Search

Različite afere koje uključuju političare i druge javne dužnosnike česta su pojava na hrvatskoj političkoj sceni u posljednjem desetljeću. Komuniciranje uključenih aktera u tom za njih neugodnom trenutku dosad nije bilo predmetom dubljih istraživanja društvenih znanstvenika na ovim prostorima. Zbog velikoga tehničkog razvoja medija, snažne personalizacije komunikacije i ostalih razloga, političari su vrlo svjesni važnosti svoje prisutnosti u javnosti, što u izvjesnim situacijama uključuje i krizno komuniciranje. Rad ispituje postoji li u toj komunikaciji na relaciji političari – mediji zajednički kolektivno prihvaćeni obrazac koji pripada njihovu specifičnom habitusu i odvija li se dinamika komuniciranja političara od početka afere do njezina javnog okončanja dominantno u skladu s njihovom lojalnošću stranci i instituciji kojoj pripadaju. U istraživanju je korištena metoda kvalitativne analize sadržaja. U razdoblju od 2010. do 2021. analizirano je 35 afera političara i dužnosnika (ukupno 471 izjava) koje prema kvantitetu i sadržaju adekvatno predstavljaju komuniciranje ključnih aktera afera. Istraživanje je pokazalo kako se afersko komuniciranje odvija u tri faze: u prvoj fazi političari pod svaku cijenu nastoje poricati postojanje afere i svoju odgovornost u njoj. U drugoj fazi uglavnom prebacuju krivnju, prije svega na medije, a zatim i na druge aktere iz afere, ali i na političke suparnike. Pritom u komunikaciji koriste personalizaciju i uključuju svoj imidž. Treća faza uključuje suočavanje sa strankom u kojoj političari svoje interese podređuju onima svoje stranke. U toj fazi potvrđuje se kako se komunikacija političara odvija dominantno u skladu s lojalnošću stranci. Istraživanje također pokazuje kako tijekom svih triju faza komunikacije političari intenzivno upotrebljavaju svoje kapitale, a najizrazitije onaj socijalni, kako bi suzbili optužbe, odnosno ojačali svoj ugled u javnosti, naročito unutar svoje stranke., Various scandals involving politicians and other public officials have been a common occurrence on the Croatian political scene over the last decade. The communication of the actors involved in this awkward moment for them has so far not been the subject of research by social scientists in this area. Due to the great technical development of the media, distinct personalization of communication and other reasons, politicians are more than aware of the importance of their presence in public, which includes crisis communication in certain situations. The paper examines whether there is a common, generally accepted pattern in this communication involving politicians and the media pertaining to their specific habitus, as well as whether the dynamics of the politicians’ communication from the beginning of the affair to its public end are predominantly in line with their loyalty to their parties and institutions. The method used within this research is qualitative content analysis. In the period from 2010 to 2021, 35 scandals involving politicians and public officials were analysed (a total of 471 statements), which, in terms of quantity and content, adequately represent the communication of key actors in the scandals. Research has shown that crisis communication takes place over three stages: during the first stage, politicians try to deny the existence of the scandal and their responsibility for it at all costs. In the second stage, they mostly shift the blame, first onto the media, then other actors involved in the scandal, but also political rivals. In doing so, they use personalization in communication and rely on their image. The third stage involves confronting the party in whose favour politicians subordinate their interests. When it comes to that stage, it has been determined that political communication takes place predominantly in accordance with the loyalty to the party. The research has also shown that during all three stages of communication, politicians use more...