Search

Background: Comorbidities in multiple sclerosis (MS) have a big role in management of this chronic demyelinating neurodegenerative disorder. The aim of this study was to evaluate comorbidities in patients with MS in Croatia. Subjects and methods: This was a prospective cross-sectional study carried out in an out-patient setting at a tertiary healthcare centre over 10 months, which included 101 consecutive patients with MS (mean age 42.09 (range 19-77) years, 75 female, 26 male, EDSS score 3.1 (range 0.0-􀀚􀀑􀀓􀀌􀀌􀀑􀀃 􀀷􀁋􀁈􀀃 􀁄􀁙􀁈􀁕􀁄􀁊􀁈􀀃 􀁇􀁘􀁕􀁄􀁗􀁌􀁒􀁑􀀃 􀁒􀁉􀀃 􀁗􀁋􀁈􀀃 􀁇􀁌􀁖􀁈􀁄􀁖􀁈􀀃 􀁚􀁄􀁖􀀃 􀀔􀀖􀀑􀀘􀂓􀀚􀀑􀀗􀀛􀀚􀀃 􀀋􀁕􀁄􀁑􀁊􀁈􀀃 􀀔-42) years. Thirty-six patients were treated with disease modifying therapies (DMTs). Information on comorbidities was obtained during the medical interview. Data was analysed using software package IBM Corp. Released 2015. IBM SPSS Statistics for Windows, Version 23.0. Armonk, NY: IBM Corp. Results: 33% (n=34) patients did not have any comorbidities, and there is an equal number of patients (n=34, 33%) that just had one comorbidity. 17.6% (n=18) of patients had two comorbidities, and 15.7% (n=16) three or more comorbidities. The most frequent comorbidity was depression found in 25 (24.75%) patients (19 (18.8%) women, 6 (5.9%) men), followed by the hypertension in 12.87% (n=13). Hyperlipidemia and migraine were each found in 6.93% (n=7), and hypothyreosis and arrhythmia each in 3.96% (n=4). The number of the comorbidities was found to significantly increase with the duration of MS (r=0.232, p=0.037). Women were found to have significantly bigger numbers of comorbidities than men (t=-2.59, df=74, p

Multipla skleroza (MS) je bolest središnjeg živčanog sustava koja se prezentira brojnim simptomima iz različitih funkcijskih cjelina toga sustava. Kako se posljednjih godina povećao broj dostupnih lijekova, ukazuje se potreba trajne provjere saznanja o dijagnostici i liječenju ove bolesti putem medicine temeljene na dokazima. Time se nameće i potreba kontinuiranog obnavljanja nacionalnih i međunarodnih smjernica, u našem slučaju, na razini regionalnih smjernica Europskog odbora za liječenje i istraživanje multiple skleroze (engl. ECTRIMS, European Committee of Treatment and Research in Multiple Sclerosis) i Europske neurološke akademije (engl. EAN, European Academy of Neurology) s ciljem omogućavanja najbolje medicinske terapije za svakog bolesnika, koja je temeljena na individualiziranom pristupu. Temelji novih smjernica su nedavno ažurirane EAN- ove preporuke za razvoj smjernica, koje su rezultat iscrpnog istraživanja literature do prosinca 2016. godine. S obzirom na rizik od sistemske pogreške, kvaliteta dokaza za svaki ishod bila je stupnjevana u četiri kategorije kako slijedi: vrlo visoka, visoka, niska i vrlo niska. S obzirom na kvalitetu dokaza te omjera rizika i dobrobiti preporukama je pridružena snažna i slaba jačina. Pozornost istraživanja bila je usmjerena na nekoliko najvažnijih pitanja, koja su obuhvaćala uspješnost liječenja, odgovor na primijenjenu terapiju, strategiju za prepoznavanje odgovarajućeg odgovora i sigurnost, te terapijsku strategiju liječenja multiple skleroze u trudnoći. Smjernicama su obuhvaćeni svi lijekovi koji modifi ciraju tijek bolesti, a koji su odobreni od strane Europske agencije za lijekove (engl. EMA, European Medicine Agency). U posebne skupine raspoređeni su bolesnici s klinički izoliranim sindromom koji ne ispunjavaju dijagnostičke kriterije za klinički defi nitivnu MS, dok su bolesnici s dokazanom MS podijeljeni s obzirom na različite kliničke podtipove MS-a sukladno važećim dijagnostičkim smjernicama

It is estimated that over one billion of people around the globe have low serum values of vitamin D, therefore, we can consider vitamin D deficiency as a pandemic and public health problem. Geographic position of Croatia, especially the continental part of the country, is a risk factor for the development of deficiency of vitamin D in the population. The aim of these guidelines is to provide the clinicians with easy and comprehensive tool for prevention, detection and therapy of vitamin D deficienney in healthy population and various groups of patients. They were made as a result of collaboration of clinicians of different backgrounds who are dealing with patients at risk of vitamin D deficiency. These guidelines are evi- dence-based, according to GRADE-system (Grading of Recommendations, Assessment, Development and Evaluation), which describes the level of evidence and strength of recommendation. The main conclusions address the recommended serum vitamin D values in the population which should be between 75 and 125 nmol/L and defining recommended preven- tive and therapeutic dosages of vitamin D in order to reach the adequate levels of serum vitamin D.

Procjenjuje se da više od milijarde ljudi diljem svijeta ima niske koncentracije vitamina D zbog čega se s pravom govori o „pandemiji“ hipovitaminoze D te se razmatraju teške posljedice za javno zdravstvo. Geografski položaj Republike Hrvatske, posebice kontinentalnog dijela zemlje, čimbenik je rizika od pojave nedostatka vitamina D u populaciji. Cilj je ovih smjernica pružiti kliničarima jasan i jednostavan alat za prevenciju, prepoznavanje i liječenje nedostatka vitamina D u zdravoj populaciji i u različitih skupina bolesnika. Ove su smjernice nastale suradnjom kliničara različitih disciplina koji se bave brojnim aspektima skrbi o bolesnicima u riziku od razvoja nedostatka vitamina D. Utemeljene su na dokazima, prema sustavu GRADE (engl. Grading of Recommendations, Assessment, Development and Evaluation) koji uz snagu dokaza opisuje i razinu preporuke. Temeljni zaključci ovih smjernica odnose se na preporučenu populacijsku koncentra ciju vitamina D u krvi koja iznosi 75 – 125 nmol/L te na defi niranje preventivnih i terapijskih doza vitamina D za postizanje njegovih preporučenih koncentracija

Invited lecture and round table symposium on teaching in medicine with emphasis on teaching communication skills and practical and clinical skills in undergraduate longitudinal course Fundamentals of medical skills at University of Zagreb School of Medicine.

Purpose: Th is is prospective study designed to follow up pregnancies of women with epilepsy treated with lamotrigine (LTG) and their off spring in order to provide additional data of teratogenic risk of LTG and to assess eff ects of preconception counseling and signifi cance of drug monitoring. Method: Th e data obtained from pregnant women included their age, previous abortions, parity, duration and therapy of epilepsy. Th e current pregnancy data included pregnancy planning, periconceptional folic acid intake, frequency of seizures, adjustment of LTG doses and outcome of pregnancy. Adjusted LTG doses after pregnancy were also collected. Results: Six from 23 women had adverse eff ects: 1 elective termination of pregnancy, 1 intrauterine fetal death, 2 spontaneous abortions and 2 preterm deliveries. Th ere were no congenital malformations in the off spring. Th ere was large inter-patient variation during LTG monitoring and in the need for dose adjustment. No maternal toxicity of lamotrigine was observed. Planned pregnancy enabled proper periconceptional folic acid supplementation. Women with pregnancy planning and folic acid intake delivered babies with higher values of birth weight and height. All live-births are prospectively surveyed by Paediatricians and till now no adverse eff ects were noted. Conclusion: Th is survey is 1st phase of an ongoing prospective study including pregnant women with epilepsy treated with all types of AEDs. Th ese data indicate that treatment with LTG during pregnancy might be relatively safe. Pre-pregnancy counseling and individual approach to every woman and monotherapy with minimal eff ective LTG dose with frequent drug monitoring enlarges possibility for successful pregnancy.

Multiple sclerosis is an autoimmune inflammatory demyelinating disease of the central nervous system, characterized by multifocal inflammatory destruction of myelin, axonal damage and loss of oligodendrocytes. The disease is carried through two stages: inflammatory and degenerative. The most common form of disease in approximately 85%of the cases is RRMS (relapsing- remitting form). The treatment ofMS is devided into: treatment of the acute phase of illness, prevention of new relapses and disease progression, and symptomatic treatment. Most of the changes in treatment of multiple sclerosis and most of the news in recent years concerning new drugs are used in the treatment of progression of the disease and prevention of disease relapses. Some of these drugs are registrated in most Europian countries and USA, and others are in various stages of research.

Traumatic brain injury analysis of neuropsyhological consequences

Role of transcranial Doppler ultrasound in assessment of stroke outcome.

Role of transcranial Doppler ultrasound in differentiating ischemic and hemorrhage strokes

The dissections of craniocervical arteries is considered infrequent cause of stroke.

Vertebral arteries are responsible for blood supply of posterior parts of the brain. Vertebral artery hypoplasia is an inborn condition with unknown incidence and etiology. It may be a cause of some neurological disorders such as migraine with aura, cerebellar ischemia, vertebral artery dissection or eartly atherosclerotic changes.

Glavobolja je jedan od najčešćih simptoma s kojima se susrećemo u svakodnevnom životu i zbog čega se javljamo liječniku. Podrazumijeva bol u glavi, trajnu ili povremenu, rijetku ili učestalu, difuznu, koja zahvaća cijelu glavu ili lokaliziranu, pulsirajuću, tupu, stezajuću, naglu ili kroničnu. Vrlo često popratni je simptom mnogih bolesti. Većina ljudi povremene glavobolje prihvaća kao sastavni dio života, no nagla i jaka glavobolja s burnim početkom može biti znak ozbiljne i teške bolesti. Smatra se da 15 do 20 posto ljudi pati trajno ili povremeno od glavobolja, a u 90 posto slučajeva simptom su blagog poremećaja koji se relativno lako može otkloniti. Češće su u drugoj životnoj dobi (između 25 i 65 godina), a izloženiji su žene, urbana populacija te osobe čije zanimanje zahtijeva boravak u zatvorenim prostorijama uz sjedenje, psihički napor i koncentraciju. Najpoznatija i jedna od najčešćih vrsta glavobolje koja se javlja periodično je migrena. Od nje pati između osam i 20 posto pučanstva. Učestalost je različita u različitim klimatskim područjima, a ovisi i o dobi, spolu te načinu života. Češća je u gradskim sredinama, ili se barem u gradu bolesnici češće javljaju liječniku, i kod žena (dva do tri puta češća nego kod muškaraca). Jer većina istraživanja nalazi uzrok u povezanosti djelovanja hormona i pojave napadaja migrene (migrenski napadaj najčešće su povezani s menstruacijom, bilo na početku, u sredini ili na kraju ciklusa). Migrena je dobroćudna, ponavljajuća glavobolja i nije simptom ničega drugog. Bolesnik nema nikakvih simptoma između napadaja. Iako je rjeđa u djetinjstvu i u osoba treće životne dobi, može početi već u djetinjstvu i trajati do sedamdesete godine. Većina ljudi koji boluju od migrene prvi napadaj doživi prije dvadesete godine, a otprilike jedan od osam i prije desete godine. Migrena se rijetko javi prvi put nakon pedesete godine. U Europi od migrene boluje najmanje 65 milijuna ljudi, što uzrokuje milijune izgubljenih radnih dana, pa migrena, uza zdravstvene, ima i jasne društveno-ekonomske implikacije.

Whiplash injury - a mediocolegal issue

Glavobolja je jedan od najčešćih simptoma s kojima se susrećemo u svakodnevnom životu i zbog čega se javljamo liječniku. Najpoznatija i jedna od najčešćih vrsta glavobolje koja se javlja periodično je migrena. Od nje pati između 8 i 20% pučanstva.

Cilj ovog rada bio je ustanoviti i prikazati neurološke komplikacije u živućih pacijenata sa transplantiranim srcem u trenu istraživanja i ustanoviti njihov značaj u odnosu na druge meguće komplikacije. U istraživanju je sudjelovalo 19 ispitanika s transplantiranim srcem u dobi od 19-63 godine te 19 zdravih ispitanika ujednačenih po dobi i spolu. Analizirani su anamnestički podaci (fakt. rizika, navike te prisutnost postop. komplikacija, duljina i vrsta imunosupr. terapije u bolesnika sa transplantiranim srcem), neurološki status, rezultati spec. neurološke obrade, tj. pretraga kojima su obje skupine ispitanika bile podvrgnute (EEG, EMNG, BAER, TCD, TCD detekcija embolusa, CDFI, CT mozga, MMS, testovi depresije te lab.-biokem. analize krvi). Istraživanje je pokazalo da se u bolesnika s transplantiranim srcem u odnosu na kontrolnu skupinu najčešće radi o tegobama iz okvira cerebrovask. insuficijencije i izraženim polineuropatskim promjenama perif. živaca. Ti podaci podupiru hipotezu da je u bolesnika s transplantiranim srcem važno neurološko praćenje, pravodobna detekcija neuroloških komplikacija i korekcija doze lijekova kako bi se smanjio morbiditet i mortalitet zbog neurol posttranspl. komplikacija.

Whiplash injury is medico-legal issue.

Multiple sclerosis is a disease of the central nervous system, beginning most often in late adolescence and early adult life, and expressing itself by recurrent attacks of spinal cord, brainstem, cerebellar, optic nerve and cerebral dysfunction, the result of foci of myelinated fiber destruction. In this retrospective study, 280 patients hospitalized at University Department of Neurology during the last three years were evaluated. Study results showed 104 (60%) patients to have suffered either acute or chronic pain syndrome at some time during the course of disease. Six (2.1%) patients with acute pain syndromes had episodes of paroxysmal pain attacks in the trigeminal nerve distribution. Chronic pain syndromes, present for a mean duration of 4.2 years occurred in 154 (55%) patients and included headache in 38% , cervical and lumbosacral syndrome in 58%, and painful leg spasms in 4% of study patients.

Multipla skleroza (MS) je upalna autoimuna demijelinizacijska bolest središnjeg živčanog sustava karakterizirana multifokalnom upalnom destrukcijom mijelina, oštećenjem aksona i gubitkom oligodendrocita. Najčešći oblik bolesti, u otprilike 85% slučajeva je RRMS (relapsno-remitentni oblik). Liječenje MS dijelimo na ; liječenje akutne faze bolesti, prevenciju novih relapsa i progresije bolesti te simptomatsko liječenje. Kod novodijagnosticiranih bolesnika te u akutnim fazama pogoršanja bolesti, odnosno u relapsima bolesti, terapijski primjenjujemo kortikosteroide i to tzv. &laquo ; ; pulsnu kortikosteroidnu terapiju&raquo ; ; , primjenom metilprednizolona (Solu-Medrol) i.v. (intravenozno) 500-1000 mg/dan u 250 ml fiziološke otopine u kratkim infuzijama (kroz 30-45 minuta) tijekom 5 dana. U bolesnika koji u akutnoj fazi bolesti ne reagiraju na liječenje kortikosteroidima moguća je primjena plazmafereze – sedam sukcesivnih plazmafereza svaki drugi dan ili se pak mogu primijeniti i IVIg (i.v. imunoglobulini) u dozi od 0, 4 g/kg dnevno kroz pet dana. Od 1993. godine u profilaktičkom liječenju pogoršanja bolesti kao jedna od vrsti imunomodulacijskog liječenja koje mijenja prirodni tijek bolesti oboljelih od multiple skleroze koriste se interferoni beta I monoklonalna antitijela (Mabs), koja spadaju u klasu biotehnoloških lijekova pokazuju se obećavajućim u liječenju brojnih poremećaja uključujući upalne i autoimune bolesti kao što je MS. Izgledaju privlačna terapijska mogućnost jer omogućuju selektivnu modulaciju definiranih molekula. Što se tiče simptomatskog liječenja, najvajžnije je liječenje spasticiteta, malaksalosti, smetnji mokrenja, ravnoteže, vrtoglavica, tremora, boli te promjena raspoloženja.

Parkinsonova bolest (PB) progresivni je poremećaj označen određenom kliničkom slikom i patološkim promjenama. Prvi ju je opisao 18i7. godine James Parkinson. Incidencija Parkinsonove bolesti (broj novih slučajeva u određenom prostoru i vremenu) najnižaje u Kini, Japanu i Libiji i iznosi od i, 5 do io, z oboljelih na ioo 00o stanovnika, dokje najviša u populaciji Rochestera 24/100 000. Prevalencija kojom se pokazuje ukupan broj postojećih slučajeva u nekoj populaciji u određenom vremenu je varijabilna, i ona je od 1o do 405 bolesnika na ioo 00o stanovnika. Različitosti rezultata u provedenim studijama, tj. istraživanjima Parkinsonove bolesti pridonose razlike u prepoznavanju Parkinsonove bolesti, neujednačeni kriteriji za dijagnozu, te obujam populacije koja se ispituje u različitim dijelovima svijeta. I incidencija i prevalencija Parkinsonove bolesti rastu s povećanjem starosti populacije koja se ispituje. Epidemiološke studije upozoravaju i na nešto češću zahvaćenost muškaraca u odnosu prema ženama (u većini studija taj je odnos ispod 2a, a u kineskoj populaciji 3:1).

Over the past twelve years, beta interferons la and lb have been inereasingly used as immunomodulatory agents in the treatment of multiple sclerosis as well as for prophylaxis of disease progression. In Croatia, the cost of beta interferons 1a and lb has been covered by the Croatian Institute of Health Insurance since 1997. Despite numerous doubts about their real benefit, having in mind their price, side effects and occurrence of neutralizing antibodies, numerous clinical trials have confirmed their efficacy The most efficient arc interferon beta la (Rebif© in a dose of 12 MIU, subcutaneously, three times per week), interferon beta 16 (Betaferon® in a dose of 8 MIU, subcutaneously, every other day) and interferon beta-la (Avonex® in a dose of 6 MIU weekly intramuscularly).

Nema.

Medicinska i patofiziološka definicija smrti uvelike se prornijenila tijekom dvadesetog stoljeća. Središte pažnje pomaknutoje sa "stanja srca" prema "stanju mozga". Promjene u stavovima počele su kada je počelo eksperimentalno proučavanje povišenog intrakranijskog tlaka. Tada su opisani bolesnici koji su preminuli zbog zastoja disanja, a ne zbog prestanka rada srca. Klinička opservacija vodila je zaključku da se u ovakvim slučajevima disanje prekida, a srce nastavlja kucati. Tek 1968. godine Ad hoc komitet Harvardskog medicinskog fakulteta sačinio je prijedlog preporuka o moždanoj smrti. U početku se upotrebljavao termin "nepovratna korna", što je katkad uzrokovalo zabunu s obzirom da "ireverzibilna koma" označava sasvim drukčiji klinički entitet. Konferencija Kraljevskog medicinskog društva 1976. godine predložila je zakonik prema kojem smrt moždanog debla znači smrt mozga. Kod nekih bolesnika s cerebrovaskularnim bolestima, osobito onih s masivnim intrakranijskim krvarenjima, velikim ishemijskim moždanim udarom i subarahnoidalnim krvarenjem, dolazi do povišenja intrakranijalnog tlaka iznad vrijednosti sistemskog arterijskog tlaka s posljedičnim prekidom moždane cirkulacije, što rezultira smrću mozga a da srce i dalje radi. Da bi se proglasila smrt mozga, moraju biti zadovoljeni propisani klinički kriteriji i potvrdni testovi. U situacijama kada se nedvojbeno utvrdi smrt mozga može se prekinuti s umjetnim održavanjem vitalnih funkcija cerebrovaskularnih bolesnika, ali samo u svrhu transplantacije organa. Dok su odredene situacije umjetnog održavanja vitalnih funkcija cerebrovaskularnih bolesnikajasne i za njih postoje jasne smjernice, npr. postupci s bolesnicima koji su potencijalni donori organa, brojnije su situacije za koje još nemamo jasnih smjernica ni općeprihvaćenih rješenja, npr., do kada umjetno održavati vitalne funkcije cerebrovaskularnih bolesnika.

Pod pojmom vrtoglavice najčešće razumijevamo poremećaj orijentacije u prostoru koji se manifestira snažnom iluzijom o kretanju u prostoru. To je neodreden izraz koji bolesnici upotrebljavaju kako bi opisali nekoliko posve različitih subjektivnih stanja. Stoga je potrebno dobiti točan opis subjektivnog doživljaja podrobnijim riječima, a ne samo "vrti mi se". Uzroci vrtoglavice mogu biti različiti. Ako je riječ 0 oštećenjima različitih moždanih struktura, uzrok je centra/nog podrijetla, pri oštećenjima struktura unutrašnjeg uha, uzrok je perifernog podrijetla, a vrtoglavice koje nastaju npr. zbog upotrebe nekih lijekova, pada krvnog tlaka različitog uzroka, infekcija, bolesti žlijezda s unutrašnjim lučenjem, vaskulitisa, bolesti krvi kao što su anemija, policitemija ili disproteinemije, govorimo o uzrocima sistemskog podrijetla. Odnos izmec~u perifernih i centralnih uzroka vrtoglavica je 5 - 6 : 1. U perifernih oštećenja uz vrtoglavicu je češće prisutan gubitak sluha, mučnina, povraćanje, znojenje i specifičan neurološki znak- nistagmus (tj. nevoljni trzaji očne jabučice u odret~enom smjeru) koji je pokazatelj poremećene funkcije centra za ravnotežu u unutrašnjem uhu. Ovisno o mjestu oštećenja, različita je brzina i smjer nevoljnih trzaja očne jabučice. Centralni uzroci vrtoglavice su rjec~i. Sistemski uzroci aficiraju periferne i/ili centralne strukture. Osim u slučajevima kada je vrtoglavica izazvana otrovnim proizvodima, obično postoje i drugi neurološki znaci i ispadi. Bolničko je liječenje potrebno sumnja li se na infarkt moždanog stabla, malog mozga te u teže izraženih simptoma.

Moždani udar je akutno neurološko zbivanje koje nastaje zbog poremećaja moždane cirkulacije i posljedične premale opskrbe određenih dijelova mozga kisikom i hranjivim tvarima, rezultat čega je oštećenje dijela mozga i funkcija kojima upravlja taj dio mozga. U većini razvijenih zemalja svijeta treći je uzrok smrti medu odraslom populacijom, nakon srčanih i malignih oboljenja, te vodeći uzrok invaliditeta. U jednoj trećini slučajeva moždani udar završava smrću, druga trećina bolesnika postaju teški invalidi, a samo trećina zadovoljavajuće se oporavi ili kod njih zaostane samo manji invaliditet. Iz tih podataka očito je kako moždani udar nije samo zdravstveni problem pojedinca i njegove okoline, nego ima golem utjecaj na gospodarske i socio-ekonomske prilike u društvu. Od cerebrovaskularnih bolesti svake godine u Hrvatskoj umre gotovo 8500 stanovnika, pa je, s bolestima srca, to prvi uzrok smrtnosti u nas. Najpoznatiji čimbenici rizika za nastanak moždanog udara su: dob, spol, rasa, naslijede, povišeni krvni tlak, srčane bolesti, pušenje, šećerna bolest, povišene masnoće u krvi, alkoholi, zam, stres, tjelesna neaktivnost, prekomjerna tjelesna težfna i nezdrava prehrana.

Evaluation of functional status in MS patients during 12 months of beta interferon therapy.

Multipla skleroza (MS) je kronična upalna autoimuna demijelinizacijska bolest središnjeg živčanog sustava. U ovoj smo studiji intervjuirali 100 nasumce odabranih bolesnika, koji imaju dijagnosticiranu MS kroz različito dugi period. Analizirali smo opće karakteristike (dob, spol, zanimanje, bračni status, broj djece, neke podatke iz osobne i obiteljske anamneze), vrstu liječenja, tip bolesti, sadašnje zdravstveno stanje ili kvalitetu života. Bolesnici su mlađe ili srednje životne dobi. Inicijalni simptomi su subjektivne osjetne smetnje, smetnje vida, slabost jednog ili više udova, dvoslike, vrtoglavica, smetnje ravnoteže, smetnje sfinktera.

Background: Lesions of the pineal gland constitute 0, 4-I, 0% of all intracranial tumors. The most common clinical symptoms related are headache, vertigo, visual disturbances and less often vomiting, ophthalmic symptoms and epilepsy. So far details on epileptic seizures were not presented. The aim of this study is to present clinical characteristics of epilepsy and EEG findings in five children with cystic lesions of the pineal region. Method: The patients are two boys and three girls aged I I to IS years with epilepsy as presenting symptom. All examinees had MRI verified cystic lesion of the pineal region. Diagnostic work up excluded all other possible etiology for symptomatic epilepsy. The size of the lesions varied from 8xAx 10 mm to ISx 12x 10 mm in diameter. Results: Three children had generalized epilepsy (absance, grand mal). one had secondary generalized and one partial complex seizures. All children had abnormal epileptic EEG recordings ranging from focal spike or sharped-waves to diffuse paroxismal polyspike, spikewaves complexes and were put on valproate therapy. Stabilization of epilcptic scizures in all children was obtained over 6 months to 2 ycars follow-up period. On subsequent MRI examination in six months intervals no changes were noticed in comparison to initial findings. Therefore neurosurgical intervention wasn't considered as yet necessary and clinical, EEG and MRI follow up was recommended. Conclusion: In our patients, children with MRI verified cystic Iesions of the pineal region epileptic seizures were absance, grand mal, partial complex and partial seizures with secondary generalization. Epilepsy was stabilized by administration of antiepileptic drug.

Bolest je češća u žena (1, 77:1), najčešće se javlja između 20.-te i 45.-te godine života. Etiologija bolesti je još uvijek nepoznata (genetska predispozicija, spol, alergija, virusna infekcija, autoimuna reakcija, trauma, fizički ili emocionalni stres). U patogenezi bolesti sudjeluju aktivirani T-limfociti koji uzrokuju endotelijalne promjene krvno-moždane barijere, izlučuju upalne medijatore i potiču kaskadu upale. U nastanku bolesti značajna je uloga interferona gama koji su proizvedeni iz aktiviranih T-stanica, klase TK1, koji aktivira makrofage na produkciju proteaza i TNF-a (tumor necrosis factor) koji uništavaju oligodendrocite pospješujući nastanak i progresiju bolesti. Bolest može imati benigni i1i maligni tijek, a prema obliku može biti ; relapsno-remitentna MS - RRMS, sekundarno progresivna - SPMS, primarno progresivna - PPMS i progresivno-relapsirajuća - PRMS. Najčešći oblik bolesti, u otprilike 85% slučajeva je RRMS. Liječenje MS dijelimo na ; liječenje akutne faze bolesti, prevenciju novih relapsa i progresije bolesti te simptomatsko liječenje. Kod novodijagnosticiranih bolesnika te u akutnim fazama pogoršanja bolesti, odnosno u relapsima bolesti, terapijski primjenjujemo kortikosteroide i to tzv. "pulsnu kortikosteroidnu terapiju", primjenom metilprednizolona (Solu-Medrol) intravenozno 500-1000 mg/ dan u 250 ml fiziološke otopine u kratkim infuzijama (kroz 30-45 minuta) tijekom 5 dana. Uz kortikosteroide daje se i blokator histaminskih H-2 receptora (ranitidin), acetazolamid te nadomjesna terapija kalijem tijekom tri tjedna. Nuspojave primjene kortikosteroida su: hirzutizam, osteoporoza, akne, katarakta, hipertenzija, duodenalni ulkus, psihoza te poremećaj koncentracije glukoze u krvi. Kontraindikacije za njihovu primjenu su ; aktivna upala, loše regulirani dijabetes te psihoza. U bolesnika koji u akutnoj fazi bolesti ne reagiraju na liječenje kortikosteroidima moguća je primjena plazmafereze - sedam sukcesivnih plazmafereza svaki drugi dan. Ukoliko je liječenje visokim dozama kortikosteroida neuspješno mogu se primijeniti i intravenozni (IVIg) i.v. imunoglobulini u dozi od 0, 4 g/kg dnevno kroz pet dana. Nuspojave primjene imunoglobulina mogu biti vezane uz njihovu intravenoznu primjenu, uz dozu imunoglobulina te uz prijenos infektivnih agenasa (hepatitis C virus) i priona. Od nuspojava vezanih za i.v. primjenu imunoglobulina najznačajnije su ; glavobolja, groznica, tresavica, crvenilo lica, križobolja te najopasnija i najteža - anafilaktički šok. Uz dozu IVIg vezane su slijedeće nuspojave ; hematološke (neutro i limfopenija, porast viskoznosti plazme), dermatološke (osip, urtikarija, ekcem), aseptični meningitis, renalne (tubularna oštećenja). Unazad više od deset godina u profilaktičkom liječenju pogoršanja bolesti kao jedna od vrsti imunomodulacijskog liječenja koje mijenja prirodni tijek bolesti oboljelih od multiple skleroze koriste se interferoni beta. Njihov mehanizam djelovanja nije u potpunosti poznat ali se zna da imaju antivirusni, imunomodulacijski i antiproliferativni učinak. Utječu na povećanje broja i aktivaciju CD8 supresorskih stanica čiji je broj smanjen u oboljelih od multiple skleroze, inhibiraju sekreciju interferona-gama koji pogoduje nastanku i progresiji bolesti, inhibiraju interferonom-gama induciranu ekspresiju antigena klase II MHC-a na glijalnim stanicama, utječu na pad limfotoksina (LT) i TNF koji oštećuju fiznkciju oligodendrocita i pospješuju astrogliozu čime je smanjena mogućnost prijelaza aktiviranih imunoloških stanica kroz krvno-moždanu barijeru i povećavaju TK2 citokine ; interleukin 4 (IL-4, IL-10) potičući njihovu produkciju kao i produkciju transformirajućeg čimbenika rasta-beta (TGF-beta) iz T-helper stanica. U liječenju multiple skleroze u svijetu se upotrebljavaju rekombinirani interferonibeta ; glikozilirani oblik kao interferon-beta la, koji je sličniji prirodnom humanom beta interefronu (Rebif~-Serono i Avonex~-Biogen, registriran je na tržištu Europe, Kanade i Amerike 1998. godine), te neglikozilirani oblik kao interferon beta lb (Betaseron~'-Berlex Laboratories i Betaferon~-Schering AG) za učinkovitost kojega od 1993. godine postoji provedena prva klinička studija. Interferoni-beta la proizvode se iz stanica sisavaca, zbog čega su po svojoj strukturi sličniji prirodnom humanom beta interferonu, dok se interferoni beta lb proizvode iz kultura bakterije E. coli. U svijetu je provedeno više značajnih kliničkih studija kojima se testirala i usporedivala učinkovitost pojedinih navedenih interferona u liječenju bolesnika oboljelih od različitih oblika MS, prvenstveno oboljelih od RRMS ovisno o vrsti primijenjenog beta interferona u odnosu na drugi primijenjeni beta interferon ili placebo, učestalosti primjene lijeka (jednom tjedno, tri puta tjedno, svaki drugi dan), dužini primjene lijeka (godinu, dvije, više godina), načinu primjene (s.c. = subkutano, i.m. = intramuskularno) i dozi primijenjenog lijeka te invalidnošću na početku i na kraju primjene lijeka prema EDSS skali (tj. skali invaliditeta kojom se invaliditet oboljelih od multiple skleroze boduje od 0 za uredan neurološki status, do 10 kada nastupa smrt bolesnika). Vrijednost pojedinog beta interferona ocjenjivala se sa brojem relapsa (povrata ili pogoršanja bolesti) u bolesnika, progresijom bolesti, smanjenjem invaliditeta prema EDSS skali za 1 bod, smanjenjem broja aktivnih demijelinizacijskih lezija na magnetskoj rezonanci (MR), te smanjenjem opsežnosti lezija na MR u razdoblju primjene lijeka u bolesnika. Najpoznatije kliničke studije su slijedeće ; prva multicentrična, randomizirana, dvostruko slijepa, placebo kontrolirana studija iz 1993. g. u bolesnika oboljelih od RRMS (usporedba primjene beta interferona lb i placeba), PRISMS studija (usporedba primjene dviju različitih doza beta interferona la- Rebifa~ 22 mcg (6MIU) s.c. 3x tjedno i Rebifa~' 44 meg (12MIU) s.c. tri puta tjedno), SPECTRIMS (Secondary Progressive Efficiacy Clinical Trial in MS), ETOMS (Early Treatment of Multiple Sclerosis With Rebif), EVIDENCE (Evidence for Interferon Dose Effect: European - North American Comparative Efficacy trials - komparativna studija učinkovitosti primjene Rebifa~ i Avonexa"), OWIMS (usporedba primjene Rebifa® u dozi 22 mcg s.c. i 44 mcg s.c. jednom tjedno).

Procjena funkcionalnog statusa bolesnika s relapsno-remitirajućom multiplom sklerozom na terapiji beta-interferonima.

Whiplash injury is one of the most common injuries in traffic accidents. Patients who suffer a whiplash injury may have sprain and partial rupture of cervical musculature, sprain of the esophagus and larynx, lesions of temporomandibular joints, or injury of proprioception receptors located in the neck. The aim of the study was to estimate whether subjects who had suffered a whiplash injury experienced loss of proprioception, which was defined as the ability of repetitive predetermined head positioning. The study included 60 patients (age range 20-50 years) with whiplash injury and 60 asymptomatic age- and sex-matched control subjects. The patient ability to accomplish a defined head position during rightward and leftward cervical spine rotation at 30° angle was assessed by repeat measurements using Cervical Measurement System three months after medical treatment. The study showed the patients who had sustained a whiplash injury to have statistically significantly poorer results as compared with control subjects (p>0.001). Results of the study support the hypothesis that subjects with whiplash injury have worse perception of the head position, which may pose a disturbing problem in their daily activities.

The monitoring of the recovery of femoral muscles , after the knee joint injury, is possible by the method of ultrasound measurement of th muscular volume. In a clearly defined longitudinal study, our object was to standardize the method of ultrasound measurement of muscular volume and to evaluate its adequacy in practical application in quadriceps muscle rehabilitation. The results showed significant decrease of muscular volume after joint immobilization on injured leg and a significant increase of volume after rehabilitation...

Assessment of EDSS during beta-interferon therapy.

INTRODUCTION: Beta-interferon treatment reduces number of relapses and probably slows down progression of remitting-relapsing multiple sclerosis (RRMS). The study objective was to compare functional status of RRMS patients on beta-interferon therapy. MATERIALS AND METHODS: Twenty patients (9 males and 11 females ; 35, 75+/-8, 25 years (mean+/-SD age) with RRMS were treated with beta-interferon at University Department of Neurology, Sestre milosrdnice University Hospital: 7 patients were treated with interferon beta 1b (9, 6 MIU every other day) and 13 patients were treated with interferon beta 1a (6 MIU 3 times weekly). Kurtzke's Expanded Disability Status Score (EDSS) was recorded at baseline and six months after initiation of beta-interferon therapy. RESULTS: In interferon beta 1a group average EDSS score before therapy was 3.00 and after six months of therapy it decreased to 2, 92. In interferon beta 1b group average EDSS was 3.07 before therapy and decreased to 3, 00 after six month of treatment The average EDSS score was slightly smaller after six months of beta-interferon treatment in both groups, but the difference did not reach statistical significance (p=0.17 in interferon beta 1a group ; p=0.36 in interferon beta 1b group). There was no statistically significant difference in EDSS score in all patients before and six months after interferon therapy (p=0.083). CONCLUSION: Results of this study, in small group of RRMS patients showed only slight benefit of beta-interferon therapy. However, further research involving larger number of patients is required to get additional information about functional status of multiple sclerosis patients treated with beta-interferon.

Multipla skleroza (MS) je upalna autoimuna demijelinizacijska bolest središnjeg živčanog sustava karakterizirana multifokalnom upalnom destrukcijom mijelina, oštećenjem aksona i gubitkom oligodendrocita. Bolest je češća u žena (1, 77:1), najčešće se javlja između 20-te i 45-te godine života. Etiologija bolesti je još uvijek nepoznata (genetska predispozicija, spol, alergija, virusna infekcija, autoimuna reakcija, trauma, fizički ili emocionalni stres). Bolest može imati benigni ili maligni tijek, a prema obliku može biti ; relapsno-remitentna MS – RRMS, sekundarno progresivna - SPMS, primarno progresivna – PPMS i progresivno-relapsirajuća – PRMS. Najčešći oblik bolesti, u otprilike 85% slučajeva je RRMS. Liječenje MS dijelimo na ; liječenje akutne faze bolesti, prevenciju novih relapsa i progresije bolesti te simptomatsko liječenje. Kod novodijagnosticiranih bolesnika te u akutnim fazama pogoršanja bolesti, odnosno u relapsima bolesti, terapijski primjenjujemo kortikosteroide i to tzv. &laquo ; pulsnu kortikosteroidnu terapiju&raquo ; , primjenom metilprednizolona (Solu-Medrol) i.v. (intravenozno) 500-1000 mg/dan u 250 ml fiziološke otopine u kratkim infuzijama (kroz 30-45 minuta) tijekom 5 dana. Uz kortikosteroide daje se i blokator histaminskih H-2 receptora (ranitidin), acetazolamid te nadomjesna terapija kalijem tijekom tri tjedna. Nuspojave primjene kortikosteroida su ; hirzutizam, osteoporoza, akne, katarakta, hipertenzija, duodenalni ulkus, psihoza te poremećaj koncentracije glukoze u krvi, a kontraindikacije za njihovu primjenu su ; aktivna upala, loše regulirani dijabetes te psihoza. U bolesnika koji u akutnoj fazi bolesti ne reagiraju na liječenje kortikosteroidima moguća je primjena plazmafereze – sedam sukcesivnih plazmafereza svaki drugi dan. Unazad deset godina u profilaktičkom liječenju pogoršanja bolesti kao jedna od vrsti imunomodulacijskog liječenja koje mijenja prirodni tijek bolesti oboljelih od multiple skleroze koriste se interferoni beta. Njihov mehanizam djelovanja nije u potpunosti poznat ali se zna da imaju antivirusni, imunomodulacijski i antiproliferativni učinak. Rekombinirani beta interferoni odobreni su za liječenje RRMS ali se diskusija nastavlja o njihovoj stvarnoj učinkovitosti, nuspojavama i cijeni. Meta-analiza objavljenih randomiziranih placebo-kontroliranih studija o njihovoj primjeni u bolesnika sa RRMS (u razdoblju od 1993-2002) metodom Cochrane Collaboration pokazala je da ; blago reduciraju broj bolesnika koji su imali egzacerbacije tijekom prve godine liječenja te da je klinički učinak poslije prve godine primjene nesiguran i potrebne su nove studije o dugoročnoj primjeni rekombiniranih oblika beta interferona te cost-effect analize (Filippini G. et al. Interferons in relapsing remitting multiple sclerosis: a systematic review. Lancet 2003 ; 361:545-52.). Liječenje beta interferonima može biti povezano i sa pojavom neutralizirajućih antitijela. Imunološke studije su pokazale da neutralizirajuća antitijela mogu prolongirati biološko vrijeme života citokina i tako djelovati povoljno. Pojava neutralizirajućih protutijela uz primjenu interferona može biti vezana uz gubitak učinkovitosti. Nuspojave primjene beta interferona su slijedeće: &laquo ; flue-like&raquo ; simptomi, promjene kože na mjestu aplikacije, povišeni jetreni testovi, depresija, alergija. Kod primjene Avonexa&reg ; moguća je i anemija a kod primjene Betaserona&reg ; i citopenija. Što se tiče simptomatskog liječenja, najvajžnije je liječenje spasticiteta, malaksalosti, smetnji mokrenja, ravnoteže, vrtoglavica, tremora, boli te promjena raspoloženja.

Procjena funkcionalnog statusa tijekom beta- interferonske terapije u bolesnika s relapsno- remitirajućem obliku multiple skleroze.

Summary Twenty patients (11 females and 9 males) with remitting relapsing-multiple sclerosis (RRMS) were treated with beta interferon at University Department of Neurology, Sestre milosrdnice University Hospital. Thirteen patients were treated with interferon beta-1a (6 MIU 3 times weekly) and seven patients with interferon beta-1b (9, 6 MIU every other day). The Expanded Disability Status Scale (EDSS) was recorded before interferon therapy and six months after initiation of interferon therapy. Average EDSS score was slightly smaller after six months of interferon therapy in both groups, but the difference was not statistically significant (p=0.17 in interferon beta-1a group and p=0.36 in interferon beta-1b group). Results in this small group of patients showed early improvement in functional status in MS patients during interferon therapy. Further follow-up is required to get additional information about the course of functional improvement in MS patients during interferon therapy after longer period of time.

INTRODUCTION: Beta-interferon treatment reduces number of relapses and probably slows down progression of remitting-relapsing multiple sclerosis (RRMS). The study objective was to compare functional status of RRMS patients on beta-interferon therapy. MATERIALS AND METHODS: Twenty patients (9 males and 11 females ; 35, 75+/-8, 25 years (mean+/-SD age) with RRMS were treated with beta-interferon at University Department of Neurology, Sestre milosrdnice University Hospital: 7 patients were treated with interferon beta 1b (9, 6 MIU every other day) and 13 patients were treated with interferon beta 1a (6 MIU 3 times weekly). Kurtzke's Expanded Disability Status Score (EDSS) was recorded at baseline and six months after initiation of beta-interferon therapy. RESULTS: In interferon beta 1a group average EDSS score before therapy was 3.00 and after six months of therapy it decreased to 2, 92. In interferon beta 1b group average EDSS was 3.07 before therapy and decreased to 3, 00 after six month of treatment The average EDSS score was slightly smaller after six months of beta-interferon treatment in both groups, but the difference did not reach statistical significance (p=0.17 in interferon beta 1a group ; p=0.36 in interferon beta 1b group). There was no statistically significant difference in EDSS score in all patients before and six months after interferon therapy (p=0.083). CONCLUSION: Results of this study, in small group of RRMS patients showed only slight benefit of beta-interferon therapy. However, further research involving larger number of patients is required to get additional information about functional status of multiple sclerosis patients treated with beta-interferon.

Multipla skleroza je kronična upalna autoimuna demijelinizacijska bolest središnjeg živčanog sustava (mozga i kralježnične moždine) karakterizirana upalnom reakcijom i potom propadanjem mijelinske ovojnice produžetaka živčanih stanica koje služe prijenosu impulsa tj. podražaja između između živčanih stanica. Karakteristično je stvaranje "demijelinizirajućih plakova" (ožiljaka ili lezija) u strukturama mozga i kralježničkoj moždini na mjestima nestanka mijelinske ovojnice. U većine bolesnika bolest se javlja između 20-te i 45-te godine života, rijetko prije 15-te i poslije 55-te godine. Žene obolijevaju dva puta češće od muškaraca. Bolest je češća u zemljama između 40. i 65. stupnja sjeverne geografske širine, vrlo je rijetka u tropima i na Dalekom istoku. Za dijagnozu se koristi likvorska analiza i evocirani potencijali te pozitivan nalaz na magnetnsoj rezonanciji mozga i vratne kralježnice, ponekad i ostalog dijela kralježnice. U terapiji primjenjuje se pulsa kortikosteroidna terapija te interferoni uz suportivnu i fiziklanu terapiju.

Mijastenija gravis je autoimuna bolest, a najvažniji znak bolesti je osjećaj slabosti i progresivno zamaranje pri naporu. Liječenje mijastenije gravis ovisi o zahvaćenosti pojedinih mišića i težini kliničke slike. Prognoza bolesti se poboljšala zahvaljujući napretku i liječenju, tako da gotovo svi bolesnici mogu ponovo živjeti punim životom.

Alzheimerova bolest je najčešći tip ireverzibilne i napredujuće degenerativne bolesti mozga, odnosno stanica moždane kore i okolnih struktura, prvenstveno hipokampalne regije. U podlozi je neurofibrilarna degeneracija i stvaranje senilnih plakova, a posljedično dolazi do niza biokemjskih poremećaja koji uzrokuju psihotične simptome. Promjene u živčanim stanicama dovode do njihovog odumiranja. Čak i ako se dijagnosticira trajni i nepovratni oblik demencije, mnogo toga se još može učiniti u liječenju bolesnika da se nosi s bolešću. Osoba s demencijom treba biti pos liječničkim nadzorom te su potrebni redoviti pregledi neurologa, psihijatra, obiteljskog liječnika, interniste i gerijatra. Liječnik može liječiti tjelesne bolesti, probleme ponašanja te odgovoriti na brojna pitanja obitelji i okoline.

Traumatske ozljede mozga (TOM) predstavljaju veliki epidemiološki, klinički i rehabilitacijski problem. Cilj rada bio nam je prikaz uzorka, postupka liječenja i rehabilitacije(uz analizu cijene) TOM-a kod osoba koje su se u razdoblju od 2001.-2004. obratile Osiguranju Zagreb d.d. za naknadu nematerijalne štete. Zaključujući svoj rad, zalažemo se za uvođenje standardnih postupaka pri dijagnostici, liječenju i rehabilitaciji TOM-a što bi se moglo ostvariti na nacionalnoj razini, a ujedno ističemo da su preventivne aktivnosti na spriječavanju TOM-a iznimno važne obzirom na cijenu i posljedice TOM-a.

Šećerna bolest je poznati čimbenik rizika za nastanak moždanog udara. Cilj ovog istraživanja je ustanoviti povezanost težine moždanog udara i razine glukoze u krvi (GUK) na prijemu te razlikuju li se rezultati izmedu dijabetičara i nedijabetičara. Metode: U ovu prospektivnu studiju uključeno je 106 bolesnika s moždanim udarom koji su primljeni u jedinicu intenzivne skrbi unutar 6 sati od početka simptoma. Svim bolesnicima je praćena razina GUK dva puta dnevno tijekom prva 72 sata od početka moždanog udara. Za procjenu težine moždanog udara korištena je na prijemu Skandinavska skala za moždani udar (SSSp), a za ishod preživjelih bolesnika Bartelov indeks (BI). Od 106 bolesnika 28 (27%) je imalo šećernu bolest. Srednja vrijednost GUK-a na prijemu bila je 9.3 mmol/1 u dijabetičara i 6.9 mmol/1 u nedijabetičara. Srednja vrijednost SSSp nije se bitno razlikovala izmedu dijabetičara i nedijabetičara. Dijabetičari s GUK na prijemu >9.1mmol/l imali su značajno nizi SSSp (17.5) nego dijabetičari s GUK na prijemu 9.1 srednja vrijednost SSSp je bila 20.4, a kod bolesnika s GUK na prijemu 9.1 mmol/1) imali mzi BI (26.2). Nismo našli jasne povezanost: da šećema bolest utječe na težinu moždanog udara, ali postoji povezanost tog stanja i sporijeg oporavka i lošijeg ishoda bolesnika nakon moždanog udara, naročito što je veća razina GUK na prijemu.

Multipla skleroza (MS) je upalna autoimuna demijelinizacijska bolest središnjeg živčanog sustava karakterizirana multifokalnom upalnom destrukcijom mijelina, oštećenjem aksona i gubitkom oligodendrocita. U patogenezi bolesti sudjeluju aktivirani T-limfociti koji uzrokuju endotelijalne promjene krvno-moždane barijere, izlučuju upalne medijatore i potiču kaskadu upale. U nastanku bolesti značajna je uloga interferona gama koji su proizvedeni iz aktiviranih T-stanica, klase TH 1, koji aktivira makrofage na produkciju proteaza i TNF-a (tumor necrosis factor) koji uništavaju oligodendrocite pospješujući nastanak i progresiju bolesti. Bolest može imati benigni ili maligni tijek, a prema obliku može biti ; relapsno-remitentna MS – RRMS, sekundarno progresivna - SPMS, primarno progresivna – PPMS i progresivno-relapsirajuća – PRMS. Najčešći oblik bolesti, u otprilike 85% slučajeva je RRMS. Unazad deset godina u profilaktičkom liječenju pogoršanja bolesti kao jedna od vrsti imunomodulacijskog liječenja koje mijenja prirodni tijek bolesti oboljelih od multiple skleroze koriste se interferoni beta. Njihov mehanizam djelovanja nije u potpunosti poznat ali se zna da imaju antivirusni, imunomodulacijski i antiproliferativni učinak. Utječu na povećanje broja i aktivaciju CD8 supresorskih stanica čiji je broj smanjen u oboljelih od multiple skleroze, inhibiraju sekreciju interferona-gama koji pogoduje nastanku i progresiji bolesti, inhibiraju interferonom-gama induciranu ekspresiju antigena klase II MHC-a na glijalnim stanicama, utječu na pad limfotoksina (LT) i TNF koji oštećuju funkciju oligodendrocita i pospješuju astrogliozu čime je smanjena mogućnost prijelaza aktiviranih imunoloških stanica kroz krvno-moždanu barijeru i povećavaju TH2 citokine ; interleukin 4 (IL-4, IL-10) potičući njihovu produkciju kao i produkciju transformirajućeg čimbenika rasta-beta (TGF-beta) iz T-helper stanica. U liječenju multiple skleroze u svijetu se upotrebljavaju rekombinirani beta interferoni ; glikozilirani oblik kao interferon beta 1a, koji je sličniji prirodnom humanom beta interefronu (Rebif&reg ; -Serono i Avonex&reg ; -Biogen), registriran je na tržištu Europe, Kanade i Amerike 1998. godine, te neglikozilirani oblik kao interferon beta 1b (Betaseron&reg ; -Berlex Laboratories i Betaferon&reg ; -Schering AG) za učinkovitost kojega od 1993. godine postoji provedena prva klinička studija. Interferoni beta 1 a proizvode se iz stanica sisavaca, zbog čega su po svojoj strukturi sličniji prirodnom humanom betainterferonu, dok se interferoni beta 1 b proizvode iz kultura bakterije E. coli. Do danas je u svijetu provedeno više značajnih kliničkih studija kojima se testirala i uspoređivala učinkovitost pojedinih gore navedenih interferona u liječenju bolesnika oboljelih od različitih oblika MS, prvenstveno oboljelih od RRMS. Uspoređivala se učinkovitost liječenja ovisno o ; vrsti primijenjenog betainterferona u odnosu na drugi primijenjeni betainterferon ili placebo, učestalosti primjene lijeka (jednom tjedno, tri puta tjedno, svaki drugi dan), dužini primjene lijeka (godinu, dvije, više godina), načinu primjene (s.c. = subkutano, i.m. = intramuskularno) i dozi primijenjenog lijeka te invalidnošću na početku i na kraju primjene lijeka prema EDSS skali (tj. skali invaliditeta kojom se invaliditet oboljelih od multiple skleroze boduje od 0 za uredan neurološki status, do 10 kada nastupa smrt bolesnika). Vrijednost pojedinog betainterferona ocjenjivala se sa brojem relapsa (povrata ili pogoršanja bolesti) u bolesnika, progresijom bolesti, smanjenjem invaliditeta prema EDSS skali za 1 bod, smanjenjem broja aktivnih demijelinizacijskih lezija na magnestkoj rezonanci (MR), te smanjenjem opsežnosti lezija na MR u razdoblju primjene lijeka u bolesnika. Najpoznatije kliničke studije su slijedeće ; prva multicentrična, randomizirana, dvostruko slijepa, placebo kontrolirana studija iz 1993.g. u bolesnika oboljelih od RRMS (usporedba primjene betainterferona 1b i placeba), PRISMS studija (usporedba primjene dviju različitih doza betainterferona 1a - Rebifa&reg ; 22 mcg (6MIU) s.c. 3x tjedno i Rebifa&reg ; 44 mcg (12MIU) s.c. tri puta tjedno), SPECTRIMS (Secondary Progressive Efficiacy Clinical Trial in MS) , ETOMS (Early Treatment of Multiple Sclerosis With Rebif), EVIDENCE (komparativna studija učinkovitosti primjene Rebifa&reg ; i Avonexa&reg ; ), OWIMS (usporedba primjene Rebifa&reg ; u dozi 22 mcg s.c. i 44 mcg s.c. jednom tjedno). Na Tabeli 1. prikazana je analiza učinkovitosti pojedinih vrsta betainterferona (Chofflon et al. European J of Neurology 2000 ; 7:369-80.) mcg doza COPAXONE AVONEX1X33 REBIF3X22 3X44 BETAFERON8MIU %smanjenja relapsa u 1 grelapsa u 2 g 3329 9, 618 33 3729 32 3331 %povećanja vremena do 1. relapsa bez relapsa u 1 gbez relapsa u 2 g 2445 4631 59 8769 11970 113 5693 vrijeme do progresije nesposobnosti% smanjenja progresije 4 37 55 797, 7 46 15 %smanjenja T2 aktivnosti u 2 g% smanjenja T1-Gd (9 mj) 29 33 67 7853 74 Rekombinirani betainterferoni odobreni su za liječenje RRMS ali se diskusija nastavlja o njihovoj stvarnoj učinkovitosti, nuspojavama i cijeni. Meta-analiza objavljenih randomiziranih placebo-kontroliranih studija o njihovoj primjeni u bolesnika sa RRMS (u razdoblju od 1993-2002) metodom Cochrane Collaboration pokazala je da ; blago reduciraju broj bolesnika koji su inmali egzacerbacije tijekom prve godine liječenja te da je klinički učinak poslije prve godine primjene nesiguran i potrebne su nove studije o dugoročnoj primjeni rekombiniranih oblika betainterferona te cost-effect analize (Filippini G. et al. Interferons in relapsing remitting multiple sclerosis: a systematic review. Lancet 2003 ; 361:545-52.). Liječenje betainterferonima može biti povezano i sa pojavom neutralizirajućih antitijela. Imunološke studije su pokazale da neutralizirajuća antitijela mogu prolongirati biološko vrijeme života citokina i tako djelovati povoljno. Pojava neutralizirajućih protutijela uz primjenu interferona može biti vezana uz gubitak učinkovitosti. Nuspojave primjene navedenih betainterferona su slijedeće: &laquo ; flue-like&raquo ; simptomi, promjene kože na mjestu aplikacije, povišeni jetreni testovi, depresija, alergija. Kod primjene Avonexa&reg ; moguća je i anemija a kod primjene Betaserona&reg ; i citopenija. U Republici Hrvatskoj su od 1997. godine na teret HZZO-a (Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje) u upotrebi dvije vrste interferona beta ; Rebif&reg ; – interferon beta 1b (Serono) 22 mcg s.c. 3x tjedno, te Betaferon&reg ; – interferon beta 1a (Schering AG) 8MIU s.c. svaki drugi dan. Povjerenstvo za lijekove HZZO-a odobrava liječenje betainterferonom 1b ili 1a na temelju slijedećih kriterija ; dob bolesnika od 18-55 godina, sposobnost hoda najmanje 500 m bez pridržavanja (EDSS=4 ili

Once considered rare, dissection of the internal carotid artery or vertebral artery~ is an inercasingly recognized entity Craniocervical arterial disscetion is an uncommon causc of stroke in the general population, but is relatively common in patients below thc age of 40. 'I'hc early~ clinical manifestations are often subtle, however, permanent neurologic disahilin~ and death can result if the diagnosis is dclayed. The present report describes eight patients (four men and four women) with. dissection of the craniocervical arteries. Patient history was taken and clinical neurologic examinations were performed immediatelyT upon admission. Diagnostic procedures included ultrasound (CDFI and TCD) and radiologic (computed tomography and digital subtraction angiography) exami nations. The leading sy, mptoms were focal neurologic det= icits, and headache and neckache. IJltrasound findings (CDFI) were positive for vessel dissection in seven (87.~%) patients, and DSA was consistent with dissection in five (62.5%) patients and negative in one patient, whereas in tm, o patients this examination was not performed due to thc known allcrgy, to contrast medium. Five (62.5%) patients were trcated with anticoagulants, onc with platelet aggregation suppressants, and two paticnts were operated on. Six (75.0%)

Aneurizme su patološka proširenja stijenki krvnih žila zbog njihove slabosti ili bolesti. Bolesnici se najčešće žale na glavobolju, fotofobiju, kočenje šije i bolove, mučninu, povraćanje, a često su konfuzni, nemirni i poremećene svijesti. Ponekad su prisutni fokaldni znakovi poput pareze 3. moždanog živca, smetnji govora i oduzetost ekstremiteta. Ostali simptomi uključuju krvarenje na očnoj pozadini, vegetativne simptome kao što su vrućica, znojenje te oscilacije krvnoga tlaka i temperature. SAH je glavni oblik moždanog udara koji uzrokuje naglu smrt prije nego bolesnici mogu dobiti medicinsku pomoć (poneka nekoliko minuta). U dijagnostici se koriste neuoimaging metode: CT, MRI te MRA. Kod pozitivnog nalaza najbolja je operativna terapija, a ako je nalaz negativa pristupa se konzervativnom liječenju: mirovanje i lijekovi protiv boli i protiv smanjenja žilnog spazma.