Search

Strossmayerova galerija starih majstora HAZU, zasnovana još šezdesetih godina 19. stoljeća te otvorena za javnost 1884. godine, jedna je od najstarijih muzejskih institucija u Hrvatskoj, čiji je osnutak neodvojivo povezan s utemeljenjem povijesti umjetnosti kao znanstvene discipline u našoj sredini. Galerija je i desetljećima nakon svoga osnutka bila ključno referentno mjesto za širok raspon znanstvenih i stručnih pitanja na polju povijesti umjetnosti i skrbi o (ne samo) pokretnoj kulturnoj baštini. U izlaganju je predstavljena uloga Strossmayerove galerije u institucionalizaciji različitih aspekata naše struke na području Dalmacije tijekom međuratnoga razdoblja, kada je Galerija djelovala pod upraviteljstvom Artura Schneidera i u tijesnoj suradnji s tada osnovanim Društvom prijatelja Strossmayerove galerije. U cilju sustavnije skrbi o kulturnoj baštini, Galerija i Društvo okupili su ugledne članove šire zajednice na cijelom nizu inicijativa za registraciju umjetnina u privatnih zbirkama i zaštitu od njihova izvoza u inozemstvo, za repatrijaciju umjetnina zatečenih u inozemstvu uslijed različitih povijesnih okolnosti, za očuvanje naših narodnih starina i promoviranje pučke suvremene umjetnosti, za unaprjeđenje svijesti o nužnosti provođenja stručnih konzervatorsko-restauratorskih radova na oltarnim slikama diljem Hrvatske te mnogim drugim samopostavljenim si zadaćama. Izlaganje se temelji na istraživanju arhivskih dokumenata (arhivski fond Društvo prijatelja Strossmayerove galerije u Državnom arhivu u Zagrebu te arhivska dokumentacija sačuvana u Strossmayerovoj galeriji), u kojima se ogleda čitav panoptikum tadašnjih društvenih zbivanja te razotkrivaju pojedinačni doprinosi njihovih protagonista od Istre i Kvarnera do Dubrovnika.

Pravnik i banski savjetnik Gustav Koritić Mrazovečki (1857. – 1937.) poklonio je 1927. godine Strossmayerovoj galeriji starih majstora Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti četiri slike, identificirane na temelju recentnih arhivskih istraživanja. U izlaganju su donirane slike povijesno-umjetnički analizirane i valorizirane, a osobita pažnja bila je usmjerena na utvrđivanje njihove ranije provenijencije. Ujedno se nastojalo predočiti skupljačka djelatnost kalničkoga plemenitaša Gustava Koritića Mrazovečkoga koji je prikupio zbirku koja je nekoć bila „prebogata sa antiknim pokućstvom i predmetima“ te dati uvid u izvore za istraživanje obiteljske ostavštine koju je – osim Akademiji – Gustav Koritić Mrazovečki donirao gradskim muzejima u Varaždinu i Zagrebu i Sveučilišnoj biblioteci.

Djelovanje Društva prijatelja Strossmayerove galerije, osnovana 1928. godine, važno je za povijest Strossmayerove galerije starih majstora hazu prije svega zbog akvizicija koje je Društvo uspjelo ostvariti za Galeriju na tadašnjem domaćem i inozemnom tržištu umjetninama, što su autorice nedavno temeljito obradile. Inicijativa Društva za upotpunjavanje zbirnoga fonda Galerije potaknula je ujedno brojne ponude različitih individualnih ponuditelja iz svih krajeva tadašnje zajedničke države, ali i iz inozemstva, što je ostalo manje poznato i uglavnom neobrađeno. U tim ponudama, koje su pristizale nesmiljenim intenzitetom paralelno Društvu i upravi Strossmayerove galerije, nailazimo i na ponude za otkup slika Vlahe Bukovca, od različitih ponuditelja iz raznih krajeva nekadašnje zajedničke države. Polazeći od arhivske dokumentacije koja se čuva u Državnom arhivu u Zagrebu, Strossmayerovoj galeriji starih majstora hazu i Arhivu hazu, uz komparativni uvid u druge izvore, namjera nam je identificirati i istražiti sudbinu slika Vlahe Bukovca koje su u međuratnom razdoblju bile ponuđene Strossmayerovoj galeriji. Istraživanje ćemo usmjeriti na identifikaciju ponuditelja odnosno tadašnjih vlasnika slika te pokušati sagledati njihove sakupljačke interese i naznačiti smjernice za eventualno izvođenje zaključaka o recepciji Bukovčeva opusa u razmatranom razdoblju. Posebna pozornost bit će usmjerena na istraživanje provenijencije slika, a temeljem istih izvora dodatno će biti predstavljeni i neki manje poznati podaci o pojedinim epizodama iz povijesti Bukovčevih djela koja su (bila) dio zbirnoga fonda Strossmayerove galerije.

U izlaganju su predstavljeni rezultati istraživanja djela starih majstora koje je Grgo Gamulin u svoje vrijeme zatekao i zabilježio u zagrebačkim privatnim zbirkama. Iako je njegov primarni interes bio utvrđivanje autorstva djelima starih majstora, ovo je istraživanje bilo usmjereno prvenstveno na identifikaciju tadašnjih vlasnika tih umjetnina. U izlaganju su se razmotrili načini na koje su oni došli u posjed umjetnina, njihovi sakupljački interesi i kasnije promjene smještaja odnosno vlasništva umjetnina, ukoliko ih je bilo. U fokusu izlaganja bilo je nekoliko od Gamulina analiziranih umjetnina kojima se nastojalo ukazati na značaj vlasnika zbirke te predstaviti provenijenciju umjetnina, s ciljem rasvjetljavanja veza i suodnosa zbivanja na tržištu umjetninama i u povijesti kolekcionarstva međuratnoga razdoblja, neposrednoga poraća te druge polovice 20. stoljeća od kada datiraju Gamulinove studije, uz uvid u najrecentija desetljeća s početka 21. stoljeća.

Jednako kao i likovno stvaralaštvo žena i njihovo djelovanje kao naručiteljica i sakupljačica umjetnina, tako je i djelovanje žena u tada još uvijek vrlo mladoj znanstvenoj disciplini povijesti umjetnosti u prvim desetljećima 20. stoljeća umnogome određeno asimetričnim odnosima javne i privatne sfere. Školovanje žena u području povijesti umjetnosti i njihovo aktivno participiranje u različitim segmentima struke u to je doba nemoguće sagledati neovisno o podvojenosti kategorija javnoga i privatnoga. U izlaganju su preispitane pretpostavke tog temeljnog podvajanja na konkretnim primjerima žena koje su u prvim desetljećima 20. stoljeća bile u prilici imati uvid u zbirni fond Strossmayerove galerije s pozicije profesionalnih interesa povijesti umjetnosti i uspjele, ili pak u tome nisu uspjele, ostvariti svoj doprinos povijesnoumjetničkoj obradi djela iz Galerije. Ukazano je na temeljne odrednice procesa institucionalizacije i profesionalizacije djelovanja žena u polju povijesti umjetnosti, te su pokazani neki aspekti i nijanse u tom procesu.

Na primjeru slika na kamenim pločama iz Strossmayerove galerije starih majstora HAZU razmotrile su se okolnosti nastanka te slikarske vrste i njen razvoj i diversifikacija, s posebnim obzirom na ulogu naručitelja i sakupljača, najprije u Rimu kao inicijalnom ishodištu diseminacije, a potom u Veroni gdje se razvija slikarstvo na specifičnoj vrsti kamena. Poredbenom analizom provenijencije i muzealizacije dvaju istaknutih primjera ocrtala se kasnija fortuna collezionistica takvih slikarskih djela, te naznačila problematika njihova očuvanja i prezentacije u današnjem kontekstu. Naposlijetku, dao se uvid u najrecentniju literaturu o problematici slikarstva na tzv. rijetkim materijalima, prije svega kamenim pločama, te ispitale mogućnosti primjene novih studija materijala i novijih interpretativnih pristupa na primjere u Strossmayerovoj galeriji.

Izložba TransCultAA istraživanja u Strossmayerovoj galeriji prezentira rezultate trogodišnjih znanstvenih istraživanja provedenih u međunarodnom ozračju projekta Transfer kulturnih dobara u regiji Alpe Jadran tijekom 20. stoljeća / Transfer of Cultural Objects in the Alpe Adria Region in the 20th Century (TransCultAA). TransCultAA je bio zajednički znanstvenoistraživački projekt četiriju istraživačkih timova iz četiriju zemalja (Njemačka, Italija, Slovenija, Hrvatska, uz pridružene partnere iz Austrije), financiran u okviru programa HERA (Humanities in the European Research Area) na natječaju Uses of the Past 2016-2019. Na izložbi su predstavljeni odabrani primjeri istraživanja okolnosti nabave i provenijencije umjetnina iz zbirnoga fonda Strossmayerove galerije za koje su zabilježeni transferi (vlasništva) tijekom 20. stoljeća. Uz rezultate povijesnoumjetničke obrade tih umjetnina, kao integralni dio spoznaja prezentirani su i neobjavljeni pisani i slikovni arhivski izvori, aukcijski katalozi te materijalni tragovi na umjetninama koji zorno predočavaju njihovu povijest ponajviše tijekom turbulentnog 20. stoljeća. Katalog je objavljen dvojezično (hrvatski i engleski jezik).

Analysis of the correspondence of Bishop J. J. Strossmayer and his agents, and of W. Buchanan and his agents, has provided new evidence of the 19th century provenance of Mariotto Albertinelli's paintings The Expulsion from Paradise in the Strossmayer Gallery in Zagreb, and The Creation and Fall of Man in the Courtauld Institute of Art Gallery in London. The material analysed provides an insight into the then common practice of fragmenting artworks, sometimes very violently, and enables a revision of some assumptions and claims concerning the fate of the two paintings by Albertinelli, ultimately suggesting some guidelines for conclusions as to the original appearance of his Old Testament cycle., RIHA Journal, 2012: Riha Journal: Articles 0033-0062

aaa

Despite the fact that the crucial archival material was inaccessible and completely unavailable for research, in a number of cases TransCultAA research in Croatia has revealed hitherto hidden fate of private collections not only during the fascist regime of The Independent State of Croatia (1941-45) but within the new Yugoslav legal system, which created a framework for transferring private property into state ownership through confiscation, expropriation, and nationalization, followed by musealisation. Only a few weeks ago, access to the documents was granted, as a direct outcome of the persistent research efforts of the Croatian TransCultAA team and the huge general impact that TransCultAA has exercised, raising public awareness and, at the same time, demonstrating the need to further investigate contested histories. Therefore, in this paper we will try to give insight into the new possibilities of research, following the circumstances of the transfer of specific objects from the private collection to their musealisation after the WWII (in the light of „new“ documents) to illuminate the process(es) of dispossessions and susequent musealisation, and their consequences on the changes of symbolic meaning of objects.

a

Sažeti prikaz HERA projekta 15.080 TransCultAA (Transfer of Cultural Objects in the Alpe Adria Region in the 20th Century, http://www.transcultaa.eu), koji se provodi u Strossmayerovoj galeriji starih majstora. Projekt je financiran sredstvima programa Europske unije Obzor 2020 za istraživanje i inovacije, u okviru Ugovora o dodjeli sredstava br. 649307.

Transfer of Cultural Objects in the Aple Adria Region in the 20th Century (TransCultAA) je zajednički znanstveno-istraživački projekt četiri istraživačka tima iz četiri zemlje (Njemačka, Italija, Slovenija, Hrvatska, uz pridružene partnere iz Austrije), financiran u okviru programa HERA (Humanities in the European Research Area) Projekt je trogodišnjega trajanja (rujan 2016. – kolovoz 2019.) te podrazumijeva čitav niz istraživačkih i prezentacijskih projektnih aktivnosti kojima multinacionalni tim istraživača u posve novim okvirima transnacionalne suradnje analizira "uporabe prošlosti" (Uses of the Past) u kontekstu kulturne baštine na području regije Alpe Jadran, posebice s obzirom na konfliktne situacije vlasništva. Riječ je o temeljnom istraživanju, koje podrazumijeva istraživanje arhivskih izvora, uz primjerenu povijesnoumjetničku obradu umjetničkih djela i ostalih predmeta kulturne baštine koji su bili transferirani odnosno translocirani u regiji Alpe Jadran tijekom 20. stoljeća. Ljerka Dulibić je u svojstvu voditeljice hrvatskoga dijela projekta predstavila ciljeve i metodologiju, a Ruth von dem Bussche digitalnu infrastrukturu projekta, na engleskom jeziku: We have a strong focus on archival documents, so a core component of our work is a platform to store, share, enrich and search documents related to translocations and dispossesion of cultural heritage. During that process documents are uploaded to a repository and enhanced by OCR and/or basic metadata. Using OpenSemanticSearch as a search engine, text can be extracted, normalized and connected to entities, so that documents can be adressed by full text search or faceting and a combination of both. Entities (for example persons, organizations and locations) describe the objects of our investigation. They are not only made for men but also readable to search engines and automatic processing. Entities represent a kind of abstraction model of a related historical background which can be applied to different archival holdings or types of documents. So using entities can be an instrument of focussing reserach on certain topics and sharpening our search tools. Instead of cataloging and keywording on single documents the search engine can apply much more efficiently structural information to indexed documents. Furthermore it offers new possibilities to develop and standardize our own sources towards RDF and graph databases and to make information accessible within other projects. The paper should therefor discuss the possibiliteis to apply standards such as ontology concepts, SKOS or RDF using OpenSemantic as a search engine.

a

a

a

Ova je knjiga nastala kao rezultat višegodišnjeg kontinuiranog i sustavnog znanstvenog istraživanja okolnosti nabave i provenijencije slika i ostalih umjetnina iz zbirke starih majstora biskupa Josipa Jurja Strossmayera (1815. – 1905.), koje je u konačnici dovelo i do mogućnosti cjelovitog rekonstruiranja procesa formiranja zbirke i njezina otvaranja javnosti osnivanjem današnje Strossmayerove galerije starih majstora Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Biskup Strossmayer počeo je sakupljati umjetnine kasnih pedesetih i ranih šezdesetih godina 19. stoljeća. Glavno središte njegove sakupljačke djelatnosti bio je Rim, gdje su njegovi tamošnji posrednici, unatoč ograničenim biskupovim sredstvima i tada već iscrpljenom umjetničkom tržištu, uspijevali ostvariti kvalitetne nabave. Osim u Rimu, stalnoga je posrednika Strossmayer od samoga početka svoga intenzivnoga kupovanja imao i u Veneciji, a važne nabave djela starih majstora izvan Italije ostvario je u Kölnu. Temeljeći se ponajviše na obuhvatnoj analizi arhivske građe, prije svega biskupove korespondencije s njegovim suradnicima, knjiga uključuje iscrpne izvatke iz korespondencije biskupa Strossmayera s njegovim glavnim posrednicima za nabavu umjetnina i ostalim suradnicima u procesu formiranja zbirke i osnivanja Galerije. Pomnom analizom navoda iz korespondencije i komparativnim uvidima u mnoge druge arhivske izvore te stručne i znanstvene publikacije, uz neposredan uvid u umjetnine u zbirnom fondu Strossmayerove galerije, identificirane su gotovo sve slike starih majstora iz biskupove zbirke. Na svojim relativno čestim putovanjima u inozemstvo, posebice u Italiju, biskup Strossmayer koristio se svakom prilikom za izravno i aktivno sudjelovanje u procesima nabave umjetnina za svoju zbirku, no on zapravo nije bio izravan sudionik zbivanja na europskim tržištima umjetnina, gdje su poslove za njega uglavnom obavljali posrednici. Korespondencija, kao primarni komunikacijski kanal kojim je okupljao mrežu svojih suradnika na zajedničkom pothvatu formiranja zbirke, ostaje primarni medij kroz koji je Strossmayer participirao u tržištu umjetninama. Činjenica je također da on, iako s vremenom sve bolji poznavatelj, ipak nije bio vrhunski znalac. Osnovna znanja o umjetničkim postupcima i terminologiji, o istaknutim predstavnicima ranijih umjetničkih razdoblja i o aktualnim protagonistima na tadašnjem umjetničkom tržištu, usvajao je postupno, dobrim dijelom i preko korespondencije svojih posrednika, razvijajući tako svoje poglede na umjetnost i oblikujući svoj sakupljački ukus, koji je međutim trajno ostao obilježen eklekticizmom. Za razliku od do sada objavljenih doprinosa u kojima su izdvojena pojedina djela ili protagonisti, odnosno okolnosti formiranja Strossmayerove zbirke, ovdje se s jednakom pažnjom pristupilo procesu formiranja čitave zbirke, odnosno svakoj pojedinoj umjetnini u njoj, a jednako su cjelovito tretirani i izvori. U mnogim je slučajevima tek uistinu temeljitim i obuhvatnim uvidom u cjelovite arhivske dokumente ili skupine dokumenata i čitave arhivske fondove bilo moguće identificirati pojedine umjetnine te doći do novih spoznaja o pojedinim protagonistima, odnosno okolnostima njihove nabave i ranije provenijencije, koje su dosada bile posve nepoznate. Svaki tako pronađeni podatak dodatno se komparativno analizirao, kontekstualizirao i interpretirao, kada su god postojala uporišta na temelju kojih je to bilo moguće učiniti. Strossmayerova intenzivna sakupljačka aktivnost na različitim europskim umjetničkim tržištima odvija se na podlozi razgranate mreže zastupnika, posrednika, savjetnika, vlasnika umjetnina, antikvara, preprodavatelja i slikara-restauratora. Ta mreža svojevrsna je infrastruktura Strossmayerove sakupljačke djelatnosti, u čijem se formiranju, razvoju i prilagodbi odražavaju biskupovo inicijalno htijenje i njegov ukus, zahtjevi i očekivanja na tadašnjem tržištu te snalažljivost biskupovih posrednika i savjetnika uz čitav niz zbivanja i okolnosti u širem kulturnom i gospodarsko-političkom kontekstu. Unatoč svojim podosta ograničenim sredstvima i tada već iscrpljenom umjetničkom tržištu Strossmayer je – prije svega zahvaljujući upravo suradnji sa svojim posrednicima i savjetnicima – uspio prikupiti kvalitetnu zbirku slika starih majstora. Knjiga sadrži sljedeća poglavlja: Uvod (str. 7 – 13), Nabave Nikole Voršaka u Rimu od 1865. do 1868. godine (str. 15 – 45), Nabave Ivana (Giovannija) Simonettija u Veneciji (str. 47 – 62), Strossmayerova Darovnica Akademiji 1868. godine (str. 63 – 90), Dražba iz ostavštine kardinala Jurja Haulika 1869. godine (str. 91 – 100), Suradnja sa slikarima-restauratorima u Beču (str. 101 – 107), Nabave u Kölnu (str. 109 – 119), Umjetnine iz Bosne (str. 121 – 134), Restauriranje liturgijskog ruha u Rimu (str. 135 – 139), Djela sitnoslikarstva u Strossmayerovoj zbirci (str. 141 – 153), Nabave Nikole Voršaka u Milanu 1872. godine (str. 155 – 164), Nabava fra Angelicove slike (str. 165 – 180), Nabave u Firenci (str. 181 – 194), Nabave Nikole Voršaka od 1868. do 1880. godine (str. 195 – 229), Nabave Imbre Ignjatijevića Tkalca (str. 231 – 263), Izidor Kršnjavi, prvi kustos Strossmayerove galerije (str. 265 – 300), Posljednje nabave za Strossmayerovu zbirku (str. 301 – 317) i Zaključna razmatranja (str. 319 – 322). U Slikovnim prilozima reproducirane su 251 umjetnine iz Strossmayerove zbirke koje su identificirane u knjizi, a mnoge su popraćene i dodatnim ilustracijama kojima se reproduciraju oznake na poleđinama (Slikovni prilozi, str. 325 - 380). Popis i kazalo ilustracija (str. str. 381 - 398) te Kazalo osoba (str. 435 - 447) pomoći će u snalaženju u knjizi. Poglavlja su strukturirana s obzirom na posrednika i/ili mjesto nabave. Najvjerniji biskupov korespondent i posrednik u nabavi umjetnina bio je kanonik rimskoga Zavoda svetoga Jeronima Nikola Voršak (1836. – 1880.). U Arhivu HAZU čuva se 137 njegovih pisama Strossmayeru te 131 Strossmayerovo Voršaku, a u Nadbiskupijskom arhivu Đakovačko-osječke nadbiskupije sačuvano je još desetak Voršakovih pisama Strossmayeru. Zahvaljujući suradnji s rimskim slikarom Nicolom Consonijem, taj mladi svećenik iz Đakova postao je, od svoga dolaska u Rim 1863. godine, glavni posrednik za nabavu umjetnina za Strossmayerovu zbirku, a njegov je glavni savjetnik za sva umjetnička pitanja tijekom nekoliko sljedećih desetljeća ostao Nicola Consoni. Voršak se tijekom vremena sve bolje snalazio na tržištu umjetninama. Intenzivnije je putovao po Italiji i, osim u Rimu, kupovao umjetnine u raznim gradovima (Milano, Firenca, Urbino, Brescia, Perugia). Učvrstio je i proširio mrežu svojih suradnika i savjetnika te je počeo kupovati od važnijih profesionalnih trgovaca i antikvara. Nikola Voršak ukupno je za biskupovu zbirku pribavio 118 umjetnina. Posebna pozornost, osim nabavi fra Angelicove slike koja je predstavljena u zasebnom poglavlju (str. 165 – 180), dana je slikama Sveti Juraj ubija zmaja Giuseppea Cesarija zvanog Cavaliere d'Arpino (str. 27 – 29) i Krist u Getsemanskom vrtu Taddea Zuccarija (str. 196 - 205). Duboko involviran u tijek zbivanja na rimskom tržištu umjetnina, rimski slikar Nicola Consoni (1814. – 1884.) bio je glavni Voršakov oslonac u svim fazama kupoprodajnog procesa, od prvog kontakta s prodavateljima i vrednovanja ponuđene umjetnine do pregovora o cijeni, a provodio je i restauraciju novokupljenih umjetnina. Iako Consoni nije bio izravni prodavatelj, upravo je on Voršaka povezao s cijelim nizom rimskih slikara koji su djelovali kao preprodavači umjetnina. Tako se u pismima i ostalim arhivskim dokumentima kao savjetnici, posrednici ili preprodavači nalaze Tommaso Minardi, Carlo Possenti, Pietro Gagliardi, Luigi Cocchetti, Roberto Bompiani, Francesco Giangiacomo, Luigi Amici, Giovanni Battista Canevari, Amalia de Angelis... S nekima od njih Voršak je tijekom vremena razvio i širu suradnju. Posebno je tijesno Voršak surađivao s danas slabo poznatim rimskim slikarom, restauratorom i trgovcem umjetninama Achilleom Scaccionijem (u. 1874.), koji mu je godinama pomagao u svim pitanjima nabave umjetnina za Strossmayerovu zbirku – od kupnje preko restauriranja do transporta. O kvaliteti slika koje je za Strossmayerovu zbirku nabavio Achille Scaccioni svjedoči, između ostalog, i činjenica da je u više slučajeva bilo moguće utvrditi njihovu raniju provenijenciju, koja uključuje mnoge ugledne ranije vlasnike. Novinar i publicist Imbro Ignjatijević Tkalac (1824. – 1912.) zbog političkih razloga emigrirao je 1860-ih u Italiju te je potom postao službenik ujedinjene talijanske vlade. U Arhivu HAZU sačuvana su 42 njegova pisma Strossmayeru. Intenzivniji Tkalčev »lov na stare slike« uslijedio je nakon smrti Nikole Voršaka, kada je Tkalac zauzeo mjesto glavnoga Strossmayerova posrednika u nabavi slika u Rimu. Iako ukupni broj slika koje je kupio za Strossmayerovu zbirku nije velik (danas ih se u zbirnome fondu Strossmayerove galerije može identificirati svega pet), Tkalac je zaslužan za znatno proširivanje kruga suradnika biskupa Strossmayera. Upravo se zahvaljujući Tkalcu, kao pripadniku talijanske kulturne elite, biskupova zbirka počinje obogaćivati kupovinama od važnijih profesionalnih trgovaca i antikvara. Tkalac je zaslužan za osobni susret Strossmayera i čuvenoga talijanskoga povjesničara umjetnosti Giovannija Morellija. Višestruko, prijateljski i poslovno, Tkalac je bio povezan i sa znamenitim talijanskim povjesničarom umjetnosti Giovannijem Battistom Cavalcaselleom, koji je izbliza pratio stvaranje Strossmayerove zbirke, te je u svoje kompendije talijanskog slikarstva uključivao i Strossmayerove novonabavljene umjetnine. Osobito su iscrpno predstavljene okolonosti nabave slike Izgon Adama i Eve iz raja Mariotta Albertinellija (str.). Osim u Rimu, stalnoga je posrednika Strossmayer od samoga početka svoga intenzivnoga kupovanja imao još jedino u Veneciji. Tamo je umjetnine za biskupovu zbirku nabavljao riječki slikar i restaurator Ivan (Giovanni) Simonetti (1817. – 1880.), koji je nakon završetka Akademije nastavio živjeti u gradu na lagunama održavajući pritom i svoju djelatnost u Rijeci, za čiji je likovni razvoj umnogome zaslužan. U Arhivu HAZU sačuvano je 18 Simonettijevih pisama Strossmayeru. Za Strossmayera je Simonetti nabavio dvadeset i sedam slika, uglavnom uz pomoć i posredovanje »mletačkih vještaka«, slikara-profesora pri venecijanskoj Akademiji. Nabave na njemačkom tržištu Strossmayer je realizirao posredovanjem aukcijske kuće Heberle i Lempertz iz Kölna, koji je tada bio središte umjetničke trgovine u Njemačkoj. Već u prvoj polovici 19. stoljeća ta ugledna aukcijska kuća uživala je svojevrsni monopol nad dražbama znamenitih sakupljača umjetnina u Kölnu, a od sredine 19. stoljeća počinje posredovati i u raspršivanju djela iz njemačkih zbirki diljem svijeta. Radi boljega plasiranja na šire europsko tržište, izdaju stručno obrađene ilustrirane prodajne kataloge, koje su običavali slati svojim klijentima izvan Njemačke. I Strossmayer je primao njihove kataloge, u kojima bi izabrao interesantne potencijalne kupovine i odredio iznos za koji je spreman licitirati, a ponekad bi uz katalog dobio i dodatnu preporuku za odabir. Izravno je od aukcijske kuće Heberle i Lempertz Strossmayer tako nabavio šesnaest slika, uglavnom ranotalijanskih, uz tek pokoju sjevernjačkih majstora. Uz većinu slika nabavljenih na europskom umjetničkom tržištu, u Strossmayerovu je zbirku manji broj umjetnina, ali i one uglavnom izvorno europskoga podrijetla, dospio iz naših krajeva. »Među starim i posve već zabačenim slikama« zatečenima u svojoj rezidenciji u Đakovu biskup ih je nekoliko izdvojio za zbirku, a u zbirnom fondu Strossmayerove galerije do danas je i nekoliko slika i veći broj predmeta, odnosno fragmenata liturgijskoga ruha iz franjevačkih samostana u Kraljevoj Sutjesci, Fojnici i Kreševu te iz župne crkve svetih Filipa i Jakova u Grobniku. Strossmayerova nabava četiri slike europskih starih majstora u Osijeku, posredovanjem industrijalca Ede Kovačića i gospodarstvenika i političara Paje Kolarića, upućuje na to da je u zbivanja na umjetničkom tržištu bio aktivno uključen i osječki krug trgovaca. Među kupovinama na domaćim tržištima ističe se kupovina na dražbi iz ostavštine kardinala Jurja Haulika (1788. – 1869.), koja je održana u srpnju 1869. godine u Zagrebu. Haulik je ponajviše u Beču, a potom i u Budimu, Pešti, Karlsbadu te Veneciji sakupio vrijednu zbirku umjetnina. Među slikama u njegovoj zbirci prevladavala su djela starih majstora, krajolici, genre slike te scene iz lova i seljačkoga života nizozemskih i flamanskih slikara 17. stoljeća. Zbirka je sadržavala i djela Hauliku suvremenih slikara, kao i kopije djela starih majstora te brojne bakroreze. Franjo Rački na desetodnevnoj je Haulikovoj dražbi u srpnju 1869. godine za zbirku biskupa Strossmayera kupio ukupno jedanaest slika, od kojih se pet starih majstora i danas nalazi u zbirnome fondu Strossmayerove galerije. Njihova je ispravna identifikacija bila moguća na temelju analize rukopisnoga inventara Haulikove zbirke sačuvanoga u Metropolitanskoj knjižnici Zagrebačke nadbiskupije. Važna okosnica pri identifikaciji svih umjetnina u Strossmayerovoj zbirci bila su dva rukopisna popisa, tzv. Strossmayerov popis sastavljen 1868. godine i Cepelićev popis iz 1883. godine. Iako ponekad vrlo šturi, navodi uz pojedine umjetnine u tim dokumentima omogućili su detaljniji uvid u pojedinačne biskupove nabave i 'izlete' na druga umjetnička tržišta i onda kada pobliža saznanja o tome u korespondenciji s njegovim stalnim suradnicima izostaju, kao što je to u slučaju sporadičnih nabava u Biogradu, Mitrovici, Semeljcima i Grazu. U kontekstu povijesti Strossmayerove zbirke Izidor Kršnjavi (1845. – 1927.) ponajmanje je važan kao posrednik u nabavi umjetnina, međutim njegova uloga i prije imenovanja prvim kustosom i ravnateljem Strossmayerove galerije imala je odlučujuću važnost u oblikovanju biskupove zbirke i njezina predstavljanja javnosti. Već i prije službenoga imenovanja aktivno je sudjelovao u promišljanjima o smještaju Strossmayerove zbirke u Zagreb i arhitektonskom programu nove zgrade. Također je bio osobno angažiran u poslovima pakiranja i transporta umjetnina iz Đakova u Zagreb te njihova razmještaja u galerijskim dvoranama. O njegovim muzejskim principima i o tijeku procesa preobrazbe privatne biskupove zbirke u javnu muzejsku ustanovu podosta saznajemo već i izravno iz njegovih vlastitih tekstova i kritika, a ta se saznanja bitno upotpunjuju arhivskim istraživanjem neobjavljene korespondencije Izidora Kršnjavoga s biskupom Strossmayerom i prvim predsjednikom Akademije Franjom Račkim (1828. – 1894.), sačuvane u Arhivu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti i Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu. Dodatnim uvidom u objavljene tekstove i korespondenciju »tri zvijezde na obzorju naše kulture, koje su izgledale kao da će postati prethodnice, ali su ubrzo utrnule«, kako je Kršnjavi apostrofirao Ladislava Mrazovića, Dušana Kotura i Rikarda Jorgovanića, rastvara se proces institucionalizacije povijesti umjetnosti u našoj sredini, u kojem punopravnu ulogu ima otvaranje Galerije za javnost i osnivanje Katedre za povijest umjetnosti, na čelu s Kršnjavim kao prvim kustosom i prvim profesorom, odnosno predstojnikom katedre. Unutar svakoga od poglavlja obrađena je raznolika dokumentarna, odnosno arhivska građa koja se čuva u brojnim muzejskim, arhivskim, bibliotečnim i znanstvenoistraživačkim institucijama u zemlji i inozemstvu (Arhiv Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Likovni arhiv Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Nadbiskupijski arhiv Đakovačko- osječke nadbiskupije, Metropolitanska knjižnica Zagrebačke nadbiskupije, Hrvatski državni arhiv, Državni arhiv Zagreb, Arhiv Zavoda svetoga Jeronima u Rimu, Središnji institut za povijest umjetnosti (Zentralinstitut für Kunstgeschichte) u Münchenu, Institut za povijest umjetnosti u Firenci (Kunsthistorisches Institut Florenz), Biblioteka Hertziana (Bibliotheca Hertziana) u Rimu, Villa I Tatti – Harvardski sveučilišni centar za istraživanje talijanske renesanse (Villa I Tatti – The Harvard University Center for Italian Renaissance Studies) u Firenci, Arhiv i knjižnica Marciana (Archivio e Biblioteca Marciana) u Veneciji, Knjižnica Bodleian (Bodleian Library) u Oxfordu, Francuska nacionalna knjižnica (Bibliothèque Nationale de France) u Parizu). Za istraživanje i izvođenje zaključaka rabljeni su mnogobrojni objavljeni pisani izvori (aukcijski katalozi te katalozi zbirki i izložaba, monografske studije, znanstveni i stručni te novinski članci, različita djela putopisne literature i putni vodiči, ljetopisi i kronike), neobjavljeni arhivski dokumenti (iz arhiva prodavatelja i/ili umjetnika i znanstvenika, iz korespondencije prodavatelja i/ili kupca, iz različitih inventarnih popisa i raznih oblika muzejske dokumentacije) i slikovni izvori (grafički listovi, arhivske fotografije). Neposrednim uvidom u djela u zbirnom fondu Strossmayerove galerije detektirane su i u velikom broju i identificirane dosada neuočene oznake na pojedinim umjetninama (grbovi, monogrami, inventarne i ostale kolekcionarske oznake) te različiti drugi materijalni tragovi koje je na umjetninama ostavila promjena vlasništva. Analiza materijalnih tragova prijenosa vlasništva pridonijela je osvjetljavanju čitavog kolopleta bremenitih i vrlo često zakučastih putešestvija umjetnina, a ponekad je upravo taj postupak bio ključ za ispravno sagledavanje njihove izvorne forme i funkcije, stoga i preduvjet za točnije tumačenje značenja. Mnoštvo obrađenih različitih slučaja ukazalo je na raznolikost problematike s obzirom na vrstu izvora rabljenih u istraživanju i izvođenju zaključaka, ali i s obzirom na cijeli niz značajnih i znakovitih materijalnih i/ili metaforičkih posljedica promjene vlasništva koje su do danas prisutne na djelima u zbirci. Umjetnine iz Strossmayerove zbirke u pravilu su promijenile više vlasnika i u nekoliko su navrata bile izložene često kaotičnim okolnostima na neuređenom europskom tržištu umjetninama. Osim što rezultira dragocjenim podacima o provenijenciji pojedine umjetnine, znanstveno bavljenje umjetničkim tržištem i promjenama vlasništva umjetničkih djela omogućuje alternativni pristup u istraživanju povijesti umjetničkoga stvaralaštva. Na čvrstim temeljima stručne obrade i znanstvenog istraživanja, provenijencija umjetnina u ovoj je knjizi interpretirana i kontekstualizirana u skladu sa suvremenim načelima stručnoga muzejskoga rada i znanstvene metodologije humanističke znanstvene discipline povijesti umjetnosti. Kako bi se odabrane teme i pojedini slučajevi predočili što je moguće potpunije, primijenjena su znanja i dosezi i drugih srodnih disciplina (povijest, muzeologija, konzervatorsko-restauratorska struka itd.), te je pristup, kada je god to bilo potrebno, bio interdisciplinski. Obuhvatnom prezentacijom jednoga aspekta djelatnosti biskupa Josipa Jurja Strossmayera kao sakupljača i stvaratelja zbirke buduće Strossmayerove galerije u knjizi se zorno predstavlja i njegova povijesna ličnost u cjelini te epoha u kojoj je živio i stvarao. Specifičnosti biskupove uloge i uloge njegovih posrednika i suradnika u širem kulturnom krugu druge polovice 19. stoljeća razmatraju je kroz izravan uvid u kompleksan fenomen razvoja tržišta umjetninama u 19. stoljeću. Različiti Strossmayerovi suradnici nametnuli su se kao punopravni protagonisti u procesu formiranja zbirke. Njihova su svjedočanstva ponekad neiscrpno vrelo mnogih novih saznanja, ponekad predstavljaju živopisni novi uvid u otprije znane okolnosti, u nekim slučajevima nude dragocjene smjernice za daljnje uvide, ponekad izazivaju čitanje 'između redova'. Nekada nas kopka njihova šturost, počesto opterećuje iscrpnost. Izravni uvidi u neposredna svjedočanstva opsežno su zadržani u ovoj knjizi u obliku često vrlo iscrpnih citata iz arhivskih dokumenata, no u funkciji lakšega i bržega savladavanja cjeline jasno su izdvojeni od glavnoga teksta u kojem je ponuđen njihov komentar i tumačenje, u kontekstu svih ostalih dostupnih saznanja iz drugih izvora i uvijek s posebnim obzirom na neposredan uvid u umjetnine koje se spominju u citiranim izvorima. Kada je otvorena za javnost, 9. studenoga 1884., Strossmayerova je zbirka imala dvije stotine slika starih majstora iz različitih europskih slikarskih škola, uz određeni broj umjetničkih djela druge vrste (skulpture, iluminirani rukopisi, kartoni za freske) i dvadesetak slika suvremenih njemačkih i slavenskih slikara 19. stoljeća. Unatoč relativno raznolikom materijalu, to je od samoga početka, već i s obzirom na brojčanu premoć, bila primarno galerija slika starih majstora. Strossmayerova zbirka starih majstora svojim karakterom odražava vrijeme u kojem je nastala, te je i na općenitijoj razini ogledalo fenomena sakupljanja umjetnina razvijenog u 19. stoljeću u kontekstu jačanja ideje nacionalnog određenja i osamostaljivanja pojedinih nacija. Internacionalna, univerzalna umjetnička djela, donesena iz zapadne Europe, čije umjetničke forme nisu bile izravno povezane s umjetničkom tradicijom teritorija na koje su uvezene, počinju predstavljati kulturne i političke vrednote određene 'nacije' kojoj pripada novi vlasnik. Na tragu sukladne težnje za imaginarnim širenjem 'teritorija' vlastite kulturne tradicije aproprijacijom umjetničke baštine općega značaja, biskup Josip Juraj Strossmayer dva je desetljeća programatski sakupljao djela talijanskih i sjevernoeuropskih starih majstora, primarno vođen prosvjetiteljsko-edukativnim ciljem kultiviranja i obrazovanja naroda. U to doba druge polovice 19. stoljeća, kada su kultura i stvaralaštvo prepoznati kao najizrazitije sastavnice identiteta nacije, već je i sama ideja »posjedovanja muzeja« bila sama po sebi »performativni iskaz« posjedovanja identiteta. U zbirci se u konačnici ogledaju koliko Strossmayerova načelna htijenja, toliko i snalažljivost njegovih posrednika i profil njihovih savjetnika. Strossmayer »na scenu« kao sakupljač stupa u doba kada je tržište umjetninama već prošlo nekoliko etapa ranijega razvoja, u kojima su se postupno kao vrijedne sakupljanja 'otkrivale' pojedine umjetničke škole, odnosno umjetnički opusi. U posljednjoj četvrtini 19. stoljeća tržište umjetninama već je dosegnulo krajnje granice svog stihijskog uzleta: raznorodne umjetnine premještene iz svoga prvotnoga, odnosno povijesnoga, okruženja na umjetničkom su tržištu kolale iz ruke u ruku sad već druge generacije preprodavača kojekakvih profila, najčešće bez puno reda i pravila. Slika toga meteža može se, ponekad i do u najsitnije pojedinosti, rekonstruirati na temelju istraživanja arhivskih dokumenata iz Strossmayerove ostavštine, koje je pokazalo kako su se Strossmayer, odnosno njegovi posrednici, podosta dobro snalazili u tim okolnostima. Unatoč ograničenim biskupovim sredstvima i tržištu, koje tada već pokazuje znakove iscrpljenosti, posrednici su uspijevali ostvariti vrlo kvalitetne nabave. Istraživanjem provenijencije pojedinih djela koja su prije nabave za Strossmayerovu zbirku na tržištu kolala često i po nekoliko desetljeća ili čak stoljeća, razotkrile su se njihove raznorodne individualne sudbine. Specifični sklopovi istraživačkih problema koji proizlaze iz tako formirane zbirke te metodološke smjernice kojima je moguće pristupiti njihovu rješavanju nametnuli su potrebu sustavnoga istraživanja i integriranog promišljanja o provenijenciji pojedinih umjetnina iz zbirke. Istraživanje okolnosti nabavljanja umjetnina iz zbirke i njihove provenijencije te grupiranje djela ne samo u kategorijama razdoblja, stila i autora ili pak naručitelja već i u kontekstu okolnosti kasnijih vlasnika, prodavatelja, kupaca i posrednika rezultiralo je detektiranjem često prikrivenih i isprepletenih suodnosa pojedinih protagonista, okolnosti u kojima su djelovali i umjetnina koje su pribavljali u složenim i dinamičnim okolnostima na umjetničkom tržištu. Okolnosti u kojima je zbirka formirana neminovno su nametnule i određena ograničenja. Strossmayeru se uvriježeno zamjera da je, nauštrb djela različitih žanrova kakvi se razvijaju u baroknom slikarstvu, preferirao slike religiozne tematike iz ranijih stoljeća. Činjenica je međutim da su upravo takva djela tada bila široko dostupna, čemu su umnogome pridonijeli društveni i politički prevrati s početka 19. stoljeća, poput Napoleonovih ratova i nekoliko valova raspuštanja vjerskih institucija. Nakon početnog antikvarnog interesa za predrenesansna i ranorenesansna djela kao povijesne artefakte, tijekom 19. stoljeća počinju se prepoznavati njihove estetske kvalitete, a potom im se sredinom 19. stoljeća pridaju i obilježja »čistoće i duhovnosti« te nastaju mnoge zbirke u kojima takve slike dominiraju, posebice među pripadnicima klera. U tom smislu Strossmayerova zbirka teško je mogla izgledati bitno drugačije. Na tržištu su tada prevladavala djela manjih dimenzija, srodnih tematskih i motivskih određenja, namijenjena privatnim prostorima, odnosno rađena za privatnu pobožnost, upravo onakva kakva prevladavaju u Strossmayerovoj zbirci. Međutim, od samih početaka sakupljanja umjetnina Strossmayer je imao jasnu prosvjetiteljsko-edukativnu viziju osnivanja galerije koja bi imala unaprijediti javni ukus i potaknuti razvoj domaće umjetnosti. Posljedično tome, Strossmayerova je zbirka umnogome raznolikija od uobičajenih zbirki crkvenih velikodostojnika iz toga vremena, kao što je primjerice zbirka kanonika Raffaelea Bertinellija, sastavljena uglavnom od talijanskih slika 14. i 15. stoljeća. Ta je zbirka bila ponuđena i biskupu Strossmayeru, no naposljetku ju je kupio primas Ugarske i ostrogonski nadbiskup Janós Simor utemeljivši na taj način današnji Muzej kršćanske umjetnosti u Ostrogonu. Iako je Strossmayer razloge odustajanja od ponuđene mu kupnje obrazlagao time »što slike nisu dosta klasične«, visoka cijena zasigurno je igrala važnu ulogu u takvoj odluci. Strossmayer je vjerojatno bio svjestan činjenice da bi kupovina Bertinellijeve zbirke značila veliko jednokratno ulaganje, nakon kojega bi teško mogao pronaći sredstva za daljnje pojedinačne kupovine u manjim iznosima. Iako ponekad ostavlja dojam pasioniranoga sakupljača umjetnina, onoga časa kada je Galerija otvorena za javnost ta njegova djelatnost posve prestaje. U sljedećih 20 godina svoga života Strossmayer je tek usputno nabavio svega nekoliko djela starih majstora smatrajući kako je ta njegova misija otvaranjem Galerije za javnost završena. Zbirka je međutim još za njegova života, a posebice intenzivno neposredno nakon njegove smrti 1905. godine, uvećana cijelim nizom drugih donacija, bilo pojedinačnih umjetnina bilo pak čitavih manjih zbirki. Strossmayerova je osnovna intencija time nastavljena, a raznolikost zbirke dodatno je obogaćena, no umjetnine iz njegove zbirke do danas su okosnica stalnoga postava Strossmayerove galerije. Osim što umnogome obogaćuje saznanja o pojedinim umjetninama i protagonistima uključenima u njihovu nabavu, uvidom u korespondenciju i ostale arhivske dokumente zorno se rastvara i Strossmayerova povijesna ličnost u cjelini te epoha u kojoj je živio i stvarao. S obzirom na njegovu izrazitu edukativno-prosvjetiteljsku motivaciju, Strossmayerova je sakupljačka djelatnost neraskidivo povezana s ostalim njegovim aktivnostima na širem društveno-političkom planu. Jasan cilj osnivanja galerije koja bi ilustrirala razvoj umjetnosti podudaran je sa sakupljačkim strategijama kakve razvijaju javne muzejske institucije. Djelujući kao medij kroz koji je moguće određenu ideju 'u ime nacije' provesti u djelo, biskup Strossmayer sam postaje mehanizam koji ima djelotvornu moć upravljanja – čini se kako je sebe kao pojedinca pozicionirao na mjesto institucije koja objedinjuje čitav niz aktivnosti usmjerenih na dobrobit nacije. Geneza njegove zbirke umjetnina i rana povijest današnje Strossmayerove galerije ogledalo su ukupnih Strossmayerovih nastojanja.

The exchange of diplomatic gifts between fascist regimes of the Independent State of Croatia (1941-1945) and its respective ‘patron states’ is in the focus of this exhibition, based on primary documents, published press information, and newsreel series regularly released in German, Italian, and Croatian cinemas of that period (Die Deutsche Wochenschau, Il Giornale Luce, Hrvatska u riječi i slici).

Izborom četrdeset djela iz zbirnoga fonda Strossmayerove galerije starih majstora nastalih u vremenskom rasponu od XV. do XX. stoljeća predstavljen je portretni žanr u svoj raznolikosti pristupa unutar istovjetne tematike. Dosada većinom rijetko izlagane slike, uz pokoju portretnu skulpturu, potječu iz različitih europskih slikarskih škola Italije, Francuske, južne i sjeverne Nizozemske, Njemačke i Austrije te hrvatske moderne pokrivajući značajno razdoblje portretnoga žanra. Usprkos osnovnoj intenciji portretnoga slikarstva, a to je učiniti besmrtnima predstavljene osobe, većini portretiranih na slikama u Strossmayerovoj galeriji s vremenom se zagubio identitet. Međutim, istraživanjima natpisa i heraldičkih insignija, komparativnom analizom i utvrđivanjem izvornika, odnosno inačica te istraživanjem provenijencije portreta, pojedini portretirani identificirani su, a slikama je potvrđena i/ili ispravljena atribucija i datacija. Iako portret u određenoj mjeri uistinu predstavlja rezultat dogovora umjetnika s modelom, ne smije se zanemariti da su portreti u pravilu komponirani u skladu s estetskom tradicijom, ukusom, konvencijama i modom određenoga razdoblja i prostora, što odražavaju i odabrani portreti iz fundusa Strossmayerove galerije. Sakupljeni na jednome mjestu, ovdje prezentirani portreti predstavljaju galeriju vladara, crkvenih velikodostojnika, plemkinja, umjetnika, trgovaca, uglednih građana i donatora Strossmayerove galerije. Nastavljajući se na recentna predstavljanja pojedinih tematskih cjelina iz fundusa Galerije, i ova je izložba nastala kao rezultat kontinuiranog i sustavnog stručnog i znanstvenoistraživačkog rada autorskog tima na obradi djela iz bogatoga zbirnoga fonda Strossmayerove galerije starih majstora, s namjerom prezentiranja jedne tematske cjeline koja je tek fragmentarno zastupljena u stalnome postavu.

Na izložbi je predstavljeno 24 slika iz donacije Ante Topića Mimare Strossmayerovoj galeriji starih majstora HAZU, koje su u katalogu pojedinačno znanstveno i stručno obrađene (Lj. Dulibić, I. Ferenčak, I. Pasini Tržec, B. Popovčak: Katalog, str. 44-193). Katalog sadrži i tekst o formiranju darovane zbirke i okolnostima donacije Strossmayerovoj galeriji (I. Ferenčak: Od 'Zbirke slika i skulptura Ante Mimara' do Zbirke starih majstora Strossmayerove galerije, str. 14-41), te uvodne tekstove (Zvonko Kusić: Ante Topić Mimara, str. 6-7 ; Lada Ratković Bukovčan: Ante Topić Mimara - donator, str. 8-9 ; B. Popovčak: Donacija Ante Topića Mimare Strossmayerovoj galeriji starih majstora HAZU, str. 10-13). Katalog je objavljen dvojezično (hrvatski i engleski jezik).

Predstavljeni su ratni i poslijeratni transferi slike Polaganje u grob koja se danas čuva u Strossmayerovoj galeriji starih majstora HAZU.

U izlaganju su predstavljna zbivanja na međuratnom tržištu umjetninama na prostoru novoformirane zajedničke države kroz prizmu ponuda za otkup (bilo realiziranih ili pak nerealiziranih) koje su pristizale Strossmayerovoj galeriji starih majstora HAZU. Posebna pozornost pridana je ponudama koje su u to doba pristizale u Zagreb iz Slovenije. Ujedno su predstavljeni i manje ili gotovo posve nepoznati arhivski izvori za istraživanje ove teme.

Autorice analiziraju i u povijesni kontekst postavljaju pojedine aspekte upravljanja Artura Schneidera Strossmayerovom galerijom starih majstora. Upravo je Schneiderov predan, precizan, temeljit i sustavan znanstveni i stručni rad, potaknut širokim interesima, a razvijen na čvrstoj podlozi neposrednog uvida u umjetnine te kritičkog čitanja arhivskih izvora i relevantne literature, te obogaćen neposrednom komunikacijom s kolegama iz cijeloga svijeta, ne samo najveći Schneiderov prilog Strossmayerovoj galeriji već i temeljno uporište daljnjega razvoja povijesti umjetnosti u Hrvatskoj.

The online exhibition presents the exchange of two Vittore Carpaccio paintings purchased by Bishop Josip Juraj Strossmayer in 1872 in Milan for today's Strossmayer Gallery of Old Masters of the Croatian Academy of Sciences and Arts in Zagreb for the so-called Baptismal Font of Duke Višeslav which had been transferred from the Venetian monastery Il Redentore to the Correr Museum in the year 1853.

Art history as a discipline came into being as an instrument of interpreting and praising national artistic and cultural heritage, thus devising national identity. This model of promotion of national patrimony is still prevalent in Europe, and it remains a heavy burden for any transnational endeavor. In order to come to terms with this concept, the recently launched collaborative research project "Transfer of Cultural Objects in the Alpe Adria Region in the 20th Century (TransCultAA), " funded by the Humanities in the European Research Area (HERA) in third joint research program, “Uses of the Past 2016-2017, ” deals with a heavily charged common past. This occurs both on a general theoretical level and through interdisciplinary investigation of the very material dimensions of transfer and translocation of individual objects into larger cultural, political, and geostrategic contexts. As a member of the research consortium of the TransCultAA project, my intention is to present the initial conception of the project and to analyze its effectiveness in overcoming national and disciplinary boundaries.

a

U članku je predstavljen međunarodni projekt "Transfer kulturnih dobara u regiji Alpe-Jadran u 20. stoljeću" (TransCultAA) i programski okvir HERA (Humanities in the European Research Area) u okviru kojeg je projekat financiran. Osnim osnovnih podataka o međunarodnom istraživačkom konzorciju i strukturi hrvatskog istraživačkog tima, objašnjena je metodologija i istraživački ciljevi projekta. Naposlijetku se putem odabranih primjera ističe istraživački potencijal proučavanja međuratnog jugoslavenskog umjetničkog tržišta kao potencijalno poticajne teme za daljnji razvoj regionalne istraživačke suradnje.

While the praxis of exchanging diplomatic gifts has been in the core of the diplomatic praxis since ancient times, it was the Nazi and Fascist administration that expanded, rationalized and systematized it. An elaborate system of gifts and counter-gifts in which the balance of power and control is reflected, was publicly demonstrated as a series of spectacular manifestation. In this paper we examine the exchange of diplomatic gifts between fascist regimes of the Independent State of Croatia (1941-1945) and its respective ‘patron states’. Based on the primary documents, published press information, and newsreel series regularly released in German, Italian and Croatian cinemas of that period (Die Deutsche Wochenschau, Giornale Luce, Hrvatski slikopis), we analyze the type of the objects chosen to be gifted, the ceremonial staging of the acts of exchange, and the ways the public was informed about those spectacular displays. Special emphasis is given to the cultural objects taken from the public museum collections (i.e. historical military flag and/or antique weapons) to serve the purpose of the diplomatic gift, and/or to luxury objects (i.e. the limited edition Mercedes Benz) which afterwards became museum objects. Our final goal is to examine their role as symbolic capital in the pompous legitimatization of the NDH (Independent State of Croatia) regime and its alliance to the German Reich and to Fascist Italy.

The history of the Strossmayer Gallery, one of the oldest museum institutions in Croatia (opened to the public in 1884), mirrors political circumstances of various historical periods of the country, including complex restitution negotiations that occurred in the Alps-Adriatic region in the 20th century. This paper will present a case that exemplifies the process, or processes of cultural transfer that continued from the 19th century to a very specific political situation of the 20th century. In the middle of World War II, the Italian government asked for two paintings by Vittore Carpaccio, acquired in Milan by Bishop J. J. Strossmayer (1815-1905) to be exchanged for the so called Baptismal Font of Duke Višeslav held in the depository of the Museo Civico in Venice. Since the font was an object of symbolic significance, a testament to the centuries of the existence of the Croatian nation, Ante Pavelić, the then leader of the newly established Independent State of Croatia, decided that the exchange had to take place immediately. The paintings were transferred from the Strossmayer Gallery in Zagreb to the Venetian Museo Correr, and the Baptismal Font was transferred to the Croatian Academy of Sciences and Arts in Zagreb, for whose unveiling the state organized a grand public event and celebration. This was a pompous public display with aim to legitimise the new political regime and its alliance with Fascist Italy. This exchange took place in the framework of restitution negotiation, although the Baptismal Font had not originally been included into the restitution list, but pushed onto it by political will. On the other hand, Carpaccio’s paintings, in Strossmayer’s possession since 1872, had never before been the subject of any restitution process. We will explore the broader context of this specific exchange and present archival findings that offer a deeper insight into the long lasting WWI restitution negotiations in the Alps- Adriatic region, which continued into the period of WWII and after. Much of art history still takes as its focus the initial facture of a work of art. Only recently has it been recognized that there is a need to explore what happens to an artwork after the moment of its making. Various ways in which narratives of earlier provenance and multiple changes in ownership manifest themselves have become an enticing and challenging research subject in the field. They point to an adaptation of an artwork’s form and meaning in the process of contextual change, very often politically motivated, and give way to explorations of the impact of often disguised, intertwined and dynamic social interrelations of the lasting possessions of artworks. Whether, in what capacity and how to integrate these alternative narratives into museum interpretation strategies, and especially into museum permanent display presentation, remains an open question, but one whose possible solutions could be discussed only on the firm basis of a comprehensive art historical research, as we intend to point out by presenting this particular case study.

The 15th century painting Christ and Donor, depicting the full-length figure of the Man of Sorrows and a kneeling donor, came to the Strossmayer Gallery in Zagreb from a Franciscan monastery in Kraljeva Sutjeska, Bosnia and Herzegovina. To the Bosnian friars the painting's iconography was highly suitable for inferring spiritual and political content connected with the Bosnian king Stjepan Tomaš, whose cult they fostered during the centuries of Ottoman rule. Tradition claims that he, like his namesake, St. Thomas, had a vision of Christ resurrected, after which the king converted from the 'heresy of Manichaeism' to the Roman Catholic faith. Thanks to its powerful meaning and emotional appeal, this strong provenance narrative persisted over centuries, revealing its complex and interwoven connections of traditional meaning and historical fact. As a case study it points to the adaptative flexibility and specific permutations of the iconographic theme Imago pietatis.

Izložba Slike mrtve prirode u Strossmayerovoj galeriji priređena je s namjerom prezentiranja jedne tematske cjeline unutar zbirnoga fonda Strossmayerove galerije starih majstora HAZU. Nastala je kao rezultat kontinuiranog i sustavnog stručnog i znanstvenog istraživačkog rada djelatnika Strossmayerove galerije na obradi djela iz zbirnoga fonda Galerije. Na izložbi je zastupljeno tridesetak slika mrtve prirode nastalih u rasponu od 17. do 20. stoljeća. Osim djela starih majstora iz različitih europskih slikarskih škola, izložena su i djela Otona Glihe, Slavka Šohaja, Vilima Svečnjaka, Ive Šebalja i drugih predstavnika hrvatskoga slikarstva 19. i 20. stoljeća, čije su slike također dio fundusa Strossmayerove galerije. Na taj se način u dvorani za povremene izložbe Strossmayerove galerije starih majstora na drugom katu palače Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti predstavlja razvoj slikarske vrste mrtve prirode u velikom vremenskom rasponu, a istaknute su i slike istovjetne tematike u stalnome postavu Galerije.

Na temelju rezultata vlastitih prethodnih istraživanja u tekstu se iznosi pregled oglednih primjera za razmatranje višestrukih kanala prijenosa ideja i umjetničkih djela u procesu formiranja zbirke biskupa Josipa Jurja Strossmayera, čija se intenzivna sakupljačka aktivnost odvija na podlozi razgranate mreže zastupnika, posrednika, savjetnika, vlasnika umjetnina, antikvara, preprodavatelja i slikara- restauratora. Osobita se pažnja pridaje analizi arhivskih izvora koji svjedoče o transportu umjetnina s talijanskog umjetničkog tržišta u biskupovu rezidenciju u Đakovu te se detaljnije razmatraju materijalni tragovi koje je na pojedinim umjetninama ostavio proces kolanja na tržištu i prijenos u zbirku.

a

Prikaz kataloga: Carl Brandon Strehlke, Machtelt Brüggen Israëls, The Bernard and Mary Berenson Collection of European Paintings at I Tatti, Villa I Tatti, Officina Libraria, Firenca, 2015.

a

Izidor Kršnjavi imenovan je prvim kustosom i ravnateljem Strossmayerove galerije 29. ožujka 1883. na razdoblje od pet godina. U ovom prilogu međutim predstavljamo rezultate arhivskoga istraživanja koje je obuhvatilo puno širi vremenski raspon, prije i nakon Kršnjavijeva imenovanja odnosno razriješenja ravnateljem Galerije. Riječ je uglavnom o dosada neobjavljenoj ili tek fragmentarno objavljenoj korespondenciji različitih protagonista (Izidora Kršnjavoga, Josipa Jurja Strossmayera, Franje Račkoga, Nikole Voršaka, Branimira Gušića, Štefe Kršnjavi...) razdijeljenoj u više arhivskih fondova u različitim institucijama (arhiv Strossmayerove galerije, pismohrana Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Arhiv HAZU, Arhiv za likovne umjetnosti HAZU, Hrvatski državni arhiv), čija analiza rasvjetljava Kršnjavijev doprinos oblikovanju zbirke biskupa Josipa Jurja Strossmayera i njezinom predstavljanju javnosti.

issues of cutural transfer in art history today, from the point of view of the research at the Strossmayer Gallery of Old Masters

a

Within the context of the Austro-Hungarian Empire, high culture was one of the few realms in which alternative social and political visions could be articulated. The idea of ‘having a culture’ had become crucial to nationalist and politicized ethnic discourse, and was taken as a mark of being a bona fide ‘people’ who should have the right to at least some degree of self-governance. The institutionalization of the arts and sciences was perceived as a guarantee for a stable, free society. Concurrently, 'having a museum’ was itself a ‘performative utterance’ of having an identity. The first structure built specifically as a museum was the one to house the Strossmayer Gallery of Old Masters. However, from the very outset, the building was used as a home to several institutions. Afterwards, the Museum of Arts and Crafts and the Trade and Crafts Museum (today the Ethnography Museum) were built. For neither of these buildings was there an architectural competition put out (an architectural competition was organized only for the National University Library in 1909). This is an expected omission for the time considering that the architectural competition is an established practice for situations in which the design itself is thought of as a „step up“ towards better quality, functionality, higher prestige, etc. Knowing that „competitions are driven by the desire to go beyond what already exists“ it is clear that a competition was unnecessary for the current context, when the „first step“ had yet to be done. However, the erection of new museum buildings was preceded by several years of construction endeavours, whose key moments, as well as their protagonists, could be reconstructed on the basis of various archival and published sources. In all its stages of preparing for, and the building process itself, the wishes, ambitions and initiatives of different individuals and institutions can be discerned. Thanks to its positioning, surroundings and outer aesthetic, museum buildings erected from the turn of the 19th to the 20th century in today's core of the center of Zagreb, make a multifariously representative space of the city and a powerful sign of its urban identity. These buildings still dominate the urban landscape of Zagreb, which was particularly defined at this time.

Isusova smrt na križu te događaji koji su tomu neposredno prethodili i/ili se zbili neposredno poslije, tema su mnogobrojnih umjetničkih djela u Strossmayerovoj galeriji starih majstora Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Iako sve etape nisu zastupljene, odabrani primjeri iz Strossmayerove galerije predstavljaju raznolikost uskrsnoga ciklusa i složenost procesa ikonografskoga oblikovanja pojedinih događaja i njihova kasnijega obogaćivanja u europskom slikarstvu od 14. do 18. stoljeća. Svako poglavlje uvedeno je isječkom iz evanđelja, a uključeni su i drugi utjecaji presudni za formiranje ikonografskih rješenja i stvaranje ikonografskih inačica. U središtu ostaju galerijske slike oko kojih se formiraju i obrazlažu etape uskrsnoga ciklusa te ikonografska rješenja karakteristična za pojedina umjetnička razdoblja, razložena u tematskom slijedu: od Molitve u Getsemanskom vrtu preko scena Muke (Bičevanja, Krunjenja trnovom krunom, Nošenja križa) i Smrti na križu do Uskrsnuća i Uzašašća te Silaska Duha Svetoga.

Ways in which an artwork resonates after its creation through changes in ownership, dislocation, de-or-re- contextualization - selected paintings from the Strossmayer Gallery of Old Masters' collection.