Search

Kreiranje terapijske okoline je interdisciplinarni klinički i teorijski pristup psihijatrijskom liječenju u bolničkim uvjetima čija je osnovna ideja da cjelokupno okruženje ima terapeutski potencijal. Lječidbeni aspekti terapijske okoline primjenjuju se u većini stacionarnih ustanova, kao i u Dnevnim bolnicama. Terapijska okolina i prisutnost terapijskog tima omogućuju pacijentima „prikazivanje“ njihovih poremećaja u kontekstu odnosa s timom. Terapijski tim olakšava pojavu patoloških načina odnosa kako bi pomogao razjasniti prirodu pacijentovog unutarnjeg svijeta. Sve se to odvija na sceni terapijske okoline po obrascu prethodno internaliziranih odnosa s drugima koji je prepun sukoba, iskrivljavanja, teških osjećaja i nekontrolirajućih impulsa, straha, tjeskobe, fragmentacije i otuđenja. Psihodinamsko znanje i razumijevanje procesa omogućuje osoblju da odgovara pacijentima na prikladnom razvojnom nivou, prihvačajući činjenicu da su pacijenti djeca u tijelu odraslog. U kreiranju adekvatne terapijske okoline neizostavno je kontinuirano praćenje fenomena koji se temelje na transferu i kontratransferu. Osoblje treba biti otvoreno za snažne osjećaje koje u njima pobuđuju pacijenti, a istraživanje kontratransfernih osjećaja treba biti sastavni dio postupka liječenja. Iznimno je važno da voditelji tima njeguju nekritičan i prihvačajući način za različite emocionalne reakcije svog osoblja prema pacijentima što zahtijeva redovite, svakodnevne sastanke terapijskog tima, na kojima se može otvoreno razgovarati o trenutnim procesima i emocionalnim reakcijama. Osoblje treba biti upozoreno na složenost osjećaja s kojima se susreću u odnosu s pacijentima, te na mogućnost korištenja tih spoznaja u dijagnostičke i terapijske svrhe, na način da razumiju unutarnji svijet pacijentovih objektnih odnosa. Rad sadrži primjere tipičnih teškoća u kreiranju terapijske okoline i funkcioniranju terapijskog tima.

Komunikacija s članovima obitelji oboljelih od psihotičnih poremećaja osebujan je proces kao i terapijske intervencije koje primjenjujemo u sklopu cjelovitog programa Rane intervencije kod prvih epizoda psihotičnih poremećaja (RIPEPP) na Klinici za psihijatriju Sveti Ivan. Zbog specifičnosti tijeka liječenja psihotičnih poremećaja jasnim i suportivnim načinom komunikacije potrebno je zadobiti povjerenje članova obitelji kako bi ih se moglo uključiti kao ravnopravne partnere u nadolazeći proces liječenja. Savladavanje različitih otpora promjeni poput negacije, projekcije, agresivnih zahtjeva i brzih rješenja problema unutar obitelji, iznimni su izazovi u komunikacijskim smislu. Educiranost osoblja, supervizijski rad, razumijevanje i praćenje transfernih i kotratransfernih reakcija suština su uspješne komunikacije, te pravovremenih terapijskih intervencija.

Program rane intervencije kod prvih epizoda psihotičnih poremećaja (RIPEPP) u Klinici za psihijatriju Sveti Ivan aktivno se provodi od 2005. godine. U cijelosti koncipiran, organiziran i financiran resursima Klinike tijekom vremena se razvijao i prilagođavao novim stručnim spoznajama te iskustvima iz prakse i literature. RIPEPP program razvio je bolnički i izvanbolnički dio aktivnosti, baziranih na psihodinamskom okviru razumijevanja pacijenta s psihozom kao i dinamike obitelji s oboljelim članom, primjeni psihodinamske grupne psihoterapije u tretmanu i pacijenata i članova njihovih obitelji te KBT pristupa u cjelovitom ciklusu psihoedukacije uz psihofarmakološku podršku. Psihosocijalne metode u liječenja na raspolaganju su pacijentica u okviru Kluba pacijenata (suportivna grupa, radionice: literarna, kreativna, likovna, sportska, nutricionistička, vježbanje socijalnih vještina. U radu se razmatraju iskustva u konceptualizaciji i implementaciji programa, teškoće u funkcioniranju velikog tima, zastoj te adaptacija na uvjete pandemije, evaluaciju rezultata te perspektive.

O završnoj fazi terapijskog procesa u grupama pacijenata sa psihozom te o načinima izlaska individualnog pacijenta iz grupe relativno malo je pisano u literaturi. Zbog prirode psihotičnog procesa koji remeti funkcioniranje ličnosti u svim aspektima (emocionalnom, kognitivnom, voljno-nagonskom) te osobito na planu interpersonalnog i socijalnog funkcioniranja, ciljevi dugotrajne analitičke grupne psihoterapije mogu se podijeliti na ciljeve rane i kasne faze liječenja. U ranoj fazi liječenja cilj je stabilizacija bolesti, nestanak simptoma, kritičnost prema bolesti i potrebi liječenja, prihvaćanje psihofarmakoterapije, prorada traumatskih iskustava hospitalizacije te stigmatizacije u trajanju od godinu do dvije. U kasnijoj fazi liječenja težimo konsolidaciji selfa, postizanju konstantnosti i viših razina objektnog odnosa, rekonstrukciji mehanizama obrane te uvidu u unutarnje konflikte. Završetak grupne psihoterapije sa psihotičnim pacijentima je visokoindividualan proces u kojem sudjeluju sam pacijent, ostali članovi grupe i terapeut/i. Za većinu psihotičnih pacijenata postignuće ciljeva prve faze liječenja znači i kraj terapije, a za pacijente s većim kapacitetima za psihoterapijski rad i interesom za psihološko moguće je postići i više razine objektnih odnosa i funkcioniranja. U ovom radu prikazujemo iskustva iz dugotrajne grupne analitičke terapije pacijenata sa psihotičnim poremećajima iz ambulantnog programa Klinike za psihijatriju Sveti Ivan. Opisuju se različiti načini izlaska pacijenata-članova grupe iz grupne psihoterapije, a zajedničko obilježje je odsutnost procesa prorade separacije bez obzira na dužinu participacije u grupi, postignute pomake te terapijski dogovor., Relatively little has been written in the literature about the final phase of the therapeutic process in groups of patients with psychosis and about the ways in which an individual patient leaves the group. Due to the nature of the psychotic process that disrupts the functioning of personality in all aspects (emotional, cognitive, volitional-instinctual) and especially in terms of interpersonal and social functioning, the goals of long-term analytical group psychotherapy can be divided into the early and late phases of treatment. In the early phase of treatment, the goal is the stabilisation of the disease, disappearance of symptoms, critical attitude towards the disease and the need for treatment, acceptance of psychopharmacotherapy and processing of traumatic experiences of hospitalisation and stigmatisation for one to two years. In the later phase of treatment, we strive to consolidate the self, achieve constancy and higher levels of object relationship, reconstruct defence mechanisms and gain insight into internal conflicts. The completion of group psychotherapy with psychotic patients is a highly individual process in which the patient, other members of the group and the therapist(s) participate. For most psychotic patients, achieving the goals of the first phase of treatment means the end of therapy, and for patients with greater capacity for psychotherapeutic work and interest in psychology it is possible to achieve higher levels of object relations and functioning. In this paper, we present the experiences obtained in a long-term group analytical therapy of patients with psychotic disorders from the outpatient programme of the Psychiatric Hospital Sveti Ivan. Different ways patients (group members) leave group psychotherapy are described where the common feature is the absence of processing separation regardless of the length of participation in the group, the progress made and the therapeutic agreement.

BACKGROUND: The experience gained in working with psychotic persons as well as the findings from the literature have pointed to the need for systematic inclusion of the families of affected individuals, facilitating the creation of partnership within treatment, and to the need for a better understanding of family dynamics that reflects on the psychological conditions of the patients. AIM: The aim of this paper is to explore the changes in self- esteem and loneliness of group members during the therapeutic process and whether the use of more mature defence mechanisms is the answer to the treatment of group psychotherapy. SUBJECTS AND METHODS: We followed three groups of 30 members (18 women and 12 men). At the beginning of inclusion in group psychodynamic psychotherapy and after 18 months of psychotherapy, members completed the following questionnaires: Rosenberg Self-esteem Scale, short version of UCLA Loneliness Scale (ULS-7) and Lifestyle Questionnaire (LSI). RESULTS: The research results show a statistically significant increase in self- esteem, a significant reduction in loneliness, and significantly reduced use of defence mechanisms after 18 months of group psychotherapy. CONCLUSION: Research findings confirmed positive changes in family members who gradually feel better and safer, with less anxiety and fear, all positively reflecting on the family atmosphere, the ability to accept and understand the sick member, as well as his better quality of recovery.

U radu je prikazana dugotrajna analitička grupna psihoterapija pacijenata u ranoj fazi psihoze. Na početku dinamikom dominiraju šutnja i regresivno funkcioniranje članova te aktivna uloga terapeuta. Razvojem kohezije pojavljuju se interpersonalne interakcije, razmjena iskustava i emocija te ostvarenje ciljeva početne faze liječenja. U sedmoj godini rada dolazi do raslojavanja u grupi zbog različite razine funkcioniranja članova. Izostanci članova i nejednakost razine funkcioniranja postaju česte teme u grupi. Članovi niže razine funkcioniranja odlaze iz grupe, a u grupu se uključuju novi članovi podjednake razine funkcioniranja te grupa nastavlja s radom. U radu su prikazani primjeri iz grupnog procesa., The paper describes long-term analytic group psychotherapy of patients in the early stages of psychosis. Initially, the dynamics were dominated by silence, regressive functioning of members and an active role of the therapist. With the development of cohesion, interpersonal interactions, the exchange of experiences and emotions, and the realization of goals of the initial phase of healing appear. In the seventh year of the work, there is a stratification in the group due to different levels of functioning. Members’ absences and different levels of functioning become common topics in the group. Members with lower levels of functioning leave the group, and new ones, with equal levels of functioning are included in the group, and the group continues to operate. The paper presents examples from the group process.

Pacijenti sa psihotičnim poremećajima svrstavaju se u skupinu "teških pacijenata

Značajan doprinos psihoanalitičkih teorijskih koncepata i znanja u liječenju shizofrenih bolesnika je u razumijevanju značenja simptoma u kontekstu individualnih životnih događaja. Iako se shizofreni bolesnici međusobno značajno razlikuju, njihovi se simptomi najčešće mogu razumjeti kao obrana od nepodnošljivih iskustava. Svjesna i nesvjesna značenja iskustava derivat su unutarnjeg svijeta individuuma, koji isto tako biva formiran od životnih iskustava, najviše onih iz ranog djetinjstva kada se počinje razvijati osjećaj selfa i identiteta. Mogućnost razumijevanja simptoma i ponašanja shizofrenih bolesnika koju daje primjena psihodinamskih teorija i znanja kao i participacija u psihoterapijskom procesu pružaju kliničarima platformu za cjeloviti uvid u psihodinamiku i funkcioniranje ličnosti pacijenta oboljelog od shizofrenije, a time i adekvatno planiranje terapijskih intervencija i procesa liječenja u cjelini. Rad sadrži prikaz dugogodišnjeg grupnog procesa s kroničnim shizofrenim bolesnicima te razvoj razumijevanja psihotičnih simptoma jednog od članova grupe., Understanding the meaning of symptoms in the context of individual life events would be a significant contribution to psychoanalytic theoretical concepts and knowledge in treating schizophrenic patients. Although schizophrenic patients differ significantly, their symptoms can usually be understood as a defence from unbearable experiences. Conscious and unconscious meanings of experience are a derivative of the inner world of the individual, which is also formed of life experiences; most of them come from the early childhood when the feeling of self and identity begins to develop. The ability to understand the symptoms and behaviour of schizophrenic patients by applying psychodynamic theories and knowledge as well as participation in the psychotherapeutic process provides clinicians with a platform for a complete insight into psychodynamics and functioning of a person suffering from schizophrenia and also contributes to adequate planning of therapeutic interventions and treatment process as a whole. This paper presents a long-term group process with chronic schizophrenic patients and the development of understanding of the psychotic symptoms in one member.

Psychiatric Hospital "Sveti Ivan" in Zagreb, Croatia, offers an outpatient Early intervention programme for patients with psychotic disorders (RIPEPP), consisting of psychoeducational workshops and group psychodynamic psychotherapy. Psychodynamic group psychotherapy presents a unique conceptual format not offered by other types of psychotherapy, and it is especially useful for population of patients with psychotic disorders. During group work, gradual establishment of communication and interactions, and creating a network of relations through experiences of corrective emotional symbiosis, affect the constellation of internal objects and relationships between members, and their restructuring. The function of group psychotherapy is not only to offer relief, support, and elements of education, but also to enable internal changes. Therapeutic factors contributing to the improvement of people with schizophrenia include supportive aspects such as universality, acceptance, cohesion, hope and altruism. This paper contains vignettes from inpatient and outpatient group dynamics.

Background: Treatment of early phase of psychosis is important not only for overcoming the acute symptoms but also for the later treatment and attitude towards the illness. Psychotherapeutic approach is an integrative part of this treatment. In Psychiatric hospital "Sveti Ivan" in Zagreb, Croatia both psychotherapeutic and sociotherapeutic methods are used on the inpatient unit for young people with psychosis along with medications. The aim of this work is to present the work on the psychotherapeutic inpatient unit and to investigate whether during the hospitalisation of individuals with first psychotic episode changes occur in attitudes towards medications, quality of life, insight and self-esteem. Subjects and methods: 37 individuals with first psychotic episode (20 men, 17 women) completed the following battery of questionnaires upon hospital admission and before discharge: Drug attitude inventory (DAI-10), The World Health Organization Quality of Life (WHOQOL), Insight scale and Rosenberg's Self-Esteem Scale. Results: Before being discharged from hospital, patients assessed their quality of life as significantly improved over time (p=0.000), especially concerning their physical health (p=0.004), psychological health (p=0.004), and satisfaction with their environment (p=0.001). Also, positive trends were observed in attitudes towards drugs and self-esteem. No changes were shown regarding patients' insight. Conclusions: The findings are encouraging: during treatment on psychotherapeutic inpatient unit, significant improvement in quality of life was observed, as well as positive trends in self- esteem and attitudes towards medications.

The hereby presented guidelines for the use of psychodynamic psychotherapy are based on references and research in the field of individual and group therapy and they refer to psychotherapy for patients suffering from the first psychotic episode, schizophrenia, schizoaffective psychosis, bipolar disorder and paranoid psychosis. The aim was to provide an overview of present literature and to give recommendations based on current knowledge. Clinical experience and research of the outcomes of psychodynamic psychotherapy encourage positioning of such treatments among recommendations for treating various mental disorders, as well as in the field of psychotherapy of patients with psychotic disorders (PD).

Background: This study aimed to examine the relationship between some personality characteristics of patients diagnosed with psychotic disorders and the quality of their engagement in psychodynamic group psychotherapy. Given that previous research has shown that self-stigma is significantly negatively associated with the engagement of patients, the measure of self-stigma was used as a correlate of patients’ motivation to participate in group psychotherapy. Subjects and methods: A total of 48 outpatients (52.1% women; mean age 35.30 years) attending group psychodynamic psychotherapy completed The Inventory of Personality Organization, The Pathological Narcissism Inventory, The Measure of Parental Style, The Relationship Questionnaire, and The Internalized Stigma of Mental Illness scale. Results: The findings showed that patients with higher levels of self-stigma have unhealthy attachments styles, perceived their mothers´ parental style as indifferent and achieved greater scores on narcissistic vulnerability scale. They are also are prone to primitive psychological defences, have poorly integrated identity, and achieved lower scores on reality testing dimension. Conclusion: Taking into account the limitations of this study, these findings may contribute to improved understanding of the quality of participation and engagement of psychotic patients in group psychotherapy, and may help to develop more effective therapeutic approaches.

U radu se opisuju obilježja grupnog procesa i kontratransferne reakcije terapeuta u psihodinamskoj grupnoj psihoterapiji mladih psihotičnih pacijenata uključenih u Program rane intervencije kod prvih epizoda psihotičnih poremećaja u Psihijatrijskoj bolnici "Sveti Ivan" u Zagrebu. Uočena je različitost kontratransfernih osjećaja terapeuta vezanih uz razinu grupnog funkcioniranja kao npr. u obliku potrebe za intenzivnijim angažmanom i većom suportivnosti kod grupa s regresivnijim funkcioniranjem, do manjeg angažmana terapeuta i njegove neutralnije uloge kod grupa zrelijeg funkcioniranja.

Work with dreams in the group analysis represents an important part of the analytical work, with insight into unconscious experiences of the individual dreamer, and his transferrential relations with the therapist, other members of the group, and with the group as a whole. The way dreams are addressed varies from one therapist to another, and in line with that, members of the group have varying frequency of dreams. In groups of psychotic patients dreams are generally rarely discussed and interpreted by the group, with analysis mainly resting on the manifested content. This paper describes a long-term group of psychotic patients which, after sharing the dreams of several members and daydreams of one female patient, their interpretation and reception in the group achieved better cohesion and improved communication and interaction, i.e. created a group matrix. Furthermore, through the content of dreams in the group, traumatic war experiences of several of the group members were opened and discussed, which brought with it recollections of the traumatic life situations of other group members. In expressing a daydream, a female member of the group revealed the background for her behaviour which was earlier interpreted as a negative symptom of the illness.

Grupna psihoterapija danas je općeprihvaćena i široko primjenjivana metoda u bolničkom i ambulantnom settingu. Niz istraživanja pokazuje da grupna psihoterapija pozitivno utječe na funkcioniranje oboljelih od psihotičnih poremećaja u smislu poboljšanja kognitivnog, emocionalnog i socijalnog funkcioniranja te općenito postizanja bolje kvalitete života. Cilj je rada je usporediti kvalitetu života oboljelih od shizofrenije uzevši u obzir njihovo participiranje u grupnoj psihodinamskoj psihoterapiji i ispitanika bez psihijatrijskih poremećaja. U istraživanju je sudjelovalo 53 bolesnika s dijagnozom shizofrenije koji su podijeljeni u tri skupine. Prvu skupinu činili su oboljeli od shizofrenije koji su završili psihodinamsku grupnu psihoterapiju nakon čega su u redovnom ambulantnom tretmanu, drugu oni koji sudjeluju u dugogodišnjoj psihodinamskoj grupnoj psihoterapiji, a u trećoj su skupini bili oboljeli koji nisu liječeni metodom grupne psihodinamske psihoterapije. Svi su bolesnici uzimali antipsihotičnu farmakoterapiju. Četvrtu skupinu činilo je 20 ispitanika bez psihijatrijskog poremećaja. Za procjenu kvalitete života korištena je Skala kvalitete življenja. Rezultati ukazuju da oboljeli od shizofrenije liječeni psihodinamskom grupnom psihoterapijom imaju bolju kvalitetu života u odnosu na skupinu koja nije liječena tom metodom, te ukazuju da se skupina oboljelih od shizofrenije aktualno uključenih u višegodišnju grupnu psihoterapiju statistički značajno ne razlikuje u tom pogledu u odnosu na zdrave ispitanike.

Cilj istraživanja Cilj je istraživanja ispitivanje bioloških čimbenika koji sudjeluju u etiopatogenezi pokušaja suicida. U istraživanju je ispitana povezanost razine BDNF-a u serumu kao mogućeg perifernog pokazatelja moždanog BDNF-a i pokušaja suicida kod ispitanika oboljelih od depresije, poremećaja ličnosti i poremećaja prilagodbe ; u usporedbi s razinama BDNF-a u serumu kod fenotipski zdrave kontrolne skupine ispitanika. Nacrt studije Presječno istraživanje temeljeno na podacima prikupljenim od nasumično odabranih osoba oboljelih od depresije, poremećaja ličnosti i poremećaja prilagodbe, s ili bez pokušaja suicida, koji su liječeni u Psihijatrijskoj bolnici ''Sveti Ivan'', i fenotipski zdrave kontrolne skupine ispitanika. Ispitanici i metode Razina BDNF-a određivana je enzim-imunokemijskom metodom u serumu 60 ispitanika iz fenotipski zdrave kontrolne skupine, i u serumu 172 ispitanika oboljela od ponavljajućeg depresivnog poremećaja (PDP), emocionalno nestabilnog poremećaja ličnosti (PL) i poremećaja prilagodbe (PP) podijeljenih u dvije podskupine: s ili bez pokušaja suicida ; čiju su dijagnozu postavili specijalisti psihijatri prema kriterijima Klasifikacije mentalnih poremećaja i poremećaja ponašanja MKB-10: Klinički opisi i dijagnostičke smjernice. Deseta revizija. Rezultati Nije dobivena statistički značajna razlika u razini BDNF-a između fenotipski zdravih ispitanika i skupina oboljelih ispitanika, osim kod PDP-a kod kojeg je u odnosu na fenotipski zdravu kontrolnu skupinu bila značajno snižena razina BDNF-a. U skupinama ispitanika s PL-om i PP-om ispitanici koji su uzimali psihofarmakoterapiju imali su više razine BDNF-a. Nije nađena razlika u razini BDNF-a u odnosu na uzimanje antidepresiva iz skupine SIPUS. Ispitanici s pokušajem suicida imali su značajno nižu razinu BDNF-a od ispitanika koji nisu pokušali suicid. Uzimanje psihofarmakoterapije i razina BDNF-a su statistički značajno povezani s pokušajem suicida, kada se uzmu u obzir spol, dob, uzimanje psihofarmakoterapije, razina BDNF-a te međusobni odnosi tih varijabli. Zaključak Dobivene razlike u razini serumskog BDNF-a između ispitanika koji su pokušali i onih koji nisu pokušali suicid ukazuju na moguću povezanost BDNF- a s pokušajem suicida. Prema dobivenim rezultatima, moguće je da je razina BDNF-a potencijalni biljeg suicidalnog ponašanja, neovisno o psihičkom poremećaju.

Cilj je rada prikaz karakteristika razvoja grupnog procesa u tretmanu članova obitelji pacijenata oboljelih od shizofrenije i ostalih psihotičnih poremećaja koja je provođena u sklopu Programa rane intervencije kod prvih epizoda psihotičnih poremećaja u PB ''Sveti Ivan''. Primijenjena je grupna analiza kao terapijska metoda i metoda istraživanja u grupi članova obitelji čija djeca boluju od shizofrenije i drugih psihotičnih poremećaja, a trajanje bolesti ne prelazi pet godina. Članovi grupe bili su roditelji pojedinačno ili oboje, te nekoliko ostalih članova obitelji s kojima pacijenti žive poput bake, brata i sestre. Sami su bolesnici bili posebno uključeni u ambulantnu grupnu psihoterapiju jedanput tjedno. U početnoj fazi susreli smo se s otporima radu grupe u vidu čestih ''drop-outa'', neredovitih dolazaka oba roditelja, potrebom za postavljanjem direktnih pitanja terapeutu, stalnom tendencijom minimaliziranja simptoma i negiranja bolesti te nejednakošću kod postavljanja kriterija ''zdravog'' i ''bolesnog'' kod različitih članova obitelji. Nakon 15. seanse uočeno je jačanje kohezije unutar grupe, uspostavljanje interpersonalnih interakcija, međusobne konfrontacije i početak iznošenja sadržaja o odnosima unutar obitelji. Javilo se i prvo prepoznavanje pozitivnih efekata rada u grupi na funkcioniranje obitelji. U radu su izneseni primjeri iz grupnog rada.

OBJECTIVE: To evaluate some aspects of cognitive functioning and object relations in patients with psychotic disorder during psychodynamic group psychotherapy process. METHOD: The study included young adult out- patients who participated in the Early Intervention Program for young patients with psychotic disorder, within the “critical period” of their disorder, five years from onset. Upon hospitalization, all patients have completed psycho-educational part of the program and most of them started with group psychodynamic psychotherapy. Patients filled out Revised Beta Examination (measure of nonverbal intellectual ability) at the onset and one and three years after participation in the group psychotherapy and Test of Object Relations (Žvelc, 1998) at the onset and after three years. RESULTS: We found statistically significant improvement of cognitive functioning (F=26.114 ; p=0.000) with significant increase between the first and the third measurament points (p=0.000) as well as between the second and the third (p=0.000). Considering object relations, we found statistically significant decrease of symbiotic merging (t=2.337 ; p=0.025) after three years. CONCLUSION: The results of our study indicate significant improvement in cognitive functioning and also desrease of symbiotic merging in patients with psychotic disorders during group psychodynamic therapy within the Early Intervention Program.

OBJECTIVE: To investigate whether psychotherapeutic process leads to changes in self-esteem and loneliness among group participans, and does it result with the use of mature defense mechanisms. METHOD: This study included family members who participated in group psychodynamic psychotherpay within Early Intervention Program for young psychotic patients . Participants (N=25) from two psychodynamic groups filled out Rosenberg Self- Esteem Scale, Loneliness Scale and Life Style Questionnaire at the onset and after two years after participation in group psychodynamic psychotherapy. RESULTS: We found statistically significant increase in self-esteem (p=0.000) and significant decrease in loneliness (p=0.000) after two years, as well as significant decrease in use of all defense mechanisms (reactive formation, denial, regression, compensation, projection, intellectualization, displacement), except repression. CONCLUSION: Initially expressed loneliness and low self-esteem as a result of feelings of guilt caused by psychotic disorder of affected member and feelings of shame and fear because of the presence of the disease during psychotherapy gradually were replaced by a feeling of greater self-esteem and decreased feelings of loneliness Reducing anxiety and fear are correlated with a reduction in the use of the dominant defense mechanisms.

Schizophrenia and suicidal behaviour are sever and complex mental disorders, largely determined by factors of inheritance. Both disorders present pathological changes in the catecholamine neurotransmitter system. The study was conducted on three groups; a group of subjects suffering from schizophrenia, a second compounded by individuals who attempted suicide and a third group of phenotypically healthy examinees. The blood samples of schizophrenic patients as of those who attempted suicide were obtained at the Psychiatric Hospital »Sveti Ivan« in Zagreb in the year 2004. Tests were conducted on the statistic relation between a total of 18 SNPs within three candidate-genes of the dopamine and adrenergic system (DRD4, SLC6A3 and ADRA2B) and the manifestation of schzophrenia and suicidal behaviour. Cases were genotyped by use of SNPlex system. Statistically significant differences were determined in the allelic frequency between the mentioned groups. Findings show a siginficant connection between 4 SNPs (ADRA2B rs749457, SLC6A3 rs464094, DRD4 rs11246226 and rs4331145) and schizophrenia, and 2 SNPs with suicidal attempt (ADRA2B rs1018351 i SLC6A3 rs403636). In addition, this is the first study that highlights the potential role/effect of polymorphisms in ADRA2B on the manifestation of schizophrenia, as on suicidal behaviour.

Defense mechanisms are psychological strategies that people use throughout life to maintain a state of balance. They become pathological when their use leads to maladaptive behavior and harmful effects on own personality. The patients in therapy use defense mechanisms to resist recognition of unconscious impulses and protect the fragile ego structure from disintegration. They use a variety of mechanisms from primitive to mature with a different frequency of utilization. In patients with psychotic disorders frequently are utilized immature defense mechanisms. The influence of psychodynamic group psychotherapy leads to more adequate overall functioning and use of more mature defense mechanisms. The aim of this study was to determinate the frequency of utilization of a particular defense mechanisms in young patients which suffer from psychotic disorders who were included in the group psychodynamic psychotherapy in the framework of the “First episode intervention Program for psychotic disorders” in Psychiatric Hospital “Sveti Ivan”, Zagreb in correlation to insight. For this purpose, we examined the frequency of use of the following mechanisms: negation, projection, regression, displacement, reactive formation, repression, intellectualization and compensation and the insight as well depending on the duration of group psychodynamic psychotherapy. Patients filled in Life Style Questionnaire (Kellerman) and Insight Scale (Birchwood et al, 1994).

Some authors emphasized the central role of the relationship between parent and child for normal development. Recent studies have shown that early parental bonding may play an important role either as a risk or protection factor for the development of psychiatric symptoms in adulthood. Studies have shown that schizophrenic patients report a greater chance of exposure to „affectionless control“ parental bonding compared to control groups. Studies also suggest higher level of insecure attachment, and dismissing attachment in particular, in samples with psychosis compared to controls. The aim of this paper was to establish parental bonding and attachment styles and investigate their influence on self-esteem in the population of young schizophrenic patients. For this purpose the patients included in the Early intervention program for the psychotic patients in Psychiatric hospital „Sveti Ivan“ fulfilled the Parental Bonding Instrument (PBI), Relationship Questionnaire (RC) and Rosenberg Self-Esteem Scale. Results have shown that the patients mostly consider parental bonding style as affectionless control which is consistent with previous researches, different attachment style was equally represented and higher self-esteem was more noted in secure attachment and in optimal parental bonding.

Suicid bolesnika rizik je psihijatrijske profesije. Svaki gubitak pacijenta bolan je i traumatičan za terapeute i osoblje koji su o njemu brinuli, kao i bolesnike koji su se s njim liječili i suosjećali. Opisana je reakcija žalovanja osoblja i bolesnika nakon suicida bolesnika s dijagnozom PTSP-a. Suicid se dogodio na otvorenom bolničkom odjelu sa psihoterapijskim i socioterapijskim programom kojima su bili obuhvaćeni većinom oboljeli od PTSP-a, pretežno ratni veterani te drugi ratni stradalnici uz manji broj bolesnika različitih drugih dijagnostičkih kategorija. Opisani su procesi stvaranja grupne kohezije u srednjoj i malim grupama te u radu terapijske zajednice. U sigurnom ozračju bazičnog povjerenja stvoreni su uvjeti koji su omogućili verbalizaciju osjećaja te početak rekonstrukcije traumatske priče. Organiziranje karmina na odjelu pružilo je sociokulturni okvir u kojem se na socijalno prihvatljiv način gubitak podijelio i proradio s obitelji umrloga, te s osobljem odjela koje je imalo funkciju druge, proširene obitelji.

Rana intervencija sveobuhvatan je terapijski pristup s preventivnom sastavnicom u psihijatriji, te zagovara sustavnu ranu primjenu svih postojećih i dostupnih te učinkovitih terapijskih metoda u početnoj fazi psihotičnih poremećaja, u svrhu postizanja i održavanja kompletne remisije i cjelovitog kliničkog i socijalnog oporavka. Program Rana intervencija kod prvih epizoda psihotičnih poremećaja (RIPEPP) u Psihijatrijskoj bolnici "Sveti lvan" u Zagrebu obuhvaća pacijente hospitalizirane zbog različitih psihotičnih poremećaja (akutni psihotični poremećaj, shizofrenija, shizoafektivni i sumanuti poremećaj te bipolarni afektivni-poremećaj sa psihotičnim simptomima) u "kritičnom periodu" poremećaja, odnosno pet godina od pojavljivanja prvih simptoma. Program RIPEPP sastoji se od hospitalnog i ambulantnog dijela te od psihoterapijske i psihoedukativne sastavnice uz primjenu psihofarmakološke terapije. Psihoterapijski dio, koji vode psihoterapeuti-grupni analitičari sastoji se od psihodinamske grupne psihoterapije za pacijente te psihodinamske grupne psihoterapije za članove obitelji, a psihoedukacijski dio koji vode kognitivno-bihevioralni terapeuti provodi se u vidu edukativnih interaktivnih radionica zajedno za pacijente i članove njihovih obitelji.

Utjecaj obiteljske dinamike na tijek psihotičnih poremećaja oboljelih članova obitelji poznat je dugo godina. U novije vrijeme terapija se usmjerava na cjelokupnu obitelj a ne samo na oboljelog člana. Obiteljskom terapijom smanjuje se utjecaj snažne ekspresije emocija koja s godinama bolesti oboljelog člana raste, a posljedica je dinamikâ ličnosti svih članova i njihovih međusobnih interpersonalnih odnosa. U sklopu Programa rane intervencije kod prvih epizoda psihotičnih poremećaja koji se provodi u PB ''Sveti Ivan“ primjenjuje se grupna psihodinamski orijentirana psihoterapija za članove obitelji motivirane za psihoterapijski rad i s kapacitetom za introspekciju. Tijekom razvoja dinamike grupnog procesa otkrivaju se intrapsihički, interpersonalni i konflikti unutar obitelji te dominiraju osjećaji krivnje, niskog samopoštovanja i usamljenosti uz regresivnije mehanizme obrane. U ovom radu cilj je bio istražiti da li kod članova tijekom terapijskog procesa dolazi do promjena u samopoštovanju i usamljenosti, te da li dolazi do korištenja zrelijih mehanizama obrane. U tu svrhu su kod uključenja u psihodinamsku grupnu psihoterapiju i nakon godinu dana primijenjene Rosenbergova Skala osobnog samopoštovanja i Kratka verzija UCLA skale usamljenosti te Upitnik životnog stila.

U Psihijatrijskoj bolnici “Sveti Ivan“ u Zagrebu provodi se Program Rane intervencije kod psihotičnih poremećaja od 2005. godine. Programom su obuhvaćeni pacijenti oboljeli od prvih epizoda psihotičnih poremećaja (shizofrenije te ostalih neafektivnih psihotičnih poremećaja) u kritičnom periodu bolesti (unutar prvih pet godina trajanja bolesti) te članovi njihovih obitelji. U ovom radu pokazujemo sociodemografska obilježja populacije mladih shizofrenih bolesnika uključenih u Program, uz osvrt na DUP (trajanje neliječene psihoze) u našem uzorku te broj hospitalizacija prije i nakon uključenja u Program.

Cilj: Opisati promjene odnosa prema bolesti kroz četverogodišnji rad grupne psihoterapije članova obitelji. U sklopu Programa rane intervencije kod prvih epizoda psihotičnih poremećaja (RIPEPP) roditelji bolesnika oboljelih od psihotičnih poremećaja uključeni su, uz psihoedukacijske radionice, i u psihodinamsku grupnu psihoterapiju. Metode: Praćenje protokola seansi koje se bilježe po sjećanju nakon održanih grupa. Rezultati: Tijekom četverogodišnjeg rada s članovima obitelji opazili smo da je postupno došlo do promjene stava prema bolesti. U početku grupnog rada uočeno je neprihvaćanje bolesti, negacija te pomak problema prema van (npr. uzimanje droga). U drugoj fazi prorađuju se osjećaji srama (bolest kao narcistička povreda) i krivnje (bolest kao kazna) te teškoće suočavanja s ozbiljnošću i dugotrajnošću bolesti. Prepoznata je i treća faza rada u kojoj članovi grupe (roditelji) fokus pomiču s djece i njihovih poteškoća na sebe (počinje prorada tugovanja). Zaključak: Grupna klima koja se tijekom četverogodišnjeg rada u grupi stvorila pridonijela je postupnom prihvaćanju bolesti te time i promjeni odnosa prema djeci. Bolja uspostava granica stvara uvjete za separaciju najprije od grupe, a kasnije i od oboljelog člana.

Obiteljska psihoedukacija kod prvih epizoda psihotičnih poremećaja sastavni je dio programa RIPEPP koji se u našoj bolnici provodi od 2005.g. Po svojoj strukturi, načinu provođenja, sastavnim dijelovima i trajanju najviše crpi od obiteljske psihoedukacije Andersona i načina rada u višeobiteljskim psihoedukacijskim grupama. Pri tome aktivno koristi andragoške principe i principe obiteljske i kognitivno bihevioralne grupne i individualne psihoterapije. Naglasak je na bio-psiho-socijalno-stresnom modelu nastajanja i održavanja poremećaja i na uzajamnosti, poštovanju, snazi obitelji, rješavanju konflikta i pitanju osjećaja gubitka, komunikacijskim vještinama, izradi kriznog plana, razvoju mreže suporta, te tehnikama rješavanja problema i ovladavanja simptomima. Svrha je pružanje kvalitetne i razumljive informacije o poremećaju, smanjenje broja hospitalizacija, destigmatizacija i bolja funkcionalnost obitelji i oboljelih. Cilj ove radionice je upoznavanje s našim osnovnim modelom rada, dosadašnjim rezultatima, prednostima i teškoćama na koje smo naišli te ciljevima na kojima radimo.

Upitnik percepcije prošlih odnosa s roditeljima (PBI) konstruiran je kao mjera za kvalitetu povezanosti roditelja i djeteta. Sadrži dvije osnovne dimenzije odnosa s roditeljima – briga/odbačenost i autonomija/kontrola te roditelji mogu biti procijenjeni kao optimalni, emocionalno prisni, zanemarujući i kontrolirajući bez emocija. Istraživanja pokazuju da rana povezanost s roditeljima može imati velik značaj za razvoj psihijatrijskih poremećaja u odrasloj dobi i to kao rizičan ili protektivan faktor. Također je ustanovljeno da su u usporedbi s kontrolnom skupinom shizofreni bolesnici češće izloženi kontroli bez emocija. Privrženost u odrasloj dobi dijeli se u četiri stila privrženosti (siguran, plašljivi, odbijajući i zaokupljeni) osnovana na dvije glavne dimenzije privrženosti – model o sebi i model o drugima preuzete od Bowlby-a. Istraživanja ukazuju na višu razinu plašljive i odbijajuće privrženosti kod psihotičnih bolesnika u odnosu na kontrolnu skupinu. Cilj ovog rada je ustanovi povezanost roditeljskih stilova i stilova privrženosti, kao i njihov utjecaj na samopoštovanje kod mladih shizofrenih bolesnika. S tim ciljem, bolesnici uključeni u Program „Rane intervencije kod prvih epizoda psihotičnih poremećaja“ u Psihijatrijskoj bolnici „Sveti Ivan“, ispunjavali su Upitnik percepcije prošlih odnosa s roditeljima (PBI), Upitnik privrženosti (RC) i Rosenbergovu Skalu osobnog samopoštovanja.

Grupna psihoterapija je uz psihofarmakološku terapiju i socioterapiju važna i vrlo često primjenjivana terapijska metoda. Niz istraživanja pokazuje da grupna psihoterapija pozitivno utječe na funkcioniranje oboljelih od psihotičnih poremećaja u smislu poboljšanja kognitivnog, emocionalnog i socijalnog funkcioniranja te općenito postizanja bolje kvalitete života (Kanas, 1996). Cilj ovog rada je procijeniti utjecaj višegodišnje psihodinamski orijentirane grupne psihoterapije na kvalitetu života kroničnih psihotičnih bolesnika. Formirane su tri skupine ispitanika u koje su uključeni kronični psihotični bolesnici. Prvu skupinu čine oni koji sudjeluju u dugogodišnjoj psihodinamskoj grupnoj psihoterapiji, drugu bolesnici koji su završili psihodinamsku grupnu psihoterapiju te su u redovnom ambulantnom tretmanu, a u trećoj su skupini kronični psihotični bolesnici koji nikada nisu liječeni metodom grupne psihodinamske psihoterapije. Svi bolesnici uzimaju medikamentoznu terapiju. Za procjenu kvalitete života korištena je Skala kvalitete življenja (Krizmanić, Kolesarić) koja se sastoji od dva dijela. U prvom dijelu procjenjuje se zadovoljstvo različitim čimbenicima koji utječu na kvalitetu života, a u drugom dijelu se traži individualna procjena kvalitete života. Odgovori su analizirani kvalitativno i kvantitativno te uspoređeni s odgovorima oboljelih od psihotičnih poremećaja koji nisu liječeni metodom grupne psihodinamski orijentirane psihoterapije.

Program rane intervencije kod prvih epizoda psihotičnih poremećaja obuhvaćenih u kritičnom periodu tijeka bolesti provodi se u Psihijatrijskoj bolnici „Sveti Ivan“ u Zagrebu od 2005. godine. Programom su obuhvaćeni pacijenti i članovi njihovih obitelji, a sastoji se od psihoedukacijskih radionica za cijelu obitelj, psihoodinamske grupne psihoterapije za pacijente te psihodinamske grupne psihoterapije za članove obitelji. Tijekom pet godina program je prilagođavan i mijenjan na osnovi iskustava u radu s populacijom mladih psihotičnih bolesnika i njihovih obitelji, ali i spoznaja iz literature. U radu se opisuju problemi i dileme proizašli iz svakodnevne prakse, teškoće u procesu evaluacije, neki rezultati Programa u kontekstu recentno objavljenih spoznaja velikih istraživačkih studija iz literature.

Cognitive impairment has been listed among the central features of schizophrenia since original descpription of Kraepelin and Bleuler. One of the important objectives of early intervention in psychosis is improvement and maintaining of adequate cognitive functioning of patients along with other aspects of clinical and social functining . Psychiatric hospital „ Sveti Ivan“ in Zagreb, Croatia offers an outpatient Early intervention programme for the psychotic patients in the critical period of their illnes-up to five years from onset. The program includes psychoeducation workshops for the patients and their family members together, group psychodynamic psychotherapy for the patients and group psychotherapy for the family members. In order to improve patient s follow up in different phases of tretatment cognitive functionong, object relations, separation and individuation , empathy, self-esteem and quality of life are investigated. This paper demonstrates changes in cognitive functionong of young psychotic patients who all participated in in the long-term psychodynamic group psychotherapy . Results of Revised Beta Examination ( measure of nonverbal intellectual ability) at the start of the psychotherapy, after one, and three years were obtained for 18 patients with psychotic disorder. Statistically significant improvement of cognitive funkctionong was demonstrated.

U radu s članovima obitelji oboljelih od psihotičnih poremećaja razvijaju se brojne kontratransferne reakcije terapeuta. Prikaz dugogodišnjeg iskustva u radu s članovima obitelji, uz prilagodbu tehnika rada iznesen je kroz primjere.

Within its sociotherapeutical programme St. John Psychiatric Hospital has been continuously since 1963 conducting the treatment and rehabilitation of psychiatric patients accommodated in heterogeneous families according to the Belgian model. Research conducted in the West as well as the experience gained at our hospital suggests that this sociotherapeutical method is very effective in the process of prolonged treatment, rehabilitation and resocialisation as well as the improvement of the quality of life of psychiatric patients. The ultimate objective of this investigation was to examine the quality of life of the groups of schizophrenic and depressive patients under observation, and the impact of a heterogeneous family, primary or secondary family and hospital ambient on the process of treatment and rehabilitation. The assumption is that in the process of prolonged treatment patients accommodated in heterogeneous families psychosocially function better and attain a higher quality of life than those who are under long-term outpatient treatment and live with the primary or secondary family or, alternatively, have been hospitalised. Applied was a comparative method of investigating groups of patients affected by schizophrenia and depression that were in the process of prolonged treatment accommodated in heterogeneous families, primary or secondary family, or those who were hospitalised. Individually assessed by way of appropriate questionnaires, completed by the very subjects, were the health-related quality of life and the subjective quality of life.

Prikazan je pregled koncepta o konfrontaciji kao početnoj intervenciji u psihoanalitičkoj psihoterapiji regresivnih bolesnika. Cilj psihoanalitičke psihoterapije je usmjeravanje pacijenta na razumijevanje svjesnih i nesvjesnih korijena i značenja vlastitih osjećaja i ponašanja. Izneseni su dijelovi psihoterapijskih seansi regresivnih pacijenata i osvrt na moguće razloge koji su doveli do veće ili manje učinkovitosti ove intervencije. Konfrontacija je prvi korak u analizi. Analiza se može provoditi tek kada neki sadržaj postane jasan i eksplicitan pacijentovom svjesnom egu. Uspješna konfrontacija vodi klarifikaciji, a ova interpretaciji i proradi otpora. Empatijsko je razumijevanje pri tome od ključne važnosti za pacijenta.