Search

Pitanje Bosne i Hercegovine postalo je značajno uslijed ustanka kršćana protiv Otomanskih represija i na širem europskom području u razdoblju od 1875.-1908. Rješenje poznatog problema pod nazivom i Istočno pitanje, zahvatilo je i područje Đakovačke ili Bosanske i Srijemske biskupije. Biskup Strossmayer bio je uključen u bitne aspekte rješavanja političkog i crkvenog statusa BiH, te se shodno tome u korespondenciji koju je ostavio nalazi obilna građa na temu njegovog odnosa prema BiH.

Kroz crkveno-političko-društveno-gospodarsko- prosvjetno-kulturni kontekst vremena u kojem je biskup i mecena Strossmayer živio i djelovao. Naglašena je Strossmayerova korespondencija s Franjom Račkim kojeg je duboko poštivao, gradnju đakovačke katedrale, ali i obnovu crkve sv. Marka u Zagrebu, zagrebačke katedrale, mecenstvo u prosvjeti, umjetnosti, kulturi uopće, te, naposljetku, Strossmayerova zasluga u osnutku Akademije, danas HAZU-a, i Sveučilišta u Zagrebu.

Rad obrađuje pitanje oprosta i početak protestantske reformacije kao i teologiju Martina Luthera.

Simpozij, prigodom 200. obljetnice rođenja đakovačkoga biskupa J. J. Strossmayerova, održan je u Đakovu od 1. do 2. listopada 2015. godine. Uz ovaj, đakovački Simpozij, organizirana su još dva simpozija, i to u Beču i u Rimu. Đakovo, Beč i Rim na poseban su način bili povezani sa Strossmayerom. U Đakovu je stolovao tijekom 55 godina, s Rimom je bio povezan kao sa središtem Katoličke crkve, a s Bečom kao s glavnim gradom Habsburške Monarhije i svojim boravištem tijekom školovanja.

Tijekom 20 godina objavljeno je 80 članka u kojima se obrađuju povijesne teme. Od 2001. godine Diacovensia započinje kategorizaciju članaka. Od 35 članaka u razdoblju od 2001. do 2013. godine njih 10 ili 28% svrstano je u izvorni znanstveni rad. To su neobjavljeni rezultati znanstvenih istraživanja. Taj bi postotak bio i veći da je izvršena kategorizacija ostalih 45 članaka. Možemo stoga reći da su obrađene povijesne teme obogatile znanstvenim doprinosom časopis Diacovensiju. Najzastupljenije teme: 1. Bogoslovno sjemenište1 2. Kaptol 3. Katedrala u Đakovu 4. Zaslužni biskupi 5. Franjevački samostani i njihove škole na području Đakovačke biskupije 6. Brojevi posvećeni različitim jubilejima.

nije poznat

Politički proces približavanja Hrvata i Srba započeo je, preko jugoslavenske ideje, u drugoj polovici 19. stoljeća. U tom procesu predstavili smo dva lika, đakovačkog biskupa Strossmayera i srpskog ministra Garašina, s posve različitim političkim koncepcijama. Kod Strossmayera možemo govoriti o ideji jugoslavenstva dok kod Garašanina nije postojala ideja o zajednici jugoslavenskih naroda, nego obnavljanje i proširenje srednjovjekovne Srbije. Političko približavanje je osobito bilo pojačano za vrijeme prvog svjetskog rata djelovanjem Jugoslavenskog odbora. U zajedničku državu ušlo je nekoliko naroda s različitom kulturnom i političkom prošlošću te različitim vjeroispovijestima. Ustaški ekstremizam i nepomirljivost Srba u Hrvatskoj, rušenjem Kraljevine Jugoslavije i stvaranjem NDH, donijeli su velike zločine. U tim sukobima mnogi su nevini Srbi izgubili živote. Kao što je preuveličan ukupan broj stradalih osoba na prostoru Jugoslavije tako je i preuveličan broj stradalih Srba u Jasenovcu. Srbin Kočović je došao broja od 487. 000 poginulih Srba i to na tlu cijele Jugoslavije, a Hrvat Žerjavić do broja od 530.000. U svjetlu ovih podataka izgleda apsurdan broj V. Dedijera od 600.000 stradalih Srba samo u Jasenovcu. Prema popisu broja žrtava koncentracijskih logora iz 1964. godine, a koji je ostao u tajnosti do 1998. godine, u jasenovačkom logoru je stradalo 33.994 Srba. Ovaj broj otkriva stravičan zločin. Zar nije zločin povećati taj broj za 18 puta? Posljedice ovakvih manipulacija su zacijelo pridonijeli srpskim zločinima u posljednjim ratovima na tlu bivše Jugoslavije.

Govor o »posebnim«, »privatnim« ili »specijalnim objavama« nije lišen ambivalencija, posebno u novije vrijeme. S jedne strane, teološki ih se nerijetko diskreditira, a s druge, mnogi im pristupaju nekritički. U svemu se tome iz vida lako izgubi teološki sadržaj koji one nose i koji zaslužuje biti teološki razmotren, bilo u smislu utvrđivanja teološke istinitosti, bilo u smislu traženja mogućih doprinosa za teologiju. Polazeći od ukazanja u Fatimi i viđenja M. F. Kowalske, ovaj se rad posebno bavi eshatološkim temama prisutnima u tim dvjema konkretnim »posebnim objavama«. Donoseći na poseban način eshatološke teme navedenih »posebnih objava«, u ovom se radu pokušava pokazati teološka relevantnost »posebnih objava«. Upravo one mogu pomoći prikladno komunicirati govor o raju, paklu i čistilištu suvremenomu čovjeku.

Tema rada obrađuje pitanje tolerancije u prvih pet stoljeća Crkve. Isus je u duhu Govora na gori pristupao javnim grešnicima, krivovjercima i poganima. On nije nikoga isključivao iz svoga Kraljevstva. Za vrijeme progona u Rimskom Carstvu kršćani su branili slobodu savjesti u religioznim pitanjima a kada je kršćanstvo proglašeno državnom religijom prvi put se javlja dualizam između religije i države. Do novijeg doba tolerancija se u Crkvi veoma teško prihvaćala jer je dugo vremena promatrana kao grijeh protiv istine, ljubavi i domovine. Takozvanim Milanskim ediktom sve su religije postale ravnopravne. Konstantin je simpatizirao i podupirao kršćanstvo, ali nije prisiljavao pogane da prijeđu na kršćanstvo. S Konstantinom u Crkvu ulazi cezaropapizam koji će biti puno jači u bizantskoj Crkvi nego u zapadnoj Crkvi. Opasnost uplitanja careva u crkvena pitanja uvidjeli su crkveni oci, među kojima posebno ističemo biskupa Ambrozija, zatim Hilarija iz Poitiersa i Atanazija. Donatistički neredi i nasilja u sjevernoj Africi prisilili su Augustina da nakon višegodišnjih bezuspješnih pokušaja pregovaranja zatraži pomoć od države. To će se pokazati veoma kobnim u srednjem vijeku kada će netolerancija u Crkvi doživjeti svoj vrhunac.

nije poznat

Na tentelju izvornea rhivskeg rade obradenj e boravak slovenskihp rognanih sveteniia na podruiju Daiovaike i Srijemske biskuprie. Iz logora St. Vid, pokraj Ljubljaie, priboirna su 132 svecenika u Sriiemske Karlovce. Jedno 'grupi oa 5O svitenika biva prebaiena u Dakovo i najvetim diielom iasporedena po iupama , a drugi dio ie ostao u Sriiemskim Karlovcima s , oEorory da ih se rasporedi po napufitenim pravoslavnint manostirima. Tijekorn 1941. godine njih oko 70 vratilo se u slovenski dio pod talijanskom viaitu. God. 1942. bito ih joS 23 i oko desetak grupa rasporedenih u dva pravoslayna monastira u Srijemu. Toliko ih je otprilike doiekalo i svrietak rata.

Negativne pojave i događaje iz povijesti Crkve nije potrebno ni uljepšavati, a ni prikrivati. Kao što dubinska psihologija ukazuje da je potrebno susresti se s prošlim neugodnim i lošim iskustvima da bi ih se osoba oslobodila te da bi se mogla zdravo razvijati tako i Crkva, kao živi organizam, mora priznati vlastite pogreške i tako čistiti svoja sjećanja. Koliko je samo, u posljednja dva stoljeća, bačeno kamenja na “neprijatelje” Božje i “neprijatelje” Crkve: prosvjetitelje, liberale, socijaliste, komuniste i dr. Pri tom kao da su se zaboravile Gospodinove riječi: “Tko je od vas bez grijeha neka prvi na nju baci kamen”. Crkva je često bila previše vezana uz društveno političke sustave (npr. feudalni sustav). I kada su oni bili kritizirani ili kada su se pod neminovnom povijesnom evolucijom raspadali tada je i sama doživljavala teške krize. Kako je samo u prošlom stoljeću Crkva živjela u velikom grču. Koliko je samo energije trošila u dokazivanju nužnosti Papinske države za njezino poslanje? Da bi je sačuvali pape su sklapali savez s Madridom, Parizom ili Bečom. Sve je to krnjilo univerzalani karakter papinstva.

Tema diplomskoga rada predstavlja život svetog Ignacija Loyolskog i isusovaca u Hrvatskoj. Diplomski je rad podijeljen na četiri dijela. Prvi dio predstavlja Ignacijev život, nastanak i ustrojstvo isusovaca. Zatim, u drugome ćemo dijelu prikazati prvi dolazak isusovaca i njihovo osnivanje kolegija u Rijeci, Zagrebu i Dubrovniku. Također u drugome ćemo dijelu rada prikazati dolazak isusovaca nakon ponovnoga ustanovljenja Reda u 18. stoljeću. Treći će dio rada prikazati djelovanje isusovaca u Zagrebu, Rijeci, Dubrovniku i u 20. stoljeću. U posljednjemu dijelu diplomskoga rada prikazat ćemo doprinos isusovaca u vjersko kulturnome radu, teologiji, hrvatskome jeziku, znanosti i filozofiji. The topic of the graduate thesis is the life of St. Ignatius of Loyola and the Jesuits in Croatia. The graduate thesis is divided into four parts. The first part presents Ignatius' life, the origin, and organization of the Jesuits. Then, in the second part, we will show the first arrival of the Jesuits and their establishment of colleges in Rijeka, Zagreb, and Dubrovnik. We will also show in the second part of the paper the arrival of the Jesuits after the re-establishment of order in the 18th century. The third part of the paper will show the activities of the Jesuits in Zagreb, Rijeka, Dubrovnik, and in the 20th century. In the last part of the graduate thesis, we will present the contribution of the Jesuits in religious and cultural work, theology, Croatian language, science, and philosophy.

Tema rada predstavlja život dvaju svetaca, Maksimilijana Kolbea i Edith Stein, koji su svoj život položili mučeničkom smrću u koncentracijskom logoru Auschwitzu. Rad je podijeljen u četiri dijela. Nakon pregleda opće političke situacije u Europi i Crkvi prije i za vrijeme Drugog svjetskog rata u prvom dijelu, rad govori općenito o mučeništvu, o Isusu Kristu kao prauzroku mučenika te o kršćanskom mučeniku ljubitelju života. Treće dio predstavlja život, djelo i mučeništvo utemeljitelja katoličke udruge Vojske Bezgrešne, Maksimilijana Kolbea koji je darovao svoj život radi drugoga. Četvrti dio, ujedno i posljednji, predstavlja život, obraćenje, djelo i mučeništvo redovnice karmelićanke i doktorice znanosti na području filozofije, Edith Stein. The topic of a thesis represents the life of two saints, Maximilian Kolbe and Edith Stein, who laid down their lives as martyrs in the Auschwitz concentration camp. The thesis is divided into four sections. After a general political European situation and Church overview before and during the Second World War in the first part, the thesis is generally about martyrdom, about Jesus Christ as a principle of martyrdom and the Christian martyr who was also the life admirer. The third part represents life, work and martyrdom of the catholic founder the Knights of the Immaculata association. Maximilian Kolbe who sacrifised his life for others. The fourth part, at the same time the last one, represents life, proselytism, work and the martyr of a Discalced Carmelite nun and a German Jewish philosopher, Edith Stein.

Križarski ratovi vođeni su, u osnovi, između kršćana i muslimana od 11. do 13. stoljeća. Budući da su muslimani onemogućavali dolazak hodočasnika na Sveta mjesta, kršćani su odlučili osloboditi ta ista mjesta. Prvi križarski pohod bio je uspješan i osnovano je Jeruzalemsko kraljevstvo, ali ono propada već u drugom pohodu. Tri viteška reda, koja nastaju reakcijom započetih križarskih ratova, bila su Templari Ivanovci i Teutonci. Četvrti križarski pohod pokrenut je pozivom Inocenta III. Križari sklapaju sporazum s Mlečanima, vođenima duždem Dandolom, kako bi ostvarili svoje putovanje prema Istoku. Radi duga prema Mlečanima, križari su primorani osvojiti Zadar. Aleksej Anđel pomoću križara vraća svoje pravo na vlast u Carigradu, ostvaruje ga, ali ono zbog njegove nesposobnosti preuzima uzurpator Aleksije V. Nijedan od vladara ne isplaćuje dug križarima te oni, kako bi nastavili pohod, osvajaju Carigrad i uspostavljaju Latinsko carstvo koje nije bilo dugog vijeka. Dječji križarski pohod bio je totalni promašaj, već u samom početku, a i ostali križarski pohodi nisu ostvarili željeni cilj. The Crusades were fought, basically, between Christians and Muslims from the 11th to the 13th centuries. Because the Muslims were preventing the pilgrims from coming to the Holy Places, the Christians decided to liberate those same places. The first crusade was successful and the Kingdom of Jerusalem was founded, but it already collapsed in the second crusade. The three knightly orders, formed by the reaction of the Crusades, were the Templars, the Ivans and the Teutons. The Fourth Crusade was launched at the invitation of Innocent III. The Crusaders make an agreement with the Venetians, led by Doge Dandol, to carry out their journey to the East. Due to the debt to the Venetians, the Crusaders were forced to conquer Zadar. Alexios Angelos, with the help of the Crusaders, regains his right to power in Constantinople, exercised it, but due to his incompetence it was taken over by the usurper Alexius V. None of the rulers paid the debt to the Crusaders, and to continue the campaign, they conquered Constantinople and established the Latin Empire, which did not last long. The Children's Crusade was a total failure, already in the very beginning, and other crusades did not achieve the desired goal.

Tema rada predstavlja život i djelo jednog od najpoznatijih kršćanskih humanista, Erazma Roterdamskog. Polazimo od povijesnih okolnosti bitnih za njegovo djelovanje i razvoj njegove filozofije kršćanstva. Filozofija kršćanstva ili Kristova filozofija je sinteza teologije, duhovnosti i filozofije. To je božanska filozofija koja je razumljiva i onima najjednostavnijima. Ona dolazi iz srca, a ne samo iz intelekta. Rad je strukturiran u četiri dijela. U prvome, uvodnom dijelu obrađeno je povijesno razdoblje početka 15. stoljeća s teološkim i društvenim problemima toga vremena koji su dali povod razvoju humanističke misli, a kasnije i reformacije. Drugi dio nas uvodi u tematiku humanizma, njegove opće postavke te njegovo stajalište o kršćanstvu i Crkvi. Drugo poglavlje ujedno je i uvod u treće koje predstavlja Erazmov život s naglaskom na njegovu ljubav prema književnosti i Svetom pismu iz koje su nastala brojna djela i iz koje se razvio kršćanski filozofski sustav – Kristovu filozofiju. Četvrti dio predstavlja život i djelovanje Martina Luthera prije njegovih teoloških rasprava o slobodnoj volji s Erazmom, a zatim slijedi govor o samim raspravama. Rad završava govorom o humanizmu i reformaciji nakon što su rasprave prestale, ali i nakon smrti Erazma i Luthera. Cilj rada je pokazati humanistički utjecaj na kršćanstvo, njegov doprinos kršćanstvu s naglaskom na djela Erazma Roterdamskog kao humanista, ali i utjecaj Martina Luthera kao reformatora. Theme of this work represent life and work one of the most famous christian humanist, Erasmus from Rotterdam. We are starting from historical circumstances important for his work and development of his christian philosophy. Philosophy of Christianity or Christ philosophy is a synthesis of theology, spirituality and philosophy. It is divine philosophy which is understandable even for the simplest people. It comes from the heart not only from intelect. This work is structured in 4 parts. First, introductory part deals with historycal time of 15th century, theological and social problems of that time which gave the reason for the development of humanistic thought, and later of the reformation. The second part introduces us to the theme of humanism, its general attitude and its standpoint on Christianity and the Church. The second chapter is also an introduction to the third, which represents Erazmu's life with an emphasis on his love for literature and the Bible from which many works have been created and from which the Christian philosophical system - Christ's philosophy has evolved. The fourth part represents the life and work of Martin Luther before his theological discussion of the free will with Erazmus, followed by a talk of debates itself. Work ends with a talk of humanism and reformation after the debates ceased, but also after the death of Erazmo and Luther. The aim of this work is to demonstrate the humanistic influence on Christianity, its contribution to Christianity, with the emphasis on the work of Erasmus from Rotterdam as a humanist, as well as the influence of Martin Luther as a reformer.

Tema rada predstavlja život i djelo mističarke Anne Katharine Emmerick, polazeći od samih povijesnih događaja koja su se zbivala u razdoblju njezina rođenja i djelovanja. Cilj ovog rada je ukazati koliko nam je uistinu mistika važna za kršćanski život, a sve kroz osobnost A. K. Emmerick i njezino sutrpljenje s Kristom. Mistika je onaj dio duhovnog bogoslovlja koji se bavi oblicima ulivene kontemplacije. Mistika je intimna spoznaja transcedentalnog svijeta. Mistik je sjedinjen s Bogom po nadnaravnom gledanju i iskustvu, oslobođen od svojih ograničenosti i uzdignut nad sama sebe. Mistično doživljavanje A. K. Emmerick je puni rascvat milosng života u kršćanskoj duši. Ovaj rad je struktuiran u tri poglavlja u kojima donosimo prikaz mistike i mističnog djelovanja A. K. Emmerick. U prvom poglavlju obrađeno je povijesno razdoblje 18. i 19. stoljeća. Drugo poglavlje predstavlja i govori općenito o mistici, njezinim definicijama i o mnogostrukostima razumijevanja mističnoga. Posljednje, treće poglavlje predstavlja život A. K. Emmerick polazeći od njezina odrastanja, odlaska u samostan te njezina djelovanja za Crkvu. The theme of work is the life and work of mysticist Anne Katharine Emmerick, starting from the very historical events that took place during her birth and activity. The aim of this paper is to point out how truly mystic is really important for Christian life, all through the personality of A. K. Emmerick and her sympathy with Christ. Mysticism is that part of the spiritual theology that deals with forms of liturgical contemplation. Mysticism is an intimate knowledge of the transcendental world. The mystic is united with God by supernatural perception and experience, free from its limitations and elevated to itself. The mystical experience of A. K. Emmerick is a full blown milosng of life in the Christian soul. This work is structured into three chapters in which we portray the mystic and mystical action of A. K. Emmerick. The first chapter deals with the historical period of the 18th and 19th centuries. The second chapter introduces and speaks in general about mystics, its definitions, and the manifold of mystical understanding. The last, third chapter represents the life of A.K. Emmerick, starting with her growing up, going to the monastery and her activities for the Church.

Svrha izlaganja jest razmotriti Strossmayerov angažman kroz kontekst veoma specifičnog društveno-političkog i kulturnog segmenta dalmatinske povijesti druge polovine 19. stoljeća. Narodni preporod u Dalmaciji započeo je tri desetljeća nakon onog u Banskoj Hrvatskoj, motiviran različitim utjecajima, podjednako onim Ilirskog pokreta, koliko i onim modernistčkim, proisteklim izvan Monarhije. Međutim, poticaj kojeg je ova dalmatinska inicijativa dobijala od tadašnjeg đakovačkog biskupa, u vidu financijske ili moralne podrške, pokazat će se ključnim za njenu organizaciju i djelovanje, noseći u konačnici velike zasluge za odnošenje prevage u političkom nadmetanju s oponentima narodnog pokreta.

Zasigurno za đakovačkoga biskupa Josipa Jurja Strossmayera (1815.-1905.) možemo reći da je bio »preteča« suvremenih ekumenskih gibanja na našim područ- jima što je on potvrdio svojim i teorijskim i praktičnim djelovanjem i nastojanjima oko jedinstva Crkve. Na mnogostruke načine pokazivao je interes za jedinstvo Crkve i to je bilo uistinu jedno važno područje njegova djelovanja gdje je pokazao svoj vizionarski ekumenski duh, upornost i ustrajnost u radu oko jedinstva kršćana. Svojim ekumenskim nastojanjima i djelovanjem odskakao je od svojih suvremenika te ga u tom smislu možemo reći da je više djelovao u duhu Drugoga negoli Prvoga vatikanskog koncila, na kojem je i sam sudjelovao.

Simpozij, prigodom 200. obljetnice rođenja đakovačkoga biskupa J. J. Strossmayerova, održan je u Đakovu od 1. do 2. listopada 2015. godine. Uz ovaj, đakovački Simpozij, organizirana su još dva simpozija, i to u Beču i u Rimu. Đakovo, Beč i Rim na poseban su način bili povezani sa Strossmayerom. U Đakovu je stolovao tijekom 55 godina, s Rimom je bio povezan kao sa središtem Katoličke crkve, a s Bečom kao s glavnim gradom Habsburške Monarhije i svojim boravištem tijekom školovanja.

Zbornik sadrži radove s Međunarodnoga znanstvenog simpozija prigodom 200. obljetnice rođenja đakovačkog biskupa J.J. Strossmayera održanih 1. – 2. listopada 2015. u Đakovu. Uz ovaj, đakovački, organizirana su još dva simpozija, i to u Beču i u Rimu. Na 337 stranica doneseno je 20 znanstvenih članaka s raznih područja: povijesti, katoličke, pravoslavne i protestantske teologije, umjetnosti, arhitekture te književnosti i knjižničarstva. Zbornik je opremljen i vrijednim ilustracijama u boji. Uvodnu riječ napisali su nadbiskup i metropolit đakovački osječki Đuro Hranić, nadbiskup u miru Marin Srakić, doc. dr. sc. Darija Damjanović Barišić i doc. dr. sc. Grgo Grbešić, a priređivači u predgovoru ističu: „Biskup Strossmayer bio je čovjek velikih ideja, ideja koje su prelazile granice Hrvatske i naše Crkve, a osnovni ideali bili su mu Katolička crkva i hrvatski narod. Katkada njegovi putovi prema tim idealima nisu bili shvatljivi ni prijašnjim generacijama, ni nama danas. Usprkos svim zamjerkama njegovim političkim programima, sigurno je da je Strossmayerov utjecaj bio važan za položaj Hrvata i drugih naroda na prijelazu iz XIX. u XX. stoljeće.

Biskup Josip Juraj Strossmayer boravio je 1888. godine u Rimu i tom prigodom ishodio je poklon od Baltazara III. kneza Odescalchija za galeriju Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti. Knez je o svojem trošku, iz svoje bogate zbirke, poslao u Zagreb umjetnine velikih dimenzija (4, 47 x 7, 94 m), koje su odmah prepoznate kao kopije dviju Rafaelovih fresaka iz vatikanskih Stanzi: Papa Lav I. Veliki i Atila te Parnas. Slike su pripisane talijanskomu baroknomu slikaru Carlu Maratti. Očuvana korespondencija Rački-Strossmayer, kao i pisma Baltazara III. Odescalchija, svjedoče da su umjetnine poklonjene hrvatskoj naciji, ponajprije gradu Zagrebu. Slike su od dolaska bile izložene u Akademijinoj palači kao dio stalnoga galerijskog postava, no od 1956. godine deponirane su u spremište i nisu bile dostupne javnosti. Ove su umjetnine danas dio fundusa Strossmayerove galerije starih majstora Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, a trenutno se nalaze na restauraciju u Hrvatskom restauratorskom zavodu u Zagrebu.

U radu se svraća pozornost na literarne izvore u užem i širem smislu troje hrvatskih autora u protegu od druge polovice 19. do 21. stoljeća, kojima je svetište Gospe Tekijske temom ili jednim od temeljnih motiva. Riječ je o tekstovima književnika i srijemskog preporoditelja 19. st. Ilije Okrugića Srijemca, književnika Velimira Deželića starijeg, djelovanje kojega je obilježilo drugu polovicu 19. i prva desetljeća 20. stoljeća, te suvremene književnice Jasne Horvat. O opisanim se tekstovima zaključuje kako se inspiriraju povijesnim dokumentima, iako s različitim stupnjem vjerodostojnosti, ali ih svi prevode u žanrove pojačane komunikativnosti kako bi postali dostupni širem krugu recipijenata. Na taj način svi navedeni tekstovi ujedno postaju novi literarni izvori u užem i širem smislu. Vrsta sudjelovanja: Predavanje

Autor u ovom radu opisuje lik biskupa Josipa Jurja Strossmayera u mađarskoj historiografiji i arhivskoj građi. Čini to na način da sabranu literaturu koja je na mađarskom jeziku prevodi na hrvatski. Budući da lik biskupa Strossmayera nije sustavno obrađen ni u jednoj literarnoj jedinici na mađarskom jeziku, ova studija jest doprinos Strossmayerovom korpusu na hrvatskom jeziku onako kako to vide mađarski povjesničari. Autor nastoji biti objektivan, činjenično iznosi informacije i oblikuje ih u tematske cjeline. Važnim doprinosom se čini već prvo poglavlje, gdje Strossmayerovi suvremenici opisuju svog suputnika na mađarskoj političkoj sceni. U drugom poglavlju nalaze se sažeci povjesničara XX. stoljeća. I na koncu, u trećem poglavlju, autor donosi analizu arhivskih spisa. Iznoseći informacije o biskupu Strossmayeru autor ne može, a da ne reflektira na tadašnju političku scenu, napose na hrvatsko – mađarske odnose. Cjelokupna dostupna građa objektivno svjedoči o lošem odnosu Strossmayera i Mađara što je potkrijepljeno mislima povjesničara i citatima arhivske građe. In this work the author describes the character of the bishop Josip Juraj Strossmayer within the Hungarian historiography and archival materials. He does this by translating the coherent literature from the Hungarian language in to Croatian language. Due to the fact that bishop Strossmayer’s character has not been systematically processed in any literal components in Hungarian language, this study is a contribution to Strossmayer’s corpus in Croatian language as observed by Hungarian historians. The author strives to be objective, gives factual information and forms them in to thematic units. The very first important contribution is within the first chapter in which Strossmayer’s contemporaries describe their companion at the Hungarian political scene. The second chapter comprises the summaries of historians from the 20th century. And finally, in the third chapter the author brings an analysis of the archival documents. Available materials prove the bad relations between Strossmayer and the Hungarians, which is supported by the opinions of historians and quotations found in the archives.

Izbor novoga Rimskog prvosvećenika, pape Pia XII. godine 1939., dogodio se iste godine kada i početak Drugoga svjetskog rata. Uzimajući geslo: Opus iustitie, pax! Papa na početku svoga pontifikata moli za mir u svijetu, smatrajući da mirom ništa nije izgubljeno, a da se ratom može sve izgubiti.Ovim diplomskim radom, koji se sastoji od tri poglavlja, prikazat ćemo Drugi svjetski rat i ulogu Katoličke crkve tijekom tog razdoblja, kao i njezina tadašnjeg poglavara, pape Pia XII. Prvo poglavlje prikazuje život i pontifikat Pia XII., prvenstveno kroz prikaz nekoliko enciklika i radio-poruka. Drugo poglavlje donosi prikaz stanja u svijetu prije Drugoga svjetskog rata, sklapanje konkordata Svete Stolice i Trećeg Reicha te encikliku Mit brennender Sorge pape Pia XI., kojom se osuđuje nacizam. Ulogu Katoličke crkve i njezina poglavara u Drugom svjetskom ratu donosi nam treće poglavlje. Stav o djelovanju pape Pia XII. tijekom Drugoga svjetskog rata iznjedrio je dvije struje. Pozitivnu, koja podržava papino diplomatsko djelovanje kojim nije javno osudio holokaust, ali je na druge načine pomogao žrtvama, te negativnu struju koja papinu šutnju osuđuje, smatrajući ga sukrivcem za milijune žrtava tijekom rata. Na temelju dostupne literature prikazat ćemo stavove pojedinih autora, bez priklanjanja ijednoj struji.Potpuno otvaranje vatikanskih arhiva, koje će se dogoditi 2028. godine, dovest će do odgovora na pitanje kojim se mnogi i danas bave, ali sa sigurnošću ne mogu na njega odgovoriti. Je li šutnja pape Pia XII. shvaćena kao pozitivno ili negativno djelovanje tijekom Drugoga svjetskog rata? The choice of the new Roman Pontiff, Pope Pius XII. in 1939, took place the same year when the World War II started. Taking motto Opus justitiae pax! the Pope prays for the peace in the world at the beggining of his pontificate, believing that in peace you can lose nothing, but in war you can lose everything.This thesis, which consist of three chapters, we will present World War II and the role of the Catolic Church during that period, as well as its contemporary chief, Pope Pius XII. First chapter shows us the life and pontificate of Pius XII., primarily through the presentation of several encyclicals and radio messages. The second chapter provides an overview of the situation in the world before the World War II, the conclusion of the concordat of the Holy See and the Third Reich, and the encyclical Mit brennender Sorge by Pope Pius XII. in which he condemns Nazism. The role of the Catolic Church and its head in World War II brings us to the third chapter. Attitude about the work of Pope Pius XII. during World War II spawned the two streams. One positive, that supported Pope's diplomatic action in which he did not condemn the Holocaust publicly, but helped the victims in other ways, and the second negative one that considered Pope's silence condemning, considering him an accomplice to the millions of victims during the war. Based on available literature, we shall show views of few authors, without adherance to one stream.