Search

Govor o pravu na privatnost osobito je aktualan u suvremeno, digitalno doba. Brojni su primjeri kršenja prava na privatnost. Iako se ono izravno tiče zaštite unutarnjeg područja ljudske osobe, njegove savjesti, privatnog i obiteljskog života, zapravo dotiče mnoga društvena područja. U kontekstu govora o pravu na privatnost veoma je važna uloga medija. Djelovanje medija usmjereno je na javnu sferu, tiče se prava na informaciju, a pravo na privatnost na osobnu sferu. Stoga su često oprečne zakonske regulative jednog i drugog dobra. Kad su subjekti prava na privatnost pacijenti, problem se dodatno komplicira jer u nekim slučajevima zaštita zdravlja poprima karakter pitanja od općeg interesa. To se osobito očitovalo u medijskom izvješćivanju o pandemiji COVID-a 19. Rad želi istražiti što o pravu na privatnost govore crkveni nauk i pozitivni zakoni Republike Hrvatske te posebno razmotriti pacijente kao subjekte tog prava u medijskom diskursu. Cilj je dati neke odgovore na pitanja kao što su: Je li javni interes znati iznad dostojanstva pacijenata? Kada i zašto je važno ne iznositi dijagnozu pacijenata? Tko ima koristi od neetičkih i bioetički neopreznih izvještavanja? Krajnja svrha rada je senzibilizirati medije kad je riječ o iznošenju činjenica o zdravstvenim stanjima osobe, vodeći se pozitivnim građanskim zakonima, načelima crkvenoga nauka i odredbama iz kanonskopravnog područja. Nakana rada nije pravno procijeniti pojedine slučajeve, već općim prikazom otvoriti pitanja i spriječiti negativne posljedice pogrešnog pristupa i neosjetljivosti za problematiku koja je predmet ovog rada., The speech about examples of violation in the context of discussion of the right to privacy is especially relevant in the modern, digital age. Although it directly concerns the protection of the inner area of the human person, his conscience, private and family life, it actually affects many areas of society. In the context of talking about the right to privacy, the role of the media is very important. The activities of the media are focused on the public sphere, they concern the right to information, and the right to privacy to the personal. Therefore, the legal regulations of both goods are often in conflict. When subjects are entitled to patients' privacy, the problem is further complicated by the fact that in some cases health care takes on the character of an issue of general interest. This was especially evident in the media coverage of the COVID 19 pandemic. Does it aim to provide some answers to questions such as: Is it in the public interest to know above the dignity of patients? When and why is it important not to diagnose patients? Who benefits from unethical and bioethical careless reporting? The ultimate purpose of the paper is to sensitize the media when it comes to presenting facts about a person's health condition, guided by positive civil laws, principles of church doctrine and provisions in the canon law area. The intention of the paper is not to properly assess individual cases, but to open questions with a general overview and prevent the negative consequences of the wrong approach and insensitivity to the issues that are the subject of this paper.

Much like philosophy and psychology, theology also deals with the phenomenon of fear, each field of study defining it in their own way. What they all share is the understanding of fear as a deeply human phenomenon, affecting man in his entirety and diminishing his abilities. This study aims to present a theological approach to understanding fear, in-cluding elements of a therapy that promises man’s liberation from fear. Tomislav Ivančić classifies fear as a spiritual illness affecting both man’s body and soul. This realm of the spirit is healed by a transcendental power rather than by man, and it is precisely this what makes his hagiotherapy special. The therapy seeks to heal both the source and the cause of fear and to equip man for a new life, a life in trust that Ivančić sets against a life in fear. The presented theological method is underpinned by theoretical tenets and emerges from practice. The authors point out its potential contributions in today’s age of increased care for personal health. The study, which is the first of its kind to have been done in relation to this topic, used the hermeneutical approach of interpreting texts within their given context.

Neupitno je da svako doba ima svoje izazove i krize, “žalosti i radosti”, ali je pitanje kako se pojedinci i zajednice, društvo i Crkva nose s kušnjama i na koji način traže rješenja. S teološko-pastoralnoga aspekta u fokusu je pitanje kako u društvenoj i pastoralnoj zbrci prepoznati Božju volju, kako ‘obrazložiti razlog nade’ i na koji način pastoralno djelovati. Očima vjere prepoznajemo da su migracije i pandemija COVID-19 “znakovi vremena”. Sukladno tomu autori, metodom evanđeoske prosudbe, raščlanjujući društvene i crkvene okolnosti, propitkuju kako se migracije i pandemija odražavaju na pastoralni rad. U prvomu dijelu članka usmjerava se na pojavu migracija s društvenoga aspekta, a potom prikazuje odnos Crkve prema tom dramatičnom fenomenu u dvadeset i prvomu stoljeću. U drugomu dijelu reflektira se na utjecaj koronavirusa na čovječanstvo i njegov odraz na pastoral te preispituje kako se Crkva nosi s izazovom pandemije.

»Smiljana Rendić – zlatno pero hrvatskoga novinarstva« naslov je nove knjige autorice Silvane Burilović Crnov, prve knjige objavljene u novopokrenutoj biblioteci »Znameniti katolički novinari« koja je zajednički projekt Glasa Koncila i Društva hrvatskih katoličkih novinara. Knjiga u šest poglavlja prikazuje život i djelo Smiljane Rendić (1926. – 1994.), znamenite novinarke i književnice, vrhunske teologinje (bez obzira na to što iza njezina djela ne stoji sveučilišno obrazovanje) te istaknute laikinje Crkve u Hrvatskoj tijekom i nakon Drugoga vatikanskoga koncila, koju s pravom možemo svrstati među prvakinje hrvatskoga katoličkoga novinarstva. Nastala je na temelju analize njezinih tekstova i privatnih pisama te razgovora s osobama koje su ju poznavale i s njom surađivale. Prvo poglavlje prikazuje život Smiljane Rendić, a drugo je posvećeno njezinoj domagojskoj duhovnoj formaciji i njezinu hrvatskomu nacionalnomu usmjerenju, zbog kojega je bila žrtva komunističkoga progona i političkoga procesa jer su ju zbog glasovitoga članka »Izlazak iz genitiva ili drugi hrvatski preporod« socijalističke vlasti optužile za djelo neprijateljske propagande. O njezinu novinarskom i književnom radu u brojnim katoličkim časopisima i Glasu Koncila govori treće poglavlje, a četvrto predstavlja njezin požrtvovni rad kao kroničarke Drugoga vatikanskoga koncila. Nerazumijevanje njezina rada te uloge vjernika laika u Crkvi tema je petoga poglavlja. Posljednje poglavlje donosi zanimljiv odnos Smiljane Rendić prema autoritetima, a osobito s glavnim urednicima Glasa Koncila. Budući da još nigdje nije objavljena cjelovita bibliografija Smiljane Rendić, koja će biti potpuna tek kad se do kraja uredi njezina ostavština, na kraju novoobjavljene knjige autorica prvi put donosi njezine brojne objavljene bibliografske jedinice. To je do sada najcjelovitija biografija i bibliografija Smiljane Rendić. Osim njezina životopisa, knjiga na znanstveni način osvjetljava do sada nedostatno proučavano i predstavljeno razdoblje crkvenomedijskoga djelovanja i povijesti unutar Crkve u hrvatskom narodu prošloga stoljeća. Zato je knjiga namijenjena svima koji žele bolje upoznati život i traženja unutar Crkve, odnosno put onih koji su, nesebično i samoprijegorno, ugrađivali svoje živote i djelovanje u njezin hod.

Katedra Religiozne pedagogije i katehetike Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Splitu, u suorganizaciji s Teološkim fakultetom Sveučilišta u Ljubljani, Katedrom za religioznu pedagogiju i vjeronaučnu didaktiku Sveučilišta u Passau i „Crkvom u svijetu“ objavili su Zbornik radova “Probuditi kreativnost: izazovi učenja i poučavanja u kontekstu pandemije i migracije” Međunarodnoga znanstvenog skupa koji je upriličen u Splitu 10. rujna 2021. Autori radova su iz Slovenije, Austrije, Njemačke, Bosne i Hercegovine, Poljske i Hrvatske, većinom predstavnici Katedri religijske pedagogije i katehetike s navedenih učilišta, no među njima je bilo i filozofa, teologa, psihologa tako da je tema obrađena multidisciplinarno. Zbornik donosi cjelovite recenzirane radove svih predavanja na hrvatskom, engleskom ili njemačkom jeziku, a sva su predavanja i snimljena te se mogu pronaći i na YouTube kanalu Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u Splitu. „Globalni migracijski val pokrenut je prije nekoliko godina. Hrvatska je postala jedan od glavnih 'kanala' kroz koji su se mnogi provukli do Zapadne Europe, nadajući se da će tamo pronaći ono što im je kod kuće nedostajalo. Prije dvije godine kao grom iz vedra neba pojavila se pandemija. Nitko nije bio spreman za masovne migracije, ali još manje za pandemiju. Do danas nismo uspjeli riješiti trajni i gotovo tabuizirani problem migracija, ali isto tako ni pandemiju nismo stavili 'pod kontrolu'. Unatoč svemu možemo se zapitati što nam ta dva 'toka' donose, odnosno što nam oduzimaju. Uvjereni smo da će se situacija u pogledu jednoga i drugoga postepeno smirivati te da ćemo o ove dvije pojave moći govoriti kao uspješno 'riješenim' povijesnim događajima“, piše između ostaloga u Uvodniku Zbornika koji ima 346 stranica a potpisuju ga urednici: prof. dr. sc. Jadranka Garmaz i doc. dr. sc. Andrej Šegula. Stručnjaci i znanstvenici iz šest zemalja promišljali su o različitim područjima na kojima se migracije i pandemija najviše dotiču života uopće, pa tim i duhovnog, bilo pojedinca ili zajednice. Razmišljajući o migracijama, ljudi se svrstavaju na dvije suprotne strane. Na jednoj strani nalaze se oni koji bi sve migrante odmah vratili otkud su došli, dok su na drugoj strani oni koji bi ih prihvatili i ponudili im utočište i novi dom. Stoga, autori ističu potrebu dijaloga, komunikacije, a neki si postavljaju pitanja o granici asimilacije, pa i inkulturacije. Uz temu migracija jako je važno pitanje vjerskog odgoja. S jedne strane migracija, a s druge pandemija, potpuno su promijenile način života, podučavanja, naviještanja vjere i razmišljanja o dobrom životu za sve. U kontekstu naviještanja možemo ustvrditi da je Crkva reagirala brzo i ispravno. Na prostoru Slovenije i Hrvatske katehetski uredi i uredi za vjeronauk, odigrali su važnu ulogu u 'prilagodbi' vjeronauka i kateheze u novim razmjerima širenja koronavirusa. Kerigma doduše ostaje ista, no metoda je morala biti prilagođena“, ističu urednici u Uvodniku. Neki se stručnjaci dotiču i internetskih medija uočavajući kako smo prije pandemije bili zabrinuti i na te medije gledali negativno te u njima vidjeli više opasnosti nego koristi. Međutim, nakon što je nastupilo opće zatvaranje škola i drugih obrazovnih ustanova i života uopće, otkrili smo pozitivne strane novih medija te ih uvelike počeli koristiti za katehiziranje na daljinu, i tako barem djelomično ponovno otkrili obiteljsku Crkvu i vjerski život u njoj.

Autorica u radu sagledava i obrađuje Katićevu popularno-znanstvenu i spisateljsku djelatnost imajući prvenstveno u vidu njegov životni poziv i svećeništvo. Iako je Katićeva pisana ostavština dosad obrađivana više puta, autorica u njegovim tekstovima razlikuje te ističe snažnu i sveprisutnu teološko-pastoralnu po(r)uku. Pritom pak analizirajući tekstove veću pažnju posvećuje njegovoj prozi, poeziji i raznim vrstama novinskih tekstova. Katićeva spisateljska djelatnost prepoznata je kao istinski katolička, odlikovana ljubavlju za istinu odnosno Istinu, čime je iskazivao vlastiti žar za posredovanjem Isusa Krista i njegove Crkve čitavome svijetu, a što je pak činio sa sveobuhvatnom strašću za izvrsnošću. Zaključno govoreći autorica promatra Katićevo stvaralaštvo u kombinaciji s njegovom prosvjetnom i pastoralnom djelatnošću, iznoseći ga kao vrsni primjer todobnoga katoličkoga intelektualca, posrednika Radosne vijesti na svim životnim poljima.

Proces globalizacije u suvremenom svijetu povezao je čovječanstvo i otvorio neviđene mogućnosti komunikacije putem sredstava društvenih komunikacija. Njihovim razvijanjem kroz posljednja dva stoljeća, ljudska civilizacija osjetila je blagodat povezanosti, ali i rađanje novih podjela i sukoba, izolacija i udaljavanja, odbacivanja i neprihvaćanja među ljudima. Komunikacija je bitno teološki pojam. U svom nauku Katolička crkva sebe predstavlja kao sveopći sakrament spasenja kroz kojeg Bog – savršeni Komunikator, komunicira čovjeku sebe kroz svoju Riječ. Papa Franjo kao poglavar Katoličke crkve u svojim nastupima i porukama kroz suvremene medije promovira „kulturu susreta“ kao odgovor i rješenje problema s kojima se susreće čovječanstvo u spomenutoj komunikaciji. Kroz proteklo razdoblje stekao je brojne pristaše, one koji su oduševljeno prihvatili ono što je činio i govorio, ali i brojne protivnike, one koji su ga kritizirali i koji nisu mogli prihvatiti poruke koje je upućivao vjernicima. U oba slučaja veliku ulogu odigrali su mediji, ali i rimski prvosvećenik koji se više od svojih prethodnika pokazao spremnim za virtualnu komunikaciju i virtualnu evangelizaciju. To potvrđuje i činjenica da je u prvoj godini svoga pontifikata proglašen „komunikatorom godine“ i onim koji popravlja „imidž Crkve“ te daje novo lice papinstva. Međutim, papa Franjo je više puta izrazio nezadovoljstvo kako pojedini mediji prenose njegove poruke, izvlače riječi iz konteksta, odnosno manipuliraju istinom. U ovom radu autorica analizira pluralnost recepcija naučavanja pape Franje i njegovih izjava u hrvatskom medijskom prostoru, koje se odvijaju od manipulacije do poslušnosti. Analizira recepciju Papinih poruka i misli u službenim i poluslužbenim crkvenim glasilima (nad-biskupijski vjesnici, IKA, HKR, GK), potom u liberalnim svjetovnim medijima (Slobodna Dalmacija, Jutarnji list, Indeks) te u katoličkim konzervativnim glasilima, odnosno portalima (vjeraidjela.com, katolik.hr, quovadiscroatia.com). U tom vidu autorica analizira glavne značajke Papine komunikacije, tumači „kulturu susreta“ kroz njezina tri konstituirajuća elementa: slušanje, širenje istine (odbacivanje laži) i navještaj mira. Interpretira, također, poteškoće s kojima se susreće Papina komunikacija ističući tri izazova: pretpostavljanje konteksta, populizam i spontana otvorenost. U zaključku autorica sažima rezultate istraživanja.

Novinarka, književnica, eruditkinja i poliglotkinja Smiljana Rendić (1926-1994.) živjela je u doba kada su se radio i televizija pomalo tek probijali na scenu. Slušajući radijske vijesti i emisije na različitim jezicima te čitajući domaći i inozemni tisak pratila je s velikim interesom društveno-religiozna i kulturna događanja kod nas i u svijetu. Geslo kojega se držala bilo je: „Treba znati tisuću stvari da bi se jedna mogla javno reći ili napisati“. U tu svrhu učila je strane jezike kako bi joj koji zatrebao, pribavljala literaturu i svakodnevno učila te pisanom riječju poučavala druge. S knjigom se svakodnevno družila. Izražavala se u različitim novinarskim žanrovima, a svoje je radove objavljivala u svjetovnom i crkvenom tisku. Autorica radom nastoji kroz primjer Smiljane Rendić, načitane odnosno učene i rado čitane novinarke, osvijetliti važnost svakodnevnog educiranja i medijskog opismenjavanja novinara, kako bi njihove informacije ili poruke koje prenose velikom broju ljudi putem masovnih medija, tradicionalnih i novih medija bile prikladne, istinite i edukativne. Rad, također, osvješćuje važnost dubinskoga i kritičkoga čitanja, osobito medijskih tekstova u digitalnom dobu.

Pitanje kateheze obitelji gotovo je tabu-tema hrvatske katehetike koje se i u praksi i u teoriji vrlo rijetko religijsko-pedagoški istražuje i elaborira. S jedne se strane u službenim dokumentima Katoličke Crkve može pronaći dostatan broj dokumenata koji obrađuju pitanje kateheze obitelji, dok se s druge strane u praksi, na razini Hrvatske biskupske konferencije i susljedno tome na razini župnih zajednica, katehetskih ureda i biskupijkih ureda za obitelj, rijetko može naći primjere redovite kateheze obitelji. Ovaj kratki rad u svjetlu novog Direktorija za katehezu fokusira se na pitanje kateheze u obitelji, s obitelji i kateheze obitelji, sve kako bi se uočila kretanja, novine ili smjernice koje Direktorij na temelju dosadašnjih papinskih dokumenata pokazuje, donosi i zacrtava. Rad je koncipiran u dva dijela. U prvom se skiciraju glavna obilježja kateheze obitelji, a u drugom nova kretanja koja zacrtava novi Direktorij za katehezu. Kateheza obitelji i njezinih članova treba se temeljiti na iskustvu susreta s Bogom i na iskustvu zajedništva i služenja. Župnoj zajednici je, prema Direktoriju, potreban novi pastoralni i katehetski iskorak da bi dala potporu u osnaživanju obitelji.

Doktorska disertacija pridonosi jasnijem poznavanju lika i djela Smiljane Rendić (1926. -1994.), katoličke novinarke kao i poznavanju uloge Glasa Koncila koje su postale aktualne novine s velikim značenjem za Crkvu u Hrvatskoj kroz desetljeća komunističke vladavine. Rad se oslanja na Smiljanine tekstove, na djelomičan uvid u njezina osobna pisma te na intervjue koji su vođeni s pojedincima koji su izbliza poznavali S. Rendić i s njom surađivali. Osobito je istražen sadržaj njezinih pisama u kojima se nalaze dragocjeni uvidi u svu složenu problematiku prihvaćanja ili prikrivenog odmaka od Drugoga vatikanskog koncila u Crkvi u Hrvatskoj. Disertacija je napisana hermeneutskom metodom iščitavanja tekstova u njihovom kontekstu, a podijeljena je u tri velika dijela. Prvi dio pruža prikaz povijesno-društvenih te kulturno-religijskih okolnosti u kojima je S. Rendić živjela i u kojima se oblikovala kao osoba i novinarka. Analizira se njezin razvoj, utjecaje kojima je bila izložena u svojoj izobrazbi i duhovnom oblikovanju, karakter, njezino stradanje za vrijeme komunističkog poretka u Jugoslaviji, rad kao novinarke i književnice, a posebnu pozornost usmjeruje se na njezin rad u vjerskom tisku, osobito u Glasu Koncila, zbog kojega je dobila prestižnu nagradu Zlatno pero Glasa Koncila kao jedina dobitnica. Ukazano je i na otpore koje je doživljavala u svome radu kao žena i laikinja budući da su joj mnogi tekstovi ostali neobjavljeni, cenzurirani, kraćeni i protiv njezine volje nepotpisani. Drugi dio disertacije obrađuje povijesne okolnosti Drugoga vatikanskog sabora u Hrvatskoj s osobitim naglaskom na položaj Crkve i njezinu borbu s postojećim sustavom (komunizmom), s njegovim zabranama i ograničenjima. Analizira se tijek Koncila iz Smiljanine perspektive, koja je bila kroničarka i interpretatorica Koncila, koliko joj je to mogla biti iz svojih životnih okolnosti. Prikazano je na koji se način Smiljana snalazila u navedenim okolnostima, kojim je jezikom govorila i kako on postaje novinarski jezik koji se bori s tim kako da nešto kaže, prešuti, ne kaže ili nagna na čitanje između redaka. To se osobito odnosi na njezinu misao o „konfliktnim temama“: o pluralizmu u Crkvi, o integristima i progresistima (konzervativcima i reformistima), o političkom moralu poglavara Crkve i o nekim moralnim problemima (nerazrješivost braka, celibat, kontracepcija i abortus) stavljajući je u povijesni i teološki kontekst. Treći dio disertacije teološki vrjednuje Smiljaninu misao sučeljavajući je s postavkama Drugoga vatikanskog sabora kao i s mišlju suvremenih teologa. Posebnu pozornost posvećuje njezinu promišljanju o pojedinim saborskim dokumentima, o odnosu prema Židovima, o obnovi liturgije i ulozi jezika u liturgiji, o ulozi laika i žene u Crkvi, o klerikalizmu u Crkvi kao i o najvažnijim saborskim teološkim doprinosima. Osim izvornosti teme, kojom se do sada nitko znanstveno nije bavio, objektivan doprinos rada je trostruk: pomaže dubljem promišljanju i razumijevanju fenomena življenog kršćanstva unutar kulture kontrolirane totalitarnim sustavom a čije se posljedice i dan danas osjećaju u društvu u kojem živimo ; rasvjetljava pozadinu rasprave i različitosti mišljenja o Drugom vatikanskom koncilu u Hrvatskoj koja je tada bila dio Jugoslavije, unutar „Drugoga svijeta“ u ozračju komunizma ; pridonosi razvoju i proširenju poslanja vjernika laika u Crkvi.

U organizaciji Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Splitu 17. i 18. listopada u velikoj je dvorani Fakulteta upriličen 24. međunarodni teološki simpozij naslovljen Teologija i ekologija. Na simpoziju su sudjelovali priznati međunarodni i domaći stručnjaci.

U organizaciji Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Splitu u velikoj je dvorani Fakulteta 19. i 20. listopada održan XXIII. međunarodni teološki simpozij „Vjera i sport u susretu”. Na simpo- ziju su sudjelovali priznati međunarodni i domaći stručnjaci.

U organizaciji Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Splitu i Sveučilišnog centra za protestantsku teologiju Matija Vlačić Ilirik Sveučilišta u Zagrebu priređen je Ekumenski stu- dijski dan o temi “500 godina reformacije i katolička teologija” u petak, 10. studenoga 2017. u Velikoj dvorani Katoličkoga bogo- slovnog fakulteta Sveučilišta u Splitu.

Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Splitu i Uredništvo Crkve u svijetu organizirali su proslavu 50. obljetnice časopisa Crkva u svijetu, u četvrtak 17. studenoga, u dvorani Katoličkoga bogoslov- nog fakulteta u Splitu. O prošlosti, sadašnjosti i budućnosti Crkve u svijetu govorili su njezini nekadašnji urednici dr. Drago Šimun- dža, dr. Nediljko Ante Ančić i dr. Ante Mateljan te sadašnji urednik dr. Mladen Parlov.