Search

Nowadays, as Nature and Biology online learning evolves towards Internet technologies, questions arise as to how students with different general intelligence factors cope with online learning and how students with disabilities respond to challenges including adaptation to online learning. A study was conducted to examine the challenges that students with disabilities faced during Nature and Biology online classes. The research was carried out through a combination of quantitative (N=162 students; Grades 5, 6, 7, and 8 of primary school) and qualitative approaches (N=12 teachers). Using the Mann-Whitney U test, it was clearly shown that the g-factor of students’ intelligence was not identified as a significant predictor (p>0.05) for successful online learning. Furthermore, teachers of students with disabilities were interviewed extensively to identify how students with disabilities respond to the challenges of online learning. Consequently, it has been shown that students with disabilities can progress as well as other students when working in an online environment. Similarly, teachers’ responses indicate that while being supported by the environment (involvement from parents and teachers), students with disabilities successfully respond to the challenges of online learning.

A multicultural society is based on respect for diversity, cooperation, and acceptance. The educational system should focus on intercultural action in a culturally diverse society, which requires well-prepared and competent teachers. Teachers should have intercultural sensitivity and multicultural competence to successfully teach in a multicultural society. In the past decades, teacher educators and educational policymakers attempted to implement content related to intercultural education through teacher education study programs and various forms of teacher training. The main goal of the research was to determine the level of self-assessed intercultural sensitivity and multicultural teaching competencies of primary school teachers while placing the research study results in the context of the current literature. The Intercultural Sensitivity Scale was used to collect data on teachers’ intercultural sensitivity (Chen and Starosta, 2000). Teachers’ self-assessed multicultural competence was examined using the Multicultural Teaching Competency Scale (Spanierman et al., 2011). Both scales were back translated into Croatian. The empirical research was conducted on a sample of 127 primary school teachers from Split- Dalmatia and Dubrovnik- Neretva counties. The factor structure of the used scales was determined by exploratory and confirmatory factor analysis. The level of self- assessed intercultural sensitivity and multicultural teaching competency of teachers is analyzed using descriptive statistics. The results of correlation analysis indicate a strong positive correlation between two aspects of intercultural sensitivity and knowledge of multicultural teaching. The results of this study can be used in further research and in shaping educational policies in an environment of cultural diversity.

A multicultural society is based on respect for diversity, cooperation, and acceptance, and the educational system in a culturally diverse society should focus on intercultural action, which requires well-prepared and competent teachers. In order to successfully teach in a multicultural society, teachers should have intercultural sensitivity as well as multicultural teaching competence. In the past decades, attempts have been made to implement content related to intercultural education through teacher education study programmes and various forms of teacher training. The main goal of the research was to determine the level of self-assessed intercultural sensitivity and multicultural teaching competencies of primary school teachers while placing the research study results in the context of current literature. The Intercultural Sensitivity Scale was used to collect data on teachers' intercultural sensitivity (Chen and Starosta, 2000), and teachers' selfassessed multicultural competence was examined using the Multicultural Teaching Competency Scale (Spanierman, Oh, Heppner et al., 2011). Both scales were back-translated into Croatian. The empirical research was conducted on a sample of 127 primary school teachers from Split-Dalmatia and Dubrovnik-Neretva counties. The factor structure of the used scales was determined by exploratory and confirmatory factor analysis. The level of self-assessed intercultural sensitivity and multicultural teaching competency of teachers is analysed by the use of descriptive statistics. The results of correlation analysis indicate a strong positive correlation between two aspects of intercultural sensitivity and knowledge of multicultural teaching. The results of this study can be used in further research and in shaping educational policies in an environment of cultural diversity.

School curriculum, as a document allowing teachers to plan different teaching scenarios, also opens up the possibility for different activities fostering the development of students' giftedness. This refers primarily to extracurricular activities, as well as to others, such as projects. Particularly important is the planning of activities in the field of natural sciences, as part of the STEM field of study, which makes a basis of today's and future global development. Therefore, various activities stimulated in contemporary teaching contribute to the development of natural science literacy as a key competence in a society that seeks solutions to numerous global problems. Aiming to investigate the ways to encourage the development of giftedness in the field of natural sciences, a survey was conducted among teachers employed in primary schools in the city of Split, Croatia. To this purpose, the curricula of these schools were analyzed. In addition to the results of the research showing different ways of encouraging giftedness through activities such as extracurriculars, projects and the like, other ways of encouraging giftedness in the city of Split are presented. Some of them include organizing Giftedness Centers and Centers of Excellence. The results of the research presented here can be of great importance as indicators of the current implementation of working with gifted students, but also as clear guidelines for further devising different ways to encourage the development of giftedness in the field of natural sciences.

Zdravlje predstavlja spoj fizičke i mentalne dobrobiti. Kako bi pojedinac bio u potpunosti zdrav važno je uspostaviti vezu između pojedinih aspekata mentalnog zdravlja i tjelesne aktivnosti. S ciljem ispitivanja povezanosti između fizičke aktivnosti i subjektivne dobrobiti, kao dijela mentalnog zdravlja, emprijsko istraživanje je provedeno anonimnim putem između 586 studenata različitih studijskih programa. Osim što ukazuju na međusobnu povezanost ispitivanih varijabli, rezultati istraživanja ukazuju i na važnost bavljenja fizičkom aktivnošću na različite načine. Dobiveni rezultati mogu biti poticaj za daljnja istraživanja ovog područja koje je izuzetno bitno za očuvanje fizičkog i mentalnog zdravlja pojedinaca, ali i poticaj za povećano bavljenje fizičkom aktivnošću, čime se doprinosi dobrobiti svakog pojedinca.

Stjecanje odgovarajuće razine čitanja kod učenika potrebne za učenje, rad i život, kao jedan od odgojno-obrazovnih ciljeva jezično- komunikacijskoga područja u prvom odgojno- obrazovnom ciklusu, postavlja se kao imperativ pred suvremeni odgoj i obrazovanje u današnjem svijetu ubrzanoga razvoja digitalnih medija. Kako bi što uspješnije postigli potrebnu razinu čitalačke pismenosti kod najmlađih učenika te odgojili mlade čitatelje nužno je u svakodnevni odgojno-obrazovni proces implementirati različitu literaturu koja će pobuditi interes učenika za daljnje čitanje. Sa ciljem ispitivanja učestalosti implementacije različite literature u nastavni proces kao mogućnosti poticanja čitanja kod učenika u prvom odgojno-obrazovnom ciklusu provedeno je istraživanje među učiteljima razredne nastave kao i učenicima 4. razreda Splitsko-dalmatinske i Dubrovačko-neretvanske županije. Rezultati istraživanja pokazuju koliko učitelji učestalo i na koji način koriste različitu literaturu u nastavi. Također, rezultati istraživanja prikazuju pregled najpopularnije literature među učenicima te koriste li je njihovi učitelji u odgojno-obrazovnom procesu. Svrha rada se ogleda u ukazivanju na različite mogućnosti poticanja čitanja kod učenika u prvom odgojno- obrazovnom ciklusu koristeći popularnu literaturu među učenicima sa ciljem razvoja navika čitanja od najranije dobi odnosno odgoja mladih čitatelja.

The COVID-19 pandemic that struck the world in the spring of 2020 caused most countries, including Croatia, to switch from classroom to online and distance learning in a very short time. This research was conducted on a sample of 267 primary school teachers and 67 students of Teacher Education. The aim was to determine the impact of students' participation and activities in distance learning on their attitudes towards distance learning. To this aim, a questionnaire for teachers and a questionnaire for students were designed. The research results show that teachers find it statistically significantly more difficult to perceive the transition to the distance learning model compared to students. Both groups spent an equal amount of time on weekly class preparation. The results show students perceive a good internet connection in distance learning more important than teachers. Students have more positive attitudes towards teaching on television compared to teachers because when assessing such teaching model teachers tend to notice mistakes related to the content and teaching methods. Thus, the quality of this model is rated lower by teachers. As an advantage of distance learning, students emphasize temporal and spatial flexibility, yet they lack social contact with professors and colleagues. Too many exercises and homework assignments are cited as a lack of distance learning. Teachers point out that they lacked personal contact with students and colleagues, and they also state the problem of family members writing homework instead of students themselves. The experience of distance learning should become an integral part of the course on teaching methods in order for students to acquire additional teaching competencies.

In the context of global social changes, it is necessary to redirect the system of education from traditional to modern teaching, which requires a student to be an active participant in the teaching process. Contemporary teaching, as an essential incentive for the development of a society, helps students to develop new ideas, contemplate creatively and critically, conclude and understand the necessary concepts. Today's students, always on-line generations, use the Internet for social interaction as well as for education. It is therefore necessary to implement information-communication technology in teaching, as it can be a motivating factor for learning. In order to study the motivation of the students for learning, a survey was conducted on a sample of eight classes. The experimental group used e-learning, and the control group used contemporary teaching with active learning. The results show equally high motivation of the students in both experimental and control group and might be used as a guideline for educational practice involving active learners' learning. If you do not have the opportunity to attend a classroom, you can use e-learning that motivates students to learn. The results obtained can be used by policy makers and teachers to design contemporary teaching in which students will be highly motivated for learning.

According to Hewett and Ehmann (2004), online teaching and learning encompass the formal and informal delivery of learning and professional development activities, processes, and associations through any electronic methods. A growing number of universities currently conduct academic courses through an online environment and a significant number of online courses are part of the preservice and in- service teacher training programs (Moore- Adams, Jones & Cohen, 2016). This study investigates primary school teachers' readiness for online learning. The survey was administered to 350 primary school teachers from two municipalities in the southern part of Croatia. The selection process was random and the sample of participants represented 32% of the primary school teacher population in the two municipalities. The research study results are situated in the context of current literature on teacher professional development and use of online learning in teacher education. In the reviewed literature, there are a number of research studies focusing on teachers’ readiness for professional development (Beara & Okanović, 2010 ; Baltusite & Katane, 2014). Furthermore, several recent studies investigate teachers’ readiness to pursue professional development in the online environment (Reeves & Li, 2012) or by the use of technology (Kopcha, 2012). As reported by Reeves & Li (2012), teachers participating in online professional development believe online professional development is as effective as face-to-face professional development, but also recognize the impact of technology and actual computer literacy level on overall experiences. For the purpose of this study, we used two validated scales: learner readiness for online learning scale (LROL) (Hung, Chou, Chen & Own 2010) and readiness for professional development of teachers (RPDT) scale (Beara & Okanović, 2010). LROL situates survey items in an online environment and estimates a person’s attitude toward self-directed learning, motivation for learning, computer/Internet self-efficacy, learner control, and online communication self- efficacy. RPDT focuses on the external motivation for professional development, the importance of training for the teaching profession, the impact of professional development on teaching quality, the importance of continuous professional development and teachers’ initiative in professional development. The scales were translated into Croatian and revised through both exploratory and confirmatory factor analysis. The results of the statistical correlation indicate a relationship between primary school teachers’ readiness for online learning and their overall readiness for professional development.

Identification and teaching gifted children have been one of the pedagogical themes in recent years, with particular emphasis on the importance of gifted individuals for the prosperity of society. In order to develop giftedness in its fullest sense, it is important to identify potentially gifted children as early as possible, preferably in the primary education. Although it is possible to recognize the elements of children's gifts at pre-school age, it is extremely important to teaching them as soon as possible. In addition to regular teaching, the school curriculum offers a range of opportunities for realizing various activities to encourage giftedness. In order to examine the methods of identification and teaching gifted children in primary education, an emperial research was conducted among the teachers in primary education of Split-Dalmatia and Dubrovnik- Neretva County of the Republic of Croatia. The results of the research show the frequency of the identification of gifted children in schools as well as ways of teaching them. They also show self-assessment of the teacher's own competence to teaching gifted as well as the limitation they encounter teaching gifted children, and the ways of training for the same. All of the results obtained can be of utmost importance as indicators of the current implementation of teaching gifted, but also as clear guidelines for the development of teacher training and the teaching studies programs.

Svakodnevno smo svjedoci ubrzanoga razvoja tehnologije koja neminovno ima implikacije na odgojno-obrazovne sustave u cijelom svijetu. Odgojno-obrazovne institucije na različite načine pokušavaju odgovoriti na izazove koje pred njih postavlja informacijsko- komunikacijske tehnologija pokušavajući je implementirati na što kvalitetniji način u odgojno-obrazovni proces. Glavni nosioci implementacije informacijsko-komunikacijske tehnologije u nastavi su zasigurno učitelji, ali mnogi su svoje inicijalno obrazovanje završili davno prije digitalne revolucije te se sada zasigurno možemo pitati koliko su osposobljeni za njeno korištenje. Dio učitelja je radeći na svome cjeloživotnom obrazovanju usavršio i svoje digitalne kompetencije, ali je važno propitati na kojoj razini su razvijene posebno kada govorimo o korištenju web 2.0 alata i digitalnih udžbenika koji danas predstavljaju okosnicu nastave potpomognute informacijsko-komunikacijskom tehnologijom. Sa ciljem utvrđivanja osposobljenosti učitelja za korištenje informcijsko-komunikacijske tehnologije u nastavi provedeno je istraživanje među učiteljima razredne i predmetne nastave u Republici Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Željelo se utvrditi koliko se učitelji samoprocjenjuju osposobljenima za korištenje informacijsko-komukacijske tehnologije u nastavi, a posebice za korištenje digitalnih udžbenika i web 2.0 alata. Osim samoga korištenja željelo se ispitati i osposobljenost za vrednovanje javno dostupnih digitalnim medijima sukladno didaktičkim i tehhničkim elementima vrednovanja. Također su se ispitale razlike s obzirom na socio-demografska obilježja ispitanika. Dobiveni rezultati istraživanja budućim i sadašnjim učiteljima mogu biti poticaj za kvalitetnije osmišljavanje suvremenoga odgojno- obrazovnoga procesa potpomognuto informacijsko- komunikacijskom tehnologijom. Kreatorima programa inicijalnoga i cjeloživotnoga obrazovanja učitelja mogu pomoći prilikom njihova osmišljavanja kako bi se učitelje na različitim razinama djelovanja osposobilo za kvalitetno korištenje informacijako- komunikacijske tehnologije u nastavi.

Nacionalni okvirni kurikulum, kroz jezgrovni, diferencirani (razlikovni) i školski kurikulum otvara mogućnost poticanja razvoja različitih područja umjetničkoga stvaralaštva. Svrha rada je ukazati na važnost školskoga kurikuluma koji nudi najšire mogućnosti poticanja plesne, glazbene, likovne i scenske umjetnosti te književnosti i novih medija. Stoga bi učitelji od najranije školske dobe trebali implementirati u školski kurikulum različite aktivnosti sa ciljem poticanja kreativnosti kod učenika stavljajući naglasak na interdisciplinarnost umjetničkih područja. Rezultati emipirijskoga dijela istraživanja, koje je provedeno anonimnim anketiranjem, među učiteljima razredne nastave Splitsko- dalmatinske i Dubrovačko-neretvanske županije, ukazuju na različite aktivnosti kojima učitelji u prvom odgojno-obrazovnom ciklusu kroz školski kurikulum potiču razvoj različitih područja umjetničkoga stvaralaštva. Također rezultati prikazuju procjene njihove vlastite kompetentosti za poticanje učeničkoga umjetničkoga stvaralaštva. Ukazuju i na razlike samoprocjena učitelja s obzirom na socio- demografska obilježja: dobi, radnoga iskustva, stručne spreme, mjesta studiranja, napredovanja u zvanje, veličine mjesta i škole zaposlenja.

Multikulturalno društvo u kojem danas živimo stavlja pred svakoga od nas nove zahtjeve drugačijega karaktera. Od svakoga pojedinca se očekuje u svakodnevnom životu uvažavanje različitosti, suradnja i tolerancija prema drugima. Kako bi se obrazovali i odgojili takvi pojedinci na školu se stavlja poseban naglasak kao na mjesto najintenzivnijega odgoja u okruženju kulturne raznolikosti. Očekuje se da obrazuje i odgaja učenike razumijevanju različitih kultura, ali nadasve da kulturnu raznolikost promatra kao okruženje za promicanje vlastite kulture kao i mjesto razmjene i međusobnoga obogaćivanja drugim kulturama. S ciljem ostvarivanja zadanih zahtjeva kroz školske programe se naglašava važnost razvoja interkulturalnih kompetencija učenika kao i poticanje različitih aktivnosti kojima bi se razvila interkulturalna znanja, vještine i stavovi kao i vještine komunikacije i interakcije na svim razinama društvene multikulturalne zajednice. Izgradnja multikulturalne i interkulturalne škole te provođenje kurikuluma usmjerenoga na interkulturalno djelovanje moguće je jedino uz dobro pripremljene i kompetentne učitelje. Od učitelja se, stoga, očekuje izrazita sposobnost djelovanja u multikulturalnom društvu koja se očituje kroz njihovu interkulturalnu osjetljivost kao i multikulturalnu kompetenciju za rad u odgojno-obrazovnom procesu. Stoga se proteklih desetljeća kroz studijske programe učiteljskih studija kao i putem različitih oblika usavršavanja učitelja pokušalo implemetirati sadržaje vezane uz interkulturalni odgoj i obrazovanje. Međutim, svakako je najvažniji element kvalitetne realizacije navedenoga osvještenost učitelja o važnosti intekulturalnoga djelovanja za razvoj cjelokupnoga društva kao i spremnost učitelja za cjeloživotnim obrazovanjem kao nužnosti za kvalitetan rad u okruženju kulturne raznolikosti. S ciljem utvrđivanja spremnosti učitelja razredne nastave za rad u okruženju kulturne raznolikosti, provedeno je empirijsko istraživanje među učiteljima razredne nastave Splitsko-dalmatinske i Dubrovačko-neretvanske županije. Rezultati istraživanja prikazuju samoprocjene interkulturalne osjetljivosti i multikulturalne kompetencije učitelja kao i njihovu međusobnu povezanost te spremnost učitelja za cjeloživotnim obrazovanjem kako bi unaprijedili svoj rad u okruženju kulturne raznolikosti. Također su ispitane razlike s obzirom na socio-demografska obilježja ispitanika: dob, radno iskustvo, stručnu spremu, mjesto studiranja, stručno usavršavanje, napredovanje u zvanje, pripadnost nacionalnoj manjini, mjesto stanovanja i veličinu škole. Dobiveni rezultati empirijskoga istraživanja mogu poslužiti kao implikacije na obrazovne politike i cjeloživotno obrazovanje učitelja razredne nastave kako bi rad u okruženju kulturne raznolikosti bio što kvalitetniji u skladu sa stremljenjima suvremenoga odgoja i obrazovanja.

Korištenje informacijsko-komunikacijske tehnologije (IKT-a) jedan je od imperativa odgojno-obrazovnoga sustava, a koji se izravno vezuje uz razvijanje digitalne kompetencije učitelja. U proteklim dvama desetljećima u različitim odgojno-obrazovnim sustavima intenzivno se istražuju ključni aspekti korištenja IKT-a te razvoj digitalne kompetencije učitelja. Rezultati ranije provedenih domaćih i inozemnih istraživanja ukazuju na važnost cjeloživotnog obrazovanja učitelja u području računalne i informacijske pismenosti, ali i nužnost razvoja kompetencije korištenja IKT-a s ciljem poučavanja i učenja. S ciljem utvrđivanja učestalosti korištenja informacijsko-komunikacijske tehnologije u razrednoj nastavi provedeno je istraživanje na reprezentativnom uzorku učitelja razredne nastave Splitsko-dalmatinske županije. Za potrebe istraživanja sastavljen je anketni upitnik koji je ispunilo 484 učitelja te je provedena validacija skale učestalosti korištenja IKT-a. Postupkom eksploratorne faktorske analize utvrđena je dvodimenzionalna faktorska struktura i visoki koeficijent pouzdanosti skale. Nadalje, dobiveni rezultati prikazuju samoprocjenu učestalosti korištenja IKT-a učitelja razredne nastave te razlike u učestalosti korištenja s obzirom na završen stupanj obrazovanja, radno iskustvo, zvanje mentora i savjetnika, razinu procjene osobne IKT kompetencije te način financiranja stručnog usavršavanja. Rezultati ovoga istraživanja mogu poslužiti kao smjernica za približavanje odgojno-obrazovne prakse suvremenim zahtjevima škole, ali i kao pokazatelj za razvoj programa cjeloživotnoga obrazovanja učitelja razredne nastave.

Action research in higher education focuses on the investigation, reflection, and improvement of practice (Gibbs, et al, 2017). This study targets on the two areas of the higher education activity, teaching practice and student engagement. The core of action research in education is the collection of feedback throughout the learning activity from all the involved teachers, students, and administrators (Stringer, 1999). This action research was taking place at a graduate level Distance education course for students majoring in pedagogy. The research was focusing on the planning, implementation, and delivery of the online role-play activity. The activity was delivered through 6 parallel role-play groups, it lasted 4 weeks and involved a total of 36 students. The online role-play activity was designed in relation to the type of the course and in order to support course participants in understanding the limitations and benefits of online activities and online teaching technologies. Another purpose of the activity was grounded discussion on the pedagogical issues related to the case scenarios which were a basis for the role-play. Online role play falls under the concept of structured activities, which consist of designs for participation aiming to create a common study and discussion experience of experiential learners (Pfeiffer and Ballew, 1988). In order to make a conclusion and improve practice by the means of action research, it is necessary for all involved stakeholders to analyse practice and participate in research in self-reflective manner. In this study, learning is occurring both through the role- play activity and actual student participation in action research. Hence, the cycle of this action research included: recognition of the problem (previous practice), documenting the experience (online discussion transcripts, group reports, student reflections on the activity, teacher’s notes), analysis and representation of gathered data, and action (implementation of the gathered knowledge in future courses). The study findings indicate ways in which activity structure could be modified in order to improve the learning experience.

Montessori pristup je pristup koji je bio daleko ispred svog vremena i danas se u mnogočemu slaže s idejama suvremene nastave kojoj težimo. Sami pristup nudi brojne mogućnosti primjene u različitim razvojnim područjima, a poseban naglasak je stavljen na matematičko područje. Pruža lepezu različitih didaktičkih materijala koji se mogu koristiti u početnoj nastavi matematike koji su osmišljeni i izrađeni sukladno načelima Montessori pedagogije. Sa ciljem utvrđivanja mogućnosti primjene Montessori pristupa u početnoj nastavi matematike provedeno je istraživanje među učiteljima razredne nastave. Željelo se utvrditi u kojoj mjeri su učitelji razredne nastave upoznati sa Montessori pristupom, a posebice sa didaktičkim materijalom koji je izrađen za primjenu u početnoj nastavi matematike te koriste li ga u svom odgojno- obrazovnom radu. Također su se ispitale razlike s obzirom na socio-demografska obilježja ispitanika. Dobiveni rezultati istraživanja mogu pomoći prilikom osmišljavanja programa inicijalnoga i cjeloživotnoga obrazovanja učitelja kako bi se učitelje na različitim razinama upoznalo sa Montessori pristupom kao i njegovim mogućnostima. Budućim i sadašnjim učiteljima rezultati mogu biti poticaj za moguću primjenu navedenog didaktičkoga materijala kako bi upotpunili svoju odgojno-obrazovnu praksu.

Raznolikost sadržaja nastavnoga predmeta Priroda i društvo od prvoga do četvrtoga razreda osnovne škole omogućuje učenicima cjelovito spoznavanje svijeta oko sebe, a učiteljima osmišljavanje raznovrsnih kreativnih aktivnosti, ali i proširivanje propisanih nastavnih sadržaja tijekom dodatne nastave. Pedagoška praksa realizacije dodatne nastave prirode i društva u hrvatskim školama je rijetka, a sadržaji nastavnog predmeta Priroda i društvo se uglavnom proširuju u sklopu izvannastavnih aktivnosti. Stoga je cilj ovoga rada bio ispitati u kolikoj mjeri i na koji način učitelji razredne nastave Splitsko- dalmatinske i Dubrovačko-neretvanske županije realiziraju dodatnu nastavu prirode i društva. Dobiveni rezultati istraživanja pokazuju kako ispitani učitelji rijetko realiziraju dodatnu nastavu prirode i društva iako ih većina iskazuje važnost i potrebu njene realizacije. Upravo rezultati rada bi trebali biti poticaj učiteljima praktičarima za osmišljavanje i realizaciju dodatne nastave prirode i društva za koju je potreban odmak od tradicionalnoga načina poučavanja, veća kreativnost, primjena suvremenih nastavnih strategija i suradničkih oblika rada. Iako dodatna nastava iziskuje veći angažman učitelja ona ima značajnu ulogu za cjeloviti razvoj učenika te čini školski kurikulum bogatijim.

Suvremeni učenici su opterećeni školskim obavezama pa im je nužno ponuditi raznovrsne aktivnosti kako bi što kvalitetnije provodili svoje slobodno vrijeme. Izvannastavne aktivnosti su jedan od oblika kvalitetnoga provođenja slobodnoga vremena za koje se učenici odlučuju prema svojim osobnim afinitetima, željama i potrebama i koje pomažu ne samo u razvijanju dodatnih kompetencija djece, već i u poboljšanju ponašanja, školskoga uspjeha te poticanju njihove kreativnosti, a ujedno obogaćuju školski kurikulum. Iako je izuzetno značajno uključenje učenika u izvannastavne aktivnosti ipak se još uvijek nedovoljna pozornost obraća upravo osmišljavanju i provođenju ovoga oblika nastavnih aktivnosti. Stoga je provedeno istraživanje sa svrhom utvrđivanja koje izvannastavne aktivnosti učitelji razredne nastave organiziraju za učenike na početku primarnog obrazovanja u Splitsko-dalmatinskoj i Dubrovačko–neretvanskoj županiji. Rezultatima empirijskoga istraživanja utvrđene su izvannastavne aktivnosti iz prirodoslovnoga i društveno-humanističkoga područja koje se realiziraju u osnovnim školama, a dobiveni rezultati ovog istraživanja mogu poslužiti učiteljima praktičarima i njihovim školama u kreiranju školskoga kurikuluma.

Osnovna karakteristika nastave matematike je izrazita hijerarhijska povezanost sadržaja zbog čega je važno promptno rješavati moguće nejasnoće koje uočimo kod učenika prilikom učenja matematike. U situacijama u kojima se postupcima redovne nastave ne može postići zadovoljavajuće rezultate jednoga dijela učenika organizira se dopunska nastava kao sredstvo pedagoške intervencije i posebno je važna u prvom odgojno-obrazovnom ciklusu. Ovaj oblik nastave potreban je i učenicima koji nemaju potrebno samopouzdanje ili nisu dovoljno motivirani za rad na matematici te je s toga nužno dopunsku nastavu individualizirati, prilagoditi nastavne metode i socijalne oblike rada potrebama učenika te nastojati koristiti zorna sredstva i pomagala, te objektivnu realnost. Rezultati empirijskoga dijela istraživanja koje je provedeno među učiteljima i učenicima razredne nastave Splitsko-dalmatinske i Dubrovačko-neretvanske županije postupkom anketiranja prikazat će u kolikoj mjeri i na koji način učitelji realiziraju dopunsku nastavu matematike u prvom odgojno-obrazovnom ciklusu. Dobiveni rezultati istraživanja mogu biti poticaj za promišljanje prilikom kreiranja dopunske nastave posebno vodeći računa o samoj individualizaciji nastave kao i uvažavanju učeničkih potreba.

Posljednjih desetljeća svjedoci smo brojnih pokušaja implementacije promjena u odgojno- obrazovni sustav kako bi ga se osuvremenilo i učinilo što učinkovitijim u skladu s potrebama djece. U predstojećim promjenama nužno je naglasak staviti na potrebe darovite djece od najranije školske dobi koje imaju veliki značaj u životu darovitih pojedinaca. S toga je važno da učitelji razredne nastave posjeduju odgovarajuće kompetencije u radu s darovitom djecom kako bi što ranije uočili darovitost djece i u suradnji sa stručno-razvojnom službom škole i roditeljima osmislili aktivnosti za različita područja darovitosti kroz školski kurikulum kojima bi poticali prepoznatu darovitost. Na temelju rezultata empirijskoga dijela istraživanja koje je provedeno među učiteljima razredne nastave prikazati će se na koji način učitelji prepoznaju darovitu djecu, a posebice kojim aktivnostima potiču darovitu djecu u radu. Također će se prikazati razina kompetencije učitelja, mogućnosti i ograničenja koja prepoznaju za poticajan rad s darovitom djecom. Prikazani rezultati mogu biti pokazatelji s jasnim smjernicama prilikom osmišljavanja programa profesionalnoga razvoja učitelja, ali i prilikom kreiranja programa inicijalnoga obrazovanja učitelja kao i kreiranja školskoga kurikuluma sa svrhom što kvalitetnije osposobljenosti učitelja za različite mogućnosti poticanja darovite djece u razrednoj nastavi.

Razvojem informacijsko-komunikacijske tehnologije sve se više povećava broj javno dostupnih različitih digitalnih medija koji se potencijalno mogu koristiti u odgojno- obrazovnom procesu. Međutim, njihovim ubrzanim razvojem kao i brojnošću dovodi se u pitanje razina njihove kvalitete sukladno didaktičkim i tehnološkim elementima vrednovanja. S toga je nužno promišljati o razini kritičkoga odnosa učitelja prema dostupnim digitalnim medijima prilikom njihova izbora za korištenje u nastavi, načina njihove implementacije kao i osposobljenosti za samostalno oblikovanje različitih multimedijskih sadržaja. Sa ciljem utvrđivanja načina vrednovanja i izbora digitalnih medija koje koriste ili bi mogli koristiti u nastavi provedeno je istraživanje među učiteljima razredne nastave. Željelo se utvrditi koriste li i koje digitalne medije u dosadašnjoj praksi, kritički odnos (sukladno elementima vrednovanja) prema ponuđenim javno dostupnim digitalnim medijima te mogućnost njihova izbora za korištenje u nastavi. Također su se ispitale razlike s obzirom na socio- demografska obilježja ispitanika. Dobiveni rezultati istraživanja mogu pomoći prilikom osmišljavanja programa inicijalnoga i cjeloživotnoga obrazovanja učitelja kako bi se učitelje na različitim razinama djelovanja osposobilo za kvalitetno korištenje digitalnih medija u nastavi. Budućim i sadašnjim učiteljima rezultati mogu biti poticaj za kvalitetnije osmišljavanje suvremenoga odgojno- obrazovnoga procesa potpomognuto digitalnim medijima.

Knjiga Multimedijska didaktika autora red. prof. dr. sc. Milana Matijevića i dr. sc. Tomislava Topolovčana značajan je doprinos literaturi iz područja didaktike koja se temelji na znanstvenim objašnjenjima koja se referiraju na recentna istraživanja domaćih i međunarodnih autora. Autori su knjigu podijelili u 15 poglavlja kroz koja se ističe uloga medija u procesu učenja i poučavanja. Svako poglavlje započinje uvodnim dijelom u kojem čitatelj jasno ima uvid o onome što će saznati u poglavlju. Također svako poglavlje završava poticajima za razmišljanje i seminarske aktivnosti kao i preporukom za čitanje dodatne literature. Knjiga završava popisom literature, kazalom imena i pojmova kao i izuzetno bogatim pojmovnikom što omogućuje čitatelju razumijevanje knjige.

Suvremene globalizacijske i društvene promjene utječu na izmjenu slike škole danas koja sve više treba naglašavati svoju ne samo obrazovnu nego i odgojnu ulogu. U svjetlu suvremenih promjena naglašava se važnost odgoja i obrazovanja za održivi razvoj u svijetu te Republici Hrvatskoj. O tome svjedoče podatci da se upravo sastavnice održivog razvoja implementiraju međupredmetnim temama Nacionalnog okvirnog kurikuluma, kao i da je odgoj i obrazovanje za okoliš i održivi razvoj jedan od integrativnih odgojno-obrazovnih sadržaja za osnovnu školu u Nastavnom planu i programu. kako bi što uspješnije ostvarili zadane ciljeve u promicanju odgoja i obrazovanja za održivi razvoj tijekom osmišljavanja školskog kurikuluma nužno je implementirati učinkovite aktivnosti koje će učenicima biti zanimljive i poticajne. Jedna od tih aktivnosti je "Kompostiranje" koje se posljednjih godina provodi u više škola u Republici Hrvatskoj. Sa svrhom utvrđivanja u kolikoj su mjeri učenici osnovne škole od 5. do 8. razreda zainteresirani za sudjelovanje u aktivnostima koje promiču obrazovanje za održivi razvoj , provedeno je istraživanje na uzorku od 162 učenika Splitsko-dalmatinske županije te će se rezultati predstaviti u radu. Doprinos rezultata svakako može biti poticaj odgojno-obrazovnim djelatnicima pri planiranju aktivnosti kojima bi poticali odgoj i obrazovanje za održivi razvoj , ali i mogućnost obogaćivanja njihova odgojno- obrazovnog rada.

The relationship of classroom teachers’ self- evaluation of entrepreneurial competence, level of job satisfaction and work readiness was investigated in this study. Results are situated in the context of current literature on lifelong learning educational policy, entrepreneurial education and entrepreneurial competence development, job satisfaction and work readiness. The 450 questionnaires have been administered to classroom teachers from the two of Croatia’s most southern counties. In general, the data collected from the representative sample indicated correlation between the self-evaluation of the classroom teacher entrepreneurial competence, their job satisfaction and work readiness. The paper’s discussion and the conclusion contain the implications of the results on the educational policies and teachers’ professional development.

Razvojne potrebe učenika grupirane oko ljubavi i pripadanja (prijateljstvo, brižnost, uključenost), slobode (nezavisnost, autonomija, mogućnost izbora), moći (važnost, priznanje, vještina /kompetencija) i zabave (radost, uživanje, učenje, smijeh) predstavljaju polazišta i najvažnija uporišta školskoga kurikuluma. Zadovoljavaju se kroz odnose s drugim ljudima, a manifestiraju kroz osjećaje prihvaćenosti, zaštićenosti, uspješnosti, ljubavi i poštovanja. Stupanj ostvarenja pojedine potrebe različit je za svakoga učenika. Ovisi o kvaliteti interakcije s učiteljima, roditeljima i vršnjacima. Stoga je cilj ovoga rada ispitati školske, vršnjačke i obiteljske utjecaje na ostvarenje razvojnih potreba mlađih učenika, primarnoga obrazovanja. U tu je svrhu provedeno empirijsko istraživanje koje je obuhvatilo 841 učenika 3. i 4. razreda osnovne škole, 254 učitelja i 1619 roditelja. Problemi istraživanja grupirani su oko kvalitete prilagodbe, interakcijsko- komunikacijskog obrasca škole i nastave te emocionalno-socijalne pismenosti roditelja, uvažavajući i neke sociodemografske utjecaje. Rezultati istraživanja su pokazali da samoprocjena vršnjačke prihvaćenosti, emocionalno-socijalna pismenost majki, školski uspjeh, uključivanje u školske aktivnosti te veličina mjesta stanovanja imaju prognostičku vrijednost za ostvarenje razvojnih potreba učenika. Pomažu bolje razumjeti i unaprijediti osobni i socijalni razvoj djeteta, daju smjernice školskim kurikulumskim strukturama i važni su pokazatelji smjera djelovanja, osnaživanja i prevencije.

Suvremeni globalizacijski procesi u multikulturalnom okruženju, zasnovanom na idejama pluralizma i interkulturalizma, imaju neposrednu implikaciju na novu sliku škole kao i nove zahtjeve školi. Kao odgovor suvremenim društvenim zahtjevima škola nudi interkulturalni odgoj i obrazovanje, kao suvremeni oblik odgoja i obrazovanja za život u demokraciji i kulturnom pluralizmu. Na tragu ideje interkulturalizma uveden je Program međupredmetnih i interdisciplinarnih sadržaja građanskog odgoja i obrazovanja za osnovne i srednje škole s ciljem pripreme informiranog, aktivnog i odgovornog građanina koji će znanjima, stavovima, vještinama komunikacije i interakcije na svim razinama društvene multikulturalne zajednice biti osposobljen za interkulturalno djelovanje. Realizaciji Programa može se pridonijeti svim nastavnim predmetima, a posebice nastavnim sadržajima prirode i društva kada se radi o provedbi u razrednoj nastavi uz poseban naglasak na način realizacije interkulturalnih sadržaja jer interkulturalizam podrazumijeva puno više od postojanja svjesnosti o različitostima. Rezultati empirijskog dijela istraživanja koje je provedeno među učiteljima razredne nastave Splitsko- dalmatinske i Dubrovačko-neretvanske županije prikazat će razinu interkulturalne kompetentnosti današnjih učitelja i način provedbe interkulturalnog odgoja i obrazovanja, posebice u nastavi prirode i društva. Dobiveni rezultati istraživanja mogu biti poticaj za promišljanje prilikom kreiranja programa obrazovanja učitelja, kako inicijalnog tako i cjeloživotnog, kako bi što uspješnije promicali interkulturalne vrijednosti.

Vijeće Europske Unije (Council of European Union, 2006) prepoznaje poduzetničku kompetenciju kao jednu od ključnih kompetencija cjeloživotnoga učenja. Razvoj poduzetničke kompetencije nije samo pitanje stjecanja znanja, već razvoj sposobnosti, stavova i ponašanja. Ponajbolje se stječe u okruženjima u kojima učitelj koristi aktivne pristupe usmjerene na učenika i stvara prilike za učenje. U literaturi se naglašava važnost poduzetničke kompetencije učitelja koja uključuje prihvaćanje kulture refleksivne prakse, autonomno učenje, istraživanje i suradnju (European Commission, 2011). U ovom radu se putem anketnih upitnika za učitelje pokušalo utvrditi postoje li poveznice između samoprocjene poduzetničke kompetencije učitelja, zadovoljstva poslom i spremnosti za rad. Prikupljeno je 450 anketnih upitnika koje su u potpunosti popunili učitelji iz dvije najjužnije županije Republike Hrvatske. Upitnik je uključivao opća demografska pitanja (dob, radno iskustvo, status zaposlenja, stručnu spremu, županiju, veličinu škole, učestalost sudjelovanja u stručnom usavršavanju, napredovanje u zvanju, mjesto studiranja), skalu samoprocjene ključnih poduzetničkih kompetencija (Ernest, Matthew i Samuel, 2015), skalu zadovoljstva poslom (Blazer i Smith, 1990) te skalu spremnosti za posao (Caballero, Walker i Fuller-Tyszkiewicz, 2011). Prikazani su rezultati regresijske analize za procjenu poduzetničke kompetencije učitelja. U raspravi i zaključku rada navedene su implikacije rezultata istraživanja na obrazovne politike i stručno usavršavanje učitelja.

Sve veća dostupnost različitih multimedijskih sadržaja koji se koriste u odgojno-obrazovnom procesu dovodi u pitanje primjereno metodičko oblikovanje istih, a posebno način njihove implementacije. Izuzetno je važno istaknuti važnost osposobljenosti učitelja za njihovu oblikovanje kao i implementaciju, a nadasve kritički odnos prema dostupnim multimedijskim sadržajima koji se mogu koristiti u nastavi. Nastavni sadržaji daju učiteljima velike mogućnosti za oblikovanje različitih multimedijskih sadržaja kako bi obogatili svoju odgojno-obrazovnu praksu pri tom ne zanemarujući njeno obrazovno i odgojno djelovanje. Sa ciljem utvrđivanja na koji način se realiziraju nastavni sadržaji pomoću multimedije provedeno je istraživanje među studentima Učiteljskoga studija i učiteljima razredne nastave Splitsko-dalmatinske i Dubrovačko-neretvanske županije. Također se željelo utvrditi metodičko oblikovanje multimedijskih sadržaja, načini korištenja te uključenost učenika u njihovo oblikovanje. Posebno se želio ispitati kritički odnos prema multimedijskim sadržajima koji su javno dostupni učiteljima na korištenje. Dobiveni rezultati istraživanja mogu pomoći, budućim i sadašnjim učiteljima, u raznovrsnijem osmišljavanju vlastite odgojno-obrazovne prakse kako bi je učinili što kvalitetnijom, kreativnijom i poticajnijom koristeći multimedijske sadržaje.

Izvannastavne aktivnosti, kao dio školskoga kurikuluma, podrazumijevaju učiteljevu kreativnost i smisao za stvaralaštvo prilikom njihova osmišljavanja. Najčešće su interdisciplinarne naravi, a njihova bi se realizacija trebala provoditi u radioničkome, projektnome, istraživačkome, terenskome i sličnome didaktičko-metodičkome pristupu. Unutar same realizacije izvannastavnih aktivnosti u razrednoj nastavi od posebnoga je značenja korištenje igre kao važnoga elementa nastave. Igrom dijete razvija osjećaj sigurnosti, samostalnosti, samokontrole, kompetencije, razvija motoričke, emocionalne, kognitivne, socijalne i komunikacijske vještine te jača samopouzdanje. Posebno značenje igre pronalazimo u izvannastavnim aktivnostima prirodoslovnoga i društveno-humanističkoga područja jer svojim sadržajem otvaraju šire mogućnosti implementacije različitih vrsta igara. Rezultati empirijskoga dijela istraživanja koje je provedeno među učiteljima razredne nastave Splitsko-dalmatinske i Dubrovačko-neretvanske županije prikazat će u kolikoj mjeri provode izvannastavne aktivnosti iz prirodoslovnoga i društveno-humanističkoga područja, koje su to aktivnosti te koliko unutar tih aktivnosti koriste igru i koje vrste igara. Dobiveni rezultati istraživanja mogu biti poticaj za promišljanje prilikom kreiranja školskoga kurikuluma, programa obrazovanja učitelja, kako inicijalnoga tako i cjeloživotnoga, kako bi se igra, posebice u izvannastavnim aktivnostima, što uspješnije promicala kao aktivnost u nastavi.

Posljedice širih suvremenih društvenih promjena od škole izuskuju izmijenjenu ulogu koja se treba očitovati u prelasku od (pre)naglašenoga spoznajnoga prema stvaranju prosocijalne zajednice učenika, učitelja i roditelja. Izmijenjena škola podrazumijva holistički i humanistički pristup odgoju i obrazovanju temeljen na konstruktivističkoj ili razvojno- humanoj paradigmi te interakcijsko- komunikacijskom vidu odgoja. Odgovornost za cjelovit razvoj učenika, a posebice socijalni razvoj, koji je nepravedno zanemaren u odnosu na kognitivni, imaju učitelji i roditelji kao sukreatori školskoga kurikuluma. Školski kurikulum kroz različite aktivnosti te potičući provođenje nastavnih strategija koje potiču socijalni razvoj učenika trebaju dopinijeti optimalnom razvoju učenika. Stoga je ispitivanje i utvrđivanje utjecaja školskoga kurikuluma na socijalni razvoj učenika bio temeljni zadatak ovoga istraživanja. U prvom dijelu teorijskoga dijelu rada, nakon uvodnih promišljanja, prikazan je pregled teorijskih polazišta, pristupa i modela socijalnoga razvoja. Zatim se pristupilo analizi školskoga, obiteljskoga i vršnjačkoga utjecaja na socijalni razvoj u srednjem djetinjstvu, odnosu socijalnoga razvoja i teorija o odgojnom procesu, uz posebnu analizu područja individualizacije i socijalizacije, te mjera socijalnoga razvoja. Drugi dio teorijskoga dijela rada je prikazao kurikulum suvremenoga odgoja i škole: teorije, metodologiju, sadržaj, strukturu i povijesni razvoj. Analiziran je školski kurikulum, njegovi sukreatori (učitelji, učenici, roditelji), kurikulum socijalnih kompetencija, kurikulumske kompetencije učitelja i nastavne strategije koje potiču socijalni razvoj učenika te implementacija i evaluacija kurikuluma. Empirijski dio rada je imao cilj ispitati utjecaj školskoga kurikuluma na socijalni razvoj učenika nižih razreda osnovne škole. Dimenzije školskoga kurikuluma su operacionalizirane kroz školske, vršnjačke i roditeljske utjecaje, a socijalni razvoj učenika kroz samoprocjenu ostvarenja razvojnih potreba, razvijenost socijalnih vještina i vršnjačku prihvaćenost (samoprocjena i prosječna procjena razreda). Rezultatima istraživanja potvrdili su da vršnjačka prihvaćenost, socijalno osjetljiva nastava i emocionalno-socijalna pismenost roditelja utječu na socijalni razvoj učenika.

Školski kurikulum, kroz jezgrovne, diferencirane i međupredmetne teme nastoji poticati individualni i socijalni razvoj učenika, njegovati vještine i sposobnosti prilagođavanja koje pridonose uspostavljanju uspješ- nih odnosa s okruženjem i rezultiraju zadovoljstvom u školi, obitelji i zajednici. Stoga je cilj ovoga rada ispitati utjecaj školskoga kurikuluma, odnosno njegovih sukreatora (učenika N=841, učitelja N=254 i roditelja N=1619) na razvoj socijalnih vještina učenika unutar prvoga obrazovnoga razdoblja. Rezultati istraživanja su pokazali da su samoprocjene razvijenosti socijalnih vještina, učestalost provođenja nastavnih strategija koje potiču razvoj socijalnih vještina, indeks vršnjačke prihvaćenosti te emocionalno- socijalna pismenost roditelja međusobno povezane i višestruko umrežene odrednice školskoga kurikuluma koje imaju i prediktivnu vrijednost. Školski kurikulum u funkciji razvoja socijalnih vještina učenika isprepleten je školskim, obiteljskim i vršnjačkim utjecajima koji teže suradnji i partnerstvu, dobrobiti i uključenosti na svim razinama života i rada škole, njezina okružja, nastave i cjeloživotnoga učenja.

Izvannastavne aktivnosti, kao dio školskoga kurikuluma, podrazumijevaju učiteljevu kreativnost i smisao za stvaralaštvo prilikom njihovoga osmišljavanja. Najčešće su interdisciplinarne naravi, a njihova bi se realizacija trebala provoditi u radioničkom, projektnom, istraživačkom, terenskom i sličnom didaktičko-metodičkom pristupu. Unutar same realizacije izvannastavnih aktivnosti u razrednoj nastavi od posebnoga je značaja korištenje igre kao važnoga elementa nastave. Igrom dijete razvija osjećaj sigurnosti, samostalnosti, samokontrole, kompetencije te razvija motoričke, emocionalne, kognitivne, socijalne i komunikacijske vještine te jača samopouzdanje. Poseban značaj igre pronalazimo u izvannastavnim aktivnostima prirodoslovnoga i društveno-humanističkoga područja jer svojim sadržajem otvaraju šire mogućnosti implementacije različitih vrsta igara. Rezultati empirijskoga dijela istraživanja koje je provedeno među učiteljima/icama razredne nastave Splitsko-dalmatinske i Dubrovačko- neretvanske županije prikazati će u kolikoj mjeri provode izvannastavne aktivnosti iz prirodoslovnoga i društveno-humanističkoga područja, kao dio školskoga kurikuluma, koje su to aktivnosti i koliko unutar tih aktivnosti koriste igru i koje vrste igara. Dobiveni rezultati istraživanja mogu biti poticaj za promišljanje prilikom kreiranja školskoga kurikuluma, programa obrazovanja učitelja, kako inicijalnoga tako i cjeloživotnoga, kako bi što uspješnije promicali igru kao aktivnost u nastavi, a posebice u izvannastavnim aktivnostima.

Rad se bavi problemom rukovođenja škole odnosno rukovodećom ulogom ravnatelja škole koja se promatra kroz njezine odrednice: motivaciju, komunikaciju, međuljudske odnose, razvoj škole, uvođenje inovacija i promjena, stručno usavršavanje djelatnika škole te ugled škole u društvu. Slijedom teorijske analize ovog problema provedeno je empirijsko istraživanje među ravnateljima i učiteljima osnovnih škola Splitsko-dalmatinske županije kojemu je bio cilj ustvrditi kako ravnatelji i učitelji percipiraju ulogu ravnatelja kao rukovoditelja škole, koliko su zadovoljni realizacijom rukovodeće uloge ravnatelja u školi i postoji li razlika u percepciji iste od strane ravnatelja i učitelja. Utvrđeno je da ispitanici rukovodeću ulogu ravnatelja u školi percipiraju kroz fleksibilnost i autoritativnost ravnatelja u samoj njezinoj realizaciji promatranu kroz njezine odrednice. Uglavnom su zadovoljni realizacijom rukovodeće uloge ravnatelja u školi, iako postoje određene razlike u percepciji s obzirom na sociodemografska obilježja ispitanika. Analizirajući sveukupne rezultate istraživanja, koji jesu na zadovoljavajućoj razini, vidljivo je da ipak ima prostora za bolju realizaciju pojedinih odrednica uloge ravnatelja kao rukovoditelja škole te otvaranje mogućnosti daljnjeg napredovanja i usavršavanja ravnatelja u ovom pogledu.

Suvremeni kurikul, kao odgovor na mnoge zahtjeve drugačijeg karaktera suvremenog društva, definira temeljne odgojno-obrazovne vrijednosti i ciljeve odgoja i obrazovanja te donosi okvir za stjecanje temeljnih i stručnih kompetencija učenika. Nositelji osmišljavanja i realizacije odgojno-obrazovne prakse temeljene na postavljenim vrijednostima i ciljevima, a usmjerene osiguravanju stjecanja definiranih kompetencija, jesu učitelji. U tom smislu od učitelja se očekuju mnogostruke uloge: od toga da budu uzori svojim učenicima, preko promišljanja odgojno-obrazovne prakse do samog djelovanja u skladu sa suvremenim kurikulom. Kako bi kvalitetno ostvarivali sve navedeno, suvremenim je učiteljima potreban niz kompetencija kao i permanentno stručno usavršavanje u njihovu razvoju. Analizirajući različite dimenzije učiteljskih kompetencija, u radu će se promišljati o onima najčešće spominjanima kao nužnima koje čine kompetencijski profil suvremenog učitelja, a to su: pedagoške, psihološke, metodičke, komunikacijske, socijalne, informacijsko- komunikacijske, interkulturalne, organizacijske te kompetencije za rad s djecom s posebnim potrebama. Rezultati empirijskog dijela istraživanja, koje je provedeno anonimnim anketiranjem među učiteljima razredne nastave Splitsko-dalmatinske i Dubrovačko-neretvanske županije, pokazat će koje kompetencije učitelji, prema vlastitoj prosudbi, smatraju nužnima kod današnjih učitelja kako bi što kvalitetnije realizirali zadaće suvremenog kurikula te koje kompetencije smatraju osobno kod sebe najviše, a koje najmanje razvijene. Nadalje, rezultati će istraživanja prikazati, prema procjeni učitelja, kompetencijski profil današnjih učitelja i razinu razvijenosti pojedinih kompetencija učitelja. Doprinos rezultata empirijskog istraživanja ogleda se u ukazivanju na trenutnu kompetentnost današnjih učitelja u odnosu na poželjnu te detekciju područja kompetentnosti koje treba dodatno razvijati kod učitelja. Ovi podatci mogu poslužiti institucijama koje se kontinuirano i sustavno brinu o profesionalnom razvoju učitelja stručnim usavršavanjem kao i onima koji osposobljavaju buduće učitelje u kreiranju njihovih programa.

Svjedoci smo mnogih promjena u suvremenom društvu koje sa sobom donose nove ciljeve i vrijednosti. Izmjenom slike društva mijenja se i slika škole čija se uloga treba usmjeriti novim zahtjevima drugačijeg karaktera. Presudnu ulogu u osmišljavanju i razvoju inovativne odgojno-obrazovne prakse imaju učitelji i njihove kurikulumske kompetencije. Stoga je cilj ovog istraživanja ispitati kurikulumske kompetencije i kvalitetu odgojno-obrazovne prakse učitelja (N=176) te utvrditi korelacije i relacijske odnose na sedam ispitanih područja kompetentnosti, uvažavajući i neka socio- demografska obilježja ispitanika. Rezultati empirijskog istraživanja su pokazali da se ispitani učitelji osjećaju uglavnom kompetentnima u području razvoja kurikuluma i djelotvorne odgojno- obrazovne prakse. Sve ispitane odrednice razvojno su povezane i jedna utječe na drugu, što govori o važnosti stručnog usavršavanja, kompetencijskog profila i kompetentnosti učitelja.

Složenost današnjice koju obilježavaju novi izazovi, vrijednosti, prioriteti i ponašanja u društvu nužno mijenja i ulogu škole u izmijenjenom društvenom kontekstu. Suvremena pedagogijska znanost naglašava cjeloviti razvoj pojedinca kao glavnu ulogu škole te promatra školu kao prosocijalnu zajednicu temeljenu na kvalitetnim međuljudskim odnosima i komunikaciji među njima, stvaralačkoj suradnji te humanoj interakciji. U suvremenoj školi učenika se prvenstveno treba promatrati kao humano i socijalno biće, a od učitelja se očekuje da djeluje kao savjetnik, koordinator, voditelj i organizator socijalno osjetljive nastave kojom se posebice potiče razvoj socijalnih kompetencija učenika. Svrha ovog rada je u teorijskom dijelu ukazati na važnost razvoja socijalne kompetencije učenika u suvremenoj školi, a empirijskim istraživanjem, utvrditi kako studenti Učiteljskog studija, budući učitelji, procjenjuju vlastitu osposobljenost za poticanje socijalne kompetencije učenika te koliko često planiraju koristiti aktivnosti koje (ne) potiču razvoj socijalne kompetencije učenika u svojem budućem odgojno-obrazovnom radu. Kako bi doprinijeli postizanju što kvalitetnijeg odgojno-obrazovnog procesa, u kojem će se na najprimjereniji način poticati razvoj socijalne kompetencije učenika, očekujemo da će rezultati ovog istraživanja u tom smislu pružiti smjernice za unapređivanje obrazovanja učitelja, kako na inicijalnoj razini tako i kroz ciljane programe permanentnog usavršavanja. Sami proces osposobljavanja učitelja na svim razinama kako bi trebao stremiti mijenjanju korištenja ustaljenih metoda, postupaka i oblika rada prema onima suvremenima koje na najoptimalniji način doprinose poticanju razvoja djetetove socijalne kompetencije.

Pedagogijska istraživanja u broju 1/ 2005. donosi jedanaest članaka od čega je šest članaka vezano uz temu broja Profesionalne kompetencije pedagoga.

U sklopu šire analize fenomena permanentnog usavršavanja učitelja autorice su kod 200 učitelja razredne nastave grada Splita ispitale motivaciju i potrebe učitelja za permanentnim usavršavanjem, njihove preferencije pojedinih oblika usavršavanja te moguće razlike s obzirom na spol, stručnu spremu i radno iskustvo u odgojno-obrazovnom radu. Pokazalo se da učitelji permanentno obrazovanje smatraju potrebnim za svoj rad, a pri njihovu usavršavanju dominiraju intrizična motivacija i samoobrazovanje, dok na njihovu motivaciju i preferencije oblika usavršavanja negativno utječu niski ekonomski status i društveni ugled, nepovoljni uvjeti za rad te izostanak konzistentnog i djelatnog sustava permanentnog usavršavanja učitelja.

Kod 200 učitelja razredne nastave grada Splita autorice su željele ispitati motivaciju za permanentno usavršavanje i njihove preferencije pojedinih oblika usavršavanja te moguće razlike s obzirom na spol, stručnu spremu i radno iskustvo u odgojno-obrazovnom radu. Također su usporedile svoje rezultate s istraživanjima doc. dr. sc. Igora Radeke, provedenima 1989./90. u osnovnim školama na zadarskom području. Pokazalo se da i anketirani učitelji grada Splita i učitelji zadarskog područja permanentno obrazovanje smatraju potrebnim za svoj rad. Pri usavršavanju obiju skupina ispitanika dominiraju intrizična motivacija i samoobrazovanje, dok njihovu motivaciju i preferencije oblika usavršavanja ograničuju niski ekonomski status i loš društveni ugled, nepovoljni uvjeti za rad te izostanak konzistentnog i djelatnog sustava permanentnog usavršavanja učitelja.

Kritička pedagogija i kritičko mišljenje dva su istaknuta koncepta koja zajednički pojam „kritičnosti“ dijele kao polazišnu točku, dok se istodobno granaju dalje u različitim pravcima. U filozofijama ovih koncepata kriju se razlike, što proizlazi iz činjenice da je sam pojam kritičnosti različito poiman u humanističkim znanostima u odnosu na društvene znanosti. Usporedno analiziranje upravo ovih dvaju koncepata odlično oslikava slojevitost pojma kritičnosti te njegova ishodišnog, odnosno praktičnog uporabnog djelovanja. Cilj teorijskog dijela rada predstaviti je i kritički usporediti glavne značajke dviju tradicija: kritičke pedagogije i kritičkoga mišljenja. Stoga se u radu nudi kratak povijesni pregled razvoja obiju tradicija, upućuje se na njihove različite perspektive i glavne definicije. Nadalje, analizira se pojam kritičnosti te se predstavljaju interpretacije tog pojma unutar različitih misaonih škola oslanjajući se prvenstveno na pedagoga Andrewa Stablesa (2003). Odvojeno se objasnilo poimanje kritičnosti kroz prizme kritičkoga mišljena i kritičke pedagogije kako bi bilo moguće odrediti njihove poveznice, ali i razloge njihovog neslaganja. Kao polazište za analizu kritičke pedagogije uzima se Pedagogija obespravljenih Paula Freirea (2002), a kroz prizmu tradicije opće pedagogije objašnjavaju se razlike i sličnosti u praktičnoj primjeni načela ovih dvaju tradicija. U empirijskom dijelu rada prikazuje se istraživanje provedeno sa studentima pedagogije Filozofskog fakulteta u Splitu kojemu je cilj bio utvrditi kako studenti studija pedagogije razumijevaju koncepte kritičke pedagogije i kritičkog mišljenja te njihov odnos. Rezultati su pokazali da studenti iz ovog istraživanja, baš kao i studenti iz drugih istraživanja, ne poznaju i ne razumiju dovoljno dobro koncepte kritičkoga mišljenja i kritičke pedagogije i odnose među njima, što upućuje na potrebu ostvarivanja transformirajućega visokoškolskog obrazovanja koje povezuje znanje i iskustvo studenata i potiče njihovo kritičko mišljenje i djelovanje., Critical pedagogy and critical thinking are two prominent concepts that share the common notion of “criticality” as a starting point, while at the same time branching off in different directions. Differences are hidden in the philosophies of these concepts, which results from the fact that the very concept of criticality is understood differently in the humanities compared to the social sciences. The comparative analysis of these two concepts perfectly illustrates the layering of the concept of criticality and its original, i.e., practical, useful effect. The aim of the theoretical part of the work is to present and critically compare the main features of two traditions: critical pedagogy and critical thinking. Therefore, the paper offers a brief historical overview of the development of both traditions, referring to their different perspectives and main definitions. Furthermore, the concept of criticality is analysed and interpretations of this concept are presented within different schools of thought, relying primarily on the pedagogue Andrew Stables (2003). The concept of criticality was explained separately through the prisms of critical thinking and critical pedagogy in order to determine their connections, as well as the reasons for their disagreement. Paul Freire’s Pedagogy of the Oppressed (2002) is taken as a starting point for the analysis of critical pedagogy, and the differences and similarities in the practical application of the principles of these two traditions are explained through the prism of the tradition of general pedagogy. The empirical part of the paper presents the research conducted with pedagogy students of the Faculty of Philosophy in Split, the aim of which was to determine how pedagogy students understand the concepts of critical pedagogy and critical thinking and their relationship. The results showed that students from this research, just like students from other researches, do not know and understand the concepts of critical thinking and critical pedagogy and the relationships between them well enough, which points to the need to achieve a transforming higher education that connects the knowledge and experience of students and encourages their critical thinking and action.

Tema ovog rada je istraživanje dviju emocija – iznenađenja i smijeha na dječje likovno izražavanje. U teorijskom je dijelu definiran pojam emocije te je istaknuto koliko su one važne za cjelokupni razvoj djeteta. Također se govori o načinima motivacije u Likovnoj nastavi. U praktičnome je dijelu provedeno istraživanje u jednoj osnovnoj školi u Splitsko–dalmatinskoj županiji u veljači 2023. godine na uzorku od 56 učenika 3. i 4. razreda osnovne škole. Cilj ovoga diplomskoga rada bio je ispitati likovne reakcije i razmišljanja učenika o vizualnim i nevizualnim poticajima (iznenađenje i smijeh) u dječjem likovnom stvaralaštvu. Održano je šest sati Likovne kulture, u svakom razredu po dva sata s različitim likovnim zadatcima i likovnim tehnikama. U motivacijskom dijelu djeca su uz metodu razgovora potaknuta na maštovito i kreativno izražavanje emocija iznenađenja i smijeha uz predočavanje različitih umjetničkih reprodukcija. Rezultati pokazuju kako učenici više vole figurativne motive u likovnom izražavanju navedenih emocija te smatraju kako im crtačke tehnike omogućavaju bolju likovnu ekspresiju doživljaja. Više od polovine učenika voli likovno izražavati emocije, a emocije su potaknule učenike u većini likovnih radova na srednje bogat i bogat likovni izričaj. Kreativni likovni izričaj potaknuo je učenike na promišljanje i verbalizaciju osobnih doživljaja., The topic of this thesis is the research of two emotions - surprise and laughter in the children's artistic expression. In the theoretical part the concept of emotions is defined and it is pointed out how important emotions are for the overall child development. The thesis also presents the motivation techniques in Art classes. The practical part, research, was conducted in an elementary school in Split-Dalmatia County in February 2023 on a sample of 56 students of the 3rd and 4th grades of elementary school. The thesis aimed to examine the artistic reactions and thoughts of students about visual and non-visual incentives (surprise and laughter) in children's art. Six Fine Arts classes were held, two school hours in each of three class departments, each having different art assignments and art techniques. During the motivational part, students were encouraged to imaginatively and creatively express the emotions of surprise and laughter using the presentation of various artistic reproductions and through discussions. The results show that the students prefer figurative motives in the artistic expression of the mentioned emotions, and they believe that drawing techniques enable them to express their experiences. More than half of the students like to express their emotions through art, and in most art works emotions inspired them for medium rich and rich artistic expression. Creative art expression encouraged students to reflect and verbalize their personal experiences. Keywords: Art

Ne postoji jedinstveni priručnik koji može roditeljima pojednostaviti izazove s kojima se susreću u odgoju djeteta/djece. Previše je čimbenika koji utječu na taj odnos (roditelj – dijete) što ga, ironično, čini jedinstvenim. S obzirom na to da roditelj predstavlja svojevrsni „konceptualni filter“ preko kojega dijete uči, raste i razvija se, od velike je važnosti osvijestiti roditelje u samoinicijativi o poboljšanju kompetencija jer kompetentan roditelj ima kontrolu nad svojim roditeljstvom i svjestan je da je odgoj dugotrajan i nepredvidljiv proces koji iziskuje prilagodbu. Promjene društvenih uređenja su kroz povijest više puta izmijenile strukturu i poimanje obitelji. Nekoć se smatralo da očevi stvaraju svijet, povijest i kulturu, a da žene samo rađaju i podižu djecu (Galić, 2004). Isto tako, tradicionalna obitelj bila je mnogobrojnija, ali djeca su predstavljala ekonomsku korist. Međutim, suvremeni roditelji, kako ne bi zadovoljavali samo vlastite potrebe, iz neznanja, djecu pretvaraju u izvor velikih troškova izlažeći ih medijima koji streme, prikrivenim porukama, natjerati korisnike na devijaciju u ponašanju. Tako medij postaje medijom; između roditelja i djeteta, što postaje vrlo opasnim jer dovodi do tzv. „suvremene obiteljske neravnoteže“, gdje dijete uživa u velikim slobodama istovremeno oduzimajući roditelju autoritet u odgoju. Od tradicionalnog autoritarnog do suvremenog prezaštitničkog roditeljstva, svaka generacija tvrdi da je onoj drugoj bilo bolje. Pretjerana osjetljivost u današnje doba postaje inačicom postmodernog roditeljskog odgojnog stila., There is no single manual that can simplify the challenges parents face in raising their child/children. There are too many factors that influence this relationship (parent-child) which, ironically, makes it unique. Considering that the parent represents a kind of "conceptual filter" through which the child learns, grows and develops, it is of great importance to make parents aware of the self-initiative of improving competences, because a competent parent has control over his parenting and is aware that education is long-term and unpredictable. a process that requires adaptation. Throughout history, changes in social arrangements have repeatedly changed the structure and concept of the family. It was once believed that fathers create the world, history and culture, while women only give birth and raise children (Galić, 2004). Likewise, the traditional family was more numerous, but children represented an economic benefit. However, modern parents, in order to not only satisfy their own needs, out of ignorance, turn children into a source of great expense by exposing them to media that strives, with hidden messages, to force users to deviate in their behavior. Thus the medium becomes the medium; between parent and child, which becomes very dangerous because it leads to the so-called "contemporary family imbalances", where the child enjoys great freedom at the same time depriving the parent of authority in upbringing. From traditional authoritarian to modern overprotective parenting, each generation claims that the other had it better. In today's age, excessive sensitivity is becoming a version of the postmodern parenting style.