the competitiveness of each nation's food industry and of the industries supplying the food sector. Harmonizing global regulations will facilitate the application of new technologies, encouraging the food industry to invest in such technologies to ensure better safety and quality for consumers!

Perimidines or 1H-perimidines represent an important class of heterocyclic compounds built up of a dihydropyrimidine ring peri-fused to a naphthalene moiety. In the past decades efficient synthetic methods for the preparation of perimidines are in focus of research [1, 2] as well as their targeted functionalizations to give rise to new multicomponent systems with interesting pharmaceutical properties: antifungal, antiulcer, antitumor or antimicrobial [3, 4]. Here we report synthesis of four 2-substituted perimidine derivatives. IR and NMR spectroscopic results, single-crystal X-ray structure analysis ((1H-perimidine-2-yl)-methanol) and powder X-ray structure analysis (2-cyanomethyl-perimidine) as well as DFT calculations are also reported. Perimidines exhibit 1, 3-annular tautomerism due to two possible hydrogen positions at one or the other endocyclic nitrogen atoms or both resulting in the imine or enamine forms.

Mnogi živi organizmi, napose životinjski, formiraju mineralne strukture, biološki kontroliranim procesom poznatim kao biomineralizacija. Tako stvoreni materijali su prirodni organsko-anorganski kompoziti, pri čemu je neki od polimorfa kalcijeva karbonata jedna od češćih mineralnih komponenti. Tako se npr., ljuštura morskog puža Haliotis rufescens sastoji od kalcitnih i aragonitnih slojeva te u njih ugrađenih karakterističnih biopolimernih molekula za koje se pretpostavlja da su odgovorne za biomineralizaciju. U ovom je radu, istraženo djelovanje intersticijskog polipeptida izoliranog iz zelenog sloja ljušture morskog puža, GP, na proces spontanog taloženja polimorfa kalcijeva karbonata iz prezasićenih vodenih otopina. Pri tome su proučavana tri modelna sustava, različitih početnih prezasićenosti, u kojima je, posljedično, i početni mineraloški sastav taloga bio različit. U sustavu najniže prezasićenosti taložio je kalcit, dok je u sustavu više prezasićenosti inicijalno taložila smjesa kalcita i vaterita. U sustavu koji je po sastavu glavnih anorganskih komponenti podražavao plaštenu tekućinu (morsku vodu), taložio je isključivo aragonit. Analizom kinetičkih podataka procesa taloženja te rentgenskom analizom, FT-IR spektroskopijom, svjetlosnom konfokalnom mikroskopijom i pretražnom elektronskom mikroskopijom je utvrđeno da dodatak GP, u proučavanim sustavima uzrokuje inhibiciju taloženja i promjenu morfologije kristala, što je posljedica, kako adsorpcije GP na plohe kristala, tako i njegove ugradnje u strukturu mineralne matrice.

Uslijed širokog područja njihove primjene, sve više rastu zahtjevi za unapređenjem specifičnih svojstava polimernih materijala. Poseban nedostatak polimernih materijala njihova je niska toplinska postojanost i slaba otpornost na gorenje. Halogeni spojevi su vrlo učinkoviti usporivači gorenja za polimere, ali u novije vrijeme se izbjegavaju zbog mogućeg štetnog utjecaja na zdravlje, te potrebe odvojenog prikupljanja i zbrinjavanja polimera koji sadrže halogene. Zbog toga se sve češće primjenjuju usporivači gorenja na bazi fosfora uz dodatak nanopunila. U ovom je radu istraživan utjecaj amonijevog polifosfata i organski modificirane nanogline montmorilonita na toplinsku postojanost polistirena visoke udarne žilavost (HIPS-a). Osim montomorilonita korišteno je i mikropunilo zeolit za koji se u literaturi pokazalo da može dodatno utjecati na smanjenje gorivost kroz stvaranje kompleksnih aluminosilikofosfatnih spojeva. Uzorci su pripremljeni ekstrudiranjem u dvopužnom ekstruderu, a toplinska postojanost uzoraka ispitana je dinamičkom termogravimetrijskom analizom (TGA). Kako dodatak punila uvijek utječe i na mehanička svojstva uzoraka, ona su ispitana određivanjem prekidne čvrstoće i prekidnog istezanja. Iz rezultata se može zaključiti da sam zeolit nema mjerljivog utjacaja na toplinsku stabilnost HIPS-a, nego je njegovo djelovanje vidljivo tek uz dodatak usporivača gorenja. Međutim, zeolit ima negativan utjecaj na mehanička svojstva tako da je najbolje rezultate pokazao uzorak koji umjesto zeolita sadrži organski modificirani montmorilonit. Taj uzorak ima toplinsku stabilnosti vrlo sličnu uzorcima sa zeolitom, ali uz mnogo bolja mehanička svojstva.

Kaliksareni su među najraširenijim molekulama domaćinima u supramolekulskoj kemiji, budući da je funkcionalizacijom donjeg i/ili gornjeg oboda kaliksarenskog prstena moguće prirediti derivate koji selektivno prepoznaju i vežu različite ione ili neutralne molekule. S obzirom da su analitičke metode temeljene na fluorescenciji vrlo osjetljivije, brze, selektivne i raznolike, jako je zanimljiva funkcionalizacija kaliksarena fluoroforima koji će pri kompleksiranju dati fluorescencijski odgovor, bilo pojačanjem, bilo gašenjem fluorescencije. U ovom radu istraženo je kompleksiranje alkalijskih kationa i fluorescencijski odgovor dvaju takvih derivata kaliksarena koji na donjem obodu kaliksarenskog prstena imaju dvije, odnosno četiri fenantridinske podjedinice: 5, 11, 17, 23-tetra-tert-butil- 25, 26, 27, 28-tetrakis-((fenantridin-6- il)metoksi)kaliks[4]arena i 5, 11, 17, 23-tetra- tert- butil-25, 27-dimetoksi-26, 28-bis- ((fenantridin-6- il)metoksi)kaliks[4]-arena u sustavima otapala acetonitril/diklormetan i metanol/diklormetan. Spektrofotometrijskim i spektrofluorimetrijskim titracijama određene su konstante stabilnosti kompleksa stehiometrije 1:1. Pokazano je da ligand 1 znatno bolje veže katione alkalijskih metala u odnosu na spoj 2, što je očekivano s obzirom na strukturne razlike tih dvaju spojeva. U oba slučaja pri kompleksiranju dolazi do povećanja intenziteta fluorescencije. Stabilnost kompleksa u otapalu metanol/diklormetan osjetno je manja od one u sustavu acetonitril/diklormetan.

Mehanokemijske metode priprave imina poznate su već dvadesetak godina [1]. Ipak, malo je literaturnih podataka o utjecaju vlage ili para otapala na reakcije kondenzacije aromatskih amina i aldehida u čvrstom stanju [2]. U ovome radu istraživana je kinetika reakcija u čvrstom stanju mesalazina s četiri aromatska aldehida: o-vanilinom, vanilinom, 2-hidroksi-1- naftaldehidom i 2-naftalde-hidom. Sinteza iminâ u čvrstom stanju provedena je na dva načina: mljevenjem reaktanata s katalitičkom količinom kapljevine te starenjem reakcijske smjese u različitim uvjetima [3]. Pokazano je da se reakcije kondenzacije pri mljevenju mogu ubrzati dodatkom etanola koji sadrži katalitičku količinu trietilamina. Isto tako u pokusima starenja, pokazano je da se kondenzacija može ubrzati atmosferom visoke vlažnosti ili parama smjese trietilamin-etanol. Pripravljeni spojevi opisani su FTIR spektroskopijom, diferencijalnom pretražnom kalorimetrijom te difrakcijom rentgenskih zraka na praškastom uzorku i jediničnom kristalu.

Cyclopalladated complexes of azobenzenes have been widely studied primarily because of their application in organic synthesis and in the design of new catalysts, liquid crystalline materials and bioactive compounds. Since dicyclopalladated azobenzenes absorb strongly in the visible region and some of them also show fluorescence in the solution and in the solid state at room temperature they are good candidates for photosensitizers. Furthermore, these compounds contain two easily exchangeable solvent ligands and thus have been used as precursors for preparing a variety of new complexes relevant for sensors and optical devices. Herein, we describe the synthesis, spectroscopic and structural characterization of novel series of dicyclopalladated 4, 4'-disubstituted azobenzenes (Scheme 1). Electrospray mass spectrometry provided a detailed insight into their fragmentation pathways. UV-vis kinetic measurements were used to study the cyclopalladation reactions of the investigated azobenzene ligands in N, N-dimethylformamide (DMF).

Vodikove veze te koordiniranje Lewisovih baza na metalne katione vjerojatno su najčešće rabljene interakcije u dizajnu kristalnih struktura. Mada se često javljaju pokušaji sinteze novih metrijala strategijom koja se temelji na ligandima koji mogu stvarati vodikove veze sa susjednim molekulama i time povezivati molekule u kristalu, slučajevi gdje se pojedini ligand veže na metalni ion dok se taj ligand povezuje s drugim ligandima vezanima na isti metalni ion bitno su rjeđi. Naše se istraživanje usredotočilo na heteroleptičke koordinacijske spojeve mangana(II) pripravljene adicijom derivatâ piridina na bis(benzoilacetonato)mangan(II). Porabljeno je 7 derivata piridina. Od toga su tri bili 2-aminopiridini, koji mogu tvoriti dodatne unutarmolekulske vodikove veze s diketonatnim ligandima, dok ostali piridinski derivati nisu imali tu mogućnost. Pokazalo se da u slučaju potonjih spojeva piridinski ligandi uvijek vežu u trans-konfiguraciji na metalni ion, tako da nastaju centrosimetrične koordinacijske jedinke. U slučaju svih četiriju spojeva pripravljenih s 2-aminopiridinima (2-amino-3-metilpiridin je polučio dva spoja), postoji unutarmolekulska vodikova veza između 2-amino-skupine piridina i benzoilnog kisikovog atoma diketonatnog liganda. U dva su slučaja molekule centrosimetrične (piridinski ligandi u trans-konfiguraciji), mada postoje zamjetne deformacije koordinacijskog poliedra u usporedbi s piridinskim derivatima kod kojih uspostava unutarmolekulske vodikove veze nije moguća. Molekule preostalih dvaju spojeva pak nisu centrocimetrične, budući da su se piridinski ligandi vezali u cis-položaju. Kako se spojevi cis-konfiguracije u opće ne javljaju u slučajevima kada nema unutarmolekulske vodikove veze, čini se da je ona nužna za stabilizaciju dotične konfiguracije cis-bi(piridin)bis(benzoilacetonato)manganâ(II).

Anthracene moiety is commonly encountered in various organic molecules used in many fields, e.g. as semiconductors in electronics, organic light-emitting diodes, fluorescent probes, and pharmaceuticals. [1] Because of this it is of utmost importance to develop synthetic pathways to anthracene derivatives bearing different substitution patterns. Whereas disubstituted anthracenes at positions 9 and 10 are easily available, reports on efficient synthesis of other disubstituted anthracene derivatives are scarce, and often involve very tedious synthetic procedures. Within the scope of our investigation concerning the photochemical reactivity of different classes of aromatic phenols [2] we had to develop a synthetic pathway to anthrol carbaldehydes 1-4, versatile synthons for the preparation of many anthrol derivatives. Although these are simple molecules, only preparation of 1 and 2 has been described. However, the described synthetic procedures suffer from low yields and difficulties in purification steps. [3] Therefore, we were prompted to develop a new, easier and more convenient approach to the synthesis of anthrol carbaldehyde derivatives. Herein we report optimized synthetic pathways to 1-4 from available and cheap anthraquinones.

Photochemistry of phthalimides is a useful synthetic tool giving rise to different polycyclic compounds arising from intramolecular H-abstraction, cycloaditions or photoinduced electron transfer (PET) reactions.[1] For example, it was demonstrated that photodecarboxlyative cyclization of N-phenylphthalimide carboxylic acids leads to the formation of medium-size rings.[2] On the other hand, we have shown that PET induced decarboxylative addition of 3-(N-phthalimido)adamantanecarboxylic acid on electron deficient alkenes can be used for the synthesis of more complex phthalimidoadamantane systems.[3] In continuation of our investigation we have prepared a series of dipeptides 1a, b with a glycine or L-phenylalanine at the C-terminus. In adition, to determine the influence of the rigid spacer between the phthalimide (electron acceptor) and the carboxylic group (electron donor), we have prepared the phenyl analogues of dipeptides 2a, b. On irradiation of the dipeptides, photodecarboxlation takes place, and in the case of adamantyl derivatives, gives cyclization products 4. The mechanism of the photochemical reaction was elucidated by preparative irradiations and laser flash photolysis.

Nucleofugalites of pyridine leaving group in various solvents have been derived from the SN1 solvolysis rate constants of corresponding X, Y-benzhydrylpyridinium perchlorates by applying the LFER equation: log k = sf (Ef + Nf), in which: k is a first-order rate constant for SN1 reaction, sf (slope of the log k / Ef correlation line) and Nf (nucleofugality ; negative intercept on the abscissa) are nucleofuge specific parameters, and Ef is the electofugality parameter. It has been found that the changes of the Nf parameters of pyridine leaving group with the solvent composition are in an opposite direction compared to those obtained for anionic leaving groups. A decrease of the Nf parameters of pyridine with polarity of solvents is due to solvation effects of the salts in the ground state which is in accord with the results obtained for dimethylsulfide and tetrahydrothiophene as leaving group.

The recently performed long molecular dynamic (MD) simulations of the unbound human dipeptidyle peptidase III (DPP III, pdb code: 3FVY) and newly obtained experimental data of the DPP III − opioid peptide tynorphyn complex (X-ray structure of the E451A mutant, missing the central zinc ion, pdb code: 3T6B) revealed large scale conformational change of the protein as a result of interdomain movement, described as a “protein closure” [1, 2]. Although results of the MD simulations indicated that the substrate Arg−Arg−2−naphthylamide (RRNA) makes stronger and persistent interactions in the enzyme binding site when the protein is in its more compact form than in the “open” one [1], the active conformation of the enzyme is still unknown. However, in order to understand the reaction mechanism in the DPP III active site, the knowledge of the central zinc ion coordination is required. Discrepancy between the experimental data (tetrahedral zinc coordination in the “open” DPP III structure (3FVY), where the zinc ion is coordinated by two histidines (H450 and H455), one glutamate (E508) and one water molecule) and the results of MD simulations (octahedral coordination, contributed by one additional Glu451 carboxyl oxygen and water molecule), prompted new, quantum mechanical researches. To determine the energetically most favourable substrate binding mode and zinc coordination geometry, high level QM/MM ONIOM (Our own N- layered Integrated molecular Orbital and molecular Mechanics) minimizations of a few different bound and unbound protein structures were performed. Initial structures were obtained from classical MD simulations and QM/MM MD simulations using the self-consistent-charge density functional tight- binding method (SCC-DFTB) implemented in AMBER12 program suite, and third order integral parameters obtained from www.dftb.org website. [1] A. Tomić, S. Tomić, J. Chem. Inf. Model. 52 (2012) 1583-1594. [2] G. A. Bezerra, E. Dobrovetsky, R. Viertlmayr, A. Dong, A. Binter, M. Abramić, P. Macheroux. S. Dhe-Paganon, K. Gruber, PNAS 109 (2012) 6525-6530.

Procesne jedinice unutar industrijskih postrojenja stvaraju ili troše toplinu/energiju i samim time su energetski aktivne. Karakteristika velikih industrijskih postrojenja je znatna potrošnja energenata kao što su električna energija, različite vrste goriva, vodena para i rashladna voda, što utječe na cijenu proizvodnje. Radi ekonomske održivosti takvih procesa nastoji se raznim tehnikama i vještinama smanjiti potrošnja energenata U ovom radu provedena je toplinska analiza procesa proizvodnje dušične kiseline s ciljem uštede energije koja se bazira na integriranom pristupu uštede energije. Izabrana je tzv. metodologija pincha koja je danas radi svoje jasnoće i jednostavnosti jedna od najčešćih korištenih metoda u industrijskoj praksi. Ta metoda daje jasan uvid u to kolika je minimalna potrebna potrošnja topline (energije) i koji su uvjeti da se ona ostvari. Analizirano je postrojenje za proizvodnju dušične kiseline DUKI 1 koje se nalazi u sastavu Tvornice mineralnih gnojiva Petrokemija d.d. u Kutini. Karakteristika procesa proizvodnje dušične kiseline je egzotermnost procesa i kao takav uglavnom ima potrebu za hlađenjem tako da je u radu posebno analiziran rashladni sustav koji koristi rashladnu vodu, odnosno njenu uštedu.

Brønsted neutral organic bases and superbases are irreplaceable catalysts in chemical synthesis since they have a number of distinct advantages over their ionic inorganic counterparts. Consequently, the design of novel highly basic organic compounds has been the focus of interest of many experimentalists and theoreticians over several decades.[1] Here we report on the synthesis and the computational/spectroscopic characterization of a novel bis-guanidino compound H2C{;hpp};2 (I) that has been isolated as the monocationic [I-H]+ salt.[2] Calculated gas-phase proton affinity, PA(I) = 270.6 kcal/mol, and the pKa in acetonitrile, pKa(I)MeCN = 28.6, both indicate that compound I is a superbase, the latter being in an excellent agreement with experimental pKa of 28.98 ± 0.05. The high basicity of I is attributed to (i) a high intrinsic basicity of the hpp moiety, PA(hpp) = 254.6 kcal/mol, and (ii) the formation of a strong [N–H·····N]+ intramolecular hydrogen bond (IHB) created upon protonation. The mentioned basicity parameters are higher than for most bisguanidino systems previously developed, [1] which were based on rigid frameworks. The flexibility of the methylene group enables the close approach of the two nitrogen atoms, thereby facilitating the formation of a strong, almost linear HB with no barrier to proton transfer. The solid state CPMAS NMR and X-ray data are also presented. Such efficient use of soft linkers in designing organic superbases remains a challenge for future studies.

Numerous binding studies with Aβ-amyloid aggregates and short peptides with selected Aβ- protein sequence have pointed to the KLVFF fragment of the amyloid as the most probable binding site of small aromatic molecules. It was shown that the formation of Aβ-amyloids and the formation of gel fibers by the low molecular weight peptidic gelators share some common features. Series of tripeptide FFA derivatives was synthesized and tested for gelation of water and organic solvents. Only Ac-FFA-NH2 tripeptide exhibited gelation of water by self-assembly under physiological conditions. TEM of the Ac-FFA-NH2 hydrogel and the methanol/water gel showed the presence of straight fibers with relatively uniform diameters of around 30 nm. FTIR and NMR investigation pointed toward the cross-β structure type of hydrogen bonding of the tripeptide in the gel aggregates. Conjugated dyes (Thioflavine T and Congo Red) are commonly used to stain the plaques in histopathological studies. Fluorescence titration of Ac-FFA-NH2 aqueous solution bellow its minimal gelation concentration with Thioflavin T (ThT) showed increase of ThT emission with increased tripetide concentration and formation of the 1:1 complex with significant association constant. Similar results were obtained with other Aβ-binders. These studies are expected to show if such Aβ-inspired hydrogelator aggregates could serve as a minimalist model of the Aβ-KLVFF binding site and possibly reveal its precise interaction with known and new binding molecules.

Prema medicinskim istraživanjima kvarc i njegove modifikacije uzrokom su pojave patološkog procesa poznatog pod imenom silikoza. Za smanjenje ove pojave u svim većim željezarama, ljevaonicama, ugljenokopima i kamenolomima svijeta vrši se povremeno i/ ili kontinuirano određivanje masenog udjela kvarca i njegovih modifikacija. Za određivanje kvrca i njegovih modifikacija u uporabi su različite metode. U početku su uporabljene samo mikroskopske metode. Zbog nemogućnosti bilježenja prisustva čestica kvarca manjih od 5 μm te su se metode pokazale nedovoljne. Nadalje, razvijene i uporabljene kemijske metode, zbog dugog vremena trajanja, nemogućnosti točnog određivanja kvarca i prisutnosti silicija u obliku i drugih faza, uporabljenih otapala, broja manipulacija sve su manje u uporabi. Potreba povećane točnosti dobivenih rezultata analize kvarca i njegovih modifikacija te kraće vrijeme trajanja same analize, rezultirala je sve većom primjenom metoda rentgenske difrakcije. U našem slučaju pri određivanju masenog udjela kvarca i njegovih modifikacija u uzorku uzetom u zoni sijanja pijeska za izradu kalupa za lijevanje uporabljena je rentgenska metoda unutarnjeg standarda. Za analizu uzimani su uzorci prašine Hexhlet aparatom (tvrtke Conosis Research Unit at Cardeif) na filtre papir i/ ili vrećicu osušeni na 110°C, 30 minuta i hlađeni u aluminijskom bloku prije i nakon uzimanja uzorka. Tijekom uzimanja uzorka prisutne čestice unutar Hexhlet aparata dijele se na veće i manje od 7 μm. Uzeti uzorci su separirani sa filtar papira/ vrećice (uz uporabu organskog otapala) i homogenizirani s unutarnjim standardom NiO. Pripremljeni uzorci snimani su na uređaju za difraktometriju, tipa Philips tehnikom brojenja uz uporabu CoKα zračenja. Za mjerene su uporabljeni integralni intenziteti refleksa koji odgovaraju međuplošnom razmaku za NiO je d – 2.08 i SiO2 d – 3.34 . Izmjerene vrijednosti obrađene su matematički. Uočena odstupanja tumače se prisutnošću matrix efekta.

The peptidocalixarene 1 bearing tryptophan subunits at the lower rim 1 and its complexes with alkali-metal (Li+, Na+, K+, Rb+, Cs+) and selected lanthanide cations (La3+, Ce3+, Eu3+, Yb3+) were analyzed by ESI MS. The influences of the solvent (acetonitrile, methanol, addition of formic acid or sodium acetate) and the calixarene:cation molar ratio on signal intensities were investigated. Comprehensive MS/MS analyses of all singly and doubly charged ions of 1 and its complexes were performed, and the fragmentation pathways were proposed. An inductive cleavage was observed during dissociation of protonated ions, whereas the presence of alkali-metal or lanthanide cations caused homolytic cleavage and formation of radical cations. The results of MS analyses were in accordance with those obtained by other techniques (spectrophotometric, potentiometric, and conductometric titrations). The MS/MS experiments could be used as fast and sensitive method for prediction of relative stabilities of calixarene complexes with metal ions.

Aldolaze pripadaju u skupinu liaza i kataliziraju stvaranje C-C veza [1]. U ovom radu su proučavane D-fruktoza-6-fosfat aldolaze izolirane iz genetski modificirane E. coli. Reakcija na kojoj su proučavani enzimi je aldolna adicija dihidroksiacetona (DHA) na N-Cbz-3-aminopropanal (aldehid) (Slika 1). Aldolni produkt ove reakcije koristi se kao prekursor u proizvodnji D-fagomina, prirodnog iminošećera koji je biološki aktivan spoj [2]. Slika 1. Shema reakcije N-Cbz-3- aminopropanal, koji je supstrat u proučavanoj reakciji, netopiv je u vodi pa je u ovom radu ispitan utjecaj različitih postotaka (od 5 do 50%) ko-otapala u reakcijskoj smjesi na aktivnost enzima za četiri različita ko-otapala (etilacetat, acetonitril, dimetilformamid, aceton) u kojima se ovaj supstrat otapa.. Provedena je reakcija u kotlastom reaktoru sa svakim od četiri ko-otapala. Rezultati su pokazali da je najbolja aktivnost enzima ostvarena kada je kao otapalo upotrebljen dimetilformamid. [1] Lopez-Santin et al, Illanes ed., Springer, 2008, 333 – 352 [2] Castillo et al, 2006, 8, 6067-6070