Search

Sičanski je govor prvi zaštićeni govor u Slavoniji, Baranji i zapadnome Srijemu kao jezično nematerijalno kulturno dobro. Govor je zaštićen na prijedlog prof. dr. sc. Mate Kapovića s Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu 2008. godine te se nalazi na listi Ministarstva kulture i medija zaštićenih nematerijalnih jezičnih dobara. Uz sičanski govor, do sada je zaštićen još jedino staroperkovački govor 2010. na prijedlog prof. dr. sc. Emine Berbić Kolar s Fakulteta za odgojne i obrazovne znanosti Sveučilišta J. J. Strossmayera u Osijeku i prof. dr. sc. Ljiljane Kolenić s Filozofskoga fakulteta u Osijeku. Sičanski govor dobro čuva staroštokavska obilježja te je iznimno važan za zajednicu u kojoj egzistira i u kojoj se aktivno koristi u svakodnevnom govoru. Sičanski je govor iznimno bogat govor na svim jezičnim razinama, a u centru znanstvenoga interesa ovoga rada bit će leksički pregled rječničkoga korpusa rječnika Sičanske riči objelodanjenoga 2014. godine u izdanju tadašnjega Učiteljskoga fakulteta Sveučilišta J. J. Strossmayera u Osijeku (danas Fakulteta za odgojne i obrazovne znanosti) autorica Emine Berbić Kolar i Ljiljane Kolenić. Znanstvena monografija Sičanske riči obuhvaća gramatiku i rječnik sičanskoga govora na 275 stranica od čega rječnički opis obuhvaća 173 stranice riječi (leksema) popisanih abecednim slijedom. Sve su riječi naglašene i opisane. U sičanskome govoru nailazimo na mnogobrojne riječi stranoga podrijetla iz mnogih jezika: turskoga jezika (turcizme), njemačkoga jezika (germanizme), mađarskoga jezika (hungarizme), talijanskoga jezika (talijanizme), francuskoga jezika (galicizme) te iz nekih drugih jezika poput latinskoga i grčkoga jezika (latinizmi i grecizmi).

U radu se analizirala zastupljenost i pojavnost baštinskih tema u hrvatskim udžbenicima Prirode i društva za 4. razred osnovne škole, izdanih od vodećih hrvatskih izdavača udžbenika i odobrenih od Ministarstva znanosti i obrazovanja Republike Hrvatske. Cilj je provedenog istraživanja bio utvrditi zastupljenost i pojavnost baštinskih tema u navedenim udžbenicima i na temelju dobivenih rezultata dati smjernice za daljnje aktivnosti i potrebna istraživanja kako bi se poboljšala kvaliteta poučavanja baštinskih sadržaja u nižim razredima osnovne škole. Utvrđeno je kako je u sadržajima udžbenika najveća pozornost pridana materijalnoj kulturnoj baštini, a najmanja nematerijalnoj kulturnoj baštini. U udžbenicima bi bilo dobro više uključiti zadatke koji bi poticali na uočavanje uzročno-posljedičnih veza kod djelovanja ljudi na prirodnu i kulturnu baštinu te poticati učenike na promišljanje o konkretnim postupcima očuvanja i zaštite iste. S obzirom na slobodu učitelja u pristupanju i poučavanju određenih nastavnih sadržaja, a koju novi kurikulum Prirode i društva i kurikulumi međupredmetnih tema pružaju, otvara se pitanje pristupa i kompetencija učitelja u poučavanju baštinskih tema u nastavi.

Kreiranjem personaliziranih, interaktivnih iskustava učenja, umjetna inteligencija (AI) i modeli temeljeni na optimiziranju jezičnih modela kako bi se ostvario dijalog, kao što je ChatGPT, imaju potencijal promijeniti obrazovanje. Međutim, postoje brojni problemi i izazovi o kojima treba razmišljati prilikom implementacije AI i ChatGPT-a u obrazovanje. Ovim se radom ispituje trenutno stanje ChatGPT-a i umjetne inteligencije u obrazovanju, njihove moguće prednosti i nedostatci te potencijalne strategije za njihovu upotrebu. Etički izazovi koji okružuju korištenje umjetne inteligencije u obrazovanju, također su teme koje se obrađuju u ovom radu.ChatGPT je GPT (Generative Pre-training Transformer) model koji se može koristiti za generiranje teksta na bilo kojem jeziku. Može se koristiti za proučavanje jezika i jezičnih zakonitosti tako što se unose različiti tekstualni ulazi i analiziraju rezultati koje model generira. Navest će se primjeri kako se ChatGPT može upotrijebiti za očuvanje nematerijalne kulturne baštine odnosno hrvatskog jezika, te rezultati istraživanja o stavovima učenika i nastavnika prema umjetnoj inteligenciji (prema ChatGPT-u) i stupnju njezine primjenjivosti

Lacemaking tradition is one of the traditions represented in the Republic of Croatia. Several Croatian regions preserve this tradition, and the lacemaking tradition of northern Croatia is particularly interesting and internationally recognised. Lepoglava, a city that has played a crucial role in the historical development of education in the Republic of Croatia, now preserves and nurtures the lacemaking tradition, the Lepoglava lace, inscribed on the UNESCO list of intangible cultural heritage. Thus, the tradition received recognition and the possibility of preserving it from oblivion. Lepoglava lacemaking has its own unique features that will be described in this paper. Today, more than ever, it is necessary to present and nurture such traditions because, in the modern environment and due to some new interests, there is often no interest in traditions that require a lot of time and patience to create.

Bećarac je tradicijski vokalno-instrumentalni napjev poznat na području Slavonije, Baranje i Srijema. 2007. Ministarstvo kulture RH dodjeljuje bećarcu svojstvo kulturnog dobra te ga upisuje u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske. 2011. upisan je na UNESCOV popis zaštićene nematerijalne kulturne baštine. Prvi Đakovački vezovi održani su 1967. kao turističko-kulturna manifestacija povodom Međunarodne godine turizma. Od tada se manifestacija održava svake godine. Tijekom održavanja Đakovačkih vezova posjetitelji imaju priliku vidjeti izvorne folklorne plesove Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema, ali i drugih krajeva Hrvatske. Rad donosi uvid u ulogu Đakovačkih vezova u promicanju bećarca kao nematerijalne kulturne baštine Republike Hrvatske. Cilj je rada prikazati zastupljenost bećarca pri predstavljanju izvornih folklornih skupina na svečanim povorkama Đakovačkih vezova od 2012. do 2019. godine, rodnoj ulozi te najčešćoj tematici bećarca

Radom će se dati dodatni doprinos proučavanju monoštorskoga govora, kao jednog od rijetkih hrvatskih govora u Republici Srbiji. Uz Monoštor, slavonskim se dijalektom govori i u Beregu, Sonti i Vajskoj kao temeljnim punktovima za proučavanje staroga stanja arhaičnih staroštokavskih hrvatskih govora na prostoru Republike Srbije. Svrha je rada dati pregled fonoloških obilježja koja se uklapaju u kontekst arhaičnih staroštokavskih govora. Slavonskim se dijalektom govori u Republici Hr- vatskoj, Republici Bosni i Hercegovini, Republici Srbiji te Republici Mađarskoj. Cilj je rada dati doprinos proučavanju hrvatskih govora izvan Republike Hrvatske, oprimjereno na fonološkom opisu govora Monoštora.

Radom će se prikazati specifičnosti tvorbe riječi u slavonskom dijalektu posavskom poddijalektu na temelju osobnih dosadašnjih terenskih istraživanja mjesnih govora na području brodske Posavine, konkretnije na području Brodsko-posavske županije. Slavonski je dijalekt jedan od najarhaičnijih dijalekata štokavskoga narječja koji dobro ču va staro stanje te se pomoću njega lako može rekonstruirati povijesno stanje staroštokavskih govora te time doprinijeti hrvatskoj dijalektologiji. Slavonskim se dijalektom govori na području Slavonije, Baranje i zapadnoga Srijema u Re publici Hrvatskoj, ali i izvan hrvatskih državnih granica u Bosni i Hercegovini, Srbiji i Mađarskoj. Analiza zatečenoga stanja tvorbenih načina i pojavnosti tvorenica odradit će se na temelju zapisanih primjera iz sljedećih mjesta: Siča, Sta rih Perkovaca, Čajkovaca, Donjih Andrijevaca, Donje Vrbe, Brodskoga Varoša i Podvinja. Sva izdvojena mjesta pripa daju, prema Stjepanu Ivšiću, najstarijem stanju hrvatske sta roštokavštine te samim time nude mogućnost rekonstrukcije povijesnoga jezičnoga stanja. Cilj je rada pokazati koji su tvorbeni načini i danas plodni u slavonskom dijalektu, po savskom poddijalektu, a koji su neplodni te koja su odstu panja najčešća u odnosu na standardni hrvatski jezik. Radom se također želi ukazati na najučestalije tvorbene predmetke i dometke (prefikse i sufikse) kojima se riječi u ovome dija lektu, odnosno podijalektu, tvore, u odnosu na svaku poje dinačnu vrstu riječi (imenice, zamjenice, pridjeve, brojeve, glagole te ostale nepromjenjive vrste riječi). Svrha je rada pokazati tvorbene specifičnosti slavonskoga dijalekta po savskoga poddijalekta kao jednog od najarhaičniji hrvatskih staroštokavskih dijalekata. Metodologija kojoj će se koristiti pri izradi rada bit će terenska lingvistička istraživanja te rad na postojećoj bazi zapisanih riječi na temelju prethodnih du gogodišnjih terenskih istraživanja, kao i rad na tekstu.

The importance of science, technology, engineering, and mathematics (STEM) in education cannot be over-emphasised. But the importance of this does not diminish the unattractiveness and disinterest of students in STEM subjects. On the other hand, the importance of cultural heritage preservation as one of the sustainable development goals becomes a powerful ally in eliminating the STEM subjects' negative connotations. The living heritage, the mother tongue, is a tool for the transmission of values and information, and it is frequently employed in the preservation and transmission of intangible cultural heritage. By making cross-curricular interdisciplinary connections, STEM subjects become more likable and interesting. Applying immersive technologies with a change in teaching strategies and methods that rely on the specialized sets of terms and expressions makes learning the subjects easier and improves retention. It also increases the interest of the students, makes the learning process more enjoyable and provides them with a better understanding of the subjects. The aim of this paper is to highlight the value and importance of using immersive technologies, such as augmented reality, as a powerful tool for the presentation of the living intangible cultural heritage of the Republic of Croatia as an integral component of digital storytelling in teaching STEM subjects. The paper is based on research whose main objective was to examine the positive impacts this interdisciplinary approach has on preserving intangible cultural heritage and promoting students’ engagement and creativity, as well as identify potential challenges for the application of this methodology to selected STEM subjects.

Radom će se prikazati pregled znanstvenih istraživanja Sinjske alke kao nematerijalne kulturne baštine hrvatskoga naroda te njezin kulturološki i identitetski značaj unutar tradicije hrvatskoga naroda. Budući da je UNESCO još 2010. godine Sinjsku alku uvrstio na popis nematerijalne svjetske baštine te je time proglasio zaštićenim nematerijalnim kulturnim dobrom, razvidan je rad i zalaganje znanstvene zajednice u suradnji s državnim institucijama za priznavanje i afirmaciju Alke. U radu je provedeno istraživanje utemeljeno na metodama terenskoga prikupljanja građe (intervju relevantnih aktera Sinjske alke), analiziranja i usustavljivanja prikupljene građe te rada na dostupnoj arhivskoj građi. Cilj je rada dati doprinos mogućem budućem korištenju iskustava i vrijednosti Sinjske alke za daljnja etnološka istraživanja drugih baštinskih nematerijalnih kulturnih dobara Republike Hrvatske koji mogu doprinijeti razvoju održivog upravljanja tj. održivosti nematerijalne kulturne baštine.

Rad donosi sintezu znanstvenoistraživačkoga rada o usmenoj književnosti toliškoga kraja koju je prikupio i priredio fra Zvonko Benković, doktor etnologije i kulturne antropologije. Suvremeni pristup kulturnoj baštini i tradiciji posavskoga kraja prikazuje običaje ljudi u povijesnom, kulturnom, društvenom i vjerskom razdoblju gdje su obilježavani trenutci od rođenja preko vjenčanja do posljednjega počinka. Svojevrsni je vremeplov prošlosti kao i vodič budućim generacijama jer nudi odmak od suvremenih tehnologija kako bi se bolje upoznali posavski korijeni i duša čovjeka ovoga kraja. Riječ je o etnološkom i folklorističkom radu koji je sažet u izboru usmene književnosti toliškoga kraja pod naslovom Pričam ti priču (2021). Izbor je podijeljen u petnaest poglavlja i na šestotinjak stranica donosi više od petsto pedeset podnaslova svih vrsta usmene književnosti koje su ovdje zastupljene. Plod je to fra Zvonkova dugogodišnjega terenskoga i arhivskoga istraživanja čiji kazivači nisu više među živima. Vizualnu premosnicu između svakoga poglavlja čine ilustracije splitske umjetnice Karin Grenc, koja je svojim radovima postala dio toliškoga identiteta. Njezine ilustracije upotpunjuju priloge usmene književnosti koja je prava škrinja s blagom kojom se toliški kraj može ponositi.

Odgoj i obrazovanje za okoliš spojili su dvije hrvatske naoko udaljene regije, Dalmaciju i Slavoniju, a ekološkom slikopričom Dnevnik galeba Marka 1 te edicijom Zelenih priča autorice dr. sc. Martine Markov i cijelu Republiku Hrvatsku u suradnju koja ima izvrsnu perspektivu za daljnju suradnju i buduće nastavke. Nacionalni parkovi i parkovi prirode Republike Hrvatske tema su ekoloških slikovnica koje su otisnute na hrvatskom, engleskom i njemačkom jeziku te najmlađim čitateljima otkrivaju ljepotu zaštićenih područja. Jednostavnim, a ipak provjereno stručno- terminološkim jezikom, autorica prezentira bogatstvo hrvatske prirodne baštine. Predstavljajući Zelene priče u suradnji s knjižnicama na sastavnicama Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera (Fakultetu za odgojne i obrazovne znanosti, FOOZOS i Kineziološkom fakultetu Osijek, KIFOS), učenici iz OŠ Fran Krsto Frankopan, kao i studenti te šira javnost u osječkoj knjižari Svjetla grada, dobili su obećanje kako je sljedeća priča autorice Markov, Kopački rit. Predstavljanje slikopriča na prijemnom centru Sakadaš i terenski obilazak Kopačkoga rita jamstvo su da će galeb Marko, kao nositelj svih ekoloških slikovnica, na najizvorniji način opisati Kopački rit i svijetu predstaviti bogat i raznolik biljni i životinjski svijet. Odgoj i obrazovanje za okoliš svoje mjesto imaju i u Zelenoj knjižnici FOOZOS-a čije djelatnice tijekom cijele godine poučavaju ekološkim radionicama djecu iz dječjih vrtića i učenike osnovnih škola grada Osijeka i okolice. I studenti na dislociranom studiju u Slatini, kao i studenti FOOZOS-a u Osijeku, uključeni su u prezentacije Zelenih priča i zelene radionice te daju svoj kreativni doprinos ekološkoj održivosti koju galeb Marko pronosi slikopričama na najbolji mogući način.

Igra predstavlja jedan od najčišćih oblika ljudskog djelovanja. U svojoj ideji ne nosi stjecanje koristi, sama je sebi svrhom i proces je u kojem se uživa. Predmet je istraživanja brojnih znanstvenih disciplina. Ovisno iz kojeg kuta gledišta se promatra, donijet će brojna tumačenja o čovjekovu evolucijskom položaju u živom svijetu. Moguće je opisivati njezinu ulogu u području psihomotornog, socijalnog i emocionalnog stajališta, kao što se može propitivati iz perspektive humanistike, ali i staviti u kontekst održivog razvoja. U svom osnovnom shvaćanju aktivnost je to koja se prije svega vezuje uz djetinjstvo. Iako predstavlja slobodnu aktivnost koju karakterizira uživanje i zabava te se može kao takva činiti neozbiljnom, pitanje evolucije igre, ali i ubrzanog nestanka tradicionalnih dječjih igara iz svijeta suvremenog djeteta sve je, samo ne neozbiljno. Aktivno sjećanje odraslih kao čimbenik prijenosa tradicijske igre na slavonsko dijete istraživanje je koje se provodilo online putem (N = 201 ispitanika) od lipnja do kolovoza 2021. godine na području gradova Osijeka i Vinkovaca i sela koja se nalaze između njih i u njihovoj okolici. Za cilj je imalo ispitati i utvrditi ukupan broj dječjih igara koje današnji roditelji djece starosti do 15 godina aktivno nose u svome sjećanju (kojih se bez dodatnih podsjetnika mogu prisjetiti), te utvrditi ukupan broj igara za koje procjenjuju kako su ih prenijeli svojoj djeci.

Proširena i virtualna stvarnost mijenjaju način na koji komuniciramo sa svijetom oko nas. Sa stotinama milijuna kompatibilnih uređaja i nebrojenim aplikacijama i alata temeljenih na umjetnoj inteligenciji (AI), ova vrsta tehnologije postala je idealna tehnika za prikazivanje nečega što bi inače bilo teško ili gotovo nemoguće percipirati. Njezina potencijalna upotreba u obrazovanju čini ga snažnim alatom za učenike, studente i nastavnike, jer ne samo da se može koristiti za interaktivno istraživanje novih područja i tema, već i za podučavanje složenih koncepata na zabavan i privlačan način. Pomaže u integraciji teorije i prakse na radnom mjestu, kao i u pripremi studenata za buduće poslove koji će od njih zahtijevati još trenutno nepoznate vještine. Svrha je ovoga rada analizirati i mapirati trendove obrazovnih tehnologija koje pružaju neki od tehnoloških divova poput Googlea, Facebooka, Applea i Samsunga, kao i predložiti načine za njegovanje osjećaja pripadnosti prilikom upotrebe, imajući na umu ciljeve održivog razvoja.

The paper will present the influence and meaning of Turkism in the Slavonian dialect, i.e. in the Croatian language. Turkisms are an integral part of the Slavonian dialect, and are still actively used in everyday speech. It is interesting to study this fact since the Turks withdrew from this area several centuries ago. The words that remained among the people are folk words and form the identity of one space and people, in this case the Šokci ethnic group, which is specific in its numerous characteristics, from the traditional way of life, traditional dress, strong religious (Catholic) orientation, to the traditional lexicon in which Turkisms are the most numerous active lexemes. The purpose of this paper is to point out the number of Turkisms in the Slavonian dialect, their frequency and meaning, and a special emphasis will be placed on the active usable Turkisms from everyday life. Turkisms recorded in the field linguistic research in the villages of Slavonian Posavina will be extracted. The Turkisms will be selected, analysed and processed according to the thematic areas in which they are most actively used, namely a) traditional crafts, b) traditional culture: customs, c) folk costumes, d)food and drink, e) family and family ties, f) fruits and vegetables, d) plants and flowers, h)animals, i) occupations, vocations and services, j) character traits, k) games and toys. The research methods will be: field work method, analysis and synthesis methods. The aim of this paper is to show several centuries-old intercultural ties between the Croatian and Turkish peoples, based on the linguistic corpus of active Turkisms.

The paper will present the intangible linguistic cultural assets of the Republic of Croatia and their significance for the cultural identity of Croats and the Republic of Croatia as one of the signatory countries to the Convention for the Safeguarding of the Intangible Cultural Heritage. The Republic of Croatia appointed the Commission for Intangible Heritage in 2002, and since then it has been considering and improving the process of protection, preservation and popularization of intangible cultural heritage. The aim of this paper is to present the intangible linguistic heritage of the Republic of Croatia, cultural assets and consequently the impact and importance of the protected cultural heritage on the community after its inclusion on the list. At the same time, the aim of the paper is to provide an overview of linguistic heritage assets as a basis for preserving linguistic and cultural identity. Speeches from Siče and Stari Perkovci will serve as basic and exemplary examples of protected intangible cultural assets.The paper will use the method of analysing and synthesizing the existing scientific material on linguistic heritage as well as the author’s field recordings of protected speeches.

Profesorica Ljiljana Kolenić jedna je od najvrsnijih hrvatskih dijalektologinja. Iako joj dijalektologija nije jedino područje istraživanja i rada, dijalektologija se ističe kao njezino najdraže i najbliže područje bavljenja lingvistikom, pa samim time i kroatistikom te napose i hrvatskom dijalektologijom.

U Republici se Hrvatskoj u posljednjih 10 do 15 godina sve više pozornosti posvećuje pravovremenoj podršci učenicima s teškoćama u čitanju i pisanju. No, kod razvoja jezičnih vještina čitanja i pisanja u ranome djetinjstvu (prije 5. godine života) nedovoljno se promišlja o potencijalnome indikatoru razvojnih teškoća te ta djeca nerijetko ostaju bez pravovremen e podrške. Čitanje i pisanje visoko su postavljeni na ljestvici socijalno poželjnih vještina i sposobnosti pa se učenici koji imaju teškoća u tome razvojnom području korigiraju, dok se djeca koja vrlo rano počnu čitati i pisati ne prepoznaju kao skupina djece kojoj je također potrebna podrška i praćenje razvoja, a nerijetko i uključivanje u ranu intervenciju. Umjesto toga, djeca koja (pre)rano počnu čitati i pisati bivaju identificirana kao potencijalno darovita, ne vodeći računa o postojanju razvojne slijednosti u smislu usklađenosti razvojnih područja. Disharmonija jest indikator razvojnoga odstupanja, no ona se uglavnom utvrđuje kod snižene verbalne produkcije u kvantitativnome smislu. Kvalitativni pokazatelji odstupanja u jezično-govornome razvoju i komunikaciji nerijetko ostaju u drugome planu, što uz (pre)ranu pojavu vještina čitanja i pisanja može dovesti do neprepoznavanja i izostanka podrške. Uvidom u dostupnu literaturu vidljivo je postojanje interesa istraživača za pravovremenu identifikaciju razvojne disharmonije, no unutar nje slabo se propituju vještine čitanja i pisanja kao područja koja mogu biti u disharmoniji s drugim djetetovim vještinama i sposobnostima. Cilj je rada teorijski propitati čitanje i pisanje kao razvojna područja čija hipertrofija u ranome djetinjstvu može upućivati na postojanje razvojnoga odstupanja.

Mediteranska baština ima bogati povijesni razvoj s kojim bi trebali biti upoznati učenici u cijeloj Republici Hrvatskoj, a osnovna škola i nastavni predmet Hrvatski jezik pružaju mogućnost za upoznavanje mediteranske kulturne baštine. Radom je analizirana zastupljenost mediteranske kulturne baštine u okviru predmeta Hrvatski jezik u višim razredima škole u udžbenicima i čitankama izdavačkih kuća odobrenih od strane Ministarstva znanosti i obrazovanja nakon provedbe reforme „Škola za život“. Cilj je rada utvrditi zastupljenost mediteranske kulturne baštine i baštinskih tema u navedenim udžbenicima i čitankama te na temelju dobivenih rezultata predložiti smjernice za daljnje aktivnosti kojima bi se mediteranski baštinski sadržaji u okviru predmeta Hrvatski jezik njegovali i očuvali te kojima bi se dao jači naglasak na nužnosti postojanja takvih sadržaja u temeljnom predmetu koji potiče promišljaje o jeziku, narodu i identitetu.

Slavonski je dijalekt jedan od najarhaičnijih dijalekata hrvatskoga jezika. Njime se govori u Slavoniji, Baranji i zapadnom Srijemu u Republici Hrvatskoj, a izvan Republike Hrvatske u Bosni i Hercegovini i Republici Srbiji i u Republici Mađarskoj. Slavonskim dijalektom govore isključivo Hrvati, točnije rečeno narodnosna skupina Šokci. Šokci su identitetski vrlo specifična narodnosna skupina koju karakterizira hedonizam, pretjerivanje u jelu i piću, izrazita sklonost veselju, kao i posvećenost teškom fizičkom radu.Cilj je ovoga rada jezičnom analizom slavonskoga dijalekta ukazati na identitetske odrednice Slavonaca (Šokaca) i njihovu pripadnost hrvatskoj naciji, katoličkoj vjeroispovijesti, šokačkoj kulturi, te specifičnom načinu života. Svrha je rada povezati identitet kako pojedinca tako i skupine. Metodologija rada bit će deskriptivna analiza terenskih istraživanja potkrepljena prikupljenim jezičnim korpusom na temelju terenskih snimaka. Radom će se doprinijeti sociolingvističkom istraživanju poveznice sociokulturalne antropologije pozivajući se na lingvističke dokaze: životne priče, narative, intervjue, usmene predaje i amaterske književne prakse.

Rad se bavi odstupanjima učenika njemačkoga jezika čiji je materinski jezik hrvatski. Želi se pokazati kako se među vrlo raznolikim odstupanjima na različitim jezičnim razina ma pojavljuju ona koja se mogu tumačiti kao prijenosna, nastala prenošenjem pravila materinskoga jezika na jezik koji se uči. Građa su završni ispiti njemačkoga jezika na različitim jezičnim razinama u jednoj školi stranih jezika u Slavonskome Brodu. Odabra na su najčešća odstupanja na nekoliko jezičnih razina: u rodu, padežima i prijedlozima, tj. prijedložno-padežnim izrazima, (ne)porabi (ne)određenih članova, u porabi veznika, niječnica, redu riječi u rečenici, pisanju početnoga slova u imenicama, pisanje zareza. Primjerima se potvrđuje da se odbrana prijenosna odstupanja mogu predvidjeti na te melju razlika među jezicima

For a bilingual child to acquire both languages at his or her very best, he or she has to be constantly exposed to them ever since his or her birth, i.e., he or she has to listen to them, in order to be able to subsequently use them totally spontaneously, through playful activities, in his or her quotidian life. Although it is the easiest way of language acquisition, one must not forget that the children are exposed to two completely different languages, so they have to gain proficiency how to discern them and use them in parallel, in various situations and with different people. Most frequently, a society and its high technology exert a very profound influence on an overall individual’s development, but an educator’s and teacher’s stimuli are extremely important in rendering support to the children to command both languages simultaneously. Nevertheless, a child has to be assisted in gradually acquiring his or her mother tongue, since its acquisition will be the best indicator when the optimal time would be for a child to start learning another language, to avoid a possible child’s confusion. Yet, for a child who has gotten a habit and sense of communicating in both languages, an “ideal time” to start exploring the avenues of his or her bilingualism is nonexistent, although it is usually consensually opined that it might be the preschool age, when the children become more open to social contacts. As this phase coincides with the child’s copying of the behavior of others, it might indeed be the best time to deepen the child’s knowledge of languages, especially when it comes to an expressive vocabulary. Bilingual children comprehend the components of a language better than the monolingual children do, what makes them more successful in creativity tests. As many limits do not exist for them, their bilingualism provides them with numerous cultural, economic, and social advantages, opening a gate to a more prospective future of theirs. Thus, with the facilitated communication skills, they enjoy a higher capacity of their personal development and career advancement on the global market than their coevals do.

The basic national symbols of each state, since the beginning of the concept of nation and national awareness, are the flag, coat of arms, and anthem. The term anthem comes from the Greek language and means a song, a hymn, and it can be defined as a representative song, most often a state song, which is sung or played on solemn and official occasions. It is usually a patriotic song that glorifies the history, traditions, and efforts of an individual nation. Furthermore, it can be officially acknowledged as the national anthem or generally accepted by the people as a ceremonial song (https://hr.wikipedia.org/wiki/Himna ). The first anthem was written in the Netherlands in the 16th century. There is evidence that the Japanese anthem is even older than the Dutch, yet it obtained its musical version only just in the 20th century. Most anthems, including the Turkish and Croatian anthems, were composed in the 19th and 20th centuries, in the period of nation-building. The subjects of this paper are two seemingly different but, in many ways, similar anthems of two friendly countries: The Republic of Turkey and the Republic of Croatia.

Santovo je mjesto u južnoj Mađarskoj u kojemu žive Šokci – Bunjevci koji i danas aktivno govore šokačkim narodnim govorom koji je vrlo arhaičan te po svim svojim osobinama pripada slavonskom dijalektu. Santovo je mjesto koje se nalazi u južnoj Mađarskoj u pograničnom prostoru prema Hrvatskoj i Srbiji. Njegov položaj i višestruki jezični dodiri, odnosno jezični kontakti uvjetovali su zanimljivu jezičnu sliku današnjega santovačkoga govora koji se očuvao zahvaljujući starijim izvornim govornicima koji su održali aktivnom uporabom jezik živim i postojanim. Cilj je ovoga rada analizirati reprezentativni dio zbirke bećaraca pod nazivom Šokica sam i bit ću do vika autora Živka Mandića u odnosu na leksik i leksičke prinose i dodire s obzirom na višejezičnost prostora s kojega dolaze. Republike Hrvatska je zaštitila bećarac kao nematerijalno kulturno dobro te je bećarac uvršten i na UNESCO- vu Reprezentativnu listu nematerijalne kulturne baštine čovječanstva što ovoj zbirci daje dodatnu vrijednost.

Radom će se prikazati tradicijske dječje igre u povijesno-jezičnom kontekstu na primjeru Općine Garčin koja se nalazi u Brodsko-posavskoj županiji. Općina Garčin smještena je u istočnom dijelu Brodsko-posavske županije. Naziv Garčin potječe od naziva Gardun grad (CASTELLUM GARCHYN). Naziv dolazi od naziva utvrde koja se nalazila na istoimenom brdu iznad današnjeg Garčina. Utvrda je bila smještena oko 5 km sjeverno od današnjega Garčina, u neposrednoj blizini današnjeg zaseoka Surevice. Gardun grad na ovom području prvi put se spominje u 15. stoljeću, odnosno 1474. godine. Cilj je rada popisati i opisati tradicijske igre garčinskoga kraja kako bi im se dalo zasluženo mjesto u kulturološkome šokačkom krugu Brodskoga Posavlja. Tradicijske dječje igre značajan su segment poimanja društva, kulture, identiteta i pripadnosti jednome području te se kroz njihovo nazivlje i povijesnu uvjetovanost lako može rekonstruirati jezični i povijesni značaj određenoga područja, način i djelovanje ljudi koji su živjeli na tome području – sociološka i kulturološka komponenta budući da su djeca koristila predmete koje su nalazili u svojoj neposrednoj okolini ili koje su sama izrađivala u svojim okruženjima. Metodologija rada usmjerena je na terenska istraživanja i rad na dostupnoj arhivskoj građi. Glavni rezultati rada bit će predstavljeni kroz rekonstruirano popisano i usustavljeno nazivlje dječjih tradicijskih igara u odnosu povijesnu uvjetovanost i na slavonski dijalekt kojim se govori u Garčinu i okolnom području. Ujedno će poseban znanstveni doprinos biti predstavljen kroz opis svake pojedine dječje igre koja je zabilježena na terenu čime se daje uz jezični i povijesni značaj i pedagoška komponenta baštinskoga nasljeđa i baštinskih tradicijskih vrijednosti.

Radom je analizirana zastupljenost baštinskih tema u okviru predmeta Hrvatski jezik u 5. i 6. razredu osnovne škole, analizirana je zastupljenost i pojavnost nematerijalnih baštinskih tema u udžbeničkim kompletima vodećih izdavačkih kuća, čitankama i jezičnim udžbenicima, odobrenih od strane MZO-a nakon provedbe reforme „Škola za život“. Cilj je rada utvrditi zastupljenost baštinskih tema u navedenim udžbenicima te na temelju dobivenih rezultata dati smjernice za daljnje aktivnosti kojima bi se baštinski sadržaji u okviru predmeta Hrvatski jezik povećali te kojima bi se dao jači naglasak na nužnosti postojanja ovakvih sadržaja u temeljnom predmetu koji potiče promišljaje o jeziku, narodu i identitetu.

Radom će se analizirati rječnik monoštorskoga govora Bile riči koji je objelodanila 2016. godine Marija Šeremešić. Marija Šeremešić je izvorna govornica monoštorskoga govora te je time njezina uloga u očuvanju leksičkoga sustava toga mjesta još vrjednija i temeljitija. Monoštor je mjesto u Vojvodini, u Republici Srbiji. Ujedno je Monoštor ijedno od sela u kojemu žive Hrvati i u kojemu se i danas aktivno govori staroštokavskim dijalektom. Staroštokavski su govori najarhaičniji govori štokavskoga narječja. Njihova se arhaičnost ogleda na svim jezičnim razinama. Cilj je rada analizirati rječničko blago zapisano u rječniku naslovljenom Bile riči. Istraživanje će biti usmjereno na broj zapisanih leksema, leksičku zastupljenost u odnosu na vrste riječi, a posebna će se pozornost posvetiti zastupljenosti tuđica i posuđenica u monoštorskom govoru. Nadalje, radom će se prikazati i etimologija zapisanih leksema s obzirom na jezike iz kojih su riječi preuzete i s obzirom na značenja koja povlače iz osnovnih jezika. Svrha je rada dati leksički opis monoštorskoga govora. U radu će se koristiti metode analize i sinteze, metoda rada na tekstu i metoda terenskih lingvističkih istraživanja.

Krajem 19. i početkom 20. stoljeća jedan od malobrojnih, koji je svojim bogatim i razgranatim znanstvenoistraživačkim, jezikoslovnim i prevoditeljskim radom intenzivno gradio mostove između Hrvata i Mađara u područjima povijesti i kulture, bio je Zagrepčanin Ede Margalić (1849–1940). Znanstvenik, prevoditelj, sveučilišni profesor i lingvist renesansnog duha i široke naobrazbe. 1895. biran je u izvanrednog, a ubrzo i u redovitog profesora hrvatskoga jezika i književnosti na Sveučilištu u Budimpešti. Njegov Hrvatsko-mađarski, mađarsko- hrvatski džepni rječnik [Horvát-magyar és magyar-horvát zsebszótár tekintettel a két nyelv szólásaira. Szerkesztette dr. Margalits Ede egyetemi tanár. Az Athenaeum irodalmi és nyomdai részvénytársulat kiadása, Budapest, 1898] koji je doprinio zbližavanju dvaju naroda, doživio je čak deset izdanja. Njegovi su književni prijevodi s hrvatskoga na mađarski, kao i izvorni znanstveni prinosi i etnološki radovi znatno doprinijeli upoznavanju Mađara s književnim, etnološkim i povijesnim vrijednostima Hrvata. Upoznavanju Mađara s hrvatskom poviješću najviše je doprinio Margalićev, često citiran, opsežan i povijesnom faktografijom bogat, dvotomni Hrvatski povijesni repertorij [Horvát történelmi repertórium] (1900–1902), objavljen na mađarskom jeziku, koji je povjesničarima, sve do danas, nezaobilazna stručna i znanstvena literatura. Radom će se ukazati na iznimno vrijedan, bogat i plodonosan rad ovog znamenitog znanstvenika koji je cijeli svoj radni (i životni) vijek posvetio hrvatsko- mađarskom zbližavanju.

Radom se propituje učinak biblioterapijskoga rada s djecom rane predškolske dobi. Prati se proces biblioterapije kao metoda praćenja doživljaja djece na temelju pročitanoga djela, rad s djecom te proces čitanja kao i vođenoga čitanja uz autorsku problemsku slikovnicu „Perolagana noć” koja je namijenjena djeci predškolske dobi. S obzirom na to da su djeca u današnje vrijeme svjedoci brojnih događaja koji imaju negativan utjecaj na njih i zbog kojih se osjećaju i ponašaju neprikladno, knjiga je jedan od „lijekova za dušu” koja ima snažan, „magičan”, terapijski utjecaj. Uz biblioterapiju djeca imaju priliku poistovjetiti se s likom i događajem, identificirati sebe, svoje, ali i osjećaje drugih ljudi.„Biblioterapija uključuje čitanje knjiga koje pomažu djeci da se nose s problemima i shvate da nisu sama te da je njihova emocionalna reakcija normalna.” Russel, 2009.

Radom će se prikazati bećarci Slavonskoga Kobaša u kontekstu nematerijalne kulturne baštine Brodskoga Posavlja. Bećarci su zaštićeni odlukom Ministarstva kulture kao zaštićena nematerijalna kulturna baština Republike Hrvatske, ali su bećarci zaštićeni i na svjetskoj listi nematerijalne kulturne baštine, odnosno na UNESCO-ovoj listi kao reprezentativnoj listi nematerijalnoga kulturnoga dobra čovječanstva. Bećarcima će se ukazati na tradicijsku kulturu Brodskoga Posavlja te na sociolingvistički okvir u kojemu su nastajali. Promotrit ćemo ih u kontekstu slavonskoga dijalekta kao jezičnoga temelja u kojemu su navedeni bećarci nastajali. Cilj je rada popisati i prikazati kobaške bećarce te ih analizirati u odnosu na sociolingvističke i dijalektološke kriterije. Metodologija rada bit će terensko prikupljanje građe te analiza i opis prikupljenoga. Svrha je rada dati dijalektološki doprinos proučavanju slavonskoga dijalekta kroz lingvističko proučavanje bećaraca na području Slavonskoga Kobaša.

Knjiga se bavi kulturno-povijesnim sjećanjem na posavsko mjesto Slavonski Kobaš s naglaskom na povijesdnom i jezičnom pregledu. U knjizi su zapisane mnogobrojne tradicijske i etnološke igre, običaji, obrasci ponašanja narodnoga života, ana kraju je zapisan i rječnik manje poznatih riječi ovoga mjesnog govora.

Аннотация: Настоящая статья посвящена анализу лексического материала, записанного в славонском посавском селе Сиче по вопроснику Хорватского лингвистического атласа. В статье представлены результаты сопоставления лексики из Сиче с литературной хорватской лексикой, а также выделяются лексемы, противопоставляющие говор Сиче другим исследованным славонским говорам и кайкавскому говору села Доня-Пачетина. Лексические связи сичанского говора с другими говорами региона демонстрируются на примере карт «Общеславянского лингвистического атласа».

Radom će se problematizirati jezikoslovni pojmovi iz značenjskoga kruga dječjih igara i igračaka za djecu proizišli iz kulturnoga sjećanja izvornih govornika ovoga mjesnog govora koji je u Republici Hrvatskoj zaštićen kao nematerijalno kulturno dobro. Cilj je rada dati kulturološki i jezični presjek jezičnoga pojmovlja koji pripadaju tematskome krugu djetinjstva, a iz čega se mogu iščitavati osobine slavonskoga dijalekta i staroštokavskoga narječja. Radom će se doprinijeti dubljem istraživanju staroperkovačkoga govora i hrvatske dijalektologije u kontekstu staroštokavskoga narječja i slavonskoga dijalekta. Svrha je rada dati uvid u jezikoslovnu i kulturološku analizu tematskoga područja igre i igračaka za djecu kao jednog od temeljnih pedagoških i lingvističkih područja znanstvenoga istraživanja. Metode rada bit će terensko lingvističko istraživanje, analiza, sinteza, rad na tekstu i rad na korpusu.

Cilj je ovoga rada dati povijesni pregled istraživanja poučavanja hrvatskoga kao inoga jezika te prikazati institucionalizirani okvir poučavanja hrvatskoga inoga jezika u današnjem odgojnoobrazovnom sustavu, u radu s učenicima kojima je hrvatski u potpunosti nepoznat jezik. Radi zornijeg predočavanja kako se s takvim učenicima radi u domaćim prilikama, rad će nastojati teorijske spoznaje i praktičnu nastavnu izvedbu usporediti s inozemnim iskustvima i praksama, načinima provjeravanja i vrednovanja, te pokušati ustanoviti koliki je stupanj ovladanosti jezikom po završetku pripremne nastave, istražiti u kolikoj je mjeri ona u različitim zemljama standardizirana, u kakvim se uvjetima izvodi i koliko traje. Također, istražit će se i tko sve poučava takvu djecu, s obzirom na profesionalnu kvalifikaciju te na koji se način provodi edukacija za osposobljavanje predavača i na kojoj razini.

Radom će se problematizirati pitanje hrvatskoga jezika kao identiteta i njegova položaja u suvremenom svijetu. Govorimo o hrvatskome standardnome jeziku kao osnovnomu obilježju Hrvata kao nacionalne zajednice naseljene na području samostalne i suverene Republike Hrvatske. Hrvatski je jezik tronarječan. Dijeli se na čakavsko, kajkavsko i štokavsko narječje. Svako od narječja dijeli se na dijalekte, a dijalekti na poddijalekte. Cilj je ovoga rada ukazati na kulturni identitet Šokaca i njihovoga slavonskoga dijalekta kao jednoga od najslabije opisanih dijalekata u Republici Hrvatskoj. Poseban će se naglasak staviti na zaštićene govore u okviru slavonskoga dijalekta, a to su sičanski (zaštićen 2008.) i staroperkovački (zaštićen 2010.) Radom će se dati smjernice za daljnja istraživanja i popularizaciju slavonskoga dijalekta u kontekstu ostvarenja kulturnoga identiteta narodnosne skupine Šokaca.

U radu se opisuje osobitost suvremenog stanja govora Harkanovaca, i to na svim jezičnim razinama. Harkanovci su malo selo smješteno u istočnoj Slavoniji, točnije u sjeveroistočnom dijelu Slavonije, kao sastavni dio grada Valpova.

Radom se istražuje značaj leksikološkoga i jezikoslovnoga rada Ambrozija Šarčevića u drugoj polovici 19. stoljeća. Ambrozije Šarčević je autor četiriju rječnika. Ovim će se radom ukazati na leksikološki značaj i tumačenje posljednjih dvaju rječnika ; školskoga iz 1893. i književnoga iz 1894. Cilj je pokazati značaj Šarčevićevoga leksikološkoga rada za cijeli prostor nekadašnjega pograničnoga trokuta Republike Hrvatske, Republike Mađarske i Republike Srbije. Svrha je ovoga rada ukazati na specifičan položaj Bunjevaca i bunjevačkoga jezika krajem 19. stoljeća. Metodologija je rada usmjerena na iščitavanje leksikološkoga popisa leksema zapisanih u oba proučavana rječnika te njihove usporedbe u odnosu na ondašnji hrvatski i srpski jezik.

U radu se analiziraju Narodni slavonski običaji sabrani po Luki Iliću Oriovčaninu u kontekstu jezikoslovne analize usmjerene prema elementima slavonskoga dijalekta. Analizirat će se slavonski dijalekt na svim razinama: fonološkoj, morfološkoj, sintaktičkoj, semantičkoj. Cilj je rada utvrditi je li Luka Ilić Oriovčanin u svojemu radu pisao u skladu s normom svojega vremena ili je kao Oriovčanin i Slavonac rabio i elemente slavonskoga dijalekta te u kojoj je mjeri zastupljen slavonski dijalekt. Metodologija rada je usmjerena na analitički istraživački pristup Ilićevu djeluNarodni slavonski običaji te na deskriptivnu analizu i sintezu.

U radu se bosanski govori smještaju u središte problema odnosa jezika i nacije, standardnoga jezika i dijalekta, odnosa govornika pojedinih dijalekata i njihove nacionalne pripadnosti te se razmatra pozicioniranje bosanskoga jezika u odnosu prema jezicima Europske unije. S jedne je strane u tome kontekstu riječ o jeziku i govorima koji (službeno) ostaju izvan granica Unije, ali istovremeno zbog različitih migracijskih tokova bosanski jezik i govori nedvojbeno participiraju u jezičnoj svakodnevici Europske unije ; izvan Unije bosanski je jezik neosporna činjenica sam po sebi. Iako je moguće detektirati različita osporavanja bosanske jezične nominacije te negativan odnos prema bosanskome jeziku i njegovim govornicima, primjer bosanskoga jezika i elemenata bosanskih dijalekata u govoru Slavonskoga Broda, grada na granici Europske unije, i okolice ne ide u prilog artikuliranome (uvjetno rečeno) općeprihvaćenome mišljenju. Tako se bosansko u organskim idiomima na granici Unije pozitivno vrednuje. Kako pokazuje istraživanje, stav je na slavonskobrodskome području prema bosanskim jezičnim elementima pozitivan (ili u najmanju ruku nenegativan).