Search

COVID-19 infection in patients treated in dialysis centers is a particular challenge given that there is a significantly increased risk of transmitting the infection to medical staff, other staff of the institution, other patients, and family members of the patients. The purpose of our work is to share our experiences in the implementation of preventive and epidemiological measures with reference to patients on a chronic outpatient hemodialysis program. Nurses play an important role in education and caring for the dialysis patient.

Infekcija COVID-19 u bolesnika koji se liječe u dijaliznim centrima poseban je izazov s obzirom na to da postoji značajno povećan rizik od prenošenja infekcije na medicinsko osoblje, ostalo osoblje ustanove, druge pacijente i članove obitelji bolesnika. Cilj našeg rada je podijeliti svoja iskustva u provedbi preventivnih i epidemioloških mjera u skrbi za bolesnike na kroničnom ambulantnom programu hemodijalize. Medicinske sestre igraju značajnu ulogu u edukaciji i skrbi za dijaliznog bolesnika., COVID-19 infection in patients treated in dialysis centers is a particular challenge given that there is a significantly increased risk of transmitting the infection to medical staff, other staff of the institution, other patients, and family members of the patients. The purpose of our work is to share our experiences in the implementation of preventive and epidemiological measures with reference to patients on a chronic outpatient hemodialysis program. Nurses play an important role in education and caring for the dialysis patient.

Uvod: Globalna procjena prevalencije kronične bubrežne bolesti (KBB) kreće se između 11-13 % uz 50 % starijih koji pokazuju znakove disfunkcije bubrega. Cilj istraživanja bio je utvrditi utječe li strukturirani predijalizni program na izbor liječenja, odabir metode i vrijeme početka nadomjesnog liječenja u svih bolesnika s posebnim osvrtom na starije bolesnike. Metode: Istraživanje je provedeno u Zavodu za nefrologiju, dijalizu i transplantaciju bubrega Klinike za internu medicinu KBC-a Rijeka. Retrospektivno smo analizirali 634 bolesnika s KBB, a koji su prijavljeni u nefrološku skrb u vremenu od 1. siječnja 2008. do kraja 2017. godine. Nadalje smo kao zasebnu skupinu izvojili bolesnike koji su u praćenom vremenu prvi puta prijavljeni nefrologu ili su započeli neku od nadomjesnih metoda u dobi od ≥65 godina. U skupini ≥65 godina analizirali smo podatke za 319 bolesnika. Bolesnike smo podijelili u tri skupine i pratili prema vremenskoj crti definiranoj u dob 1-3 izraženoj u godinama ; od prvog nefrološkog pregleda do kraja 2017. Rezultati: Analizom nije pronađena statistički značajna razlika između skupina s obzirom na spol (p>0, 670). Hi-kvadrat test pokazao je statistički značajnu vrijednost zastupljenosti šećerne bolesti tip 2 u odnosu na ostale uzroke bubrežne bolesti (p

Introduction. Clinical assessment (CA) is the most commonly used method for the evaluation of volume status in peritoneal dialysis (PD) patients despite its subjectivity. Multiple- frequency bioelectrical impedance analysis (MF- BIA) is objective, accurate, and quick, proving to be a promising technique for measuring volume status. The aim of this study was to assess volume status in PD patients using CA and MF-BIA and to compare results. Methods. Incident PD patients were prospectively analyzed between January 1, 2014 and January 1, 2016 at the Clinical Hospital Center of Rijeka, Croatia. Volume status measurements were performed once a month for 6 consecutive months. The presence of symptoms and signs associated with hyper- or hypovolemia were detected by CA. Euvolemia was defined as a symptom-free state or up to 2 symptoms maximum. Patients lacking up to 1.2 L of volume or with up to 1.2 L in excess were considered euvolemic, as measured by MF-BIA. Results. A total of 45 PD patients were analyzed ; 51 % were men, 27% were diabetic, the mean age was 52 ± 26 years, and PD duration was 11.5 ± 6.5 months. In comparison to MF-BIA, CA showed a significant difference in detected hypervolemia between baseline and follow-up (p=0.708 vs. p=0.01, respectively) and among all measurements (p

Uvod: Globalna procjena prevalencije kronične bubrežne bolesti (KBB) kreće se između 11-13 % uz 50 % starijih koji pokazuju znakove disfunkcije bubrega. Cilj istraživanja bio je utvrditi utječe li strukturirani predijalizni program na izbor liječenja, odabir metode i vrijeme početka nadomjesnog liječenja u svih bolesnika s posebnim osvrtom na starije bolesnike. Metode: Istraživanje je provedeno u Zavodu za nefrologiju, dijalizu i transplantaciju bubrega Klinike za internu medicinu KBC-a Rijeka. Retrospektivno smo analizirali 634 bolesnika s KBB, a koji su prijavljeni u nefrološku skrb u vremenu od 1. siječnja 2008. do kraja 2017. godine. Nadalje smo kao zasebnu skupinu izvojili bolesnike koji su u praćenom vremenu prvi puta prijavljeni nefrologu ili su započeli neku od nadomjesnih metoda u dobi od ≥65 godina. U skupini ≥65 godina analizirali smo podatke za 319 bolesnika. Bolesnike smo podijelili u tri skupine i pratili prema vremenskoj crti definiranoj u dob 1-3 izraženoj u godinama; od prvog nefrološkog pregleda do kraja 2017. Rezultati: Analizom nije pronađena statistički značajna razlika između skupina s obzirom na spol (p>0,670). Hi-kvadrat test pokazao je statistički značajnu vrijednost zastupljenosti šećerne bolesti tip 2 u odnosu na ostale uzroke bubrežne bolesti (p, Global assessment of the prevalence chronic kidney disease (CKD) ranges from 11% to 13% with 50% of the elderly showing signs of kidney dysfunction. The aim of the study was to determine whether structured predialysis program affects the choice of treatment, method and timing of treatment initiation in all patients, with special reference to older adult patients. Retrospective analysis included 634 patients with CKD treated at the Nephrology Department, Rijeka University Hospital Centre from January 1, 2008 till the end of 2017. Patients were divided into three groups based on predialysis education or renal replacement therapy. Furthermore, as a separate group, we analyzed patients having presented to nephrology for the fi rst time or started some of the alternative methods at age ≥65 years. In the group of senior adults, we analyzed data on 319 patients. We divided patients into three groups and followed the time line defi ned in Event 1-3 expressed in years, from the fi rst nephrologic review until the end of 2017. The analysis showed no statistically signifi cant gender difference (p>0.670). The χ2-test showed statistical signifi cance for diabetes mellitus type 2 compared to other PKD causes (p

Ciljevi Razvoj akutnog bubrežnog oštećenja (ABO) koje zahtijeva nadomjesno bubrežno liječenje (NBL) kod hospitaliziranih bolesnika povećava rizik smrtnosti za više od 50 %. Preživjeli bolesnici su pod povećanim rizikom dugoročnih komplikacija. Ovim istraživanjem željeli smo utvrditi razvoj kronične bubrežne bolesti (KBB) kod bolesnika liječenih NBL-om u KBC-u Rijeka tijekom praćenja dvije godine. Bolesnici i metode: Istraživanje je obuhvatilo 429 bolesnika (299 muškaraca i 130 žena) koji su u razdoblju od siječnja 2010. godine do lipnja 2016. godine liječeni metodama NBL-a u KBC-u Rijeka. Prosječna dob bila je 66,61 ± 16,26 godinu. Metodom CVVH liječen je 31 bolesnik, CVVHD 295 bolesnika, CVVHDF 99 bolesnika te HD 4 bolesnika. Indikacija za započinjanje je u 57 % bolesnika bila sepsa, u 31,7 % akutna epizoda kroničnog srčanog zatajivanja, a u 11,3 % kardiokirurški zahvat. Prosječna vrijednost serumskog kreatinina prije hospitalizacije u tih je bolesnika bila 101 ± 39,12 μmol/L. Rezultati: Ukupno 270 bolesnika preminulo je tijekom hospitalizacije, preživjelo je 159 bolesnika. Prosječna vrijednost serumskog kreatinina pri otpustu iznosila je 143,82 ± 45,96 μmol/L. Mjesec dana nakon otpusta prosječna vrijednost serumskog kreatinina iznosila je 177,38 ± 110,36 μmol/L, nakon 3 mjeseca 122,29 ± 64,26 μmol/L, nakon 6 mjeseci 126,63 ± 54,27 μmol/L, nakon godine dana 142,25 ± 133,02 μmol/L, nakon dvije godine 116,40 ± 39,57 μmol/L. Od navedenih bolesnika svega 32 bolesnika su upućena na kontrolu nefrologu mjesec dana poslije otpusta, 21 nakon tri mjeseca, 7 nakon 6 mjeseci, 19 nakon godinu dana i 14 nakon dvije godine. Zaključak: Naše istraživanje je pokazalo kako je u bolesnika koji su preživjeli epizodu ABO-a ili pogoršanja KBB-a zaostalo bubrežno oštećenje s prosječnim vrijednostima serumskog kreatinina višim od onih prije hospitalizacije. Većina bolesnika nije upućivana na redovite kontrole nefrologa., Development of acute renal injury (AKI) requiring renal replacement therapy (RRT) in hospitalized patients increases the risk of mortality by more than 50%. Surviving patients are at an increased risk of long-term complications. With this study, we wanted to determine development of chronic kidney disease (CKD) in patients treated with RRT at Rijeka UHC over a twoyear follow-up period. The study included 429 patients (299 men and 130 women) treated with RRT at Rijeka UHC during the period from January 2010 to June 2016. The mean age of patients was 66.61±16.26 years. Thirty-one patients were treated using CVVH, 295 by CVVHD, 99 by CVVHDF and 4 patients by HD. The indication for initiation was sepsis in 57%, worsening of chronic heart failure in 31.7% and cardiac surgery in 11.3% of patients. The mean serum creatinine value before hospitalization in these patients was 101±39.12 μmol/L. A total of 270 patients died during hospitalization and 159 survived. The mean serum creatinine at discharge was 143.82±45.96 μmol/L. One month after discharge, the mean serum creatinine value was 177.38±110.36 μmol/L, after 3 months 122.29±64.26 μmol/L, after 6 months 126.63±54.27 μmol/L, after one year 142.25±133.02 μmol/L, and after two years 116.40±39.57 μmol/L. Only 32 of these patients were referred for nephrologist check up one month after discharge, 21 after three months, 7 after 6 months, 19 after one year, and 14 after two years. Our study showed that patients surviving an episode of AKI or worsening of preexisting CKD during follow up had the mean serum creatinine values higher than those before hospitalization. Most patients were not referred for regular nephrologist check-ups.

CILJ. Globalna procjena prevalencije kronične bubrežne bolesti (KBB) kreće se između 11-13% uz 50% starijih koji pokazuju znakove disfunkcije bubrega. Cilj ovog retrospektivnog istraživanja bio je istražiti utjecaj predijaliznog programa na odabir liječenja, vrijeme početka nadomjesnog liječenja i preživljavanje. MATERIJALI I METODE. Retrospektivno smo analizirali sve bolesnike sa bubrežnom bolesti referirane u Zavodu za nefrologiju, dijalizu i transplantaciju bubrega, KBC Rijeka u vremenu od 01. siječnja 2008. do 30. rujna 2017.godine. Odabir je uključivao bolesnike koji su u praćenom vremenu prvi puta prijavljeni nefrologu ili su započeli neku od nadomjesnih metoda u dobi od ≥ 65 godina. Bolesnike smo pratili prema vremenskoj crti u 8 dobi izraženoj u godinama. Uključne kriterije za analizu zadovoljilo je 319 bolesnika. Prvom podjelom svrtali smo ih u tri grupe od kojih je grupa I (bolesnici koji su sudjelovali u PEP) obuhvatila 147 bolesnika, grupa II (bolesnici koji su započeli liječenje sa peritonealnom dijalizom (PD), a nisu sudjelovali u PEP ; 18 bolesnika i 154 bolesnika svrstani su u grupu III (bolesnici koji su započeli liječenje sa hemodijalizom (HD), a nisu sudjelovali u PEP. Drugom podjelom prema sudjelovanju ili ne u predijaliznom program spojili smo grupe II i III jer obje grupe nisu sudjelovale u predijaliznom programu. REZULTAT I ZAKLJUČAK. Analize varijance pokazala je razliku dob3 –dob1 statistički značajno veću u skupini PEP nego u skupinama PD bez PEP i HD bez PEP (p

CILJ. U bolesnika na hemodijalizi (HD) učestala je proteinsko-energetska pothranjenost kojoj pridonose čimbenici povezani s komorbiditetima i bubrežnom bolesti. Pothranjenost uključuje prehrambene i metaboličke poremećaje koji dovode do stanja kroničnog katabolizma, gubitka mišićnog i masnog tkiva, kroničnog upalnog stanja te niske serumske vrijednosti albumina i prealbumina. Jedan od terapijskih pristupa sprečavanja i smanjenja pothranjenosti je i primjena L-karnitina (LK). Cilj ovog istraživanja bio je utvrditi utjecaj primjene LK na parametre nutricije i rizik malnutricijsko-inflamacijskog sindroma u bolesnika na redovitoj HD. MATERIJALI I METODE. U istraživanje u razdoblju 1.1.2017.-1.4.2018. bili su uključeni prevalentni bolesnici Zavoda za nefrologiju, dijalizu i transplantaciju bubrega, KBC Rijeka, nakon minimalno 3 mjeseca liječenja redovitom HD. Bili su podijeljeni u dvije skupine: oni koji su prema indikaciji dobivali u terapiji LK (1 g i.v. nakon svake HD) i oni koji nisu primali LK. Inicijalno i nakon šest mjeseci ispitivane su serumske vrijednosti prealbumina, albumina, kolesterola, triglicerida, indeks tjelesne mase (ITM), udio mišićne mase i tjelesne masti mjereni multifrekvencijskom bioimpedancijskom spektroskopijom i kaliperom, izračun nutritivnog zbroja (engl. Malnutrition Inflammation Score, MIS) i Barthel indeks. REZULTAT I ZAKLJUČAK. Ukupno je analizirano 23 bolesnika u skupini LK i 21 u skupini bez LK (12(52%)/12(60%) muškaraca, 7(30%)/5(24%) dijabetičara, starosti 62, 5±9, 35/66±10, 97 godina). Najčešće osnovne bubrežne bolesti bile su dijabetička nefropatija i hipertenzivna nefropatija u obje skupine. Inicijalno među skupinama nije bilo statistički značajne razlike u demografskim i ispitivanim parametrima. Nakon šest mjeseci praćenja utvrđen je statistički značajan porast MIS-a (p

CILJ. Bolesnici s kroničnom bubrežnom bolesti (KBB) imaju visoku stopu pobolijevanja i smrtnosti kojoj u velikoj mjeri pridonosi i pothranjenost. Proteinsko-energetska pothranjenost (PEP) i upala česti su u bolesnika s kroničnim zatajenjem bubrega, a tijekom pogoršanja bubrežne funkcije i razvoja uremijskog sindroma dolazi do paralelnog pogoršanja nutricijskog statusa i upale. Uključuje prehrambene i metaboličke poremećaje koji dovode do razvoja stanja kroničnog katabolizma te gubitka mišićnog i masnog tkiva. Može biti prisutna i u adipoznih bolesnika, što se rijetko prepoznaje. MATERIJALI I METODE. Brojni čimbenici doprinose razvoju proteinsko-energetske pothranjenosti u uremičara. Bolesnici ne unose dovoljnu količinu kvalitetne hrane iz nekoliko razloga: anoreksija uzrokovana uremijom, poremećen osjet okusa, pridružene bolesti, emocionalni stres ili psihička bolest, neučinkovito sučeljavanje sa kroničnom bolešću ili liječenjem, nemogućnost pripreme hrane ili financijske teškoće. Potrebno je prepoznati bolesnike s povećanim rizicima te terapijski intervenirati. Osim nutritivnih aspekata nužno je istodobno lijeciti i ostale komplikacije bubrežne bolesti kao što su: anemija, sekundarni hiperparatiroidizam i acidoze uz osiguravanje odgovarajuće doze dijalize. REZULTAT I ZAKLJUČAK. Postizanje terapijskih ciljeva zahtijeva multidisciplinarni pristup, pri ćemu se optimalni rezultati postižu suradnjom nefrologa, gastroenetrologa i nutricionista te educirane medicinske sestre koja provodi edukaciju bolesnika.

CILJ. Suvremena medicina je svjesna činjenice da se liječi čovjek, a ne bolest, to nam pokazuje i činjenica da se kod iste bolesti koju imaju različiti ljudi ne postižu isti rezultati i ako su se koristile iste metode liječenja. MATERIJALI I METODE. Peritonealna dijaliza postala je dobro afirmirana metoda integriranog liječenja završnog stupnja bubrežnog zatajenja. Preporučuje se kao prva metoda izbora kod liječenja kroničnog bubrežnog zatajenja kada postoji potreba za liječenjem dijalizom. Prednosti peritonealne dijalize su te da se sa njom čuva ostatna bubrežna funkcija, za razliku od liječenja hemodijalizom, a sa time se postiže i bolja kvaliteta života i u konačnici duže preživljenje. REZULTAT I ZAKLJUČAK. U našoj ustanovi peritonealnom dijalizom se liječi oko 15 % bolesnika dok u svijetu taj broj iznosi 11 %. Presudan čimbenik za uspješno provođenje peritonealne dijalize je suradljiv bolesnik. Medicinska sestra kao edukator ima presudnu ulogu u uspješnosti liječenja. Predijalizni edukacijski program uvelike doprinosi pripremi bolesnika za samu peritonealnu dijalizu. Kao kućni način liječenja peritonealna dijaliza predstavlja pred nas mnoge izazove. Tu je neophodan holistički pristup bolesniku. Kroz holistički pristup upoznajemo bolesnika, njegovu obitelj, psihološki aspekt te način funkcioniranja u svakodnevnom životu gdje se sada treba implementirati i peritonealna dijaliza. Osnovna misao vodilja svakog zdravstvenog djelatnika bi trebala biti da ne liječimo bolest već čovjeka pa se stoga holistički pristup navodi kao osnova sestrinske skrbi.

OBJECTIVE. Anemia is a common complication among patients on maintenance hemodialysis (HD) which if left untreated increases risk for cardiovascular events and death. The objective of this study was to investigate effect of L- Carnitine (LC) therapy on anemia and erythropoiesis-stimulating agents (ESA) therapy in HD patients. METHODS. We included patients in Department of Nephrology, Dialysis and Kidney Transplantation, Clinical Hospital Centre Rijeka, that have been on HD for three months least, starting from June, 2017. and allocated them into two groups – receiving LC therapy and without LC. We analyzed weekly ESA dose, erythropoietin resistance index (ERI), serum levels of hemoglobin and erythrocites. Measurements were made at the baseline and at the follow up, 6 months later. RESULTS. We analyzed 23 patients in LC group and 21 patient in non-LC group [14(60%)/12(55%) males, 7(30%)/5(24%) diabetic, mean age 62, 5 ± 9, 35 / 66 ± 10, 97 years]. There was no statistically significant difference in demographic parameters between the groups, at the baseline. At the follow up after six months, in comparison to non-LC group, LC group had significant decrease in required ESA therapy (from 95% to 55% patients, p

CILJ. Globalno prateći podatke kronična bubrežna bolest (KBB) je postala javno- zdrastveni problem. Uspješno zbrinjavanje bolesnika sa bubrežnom bolesti uključuje integriranu predijaliznu skrb. Priprema za dijalizno liječenje zahtijeva medicinsku, psihosocijalnu skrb i multidisciplinarni pristup bolesniku te rano upućivanje u predijaliznu kliniku. Cilj istraživanja bio je utvrditi da li bolesnici koji su prisustvovali predijaliznoj edukaciji u većem broju odabiru peritonealnu dijalizu (PD) u odnosu na hemodijalizu (HD). MATERIJALI I METODE. Retrospektivno smo analizirali 634 bolesnika sa KBB liječenih pri Zavodu za nefrologiju, dijalizu i transplantaciju bubrega, Klinike za internu medicinu, KBC Rijeka, Hrvatska, a koji su prijavljeni u nefrološku skrb u vremenu od 01. siječnja 2008. do 30. rujna 2017. godine. Bolesnike smo podijelili u tri grupe s obzirom na predijaliznu edukaciju ili nadomjesno liječenje. REZULTAT I ZAKLJUČAK. Istraživanje je obuhvatilo 634 bolesnika. U grupi PEP analizirali smo 328 (51, 7%) bolesnika, u grupi PD bez PEP 57 (9, 0%) bolesnika i u grupi HD bez PEP 249 (39, 3%). Analizom PEP grupe utvrđeno je da od ukupno 328 bolesnika, koji su prisustvovali edukacijskom programu 126 bolesnika su u praćenju, nisu još započeli nadomjesno liječenje. Od 202 (100%) koji su započeli nadomjesno liječenje 72 (35, 64%) je započelo PD, 124 (61, 38%) hemodijalizu i 6 (2, 97%) je preemtivno transplantirano. Od 126 bolesnika koji još nisu započeli nadomjesno liječenje 43 (34, 12%) izabralo je PD kao prvi, osobni odabir liječenja. Analizom podataka pokazao je u dobi 3 ; p (p-value) 1=0, 37, n (broj bolesnika) 1=72, p 2=0, 19, n2=57, p=0, 027 i u dobi 4 sa korekcijom: p1=0, 40, n1=78, p2=0, 19, n2=57, p=0, 010. Odnosno da bolesnici iz skupine PEP statistički značajno više odabiru PD nego bolesnici iz skupine bez PEP (p

CILJ. Virus humane imunodeficijencije (HIV) uzročnik je kronične progresivne bolesti koja u inficiranih osoba klinički varira od asimptomatske bolesti prepoznatljive prema laboratorijskim nalazima do stanja potpunog uništenja imunosnog sustava, što rezultira pojavom sindroma stečene imunodeficijencije. Infekcija HIV-om povezana je sa oštećenjem bubrežne funkcije uključujući HIV-nefropatiju, bolest imunih kompleksa, trombotičku mikroangiopatiju, nefropatiju povezanu s infekcijom hepatitisa B ili C ili pak oštećenjem uzrokovanim lijekovima. MATERIJALI I METODE. Završni stadij kronične bubrežne bolesti koji zahtijeva nadomjesno liječenje posljedica je uspješne antiretroviralne terapije koja omogućuje bolesnicima sa HIV infekcijom dostizanje starije životne dobi sa uobičajenim rizičnim čimbenicima (hipertenzija, dijabetes, upalne i policistične bolesti...). Sve nadomjesne metode liječenja su danas korištene u ovih bolesnika, uključujuči i donedavno osporavanu transplantaciju. Mjere spriječavanja širenja infekcije HIV-om proizlaze ponajprije iz samih putova širenja infekcije ; predmet interesa zdravstvenih radnika jesu mjere sprečavanja rizika prijenosa kontaktom sa bolesnikovom krvlju ili izlučevinama, te zaraženim predmetima unutar zdravstvenih ustanova. Ne postoje specifične mjere zaštite i nema rizika prijenosa infekcije kada se primjenjuju uobičajeni higijenski standardi prema preporukama ustanove. Opće znanje zdravstvenih djelatnika uključuje postupanje sa svim izlučevinama i zagađenim materijalom kao potencijalno patogenim izvorom neovisno o saznanju serološkog statusa bolesnika. REZULTAT I ZAKLJUČAK. Prema preporukama za prevenciju infekcije u dijaliziranih bolesnika potrebno je odrediti virusni status (HBV-HBs Ag, antiHBs, antiHBc, HBe Ag, anti HBe, HCV – antiHCV, HIV-antiHIV) i redovito ga provjeravati, te cijepiti protiv HBV. Iako smjernice navode izoliranje bolesnika i pripadajućeg uređaja za hemodijalizu, te zdravstvenog osoblja, novija istraživanja ne zahtijevaju izolaciju od ostalih bolesnika. Peritonealni dijalizat je manje infektivan od same krvi, ali se virus može replicirati u njemu i do nekoliko dana.

Makroamilazemija je zanimljivo stanje obilježeno hiperamilazemijom bez ikakvih drugih znakova ili simptoma, najčešće uzrokovana kompleksima imunoglobulina i amilaze koji se ne mogu izlučiti putem bubrega. Najčešće ne zahtijeva proširenu kliničku obradu, ali se mora uzeti u obzir kako bi se izbjegla nepotrebna dijagnostika i liječenje koji mogu predstavljati opterećenje za bolesnika i zdravstveni sustav. Nekoliko studija i prikaza opisuju makroamilazemiju zajedno s drugim stanjima ili bolestima, a jedna od značajnijih je celijakija gdje je primjena bezglutenske dijete osnova liječenja. Naš slučaj predstavlja mladu bolesnicu bez značajnih znakova ili simptoma osim povišene serumske amilaze otkrivene slučajnim probirom. Makroamilazemija je potvrđena bez znakova celijakije, a liječenje nije bilo potrebno., Macroamylasemia is a curious condition marked by hyperamylasemia without any other signs or symptoms, most frequently caused by immunoglobulin-amylase complexes that cannot be secreted normally by the kidneys. It usually requires no additional investigation, but must be taken into consideration to avoid unnecessary diagnostics and treatment, which burden both the patient and the healthcare system. A number of studies and reports have described macroamylasemia in combination with other conditions or diseases, one of the more interesting being celiac disease, where a gluten free diet was shown to cure both. Our case presents a young female patient without significant signs or symptoms except for elevated serum amylase discovered by chance, and ignored. Macroamylasemia was considered and confirmed, while celiac disease was subsequently excluded.

UVOD: Arterijska hipertenzija (AH) je nepovoljan učinak primjene erythropoiesis-stimulating agents (ESAs) pripravaka u euvolemičnih bolesnika liječenih hemodijalizom (HD). Mehanizmi u patogenezi ESAs-induciranoj hipertenziji su porast hematokrita i mase eritrocita kao i izravni vazopresorni učinak ESAs. Cilj ovog istraživanja bio je utvrditi utjecaj različitih vrsta ESAs na učestalost AH u grupi HD bolesnika. METODE: U istraživanje smo uključili sve bolesnike Zavoda za nefrologiju, dijalizu i transplantaciju bubrega, KBC Rijeka liječene hemodijalizom. Bolesnike smo podijelili u četiri grupe - one bez ESAs, a one s kratkim, srednjim i dugim djelovanjem. Bilježili smo svakih šest mjeseci krvni tlak (KT), vrijednost hemoglobina, serumskog albumina i analizirali podatke dobivene multifrekvencijskom bioimpedancom. REZULTATI: Analizirano je 350 mjeranja u 153 bolesnika, raspona 23-92 godine. 56% su činili muškarci i 25% od ukupnog broja bili su bolesnici sa šećernom bolesti. Nije bilo statistički značajne razlike među grupama na početku. Srednja tjedna doza ESA je 6998.16 ± 4.856, 86 i.j. U odnosu na ne-ESA skupini (25% mjerenja) ; kratkim, srednjim i dugotrajnim ESAs pokazala je statistički značajno veću učestalost AH (42%, p = 0, 03 ; 50%, p = 0, 002, i 43%, p = 0, 018, respektivno). Oba KT i srednji arterijski tlak (MAP) prije i na kraju HD značajno su povezana s dozom ESAs, ali ne i sa razinom serumskog albuminom i hemoglobina. ZAKLJUČAK: Naša studija pokazala je da su u sva tri tipa ESAs pronađena povećana učestalost AH, s najvećom učestalošću u vezi s srednje i dugotrajnim ESAs. Potrebna su daljnja istraživanja na većem broju bolesnika.

Primjena fabrazyme terapije kod bolesnika na kroničnom programu hemodijalize

Cilj. Procjena statusa uhranjenosti u bolesnika na liječenju hemodijalizom (HD) u fokusu je cjelokupne skrbi zbog njegova utjecaja na ukupni ishod liječenja te kvalitetu života. Cilj ovog istraživanja bio je prikazati i usporediti vrijednosti udjela masnog tkiva u tijelu HD bolesnika rabeći dostupne metode procjene iz kliničke prakse. Materijali i metode. U ovo presječno istraživanje uključeni su bolesnici na redovitoj HD Kliničkog bolničkog centra Rijeka, a koji se tom metodom liječe najmanje tri mjeseca. Opseg struka, bokova i nadlaktice izmjereni su mjernom trakom. Postotak masnog tkiva mjerenjem kožnog nabora nadlaktice, bedra i struka izračunat je primjenom kalipera te je uzeta srednja vrijednost mjerenja u navedenim točkama. Uređajem za multifrekvencijsku bioimpedancijsku analizu (MF-BIA) određen je postotak masnog tkiva. Indeks tjelesne mase (ITM) izračunat je jednadžbom težina(kg)/visina(m2). Sva mjerenja izvođena su prije početka srednje dijalize u tjednu. Bolesnici su podijeljeni u četiri skupine. Za vrijednosti ITM: pretio, prekomjerne težine, normalne težine i smanjene težine. Za MF-BIA i kaliper podijeljeni su u skupine prema udjelu masnog tkiva u tijelu te prema spolu na 26% za muškarce ; i 34% za žene. Opseg struka izračunavao se u cm te je preračunavanjem izražen kao postotak masnog tkiva u tijelu za oba spola: 35%. Rezultati. Ukupno je analizirano 119 HD bolesnika, a od toga 68 (57%) muškaraca i 33 (27%). dijabetičara. Srednja životna dob bolesnika je bila 68±15 godina, a prosječna duljina dijalitičkog liječenja je 49±52 mjeseca (raspon 3-274 mjeseca). Prosječni udio masnog tkiva prema metodi MF-BIA je bio 34, 07±9, 63%, a mjereno kaliperom 30, 53±7, 41%. Prosječni ITM iznosio je 24, 69±4, 18 kg/m2. Prosječni opseg struka za muškarce bio je 96, 47+14 cm, a za žene 95, 27+12, 7 cm. U muškaraca mjereno kaliperom bilo je 32 (47%) bolesnika sa udjelom masti >26%, prema MF-BIA 41 (70%), a opsegu struka 45 (66%). Usporedba dobivenih vrijednosti svih metoda prema kategorijama pokazala je statistički značajnu razliku (p

Uvod. Akutna upala potrbušnice najčešća je komplikacija u bolesnika na liječenju peritonealnom dijalizom (PD). Zbog ciljanog antimikrobnog liječenje potrebno je izolirati uzročnika upale mikrobiološkom analizom dijalizata koji se najčešće prezentira zamućenjem. Prema dostupnoj literaturi, u čak 22% slučaja bakterijski ili gljivični uzročnik nije dokazan (aseptična, kultura-negativna ili sterilna upala potrbušnice). Takvi bolesnici predstavljaju dijagnostički i terapijski izazov. Prikaz slučaja. Radi se o bolesniku kojemu je zbog kroničnog glomerulonefritisa posljedičnog bubrežnoga zatajenja 1998. godine učinjena preemptivna transplantacija bubrega od majke. Zbog terminalnog zatajenja transplantata od 2012. godine na liječenju je metodom automatizirane PD (APD). Stabilna propisana APD tijekom 2016. godine: ukupni volumen 14500mL, 1x1, 36% glukoza 5000mL ; 2x2, 27% glukoza 5000mL ; pojedinačni utok 2500mL, duljina postupka 9 sati, zadržavanje 80 min, 5 ciklusa, zadnji utok Extraneal 2000mL. Ostatna dnevna diureza ~200mL, a dnevna ultrafiltracija ~1000mL. Bolesnik je uvršten u nacionalnu listu čekanja za transplantaciju bubrega od umrle osobe. U razdoblju 05/2016 -02/2017 bolesnik je u pet navrata hospitaliziran zbog kultura-negativne upale potrbušnice: 05/2016. mutan dijalizat, febrilan 38, 8°C, bol u trbuhu, malaksalost i pogoršanje anemije. Lab: Hemoglobin (Hgb) 85 g/L ; Leukociti u dijalizatu (D-Leu) 5, 7 (x109/L) ; proteini u dijalizatu (D-pro) 2100 g/L, neutrofili 79, 2%. Dijalizat anaerobno, aerobno i mikološki negativne kulture. Hemokulture negativne. Bez infekcije izlazišta katetera za PD. Zbog pogoršanja anemije učini se ezofagogastroduodenoskopija (EGDS): U području kardije nabor iz kojeg krvari, susp. teleangiektazije. Th: argon plazma koagulacija (APK) + inhibitor protonske pumpe (IPP) ; cefazolin 1g + ceftazidim 1g intraperitonealno (IP). Nakon APK dolazi do razbistravanja dijalizata sljedeći dan i regresije upalnih parametara. IP antimikrobna terapija nastavljena dva tjedna od razbistrivanja dijalizata. Sekundarna anemija ispravi se primjenom dvije transfuzijske jedinice filtriranih eritrocita. 07/2016. mutan dijalizat, bol u trbuhu, afebrilan, hipotenzivan, malaksalost i pogoršanje anemije. D-Leu 0, 7(x109/L) ; D-pro 0, 880 g/L, neutrofili 48, 2% ; Hgb 91 g/L. Dijalizat anaerobno, aerobno i mikološki negativan. EGDS: Antralno tri niza angiodisplazija. Th: APK + IPP ; cefazolin 1g + ceftazidim 1g IP. Nakon APK slijedeći dan dolazi do razbistravanja dijalizata. IP antimikrobna terapija nastavljena dva tjedna od razbistrivanja dijalizata. Sekundarna anemija ispravi se primjenom dvije transfuzijske jedinice filtriranih eritrocita. 09/2016. mutan dijalizat, bol u trbuhu, subfebrilan 37, 3°C, malaksalost i pogoršanje anemije. D-Leu 0, 20(x109/L) ; Hgb 80 g/L. Dijalizat anaerobno, aerobno i mikološki negativan. EGDS: fundus dva polipa, kardija jedan hiperplastični polip, antrum tri nabora teleangiektazija. Polipi se ekstirpiraju. Th: cefazolin 1g + ceftazidim 1g IP. Dolazi do razbistravanja dijalizata nakon pet dana. IP antimikrobna terapija nastavljena dva tjedna od razbistrivanja dijalizata. Sekundarna anemija ispravi se primjenom dvije transfuzijske jedinice filtriranih eritrocita. 12/2016. mutan dijalizat, bol u trbuhu, afebrilan, malaksalost i pogoršanje anemije. D-Leu 0, 66(x109/L) ; neutrofili 74, 8% ; Hgb 88 g/L. Dijalizat anaerobno, aerobno i mikološki negativan. EGDS: kardija upalni upalni polip. Th: cefazolin 1g + ceftazidim 1g IP. Dolazi do razbistravanja dijalizata nakon tri dana. IP antimikrobna terapija nastavljena dva tjedna od razbistrivanja dijalizata. Sekundarna anemija ispravi se primjenom dvije transfuzijske jedinice filtriranih eritrocita. Predložen prijelaz na metodu hemodijalize (HD) kojoj bolesnik u tom trenutku nije sklon. 01/2017. mutan dijalizat, bol u trbuhu, subfebrilan 37, 3°C, malaksalost i pogoršanje anemije. D-Leu 0 ; D-pro 0, 370 g/L, Hgb 88 g/L. Dijalizat anaerobno, aerobno i mikološki negativan. EGDS se ne učini zbog suhog kašlja. Th: ceftazidim 1g + cefazolin 1g IP ; Sekundarna anemija ispravi se primjenom dvije transfuzijske jedinice filtriranih eritrocita. Postavi se netunelirani centralni venski kateter putem desne unutarnje jugularne vene te se nadomjesno bubrežno liječenje nastavi metodom HD. Rasprava i zaključak. Opisani slučajevi kultura-negativnih upala potrbušnice vezanih uz krvareće procese u probavnom sustavu mogu imati patofiziološku osnovu u transmuralnoj upali koja se prenosi i na peritoneum. U slučaju našeg bolesnika upale potrbušnice liječene su intarperitonealnom primjenom empirijske antimikrobne terapije te kauterizacijom krvarećih želučanih teleangiektazija uz resekciju polipa. Ponavljajuće upale potrbušnice u bolesnika na PD indikacija su za za promjenu metode dijalitičkog liječenja. To doprinosi poboljšanju općeg stanja bolesnika te kraćem vremenu provedenom na listi čekanja za transplantaciju bubrega.

Akutna bubrežna ozljeda je jedan od intrigantnijih problema medicine, budući da je i dalje prati visok mortalitet unatoč napretku u liječenju i razumijevanju same bolest. Posebno osjetljivu skupinu čine stariji pacijenti, koji su zbog same dobi i svih komorbiditeta posebno ugroženi. Cilj studije bio je analizirati ishod pacijenata na CRRT-u, odnosno mortalitet, gubitak i oporavak bubrežne funkcije, kao i parametre koji bi potencijalno mogli upućivati na mogući ishod, no na koje bi se ujedno moglo i utjecati u svrhu boljeg preživljenja. U ispitivanju su sudjelovali pacijenti oboljeli od ABO liječeni u Kliničkom bolničkom centru Rijeka u razdoblju od 5 g. Ukupan broj ispitanika bio je 178, od toga 64 osoba ženskog i 114 osobe muškog spola. Prosječna dob iznosila je 74,35 } 5,46 (65-89) godina. Svi analizirani pacijenti su se liječili kontinuiranim nadomještanjem bubrežne funkcije. Pacijenti su raspoređeni u tri skupine ovisno o ishodu bolesti, odnosno smrt, gubitak i oporavak bubrežne funkcije. Najčešće indikacije za primjenu kontinuiranog nadomještanja bubrežne funkcije bile su kardiogene etiologije (n=89, 50,0 %) te infektivne etiologije (n=52, 29,2 %). Mortalitet pacijenata oboljelih od ABO koji su bili na kontinuiranom nadomještanju bubrežne funkcije iznosi 70,79 % (n=126), dok se renalna funkcija oporavila u 6,18 % pacijenata (n=11), a 23,03 % pacijenata je moralo nastaviti jednom od metoda nadomještanja bubrežne funkcije (n=41). Analizom podataka dobiveno je da vrijednosti inicijalno mjerenog kreatinina, 24-satne diureze, glomerularne fi ltracije, kalija, kao i višestruko zatajenje organa, mogu biti jedan od prediktora ishoda ABO u starijih pacijenata., Acute kidney injury is one of the most intriguing challenges in medicine, as it is followed by high mortality rates despite the progress in understanding and treating the condition. Elderly patients form a particularly sensitive group, due to the complications that come with age and various comorbid conditions. The aim of the study was to analyse the outcome of patients on CRRT, specifi cally mortality, loss or recovery of kidney functions, along with parameters which could infl uence outcome and which could be improved during therapy for a better outcome. The study included all patients that were treated for acute kidney injury at the Clinical Hospital Centre Rijeka in the last 5 years. Total number of patients was 178, of which 64 were female, and 114 were male. Average age was 74,35 } 5,46 (65- 89). All analyzed patients were treated with continuous renal replacement therapy. Patients were divided into three groups in relation to the outcome (group that passed away, group with the loss and group with the recovery of kidney function). The most common indications for continuous renal replacement therapy were of cardiogenic (n=89, 50,0%) and infectious etiology (n=52, 29,2%). Mortality in patients with acute kidney injury that were treated with continuous renal replacement therapy in our study was 70,79% (n=126), while recovery of renal function occurred in 6,18% (n=11) of the patients. Permanent loss of renal function was more common than recovery, and it occurred in 23,03% (n=41) of the patients. Analysis of parameters revealed that initial creatinine levels, 24-hour diuresis, glomerular fi ltration, potassium levels and multiple organ failure can be predictors of acute kidney injury outcome in elderly patients.

Uloga medicinske sestre u predijaliznoj klinici - devetogodišnje iskustvo KBC Rijeka

Cilj. Bolesnici na liječenju hemodijalizom (HD) zbog osnovne te niza pridruženih bolesti moraju uzimati određeni broj lijekova. Dobra suradljivost u uzimanju redovite kronične terapije preduvjet je očekivanih ishoda liječenja te ukupnog preživljenja. Na suradljivost bolesnika, između ostalog, utječe broj lijekova u terapiji, broj pridruženih bolesti, stanje uhranjenosti bolesnika te ukupna sposobnost bolesnika pri obavljanju svakodnevnih aktivnosti. Procjenu suradljivosti najobjektivnije možemo učiniti primjenom Morisky bodovnog sustava. Morisky bodovni sustav sastoji se od upitnika sa osam pitanja vezanih za redovitost u uzimanju propisanih lijekova, zaboravljivost i subjektivno opterećenje bolesnika propisanom terapijom. Željeli smo ispitati suradljivost bolesnika na liječenju redovitom HD u uzimanju redovne kronične terapije putem Morisky bodovnog sustava te usporediti dobivene vrijednosti s vrijednostima dobivenim drugim bodovnim sustavima koje rabimo pri ukupnoj procjeni stanja bolesnika u svakodnevnoj kliničkoj praksi (Barthelov indeks - sposobnost bolesnika u obavljanju svakodnevnih aktivnosti, malnutricijsko inflamacijski zbroj - MIS te indeks pridruženih bolesti prema Daviesu). Materijali i metode. U presječno ispitivanje uključeni su bolesnici na liječenju redovitom HD dulje od tri mjeseca u Kliničkom bolničkom centru Rijeka. Podatci su dobiveni iz prateće medicinske dokumentacije te direktnim razgovorom uz postelju bolesnika. Na dan srednje HD u tjednu ispunjeni su upitnici za izračun Morisky zbroja, Barthel indeksa, MIS te Davies indeksa. Rezultati. Ukupno je analizirano 120 bolesnika, od toga 70 (60%) muškaraca i 35 (30%) dijabetičara. Srednja životna dob je bila 69±13 godina (raspon 24-83 godine), a prosječna duljina liječenja HD 50±46 mjeseci (raspon 3-204 mjeseca). Najčešće osnovne bubrežne bolesti bile su arterijska hipertenzija 41 (34%) i dijabetička nefropatija 34 (30%). Prema broju propisanih lijekova bolesnici su razvrstani u četiri skupine [n(%)]: 12 [3 (2%)]. Među muškarcima i ženama nije bilo značajne razlike u dobi, broju propisanih lijekova, Morisky, Davies te Barthel bodovnom sustavu. MIS je u žena bio značajno niži (p

Fabryjeva bolest, pravilno uzorkovanje krvi za testiranje bolesnika na fabryjevu bolest

Multidisciplinarni pristup predijaliznom bolesniku

Background. Volume overload is a mortality and morbidity risk factor in dialysis patients. Residual renal function (RRF) in peritoneal dialysis (PD) patients remains preserved longer than in hemodialysis patients. In spite of that, PD patients are still at high risk of volume overload leading to a challenging hypertension control. Routine clinical assessment of volume status is subjective, and a new tool was needed for its more precise and objective evaluation. A multifrequency bioimpedance analysis (MF-BIA) is a simple, non-invasive and accurate tool for the evaluation of hydration status. The aim of this study was to determine the impact of long-term MF-BIA volume status assessment and volume-dependent hypertension incidence in PD patients. Methods. In this prospective trial, we included incident PD patients in Department of Nephrology, Dialysis and Kidney Transplantation, Clinical Hospital Centre Rijeka, from January 1, 2014, to December 31, 2015. MF-BIA volume status assessment was conducted every six months on a patient with the full abdomen. Additionally, we assessed systolic and diastolic blood pressure (BP) (hypertension was considered systolic/diastolic BP >140/90) and RRF. Patients who achieved at least three consecutive measurements were included in the study. PD prescription and concomitant therapy were adjusted according to BP and overhydration (OH). Results. Out of total 43 patients, 22 patients (male 63%, age 56.4±14.1 years, body mass index 25.9±2.6 kg/m², 28% diabetic, 60% continuous ambulatory PD) were analyzed. Baseline PD vintage was 9.1±7.1 months with RRF 1878.12±814.65 ml. After collecting data, hydration reference plot was made, and patients were divided into five categories depending on their BP and OH. A number of volume induced hypertensive patients decreased significantly (p=

Uvod: Njega bubrežnog bolesnika obuhvaća životni ciklus u koji je uključen bolesnik sa saznanjem o mogućoj ili već razvijenoj bubrežnoj bolesti. Ovi bolesnici potrebuju obrazovane profesionalce, vješte i motivirane medicinske sestre. Skrb i praksa za ove bolesnike zahtijevaju zajedničku bazu znanja koja se brine o potrebama pojedinca, brine se za pedijatrijsku, odraslu osobu i gerijatrijske bolesnike. S obzirom na različitost pojedinih potreba nefrološka skrb se razvila u specijalizirana područja zajedno sa potrebnim znanjem i vještinama. ----- Rasprava: Povećanjem broja bolesnika u svim stadijima bubrežne bolesti zahtijeva od medicinske sestre kao člana tima poznavanje razvoja i tijeka bolesti, dijagnostike i nadomjesnog liječenja. Osnovna teorijska znanja o anatomiji, fiziologiji i patofiziologiji bubrega neophodna su kao temelj za razumijevanje poremećaja i razvoja bubrežnih bolesti. Poznavanje sestrinskih vještina uključuju različite modalitete liječenja kao što su: konzervativno liječenje, peritonejska dijaliza, hemodijaliza, transplantacija i kontinuirane nadomjesne metode. Rano uključivanje bolesnika u edukativne programe i skrb usmjerena na bolesnika može umanjiti napredovanje bolesti i potrebu za dijalizom, umanjiti pobol i smrtnost, ispraviti anemiju, pravilnom prehranom prevenirati pothranjenost, započeti dijalizno liječenje sa očuvanjem ostatne bubrežne funkcije, promovirati programe samoopskrbe i omogućiti bolesniku izbor metode nadomjesnog liječenja. ----- Zaključak: Nefrološka skrb zahtijeva dodatnu edukaciju izvan onoga što je potrebno da se postane medicinska sestra. Nefrološke medicinske sestre moraju imati dodatnu edukaciju iz anatomije, fiziologije, patofiziologije, farmakologije, farmakoterapije, prehrane, rasta i razvoja i kraja životne skrbi. One također zahtijevaju dodatno iskustvo u skrbi bolesti bubrega. Stalni napredak u tehnologiji, novi lijekovi, napredak u njezi bolesnika svakodnevni je izazov uma i otvara putove kontinuiranog učenja., Introduction: A renal care patient covers the life cycle involving a patient with knowledge about possible or already developed kidney disease. These patients require educated professionals, skilled and motivated nurses. Care and practice for these patients require a common base of knowledge that takes care of the needs of the individual, care for pediatric, adult and geriatric patients. Given the diversity of individual needs nephrological care has developed into a specialized field along with the necessary knowledge and skills. ----- Discussion: Increasing the number of patients in all stages of kidney disease requires nurses as team member knowledge of the development and course of the disease, diagnosis and replacement therapy. Basic theoretical knowledge of anatomy, physiology and path physiology of the kidney are necessary as a basis for understanding the disorder and the development of kidney disease. Knowledge of nursing skills includes various modalities of treatment such as conservative treatment, peritoneal dialysis, hemodialysis, transplantation and continuous replacement methods. Early involvement of patients in educational programs and care focused on the patient can reduce the progression of the disease and the need for dialysis, reduce morbidity and mortality, to correct anemia, proper diet to prevent malnutrition, start dialysis treatment with preservation of residual renal function, promote self-supply programs and enable patient selection methods replacement therapy. ----- Conclusion: Nephrology care requires additional training beyond what is necessary to become a nurse. Nephrology nurses must have additional training in anatomy, physiology, path physiology, pharmacology, pharmacotherapy, nutrition, growth and development and end of life care. They also require additional experience in the care of kidney disease. A constant advance in technology, new drug, advances in health care is a daily challenge the mind and opens avenues for continuous learning.

Rad govori o važnosti tima u zbrinjavanju bolesnika s uremičnim sindromom, te o važnosti sestre kao poveznice između liječnika i bolesnika.

Recanalization of the occluded cephalic vein - permanent acces to the bloodstream for hemodialysis purposes

Although the significant improvement in the reduction of infectious complications was fulfill during the last years, cardiovascular (CVD) mortality in peritoneal dialysis (PD) patients remains unchanged. Therefore, searching for new causes of increased CVD risk in PD patients has attracted further research interest. Recent investigations indicated that nonalcoholic fatty liver disease (NAFLD), a hepatic component of metabolic syndrome, is associated with an increased risk of CVD. Accordingly, we were interested to explore the frequency of NAFLD in PD patients and to analyze factors in PD patients associated with NAFLD occurrence. In addition, we were interested to investigate is NAFLD associated with higher CVD risk in our PD patients. In the present cross-sectional study, we analyzed 58 PD patients. The controlled attenuation parameter (CAP) was used to detect and quantify liver steatosis with the help of transient elastography (TE) (Fibroscan®, Echosense SA, Paris, France). A carotid ultrasound was performed in all patients to measure carotid intima-media thickness (ITM) and plaque as surrogate measures of increased CVD risk and to investigate their association with NAFLD. NAFLD was present in 74.1% of PD patients. PD/NAFLD patients had significantly lower hemoglobin (113.6±13.8 vs. 127.5±21.3 ; p=0.007) and serum iron (11.8±4.1 vs. 16.9±7 ; p=0.002) values in comparison to the non-NAFLD/PD patients. Furthermore, PD/NAFLD patients had significantly higher values of hs-CRP (7.6±7.9 vs. 2.2±1.7 ; p=0.02) and ferritin (286.1±157.4 vs. 146.2±118 ; p=0.005) than PD patients without NAFLD. The daily number of glucose solutions (p=0.04), obesity (p=0.02), and presence of hypertension (p=0.01), diabetes (p

Outcomes of kidney transplantation in older patients have not, however, been fully defined. The aims of this study were to analyze the number of new end-stage renal disease (ESRD) patients ≥ 65 years of age that were managed with kidney transplantation and their survival through the study period. In addition, we have analyzed post-transplantation outcomes in younger and older renal transplant recipients (RTRs). We have analyzed 505 RTRs mean age transplanted between January 1990 and December 2013. Older people were defined as aging 65 years or older. Of 505 RTRs, there were 73 (14.5%) patients that were ≥65 years of age. Therefore, in further analysis patients were divided into two subgroups: younger recipients (younger than 65 years) and older recipients (aging 65 years or older). In the period from 1990−2001, patients that were 65 years of age and older were only sporadically treated with kidney transplantation in Croatia. Since 2002, the number of patients older than 65 years undergoing renal transplantation has been increasing. The older recipients were more likely to receive organs from older donors (52.6±16.8 vs. 45.8±13.2 ; p=0.0001). There were no significant differences due to HLA mismatch between two groups of analyzed patients. There was no difference in the rates of DGF between the older and younger recipients. Older recipients were less likely than younger recipients to have acute rejection crisis during the first-year after transplantation (16.4% vs. 34.7% ; p = 0.03). There were no significant differences due to readmission rates in the first-year post-transplantation between the two groups. There was no significant difference due to graft function and one-year graft and patient’s survival between young and older recipients. Serum creatinine values at one year were higher in older recipients who received kidneys from elderly donor. Our experience supports the use of kidney transplantation in the population of older ESRD patients. We can increase patients and graft survivals in elderly individuals with careful pre-transplant evaluation and HLA matching. “Croatian senior program” that includes HLA matching represents a good approach for kidney transplantation in older ESRD patients.

INTRODUCTION: It remains controversial whether hepatitis C infection (HCV) alters log-term patients and renal graft survival. Our aim was to analyze the effects of HCV infection on patients and graft survival. METHODS: We retrospectively examined the 23-year (1990-2013) data of 471 renal transplant recipients (RTRs) mean age 50.2±14 years who were anti-HCV negative and 21 RTRs mean age 49±8 years who were anti-HCV positive at the time of transplantation. We compared graft and patients survival rates and causes of death and graft failure in HCV-positive and HCV-negative RTRs. RESULTS: There was no statistically significant difference between the two groups related to age or gender and due to the duration of dialysis treatment before the transplantation The mean posttransplant follow-up of 471 HCV negative RTRs was 61.1±59.3 months and for 21 HCV positive RTRs was 75.3±44.3 months (p=NS).There was no significant difference due to acute rejection crisis during the first-year of follow up (p=NS). The mean values of serum creatinine didn’t showed any significant differences after one-year, two-years and five-years of follow-up between the HCV negative RTRs and HCV positive RTRs (p=NS). In the HCV positive RTRs the main reason for graft loss was a chronic allograft nephropathy (CAN) (42.9%) and acute rejection crisis (42.9%). On the other hand, CAN was the cause of graft loss in the 44.1% of HCV negative RTRs, while acute rejection was the cause of graft loss in the 22% of RTRs that were anti-HCV negative. There were no significant differences in the patients survival between the HCV positive RTRs and HCV negative groups of our renal transplant recipients (38.1% vs. 22.9% ; p=NS). CONCLUSION: According to our experience, patients and graft survival were not affected by HCV infection. Anti-HCV positively should not preclude chronic renal failure patients from renal transplantation.

INTRODUCTION AND AIMS: Introduction and aim: There are only few data regarding the influence of an extra haemodialysis (HD) session immediately before the transplantation (tx) on the early-graft function. Furthermore, it is unclear whether ultrafiltration (UF) during pre-transplant HD should be avoided or not. The aim of this analysis was to investigate what is the influence of pre-transplant HD as well as HD with or without UF on the early-graft function, surgical and infectious complications in the patients receiving kidney transplant. METHODS: Methods: The study group comprised of 147 HD patients (mean age 58.1±11.8 years) receiving a cadaveric kidney graft in the Transplant Unit of the University Hospital Centre Rijeka between 2008 and 2014. In all patients HD was applied within 24-hours before the transplantation either routinely (the patient was scheduled in a regular treatment, 26.7%) or as an extra HD due to hyperkalaemia (58.9%) or fluid overload (14.4%). The primary analysis was performed in 147 patients. In this group, patients treated with HD (n=90) were compared to those who didn't received a HD treatment (n=57). In further analysis, 90 patients who received HD in the 24 h preceding tx were divided into two subgroups according to the UF application ; UF

Background/Aim: Acute kidney injury (AKI) is a clinical syndrome characterized by sudden reduction in renal function, followed by oliguria or anuria. Despite the progress in modern medicine, the mortality from AKI is still high. Therefore, we were interested to analyze the effect of continuous renal replacement therapy (CRRT) on the survival of our patients with AKI. Patients and Methods: In this retrospective study we have analyzed 299 patients treated with CRRT in intensive care unit (ICU) in the period from 01 January 2010 to 30 June 2015. Patients’ demographic characteristic, as well as prescribed CRRT therapy and patients’ outcome were analyzed. Results: Out of 299 analyzed patients, there were 201 (67%) men and 98 (33%) women with an average age over 65 years of age (ranging from 1-89 years). The most common prescribed treatment was a continuous veno-venous hemodialysis (CVVHD) (85% of our patients), followed by veno-venous hemodiafiltration (CVVHDF) (12.7%) patients and continuous veno-venous hemofiltration (CVVH) in 7 (2.3%) of them. CVVHDF using AN69 membrane was applied in 11 (29%) patients. Average duration of treatment lasted for 72 (range 1-489) hours. The average prescribed dialysate flow was 1488 ml/h (500-3000ml / h) and the average flow of replacement of the solution was 1475 ml/h (600-3000 ml/h). Additionally, prescribed predilution (prescribed in 44 patients) and postdilution (prescribed in 45 patients) solutions were ranged from 0-2000ml/h. The average blood flow was adjusted to 200 ml/min (range 30-400 ml/min) with an average ultrafiltration rate of 135 ml/h (range of 0-400ml/h). The most common used anticoagulation were enoxaparin (90%) and fractionated heparin (4.3%). On the other hand, in 1.7% of patients we did not used anticoagulation during the CRRT treatment. Of 299 analyzed patients, 107 (35.8%) of them died, while, 23 (7.7%) of patients did not recovered their renal function and continued further renal replacement therapy. One hundred and thirty (56.5%) patients had recovered their renal function in the end of the CRRT treatment. Conclusion: The incidence of AKI in the ICU was 30% and the mortality rate is around 50%. Although, the mortality rate in patients with AKI treated with CRRT is still high, the percentage of patients with preserved renal function is increasing.

Introduction and aim. Mineral-bone disorder in patients on the maintenance hemodialysis (HD) manifests with numerous biochemical changes, especially those in parathyroid hormone (PTH), calcium (Ca), and phosphorus (P) serum levels. The aim of this study was to compare the efficacy of calcitriol and paricalcitol on the reduction of serum PTH levels, and incidence of hypercalcaemia and hyperphosphatemia in this patients group. Methods. We included HD patients in Department of Nephrology, Dialysis and Kidney Transplantation, Clinical Hospital Centre Rijeka, that started treatment with calcitriol or paricalcitol in the period from January 1, 2014, to December 31, 2014. Patients were divided into 2 groups: those treated with calcitriol (Rocaltrol® 0, 25 µg capsules, F.Hoffmann – La Roche Ltd, Basel, Switzerland), and those treated with paricalcitol (Zemplar® 1 µg capsules, Abbvie, Queenborough, Great Britain). We examined serum levels of PTH, Ca and P at the baseline, and after 6 months. Hypercalcemia was defined as serum Ca>2.37 mmol/L. Hyperphosphatemia was defined as serum P>1.78 mmol/L. Results. Out of total 63 patients included, we analyzed 55 of them (age 67.3, 53% male), of whom 26 (47%) patients were treated with calcitriol. At the baseline, there was no statistically significant difference in demographic and laboratory parameters between groups. There was no significant difference in PTH serum levels in the group treated with calcitriol (57.66±54.33 vs. 53.5±32.88 ; P=0.405), and the group treated with paricalcitol (41.76±25, 27 vs. 34.44±23.55 ; P=0.127), after 6 months. There was a significantly higher percentage of patients with hypercalcemia in the group treated with calcitriol, after 6 months (0% vs. 23% ; P=0.030). The percentage of patients with hyperphosphatemia changed, but not significantly, in both groups after 6 months: paricalcitol group (0% vs. 10% ; P=0.309), and calcitriol group (11% vs. 21% ; P=0.496). Conclusions. Calcitriol and paricalcitol are equally efficient in reduction of serum PTH levels in the patients on the maintenance HD, after 6 months. In the group of patients treated with calcitriol, the incidence of hypercalcemia was significantly higher, after 6 months.

Nonalcoholic fatty liver disease (NAFLD) is an important factor in the pathogenesis of cardiovascular diseases in general population. Recently, it has been shown that NAFLD is highly prevalent in chronic kidney disease (CKD) patients. Ninety-four haemodialysis (HD) patients were followed for a time period of 18 months or until death. Patient’s survival rate was determined in relation to their nutritional and inflammatory state and the presence of NAFLD. We also investigated the association between the presence of NAFLD and the patients’ nutritional and inflammatory state. We did not find any significant association between the clinical parameters of nutritional status and the mortality rate. However, the mortality rate was statistically significantly higher in patients with low serum albumin and high hs-CRP levels and in those who had NAFLD. Surprisingly, patients who had received enteral nutrition did not have a better survival rate. The severity of liver steatosis was negatively correlated with the serum albumin levels, while it was positively correlated with hs-CRP values. Furthermore, serum albumin levels showed a negative correlation with hs-CRP levels. We did not find any significant association between the presence of NAFLD and clinical parameters of nutrition. We have shown that NAFLD could be one more possible example of reverse epidemiology in HD patients. NAFLD may be the missing link that causally ties MIA syndrome to the morbidity and mortality in HD patients.

INTRODUCTION: According to the current guidelines prophylactic treatment for Cytomegalovirus (CMV) is recommended in solid organ transplantation. We were interested to explore the prevalence of CMV viremia/disease due to use of prophylactic treatment in our renal transplant recipients (RTRs). METHODS: We retrospectively examined the 24-year (1990-2014) data of 521 RTRs mean age 48.9±13.6 years. On the pretransplant CMV antibody assay, prophylaxis for CMV disease is performed for the following donor/recipient subgroups: Donor (D)+ and Recipient (R)+, D+/ R- and D-/R+. The dose of valacyclovir was adjusted according to renal function. RESULTS: 95 RTRs were received prophylaxis for CMV and 426 patients didn’t received prophylactic treatment. Prophylactic treatment significantly reduced the incidence of CMV disease during the first-year after transplantation (8.45% vs. 2.1% ; p=0.05). Although the prevalence of CMV viremia was higher in the group of patients that didn’t received prophylaxis, that difference was not statistically significant (9.6% vs. 3.2% ; p=0.07). The mean values of serum creatinine didn’t showed any significant differences after one-year of follow-up between the RTRs who had received prophylaxis in comparison to the patients that didn’t received prophylactic treatment (127.7±65.2 vs. 145.1±87 ; p=0.09). In the group of patients that didn’t received prophylactic treatment 15.5% of patients loss their graft during the first year after transplantation, while in the group of patients with prophylactic treatment 6.3% of RTRs loss their graft in the same period. In the group of patients that had received prophylaxis the main reasons for graft loss were an acute rejection (6.1%) and surgical complications (4.9%), while surgical complications (3.2%) and chronic allograft nephropathy (2.1%) were the most common reasons for graft loss in the second group of RTRs. There were no significant differences in the one-year patients survival between the two groups of patients (p=NS). CONCLUSION: Prophylactic treatment for CMV is an effective way to prevent CMV disease after renal transplantation.

In recent years, nonalcoholic fatty liver disease (NAFLD) was recognized as an important factor in chronic kidney disease (CKD) pathogenesis. The concentrations of serum aminotransferases in both chronic dialysis and chronic renal failure (CRF) patients most commonly fall within the lower end of the range of normal values. The aim of the present study was to investigate the usefulness of four liver tests and four biological scores in detection of NAFLD in comparison with transient elastography (TE) findings in different groups of patients. The study was cross-sectional analysis collected data from a single tertiary care center. Of 202 patents there were 52 patients with CKD, 50 patients with End-Stage renal disease (ESRD) treated with haemodialysis (HD), 50 renal transplant recipients (RTRs) and 50 patients with proven coronary heart disease (CHD). Fifty sex- and age-matched individuals without NAFLD and with normal liver and kidney function tests served as controls. With the help of TE (Fibroscan®, Echosense SA, Paris, France), liver stiffness was selected as the parameter to quantify liver fibrosis and Controlled Attenuation Parameter (CAP) was used to detect and quantify liver steatosis. According to the CAP findings 76.9%CKD patients, 82%HD patients, 74%RTRs and 69.1% CHD patients had CAP>238dB.m-1 and thus by definition NAFLD. We have found that ALT, AST and GGT levels were positively correlated with CAP values while ALT and AST showed positive correlation with liver stiffness acquired with TE only in CHD patients. According to TE findings APRI (AUC 0.796) and FIB-4 (AUC 0.790) scores were correlated with the presence of fibrosis, while HIS score was correlated with the presence of steatosis (AUC 0.867) only in CHD patients. TE with CAP provides the opportunity of non-invasive screening for NAFLD as well as liver fibrosis in patients with CRF.

Assessment of nutritional status - CHC Rijeka experiences

INTRODUCTION AND AIM: There are only few data regarding the influence of an extra hemodialysis (HD) session immediately before the transplantation (tx) on the early-graft function. Furthermore, it is unclear whether ultrafiltration (UF) during pre-transplant HD should be avoided or not. The aim of this analysis was to investigate what is the influence of pre-transplant HD as well as HD with or without UF on the early-graft function, surgical and infectious complications in the patients receiving kidney transplant. Methods: The study group comprised of 147 HD patients (mean age 58.1±11.8 years) receiving a cadaveric kidney graft in the Transplant Unit of the University Hospital Centre Rijeka between 2008 and 2014. The primary analysis was performed in 147 patients. In this group, patients treated with HD (n=90) were compared to those who didn´t received a HD treatment (n=57). In further analysis, 90 patients who received HD in the 24 h preceding tx were divided into two subgroups according to the UF application ; UF

Infekcije povezane s CVK značajan su uzrok povećanog morbiditeta i mortaliteta bolesnika koji se liječe postupcima hemodijalize (HD). Infektivni procesi mogu ograničiti mjesto uvođenja katetera ili uzrokovati sistemske infekcije. Bolesnici koji se liječe postupcima HD imaju visok rizik razvoju infekcija uslijed imunodepresivnog učinka same kronične bubrežne bolesti, priležećih komorbidnih stanja, malnutricije i potrebe za održavanjem krvožilnog pristupa na duže vrijeme. Bolesnici koji kao vaskularni pristup imaju CVK imaju pet puta veći rizik za razvoj sepse u odnosu na bolesnike koji imaju AV fistulu ili arterioveski graft. Infekcije izlazišta i tunela CVK su od kliničkog značaja, obzirom da znamo da velik postotak bolesnika razvija teže oblike bolesti ; bakterijemiju i/ili sepsu. S obzirom na težinu bakterijemija u bolesnika na hemodijalizi vrlo je značajna precizna dijagnoza. Standardizirana uzorkovanja i krvne kulture kao i različito vrijeme uzorkovanja s periferije i katetera može nas dovesti do pogrešne interpretacije rezultata. Za zaštiti izlazišta CVK preporuča se primjena sterilnih gaza ili sterilnih, prozirnih folija. Potrebno je provjeriti izlazište prije svakog dijalitičkog postupka, te ako je potrebno treba promijeniti gazu/foliju. Učestalost promjene zaštitne obloge ovisi o vrsti koja je primijenjena. Njega izlazišta i primjena odgovarajuće, sterilne, zaštitne obloge uz mjere antisepse, „dobre kliničke prakse“, „dobre, kliničke, sestrinske prakse“ može dodatno smanjiti stopu infekcija i komplikacija ove grupe bolesnika.

Rad govori o važnosti strukturiranog programa predijalizne edukcije (PE) koji je sastavni dio nefrološke skrbi bolesnika u završnom stupnju kronične bubrežne bolesti. PE se u Kliničkom Bolničkom Centru Rijeka provodi od 2008. Kroz sedmogodišnje provođenje programa strukturirane PE bolesnicima su pružene informacije koje su statistički značajno utjecale na njihov izbor metode nadomještanja bubrežne funkcije.

UVOD: Dijareja je jedna od najčešćih komplikacija od strane gastrointestinalnog sustava nakon transplantacije. Osim činjenice da je dijareja neugodna i iscrpljujuća za samog bolesnika, ona može dovesti do mršavljenja, porasta parametara bubrežne funkcije odnosno pogoršanja funkcije bubrežnog presatka uslijed dehidracije i neadekvatne koncentracije imunosupresiva. Time može dovesti do gubitka presatka. Egzokrina pankreasna insuficijencija (EPI) posljedica je brojnih bolesti gušterače, te ekstrapankreasnih bolesti, ali nastaje i zbog promjena anatomskih odnosa nakon resekcija pankreasa i kirurških zahvata na crijevima i želucu. Egzokrini i endokrini dijelovi gušterače povezani su anatomski i fiziološki, te patološki proces jedne funkcionalne cjeline može utjecati na drugu i obrnuto. Često je EPI udružena s dijabetesom, bilo da se radi o tipu 1 ovisnom o inzulinu ili tipu 2 dijabetesa neovisnom o inzulinu. Osnovna klinička posljedica EPI je maldigestija i malapsorpcija. Prikazujemo slučaj bolesnice s bubrežnim presatkom i presatkom pankreasa, koja je izgubila presadak pankreasa, a potom i bubrežni presadak. PRIKAZ SLUČAJA: Radi se o 32-godišnjoj bolesnici koja boluje od šećerne bolesti tip I te joj je 2009. godine učinjena simultana transplantacija bubrega i gušterače. U ranom posttransplantacijskom periodu došlo je do gubitka presatka gušterače uslijed akutnog pankreatitisa. Od transplantacije ima učestale proljeve, zbog čega je višekratno liječena u drugoj ustanovi. Učinjenom ekstenzivnom obradom nije utvrđen infektivni uzrok. Od 11.10.-11.12.2013. ponovno je hospitalizirana u drugoj ustanovi. Tada učinjena biopsija presatka ukazala je na akutno odbacivanje posredovano stanicama, a na učinjenom CT-abdomena utvrđeno je formiranje pseudociste transplantirane gušterače. Zbog pogoršanja funkcije presatka u završni stadij bubrežnog zatajenja ponovno je započeto liječenje hemodijalizom dana 9.12. 2013. Dana 23.12.2013. bolesnica je zbog ponovnih proljeva primljena na Zavod za nefrologiju, dijalizu i transplantaciju, KBC Rijeka. Iz uzetih uzoraka krvi (iz periferije i oba kraka centralnog venskog katetera) te stolice nije izoliran infektivni uzročnik. Zbog sumnje na egzokrinu insuficjenciju gušterače, uvedena je peroralna supstitucijska terapija enzimima gušterače. Po primijenjenoj terapiji, prati se kliničko poboljšanje stanja uz normalizaciju broja stolica. ZAKLJUČAK: Opisani slučaj ukazuje na činjenicu da u bolesnika nositelja bubrežnog presatka koji boluje i od šećerne bolesti i koji ima proljeve treba misliti i o egzokrinoj insuficjenciji gušterače. Navedeno je važno, jer učestali proljevi kao što je vidljivo iz prikaza naše bolesnice mogu dovesti i do gubitka presatka uslijed smanjenje apsorpicije imunosupresiva. Prepoznavanje i adekvatno liječenje EPI bitno utječe na smanjenje najčešćih simptoma, te smanjenje morbiditeta i mortaliteta.

UVOD: Bubrežno zatajenje česta je komplikacija koja prati septično stanje, te je često potrebno liječenje kontinuiranim metodama nadomještanja bubrežne funkcije (CRRT). Posljednjih godina, osim tradicionalnih metoda liječenja, ispituju se i nove mogućnosti liječenja, koje uključuju posebno modificarne membrane za „hvatanje“ upalnih parametara i bakterijskih endotoksina. METODE: U 5-mjesečnom razdoblju analizirali smo šest bolesnika (pet muškaraca i jedna žena) u dobi od 22 do 80 godina koji su zbog akutnog bubrežnog zatajenja i septičkog šoka liječeni u JIL-u. U svih bolesnika radilo se o urosepsi. Kod svih bolesnika primijenjeno je liječenje kontinuiranom veno-venskom hemodijafiltracijom (CVVHDF) s AN69 (Oxiris®) membranom. U svih bolesnika nakon 72-h tretmana zabilježen je značajan pad upalnih parametara. uz poboljšanje hemodinamskih parametara i smanjenja vazoaktivne potpore. Nakon 72-h tretmana s Oxiris® membranom u svih bolesnika nastavljeno je daljnje liječenje s CVVHDF-om uz standardnu membranu. Od 6-bolesnika, tri bolesnika su preminula uslijed multiorganskog zatajenja, u dva bolesnika došlo je do potpunog oporavka bubrežne funkcije, a u jednog je nastavljeno liječenje kroničnom hemodijalizom. . ZAKLJUČAK: Prema iskustvu našeg Centra liječenje s AN69 (Oxiris®) membranom je obečavajuća, ali su potrebna daljnja istraživanja na većem broju bolesnika. U analiziranih bolesnika primjena navedene membrane pokazala je pozitivan efekt na upalne parametre kao i na poboljšanje hemodinamskog statusa. Svakako da će se u budučnosti morati odgovoriti na pitanje kada je najoptimalnije vrijeme za započinjanje liječenja s AN69 (Oxiris) membranom (stadij sepse ili septičnog šoka). Rani biljezi sepse i rani biljezi akutnog bubrežnog oštećenja koji se zadnjih godina ispituju možda će nam ponuditi odgovor na ovo pitanje.

Osnovni preduvjet uspješnog programa kronične peritonejske djalize je funkcionalan kateter koji ima uredno izlazište što osigurava stalan i siguran pristup peritonejskoj šupljini kroz duže razdoblje. Za postizanje tog cilja u multidisciplinarnom timu trebamo dobro educirane medicinske sestre. Pridržavajući se osnovnih načela za ugradnju katetera one planiraju i provode pravilnu preoperativnu pripremu bolesnika. Ona se sastoji od procjene rizičnih čimbenika koji mogu narušiti početno zacjeljivanje izlazišta peritonejskog katetera i aktivnosti koje treba provesti kako bi se isti uklonili ili ublažili. Zatim izvršava fizičku i psihičku pripremu bolesnika dan prije operativnog zahvata, a na dan zahvata perioperativne aktivnosti završavaju ulaskom bolesnika u operacijsku salu. Nakon ugradnje peritonejskog katetera provodi se ispiranje, provjera i fiksacija katetera te niz postupaka koji su usmjereni na snižavanje intraabdominalnog tlaka. U kasnoj postoperativnoj skrbi od izuzetne je važnosti poučavanje bolesnika toaleti izlazišta peritonejskog katetera koje treba biti stručno, temeljito, individualizirano te u usmenom, praktičnom i pisanom obliku. Protokoli kojima se sestre služe u radu moraju biti redovito ažurirani prema postojećim smjernicama. Iskusna, vješta, strpljiva i fleksibilna medicinska sestra svojim radom može mnogo učiniti na prevenciji upale izlazišta ili potkožnog tunela peritonejskog katetera i time omogućiti uspješnost i trajnost ove metode kao i cijelog kroničnog programa peritonejske dijalize.

Patients with chronic kidney disease (CKD) are at increased risk of thromboembolic events. However, the use of anticoagulation in this population of patients remains a clinical challenge to the treating physician. This is mainly due to the fact that CKD patients have an increased risk of over-anticoagulation as they spend less time in the therapeutic range. Therefore, CKD patients require frequent dose adjustments and have higher bleeding risk. Warfarin-related nephropathy (WRN) is a recently introduced condition in patients with chronic kidney disease (CKD). WRN is clinically detected as an episode of unexplained acute kidney injury (AKI). It is defined as a serum creatinine (sCR) increase > 0.3 mg/dl (26, 5 µmol/L) within one week of an international normalized ratio (INR) measurement > 3.0 in a patient being treated with warfarin without clinical evidence of hemorrhage. Therefore, warfarin therapy can result in AKI by causing glomerular hemorrhage and renal tubular obstruction by red blood cell casts. WRN appears to accelerate the rate of progression of CKD and increase the risk of death in susceptible patients. We report on the renal biopsy of a patient on warfarin therapy with unexplained AKI and hematuria associated with increased INR. We would like to stress the necessity of an interdisciplinary approach to patients with warfarin therapy as well as many other conditions in order to prevent the consequences of this recently described entity.

Najčešći su uzrok smrti u oboljelih od kronične bubrežne bolesti (KBB) kardiovaskularne bolesti (KVB). KBB predstavlja nezavisan rizični čimbenik povećanog kardiovaskularnog mortaliteta i morbiditeta. U bolesnika koji se liječe postupcima dijalize KVB su također najčešći uzroci smrti. Jedna od metoda nadomještanja bubrežne funkcije je i peritonejska dijaliza (PD). Šezdesetpetogodišnja bolesnica s terminalnim bubrežnim zatajenjem nepoznate etiologije (moguća oligonefronija zbog prijevremenog poroda) uz generaliziranu atreosklerozu i arterijsku hipertenziju na liječenju je kontinuiranom ambulatornom peritonejskom dijalizom (CAPD) od travnja 2012. Premda je tijekom života imala četrnaest operativnih zahvata između kojih je kolecistektomija i histerektomija liječenje CAPD-om je zadovoljavajuće bez mehaničkih ili infektivnih komplikacija. U tijeku obrade za transplantaciju učinjena je invazivna kardiološka dijagnostika gdje se utvrdi višežilna koronarna bolest. Nakon adekvatne pripreme učinjena je revaskularizacija miokarda. Kod bolesnice prvih dvadesetčetiri sata nije provođen dijalitički postupak, bubrežni laboratorijski parametri su u porastu uz razvoj hiponatrijemija i hipoalbuminemija. Prvi postoperativni dan nastavljamo liječenje CAPD-om s četiri izmjene tijekom dvadesetčetiri sata i sniženom količinom utoka. Ultrafiltracija je negativna ali diureza na kontinuiranom diuretiku obilna. Drugi postoperativni dan dolazi do poboljšanja ultrafiltracije a utoke nadalje povećavamo. Zbog značajne hipoalbuminemije 27, 1 g/L uvodimo otopinu s 1, 1% aminokiselina. Sedmi postoperativni dan ultrafiltracija postaje pozitivna, bubrežni laboratorijski parametri su u poboljšanju a bolesnica se dobro oporavlja. Za vrijeme hospitalizacije provedena je i dekolonizacija nosnog vestibuluma zbog meticilin rezistentnog stafilokoka aureusa. Osmi dan nakon operacije bolesnica se otpušta na fizikalnu terapiju u stacionarnu ustanovu. Opisani slučaj nam još jedanput potvrđuje činjenicu da nadomještanje buberežne funkcije može biti uspješno uz izvođenje operativnih zahvata.