Search

Na tragu pokušaja da se utvrdi utjecaj Nifovih komentara Averoesova spisa De substantia orbis na Gučetićeve komentare tog Averoesova spisa i na tragu članka »Kommentare zu der Schrift des Averroes De substantia orbis in der Bibliotheca Amploniana« Ivane B. Zimmermann, u ovoj se raspravi traga za mogućim poticajima koji su proizašli iz Averoesova spisa Sermo de substantia orbis i iz njegovih renesan¬snih komentara, poticaja koji su doveli do promjene temeljnog Aristotelova stava da u prirodi nije moguće naći, pa zato ni tražiti matematičku strogost. U članku se prvo analizira Averoesov pojam materije u sublunarnom svijetu, svijetu četiriju elemenata. To je materija određena s dimensiones interminatae, neodređeno dimenzionirana materija, a stoji nasuprot Aristotelovu shvaćanju da je materija ništa ili skoro ništa. Averoesov pojam dimensiones interminatae izvorno je nastao zato da razriješi unu¬tarperipatetičke nejasnoće i poteškoće mnoštvenosti i izmjenjivanja formi u materiji (kretanja, mijenjanja). Nakon toga u članku se prati nastanak Galilejeve ideje da je matematička prirodna znanost ne samo moguća nego da je jedino matematička znanost o prirodi moguća. Razvoj se prati od Galilejeva trećeg pisma Marku Velseru, u kojem se Galilei odriče prirodne znanosti o bîtima i upućuje na mogućnost prirodne znanosti kao znanosti o svojstvima do Galilejeve ideje mente concipio, tj. shvaćanja eksperimenta. U mente concipio pretpostavlja Galilei prvo da materijalni likovi i tijela što se kreću (trokut, kugla) u potpunosti odgovaraju matematičkom pojmu tih likova i tijela. Potom iz pretpostavljenog Galilei izvodi stroge matematičke zaključke i dodaje sljedeću pretpostavku: ako se može utvrditi da izvedeni matematički zaključci imaju svoju potvrdu u iskustvu – onda taj matematički izvod ne vrijedi samo za načelno matema¬tički koncipirano kretanje nego jednako i za iskustveno kretanje. Taj Galilejev mente concipio pretpostavka je i uvjet ideje da je i filozofija i priroda pisana matematičkim jezikom i simbolima (Il Saggiatore). Nakon što je izložen Galilejev mente concipio, u članku se dokazuje da se Galilejeva ideja ‒ da u istraživanju prirode treba započeti od pretpostavke, nastaviti matematičkim izvodom i konačno provjeriti postoji li u iskustvu potvrda za te izvode ‒ temelji u ideji materije za koju vrijedi da se može zamisliti u smislu idealnog ma¬tematičkog lika ili tijela. Materijalni lik ili tijelo koji odgovara matematičkom pojmu mora biti predočiv ili bar misliv. Ideju materije koja odgovara tim uvjetima, ideju neodređeno dimenzionirane materije prvi je koncipirao Averoes, a u renesansi su je u komentarima Averoesova spisa Sermo de substantia orbis razradili renesansni filozofi. Na kraju su u članku izvedene i neke uzgredne analize: 1. Značenje Galileja za koncipiranje novovjekovne matematičke prirodne znano¬sti osim Kanta i opširnije od njega analizirao je E. Husserl koji Galileja smatra otkrivajućim i prikrivajućim genijem. Ta fraza ne znači omalovažavanje ni Galileja ni novovjekovne prirodne znanosti, nego upućuje na razliku između filozofije i prirodne matematičke znanosti. 2. Na važnost novog pojma materije kod Galileja uputio je E. Cassirer, ali nije upozorio niti na Averoesa niti je razradio u čemu bi se trebao sastojati novi pojam materije. Galilei u svojim najvažnijim i zrelim djelima ne spominje Averoesa (bar ja to nisam uočila ; svakako ga ne spominje u kontekstu njegova pojma materije), ali u ranom spisu De motu spominje Galilei Averoesovu tezu da kugla fizički ne dotiče ravninu u jednoj točki. Kritika te Averoesove teze igra bitnu ulogu u koncipiranju Galilejeva pojma eksperimenta, njegova mente concipio. Po tome bi se moglo reći da je Averoes utjecao na Galileja bar time što ga je naveo na kritiku jedne svoje teze.

Četiri posvete u Peripatetičkim raspravama daju nam vrijedne podatke o Petriću i Peripatetičkim raspravama u tri aspekta: 1. upućuju na osobe s kojima je Petrić prijateljski komunicirao ; 2. sadrže autobiografske elemente, osobito refleksije na Petrićev boravak na Cipru (1561– 1568) ; 3. u posvetama Petrić daje i kratke sažetke svezaka pred kojima stoje posvete, uključujući i elemente koji upućuju na nastanak i poticaje za pisanje Peripatetičkih rasprava, kao i na predviđenu svrhu Peripatetičkih rasprava.

Rad je prikaz knjige: Pavao Vuk-Pavlović, Povijesnofilozofski tekstovi, Zagreb 2011.

U Peripatetičkim raspravama Petrić samo na jednom mjestu navodi tekst, fragment iz Filoponovih Komentara Metafizike koje je preveo i objavio nekoliko godina kasnije. Taj se fragment u trećem svesku Peripatetičkih rasprava i u njemu je riječ o tome da su pitagorovci simbolički govorili o brojevima kao principima stvari. Petrić doduše, osim na ovom mjestu Filopona navodi i na drugim mjestima, ali tu je riječ o tekstovima koji su bili već prije poznati i koje nije objavio sam Petrić. No u tekstu Apologia contra calumnias Theodori Angelutiji navodi Petrić sasvim kratki citat iz Filoponovih Komentara Metafizike – i to prvu rečenicu, latinski – bez grčkog izvornika. U Apologiji, naime ni inače nema grčkog teksta. Ta rečenica glasi: „Ta rasprava naslovljena je Metafizika, ne u skladu sa stanjem stvari, nego prema redu izlaganja.“ Ta rečenica povezana je s još dva teksta koji govore o imenu metafizika – s Averoesovom tezom iz spisa Epitome metaphysices i sa završnim rečenicama iz Uvoda u Komentare Metafizike Tome Akvinskog. Niti jedan od tih tekstova nije Petrić prije objavio u Peripatetičkim raspravama. Njihovo navođenje u Petrićevoj Apologia contra calumnias Theodori Angelutii isprovocirano je, naime potaknuto Angelutijevom kritikom Petrićeva tumačenja imena i predmeta Aristotelove Metafizike. Angelutije je, nasuprot Petrićevoj tezi da je Andronik s Rodosa sročio termin metafizika, te da se tzv. metafizičke knjige uopće ne odnose na jednu znanost, nego da u njima, što se tiče predmeta, vlada zbrka i nered, tvrdio da je naslov Metafizika Aristotelov, ili bar Teofrastov i da Metafizika, doduše, nije jedna znanost, nego da je mudrost, ali da svakako ima svoj jedinstven predmet.

Prikaz knjige Franje Zenka: Osvjetovnjenje hrvatskog filozofskog duha, Biblioteka Filozofska istraživanja 140, Zagreb 2010

Frane Petrić na latinski je preveo i 1583. tiskao Komentare Metafizike za koje se danas smatra da nisu autentično Filoponovo djelo, nego se njihov autor u literaturi naziva (Pseudo-)Filoponom. Petrić ih je, unatoč početnim dvojbama, smatrao autentično Filoponovim. U članku se izlaže i tumači Petrićeva recepcija (Pseudo-)Filopona na osnovi dvaju citata iz Petrićeva prijevoda Filoponovih Komentara Metafizike, na temelju jednog citata Filopona iz trećeg sveska Peripatetičkih rasprava Frane Petrića i jednog citata iz transliteriranog teksta bečkoga rukopisa. Ključna riječ koje se ponavlja u tim citatima je prilog simbolički (symbolice). Tom riječju (Pseudo-)Filopon izlaže da su pitagorovci na simbolički način govorili o brojevima kao počelima stvarī. U članku se pokazuje da se takav stav o pitagorovcima može naći i u djelima koja se pripisuju autentičnom Filoponu. U članku se također iznose spoznaje stečene tijekom postupka transliteracije bečkog rukopisa Cod. Phil. gr. 189 koji sadržava grčki izvornik (Pseudo-)Filoponova Komentara Aristotelove Metafizike. Na listovima 26r–125r nalazi se tekst Aristotelove Metafizike. Od 26r do 46v proteže se tekst 1. knjige (Α). U Hungerovu kataloškom opisu navodi se da ispred f. 32 nedostaje jedan list, ali bez gubitka teksta. Zatim se navodi da ispred f. 47 nedostaje jedan list na kojem je izgubljen tekst, ali se ne daje identifikacija. Smatramo da iz oskudnih ostataka otrgnutog lista možemo identificirati izgubljeni tekst i s priličnom sigurnošću zaključiti da se radi o početku 5. knjige Aristotelove Metafizike (Ε). Od 47r do 49v nalazi se Aristotelova knjiga α’ ἔλαττον, 6. knjiga (Ζ) počinje na 50r, 7. knjiga (Η) na 71r, 8. knjiga (Θ) na 74v, 9. knjiga (Ι) na 80v, 10. knjiga (Κ) na 87v, 11. knjiga (Λ) na 98r, 12. knjiga (Μ) na 107r i naposljetku 13. knjiga (Ν) počinje na listu 118r i proteže se do 125r. Od 125v do 129v u katalogu je identificiran Komentar Aristotelova djela De lineis insecabilibus Georgija Pakimera. Na listovima od 130r do 213v nalazi se Komentar na Aristotelovu Metafiziku Ivana Filopona naslovljen Ἐξήγησις τῶν μετὰ τὰ φυσικὰ Ἀριστοτέλους. Opis rukopisa u katalogu donosi početne i završne riječi cjelokupnog Filoponova teksta, bez navođenja na kojim se listovima nalaze počeci komentara na pojedine knjige. Nakon uvida u rukopis možemo definirati raspored (Pseudo-)Filoponovih komentara. Komentar na 1. knjigu (Α) nalazimo na listovima 130r–131r. Uspoređujući grčki tekst rukopisa s tiskanim Petrićevim prijevodom vidimo da je grčki tekst te knjige djelomičan. Izostavljeni su zatim komentari na α’ ἔλαττον, kao i komentari na 2. (Β), 3. (Γ), 4. (Δ) i 5. knjigu (Ε) Aristotelove Metafizike. Rukopis se na 131v–140r, dakle očito bez gubitka teksta, nastavlja (Pseudo-)Filoponovim komentarom na 6. knjigu (Ζ) Metafizike. Taj smo dio teksta (130r-140r) transliterirali u cijelosti. Na 141r nalazimo zatim (Pseudo-)Filoponov komentar na 7. knjigu (Η), na 146r počinje komentar na 8. knjigu (Θ), na 154r na 9. knjigu (Ι), na 166v na 10. knjigu (Κ), na 174r na 11. knjigu (Λ), na 183v na 12. knjigu (Μ) te na 201v na 13. knjigu (Ν) Aristotelove Metafizike. Usporedbom grčkoga teksta rukopisa Cod. Phil. gr. 189 s Petrićevim prijevodom, objavljenim u djelu Ioannis Philoponi enarratio in omnes Aristotelis libros, quos Metaphysica appellant. Eam Franciscus Patricius de Graeca, Latinam fecerat (Ferrariae: Ex Typographia Dominici Mammarelli, 1583), utvrdili smo da je grčki tekst djelomičan. Usporedba transliteriranoga teksta iz bečkoga rukopisa s izdanjem Petrićeva latinskog prijevoda otkrila je pojedine razlike između grčkoga rukopisa i objavljenoga latinskog teksta. One su u nekim slučajevima očito posljedica pogrešno pročitanog rukopisa Petrićeva latinskog prijevoda koji je slagaru poslužio kao predložak za tiskano izdanje. U nekim drugim slučajevima te su razlike uzrokovane tradicijom grčkog teksta, to jest razlikama između ovog transliteriranog rukopisa i onog rukopisa koji je Petriću poslužio kao predložak za njegov prijevod na latinski. Napominjemo da je transliteracija ovoga grčkog rukopisa bila izvanredno iskustvo. Danas se nažalost rijetko poseže za grčkim rukopisima i rijetko se dobiva prilika za obavljanje takvog posla. Ovaj je rukopis zbog obilja tahigrafskih znakova bio poseban izazov. Naravno da nam je od neprocjenjive važnosti u počecima bio Petrićev tiskani latinski prijevod, koji je do kraja rada na rukopisu ostao važan čimbenik kontrole., In 1583 Frane Petrić translated into Latin and published the Commentaries on Metaphysics, today generally regarded not to be Philoponus’s authentic work, the author of which is in literature referred to as (Pseudo-)Philoponus. Despite certain initial doubts, Petrić, however, had no doubt about its authenticity. The paper examines and interprets Petrić’s reception of (Pseudo-)Philoponus on the basis of two quotations from Petrić’s translation of Philoponus’s Commentaries on Metaphysics, one quotation of Philoponus from the third volume of Petrić’s Discussiones peripateticae, and one quotation from the transliterated text of the Vienna manuscript. The key word that repeats in these quotations is adverb symbolically (symbolice). By using this word, (Pseudo-)Philoponus explains that the Pythagoreans in a symbolic way spoke of numbers as the principles of things. The paper shows that a similar position on Pythagoreans may also be found in the works attributed to the authentic Philoponus. The paper also highlights the findings discovered during the process of the transliteration of the Vienna manuscript Cod. Phil. gr. 189, which contains the Greek original of (Pseudo-)Philoponus’s Commentary on Aristotle’s Metaphysics. The leaves 26r–125r contain the text of Aristotle’s Metaphysics. The text of Book 1 (A) runs from 26r to 46v. According to Hunger’s catalogue, the leaf preceding f. 32 is missing, but not the text. Further, the leaf preceding f. 47 is missing together with the text, no identification being given. We believe that on the basis of the scarce fragments of the torn out leaf we will be able to identify the missing text and conclude with fair exactitude that it is the beginning of Book 5 (Ε) of Aristotle’s Metaphysics. From 47r to 49v runs Aristotle’s book α’ ἔλαττον, Book 6 (Ζ) starts on 50r, Book 7 (Η) on 71r, Book 8 (Θ) on 74v, Book 9 (Ι) on 80v, Book 10 (Κ) on 87v, Book 11 (Λ) on 98r, Book 12 (Μ) on 107r and finally, Book 13 (Ν) starts on the leaf 118r and runs until 125r. From 125v to 129v the catalogue identifies the Commentary of Aristotle’s work De lineis insecabilibus by George Pachymeres. The leaves 130r to 213v contain the Commentary on Aristotle’s Metaphysics by John Philoponus entitled Ἐξήγησις τῶν μετὰ τὰ φυσικὰ Ἀριστοτέλους. The catalogue description includes the introductory and closing words of Philoponus’s entire text, failing to cite the leaves which contain the openings to the commentaries on the particular books. Having obtained an insight into the manuscript, we are able to define the order of (Pseudo-) Philoponus’s commentaries. The commentary on Book 1 (Α) has been found on the leaves 130r-131r. By comparing the Greek text of the manuscript with Petrić’s printed translation, we realise that the Greek text of this book is partial. Further omitted are the commentaries on α’ ἔλαττον, as well as the commentaries on Book 2 (Β), 3 (Γ), 4 (Δ) and Book 5 (Ε) of Aristotle’s Metaphysics. On 131v-140r the manuscript, evidently with no text omitted, continues with (Pseudo-) Philoponus’s commentary on Book 6 (Ζ) of the Metaphysics. This part of the text (130r-140r) we have transliterated in full. On 141r we find (Pseudo-)Philoponus’s commentary on Book 7 (Η), on 146r starts the commentary on Book 8 (Θ), on 154r on Book 9 (Ι), on 166v on Book 10 (Κ), on 174r on Book 11 (Λ), on 183v on Book 12 (Μ), and on 201v on Book 13 (Ν) of Aristotle’s Metaphysics. By comparing the Greek text of the manuscript Cod. Phil. gr. 189 with Petrić’s translation, published in the work Ioannis Philoponi enarratio in omnes Aristotelis libros, quos Metaphysica appellant. Eam Franciscus Patricius de Graeca, Latinam fecerat (Ferrariae: Ex Typographia Dominici Mammarelli, 1583), we have established that the Greek text is partial. A comparison between the transliterated text of the Vienna manuscript and the edition of Petrić’s Latin translation has revealed certain discrepancies between the Greek manuscript and the published Latin text. At some points they are evidently the result of the misreading of the manuscript of Petrić’s Latin translation, which the typographer used as basis for the printed edition. At some other points these discrepancies may be ascribed to the tradition of the Greek text–that is, differences between this transliterated manuscript and the manuscript that Petrić used as basis for his translation into Latin. It should be noted that the transliteration of this Greek manuscript has been an invaluable experience. Regrettably, today Greek manuscripts rarely come into scholarly focus and it is not often that one may be given a chance similar to this. The fact that this manuscript abounds in tachygraphic marks has been a challenge itself. Indeed, Petrić’s printed translation in Latin has been equally invaluable throughout our work on the manuscript as an important standard of comparison.

U seriji Commentaria in Aristotelem graeca ne postoji Filoponov komentar Metafizike. Smatra se da je izgubljen. Petrić je na latinski preveo i izdao Komentare Metafizike za koje se danas smatra da nisu autentično Filoponovo djelo, nego se njihov autor u literaturi naziva (Pseudo-)Filoponom. Petrić ih, međutim, smatra autentično Filoponovim. U članku se izlaže i tumači Petrićeva recepcija (Pseudo-)Filopona na osnovi dvaju citata iz Petrićeva prijevoda Filoponovih Komentara Metafizike, na temelju jednog citata Filopona iz trećeg sveska Peripatetičkih rasprava Frane Petrića i jednog citata iz transliteriranog teksta bečkoga rukopisa. Ključna riječ koje se ponavlja u tim citatima je prilog »simbolički« (symbolice). Tom riječju (Pseudo-)Filopon izlaže da su pitagorovci na simbolički način govorili o brojevima kao počelima stvarī. U članku se pokazuje da se takav stav o pitagorovcima može naći i u djelima koja se pripisuju autentičnom Filoponu. Postoje dva rukopisa za koje se drži da su mogući predlošci za Petrićev prijevod (Pseudo-)Filoponovih Komentara Metafizike. Jedan se čuva u Austrijskoj nacionalnoj biblioteci u Beču, drugi u Vatikanskoj biblioteci. Niti jedan od tih rukopisa do sada nije transliteriran i objavljen, iako je već Hans Reiner napisao da će se tek nakon transliteracije tih rukopisa moći zaključiti je li Petrićev prijevod Komentara Metafizike Filopon ili (Pseudo-)Filopon. Sada je u Institutu za filozofiju započeo rad na transkripciji bečkoga rukopisa. Rad je u odmakloj početnoj fazi, a tekst transliterira Antica-Nada Ćepulić. U članku se iznose spoznaje stečene tijekom postupka transliteracije bečkog rukopisa Cod. Phil. gr. 189 koji sadržava grčki izvornik (Pseudo-)Filoponova Komentara Aristotelove Metafizike. Iz već objavljenih kataloških podataka o tom rukopisu (Herbert Hunger, Katalog der griechischen Handschriften der Österreichischen Nationalbibliothek 1: Codices historici, codices philosophici et philologici, Beč 1961.), doznajemo da je rukopis nastao polovicom 16. st. (prije 1562. godine), da je pisan na papiru dimenzija 216/218×155/157 mm. Broj redaka u rukopisu kreće se između 22 i 29. Rukopis je nepotpun. Od 213 listova nedostaju listovi 1-25. Taj je dio danas pronađen kao zaseban rukopis iz iste zbirke, Phil. gr. 156, koji sadržava tekst Platonova Fedra. Usporedbom grčkoga teksta rukopisa Cod. Phil. gr. 189 s Petrićevim prijevodom, objavljenim u djelu Ioannis Philoponi enarratio in omnes Aristotelis libros, quos Metaphysica appellant. Eam Franciscus Patricius de Graeca, Latinam fecerat (Ferrariae: Ex Typographia Dominici Mammarelli, 1583), utvrdili smo da je grčki tekst djelomičan. Usporedba transliteriranoga teksta iz bečkoga rukopisa s izdanjem Petrićeva latinskog prijevoda otkrila je pojedine razlike između grčkoga rukopisa i objavljenoga latinskog teksta. One su u nekim slučajevima očito posljedica pogrešno pročitanog rukopisa Petrićeva latinskog prijevoda koji je slagaru poslužio kao predložak za tiskano izdanje. U nekim drugim slučajevima te su razlike uzrokovane tradicijom grčkog teksta, to jest razlikama između ovog transliteriranog rukopisa i onog rukopisa koji je Petriću poslužio kao predložak za njegov prijevod na latinski. Transliteracija ovoga grčkog rukopisa bila je izvanredno iskustvo. Danas se nažalost rijetko poseže za grčkim rukopisima i rijetko se dobiva prilika za obavljanje takvog posla. Ovaj je rukopis zbog obilja tahigrafskih znakova bio poseban izazov. Naravno da nam je od neprocijenjive važnosti u počecima bio Petrićev tiskani latinski prijevod, koji je do kraja rada na rukopisu ostao važan čimbenik kontrole.

U šestoj knjizi IV sveska Peripatetičkih rasprava suprotstavlja se Petrić Aristotelovoj tvrdnji da je nebo vječno. Ne suprotstavlja se protutezom, odnosno dokazivanjem protuteze, nego kritikom Aristotelove argumentacije, tj. osporavanjem dokaza da je nebo vječno , jer u nebu nema ničeg kontrarnog. Ta je argumentacija imanentna kritika, tj. Petrić dokazuje da je po vlastitim Aristotelovim tezama netočno - da u nebu nema ničeg kontrarnog. Kontrarnost u nebu dokazuje Petrić na temelju Aristotelove teze da se nebeske sfere kontinuirano nadovezuju i sferno oblikuju jedna po drugoj. U tom oblikovanju ono što oblikuje, tvrdi Petri, je tvrdo, dok je ono oblikovano mekano – a tvrdo i mekano su, kaže Petrić, kontrarnosti. Petrić se, međutim, ne zadovoljava dokazom da u nebu postoji ono kontrarno – što bi bilo dovoljno da ospori Aristotelovu tezu da u nebu nema ničeg kontrarnog. Na temelju teze o međusobnom oblikovanju sfera dokazuje Petrić da se jedna te ista sfera može odrediti i kao tvrda i kao mekana, već prema tome, odakle se počinje pratiti oblikovanje sfera. Ako se krene od krajnje sfere, onda je ona najtvrđa, sfera Saturna koja za njom slijedi je mekanija itd., ako se krene od okruglosti vode na zemlji prema kojoj se oblikuje okruglost zraka, vatre itd, - slijedit će da je voda najtvrđa, a prva nebeska sfera najmekanija. Te izvode naziva Petrić aristotelovskim nakazama, mi ih možemo nazvati Petrićevom antinomijom. Ono što je Petrić njome dokazao je sljedeće: Ako se međusobno i kontinuirano oblikovanje nebeskih sfera tumači prema međusobnom oblikovanju stvari u svijetu – pri čemu se moramo odreći kontrole osjetilima i formalizirati odnose međuoblikovanja – onda se za istu sferu može dokazati da je u jednom proslijedu ona koja oblikuje, odnosno ona tvrda, dok je u obrnutom proslijedu ona koja je oblikovana, tj. ona mekana. Ono što bi se moglo smatrati kao dokazano tom antinomijom jest neprimjerenost primjene paradigme međusobnog oblikovanja (sferalnog ili kojeg drugog) na predmete nedostupne osjetilima (osim osjetilu vida).

Rad je prikaz izlaganja na konferenciji povodom 80. obljetnice rođenja filozofa Danila Pejovića, dugogodišnjeg profesora filozofije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Pojam beskonačne djeljivosti prostora i vremena Bošković nikako ne dovodi u pitanje i smatra ju dokazanom na geometrijski i metafizički način. Ako se nekome beskonačna djeljivost čini neuvjerljivom, svodi to Bošković na "djetinju predrasudu" što zapravo predstavlja "predrasudu" prirodnog nazora na svijet – dakle ono što doživljavamo prije ili mimo poznavanja znanstvenih činjenica.Nasuprot tome ono realno sagledava Bošković kao sastavljeno iz najmanjih nedjeljivih dijelova.Problem predstavlja mjerenje onog realno opstojećeg koje pretpostavlja beskonačnu djeljivost prostora i vremena. Kad Bošković kaže: mjerenje, to, mislim, trebamo shvatiti kao primjenu matematike (primjenu ideje beskonačne djeljivosti prostora i vremena) na ono realno. Nezavisno od pojma beskonačne djeljivosti koji je dokazan (ali kao matematički i metafizički pojam), ovdje se Boškoviću javlja problem (ne subjektivni, nego objektivno spoznajni – dakle subjektni) točnog uspoređivanja onog realnog mjerilom – jednako mjerilom prostora i kao i mjerilom vremena. Svakako ta poteškoća ne navodi Boškovića da odustane od mjerenja (primjene matematike na ono realno) ali on konstatira da se mjerenjem uvijek može utvrditi samo aequalitas, a da se nikada mjerilom ne može utvrditi istost mjerenog i mjere. Poteškoću, međutim ne stvara, niti ono realno za sebe, niti ono matematičko-metafizičko za sebe, nego problem mogućnosti primjene matematičke ideje (beskonačne djeljivosti) na ono realno.

U članku se analizira Petrićeva usporedba Aristotelove podjele na supralunarni i sublunarni svijet s morskim bićem koje Petrić naziva Marinus Glaucus. Tu usporedbu, s bićem koje je dijelom riba, a dijelom kamen, rabi Petrić kako bi eksplicirao neprirodnost, monstruoznost spomenute Aristotelove podjele. Postavlja se pitanje što je ili tko je Marinus Glaucus. U članku se izlaže da Petrićev Marinus Glaucus najvjerojatnije u sebi ujedinjava i svojstva grčko-rimskog morskog polubožanstva koje se zove Glauko i osobine jedne vrste otrovnih riba koje se u nekim europskim jezicima zovu kamene ribe, a svojstvena im je mimikrija, prilagodba okolišu u kojem žive, kamenu., Im Aufsatz wird der Petrić´s Vergleich der Aristotelischen Aufteilung in die sublunare und supralunare Welt, mit einem Wesen, das er als Marinus Glaucus bezeichnet, analisiert. Diesen Vergleich mit dem Wesen, das er als halb Fisch, halb Stein bestimmt, unternimmt Petrić um die Widernatürlichkeit, ja Monstruosität der genannten Aristotelischen Aufteilung darzulegen. Es wird die Frage gestellt, was, oder, wer ist Marinus Glaucus. Es wird vermutet, dass Petrić’s Marinus Glaucus zwei verschiedene Beschaffenheiten in sich birgt: die einer griechisch-römischen Halbgottheit namens Glauco und die einer Art giftigen Mittelmeerfische, die in einigen europäischen Sprachen Steinfische heißen und die eine Mimikry auszeichnet, die Fähigkeit sich der Welt in der sie leben, dem steinigen Meerboden, anzugleichen.

Predstavljanje izdanja Instituta za filozofiju

Iako Grisogono u Speculum astronomicum nigdje ne spominje Speculum astronomiae Alberta Velikog uočljive su sličnosti između ta dva spisa koje upućuju na to da je Speculum astronomiae Alberta Velikog, izravno ili neizravno, jedan od Grisogonovih izvora. Sličnosti koje govore u prilog toj tezi su sljedeće: Albert Veliki smatra da 1. Astrologija, kad odgovara na pitanja o prošlosti i sadašnjosti, ne tvrdi da je sve iz nužnosti i ne proturječi slobodi volje. 2. Kad astrologija savjetuje što je u datoj situaciji dobro učiniti, ona upravo pretpostavlja da nije sve iz nužnosti, nego da je nešto i slučajno. 3. Problem koji Albert Veliki uočava u vezi s astrologijom njezina je sličnost s magijskim postupcima koji su loši i nedopustivi, ali astrologija nije magija, ona je matematika. 4. Odgovori koje astrologija daje na pitanja o budućnosti jesu, doduše, potencijalna opasnost za slobodu volje, ali to je u stvari problem teologije i teologija taj problem i rješava. Grisogonova izlaganja o odnosu slobode volje i astrologije vrlo su slična navedenim Albertovim tezama, što bi teško bila čista slučajnost. Ipak Grisogono nije puki epigon jer glavna Grisogonova teza da je astrologija najviša, teorijska i ujedno korisna znanost koja ukazuje u smjeru novovjekovlja ne nalazi se ni kod Alberta, niti kod kojeg drugog renesansnog filozofa., Although Grisogono does not mention Albertus Magnus’s Speculum astronomiae in his Speculum astronomicum anywhere, there are obvious similarities between these two texts, which point to the fact that Albertus Magnus’s Speculum astronomiae is, whether directly or indirectly, one of Grisogono’s sources. The similarities that support this thesis are the following: Albertus Magnus holds that 1) astrology, when answering questions on the past and the present, does not claim that all derives from necessity, nor does it contradict freedom of the will; 2) when astrology gives advice on what a good course of action is in a given situation, it actually presupposes that not all derives from necessity, and that some things and events are accidental; 3)the problem that Albertus Magnus perceives in relation to astrology is its similarity with magical practices which are corrupt and unacceptable, but astrology is not magic but mathematics; 4) the answers that astrology gives to questions on the future are potentially dangerous for freedom of the will, but this is in fact a problem for theology, which solves the problem. Grisogono’s expositions of the relationship between freedom of the will and astrology are very similar to Albertus Magnus’s theses, which can hardly be sheer coincidence. However, Grisogono is not merely an epigone since his central thesis – that astrology is the highest, a theoretical and at the same time a useful science – which indicates the Modern Era is not be found in either Albertus Magnus or any other Renaissance philosopher.

Novovjekovna filozofija kod Descartesa započinje formuliranjem nove metode, filozofske i znanstvene. Ta metoda treba osigurati bezpretpostavni, jedan jedini, temelj sve znanosti. Formuliranje nove metode ne događa se, međutim, u zrakopraznom prostoru, ne dolazi – kako bi sebe htjelo shvatiti i kako sebe reklamira– iz bezdana mišljenja utemeljenog samog u sebi. Moja je teza u ovom referatu koju želim obrazložiti: novovjekovno uspostavljanje nove metode dolazi iz (ili bar: nakon, ali ne bez smisaone veze) renesansne borbe oko metoda. Kao primjer neka posluži Petrić: Poznato je da Petrić u Novoj sveopćoj filozofiji u podnaslovu apostrofira tri metode. Koje su to i što one znače – o tome sam već dosta pisala i sada o tome nije riječ. No, o Petrićevoj metodi (metodama) moglo bi se reflektirati i u Deset dijaloga o povijesti i u Deset dijaloga o retorici, ali ni to nije moja današnja tema. U Peripatetičkim raspravama, međutim, Petrić prakticira tri (odnosno četiri) metode, a na jednom mjestu i reflektira o tome koja je metoda za filozofiju primjerena – dakle Petrić uključuje i metodološko razmatranje. Ono što je tu za Petrića karakteristično je činjenica uvida u mnoštvo metoda. Nasuprot budućem novovjekovnom putu k jednoj metodi, Petriću mnoštvenost metoda nije suspektna, ne dovodi u pitanje istinu i utemeljenost, nego je dapače poželjna. Iako je za Petrića kao platoničara istina jedna, put k istini – a to metoda i (etimološki) znači: put (k istini), mnogostruk je. To je držim jedan aristotelovski residuum ; u tom shvaćanju, naime, odzvanja Aristotelova misao o mnogostrukosti bića i puteva k njemu. U referatu se izlažu metode koje je Petrić primijenio u Peripatetičkim raspravama (ukazuje se na različitost tematike koja je njima intendirana) kao i Petrićeve metodološke refleksije. Na kraju želim pokazati kako je put u novovjekovnu metodu popločan nemogućnošću da se pri očitoj razglobljenosti i facetiranosti predmeta i metoda zadrži i održi ideja teorijske, stroge znanosti.

Poznato je da je Skalić bio eklektik i kompilator, međutim utjecaj pojedinih filozofa na pojedine njegove spise treba posebno, a ne samo paušalno analizirati i odrediti. Za Skalićeve Conclusiones quingentae quinquagintatres već se po naslovu vidi da se oslanjaju na Pica della Mirandola čiji je utjecaj u renesansi bio velik. Taj utjecaj je očit u Skalićevu deklarativnom pristajanju uz različite sekte, a ne uz jednu određenu (tj. platoničku ili aristotelovsku). Pico, međutim dijeli svoje Conclusiones prema filozofima: Secundum Albertum, secundum Thomam itd., dok ih Skalić dijeli tematski: De mundo archetypo, De mundo intellectuali itd. Ipak utjecaj Pica je neosporan – čak i u doslovnom izričaju. Skalićeva je posebnost, međutim, u tome da izlaže teze i antiteze: in utramque partem, na taj je način bio i obrazovan i time vjerujem da želi izbjeći službene osude.

U referatu želim odrediti položaj Peripatetičkih rasprava u povijesti filozofije. Moderna povijest filozofije kao povijest razvoja filozofske misli drži se da započinje s Hegelom. Takvu tvrdnju čine plauzibilnom niz dohegelijanskih "povijesti filozofija" koje povijest filozofije shvaćaju (i u tom smislu je i provode) kao pozitivističko, nekritičko izlaganje učenja (doksografija). Ipak ono što se provodi kao suprotstavljanje i kritika ne može se proglasiti naprosto doksografijom, iako je ideja progresivnog razvoja misli nedvojbeno Hegelova, čak ni onda kada se temelji na doksografskim izvješćima. U referatu se izlaže da Petrićeva "povijest filozofije" u Peripatetičkim raspravama pokazuje niz sličnosti s onim što se naziva "Aristotelovom poviješću filozofije", a koju Petrić oštro napada u Peripatetičkim raspravama.

U natuknici se izlažu glavne filozofske misli i problemi u dva dijaloga Nikole Vita Gučetića:Dijalog o ljepoti i Dijalog o ljubavi

U natuknici je u osnovnim crtama prikazana filozofija renesanse s obzirom na moguću relaciju prema Marinu Držiću.

U referatu se polazi od razlikovanja jedne povijesnofilozofske recepcije renesansne filozofije, od jedne recepcije za koju je svojstveno da s onim recipiranim (tj. s renesansnom filozofijom) dijeli isti, tj. zajednički problem. Takva recepcija zove se utjecaj i u tom smislu recipiran je Petrić u sedamnaestom stoljeću. Svojstvenost te recepcije u tome je da ona može biti i anonimna i negativna. U referatu se pokušava preko Mersennove (imenovane i negativne) recepcije Petrića ukazati na mogućnost anonimne – negativne recepcije Petrića u jednom ranom djelu R. Descartesa. Iako kritička (i anonimna), ta bi recepcija bila izuzetno važna, jer je Descartesov argumenat u tekstu koji se možda odnosi na Petrića odigrao važnu ulogu u nastanku ideje utemeljenja znanosti u samoizvjesnosti svijesti, The paper starts from the differentiation of a historical-philosophical reception of the Renaissance philosophy and a reception that is characterized by the feature that it shares the same, common problem with the received (i. e., Renaissance philosophy). This kind of reception is called influence, and Petrić was received in that sense in the 17th century. A characteristic of that reception is that it can be anonymous and negative. The paper aims to use Mersenn’s (specified and negative) reception of Petrić to point at the possibility of an anonymous-negative reception of Petrić in an early work by R. Descartes. Although crytical (and anonymous), this reception would be very important, because Descartes’s argument in the text that may refer to Petrić playes a major role in the creation of the idea of basing science in the self-certainty of consciousness.

U referatu je izložen filozofski, renesansni političko-filozofski obzor Držićevih komedija (na primjeru komedije, kako je sam Držić zove, Tirene), odnosno elaborirane su renesansne filozofske pretpostavke Držićeve koncepcije grada i zajedništva ljudi. Te pretpostavke izložene su prije svega na predlošku Petrićeva Sretnog grada (1553) koji je za to posebno prikladan jer nije riječ o renesansnoj utopiji, nego o usavršavanju postojećih oblika zajedništava, a moguće je da je Petrić pri pisanju tog djela imao u vidu upravo Dubrovnik. Da je Petrić na neki način bio povezan s Dubrovnikom vidi se i po tome što je u Veneciji 1573. objavio Kotruljevićev traktat o trgovini (Autograf izgubljen – 1458 ; prijepis Napulj 1475). Pritom je riječ o tematici koja je jednako važna, kako u Držićevu djelu, tako i u Petrićevu Sretnom gradu i općenito za problematiku ljudskog zajedništva. Nije riječ o mogućem utjecaju, nego o zajedničkim renesansnim pretpostavkama i možda o glavnoj ulozi koju u tome igra Dubrovnik. Osim toga, iako je Petrić mlađi, jednim dijelom života bili su suvremenici.

U natuknici se izlaže sadržaj Petrićeve Poetike i njegove glavne poetikološke misli

U natuknici se izlažu glavne misli Petrićeva Sretnog grada i razmatra pitanje je li riječ o utopijskom djelu.

Iako Grisogono u Speculum astronomicum nigdje ne spominje Speculum astronomiae Alberta Velikog uočljive su sličnosti između ta dva spisa koje upućuju na to da je Speculum astronomiae Alberta Velikog, izravno ili neizravno, jedan od Grisogonovih izvora. Sličnosti koje govore u prilog toj tezi su sljedeće: Albert Veliki smatra da 1. Astrologija, kad odgovara na pitanja o prošlosti i sadašnjosti, ne tvrdi da je sve iz nužnosti i ne proturječi slobodi volje. 2. Kad astrologija savjetuje što je u datoj situaciji dobro učiniti, ona upravo pretpostavlja da nije sve iz nužnosti, nego da je nešto i slučajno. 3. Problem koji Albert Veliki uočava u vezi s astrologijom njezina je sličnost s magijskim postupcima koji su loši i nedopustivi, ali astrologija nije magija, ona je matematika. 4. Odgovori koje astrologija daje na pitanja o budućnosti jesu, doduše, potencijalna opasnost za slobodu volje, ali to je u stvari problem teologije i teologija taj problem i rješava. Grisogonova izlaganja o odnosu slobode volje i astrologije vrlo su slična navedenim Albertovim tezama, što bi teško bila čista slučajnost, Ipak Grisogono nije puki epigon jer glavna Grisogonova teza da je astrologija najviša, teorijska i ujedno korisna znanost koja ukazuje u smjeru novovjekovlja ne nalazi se ni kod Alberta, niti kod kojeg drugog renesansnog filozofa.

Dieser Beitrag befasst sich mit der Idee der Astrologie als nützlicher theoretischer Wissenschaft, wie sie der kroatische Renaissance-Philosoph, Astrologe und Arzt Federik Grisogono (Federicus Chrysogonus) in seinem Werk Der astronomische Spiegel vertrat. Bis zur Renaissance vermochte die theoretische Wissenschaft grundsätzlich keine nützliche Wissenschaft zu sein, was aus dem aristotelisch-platonischen Begriff der theoretischen Wissenschaft selbst hervorging, deren Aufgabe es war, nur das Ewige und Unveränderliche zu betrachten. Grisogono erörtert die Möglichkeit, dass eine theoretische Wissenschaft – die Mathematik (beziehungsweise Astrologie) – sowohl die höchste theoretische als auch zugleich eine nützliche Wissenschaft ist. Obgleich die Astrologie dies für uns heute keinesfalls darstellt, hatte Grisogono mit dem grundlegenden Begriff der nützlichen theoretischen Wissenschaft Anteil an der Aufhebung des traditionellen Begriffes der theoretischen W issenschaft und somit auch an der Wegbereitung für die Konstituierung der neuzeitlichen Idee der Wissenschaft., The article considers the idea of astronomy as useful theoretical science as it was promoted by Federik Grisogono, Croatian renaissance philosopher, astrologist and physician in his work Astronomical Mirror. U ntill the Renaissance, theoretical science in principle could not be useful since this followed from the very aristotelian-platonic notion of theoretical science whose assignment was only to consider what is eternal and unchangeable. Theoretical science in any case could not be “useful science”. Grisogono considers possibility of a theoretical science – mathematics (i.e. astrology) – being the highest theoretical and at the same time useful science. For us, of course, astrology is none of this. However, by means of his groundbreaking notion of theoretical science, Grisogono worked towards suspending the traditional notion of the theoretical science, as well as towards opening of new possibilities of establishing the modern idea of science., U članku se razmatra ideja o astronomiji kao korisnoj teorijskoj znanosti koju je u djelu Astronomsko zrcalo zastupao Federik Grisogono, hrvatski renesansni filozof, astrolog i liječnik. Do renesanse teorijska znanost načelno nije mogla biti korisna znanost jer je to proizlazilo iz samog aristotelovsko-platoničkog pojma teorijske znanosti čiji je zadatak bio da tek motri ono vječno i nepromjenljivo. Teorijska znanost ni na koji način nije mogla biti “korisna znanost”. Grisogono sagledava mogućnost da teorijska znanost – matematika (odnosno astrologija) – bude i najviša teorijska i istodobno korisna znanost. Astrologija to, dakako, za nas nije. No Grisogono je svojim temeljnim shvaćanjem korisne teorijske znanosti radio na dokidanju tradicionalnog pojma teorijske znanosti, pa tako i na otvaranju mogućnosti za konstituiranje novovjekovne ideje znanosti.

U referatu su ukratko izloženi tipovi – etape istraživanja hrvatske renesansne filozofije u 20. stoljeću, kao ih autorica razumijeva.

U referatu autorica izlaže načelne zadatke istraživanja hrvatske filozofske baštine kako ih je formulirane zatekla kad je 1970. godine dobila mjesto asistenta u Instiututu za filozofiju. Značajno mjesto među tim zadacima zauzima i prevođenje latinskih tekstova hrvatskih filozofa na hrvatski. Tim se načelima autorica rukovodila u svojim istraživanjima, no ujedno upućuje i na to da neki osnovni ciljevi i zadaci kako su bili iskazani u počecima Instituta za filozofiju i Priloga za istraživanje hrvatske filozofske baštine (ali i prije) nisu ni danas u cijelosti realizirani, te bi trebali i dalje ostati žarište oko kojeg će se organizirati i koji će usmjeravati rad na istraživanju povijesti hrvatske filozofije.

U referatu autorica izlaže načelne zadatke istraživanja hrvatske filozofske baštine kako ih je formulirane zatekla kad je 1970. godine dobila mjesto asistenta u Institutu za filozofiju. Tim se načelima autorica rukovodila u svojim istraživanjima, no ujedno upućuje i na to da neki osnovni ciljevi i zadaci kako su bili iskazani u poče¬cima Instituta za filozofiju i Priloga za istraživanje hrvatske filozofske baštine (ali i prije) nisu ni danas u cijelosti realizirani, te bi trebali i dalje ostati žarište oko kojeg će se organizirati i koji će usmjeravati rad na istraživanju povijesti hrvatske filozofije., In the paper the authoress expounds the principal tasks of the research into the Croatian philosophical heritage as she had found them formulated in 1970, when she got a job as an assistant at the Institute for Philosophy. These principles have been the authoress' guidance in her research, yet she also points at the fact that some of the basic goals and tasks, as formulated in the early years of the Institute for Philosophy and the Contributions to the Research Into Croatian Philosophical Heritage (and before) have not been fully realized, so they should remain the pivotal point around which the work on the research into the Croatian philosophical heritage would be organized and directed.

Izložena je polemika između Frane Petrića i Teodora Angeluccija o predmetu Aristotelove Metafizike.

Elementa peripatetica jedini su Kačićev peripatetički filozofski spis. O tom spisu postoje dva rada, jedan od Alberta Bazale (napisan 1907) objavljen 1976, drugi od Ivana Čehoka, objavljen 1991. Bazala ocjenjuje Kačićeva Elementa kao udžbenik logike, Čehok kao tumačenje Scotova učenja o univerzalijama. Predlaže se treći put tumačenja - tj.da se istraži utjecaj logike 16. i 17. st. na Kačića.

U zborniku: Aristotel i aristotelizam sagledana je Aristotelova filozofija i filozofija aristotelizma s raznih aspekata i s raznih filozofskih i znanstvenih početnih pozicija. To govori o tome da je Aristotelova filozofija "među nama", prisutna na različite načine u suvremenoj filozofiji i znanosti, da je Aristotel i danas (na neki, ne uvijek isti, način) naš sugovornik.

Knjiga: Filozofija kao stroga znanost i druge rasprave ( koju je uredio i preveo A. Pažanin), omogućit će temeljitije upoznavanje s Husserlovom filozofskom misli na hrvatskom. Počevši od jedne rasprave koja stoji na pragu Husserlove tzv. zrele faze ova knjiga kroz kasnije radove prati argumentaciju u kojoj ideja filozofije kao stroge znanosti kao nit vodilja (iako na kraju u ponešto oslabljenom obliku) organizira oko sebe probleme transcendentalne fenomenologije i fenomenologije svijeta života.

U radu je izložena polemika izmedu Frane Petrića i Teodora Angeluccija oko tumačenja Aristotelove Metafizike. Petrić drži da je Aristotelova i peripatetička metafizika kao znanost koja polazi od bića u kretanju i dopire do spoznaje o prvom nepokretnom pokretaču nemoguća. Taj stav temelji Petrić na shvaćanju bića kao bića kao onog najopćenitijeg koje je predmet metafizike. Metafizika kao znanost o onom najopćenitijem ne može biti istovremeno i znanost o onom najposebnijem i najuzvišenijem, o prvom pokretaču ili Bogu. Angelucci naprotiv tvrdi da je Petrićev pojam bića kao bića besmislen i da nije predmet metafizike. Biće kao biće koje je predmet kako Fizike, tako i Metafizike nije najopćenitiji pojam bića, nego je bitak bića. Metafizika i Fizika ne razlikuju se s obzirom na predmet, koji imaju isti, nego s obzirom na stupanj refleksije. Fizika kao spoznaja o prirodnom biću nužno ukazuje na ono iznad sebe, transcendira sebe u metafiziku. Metafizika pak nema kao predmet Boga i odvojene supstancije, nego prirodno biće u relaciji prema njegovom uzroku, Bogu i prirodnim supstancijama. Na kraju se ukazuje na neke suvremene paralele koje upućuju na paradigmatičnost Petrićeve i Angeluccijeve polemike., The paper describes the polemics between Frane Petrić and Teodoro Angelucci that focuses on the interpretation of Aristotle's Metaphysics. Petrić believes that Aristotle's and peripatetical metaphysics is impossible as a science that starts from beings in motion and reaches the knowledge about the first immovable mover. Petrić bases this view on an understanding of being as being as the most general that is the object of metaphysics. Metaphysics as the science about the most general cannot at the same time be a science about the most particular and the most elevated, the first mover or God. Angelucci claims that Petrić's notion of being as being is meaningless, and that it is not an object of metaphysics. Being as being that is an object of Physics and Metaphysics is not the most general notion of being, it is the Being of being. Metaphysics and Physics do not differ because of their respective objects, which are the same, but due to the level of reflection. Physics as the knowledge about the natural being necessarily points at what is above it, transcending itself into metaphysics. Metaphysics, on the other hand, does not have God and separate substances as its object, but the natural being in relation with its cause, God and natural substances. The authoress finally points at some of the modern parallels that show the paradigmatic quality of Petrić's and Angelucci's polemics.

U usporedbi s crtom u Državi (509d-511d) ne izlaže Platon što je to ideja dobra, nego jedan put prema njoj. Ta usporedba jedno je od mjesta u Platonovoj Državi oko kojih su se lomila pera interpretatora, a svoj doprinos tome dao je i Frane Petrić. Petrić je Platonovu filozofiju sagledanu u tradiciji novoplatoničke filozofije stavio u kontekst srednjovjekovnog i renesansnog aristotelizma, i - to je karakteristično za Petrićev pristup, nipošto u konkordističkom smislu, nego antitetički i osporavajući vrijednost Aristotelove filozofije. Svojstvenim za Petrićevu interpretaciju Platonove usporedbe s crtom čini mi se dovođenje u vezu usporedbe s crtom s učenjem o regresu kao i kritika konkordističke (vjerojatno Ficinove) interpretacije Plotinova shvaćanja dijalektike.

Knjiga Eugena Finka: Igra kao simbol svijeta svakako je jedno od važnih filozofskih tekstova dvadesetog stoljeća. Nastala na razmeđi između fenomenoloških korijena i kasnijeg pristajanja uz Heideggerovu misao u njoj se uz to reflektiraju i aktualna filozofska pitanja druge polovice dvadesetog stoljeća.

Petrićeva kritika Aristotela morala je osporiti dvovrsnu tradicionalno prisutnu pozitivnu valorizaciju Aristotela. Jednu, averoističkog tipa koja je u Aristotelu vidjela vrhunac svake istine i filozofije i drugu, konkordističko-sinkretističku koja valorizira Aristotelovu filozofiju kao istinitu spoznaju jedne od razina bića, jednog od svjetova. Petrić na kraju prvog sveska Discussionum peripateticarum T. IV uvodi metodičko razmatranje o tome što je to filozofska interpretacija i u skladu s kojim se načelima treba provoditi. Filozofsko interpretiranje, odn. tumačenje teksta autoriteta legitimno je filozofiranje jedino ako se orijentira prema istini stvari o kojoj je riječ. Interpretacija koja se oslanja samo na ono što je iskazano u nekoj filozofiji, bez uporišta u samoj stvari (zajedničkoj autoru i interpretatoru), neko čisto povijesnofilozofsko interpretiranje ne može biti i nije filozofija. Nužnost orijentiranja prema istini bitka bića onemogućava u konsekvenciji i konkordističku tezu o svjetovima kao puku konstrukciju koja ne temelju vlastite hipoteze, a ne iz istine bića o kojima Aristotel govori, prilazi Aristotelovoj filozofiji. To je Petrićeva antiteza konkordističkim nastojanjima.

Prikaz rada Instituta za filozofiju od 1967 do 2002.

U članku se izlažu Gučetićeve teze o materiji, kako propadljivih stvari, tako i nebeskog kruga &#8211 ; ; prema njegovoj knjizi: Commentaria in Sermonem Averrois de substantia Orbis, Venetiis 1580. Bitna razlika između materije propadljivih stvari i neba sastoji se, po Gučetiću, u tome što je materija propadljivih stvari izvorno, tj. prije bilo kakve forme neodređeno trodimenzionalna i time kvantitativno određena, tjelesna, dok je, naprotiv, materija nebeskog kruga (i tu se javljaju poteškoće pri formulacijama) biće po sebi, nije potencijalna, nije izvorno kvantitet i dimenzionalna, nego je supstancija. Sva ta određenja materije nebeskog kruga stoje u funkciji određenja mogućnosti beskonačnog, pravilnog, kružnog gibanja nebeskog kruga i time u funkciji određenja mogućnosti primjene matematike u izračunavanju i predviđanju putanja nebeskih tijela. Konačna teza koja, tako mi se čini, treba utemeljiti mogućnost primjene matematike u astronomiji, tj. obrazložiti razloge pravilnosti kretanja nebeskog kruga, sastoji se u konstataciji da je nebeska materija izvorno neprostorna, nedimenzionalna supstancija ili, u usporedbi s materijom ostalih tjelesnih supstancija, neki minimum tjelesnosti.

Petrić koncipira pojam filodoksije s osloncem na Platonov pojam doksa, ali i u polemici s Aristotelom, kao pojam kojim izriče neautentičnost Aristotelove filozofije.

Der Begriff der Zeit bei Petrić gründet auf seiner Kritik des aristotelischen Zeitbegriffs, lehnt sich auf Augustinus, ist aber von beiden Zeitbegriffen verschieden. Der Begriff der Zeit als Maβ oder Zahl der Bewegung lehnt Petrić ab und versucht eine Physik ohne Zeit.

Renesansni pojam znanosti nije proizvoljno izabrana renesansna tema među drugim temama. U samom početku povijesnofilozofske recepcije renesanse, od Micheleta i Burkhardta, određena je renesansa kao otkriće čovjeka i svijeta. Renesansa se postavlja u bitni odnos prema novovjekovlju kao anticipacija novovjekovne znanosti. Problematičnost te koncepcije vidljiva je, međutim, po tome što su konkretni rezultati istraživanja potpuno divergentni. Anticipacije u smislu direktne kauzalne veze gotovo se ne mogu naći. Uspješniji su pokušaji koji u renesansi nastoje utvrditi neizrečene i neformulirane pretpostavke da bi se precizni novovjekovni pojmovi mogli pojaviti. I izvan povijesnofilozofskog istraživanja određuje se renesansa kao epoha nastanka novovjekovne znanosti. No, taj nastanak ne otkriva se u teorijskom okviru filozofije, nego u znanstvenoj praksi Galilea. U svakom slučaju pojam znanosti u renesansi pokazuje se kao bitni pojam kojim se renesansa kao epoha određuje. Nasuprot tome renesansni filozofski tekstovi ne pokazuju gotovo ništa što bismo mogli shvatiti kao precizno formulirani pojam znanosti ili znanstvene metode. U minucioznim interpretacijama treba otkrivati ono neizrečeno rečenog ili njegove pretpostavke. Pritom nam renesansni tekstovi možda mogu pokazati ne samo put u novovjekovlje, nego i ono što je na tom putu ostalo skriveno.

U Članku se razlikuje povijesnofilozofska recepcija od utjecaja. U 17. st. Petrić još svojom misli utječe na filozofe. Izlaže se Petrićev utjecaj na Mersenna i pretpostavlja mogući utjecaj na Descartesa.

Podaci o životu i djelu Hermana Dalmatina.

Im ersten Buch des vierten Bandes der Discussiones peripateticae unter dem Titel: "Über die Prinzipien der Naturdinge" übt Petrić Kritik an den Prinzipien der aristotelischen Physik. Im Zentrum dieser Kritik stehen die konträren Prinzipien der Bewegungug: die Form (forma) und die Beraubung (Privatio) und das nichtkonträre, der Form und der Beraubung zugrundeliegende Subjekt (hypokeimenon). In dieser Kritik der aristotelischen Prinzipien der Bewegung zeigt Petrić seine Abkehr von der Idee und den Problemen der aristotelischen Physik. Er kann den aristotelischen Begriff der konträren Prinzipien der Bewegung nicht mehr nachvollziehen, die doch für Aristoteles gerade die Bedingung der Möglichkeit der Intelligibilität der Bewegung ausmachen. Für Petrić gilt die Bewegung im Voraus als intelligibel zu verstehen, sein Problem ist die Ursachen (die er auch Prinzipen nennt) des in der Bewegung entstandenen Seienden zu finden. Petrićs Kritik der aristotelischen konträren Prinzipien der Bewegung zeigt zwar sein reges und neues Interesse an einer Art empirischen Wissenschaft, erreicht aber damit nicht die Idee der neuzeitlicher Naturwissenschaft. Im Rahmen seiner Kritik der konträren Prinzipien der Bewegung äußert Petrić zwei Vermutungen, auf die er dann in den Discusssiones peripateticae nicht mehr näher eingeht. Die erste Vermutung ist, dass die Prinzipien der Bewegung nicht konträr, sondern einander eher ähnlich sind. Die zweite ist, dass man die Prinzipien der Bewegung vielleicht nicht in der Erfahrung zu suchen braucht, sondern, dass man sie einfach postulieren, festlegen muss. In der Nova de universis philosophia, in "Pancosmia" befasst sich Petrić wieder mit der Erörterung der Prinzipien der Naturdinge. Hier nennt er sie audrücklich: der Raum (spacium), das Licht (lumen), die Wärme (calor) und das Fluidum (fluor). Diese Prinzipien sind auch ähnliche Prinzipien, weil sie gemeinsame, in der Erfahrung festgestellte Merkmale der Naturdinge synthetisieren. Mit diesem Begriff der ähnlichen Prinzipien der Bewegung nähert sich Petrić der Idee der neuzeitlichen Wissenschaft und entfernt sich zugleich von ihr. Die Annäherung an den neuzeitlichen Wissenschaftsbegriff entsteht aus dem Wunsch, das Seiende, die prinzipielle Frage der Intelligibilität ausklammernd, aus seinen nächsten Ursachen zu verstehen. Die Entfernung aber gründet in der Tatsache, dass Petrić aufgrund seines Wahrheitsbegriffs auf den in Aussicht gestellten Versuch, die Prinzipien der Dinge einfach festzulegen, zu postulieren, stillschweigend verzichtet.