Search

Odnos prema susvijetu, pitanje biološke raznolikosti i izumiranja vrsta postale su nezaobilazne aktualne teme različitih znanosti. U radu se analiziraju rezultati percepcije prava živih vrsta na život i motiva čovjekove brige o živom svijetu. Autor odgovara na tri pitanja: (1) što misle ispitanici o pravu vrsta na život, (2) o motivima čovjekove brige za živi svijet i (3) o posljedicama izumiranja živih vrsta uključujući i čovjekovu vrstu. Neki rezultati komparirani su sa rezultatima istraživanja u 2005. godini. Provedeno je empirijsko istraživanje na tri fakulteta Sveučilišta u Zagrebu na prigodnom uzorku završnih godina studija (N=189; 2007). U obradi su korištene metode univarijatne statistike, bivarijatne i multivarijatne statistike. Pravo na život definirano je kao tri pristupa: egalitarizam, antropocentrični eksepcionalizam i borba vrsta za opstanak. Motivi čovjekove brige za živi svijet definirani su kao četiri pristupa: etičnost (dužnost), utilitarnost (korist), emotivnost (osjećaj) i situacija (okolnost). Percepcija promjena u prirodi dovodi se u svezu sa izumiranjem biljnih i životinjskih vrsta te čovjekove vrste. Rezultati su pokazali da u svijesti većine ispitanika dominira „egalitarizam“ o pravu na život, a „etičnost“ u čovjekovu postupanju prema živom svijetu: životinjske vrste imaju jednako pravo na život kao i čovjek (75,6) a najvažniji motiv čovjekove brige za živi svijet je etička dužnost (87,9%). U prirodi se ne bi ništa promijenilo ako bi izumrle mnoge žive vrste (2,1%) ili čovjekova vrsta (14,8%)., Relation toward living world (Mitwelt), and questions about biological diversity and extinction of species are becoming actual and important topics of different sciences. Results of perception of living species rights to life and motives for man’s care for living world are analyzing in this paper. The author is answering on three questions, namely what examinees thought about: (1) species right to life, (2) motives for man’s care for living world, and (3) consequences of extinction of living species (including human species). Some of these results are comparing with results from 2005 survey. The empirical research (survey) was conducted on occasional sample of last year students (N=189; 2007) at three faculties on University in Zagreb. Univariate, bivariate and multivariate statistical methods were used in analysis. Right to life is defined within three approaches: egalitarianism, anthropocentric exceptionalism, and species struggle for survival. Motives for man’s care for living world are defined within four approaches: ethics (duty), utilitarianism (utility), emotively (emotion) and situational approach (circumstance). Perception of transformation in nature is connected with extinction of vegetation, animal and human species. Results are showed dominance of “egalitarianism” in right to life and dominance of “ethics” in the man’s treating the living world, in the consciousness of majority of examinees. Furthermore, results are showed that animal species have equal right to life as a man (75.6%), and that the most important motive for man’s care for living world is ethical duty (87.9%). Only small percent of examinees agreed with statement – extinction of many living species (2.1%), or human species (14.8%) would not change anything in the nature., Das Verhältnis zur Mitwelt, die Frage der Biodiversität und das Aussterben von Arten – diese Themen sind für viele Wissenschaften unumgänglich und aktuell geworden. In der vorliegenden Arbeit werden Resultate der Wahrnehmung des Rechtes vieler Arten auf das Leben, sowie die Motive der menschlichen Sorge um die lebende Welt analysiert. Der Autor beantwortet drei Fragen: (1) Was denken die Befragten über das Recht verschiedener Arten auf das Leben? (2) Welche sind die Motive der menschlichen Sorge um die lebende Welt? (3) Welche sind die Folgen des Artsterbens, einschließlich der menschlichen Art? Einige Ergebnisse werden mit den Ergebnissen der Forschung aus dem Jahr 2005 verglichen. Es wurde eine empirische Untersuchung an drei Fakultäten in Zagreb an einem adäquaten Muster von Studenten im letzten Studienjahr (N=189; 2007) durchgeführt. In der Bearbeitung wurden Methoden der univarianten, bivarianten und multivarianten Statistik angewendet. Das Recht auf das Leben wurde durch drei Ansätze definiert: den Egalitarismus, den anthropozentrischen Exzeptionalismus und den Überlebenskampf. Die Motive der menschlichen Sorge um die lebende Welt werden durch vier Ansätze definiert: Ethizität (Pflicht), Utilitarität (Nutzen), Emotivität (Gefühl) und Situation (Umstände). Die Wahrnehmung der Änderungen in der Natur wird mit dem Aussterben von tierischen und pflanzlichen Arten, sowie mit der Menschenart in Verbindung gebracht. Die Ergebnisse haben gezeigt, dass im Bewusstsein von meisten Befragten der „Egalitarismus“ hinsichtlich des Rechts auf das Leben vorwiegt und beim menschlichen Behandeln der lebenden Welt die „Ethizität“: Tierische Arten haben das gleiche Recht auf das Leben wie der Mensch selbst (75,6%) und das wichtigste Motiv der menschlichen Sorge um die lebende Welt ist die ethische Pflicht (87,9%). In der Natur würde sich nichts ändern, wenn viele Arten aussterben würden (2,1%), oder wenn die Menschenart aussterben würde (14,8%). Dorf, der Natur und der Landwirtschaft eng verbunden sind.

U članku se iznose rezultati percepcije o poželjnosti opstanka raznolikih kultura. Pitanje o raznolikosti nadilazi aktualnost teme i seže u antropološke aspekte ljudske vrste i njezine perspektive. Autor problematizira nekoliko pitanja o homogenizaciji i raznolikosti kultura ističući da su u doba globalizacije prisutne dvije tendencije: s jedne strane proces civilizacijskog homogeniziranja koji vodi u imperijalnu hegemoniju jednog modela oslonjenog na vojni sektor i globalno širenje proizvoda kulturne industrije putem masovnih medija, a s druge strane postoje otpori nestanku raznolikosti kultura u svijetu. Raznolikost kultura sadrži u sebi različita kulturno‐povijesna iskustva koja mogu pridonijeti nastanku paralelnih razvojnih tijekova. Rad analizira rezultate empirijskog istraživanja na prigodnom uzorku (2007; N=189) na Akademiji likovnih umjetnosti, Fakultetu strojarstva i brodogradnje i Filozofskom fakultetu). Primijenjene su tehnike univarijatne, bivarijatne (korelacije) i multivarijatne analize (komponentna analiza uz GK kriterij i analiza varijance). Rezultati su pokazali da velika većina ispitanika (87% do 96%) podržava raznolikost kultura u svijetu, a isto toliko ih ne prihvaća ideju da u svijetu postoji samo «jedna kultura». Na instrumentu su utvrđena tri faktora, nazvana «Prihvaćanje raznolikosti kultura», «Prihvaćanje moderne kulture» i «Kulture bez perspektiva ». Analiza varijance na varijablama i faktorima utvrdila je značajne razlike između skupina s obzirom na obilježja ispitanika. Značajno veću sklonost prema raznolikosti kultura pokazuju ispitanici ženskog spola, studenti/ce Filozofskog fakulteta, religiozni i lijevo orijentirani ispitanici. Na većem broju varijabli nisu utvrđene statistički značajne razlike., In this paper, the author deals with the results on perception of desirability of preserving the cultural diversity. The matter of diversity surpasses the conjuncture of the subject and reaches for the anthropological aspects of the human species and its perspective. The author problematizes the questions on homogenization and cultural diversity by pointing out the presence of two tendencies in this globalization times: on the one hand, there is a process of civilizational homogenization which leads into imperial hegemony of a single model relying on the military sector and global expansion of cultural industry products via mass media, while on the other hand, one can feel the repulse to the loss of cultural diversity in the world. The cultural diversity comprises different cultural and historical experiences that can contribute to the making of paralel development patterns. This paper is also an analysis of the empirical research on the corresponding sample ( 2007; N= 189) at the Academy of Fine Arts, at the Faculty of Mechanical Engineering and Naval Architecture and at the Faculty of Philosophy). In the analysis there were used the univariate, bivariate and multivariate statistics techniques (componential analysis under the G‐ K criterion as well as the variance analysis). The results have shown that the majority of the examinees (87% to 96%) supports the cultural diversity in the world, while the same percentage does not accept the idea of «the unique culture in the world». Three factors were extracted, respectively: «Accepting the cultural diversity», «Accepting the modern culture» and «Cultures with No Prospects». The variance analysis on variables and factors has shown that there were significant differences between the groups, depending upon the examineesʹ features and attitudes. Among the persons questioned, the female examinees, the Faculty of Philosophy students, religious and left‐oriented examinees seem to be significally more apt to the cultural diversity. In bigger number of variables there were not determined statistically significant differences., Im vorliegenden Artikel wird gezeigt, wie erwünscht das Fortbestehen von verschiedenen Kulturen wahrgenommen wird. Die Frage nach der Verschiedenheit geht über die Aktualität des Themas hinaus und reicht bis in die anthropologischen Aspekte der Menschenart und in deren Perspektive. Der Autor problematisiert einige Fragen zur Homogenisierung und Verschiedenheit von Kulturen und hebt hervor, dass im Zeitalter der Globalisierung zwei Tendenzen präsent sind: auf einer Seite steht der Prozess der zivilisatorischen Homogenisierung, der zur imperialistischen Hegemonie eines auf Militärsektor und Ausbreitung von Produkten der Kulturindustrie durch Massenmedien beruhenden Modells führt , auf der anderen Seite bestehen Widerstände, die sich gegen das Verschwinden von Kulturverschiedenheiten in der Welt einsetzen. Die Verschiedenheit von Kulturen beinhaltet unterschiedliche kulturell‐geschichtliche Erfahrungen, die der Entstehung von parallelen Entwicklungsabläufen beitragen können. In der Arbeit werden Resultate der empirischen Untersuchung analysiert, die auf einem adäquaten Muster (2007, N=189) an der Akademie für bildende Künste, an der Fakultät für Maschinenbau und an der Philosophischen Fakultät durchgeführt wurde. Es wurden Techniken der univarianten, bivarianten (Korrelation) und multivarianten Analyse (Komponentenanalyse nach GK Kriterium und Varianzanalyse) angewendet. Die Ergebnisse haben gezeigt, dass die meisten Befragten (87% bis 96%) die kulturellen Verschiedenheiten in der Welt befürworten, genauso viele akzeptieren die Idee nicht, dass in der Welt nur «eine Kultur besteht». Am Instrument wurden drei Faktoren festgestellt, genannt «Akzeptieren von Kulturunterschieden» «Akzeptieren von modernen Kulturen» und «Kulturen ohne Perspektive». Die Varianzanalyse an Variablen und Faktoren hat beträchtliche Unterschiede zwischen Gruppen hinsichtlich Merkmale der Befragten festgestellt. Eine erheblich größere Geneigtheit zu Kulturverschiedenheiten zeigen Befragte weiblichen Geschlechts, Studenten/innen der Philosophischen Fakultät, religiöse und links orientierte Befragte. An einer größeren Zahl von Variablen wurden keine statistisch relevanten Unterschiede festgestellt.

Govor o etnološkim znanostima nije govor o povijesti, o prošlosti, nego je povijesni govor o suvremenosti. Prošlost je dio suvremenosti, a etnologija suvremena znanost. Etnologija i folkloristika kao humanističke znanosti istražuju kulturnu baštinu naroda i time aspekte njegova kolektivnoga identiteta. Otuđenost čovjeka u suvremenom društvu potiče traženje odgovora na pitanje: tko sam ja, tko smo mi? Etnologija pomaže u traganju za tim odgovorima. Etnološke i folklorističke znanosti nastale su u kontekstu formiranja nacije, nastanka novih društvenih (kapitalističkih) odnosa u selu i očuvanja tradicijske kulture kao aspekta nacionalnoga identiteta. U suvremenim procesima kulturne entropije i homogenizacije kultura značajna su znanstvena verifikacija povijesnih procesa kulturnih promjena. U kontekstu 'glokalizacije' postaje dio pokreta 'lokalizacije'. Time pridonosi istraživanju i zaštiti kulturne raznolikosti, potiče svijest o vrijednosti prošlosti. Ulazak u EU pridonijet će osvješćivanju vrijednosti baštine, nacionalnoga identiteta i proaktivnoga odnosa prema baštini. U izlaganju će biti riječi o prirodnoj i kulturnoj baštini, o nekim aspektima kao što su baština i tradicija, baština i identitet, baština i suverenitet, baština i susjedne kulture.

Prirodna i kulturna baština su, kao osnova života i identiteta, trajan problem društva. U stvarnosti djeluju procesi biotičke i kulturne entropije i homogenizacije kultura s kojima se sučeljavaju svjetski pokreti za zaštitu prirodne i kulturne raznolikosti.

Današnji problemi u društvu, posebice ekološki, ne mogu se rješavati bez uzimanja u obzir etičkih principa pri donošenju odluka. U radu će biti prikazani rezultati empirijskog istraživanja o etičkim perspektivama koje prema živom svijetu u okolišu zauzimaju hrvatski građani, i to kroz njihovu percepciju: 1) prava živih vrsta na život i 2) motiva čovjekove brige o živom svijetu. Teorijski, pravo na život definirano je kroz tri pristupa: egalitarizam (biološki egalitarizam u živom svijetu), antropocentrični ekscemptionalizam (čovjekova dominacija) i borba vrsta za opstanak (prirodna kompetitivnost). Motivi čovjekove brige za živi svijet definirani su kroz četiri etička pristupa: deontološka etika (dužnost), utilitarna etika (korisnost), etika emotivnosti (osjećaji) i situacijska etika (okolnosti). Istraživanje je provedeno na reprezentativnom uzorku hrvatskih građana (2014., N=1000). Rezultati su pokazali da u svijesti većine ispitanika prevladava: 1) „egalitarizam“ u pravu na život (životinjske vrste imaju jednako pravo na život kao i čovjek) te 2) „deontološka etika“ u motivima čovjekova postupanju prema živom svijetu.

U radu se propituje razvoj društva u kontekstu razvoja tehnike. Tijekom 20. stoljeća nastao je, pored prirode i društva i treći podsustav – tehnički sustav. Postavljene su tri teze o ulozi tehnike u odnosima dvaju podsustava - društva i prirode koje se propituju s pozitivne i negativne strane utjecaja na društvo. To su: 1. Tehnika i njezina primjena imaju dominantno pozitivan učinak na društvo i njegov razvoj - tehnički optimizam. 2. Tehnika i njezina primjena imaju dominantno negativan učinak na društvo i njegov razvoj - tehnički pesimizam ; 3. Tehnika i njezina primjena imaju pozitivne i negativne učinke na društvo i njegov razvoj - osnova antropo-tehničke kohabitacije. Svaka je teza elaborirana kao društvena paradigma (orijentacija) tijekom čovjekove povijesti. Paradigme nisu povijesno sukcesivne nego istodobne i nastaju na društvenom vrednovanju tehnike. Odražavaju "čovjekov prirodni paradoks". Tehnika i njezina primjena imaju onakav društveni učinak kakav neko društvo očekuje od posredujuće uloge tehnike.

Autor problematizira promjene ruralne kulture (društva) i moguća iskustva za modernu kulturu (društvo). Nestajući stabilan lokalni svijet poznat je, a novonastajući je nepoznat i destabilizirajući. Društvo u kojemu živimo različito se nominira kao moderno, rizično društvo itd. a za ovu priliku možemo reći da se radi o u društvu promjena u kojemu se odražava vremenitost svih struktura – prijašnjih i novonastalih. Neke imaju obilježja istodobne neistodobnosti. Tako je i sa seljačkim društvom odnosno ruralnom kulturom. Utjecajem industrijalizacije i urbanizacije ona nestaje ali je njezino povijesno iskustvo dragocjeno za industrijsko društvo. Pritom su važne dvije poruke seljačkog društva, odnosno ruralnog svijeta: socijalnoekološki metabolizam i sustav vrednota/vrijednosti koje su jamčile stabilnost i održivost zajednice odnosno toga društva tj. ruralne kulture (materijalna, socijalna i duhovna). Akceptira li moderno društvo i hrvatsko društvo pozitivna iskustva predmodernog seljačkog društva? Nekada je (malo) selo bilo u velikom svijetu, a danas je veliki svijet u selu u kojemu se zbiva proces nestajanja lokalno a istodobno povećana njegova važnost u kontekstu identiteta, zaštite okoliša/prirode i poželjnih promjena (razvoja). Ruralne promjene mogu se pratiti kao promjene ekološkog kompleksa: promjene stanovništva, okoliša, tehnologije i socijalne organizacije. Istodobno se ruralni svijet može promatrati kao svijet zahvaćen modernizacijom ali i kulturna entropija. Što je u perspektivi ruralni razvoj ako ne nastavak industrijalizacije? Izgubi li ruralni svijet svoj (zemljopisni i kulturni) identitet to bi bio kraj ruralnosti. Seljani danas zahvaljujući procesu globalizacije istodobno žive na tri razine društvenosti: lokalnoj, nacionalnoj (regionalnoj) i globalnoj. Globalizacija djeluje dvojako: na lokalno djeluje destruktivno a globalno djeluje kao konstruiranje «novog svijeta». U prošlom stoljeću je osnovni pravac fizičke migracije stanovništva bio «put u grad» i prihvaćanje urbanih vrijednosti. Na svjetskoj razini raste broj višemilijunskih gradova, ali se povećava i siromaštvo u njima. Otuda izazovno pitanje: je li moguć (potreban) povratak selu? Povratak nema primarno fizičko značenje nego vrijednosno tj. može li suvremena civilizacija tendencijski mijenjati sustav vrijednosti Liberalnog kapitalizma a time i globalni smjer razvojnih promjena?

U prilogu se analiziraju Supekova razmišljanja o odnosu društva prema prirodi 70-ih godina i pokazuje da su neki njegovi stavovi i danas aktualni. Osnova analize je njegova knjiga «Ova jedina zemlja» objavljena 1973. godine. Supek polazi od temeljne teze da se ekološka kriza pod utjecajem čovjeka. Nastupila je pod utjecajem jednog povijesnog modela društva – industrijskog kapitalizma, koji prirodu shvaća kao materijalnu osnovu za stjecanje profita. Takav odnos prema prirodi prihvatio je i socijalizam, samo se razlikovao u prisvajanju dobiti. Izrabljivanje prirode ujedno je izrabljivanje čovjeka i uskraćivanje mogućnosti da stvori zajednicu (lokalnu i globalnu) po svojoj mjeri kao slobodno biće. Nasuprot prevladavajućem mišljenju da je potrebno štititi prirodu i okoliš i tako omogućiti razvoj društva, Supek (kao i drugi tadašnji kritičari takvog odnosa) ističe tezu da je potrebno ne samo štititi prirodu nego mijenjati društvo kako bi se uspostavio drugačiji odnos prema prirodi. Zato upozorava općenito na problem čovjekova otuđenja kao i otuđenog sustava tj. sistema. To nisu tehnička pitanja već socijalna. I danas u aktualna pitanja otuđenja, čovjekove slobode i demokracije, ugrožavanja prirode, ravnoteže između porasta stanovništva i raspodjele proizvedenih dobara, uloga tehnike i etička pitanja. Supek se zalaže za uravnoteženje odnosa društva i prirode, kao i unutar društva glede raspodjele. Zato ukazuje na piranja ljudskih potreba i vrijednosti. Njegovi stavovi i interpretacije stajališta drugih autora pokazuju anticipaciju problema (decentralizirano stabilni sustav, odnos prema budućim generacijama…) koji će se kasnije pokazati veoma aktualnim.

Nastankom industrijskog kapitalističkog društva danas se govori o poremećenom odnosu prirode i društva. Živimo u novom „društvenom prirodnom stanju“, odnosno već 200 godina (industrijsko društvo) u razdoblju „antropocena“, iako je „antropocen“ započeo od neolitika. Čovjek jest mijenjao okoliš i to više nego sebe, ali ne toliko koliko u posljednja dva stoljeća. Industrijalizacija je uzrokovala „metabolički rascjep“ i učinila ga transparentnim, pa je on vidljiv suvremeni pokazatelj nužne prekretnice. Upozoravamo dakle na potrebu poticanja rasprava o ekološkom obratu modernog svijeta. No, ako se govori o ekološkom obratu, zašto se ne bi u raspravu uveo i socijalni obrat, primjerice socijalno usporavanje, smanjenje brzine kojom ide suvremena civilizacija koja sustavno proizvodi više reda ali i više entropije nego „primitivna“ i stacionarna društva. Liberalni kapitalizam možemo nazvati entropijsko društvo, u kojemu sistem vodi društvo u sve veću entropiju. Znanstveno i stručno tematiziranje ekološke i socijalne prekretnice zajedno argument je za radikalne promjene suvremenog stanja antropobiotičke ekumene i paradigme kapitalističkog napretka. Potrebne su promjena sustava vrijednosti i socijalno-ekološkog metabolizma. Temi socijalne prekretnice pripadaju, primjerice, pitanja kao što su krize, homogenizacija kultura, međunarodna suradnja, dužničko ropstvo itd. Suvremeni ekološki turning point temelji se, istina, na porastu osviještenosti o prirodnoj ograničenosti ali i nedovoljnoj aktivnosti a socijalni turning point na nedovoljnoj svijesti o granicama postojećega kapitalističkog društvenog sistema. Zato bi se moglo reći da se „prirodna nužnost“ radikalnog ograničenja politizira a „socijalna nužnost“ radikalne promjene često tabuizira i ideologizira.

O otuđenju kao društvenom fenomenu, koji je u nas bio aktualan u stručnom i filozofskom diskursu prije pola stoljeća (prijevodi, domaći radovi, rasprave), danas nema radova koji bi bili primjereno fokusirani na pitanje otuđenja čovjeka ili se ovaj pojam tek efemerno pojavljuje kao aspekt društvenog i osobnog života. Unatoč tome, problem otuđenja aktualan je u suvremenom modernom društvu i to ne samo unutar društva, dakle na nacionalnoj razini, nego i na globalnoj razini. Upravo se za moderno društvo može reći da je uvelike doprinijelo nastanku novih oblika čovjekova otuđenja zahvaljujući razvijenosti podjele rada, tehnici i umreženosti. U radu se, s jedne strane, polazi od izvornih teorijskih rasprava o problematici otuđenja (Hegel, Marx...) no, s druge strane, naglasak nije na propitivanju Marxove teorije otuđenja ni njene valorizacije. Osnovni je cilj potaknuti kritičku raspravu o tome mogu li se neki suvremeni problemi u našoj svakodnevici promatrati u vidu prizme čovjekova otuđenja, odnosno je li moguće suvremen fenomene nazvati oblicima otuđenja.

Leksikon socijalne ekologije prvi se put objavljuje u hrvatskoj stručnoj literaturi. Vrijedno djelo akademika prof. dr. sc. Ivana Cifrića sadržava gotovo 1 000 natuknica i povezuje različita znanstvena područja i discipline - sociologiju, filozofiju, ekologiju, biologiju, teologiju, antropologiju, pedagogiju... Leksikon će biti iznimno korisno pomagalo znanstvenicima, stručnjacima i studentima čiji su predmeti proučavanja sociološki, prirodoslovni i socijalnoekološki te scima koji u vlastitim područjima interesa proučavaju dinamičan odnos društva i prirode.

Odgojem i socijalizacijom formira se odnos čovjeka prema socijalnom svijetu (društvu) i prirodnom svijetu (prirodi) koji ga okružuje. U članku se radi o percepciji prirodnog svijeta kojom se želi odgovoriti na pitanja: (1) kako ispitanici percipiraju pravo na život životinjskih vrsta u odnosu na čovjeka i (2) koji su motivi čovjekova postupanja prema prirodnom svijetu (biljkama i životinjama)? Rad analizira rezultate dvaju istraživanja (2005, N=492 i 2010, N=410) o percepciji prava živoga svijeta na život i etičnosti postupanja prema njemu. Istraživanja su provedena na prigodnim uzorcima studentske populacije na nekoliko fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Teorijski se polazi (1) od tri dimenzije odnosa prema živom svijetu i njegovim pravima: biološkog (animalnog) egalitarizma u živom svijetu, čovjekove dominacije (antropogeni ekscepcionalizam) i prirodne kompetitivnosti, tj. borbe vrsta za opstanak, (2) a u percepciji etičnosti, odnosno motiva čovjekova postupanja prema živom svijetu, od četiri etičke pozicije: dužnosti, koristi, emotivnosti i situacije (etički relativizam). Konstruiran je instrument od sedam tvrdnji sa skalom slaganja od sedam stupnjeva. Rezultati su prikupljeni grupnim anketiranjem. U obradi su primijenjene metode univarijatne (postoci), bivarijatne (Pearson korelacija, analiza varijance i t-test) i multivarijatne (faktorska analiza pod komponentnim modelom uz GK kriterij za zaustavljanje ekstrakcije faktora). Prikazat će se promjene u percepciji (2005.-2010.), faktorske strukture te usporedba varijabli sa sociodemografskim obilježjima.

Odgojem i socijalizacijom formira se odnos čovjeka prema socijalnom svijetu (društvu) i prirodnom svijetu (prirodi) koji ga okružuje. U članku se radi o percepciji prirodnog svijeta kojom se želi odgovoriti na pitanja: (1) kako ispitanici percipiraju pravo na život životinjskih vrsta u odnosu na čovjeka i (2) koji su motivi čovjekova postupanja prema prirodnom svijetu (biljkama i životinjama)? Rad analizira rezultate dvaju istraživanja (2005, N=492 i 2010, N=410) o percepciji prava živoga svijeta na život i etičnosti postupanja prema njemu. Istraživanja su provedena na prigodnim uzorcima studentske populacije na nekoliko fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Teorijski se polazi (1) od tri dimenzije odnosa prema živom svijetu i njegovim pravima: biološkog (animalnog) egalitarizma u živom svijetu, čovjekove dominacije (antropogeni ekscepcionalizam) i prirodne kompetitivnosti, tj. borbe vrsta za opstanak, (2) a u percepciji etičnosti, odnosno motiva čovjekova postupanja prema živom svijetu, od četiri etičke pozicije: dužnosti, koristi, emotivnosti i situacije (etički relativizam). Konstruiran je instrument od sedam tvrdnji sa skalom slaganja od sedam stupnjeva. Rezultati su prikupljeni grupnim anketiranjem. U obradi su primijenjene metode univarijatne (postoci), bivarijatne (Pearson korelacija, analiza varijance i t-test) i multivarijatne (faktorska analiza pod komponentnim modelom uz GK kriterij za zaustavljanje ekstrakcije faktora). Prikazat će se promjene u percepciji (2005.-2010.), faktorske strukture te usporedba varijabli sa sociodemografskim obilježjima.

Cilj rada je istražiti postojanje promjena u percepciji obilježja socio-kulturnog identiteta, utvrditi faktorske strukture i usporediti rezultate 2010. s rezultatima istraživanja 2004. Iznose se rezultati empirijskog istraživanja socio-kulturnog identiteta provedenog na reprezentativnom uzorku punoljetnog stanovništva Republike Hrvatske (N=1008, studeni-prosinac 2010). Konceptualne dimenzije socio-kulturnog identiteta (socijalna, kulturna, teritorijalna i obiteljsko-rodna) operacionalizirane su i primijenjene na instrumentu od 16 tvrdnji, na kojima su ispitanici procjenjivali osjećaj osobne važnosti pripadnosti. Osim pregleda osnovnih rezultata na instrumentu, komponentnom analizom uz GK kriterij redukcije dimenzionalnosti dobivena su tri faktora, odnosno empirijske dimenzije identiteta koje smo nazvali: «regionalna», «socio-profesionalna» i «kulturna». Analizom varijance provjeravane su prosječne sklonosti pojedinih latentnih dimenzija (faktora) s dobivenim kategorijama triju orijentacija (religijska, socijalnoekološka i politička), bračnog statusa i utvrđene najveće razlike između skupina (kategorija). Pomoću t-testa provjeravane su razlike između muškaraca i žena na pojedinim faktorima. Računate su korelacije (Pearson) faktora i obilježja dob, imovinsko stanje, obrazovanje, veličina naselja najdužeg boravka ispitanika. Rezultati na instrumentu 2010. uspoređeni su s rezultatima istraživanja 2004. (N=1202). Rađen je t-test aritmetičkih sredina za nezavisne uzorke pa su provjeravane razlike između varijabli na oba instrumenta.

Svjetski ethos je novi izazov potkraj 20. i početkom 21. stoljeća, koji kao „projekt”, nastoji oblikovati pretpostavku za „ethos čovječanstva”. Polazi od univerzalnosti „zlatnog pravila” i potrebi afirmacije temeljnih vrednota svjetskih religija i njihove uloge da dijalogom pridonesu svjetskom miru i stvaranju pravednijeg svjetskog poretka. Provedeno je empirijsko istraživanja (2010 ; N=1008) na probabilističkom uzorku punoljetnih stanovnika Hrvatske na dva instrumenta: o novom svjetskom poretku i instrumentu o poštivanju vrednota svjetskog ethosa u Hrvatskoj. U statističkoj obradi primijenjene su metode deskriptivne statistike (postoci, Pearsonove korelacije) i multivarijatne statistike (faktorska analiza pod komponentnim modelom uz GK kriterij za zaustavljanje ekstrakcije faktora i analiza varijance). U prvom poglavlju rada iznose se rezultati istraživanja o prihvaćanja teza o novom svjetskom poretku, svjetskom i religijskom miru, dijalogu i etičkom konsenzusu, a u drugom percepcija poštivanja vrednota svjetskog ethosa u Hrvatskoj: čovječnost, uzajamnost, poštivanje života, solidarnost, pravednost, tolerancija, istinoljubivost, ravnopravnost, te partnerstvo muškarca i žene. U zaključnom dijelu autor sumira rezultate statističke analize i zaključuje da postoji visoka prihvaćenost teza o pravednijem svjetskom poretku (više od 80% ispitanika). Istodobno svega petina ispitanika (u prosjeku) smatra da se u Hrvatskoj poštuju istraživane vrednote kao ljudske vrednote. Poštivanje navedenih vrednota u Hrvatskoj indicira prihvaćanje vrednota svjetskog ethosa, pa autor zaključuje da je u hrvatskom društvu svjetski ethos nedovoljno prisutan.

Hrvatsko društvo prije dvadesetak godina ušlo je u tranziciju koja je radikalno izmijenila političke, gospodarske i socijalne odnose, ali su se zadržala neka objektivna identitetska obilježja, poglavito ona povezana s narodima, kulturnom tradicijom i religijom. Danas je Hrvatska pred ulaskom u EU, pa su važni i odnosi između socijalnih skupina i njihova uzajamna percepcija, poglavito mišljenje o narodima i vjerama. Mišljenja Slavonaca/ki o narodima i vjerama središnja je tema rada. U radu se iznose rezultati empirijskog istraživanja provedenog na reprezentativnom uzorku (N=1008, 2010) punoljetnog stanovništva Republike Hrvatske. Za potrebe ovoga rada izdvojeni su ispitanici (N=198) u pet županija na području Slavonije. Korišten je instrument iz istraživanja 2004. godine koji je sadržavao popis od devet naroda i šest vjeroispovijesti te ateiste. Svakoj čestici pridodana je skala od pet stupnjeva koji su izražavali mišljenja: od «izrazito loše» do «izrazito dobro». U radu su prikazani su osnovni rezultati percepcije naroda i vjera. Primjenom faktorske analize pod komponentnim modelom uz GK kriterij za zaustavljanje ekstrakcije faktora, utvrđena su tri faktora, odnosno latentne dimenzije: Narodi (F1), Hrvati i katolici (F2) i Vjere (F3). Primjenom analize varijance utvrđene su razlike u percepciji naroda i vjera s obzirom na sociodemografska obilježja ispitanika, te religijske, političke i socijalnoekološke orijentacije ispitanika. Rezultati istraživanja 2010. uspoređeni su s rezultatima iz 2004. godine i utvrđene statistički značajne razlike u prosjecima na većini čestica.

U prilogu se ukazuje na aktualnost socijalnoekološke krize i dileme između ekološkog i ekonomskog kolapsa. Polazi se od teze o povezanosti prirode (okoliša) i kulture (društva) kao substancijalnog jedinstva. U modernom društvu i čovječanstvu zbiva se jedinstven socijalno-ekološki proces koji vodi prema novom «društvenom prirodnom stanju». Priroda je osnova ekonomije koja se može tako i toliko razviti koliko i kako joj priroda omogućava. Moderno društvo treba akceptirati neka iskustva predmodernih (ruralnih) društava, ukoliko ne želi doživjeti sudbinu kolapsa. Iz metodičkih razloga razlikuju se pojmovi «društvo» i «sistem». Društvo se je interakcija pojedinaca na solidarnosti, moralu, a sistem na pravu i moći. Sistem je mehanizam kontroliranja i upravljanja društvom. On se formalizirao i institucionalizirao, otuđio od društva i nametnuo pojedincu i društvu. Pitanje odnosa razvoja i okoliša generalno se dotiče dva ključna aspekta: (1) odnos čovjeka (društva, kulture) i prirode i (2) odnos čovjeka (društva) i institucionalnog sistema zasnovanog na moći i pravu. Prvi ima milenijsku tradiciju u kulturnoj evoluciji a drugi je nastao u evoluciji kapitalističkog društva. Podsjećajući na različita shvaćanja okoliša i održivog razvoja, upozorava na neke aspekte značajne za istraživanja i promišljanja socijalnih znanosti: na potrebu promjene industrijskog metabolizma, na globalni zeleni new deal te dominaciju sistema nad pojedincem i društvom. Zaključuje da je u promišljanju razvojnih perspektiva društva, potrebno stvarati i akceptirati utopijske elemente.

U publikaciji obuhvaćena su istraživanja obavljena u okviru projekta: "Crnogorci u Hrvatskoj - Istraživanje sociokulturnog profila i statusa Crnogoraca u Hrvatskoj". Projekt je rađen u okviru Programa Vijeća crnogorske nacionalne manjine Grada Zagreba. Ovaj je projekt financirao Grad Zagreb. Istraživanja su provedena na temelju postulata sociološke znanosti, ali su zahvaljujući spretnosti autora obrazložena i opisana tako da će se u tekstu lako orijentirati i čitatelji koji se ne bave tim ili drugim područjima znanosti.

Prilog je nastao u povodu predstavljanja Godišnjaka Titius, br. 2/2009. Budući da je specijalizirani časopis za istraživanja porječja Krke Titius pokrenut na projektu „Titius – baština i sociokulturni razvoj“ to je članak podijeljen u dva dijela. Prvi, uvodni, dio rada donosi analizu nekih pojmova kao što su baština, biološka/prirodna raznolikost i njene vrijednosti te sociokulturni razvoj – kulturna evolucija. Potom se posebno razmatra zaštita okoliša i održivi razvoj. Drugi dio teksta donosi kratak osvrt na drugi broj Godišnjaka Titius (Split) u kojem je objavljeno ukupno 17 radova. Autor ovog priloga osvrće se na nekoliko radova iz društvenih i humanističkih znanosti u tomu novom časopisu odnosno Godišnjaku, smatrajući da Titius svakako dobro služi proučavanju prirodne i kulturne baštine i promišljanju razvoja Pokrčja.

Prostor i vrijeme oduvijek su bili dvije ključne dimenzije čovjekove egzistencije, ali se tijekom čovjekove kulturne evolucije različito percipiraju. U predmodernim društvima dominiralo je prirodno, ciklično vrijeme kao paradigma organizacije života lokalnih zajednica. U modernom društvu dominira linearno shvaćanje vremena i socijalno (kulturno) konstruirano vrijeme kao paradigma organizacije života. Glede uloge vremena u društvu, razlikuju se tri “kulture vremena” (Zeitkultur): “tradicionalna”, “moderna” i “kultura digitaliziranog vremena”. U članku se polazi od teze da postoje značajne razlike između prirodnih i socijalnih sustava, pa tako i razlike u njihovoj perspektivi vremena, vidljive u dvama poredcima vremena: prirodnom (cikličnom) i kulturnom (linearnom). Njihova konfrontacija u modernom društvu ima različite posljedice. Socijalnoekološka kriza posljedica je sudara cikličnog i linearnog vremena, tj. prostorni je i vremenski odraz neuvažavanja prirodnog vremena i dominacije socijalnog vremena s individualnim i socijalnim posljedicama. Glede toga, u članku se uspoređuju obilježja prirodnog i socijalnog sustava ; objašnjava se zašto je vrijeme postalo relevantan sociološki problem u modernom društvu, vrijeme kao individualni i ekonomski resurs, te njegova važnost za ekonomiju vremena i menadžment vremena u organizaciji života modernog društva. Ističe se potreba oblikovanja “nove kulture vremena”. Za nju nije dostatna kritika ekonomije vremena, nego su potrebna razmišljanja ekologije vremena.

U povodu 20-te godišnjice pada Berlinskog zida, autor problematizira pitanje sociokulturnog značenja « zida» . Padom zida nije kraj zidovima u suvremenom čovječanstvu. U povijesti civilizacija nastajali su različiti zidovi. Na teorijskoj razini polazi od teze da je u epohi moderne izgrađena « kultura zidova» , a postmoderna nije postavila temelje « kulture bez zidova» , pa se i nakon pada Berlinskog zida nastavlja kontinuitet kulture zidova. Grade se novi zidovi u Europi i svijetu – reproducira se kultura zidova. Na praktičnoj razini navode se različita značenja pojma zid, odnosno ograničenja, pa se može govoriti o fizičkim, kulturnim, vjerskim, ideološkim, mentalnim, vidljivim i nevidljivim zidovima. Zidovi su u funkciji razdvajanja i ograničavanja. Pad Berlinskog zida simbolizira kraj državotvorne ideologije, koji za jedne (tranzicijske zemlje) znači slobode, ali i tegoban kapitalistički i demokratski početak, a za Europu (EU) i Njemačku nastavak ujedinjavanja, ali i širenje svjetskog imperija, naročito putem kulturnog imperijalizma.

Pojmovnik obuhvaća 433 pojma koji se, po autorovu nastavnom iskustvu, češće koriste. Njime su obuhvaćeni termini iz različitih disciplina: sociologija i neke njezine grane, ekologija, biologija, antropologija, filozofija, etnologija, itd., a zastupljena je i nekolicina pojmova koji nadilaze disciplinarne okvire i koji pripadaju širem području kulture i društva.

In der vorliegenden Arbeit werden Resultate der empirischen Forschung über das Recht auf Leben von Tierarten und über die Motive menschlicher Vorgehen gegenüber der lebendigen Welt präsentiert. Der Autor analysiert die Meinungen von Befragten zu zwei Fragen: Haben die Tierarten das gleiche Recht auf das Leben wie der Mensch? Welche sind die Motive der menschlichen Sorge um das Leben der Mitwelt? Das Recht auf Leben aller Arten wurde an Meinungen von Befragten zu den drei Ansätzen: des biologischen Egalitarsmus untersucht - ein gleiches Recht für alle Arten ; die anthropologische (Besonderheit) Ausnahmefall (Excemptionalism) - ein größeres Recht des Menschen und das darwinistische Konzept des Kampfs ums Überleben. Keine der Stellungnahmen wurde als ausgesprochen dominant angenommen: 58, 1% der Befragten akzeptieren die gleichen Rechte des Menschen und der Tierarten, 32, 5% denken, dass menschliche Rechte größer sind und 20, 6% akzeptieren das erkämpfte Recht. Die Motive menschlicher Vorgehen und der Sorge um die lebendige Welt wurden als Meinung zu vier Ansätzen untersucht: Die Ethizität (Pflicht), Utilitarität (Nutzen), Emotivität (Gefühl) und die Situativität (Umstände). Die Ethizität akzeptieren 87, 2%, die Emotivität 43, 7%, die Situativität 35, 0% und den Nutzen 8, 9% der Befragten. Die Korrelationsanalyse zwischen „ Rechten“ und „ Motiven“ einerseits und an Instrumenten: „ Verantwortung für das Leben“ , “ Biozentrismus“ , „ sozioökologische Orientierung“ und „ Glauben“ festgestellten Faktoren andererseits haben gezeigt, dass, den gleichen Rechten eher geneigt die Befragten sind, die die„ Verantwortung für alles Leben“ , „ Respektieren des Lebens“ , „ Ökozentrismus“ und die „ kosmische Ireligion“ akzeptieren ; größere menschliche Rechte befürworten die Befragten, die sich zum „ Anthropozentrismus“ und „ christlichen Glauben“ bekennen, für die erkämpften Rechte jedoch sind die Befragten, die eher „ die Verantwortung für nur menschliches Leben“ , „ Anthropozentrismus“ und „ Technozentrismus“ akzeptieren. Dem Motiv der ethischen Pflicht sind eher diejenigen Befragten geneigt, die „ die Verantwortung für alles Leben“ und „ das Respektieren des Lebens“ akzeptieren ; dem Nutzen die Befragten, die eher nur die „ Verantwortung für das menschliche Leben“ und den „ Anthropozentrismus“ akzeptieren ; der Emotivität diejenigen, die die „ Verantwortung für alles Leben“ , „ das respektieren des Lebens“ , den „ Ökozentrismus“ und die „ alternative Religiosität“ akzeptieren, dem Motiv der Situation sind diejenigen geneigt, die „ Verantwortung für nur menschliches Leben“ und den „ Anthropozentrismus“ akzeptieren Die Untersuchung (N=492 ; 2005) wurde an fünf Fakultäten der Zagreber Universität durchgeführt.

Knjiga, osim predgovora, sadrži devet poglavlja: Kulturna raznolikost, Biblijske poruke suvremenom čovječanstvu, Prirodni i kulturni krajobrazi, Ekološka etika, Svjetski ethos, Imperij ili zajednica kultura?, Kultura i nasilje, Sociokulturni kontekst bioetičkog pitanja, te Održivi razvoj. U njima se problematiziraju različiti aspekti odnosa kulture i okoliša. Polazi se od činjenice čovjekove trajne povezanosti s prirodom, ali različitog razumijevanja odnosa prema prirodi. Autor zastupa ideju o potrebi razumijevanja « jedinstva prirode i kulture» , nasuprot modernom dualističkom shvaćanju u kojemu se kultura i čovjek shvaćaju kao izuzeti iz prirode a priroda kao objekt čovjekova djelovanja. U poglavlju Kulturna raznolikost zastupa se teza o raznolikosti kultura kao vrijednosti, nasuprot činjenici kulturne entropije kao i biotičke entropije. Obje entropije posljedice su koncepta napretka. Poglavlje Biblijske poruke suvremenom čovječanstvu problematizira neka paradigmatska iskustva judejsko-kršćanske tradicije. Čovjekova kulturna evolucija (ruža kulturne evolucije) sustavno je utjecala na « koloniziranje» prirode i stvaranje antropobiotičke ekumene, čiji je vidljiv učinak kulturni krajobraz. Odnos prema prirodi i okolišu tematizira se i kao etički aspekt, pa se u poglavlju Ekološka etika referiraju različiti etički odnosi i koncepcije ekološke etike. U tom kontekstu značajan je koncept svjetskog ethosa i temeljnih čovjekovih zajedničkih vrijednosti nazočnih u različitim kulturama i religijama koje se temelje na dva etička načela: « ljudskost» i « uzajamnost» . Suvremene tendencije kulturnog imperijalizma, u poglavlju Imperij ili zajednica kultura, razmatraju se kao pitanje homogenizacije kultura i stvaranje novog globalnog imperija, različitog od ranijih imperija. Autor zastupa tezu o potrebi stvaranja globalne zajednice različitih kultura a ne jedne kulture kao kulturnog imperija. Svaka kultura u sebi sadrži neke oblike nasilja koja sama definira U antropološkom smislu nasilje nije epifenomen nego supstancijalnost kulture, pa u poglavlju Kultura i nasilje ističe da svaka kultura priprema generacije za ostvarivanje nekih oblika « nasilja» kao i za obranu. Nasilje se ritualizira i simbolizira. Poglavlje Sociokulturni kontekst bioetičkog pitanja raspravlja o bioetičkom pitanju i zastupa tezu o biocentričkoj i antropocentričnoj bioetici. Pokazuje se kako su pojedini oblici života moralni objekti čovjekova etičkog pristupa životu, na kojima su nastali različiti bioetički pristupi. Posljednje poglavlje Održivi razvoj problematizira ideju održivosti i koncept održivog razvoja u povijesnom i aktualnom pogledu. Knjizi je priložena korištena literatura i kazalo imena.

U priopćenju se tematizira pitanje granice života. Pojam život odnosi se na ljudsku i životinjske vrste. Kulturna evolucija i napredak omogućili su prosperitet ljudskog života, ali sve više postavljaju životu različita ograničenja. Granice se odnose (1) na sužavanje prostora i pogoršanje uvjeta životinjskom svijetu, (2) na širenje granica antropogenog svijeta (antroposfere /sociosfere/ na račun biosfere /ekosfere/) i (3) na sužavanje granica slobode i putova napretka. U tom kontekstu problematiziraju se tri teze: 1. Zahvaljujući znanosti i tehnici granica života postaje pomična (opći napredak i genetički inženjering): pojedinac duže živi ; širi se antroposfera u ekosferu. Posljedice: Širenje i dominacija antropobioetičke ekumene (antroposfere). Veliki „ umjetni“ sustavi (organizacija) „ hrane se“ živim (organskim) sustavima i uzrokuju periodične krize biosfere i antroposfere. Današnja ekonomska (bankarska) kriza ukazuje na novu podjelu svijeta i ograđivanje nekolicina razvijenih od velike većine nerazvijenih. 2. Povećava se kontrola nad životom (ekološkim uvjetima i socijalnim uvjetima). Moć ima tehnika i veliki međunarodni sustavi. Posljedice: Prilagodba čovjeka na sustave kontrole života (u svakodnevici ; smjeru razvoja ; mentalna prilagodba). Obrazovanje i odgoj su u funkciji prihvaćanja (novih) granica. Povećavaju se etički zahtjevi za prilagodbom etike tehničkim mogućnostima, a smanjuje etička učinkovitost u praksi. Razlog tome, između ostalih, je (a) metodičke naravi: promatranje (i kritika) problema unutar sustava, ali ne i sustava kao takvog i (b) pritisak nove empirije na promjenu etičkih normi. 3. Globalni ekosustav se održava zahvaljujući umreženosti brojnih ekosustava. To je njegova prednost. On teži očuvanju strukture i stabilnsoti (zakon termodinamike). Umrežavanje u globalni sociosustav održava neravnotežu (nejednakost) između društava (kultura). Posljedica: Ograničavanje perspektive raznolikosti kultura ; Socijalna neravnoteža prenosi se kao proces na globalni ekosustav i povećavaju se socijalnoekološki problemi.

Članak govori o pitanju «granica» života. Pojam život odnosi se na organsko i na kulturu (društvo), koja ima svoj «životni vijek». Diskurs o životu kultura relevantan za njihov odnos prema životu, a time i za bioetičko pitanje. Autor polazi od teze da svaka kultura formira odnos prema biološkom životu i prema drugim kulturama, postavljajući različita ograničenja tijekom povijesti kao i u suvremenosti. Granice se odnose kako na ograničavanje uvjeta života životinjskog svijeta, tako i na ograničenja čovjekova života - slobode unutar kulture i slobode autonomnog napretka kultura (društava). S demokracijom se ne smanjuju ograničenja životu. U tom kontekstu propituju se tri teze: (1) Zahvaljujući znanosti i tehnici, granica života postaje pomična, pa čovjek duže živi. Istodobno kulturni imperijalizam skraćuje ili ugrožava život mnogih kultura (društava) ; (2) Povećava se kontrola nad životom (ekološkim uvjetima i socijalnim uvjetima). Najveću moć imaju tehnika i veliki međunarodni sustavi koji propisuju režime života kao ograničenja životu ; (3) Globalni ekosustav se održava zahvaljujući umreženosti brojnih ekosustava. On teži očuvanju strukture i stabilnosti (zakoni ekodinamike nasuprot zakonu termodinamike - entropiji). Posljedice granica su (1) čovjekovo fizičko i mentalno prilagođavanje na sustave kontrole života u svakodnevici u funkciji akceptiranja postavljenih granica ; (2) smanjivanje kulturne raznolikosti i globalna socijalna neravnoteža ; (3) propitivanje i kritika stanja unutar društva (sustava), umjesto propitivanja društva (sustava) kao takvog.

Doba globalizacija otvorilo je pitanje regionalnog razvoja i u tom kontekstu pitanje seoskih razvojnih potencijala. Krajobraz ima svoju ekonomsku, ekološku i estetsku vrijednost, koju u kontekstu razvojne strategije treba ozbiljno uzeti u obzir. Autori iznose rezultate empirijskog istraživanja o percepciji krajobraza. Primijenjena je metoda semantičkog diferencijala sa po 15 bipolarnih parova pridjeva. Konceptualizirano je, istraženo i analizirano šest tipova krajobraza i međusobno su komparirani rezultati percepcije kultiviranog s tehničkim, seoskog s gradskim, netaknuti sa zagađenim krajobrazom. Rezultati pokazuju statistički značajne razlike među njima. Za utvrđivanje razlika korišten je t-test, a za utvrđivanje faktora primijenjena je faktorska analiza. Faktorska analiza utvrdila je četiri dimenzije: estetsku, religijsku, te dimenzije aktivnosti i stabilnosti, koje su utvrđene i u nekim istraživanjima u svijetu. S obzirom na prigodni uzorak i samo jednog (Ekonomski fakultet u Osijeku) fakulteta, zaključci su indikativne vrijednosti.

U povodu 20-te godišnjice pada Berlinskog zida, autor problematizira pitanje sociokulturnog značenja «zida». Padom zida nije kraj zidovima u suvremenom čovječanstvu. U povijesti civilizacija nastajali su različiti zidovi. Na teorijskoj razini polazi od teze da je u epohi moderne izgrađena «kultura zidova», a postmoderna nije postavila temelje «kulture bez zidova», pa se i nakon pada Berlinskog zida nastavlja kontinuitet kulture zidova. Grade se novi zidovi u Europi i svijetu – reproducira se kultura zidova. Na praktičnoj razini navode se različita značenja pojma zid, odnosno ograničenja, pa se može govoriti o fizičkim, kulturnim, vjerskim, ideološkim, mentalnim, vidljivim i nevidljivim zidovima. Zidovi su u funkciji razdvajanja i ograničavanja. Pad Berlinskog zida simbolizira kraj državotvorne ideologije, koji za jedne (tranzicijske zemlje) znači slobodu, ali i tegoban kapitalistički i demokratski početak. Za Europu (EU), naročito Njemačku, značio je nastavak ujedinjavanja i novog identiteta, ali i otvaranje prostora širenju svjetskog imperija, naročito putem kulturnog imperijalizma. Hrvatska samostalnost nije u neposrednoj vezi s njegovim padom.

U prvom dijelu rada govori se o socijalnom kontekstu nastanka ekološke etike i kontekstu interpretacije njezina značenja. Ekološka etika nastaje s činjenicom pogršanja globalnih ekoloških uvjeta života posljednjih nekoliko desetljeća i u svezi s teorijskim diskursom o promjeni moderne paradigme, kao postmoderni diskurs. Ekološka etika je proširenje čovjekove odgovornosti za prirodu uvažavanjem njezine intrinzične vrijednosti kao kriterija moralnog ponašanja. Za čovjeka ne postoji (bios) bez okoliša (oikosa) niti okoliš bez života. Zato je odgovornost zaokoliš (oikos) istodobno odgovornost za život (bios). U drugom dijelu rada navode se rezultati empirijskog istraživanja (provedenog na Sveučilištu u Zagrebu 1997. godine; N=685) percepcije odnosa etos-tipova (odgovornost za ekološke uvjete života) i odgovornosti za okoliš. Etos-tipovi (egocentrički, utilitaristički, biocentrički, holistički) uspoređuju se: (a) s odgovornošću znanstvenika za primjenu rezultata znanstvenih istraživanja; (b) s percepcijom prava živih vrsta na životni prostor; (c) s načinom ekološkog ponašanja. Rezultati su pokazali da najveći broj ispitanika preferira holistički etos tj. odgovornost za sav živi i neživi svijet (91 posto); da su znanstvenici najviše odgovorni čovječanstvu (54 posto) i budućim generacijama (30 posto); da sve ostale vrste imaju jednaka prava na životni prostor kao i čovjek; da se genetska tehnologija smije koristiti za otkrivanje i liječenje genetskih deformacija (86 posto) a ne za promjenu genetske strukture.

Naslov teme asocira na zahtjevno očekivanje manje-više eksplicitnih odgovora na dva pitanja: o kojima se to europskim procesima radi, širi li se uistinu sekularizacija i što ona danas znači. Umjesto konkretnog odgovora, potkrijepljenog nekim empirijskim podacima, pokušat ćemo naznačiti nekoliko teza kao kontekst za raspravu. Riječ je o modernom društvu i njegovoj suvremenosti i ponajprije o kršćanstvu. Unatoč nekim nepreciznostima, za označavanje europskih procesa rabit ćemo jednostavno pojam "europeizacija". O sekularizaciji, početno možemo reći da je to proces autonomnog obnavljanja svjetovnosti unutarnjom svjetovnom snagom samoga društva koja je sebe shvaćala kao jedinu snagu, snagu racionalnosti. Međutim, sekularizacija ne znači kompletnu aboliciju religijskih struktura u društvu (Vassallo, 1997.). Sekularizam je ideologija koja pozitivno objašnjava i usmjeruje taj proces. Odgovor na ova pitanja nije jednostavan, iako se možda takvim čini, jer se u prošlosti radilo o dva odvojena koncepta društva i viđenja svijeta. Osim toga, uvjeti u kojima se procesi zbivaju različiti su u pojedinim europskim zemljama, uključujući, dakako, i tranzicijske zemlje. Sekularizam je danas sociološki promatrano slojevit, ovisno o razini razvijenosti nekog društva i konkretnim prilikama, te povijesnim okolnostima i shvaćanju sekularizacije. Danas, u vremenima koja su možda nesigurna više nego ikad, potrebitija je suradnja svjetovnoga i religijskoga. U izlaganju se ograničavam samo na neke aspekte procesa sekularizacije, i to više u obliku teza koje mogu biti pogodne za raspravu, a manje kao ponude iole cjelovitog odgovora na temu izlaganja.

Relation to life is one of the most important question concerning bioethical issues in contemporary society. In this paper we are mostly analyzing relation to human life, with few issues that concerns animal life as well as human. Relation to life is conceptualized through acceptance (or no acceptance) of abortion, suicide, euthanasia, human cloning and cloning for medical purposes, producing of GMF and using of animals in medical experiments. Abortion is one of indicators which implied on questionable bioethical discussions in contemporary society. It is an indicator of social and personal relation toward unborn life. Two basic attitudes and their own arguments are showed in the contemporary discourse. First attitude is allowing (pro) abortion in certain cases, such as heavily damage of the fetus, when woman is not married, when married couple doesn’ t want any more children and when economic situation is not good. The other one is contra abortion. The arguments for this attitude are also different, for example: because abortion is a crime and unmoral act, because it endangers woman’ s life and also endangers demographic survival of the nation. The question is who should decide about these issues? According to ones abortion should be legally regulated, regardless if it is complete forbidden or partially allowed, and according to others legal abortion regulation is not necessary, but it should be allowed woman to decide. Results of the empirical research (survey) from the project “ Religious Changes in Croatia” (Institute for Social Researches, Zagreb) will be presented in this paper. Survey is conducted on the representative sample (N=2220, Year 2004), and for perception of abortion special instrument with ten statements is applied, while other bioethical issues are covered with one statement. The main goal of this paper is to present relation between examinee’ s opinions about abortion, suicide, euthanasia, human cloning and cloning for medical purposes, producing of GMF and using of animals in medical experiments and religiosity, relation toward life after death and some socio-demographic characteristics.

Ruralni krajolik se pod utjecajem urbanizacije i modernizacije uvelike mijenja. Modernizacija ruralnoga je nužna u tolikoj mjeri da se danas govori o „ modernizaciji modernizirane“ ruralnosti. Nužno je u tom procesu biti osjetljiv na one identitetske obrasce koji već postoje i čija je simbolika vidljiva u tradicionalnom krajoliku. Pomak od tradicionalnih ruralnih simbola prema novim i moderniziranim simboličkim strukturama koje zauzimaju njihovo mjesto može biti indikator promjene identitetskih obrazaca. Percepcija tih dosad neviđenih intenzivnih intervencija u krajolik i simbola tradicionalnog ruralnog krajolika nam može ukazati na dva stava koja se stvaraju u hrvatskoj javnosti. Mnoge bojazni zbog ulaska Hrvatske u EU, te strah od globalizacijskih i modernizacijskih tokova je s jedne strane oblikovao stav „ tradicijskih nostalgičara“ koji pozitivno vrednuju tradicijski identitetski. S druge strane su „ modernisti“ smatraju da je tako i najbolje – zatiranjem tradicije brže ćemo se okrenuti modernizacijskim tokovima i uključiti u zapadno-europska društva. U istraživanju nam je cilj pokušati odrediti razlike u percepciji krajolika u odnosu na dva kriterija, tradicija i modernizacija, i to s obzirom na tri različita tipa ruralnog krajolika u Hrvatskoj – ravničarski, brežuljkasto-planinski i primorsko-otočki. Istraživanje će biti provedeno na studentskoj populaciji na Sveučilišta u Zagrebu, metodom semantičkog diferencijala putem vizualne reprezentacije različitih tipova i simbola krajolika. Za to će biti posebno konstruirane ljestvice semantičkog diferencijala s različitim pojmovima koji obuhvaćaju estetska, emocionalna i druga obilježja percepcije ruralnog krajolika. Polazimo od osnovne teze da će „ modernisti“ , čija je općenita orijentacija ka ideji da je modernizacija i urbanizacija ruralnog krajolika nužna, više pozitivno vrednovati moderne tehničke intervencije u krajolik. S druge strane će „ tradicijski nostalgičari“ više pozitivno vrednovati simbole tradicionalnog ruralnog krajolika. Očekujemo različito estetsko-emocionalno vrednovanje s obzirom na različite tipove krajolika, ali i s obzirom na socio-demografska obilježja ispitanika.

U članku se problematizira pitanje o dvije generalne opcije budućnosti ljudske civilizacije: pritisak zapadne kulture na standardiziranje elemenata kulture i putem masovnih medija stvaranje kulturnog imperijalizma što vodi kulturnoj entropiji i mogućem nastanku novoga svjetskog imperija ; druga opcija je kritika jednoobraznosti života, sprečavanje kulturne entropije i očuvanje raznolikosti kao čovjekova bogatstva za alternativne razvojne smjerove i buduću zajednicu raznolikih. Autor se zalaže za ovu drugu opciju. Dilema imperij ili zajednica nije političke nego prije kulturne naravi. Održanje raznolikosti kultura pretpostavlja da se raznolikost kultura shvati (a) kao normativna vrijednost, jer sadrži u sebi etički aspekt, i (b) kao praktična vrijednost, jer sadrži politički aspekt. Svijest o mogućoj alternativi imperij ili zajednica raznolikih odražava proturječnost modernoga doba i omogućuje varijacije "trećih" putova između dugoročnih antropoloških i kratkoročnih razvojnih projekcija. Tendenciji nastanka i dominacije imperijalne kulture idu u prilog nastanak jednoobraznosti globalnoga kulturnog okoliša i ujednačavanje ekoloških uvjeta života, a protivi mu se kulturna raznolikost. Socijalnu projekciju uvjetuje značenje simboličkoga svijeta, pa je pitanje budućih socijalnih opcija ujedno pitanje kulturnih opcija. Svijet kulture jest svijet simbola, pa društvo ne može bez simboličke dimenzije. "Imperij" i "zajednica" simbolično odražavaju ambivalentnost socijalnih perspektiva.

Auf der Welt kennen wir einerseits eine große Vielfalt unterschiedlicher Kulturen, andererseits aber auch die Tendenz zum Verschwinden dieser kulturellen Vielfalt – kulturelle Entropie. Gleichzeitig erstarkt die Dominanz der modernen (westlichen) Kultur und bringt eine Homogenisierung der Kulturen mit sich. Auf die neolithische Revolution war eine kulturelle Explosion, auf die industrielle Revolution eine kulturelle Implosion gefolgt. In der Arbeit werden zwei Thesen problematisiert: (1) Die Vielfalt der Kulturen ist ein Wert für die Menschheit, und (2) Kulturhomogenisierung ist eine unvermeidbare Tendenz in der kulturellen Evolution des Homo sapiens. Die grundlegende These lautet, dass sich in der (Post-)Modernität zwei parallele Homogenisierungsprozesse abspielen: eine biotische und eine kulturelle Homogenisierung. Im Globalisierungsprozess sind beide Tendenzen empirisch erkennbar. Paradox ist aber, dass sowohl die kulturelle als auch die biologische Vielfalt geschützt, die Kultur- und die biotische Homogenisierung dagegen kritisiert werden, während sich gleichzeitig die globale Tendenz der kulturellen Implosion fortsetzt. Zur Untermauerung dieser Thesen werden die Ergebnisse empirischer Untersuchungen über die Perspektiven der kulturellen Vielfalt in der Welt präsentiert. Es werden die Phänomene der kulturellen Vielfalt, der vormodernen und der modernen Kultur bewertet. An einer entsprechenden Untersuchung nahmen Studenten dreier Fachrichtungen teil: Kunst, humanistische und technische Studenfächer. Die Ergebnisse wurden unter Berücksichtigung der jeweiligen Studienrichtungen, der Religiosität, der politischen Orientierung und des Geschlechts der Studierenden analysiert.

Članak donosi rezultate istraživanja percepcije dva tipa krajobraza: kultivirani i tehnički krajobraz. Oba se odnose na nezagađeni okoliš, ali na različitu djelatnost (poljoprivreda ; energetika). Izdvojeni su iz istraživanja koje je provedeno na šest tipova krajobraza, konceptualiziranih kao tri para krajnjih polova ili kontinuiteta. Osim spomenutih, i na: idilični seoski odnosno urbani (kontinuitet naselja) i zagađeni industrijski odnosno netaknutu prirodu (kontinuitet zagađenja), o kojima će se referirati u drugim radovima. U ovom su radu prikazani odabrani rezultati za kultivirani i tehnički krajobraz (kontinuitet tehnike) radi usporedbe percepcije nezagađenog okoliša u kojem nalazimo tradicionalnu i modernu djelatnost. Cilj je bio (1) istražiti vizualni dojam dvaju različitih krajobraza, (2) provjeriti dobivaju li se isti faktori na oba tipa, kako bi se potvrdila značajnost očekivanih faktora u subjektivnoj percepciji krajobraza, kao kod ranijih istraživanja, i (3) utvrditi značajnost razlika u percepciji s obzirom na obilježja ispitanika. U istraživanju je primijenjena metoda semantičkog diferencijala s 15 bipolarnih parova pridjeva za oba krajobraza. U izradi instrumenta konsultirana su iskustva nekih istraživanja u svijetu i kod nas. Korišten je prigodni uzorak studenata (N=301 ; 2008) Sveučilišta u Osijeku, Splitu, Zadru i Zagrebu. Ispitanicima su prikazani krajobrazi na fotografijama u boji: kultivirani - manje poljoprivredne parcele prekrivene različitim kulturama i manjim šumarcima, a tehnički - niz vjetroelektrana u brežuljkastom predjelu. U statističkoj obradi korištene su metode univarijatne (postoci, prosječne i modalne vrijednosti), bivarijatne (t-test, analiza varijance) i multivarijatne statistike (faktorska analiza pod komponentnim modelom uz GK kriterij). Rezultati istraživanja dopuštaju nekoliko zaključaka s napomenom da za populaciju imaju indikativni karakter. Autori zaključuju da (1) ispitanici pretežno pozitivno percipiraju oba krajobraza na ljestvicama semantičkog diferencijala, (2) relativna većina ispitanika kultivirani krajobraz statistički značajno pozitivnije percipira, (3) semantičkim diferencijalom su utvrđena po četiri faktora na oba krajobraza koji po značenju pripadaju dimenzijama: estetskog, religijskog, aktivnosti i strukture (stabilnosti), i (4) postoje statistički značajne razlike na nekim faktorima s obzirom na socio-demografska obilježja i orijentacije ispitanika.

Autor u radu problematizira povijesni i aktualni kontekst koji se reflektira na bioetički diskurs. U deset teza elaborira se odnos bioetike i okoliša pod mottom: nema biosa bez oikosa, nema ethosa bez biosa. 1. U kulturnoj evoluciji čovjek rekombinira obilježja živih bića. Proizvodio je prirodne hibridne vrste (genetske informacije teku od predaka, od prošlosti prema budućnosti) a danas genetskim inženjeringom proizvodi kulturne hibride nazvane « ; pseudo-vrste» ; (danas genetske informacije mogu potjecati od djece) ; 2. Odnos prema životu ne može se reducirati na korisnost za čovjeka. Korisnost je samo jedan od više aspekata odnosa prema okolišu i biljnim i životinjskim vrstama. Postoji emotivni, etički i situacioni motivi ; 3. Napredak se pozitivno percipira, ali ima dvojak učinak: donosi i nepoznate, neželjene posljedice, poglavito suvremeni tehnički progres i genetički inženjering. Deskaralizacija i raspolaganje s biomoći doveli su do depotenciranja prirode (razbožavanje, razduhovljenje, obesmislenje, obespredmećenje) i desakralizacije života. Projekcija napretka je bioetički izazov ; 4. Širenje antropobiotičke ekumene (kulturnog okoliša) stvaraju se i novi oblici biosa (genetički inženjering) i prilagođavanje čovjeka. Tri su motiva: znanstveni (nove spoznaje), ekonomski (profit) i zdravstveni (liječenje) ; 5. Život postaje roba na tržištu. Neki oblici života bili su i ranije tržištu (robovi, životinje). U modernom društvu nastalo je legalno i ilegalno tržište (prodaja organa, robovski rad djece i prostitutki, sportaši) ; 6. Iako je život univerzalna prirodna i kulturna kategorija, svaka kultura formira svoj odnos prema životu. Kultura - nastala utjecajem « ; prirode» ; , « ; tradicije» ; i « ; razuma» ; razvija dvojaku ulogu: komunikacije i izolacije. Potpuna otvorenost kulture utjecaju drugih kultura prijeti kolapsom ; 7. Čovjek je prekoračio granice iskorištavanja okoliša – potrebna je dematerijalizacija proizvodnje, i iskorištavanja živog svijeta - potrebna je zaštita biološke raznolikosti ; 8. U zaštiti okoliša i živog svijeta potrebna je veća kooperacija znanosti, kako « ; normalne» ; tako i « ; post-normalne» ; znanosti ; 9. Bioetika kao disciplina ima dvije opće orijentacije – antropocentrična i biocentrična bioetika, a po oblicima života različite moralne objekte ; 10. U etici općenito, pa i bioetici, prisutna je kontroverza izazvana tehničkim i znanstvenim napretkom: prilagoditi etičke norme životu ili život etičkim normama.

Modernizacijski procesi utječu na mijenjanje prirodnog i kulturnog krajobraza u Hrvatskoj. Čovjek nije pasivan u promatranju promjena koje se u krajobrazu odvijaju. Stavlja li naglasak na objekt percepcije ili subjekt koji krajobraz percipira, vrednovanje krajobraza može biti objektivno ili subjektivno. Rad se bavi subjektivnom procjenom šest različitih tipova krajobraza: prirodni krajobraz (netaknuta priroda) i pet tipova kulturnog krajobraza - ruralno i urbano naselje, tradicionalna i moderna tehnološka intervencija (poljoprivreda ; vjetroelektrane), te industrijski krajobraz. Cilj je bio (1) istražiti vizualni dojam različitih tipova prirodnog i kultrnog krajobraza, (2) utvrditi statistički značajne preferencije ispitanika prema tipu krajobraza, (3) istražiti otkriva li prilagođeni instrument semantičkog diferencijala koncipiranu faktorsku strukturu od četiri dimenzije subjektivne percepcije (estetika, stabilnost, aktivnost i religijska) na svih šest tipova krajobraza, te (4) utvrditi stabilnost faktorske strukture s obzirom na 15 bipolarnih parova pridjeva. Korišten je prigodni uzorak studenata (N=301 ; 2008) Sveučilišta u Osijeku, Splitu, Zadru i Zagrebu. U statističkoj obradi korištene su metode univarijatne (prosječne vrijednosti i postoci odgovora), bivarijatne (t-test) i multivarijatne statistike (faktorska analiza pod komponentnim modelom uz GK kriterij). Autori zaključuju da: (1) ispitanici najviše preferiraju netaknuti prirodni krajobraz, a najmanje zagađeni industrijski krajobraz ; (2) postoje statistički značajne razlike usporedbom prosječnih vrijednosti odgovora ispitanika, gdje ispitanici preferiraju one tipove krajobraza u kojima u nekom obliku nalazimo "prirodnost" (netaknuta priroda vs. kulturni tipovi krajobraza, ruralni vs. gradski, kultivirani vs. tehnički) ; (3) prilagođeni instrument semantičkog diferencijala otkriva četiri dimenzije subjektivne percepcije (estetska, stabilnost, aktivnost, religija) na svih šest tipova krajobraza, te (4) većina (osim četiri) bipolarnih parova pridjeva održavaju stabilnost faktorske strukture. Autori napominju da su rezultati samo indikativnog karaktera za studentsku populaciju.

U radu se iznose rezultati percepcije o poželjnosti opstanka raznolikih kultura i biološke raznolikosti. Pitanje o raznolikosti postavlja se s problemom utjecaja tehnike i tehnologije na procese kulturnog i biotičkog uniformiranja te seže u antropološke aspekte ljudske vrste i njezine perspektive. Rad predstavlja rezultate empirijskog istraživanja na tri fakulteta Sveučilišta u Zagrebu na prigodnom uzorku (2007 ; N=189). Primijenjene su tehnike univarijatne, bivarijatne i multivarijatne statistike. Rezultati su pokazali da većina ispitanika (87% do 96%) podržava raznolikost kultura u svijetu, a isto toliko ih ne prihvaća ideju da u svijetu postoji samo „ jedna kultura“ . Utvrđena su tri faktora: „ Prihvaćanje raznolikosti kultura“ , „ Prihvaćanje moderne kulture“ i „ Kulture bez perspektiva“ . Analiza varijance na varijablama i faktorima utvrdila je značajne razlike između skupina s obzirom na obilježja ispitanika. Rezultati istraživanja percepcije prava živih vrsta na život i motiva čovjekove brige o živom svijetu nadalje pokazuju dominantnost „ egalitarizma“ o pravu na život, a „ etičnosti“ u čovjekovu postupanju prema živom svijetu.