Search

Publije Kornelije Dolabela bio je marljivi upravitelj provincije Ilirik u vrijeme nakon Augustove smrti i početka Tiberijeve vladavine. Njegovo djelovanje u provinciji bilo je usmjereno na sustavno provođenje rimskih vrijednosti. Epigrafska baština Dalmacije nam živo svjedoči o njegovim vrijednim postignućima tijekom sedmogodišnjeg namjesništva. Jedan od važnih natpisa je CIL III 1741 pronađen u Cavtatu, antičkom Epidauru. Prvi put ga je objavio Marko Silvije, notar Dubrovačke Republike 1547. godine. Istraživanje za potrebe ovog rada produžilo je utvrđeni opseg njegove notarske službe u Dubrovniku za sedam godina. Silvije je ovaj spomenik predstavio europskim epigrafičarima i zapisao dragocjene podatke o dijelovima kipa i arhitekture koji još uvijek nisu dovoljno istraženi. Predaja o grobnici rimskog namjesnika Publija Kornelija Dolabele u Epidauru utkana je u imaginaciju dubrovačkih autora koji su uz Senat, u skladu s humanističkom modom, nastojali svome Gradu prisvojiti drevnost i prestiž rimske kolonije. Antički odjek u Dubrovniku osjetio se na svim razinama, od isprava i umjetničkih djela do javnih spomenika, a upravo se rimski natpis pronađen u 16. stoljeću idealno uklopio u propagandu o odnosu dva grada koju su Dubrovčani stoljećima naglašavali. Publius Cornelius Dolabella was a proficient governor of the Illyricum province in the time after the death of Augustus and the beginning of Tiberius' rule. His activities were mailny focused on implementation of Roman moral values and legal regulations. In seven years, he has accomplished tremendous achievements in the development of the province, which is most evidenced by the epigraphic heritage of Dalmatia. One of the monuments is CIL III 1741 inscription from Cavtat, roman Epidaurum. It was first published in 1547. by Marcus Sylvius, a notary from the Republic of Dubrovnik. Research for the purpose of this work has extended the established range of its notarial service in Dubrovnik for seven years. He presented this monument to European epigraphers and wrote valuable information on the sculptural and architectural parts that are still not sufficiently researched. The Republic of Dubrovnik strove to appropriate the ancient origin of Roman Epidaurum, as the Renaissance trends of the time dictated. Based on the Cavtat inscription, authors from Dubrovnik created the legend about Dolabela's tomb in Epidaurum which ideally fit into the story of the City's antiquity and additionaly attributed to its ancient prestige.

Autor raspravlja o pitanju kada je točno Ilirik bio podijeljen na dvije zasebne provincije, Dalmaciju i Panoniju. Posebno se analizira funkcija prepozita (praepositus) koju u svom narativu Velej Paterkul pripisuje Valeriju Mesalinu (praepositus Illyrico) i Vibiju Postumu (praepositus Delmatiae), a najveća se pozornost usmjerava na analizu različitih prijepisnih inačica natpisa CIL III 1741 iz Epidaura. Za njega se u stručnoj literaturi bespogovorno smatra da spominje provinciju Gornji Ilirik (Superior provincia Illyricum), zbog čega se i uzimao kao ključni dokaz da je Ilirik bio podijeljen na dvije zasebne provincije već krajem Augustova ili najkasnije početkom Tiberijeva principata. Međutim, epigrafske nelogičnosti općeprihvaćene verzije natpisa te njegove različite prijepisne inačice dovode do sasvim drukčijeg zaključka., The author discusses the issue of the precise dating of the division of Illyricum into two separate provinces, Dalmatia and Pannonia. Emphasis is laid on the function of the praepositus, which Velleius Paterculus in his narrative attributes to Valerius Messallinus (praepositus Illyrico) and Vibius Postumus (praepositus Delmatiae), while the vast majority of attention is given to the analysis of different transcript versions of the inscription CIL III 1741 from Epidaurum. Scholarly literature undisputedly agrees that it mentions the province of Upper Illyricum (Superior provincia Illyricum), due to which it was held as key proof that Illyricum had been divided into two separate provinces as early as the end of Augustus' or the beginning of Tiberius' principate at the latest. However, epigraphical inconsistencies of the generally accepted version of the inscription, along with its variant transcripts lead to an entirely different conclusion from the assumptions submitted to date. Based on the analysis of the mentioned transcripts, the author concludes that the inscription was most probably erected by the upper communities of the Province of Illyricum (civitates superiores provinciae Illyrici). Consequently, it is concluded that, in the formal and legal sense, until the reign of Flavian emperors, Illyricum remained a separate province (provincia Illyricum), divided into two exercitus(Dalmatian and Pannonian), under indirect rule of the emperor's legates of consular rank. An analogy with this kind of provincial organisation may be found in Hispania Tarraconensis, and especially in Germania.

Članak obrađuje antički spolij ugrađen u crkvu sv. Đurđa u Cavtatu. Radi se o dijelu antičkoga natpisa koji se nalazi na pročelju crkve i koji je bio već zapažen, no nije pročitan i interpretiran. Na natpisu je ostalo sačuvano samo ime u formi tria nomina te informacija da je spomenuta osoba bila oslobođenik. Spomenik prema paleografiji ukazuje na dataciju sredine ili druge pol. 1. st. pr. Kr., a stavljajući u kontekst podatak o imenu spomenute osobe, u članku se predlaže ranija datacija. Natpis spominje Kvinta Fabija Sangu, Kvintova oslobođenika. Autori pronalaze poveznicu između toga imena i pripadnika rimskoga senata iz ugledne rimske obitelji Fabia u kasnorepublikanskome periodu te zbivanjima na istočnoj obali Jadrana u vrijeme građanskoga rata između Cezara i Pompeja. Usporedbom s ostalom epigrafskom građom s područja antičkog Epidaura donosi se zaključak da bi taj natpis bio najranije datirani spomenik na tome lokalitetu., The paper analyzes a secondary used Roman epigraphic monument incorporated into the church of St George (Sv. Đurađ) in Cavtat. The fragment has already been noticed, but not read or interpreted. Only name in the tria nomina form has been preserved in the inscription, and information that the deceased was a freedman. Paleographic characteristics of the monument indicate dating to the middle or second half of the 1st century BC. The paper suggests earlier dating on the basis of contextualizing information about the mentioned person’s name. The inscription mentions Quintus Fabius Sanga, a freedman of Quintus. The authors find a connection between this name and a member of the Roman Senate from a prominent Roman family Fabia in the Late Republican period and events on the eastern Adriatic coast during the Civil war between Pompey and Caesar. After the comparison with the remaining epigraphic material from the region of ancient Epidaurum, a conclusion is made that this inscription might be the monument with the earliest dating from the mentioned site.

Prema navodima dr. Josipa Lučića: riječ 'Konavle – Konavljani' javlja se prvi put sredinom 10. stoljeća, ali sigurno je da su se kraj i stanovnici tako nazivali još u 7. st., u doba doseljenja. Iz duge povijesti Konavala spomenimo još priključenje Dubrovačkoj Republici (istočni dio 1419. i zapadni dio 1426.), gdje ta suradnja s gradom Dubrovnikom traje još i danas – u vidu turizma i gospodarstva te zajedništva u Dubrovačko-neretvanskoj županiji. Položaj i plodno Konavosko polje usmjerili su gospodarski razvoj Konavala na poljoprivredu, a u novije vrijeme na prerađivačku industriju i turizam, a posebno ruralni turizam. Cijelo područje Konavala obiluje bogatom kulturnom baštinom pretežito pučke arhitekture, na temelju čega se može graditi kulturna i turistička ponuda. Jedno od najpoznatijih kulturnih dobara ovog područja svakako je Epidaurum, tj. današnji Cavtat, zatim svetište Mitrej u Močićima, Franjevački samostan i Knežev dvor u Pridvorju. Izgradnja Franjevačkog samostana bila je zapravo najveći građevinski pothvat u Konavlima sve do novijih vremena, tj. do izgradnje industrijskih objekata na Grudi i Zvekovici, zračne luke u Čilipima i hotela u Cavtatu. Glavni motiv za temeljitu rekonstrukciju i obnovu samostana nakon Domovinskog rata jest želja da mu se uz religijsku funkciju vrati i funkcija kulturnog i gospodarskog središta Konavala. Zanimljivo je spomenuti i tvrđavu Sokol (Sokol grad), koja je velike spomeničke vrijednosti. Prema arheološkim nalazima ova je fortifikacija postojala još u doba Ilira i Rimljana. U Konavlima su sačuvani mnogi primjerci infrastrukturne arhitekture, uz kompleks mlinica i stupa na rijeci Ljuti, koje su još od Dubrovačke Republike bile mala industrijsko-prerađivačka zona. Sad su obnovljene u svrhu ruralnog i izletničkog turizma. Osim već navedenih spomenika kulture tu su i nekropole stećaka, seoske kominate, ilirske gomile, Napoleonova cesta, mauzolej obitelji Račić, Zavičajna kuća Čilipi i mnogi drugi. Seoska (pučka) tradicijska arhitektura u Konavlima vrlo je bogata, što potvrđuje i niz objekata očuvanih u izvornom obliku. Bilo da se radi o naseljima s elementima urbane cjeline – urbanom selu (Čilipi) ili mirnim ruralnim sredinama koje su zaštićene cjeline (oko 40 sela i zaselaka). Ono što je bitno, ova su mjesta zadržala izgled tradicijske kamene arhitekture koja pripada kulturnom dobru. Ističe se i raritet zadružne arhitekture u mnogim selima, što bi u Konavlima rekli velika nedijeljena kuća. Posebno se ističe vrijedno zadružno ruralno naselje Grote – Lovorno, za koje je izrađen projekt obnove i rekonstrukcije u vidu ruralnoga turističkog naselja. Zahvaljujući ovom bogatstvu sadržaja Konavle imaju izvanredne mogućnosti za razvoj specifičnih suvremenih vidova turizma, što omogućuje turistu niz doživljaja, za razliku od klasičnog odmora u obliku kupališnog turizma.

Sa sigurnošću je utvrđeno da je Trebinjska biskupija uspostavljena u drugoj polovici X. stoljeća, a nije čudo što nisu očuvani ni dokumenti njezine uspostave ni imena njezinih prvih biskupa, jer su čak i imena vladara iz toga stoljeća slabo poznata. Kako se ove, 2019., godine navršava 200 godina od smrti posljednjega trebinjsko-mrkanskoga biskupa Nikole Ferića (1792. – 1819.), prigodno se čini iznijeti što je legenda a što povijesna istina u raznim popisima o prvom njezinu po imenu navedenu biskupu Ivanu. Naime, nekoliko dubrovačkih pisaca i kroničara spominje ime trebinjskoga biskupa Ivana koji je tako prvi imenom poznati trebinjski biskup. Međutim, kako ipak nije riječ o izvorima prve ruke, ne mogu se s punom sigurnošću ove vijesti uzeti kao sigurne. Ipak, okolnosti u kojima biskupa toga imena, i to više kroničara spominje, svaki s nekim svojim vlastitostima pa u ponečemu i različitostima, govori da nije riječ o pukom prepisivanju. Osim toga, njihove se vijesti dobro uklapaju u vremenski okvir i okolnosti druge polovice X. stojeća, kada je Trebinjska biskupija sigurno utemeljena, pa bi se njihovo pisanje i ime biskupa Ivana moglo bez imalo ustručavanja navoditi u popisima trebinjskih biskupa., It was determined for sure that Diocese of Trebinje was established in the second half of the 10th century, and it is not strange that neither the documents related to its establishment nor the names of its first bishops were preserved, because even the names of rulers from that period are hardly known. Since in this year, 2019, is the 200th anniversary of death of the last Trebinje-Mrkan Bishop Nikola Feric (1792-1819), it seems convenient to reveal what is a legend and what is historical truth in different lists about its first Bishop mentioned by name. Namely, few writers and chroniclers from Dubrovnik mentioned the name of Trebinje Bishop Ivan, who is therefore the first Bishop of Trebinje known by the name. However, since those are not firsthand sources, these news cannot be taken as true for sure. Nevertheless, circumstances in which the bishop of that name is mentioned by many chroniclers, say that this is not mere rewriting. Moreover, their news fit well in the time framework and circumstances of the second half of the 10th century when Trebinje Diocese was established for sure. Therefore, their writing and the name of Bishop Ivan could be mentioned in the lists of Trebinje bishops without any reservation.

Pokrajinski carski kult bio je organiziran na području Hispanije Citerior (Tarraconensis), jugozapadne Germanije i Ilirika, to jest u onim provincijama u kojima su važne ratne i osvajačke uspjehe postigli upravo sami osnivači kulta, Gaj Julije Cezar i Oktavijan August. Od tri zabilježena konventa provincije Dalmacije arheološki ostatci upućuju na službeno štovanje pokrajinskoga carskoga kulta unutar Skardonitanskoga konventa, te vjerojatno unutar Salonitanskog. Prema epigrafskom materijalu na kojem se spominju ara Augusti Liburnorum, sacerdos Liburnorum i civitates Liburniae, kult je bio organiziran samo za liburnske zajednice. Arheološki spomenici s područja Narone pokazuju organizirano carsko štovanje već u vrijeme Augustova života, međutim oni svi upućuju na municipalnu razinu kulta. U vrijeme flavijevske dinastije dolazi do restauracije pokrajinskoga carskoga kulta u Skardoni i do osnivanja novoga pokrajinskog kulta za zajednice jugoistočne Dalmacije u Dokleji., The provincial imperial cult was organized in the territories of Hispania Citerior (Tarraconensis), south-west Germania and Illyricum, thus in those provinces in which major wartime gains and conquests were achieved precisely by the cult’s founders, Gaius Julius Caesar and Octavian Augustus. Of the three districts (conventi) recorded in the province of Dalmatia, the archaeological remains indicate official worship of a regional imperial cult within the Scardona conventus, and probably within the Salona conventus as well. According to epigraphic material that mentions ara Augusti Liburnorum, sacerdos Liburnorum and civitates Liburniae, the cult was organized only for the Liburnian community. Archaeological evidence from the territory of Narona speaks of organized imperial worship already during the lifetime of Augustus, although they all indicate the cult’s municipal level. During the era of the Flavian dynasty, the regional imperial cult in Scardona was revived, while a new regional imperial cult was established for the communities of south-east Dalmatia in Doclea.

Opisuje se urbanistički profil grada, arhitektonski ostatci, kultni i nadgrobni spomenici. Hodološkim pretragama došlo se do brojnih podataka o centurijaciji agera i infrastrukturnim objektima grada.

U trećem svesku zbirke latinskih natpisa Corpus inscriptionum Latinarum pod brojem 1745 objavljen je natpis ispisan na bazi spomenika koji je u prvoj polovici 2. st. bio podignut u počast epidaurskog uglednika P. Aelija Osilliana. Natpis je pronađen godine 1856., a tada su u zadarskim novinama Osseervatore Dalmato (broj 79 i 96) objavljena dva zanimljiva članka o nalazu tog natpisa u Cavtatu. Potpisuju ih Mato Vodopić i Šime Ljubić. Autor donosi prijepis objavljenih članaka te komentira njihov sadržaj, dajući pri tom i osnovne biografske podatke o njihovim autorima. Mato Vodopić je teolog, književnik i prirodoslovac, koji pred kraj života postaje dubrovački biskup. Šime Ljubić je književnik, historičar i arheolog, kojega se zbog njegova samoprijegornog i nadasve stručnog rada s pravom drži za jednog od utemeljitelja suvremene arheologije u Hrvatskoj. Na temelju provedene epigrafske i onomastičke analize autor donosi i vlastiti komentar teksta natpisa CIL III, 1745. P. Aelius Osillianus bio je epidaurski odličnik, koji je po svoj prilici potjecao iz autohtone romanizirane porodice s teritorija kolonije ili bliže unutrašnjosti. Naime, kako se zaključuje iz njegova imenovanja, ta je porodica građansko pravo stekla u doba cara Hadrijana, a već se tijekom prve polovice 2. st. značajno uzdigla i uvrstila u sam vrh epidaurske aristokracije. To je razvidno iz teksta natpisa, jer zbog ugleda porodice, svakako i zbog osobnih zasluga, cjelokupno gradsko vijeće jednoglasnom odlukom iskazuje počast P. Aeliju Osillijanu i određuje mjesto za postavljanje kipa. Sve poslove oko postavljanja spomenika s kipom i organizacije popratnih ceremonija, što predmnijeva i pokriće svih troškova, preuzimaju i vode Osillijanova majka Novia Bassila i baka Iustilla. One su pri inauguraciji spomenika podijelile članovima gradskog vijeća, augustalima i sevirima prigodne darove (sportulae), a za sugrađane organizirale održavanje šakačkih borbi. Natpis CIL III, 1745 neobično je važan, jer dokumentira gotovo cjelokupan postupak iskazivanja počasti zaslužnom sugrađaninu tijekom prve polovice 2. st. u Epidauru.

Autor članka obrađuje epigrafsku baštinu rimskodobnog Epidaura. Među četrdesetak poznatih natpisa po svom značenju i važnosti podataka koje donose posebno se ističu dva natpisa sa spomenom P. Kornelija Dolabelle (P. Cornelius Dolabella) (CIL III, 1741 i ILJug 636). Iz sadržaja navedenih natpisa, osim što je dokumentirao djelovanje prvoga namjesnika rimske provincije Dalmacije (legatus Augusti pro praetore) u Epidauru, doznaje se: 1. da je u neposrednoj blizini grada bilo središnje mjesto štovanja carskoga kulta za peregrinske zajednice s prostora "Gornjeg Ilirika" (civitates Superioris provinciae {H}Illyrici), 2. da je navod eponimnih vrhovnih gradskih magistrata (duoviri) siguran dokaz da najkasnije u doba Dolabellina namjesništva Epidaurum posjeduje gradski status; 3. da u to doba u Epidauru boravi vojna postrojba (Cohors VI Voluntariorum); 4. čiji pripadnici, budući da je ime postrojbe navedeno u nominativu, u gradu ili na gradskom teritoriju vrše neku veću građevinsku aktivnost (gradnja ceste?). Ostali natpisi sadrže vrlo vrijedne podatke o ustroju grada, donose imena magistrata koji su vodili gradsku upravu, istaknutih članova gradskoga vijeća i drugih uglednika koji su se istaknuli svojim dobročinstvima u zajednici. Na natpisima nadgrobnog karaktera, koji su najbrojniji, sačuvana su imena pokojnika i onih koji im postavljaju spomen, a prema njihovu imenovanju i drugim podatcima s natpisa može se u određenim slučajevima odrediti narodnosno podrijetlo pojedinca ili porodice i njihov društveni status., Several valuable discussions about the inscriptions of Roman Epidaurum exist in the archaeological literature, but since epigraphic material remains a primary source for the reconstruction of the history of a given settlement and should be constantly considered, the author offers a contribution to the study of the epigraphic heritage of Roman Epidaurum. Among the forty-some known inscriptions, two inscriptions particularly stand out in terms of significance and importance, both mentioning P. Cornelius Dolabella (CIL III, 1741 and ILJug 636). The content of these inscriptions, which additionally document the actions of the first governor of the Roman province of Dalmatia (legatus Augusti pro praetore) in Epidaurum, allow us to learn that: 1. In the immediate vicinity of the city was a central site for worship of the imperial cult by the peregrine community from the area of "Upper Illyricum" (civitates Superioris provinciae {H}Illyrici); 2. The citation of eponymous supreme municipal magistrates (duoviri) is certain proof that at the latest in the period of Dolabella’s governorship Epidaurum possessed municipal status; 3. A military unit was present at that period in Epidaurum (Cohors VI Voluntariorum); 4. And its members, given that the name of the unit was noted in the nominative case, had carried out in the city or on city territory some major building activity (road construction?). The remaining inscriptions contain very valuable data about the administrative organization of the city, list the names of magistrates that in a given moment ran the city government, prominent members of the city council and other prominent individuals who had left a record of their good works in the community. On the funerary inscriptions, which are most numerous, the names are preserved of the deceased and those who raised the monument to them, and on the basis of their names and other data from the inscription in certain cases it is possible to determine the ethnic origin of individuals or families as well as their social status.

Autor članka obrađuje epigrafsku baštinu rimskodobnog Epidaura. Među četrdesetak poznatih natpisa po svom značenju i važnosti podataka koje donose posebno se ističu dva natpisa sa spomenom P. Kornelija Dolabelle (P. Cornelius Dolabella) (CIL III, 1741 i ILJug 636). Iz sadržaja navedenih natpisa, osim što je dokumentirao djelovanje prvoga namjesnika rimske provincije Dalmacije (legatus Augusti pro praetore) u Epidauru, doznaje se: 1. da je u neposrednoj blizini grada bilo središnje mjesto štovanja carskoga kulta za peregrinske zajednice s prostora "Gornjeg Ilirika" (civitates Superioris provinciae {H}Illyrici), 2. da je navod eponimnih vrhovnih gradskih magistrata (duoviri) siguran dokaz da najkasnije u doba Dolabellina namjesništva Epidaurum posjeduje gradski status; 3. da u to doba u Epidauru boravi vojna postrojba (Cohors VI Voluntariorum); 4. čiji pripadnici, budući da je ime postrojbe navedeno u nominativu, u gradu ili na gradskom teritoriju vrše neku veću građevinsku aktivnost (gradnja ceste?).Ostali natpisi sadrže vrlo vrijedne podatke o ustroju grada, donose imena magistrata koji su vodili gradsku upravu, istaknutih članova gradskoga vijeća i drugih uglednika koji su se istaknuli svojim dobročinstvima u zajednici. Na natpisima nadgrobnog karaktera, koji su najbrojniji, sačuvana su imena pokojnika i onih koji im postavljaju spomen, a prema njihovu imenovanju i drugim podatcima s natpisa može se u određenim slučajevima odrediti narodnosno podrijetlo pojedinca ili porodice i njihov društveni status.

U ovom radu nastojimo nadopuniti novim argumentima i ponešto drukčijim razmišljanjima tezu da je stari Epidaurum propao uslijed prirodne katastrofe oko 365. godine i da su izbjegli Epidaurani prenijeli ime potonulog grada na obližnje naselje Ragusium, kao i to da su novi Epidaurum ispod Srđa razorili Avari i Slaveni u prvoj polovini 7. stoljeća, te da nakon toga počinje povijest ovog srednjovjekovnog grada. U skladu s time, prilog je podijeljen u tri dijela: Propast starog Epidaura, Početak i svršetak novog Epidaura, te postanak srednjovjekovnog Lausa, Raguse ili Dubrovnika., The Roman colony of Epidaurum once existing on the location of today’s Cavtat vanished in an earthquake around 365 a.d. Survivors moved to an Illyro-Roman settlement Ragusium, changing it into civitas and probably establishing bishopric. At the time of Byzantine-Gothic war (535—555) a new cathedral was built and recently discovered in 1981. In the thirties of the seventh century Epidaurum Novum was invaded and destroyed by the Avars and Slavs forcing the remaining Romans to find shelter on the nearest islands and mountain slopes. Thus came the end to the continuous Byzantine rule in Dalmatia and for the coming 160 years no settlement nor organized life is recorded in the remains at the foot of mount Srđ. It was the arrival of the Francs in 791 that enabled Romans to return to their settlements on shore. On the location of Ragusium-Epidaur the Francs built a castel Lave. This name continued to stand for the medieval settlement built by the descendants of once fled Romans. Later the name Ragusium prevailed and the forms Ragusa, Rausion, Raugia. The Slavs preserved the former name Epidaurum (Novum) in the form Dubrovnik. The Francs reestablished the bishopric and restored the cathedral but it was destroyed with most of the city in an earthquake in 850. It was then that the area of today’s Placa came under water. It was also then that the bishopric was moved to Kotor. The Dubrovnik bishopric regained its independence at the Split sinode in 925. During the eleventh and twelfth century the lower parts of the city were dried out and a unified city area was formed. Thus the article shows the effect of earthquakes which so often hit Dubrovnik in its history.