Search

Fizioterapija kreće 27 godine pr.Kr. začetkom Rimskog carstva. U Hrvatskoj početkom 20 stoljeća. Fizioterapija započinje u Rimskim termama. Kroz godine na nju se nadograđuju razne tehnike koje pomažu ljudima, te tako i Hrvatska prihvaća fizioterapiju kao zanimanje koje pomaže ljudskom tijelu i pospješuje zdravlje čovjeka. Naime daljinsko jahanje u Hrvatskoj zastupljeno je tek 17 godina. Daljinsko jahanje sklop je terenskog jahanja i utrkivanja s konjima pod kontroliranim i humanim uvjetima za konja. Za dobar uspjeh u daljinskom jahanju potrebna je dobra fizička spremnost konja i jahača. Ovim završnim radom cilj je upoznati jahače endurance jahanja s fizioterapijskom strukom, te im ukazati na dobrobiti koje bi ona donijela primjenom u ovoj sportskoj disciplini. Provedeno je anketno istraživanje u kojem se pokazalo da endurance jahači imaju opće znanje o fizioterapijskoj struci. Voljeli bi imati fizioterapeuta kao člana logističkog tima i vjeruju da bi im to donijelo bolje uspjehe na natjecanjima. Prevencijom ozljeda te posebno usmjerenim treningom jahača poboljšao bi se sam način jahanja i interakcije između konja i jahača. Pozornost bi se obratila i na emocionalno stanje jahača. Endurance jahači slažu da zbog pritiska i adrenalina koji proživljavaju na utrkama iziskuju potrebu za psihološkom pomoći jednako kao i za onom fizičkom koju bi odradio fizioterapeut. Sve većom popularizacijom ove sportske discipline povećava se i njezina profitabilnost što će omogućiti napredak ovog sporta. Popularizacija raste iz godine u godinu, a tako i nada za logističarskim timom enduranca jahača koji će možda jednog dana sadržavati fizioterapeuta kao člana. Physiotherapy begins 27 years before Christ, the beginning of the Roman Empire. In Croatia at the beginning of the 20th century. Physiotherapy begins in Roman baths. Over the years, various techniques that help people have been upgraded to it, and so Croatia accepts physiotherapy as an occupation that helps the human body and improves human health. Remote riding in Croatia has only been represented for 17 years. Distance riding is a combination of off-road riding and horse racing under controlled and humane conditions for the horse. Good physical fitness of horse and rider is required for good success in distance riding. The goal of this final paper is to introduce endurance riding riders to the physiotherapy profession, and to point out the benefits it would bring to this sport discipline. A survey was conducted in which it was shown that endurance riders have general knowledge about the physiotherapy profession. They would like to have a physiotherapist as a member of the logistics team and believe that it would bring them better success in competitions. Prevention of injuries and specially targeted training of riders would improve the way of riding and the interaction between horse and rider. Attention was also paid on the emotional state of the riders, where endurance riders agree that due to the pressure and adrenaline they experience at the races, they require the need for psychological help just as much as for the physical one that would be done by a physiotherapist. The increasing popularization of this sports discipline will lead to greater financial resources that will enable progress. Its popularity grows year by year, and so does the hope for a logistical team of endurance riders that may one day include a physiotherapist as a member.

Osteoartritis je najčešća zglobna bolest koju karakteriziraju promjene na zglobnoj hrskavici, a kasnije i na ostalim zglobnim strukturama. Najčešći je uzrok funkcijskog oštećenja lokomotornog sustava, a može biti primarni ili sekundarni. Pojavljuje se nakon 40. ili 50. godine starosti. Čimbenici koji pospješuju nastanak osteoartritisa koljena su genetski čimbenici, pretilost, mehanički čimbenici, spol te životna dob, dok su simptomi koji ga karakteriziraju bol, oticanje, ukočenost i mišićna slabost. Osteoartritis koljena liječi se konzervativno i operativno. Kod konzervativnog liječenja od velike je važnosti provođenje fizikalne terapije. Ukoliko je konzervativno liječenje bezuspješno osteoartritis se liječi operativno. Operativne mogućnosti za osteoartritis koljena uključuju artroskopiju, korektivnu osteotomiju, PEP koljena, TEP koljena i artrodezu. Fizioterapijska procjena je važna zbog planiranja rehabilitacije te zbog usporedbe i procjene dobivenih rezultata nakon rehabilitacije. Fizioterapeut dokumentiranje fizioterapijske procjene izvodi po SOAP modelu gdje subjektivni pregled predstavlja intervju s pacijentom, a objektivnim pregledom se prikupljaju podatci kroz opservaciju, palpaciju, mjerenja i testove za osteoartritis. Fizioterapijski postupci u liječenju osteoartritisa koljena uključuju terapijsko vježbanje, elektroterapiju, terapiju laserom, magnetoterapiju, krioterapiju, termoterapiju i hidroterapiju. Također je važna i uloga fizioterapeuta u edukaciji pacijenta oboljelog od osteoartritisa koljena. Osteoarthritis is the most often joint disease characterized by changes in the joint cartilage and later also in other joint structures. It is the most common cause of functional impairment of the locomotor system. It can be primary or secondary. It appears after the age of 40 or 50. Factors that contribute to development of osteoarthritis of the knee are genetic factors, obesity, mechanical factors, age in general, while the symptoms that characterize it are pain, swelling, stiffness and muscle weakness. Knee osteoarthritis is treated conservatively and surgically. Conservative treatment includes physical therapy which is of great importance. If conservative treatment is unsuccessful, osteoarthritis is treated surgically. Operative options for knee osteoarthritis include arthroscopy, corrective osteotomy, knee PEP, knee TEP and arthrodesis. Physiotherapy assessment is important for planning rehabilitation and for comparing and evaluating the results obtained after rehabilitation. The physiotherapist documents the physiotherapeutic evaluation according to the SOAP model, where the subjective examination is an interview with the patient and the objective examination collects data through observation, palpation, measurements and tests for osteoarthritis. Physiotherapy procedures in the treatment of knee osteoarthritis include therapeutic exercise, electrotherapy, laser therapy, magnetotherapy, cryotherapy, thermotherapy and hydrotherapy. Also, the role of the physiotherapist is very important in the education of a patient suffering from knee osteoarthritis.

Koronarna bolest srca znači veliki problem današnjice budući da predstavlja veliki socijalnoekonomski problem. U razvijenim zemljama ona predstavlja vodeći uzrok smrtnosti, usprkos činjenici da je u posljednja tri desetljeća smanjena smrtnost uslijed ove bolesti. Javlja se među pripadnicima oba spola, iako se češće javlja kod muškaraca i to u omjeru 4:1. Uzrokuje više smrti, invalidnosti i ekonomskih gubitaka od bilo koje druge bolesti. Koronarna bolest srca predstavlja skup kliničkih sindroma koji su posljedica promijenjene koronarne cirkulacije i neravnoteže između potrebe miokarda za kisikom i opskrbe miokarda kisikom, što uzrokuje ishemiju miokarda. Najčešći uzrok ishemijske bolesti srca je aterosklerotka bolest koronarnih arterija. Ovdje važnu ulogu ima prevencija koronarne bolesti, a možemo ju podijeliti na primarnu i sekundarnu prevenciju. Primarne preventivne mjere odnose se na sprečavanje nastanka kliničkog manifestiranja bolesti, a uključuju sprečavanje nastanka rizičnih faktora ili njihovo uklanjanje, što se odnosi na prestanak pušenja, zdravu prehranu i redovitu tjelesnu aktivnost. Sekundarne mjere prevencije se primjenjuju kod bolesnika kojima je već dijagnosticirana bolest. Uloga fizioterapeuta je pridonositi provedbi preventivnih mjera pravilnom edukacijom i motivacijom pacijenata. Koronarna bolest ujedno predstavlja jedan od najčešćih uzroka srčanog zastoja. Tijekom srčanog zastoja dolazi do nemogućnosti pumpanja krvi u ostale dijelove tijela, što predstavlja hitno stanje i potrebna je brza reakcija osobe koja se nađe u blizini takvog pacijenta. Hitan postupak pružanja kardiopulmonalne reanimacije može pomoći spasiti život unesrećene osobe. Ovdje je bitno poznavanje algoritama osnovnog životnog održavanja što uvelike pridonosi mogućnosti pozitivnog ishoda i povećava vjerojatnost preživljavanja osobe koja je doživjela srčani zastoj. Edukacija zdravstvenih djelatnika i poznavanje postupaka pružanja kardiopulmonalne reanimacije i korištenja automatskog vanjskog defibrilatora uvelike pridonosi sigurnosti osobe koja pruža KPR što ujedno pridonosi bržoj reakciji koja je potrebna u takvim hitnim slučajevima. Coronary heart disease represents a big problem today since it represents a big socio-economic problem. In developed countries, it is the leading cause of mortality, despite the fact that mortality from this disease has decreased in the last three decades. It occurs among members of both sexes, although it occurs more often in men in a ratio of 4:1. It causes more death, disability and economic loss than any other disease. Coronary heart disease represents a set of clinical syndromes as a result of which the coronary circulation is changed and the imbalance between myocardial oxygen demand and myocardial oxygen supply, which causes myocardial ischemia. The most common cause of ischemic heart disease is atherosclerotic disease of the coronary arteries. Coronary disease prevention plays an important role here, and it can be divided into primary and secondary prevention. Primary preventive measures refer to the prevention of the clinical manifestation of the disease, and include the prevention of risk factors or their removal, which refers to smoking cessation, healthy nutrition and regular physical activity. Secondary prevention measures are applied to patients who have already been diagnosed with the disease. The role of physiotherapists is to contribute to the implementation of preventive measures through proper education and motivation of patients. Coronary artery disease is also one of the most common causes of cardiac arrest. During a cardiac arrest, there is an inability to pump blood to other parts of the body, which represents an emergency and requires a quick reaction of a person who is near such a patient. The emergency procedure of providing cardiopulmonary resuscitation can help save the life of an accident victim. Knowledge of basic life support algorithms is essential here, which greatly contributes to the possibility of a positive outcome and increases the probability of survival of a person who has experienced a cardiac arrest. Education of healthcare workers and knowledge of the procedures for providing cardiopulmonary resuscitation and using an automatic external defibrillator greatly contributes to the safety of the person providing CPR, which also contributes to the faster reaction needed in such emergencies.

Ozljeda prednjih križnih ligamenata vrlo je česta danas. Cilj završnog rada je prikazati nastanak i rehabilitaciju u ranoj fazi ozljede. Koljeno je vrlo složen zglob pa je oporavak dugotrajan i mukotrpan. Kod potpune rupture ligamenta izvodi se operativni zahvat nakon kojeg bolesnik boravi na odjelu ortopedije i traumatologije. Slabo je pokretan pa se izvode vježbe cirkulacije i disanja kako bi se spriječile posljedice i oštećenja kardiovaskularnog sustava. U početnoj fazi je vrlo važno ukloniti bol i edem koji predstavljaju najveći problem kako za rehabilitaciju tako i za psihološko stanje pacijenta. Kako bi se smanjila upala, odnosno edem koristi se krioterapija. Važno je postići punu ekstenziju u zglobu u prvoj fazi pa se koristi kinetek za pasivno razgibavanje i aktivno potpomognute vježbe. Zbog imobilizacije snaga mišića natkoljenice je vrlo oslabljena pa elektrostimulacijom dobivamo poticaj mišića na pokret, a statičkim vježbama jačamo oslabljene mišiće, posebice m. quadriceps jer on izvodi ekstenziju, a u toj ranoj fazi baziramo se na tom pokretu. Bolesnika je bitno educirati o izvođenju svakodnevnih aktivnosti, naravno i hodanja sa štakama. Na početku bolesnik nikako ne smije punom težinom opteretiti nogu jer zglob nakon operacije nije stabilan i može se dogoditi ponovno oštećenje unutar zgloba. Smije opteretiti nogu minimalno tek toliko da dobije osjećaj položaja zgloba. To je ujedno i prvobitni cilj rehabilitacije, samostalno kretanje kao i obavljanje aktivnosti svakodnevnog života. U kasnijoj fazi, kad bolesnik savlada prvobitne ciljeve, uvode se aktivne vježbe kojima se poboljšavaju motoričke funkcije kao što su snaga, propriocepcija i ravnoteža. Također bolesnika se priprema na profesionalne aktivnosti, te ako je osoba sportaš na aktivnosti u sportu. Anterior cruciate ligament injury is very common today. The goal of the final paper is to show the occurence of injury and rehabilitation in the early stages of that injury. The knee is a very complex joint, so the recovery is long and arduous. In the case of a complete rupture of the ligament, surgery is performed after which the patient stays in the traumatology department.The patient is poorly mobile, so circulation and breathing exercises are performed to prevent the consequences of other systems of the human body. In the initial phase, it is very important to remove pain and edema, which represent the biggest problem in rehabilitation as well as for the patient's psychological condition. In order to reduce inflammation or edema, cryotherapy is used. It is important to achieve full extension in the joint in the first phase so kinetek is used for passive stretching and actively supported exercises. Because of immobilization, the strength of the muscles of the upper leg is greatly weakened, so by electrostimulation we gain the stimulation of muscles to move, and with static exercises we strengthen weakened muscles, especially m quadriceps because it performs the extension, and in that early phase we base on that movement. It is important to educate the patient about the performance of daily activities, and also of course how to walk with crutches. At the beginning, the patient must never put full weight on the leg because the joint is not stable after surgery and re-damage can occur within the joint. The patient may load the leg minimally, just enough to get a sense of the position of the joint. It is at the same time the original goal of rehabilitation, independent movement as well as the performance of daily life activities. In the later phase, when the patient overcomes the original goals, active exercises are introduced with which motor functions such as strength, proprioception and balance are improved. Also the patient is being prepared for professional activities and, if the person is an athlete, for activities in sports.

Lumbalna diskus hernija (LDH) jedan je od najčešćih razloga subakutne i kronične boli u području lumbosakralne kralježnice. Simptomi hernije diska mogu varirati od jedva primjetnih do kompleksnijih manifestacija simptoma, što ovisi o volumenu herniranog materijala. Najčešće ljudi posjećuju liječnika/fizioterapeuta kod kompleksnije simptomatologije kao što su radikularna bol, parestezije, mišićna slabost, smanjena pokretljivost i kvaliteta života itd. Dijagnostika se može provesti na temelju kliničke slike, određenim testovima i procjenom, dok se potvrđivanje može potvrditi uz pomoć dijagnostičkih aparata kao što su magnetna rezonanca, elektromiografija te elektromioneurografija. Liječenje ovog stanja može se provoditi konzervativnim ili kirurškim metodama, ovisno o kliničkoj slici pacijenta. U ovom radu opisane su najčešće korištene kirurške metode liječenja hernije diska, kao i tipična fizikalna terapija i rehabilitacija osoba s LDH uz pobliže opisane suvremene metode liječenja istog – dekompresijska i manualna terapija, akupunktura te terapija ozonom. Lumbar disc herniation (LDH) is one of the common causes of subacute and chronic pain in lumbosacral area. The symthoms of a herniated disc can vary from barely noticable to more complex manifestations – which depends on the volume of the herniated material. People visit a doctors/physiotherapiests for more complex sympthoms such as radicular pain, paresthesias, muscle weakness, reduced mobility and quality of life etc. Diagnosis can be carried out on the basis of the clinical picture, certain tests and assessment, while confirmation can be confirmed with the help of diagnostic devices such as MR, EMG, EMNG. Treatment of this condition can be carried out by conservative or surgical methods, depending on the clinical picture. This paper describes the most commonly used surgical methods of disc herniation treatment, as well as typical physical therapy and rehabilitation of the people with LDH along with a detailed description of modern methods of treating - decompression and manual therapy, acupuncture and ozone therapy.

Multipla skleroza spada u kronične demijelinizacijske bolesti središnjeg živčanog sustava. Progresivna je bolest koja razara mijelinsku ovojnicu aksona neurona, te se za uzrok javljaju fizički i mentalni poremećaji. Javlja se u dobi od petnaeste do četrdesetipete, češća je u žena nego u muškaraca, a simptomi multiple skleroze su različiti kod svakog pojedinca. Kako i dalje nije pronađen lijek za ovo medicinsko stanje isto se liječi simptomatski. Dugotrajna fizioterapija pomaže olakšavanju simptoma koje se javljaju u multipli sklerozi, od fizičkih simptoma poput slabost i/ili spastičnost u mišićima, gubitak balansa, nepravilna postura do psihičkih simptoma kao što su depresija i anksioznost. Hipoterapija je terapijski pristup koji koristi konje za pomoć ljudima s različitim zdravstvenim problemima. Konji se koriste u terapiji jer svojim prirodnim hodom, ritmom i temperaturom tijela mogu pozitivno djelovati na ljude. Osoba s multiplom sklerozom ima aktivnu ulogu pri kontroli smjera i ritma konja prilikom terapije. Ovakav pristup zahtjeva tim koji gradi vodič, pacijent, fizioterapeut i još mnogi drugi zdravstvenih stručnjaci. Svrha hipoterapije je sprječavanje daljnjeg pogoršanja stanja bolesti te omogućiti bolesniku neovisnost u svakodnevnim aktivnostima. Multiple sclerosis belongs to the chronic demyelinating diseases of the central nervous system. It is a progressive disease that destroys the myelin sheath of neuron axons and causes physical and mental disorders. It occurs between the ages of fifteen and forty-five, is more common in women than in men, and the symptoms of multiple sclerosis are different for everyone. Since no cure has been found for this medical condition, it is treated symptomatically. Long-term physiotherapy helps to alleviate the symptoms that occur in multiple sclerosis, from physical symptoms such as weakness and/or spasticity in muscles, loss of balance, improper posture to psychological symptoms such as depression and anxiety. Hippotherapy is a therapeutic approach that uses horses to help people with various health problems. Horses are used in therapy because they can have a positive effect on people with their natural gait, rhythm, and body temperature. A person with multiple sclerosis plays an active role in controlling the direction and rhythm of the horse during therapy. This approach requires a team that consists of a guide, a patient, a physiotherapist, and many other health professionals. The purpose of hippotherapy is to prevent further deterioration of the condition of the disease and to enable the patient to be independent in daily activities.

Do akutnog infarkta miokarda dolazi zbog smanjenog protoka krvi u koronarnim arterijama, a to je posljedica lošeg stanja srčano krvožilnog sustava zbog ateroskleroze, hipertenzije, dijabetesa, sklonosti alkoholu i pušenju. Jedan od prvih znakova srčanog udara je bol u prsima koja se širi niz lijevu ruku, gore uz vrat do čeljusti i prema dolje do razine pupka. Važno je rano prepoznavanje i rana intervencija kako ne bi došlo do neželjenih i kobnih posljedica. Kada nastupi akutni infarkt miokarda osoba se zbrinjava na bolničkom liječenju bilo konzervativno ili operacijski što ovisi o težini srčanog udara i zdravstvenog stanja same osobe. Zatim slijedi najvažniji dio, a to je rehabilitacija i edukacija pacijenta gdje fizioterapeut ima važnu ulogu. S rehabilitacijom treba započeti što ranije te educirati pacijenta o vježbama disanja, cirkulacije, sjedanju, ustajanju i razgovarati s njime o njegovim ciljevima i mogućnostima. Po otpustu pacijenta važna je sekundarna kardiovaskularna rehabilitacija kako ne bi došlo do ponovnog akutnog infarkta miokarda. Ona podrazumijeva pravilnu prehranu, fizičku aktivnost, praćenje parametara krvnog tlaka, zasićenost krvi kisikom, kolesterola, broj otkucaja srca te nastavak rehabilitacije u specijalnim ustanovama za srčane bolesnike. Acute myocardial infarction occurs due to reduced blood flow in the coronary arteries, and this is due to the poor condition of the cardiovascular system caused by atherosclerosis, hypertension, diabetes, tendency to alcohol and smoking. One of the first signs of a heart attack is chest pain that spreads down the left arm, up the neck to the jaw and down to the level of the umbilicus. Early recognition and early intervention are important to avoid unwanted and fatal consequences. When an acute myocardial infarction occurs, the person is treated in hospital either conservatively or surgically, depending on the severity of the heart attack and the health condition of the person. Then follows the most important part, and that is the rehabilitation and education of the patient where the physiotherapist plays an important role. Rehabilitation should start as early as possible and educate the patient about breathing exercises, sitting, getting up and talk to him about his goals and possibilities. After the patient's discharge, secondary cardiovascular rehabilitation is important in order to prevent a recurrence of acute myocardial infarction. It includes proper nutrition, physical activity, monitoring of blood pressure parameters, blood oxygen saturation, cholesterol, heart rate and continued rehabilitation in special institutions for heart patients.

Poremećaji iz spektra autizma su skupina razvojnih poremećaja koji utječu na komunikaciju i ponašanje. Iako se autizam može dijagnosticirati u bilo kojoj dobi naziva se "razvojnim poremećajem" jer se simptomi obično pojavljuju tijekom prve tri godine života. Izraz "spektar" koristi se za opisivanje autizma jer postoji široka varijacija vrsta i ozbiljnosti simptoma koje doživljavaju osobe s tim poremećajima. Poremećaji iz spektra javljaju se u svim etničkim, rasnim i ekonomskim skupinama. Iako mogu trajati cijeli život, tretmani i usluge mogu poboljšati simptome i sposobnost funkcioniranja kod osoba s poremećajima iz spektra autizma. U istraživanju su se ispitivale četiri vrste terapije, a to su ABA terapija, terapija senzorne integracije, hidroterapija i hipoterapija. Primijenjena analiza ponašanja (ABA) je znanost posvećena razumijevanju i poboljšanju čovjekova ponašanja. ABA se razlikuje od drugih područja po svom fokusu, cilju i metodama. Terapija senzorne integracije ima za cilj pomoći djeci s problemima senzorne obrade (koje neki ljudi mogu nazvati "poremećajem senzorne integracije") izlažući ih senzornoj stimulaciji na strukturiran, ponavljajući način. Hidroterapija je tretman koji se koristi vodom za liječenje određenih patologija, rehabilitacija u vodi omogućava veću kontrolu nad tijelom, pa pacijent može izvoditi i teške vježbe, poput vježbi otpora, koje jačaju zglobove i kosti te poboljšavaju mišićni tonus, držanje i ravnotežu. Naziv hipoterapija dolazi od grčkih riječi hippos (konj) i therapia (liječenje). Riječ je o specijalnosti kod koje se terapijski učinci konja kombiniraju sa specifičnim kinetičkim vježbama prema dijagnozi pacijenta. Cilj rada je usporediti učinkovitost različitih terapijskih modela kod osoba s autizmom. Rezultati su pokazali da je ABA terapija najučinkovitija od ispitanih terapija iako ima nešto manju polaznost od ostalih terapija zbog toga što se smatra terapijom rane intervencije. Hipoterapija smatra se financijski najneprihvatljivije, dok je hidroterapija financijski najprihvatljivija. Najveći odaziv izazvala je terapija senzorne integracije zbog svoje dostupnosti, visoke učinkovitosti i financijske prihvatljivosti. Autism spectrum disorders are a group of developmental disorders that affect communication and behavior. Although autism can be diagnosed at any age, it is called a "developmental disorder" because symptoms usually appear during the first three years of life. The term "spectrum" is used to describe autism because there is a wide variation in the types and severity of symptoms experienced by people with these disorders. Spectrum disorders occur in all ethnic, racial, and economic groups. Although they may last a lifetime, treatments and services can improve symptoms and ability to function in people with autism spectrum disorders. The research examined four types of therapy, namely ABA therapy, sensory integration therapy, hydrotherapy and hippotherapy. Applied Behavior Analysis (ABA) is a science dedicated to understanding and improving human behavior. ABA differs from other fields in its focus, goal, and methods. Sensory integration therapy aims to help children with sensory processing problems (which some people may call "sensory integration disorder") by exposing them to sensory stimulation in a structured, repetitive way. Hydrotherapy is a treatment that uses water to treat certain pathologies, rehabilitation in water enables greater control over the body, so the patient can also perform difficult exercises, such as resistance exercises, which strengthen joints and bones and improve muscle tone, posture and balance. The name hippotherapy comes from the Greek words hippos (horse) and therapia (treatment). It is a specialty where the therapeutic effects of horses are combined with specific kinetic exercises according to the patient's diagnosis. The aim of the work is to compare the effectiveness of different therapeutic models for people with autism. The results showed that ABA therapy is the most effective of the tested therapies, although it has a slightly lower initial rate than other therapies because it is considered an early intervention therapy. Hippotherapy is considered the most financially unacceptable, while hydrotherapy is the most financially acceptable. Sensory integration therapy caused the greatest response due to its availability, high efficiency and financial acceptability

Motorički razvoj neprekidan je proces stjecanja potrebnih vještina i svladavanja prostora kako bi se postigla samostalnost i funkcionalna sposobnost u svakodnevici. Normalan motorički razvoj prati određeni tijek koji se od pojedinca do pojedinca može minimalno razlikovati. Poznavanje normalnog motoričkog razvoja neizbježno je za uočavanje odstupanja i/ili poremećaja u razvoju djeteta te za pravovremeno interveniranje. Ako je dijete bilo pod utjecajem prenatalnih, perinatalnih ili postnatalnih čimbenika rizika smatra se neurorizičnim djetetom što je direktna indikacija za intervenciju. Poticanje normalnog motoričkog razvoja i inhibiranje patoloških obrazaca kretanja provodi se u obliku edukacije roditelja/staratelja o ispravnom postupanju s djetetom tijekom aktivnosti svakodnevnog života (Baby handling) te ih se upoznaje s važnosti stvaranja stimulirajuće okoline i odabira adekvatnih stimulirajućih aktivnosti za razvoj određene vještine primjerene za svaku razvojnu fazu. Motor development is a continuous process of acquiring the necessary skills and mastering space in order to achieve independence and functional ability in everyday life. Normal motor development follows a specific course that can vary minimally from individual to individual. Knowledge of normal motor development is inevitable for noticing deviations and/or disorders in a child's development and for timely intervention. If the child was influenced by prenatal, perinatal or postnatal risk factors, it is considered a neurorisk child, which is automatically an indication for intervention. Encouraging normal motor development and inhibiting pathological movement patterns is carried out in the form of educating parents/guardians on the correct handling of the child during activities of daily life (Baby handling) and introducing them to the importance of creating a stimulating environment and selecting adequate stimulating activities for the development of certain skills suitable for each developmental stage.

Gestacijski dijabetes javlja se prvi puta u trudnoći te je karakteriziran poremećenom tolerancijom glukoze u krvi. Patofiziologija gestacijskog dijabetesa je kompleksna, a etiologija je još u fazi ispitivanja te nije u potpunosti razjašnjena. Pretpostavlja se da su uzroci relativne inzulinske rezistencije humani placentarni laktogen, estrogen, progesteron, slobodni kortizol i placente inzulina. Svjetska zdravstvena organizacija je 1980. godine te revizijom iz 1985. šećernu bolest podijelila na: dijabetes i trudnoća, gestacijski dijabetes i intoleranciju glukoze. Prema vremenu početka i trajanju bolesti postoji subklasifikacija po Priscilli Whiteu. Dijabetes je bolest koja uzrokuje značajne promjene u homeostazi majke i fetusa. Posljedično utječu na intrauterini i postnatalni razvoj ploda. U organizmu majke uzrokuju brojne komplikacije tijekom poroda te kasnije nakon trudnoće. Majke s dijabetesom rađaju djecu s prekomjernom porođajnom težinom koja se naziva makrosomija. Sustavnim ispitivanjem šećera u mokraći, praćenjem težine majke i volumena ploda može se otkriti dijabetes. Najčešći test koji se koristi za kontroliranje šećera u krvi kod trudnica je test opterećenja glukozom (oGTT). Gestacijski dijabetes prolazi nakon trudnoće. Predisponirajući čimbenici rizika su: prekomjerna težina/ pretilost, zapadnjačka prehrana, prekomjerno debljanje u trudnoći, starija životna dob majke, obiteljska i osobna anamneza te entička pripadnost. Plan liječenja dijabetesa određuje liječnik i zdravstveni tim pomoću individualnog plana za svaku trudnicu. Takav multidisciplinarni plan uključuje primjenu kontracepcije, kompletni liječnički pregled, redovito mjerenje šećera, planiranje obroka te redovitu tjelovježbu. Inzulinski režimi sastoje se od kratkog, srednjeg i dugog djelovanja. Vrsta, doza i vrijeme inzulina određuje se prema vremenu i težini hiperglikemije, ali liječenje je individualno prilagođeno svakoj trudnici. Metode liječenje gestacijskog dijabetesa uključuju samokontrolu razine glukoze u krvi, modifikaciju i praćenje prehrane te promjenu načina života. Fizioterapija je složen proces rada fizioterapeuta u kojem se određeni postupci provode korištenjem faza procjene, intervencije i evaluacije. Cilj procjene je na osnovu mjerenja i funkcionalnog ispitivanja procijeniti trenutno stanje trudnice i napraviti program terapije. Aerobne vježbe, vježbe snage, istezanja, fleksibilnosti te vježbe disanja preporučuju se trudnicama s gestacijskim dijabetesom najmanje tri puta tjedno. Gestational diabetes appears for the first time during pregnancy and is characterized by impaired blood glucose tolerance. The pathophysiology of gestational diabetes is complex and the etiology is still under investigation and has not been fully elucidated. Human placental lactogen, estrogen, progesterone, free cortisol and placental insulin are thought to be the causes of relative insulin resistance. In 1980 and with the revision from 1985, the World Health Organization divided diabetes into: diabetes and pregnancy, gestational diabetes and glucose intolerance. According to the time of onset and duration of the disease, there is a subclassification according to Priscilla White. Diabetes is a disease that causes significant changes in the homeostasis of the mother and the fetus. Consequently they affect the intrauterine and postnatal development of the fetus. They cause numerous complications in the mother's body during childbirth and later after pregnancy. Mothers with diabetes give birth to children with excessive birth weight which is called macrosomia. Diabetes can be detected systematically by testing sugar in the urine, monitoring the weight of the mother and the volume of the fetus. The most common test used to control blood sugar in pregnant women is the glucose load test (oGTT). Gestational diabetes goes away after pregnancy. Predisposing risk factors are: overweight/obesity, Western diet, excessive weight gain during pregnancy, mother's older age, family and personal medical history and ethnicity. The diabetes treatment plan is determined by the doctor and the health care team using an individual plan for each pregnant woman. Such a multidisciplinary plan includes the use of contraception, a complete medical examination, regular sugar measurement, meal planning and regular exercise. Insulin regimens consist of short, intermediate and long-acting. The type, dose and time of insulin is determined according to the time and severity of hyperglycemia, but the treatment is individually adapted to each pregnant woman. Treatment methods for gestational diabetes include self-monitoring of blood glucose levels, diet modification and monitoring, and lifestyle changes. Physiotherapy is a complex work process of a physiotherapist in which certain procedures are carried out during the stages of assessment, intervention and evaluation. The aim of the assessment is to assess the current state of the pregnant woman and create a therapy program based on measurements and functional testing. Aerobic exercises, strength exercises, stretching, flexibility and breathing exercises are recommended for pregnant women with gestational diabetes at least three times a week.

Multipla skleroza, jedna od najčešćih demijelinizacijskih neuroloških bolesti, a u narodu je poznata i kao „bolest s tisuću lica“. To je bolest čije promjene zahvaćaju živce mozga i kralježnične moždine te se kao posljedica toga javljaju brojni simptomi koji mijenjaju dosadašnji način života. Tijek i simptome bolesti razlikuju se kod svakog oboljelog pojedinca, a određivanje početka bolesti i trajanja rehabilitacije, kao i evaluacija uspješnosti rehabilitacije pridonose poboljšanju funkcionalnosti osoba s multiplom sklerozom. Lijeka za ovu bolest još nema stoga je liječenje simptomatsko da bi se spriječila progresija i ublažili simptomi bolesti. Pošto se kod svakog bolest manifestira drugačije tako i pristup kod osobe oboljele od multiple skleroze mora biti individualan. Multidisciplinaran tim s liječnikom, medicinskom sestrom, fizioterapeutom i ostalim članovima igra važnu ulogu u liječenju bolesnika. Dijagnoza se postavlja na temelju evociranih potencijala, magnetske rezonance i lumbalne punkcije, a najvažniji dio liječenja je rehabilitacija i fizikalna terapija. Najvažniji cilj rehabilitacije je postići neovisnost te iskorištavanje preostalih tjelesnih mogućnosti da bi se spriječila nepokretnost. Rehabilitacijski je proces usmjeren kako prema poboljšanju aktivnosti tako i edukaciji pacijenata i obitelji o prevenciji mogućih komplikacija i primjeni medicinskih pomagala kojima se može poboljšati neovisnost pacijenata o pomoći druge osobe u aktivnostima svakodnevnoga života. Rehabilitacijski postupci koji se provode kod osoba oboljelih od multiple skleroze su terapija pokretom, vježbe istezanja, vježbe disanja, vježbe balansa, Frenkelove vježbe koordinacije i vježbe mišića zdjeličnog dna. Od fizioterapijskih postupaka još se koriste transkutana električna nervna stimulacija, biofeedback, hidroterapija, ultrazvuk po Seltzeru, manualna masaža i hipoterapija. Multiple sclerosis, one of the most common demyelinating neurological diseases, is popularly known as the "disease with a thousand faces". It is a disease whose changes affect the nerves of the brain and spinal cord, and as a result numerous symptoms appear that change the way of life so far. The course and symptoms of the disease differ in each affected individual, and the determination of the onset of the disease and the duration of rehabilitation, as well as the evaluation of the success of the rehabilitation, contribute to improving the functionality of people with multiple sclerosis. There is still no cure for this disease, so the treatment is symptomatic to prevent progression and alleviate the symptoms of the disease. Since everyone's disease manifests itself differently, the approach to a person suffering from multiple sclerosis must be individual. A multidisciplinary team with a doctor, nurse, physiotherapist and other members plays an important role in the treatment of patients. The diagnosis is based on evoked potentials, magnetic resonance and lumbar puncture, and the most important part of the treatment is rehabilitation and physical therapy. The most important goal of rehabilitation is to achieve independence and use the remaining physical capabilities to prevent immobility. The rehabilitation process is aimed both at improving activities and educating patients and families about the prevention of possible complications and the use of medical aids that can improve patients' independence from the help of another person in activities of daily life. Rehabilitation procedures that are carried out for people suffering from multiple sclerosis are movement therapy, stretching exercises, breathing exercises, balance exercises, Frenkel's coordination exercises and pelvic floor muscle exercises. Physiotherapy procedures include transcutaneous electrical nerve stimulation, biofeedback, hydrotherapy, Seltzer ultrasound, manual massage and hippotherapy.

Neurološke komplikacije nastale kao posljedica neuroloških oštećenja ili ozljeda danas su prilično česte te se osobe koje boluju ili su preboljele oštećenje mozga suočavaju sa teškim deficitima koji im narušavaju kvalitetu svakodnevnog života. Razvoj neurorehabilitacije predstavlja novi način rehabilitacije osoba s takvim problemima i ima ključnu ulogu u procesu oporavka. Neka od najčešćih neuroloških oboljenja i ozljeda su: moždani udar, multipla skleroza, Parkinsonova bolest i ozljede leđne moždine i mozga. Proces rehabilitacije svakog od ovih neuroloških problema zahtjeva preciznu dijagnostiku kako bi se odredilo u kojem je stadiju bolest, te o kakvim se oštećenjima radi. Neuroplastičnost je temelj na kojem se bazira suvremena neurorehabilitacija nakon oštećenja mozga, a odnosi se na sposobnost mozga da se reorganizira i uspostavi nove sinapse između neurona koji preuzimaju ulogu i funkcionalnost oštećenih dijelova tijela. S procesom rehabilitacije treba započeti što ranije, po stabilizaciji stanja pacijenta. Robotska neurorehabilitacija koristi robotske i senzorne uređaje kojima je cilj pomagati u izvođenju terapije, te povećati i pojačati učinak terapije. Kombinira se tradicionalna terapija te robotski i računalno potpomognute tehnologije koje omogućuju pacijentu da postigne najbolje moguće rezultate. U procesu rehabilitacije koriste se razna robotska pomagala. Roboti se dijele na robote koji kontroliraju samo jedan dio uda i egzoskeletone koji upravljaju cijelim udom. Neurorehabilitacija robotikom još je uvijek u procesu razvoja te je relativno nepoznat pojam u liječenju i rehabilitaciji neuroloških pacijenata, međutim ovakav vid liječenja i rehabilitacije pruža mogućnost oporavka pacijentima, koji zbog različitih neuroloških bolest ili oštećenja imaju oslabljene ili potpuno onemogućene donje i gornje ekstremitete tijela. Neurological complications resulting from neurological damage or injuries are quite common today, and people who suffer from or have recovered from brain damage face severe deficits that impair their quality of everyday life. The development of neurorehabilitation represents a new way of rehabilitating people with such problems and plays a key role in the recovery process. Some of the most common neurological diseases and injuries are: stroke, multiple sclerosis, Parkinson's disease and spinal cord and brain injuries. The rehabilitation process of each of these neurological problems requires precise diagnostics in order to determine the stage of the disease and the type of damage. Neuroplasticity is the foundation on which modern neurorehabilitation after brain damage is based, and it refers to the ability of the brain to reorganize and establish new synapses between neurons that take over the role and functionality of damaged parts of the body. The rehabilitation process should start as early as possible, after the patient's condition has stabilized. Robotic neurorehabilitation uses robotic and sensory devices whose goal is to assist in the performance of therapy, and to increase and strengthen the effect of therapy. It combines traditional therapy with robotic and computer-assisted technologies that allow the patient to achieve the best possible results. Various robotic aids are used in the rehabilitation process. Robots are divided into robots that control only one part of the limb and exoskeletons that control the entire limb. Neurorehabilitation with robotics is still in the process of development and is a relatively unknown concept in the treatment and rehabilitation of neurological patients, however this type of treatment and rehabilitation offers the possibility of recovery to patients who, due to various neurological diseases or damage, have weakened or completely disabled lower and upper extremities of the body.

Cerebralna paraliza je pojam koji predstavlja kronični, neprogresivni, neurološki poremećaj koji se manifestira kod djece. Danas nije to samo medicinski problem, već treba naglasiti da može uzrokovati i socijalne i psihičke probleme. Ovaj klinički entitet očituju se kao varijabilni poremećaji kretanja koji su posljedica oštećenja mozga u ranoj fazi razvoja ili u razvojnim poremećajima. Etiologija cerebralne paralize može se klasificirati kao multifaktorijalna i heterogena. U prošlosti se vjerovalo da je cerebralna paraliza povezana s nedostatkom kisika u mozgu pri rođenju ili u perinatalnom razdoblju. Otprilike 75-80% slučajeva je perinatalnog uzroka, a 10% je klasificirano kao asfiksija ili trauma poroda. Mnogo je čimbenika koji mogu oštetiti središnji živčani sustav tijekom ranih faza djetetovog razvoja. Abnormalni rast kod djeteta može započeti u maternici, ali se može pojaviti i nakon rođenja. Razvoj abnormalnosti ovisi o lokalizaciji same lezije i događa se u kraniokaudalnom smjeru. Prvi simptomi počinju zahvaćati gornji dio tijela. Istezanje i fleksija se mogu vidjeti tijekom pokreta, odgovor na ispravljanje malo kasni, a rotacija oko tijela je često izborna. Ozljeda mozga je neprogresivna i simptomi se mijenjaju zbog plastičnosti mozga, sazrijevanja i postupaka liječenja. Rehabilitacija je složen proces s ciljem pružanja što bolje kvalitete života djeteta i njegovoj obitelji. Oporavak se odnosi na sve fizičke, psihološke, emocionalne i komunikacijske aspekte pojedinca, kao i na obiteljski, društveni i okolišni kontekst. U procesu rehabilitacije djece s cerebralnom paralizom primjenjuje se multidisciplinarni pristup. Tijekom rehabilitacije neophodno je provođenje fizioterapije i njenih različitih fizioterapijskih intervencije koje uključuju Bobath koncept, Vojta terapiju, hipoterapija, Temple Fay terapija, terapiju senzorne integracije i druge. Cerebral palsy is a term that represents a chronic, non-progressive, neurological disorder that manifests itself in children. Today it is not only a medical problem, but it should be emphasized that it can also cause social and psychological problems. This clinical entity is manifested as variable movement disorders that are the result of brain damage in the early stages of development or in developmental disorders. The etiology of cerebral palsy can be classified as multifactorial and heterogeneous. In the past, cerebral palsy was believed to be related to a lack of oxygen in the brain at birth or in the perinatal period. Approximately 75-80% of cases have a perinatal cause, and 10% are classified as asphyxia or birth trauma. There are many factors that can damage the central nervous system during the early stages of a child's development. Abnormal growth in a child can begin in the womb, but it can also appear after birth. The development of abnormalities depends on the localization of the lesion itself and occurs in the craniocaudal direction. The first symptoms begin to affect the upper part of the body. Stretching and flexion can be seen during movement, the righting response is slightly delayed, and rotation around the body is often optional. Brain injury is non-progressive and symptoms change due to brain plasticity, maturation and treatment procedures. Rehabilitation is a complex process aimed at providing the best possible quality of life for the child and his family. Recovery refers to all physical, psychological, emotional and communication aspects of the individual, as well as the family, social and environmental context. In the process of rehabilitation of children with cerebral palsy, a multidisciplinary approach is applied. During rehabilitation, it is necessary to carry out physiotherapy and its various physiotherapy interventions, which include the Bobath concept, Vojta therapy, hippotherapy, Temple Fay therapy, sensory integration therapy and others.

Fizioterapija igra značajnu ulogu u rehabilitaciji žena nakon ginekoloških zahvata, kao i u liječenju drugih ginekoloških stanja. Fizioterapeuti rade na obnavljanju funkcije mišića dna zdjelice, trbušnih mišića i mišića kralježnice kroz individualno prilago đen terapijski plan i program. Edukacija pacijentica također je važan dio procesa kako bi se pacijentice osnažile i naučile kako pravilno koristiti mišiće zdjelice u svakodnevnim aktivnostima. Mišići zdjeličnog dna odgovorni su za podršku zdjeličnim organima kroz koordinirane kontrakcije i relaksacije. Pružaju aktivnu podršku kroz stalno stanje mišićne kontrakcije i pasivnu podršku okolnog vezivnog tkiva i fascije. Mišići zdjeličnog dna refleksno se stežu prema gore i zatvaraju vaginu, mokraćni mjehur i analni sfinkter kod povećanja intraabdominalnog tlaka, što je važno za održavanje kontinencije. Strategija liječenja mora biti povezana s ciljevima klijenta i usredotočiti se na ono što joj je važno. To može pomoći u poticanju općeg angažmana. Također je važno potaknuti klijenta da se osjeća povezano sa svojim tijelom i da osjeća kako ima moć promijeniti svoj sustav. Početni tretman započinje svjesnošću i povećanjem somatske svjesnosti. Ova strategija ponovnog povezivanja uma i tijela je značajna jer žene s poremećajima zdjeličnog dna mogu imati neku "razdvojenost" prema svojem zdjeličnom dnu. Buđenje / ponovno povezivanje zdjeličnog dna, stoga, predstavlja neophodnu početnu točku. Važno je istražiti kako emocionalno zdravlje, mentalno zdravlje, odnosi i duhovno zdravlje utječu na tjelesno zdravlje u ovih pacijentica. Pored toga, važno je uzeti u obzir kako čimbenici poput sna, prehrane, hidracije i kretanja međusobno djeluju pri radu na obnavljanju zdravlja zdjelice. Physiotherapy plays a significant role in the rehabilitation of women following gynecological procedures, as well as in the treatment of other gynecological conditions. Physiotherapists work on restoring the function of the pelvic floor muscles, abdominal muscles, and spinal muscles through individually tailored therapeutic plans and programs. Patient education is also an important part of the process to empower patients and teach them how to properly engage their pelvic muscles in daily activities. The pelvic floor muscles are responsible for supporting the pelvic organs through coordinated contractions and relaxations. They provide active support through a constant state of muscle contraction and passive support through the surrounding connective tissue and fascia. The pelvic floor muscles reflexively tighten upwards and close the vagina, urinary bladder, and anal sphincter when intra-abdominal pressure increases, which is important for maintaining continence. The treatment strategy should be related to the client's goals and focus on what is important to her. This can help encourage overall engagement. It is also important to encourage the client to feel connected to her body and feel that she has the power to change her system. The initial treatment begins with awareness and increasing somatic awareness. This mindbody reconnection strategy is significant because women with pelvic floor disorders may have some "disconnect" to their pelvic floor. Awakening / reconnecting the pelvic floor is therefore a necessary starting point. It is important to explore how emotional health, mental health, relationships, and spiritual health influence physical health in these patients. Additionally, considering factors such as sleep, nutrition, hydration, and movement and how they interact when working to restore pelvic health is crucial.

Zglob koljena u ljudskom tijelu jedan je od najvećih i najsloženijih zglobova. Sastoji se od konveksnog i konkavnog zglobnog tijela. Konveksno zglobno tijelo čine kondili femura, dok konkavno zglobno tijelo čine kondili tibije. S prednje strane koljena postavljena je kost iver. U koljenu se izvode kretnje fleksije i ekstenzije, a u manjoj mjeri su moguće i rotacije. Pokrete u zglobu koljena omogućuju aktivni i pasivni stabilizatori. Aktivni stabilizatori koljena su mišići od kojih je najvažniji četveroglavi bedreni mišić s prednje strane i grupa mišića sa stražnje strane te grupa mišića adduktora s unutarnje strane koljena. Pasivni stabilizatori su ligamenti, a najvažniji su prednji i stražnji ukriženi ligamenti te unutarnji i vanjski kolateralni ligamenti. Zbog anatomske složenosti zglob koljena je najčešće podložan ozljedama koje mogu biti vrlo komplicirane. Jedna od najčešćih ozljeda je ruptura prednjeg križnog ligamenta. Kod navedene ozljede potrebno je obratiti pažnju na eventualne udružene ozljede okolnih mekih struktura. Ozljeda je nešto češća kod mladih i aktivnih osoba, a posebno sportaša. Poznati su razni mehanizmi nastanka rupture, a najčešće se radi o situacijama pri kojima koljeno dobije udarac sa strane, tijekom naglog zaustavljanja uz rotaciju gornjeg dijela tijela u odnosu na potkoljenicu ili prilikom doskoka. Dijagnostika započinje uzimanjem anamnestičkih podataka nakon čega slijedi detaljan klinički pregled pri kojem se najčešće koriste klinički testovi kao što su: test prednje ladice, varus i valgus stres test, Lachman test, a kao konačna potvrda magnetska rezonanca ili artroskopija. Liječenje može biti konzervativno ili operacijski koje se najčešće provodi kod aktivnih sportaša. Artroskopska metoda rekonstrukcije prednjeg križnog ligamenta predstavlja standard u operacijskom liječenju. Nakon zbrinjavanja ozljede, provodi se rehabilitacija kao vrlo kompleksan i dugotrajan proces. Od presudne važnosti je dobra suradnja između pacijenta i svih članova rehabilitacijskog tima u kojem sudjeluje i fizioterapeut. Ako je predviđeno operacijsko liječenje, potrebna je prijeoperacijska rehabilitacija s ciljem postizanja bržeg i boljeg oporavka nakon operacijskog zahvata. Osnovni ciljevi u rehabilitaciji i fizioterapijskom pristupu usmjereni su na povratak funkcionalnog statusa pacijenta u sve njegove aktivnosti prije ozljede. Od fizioterapijskih postupaka se uz terapijsko vježbanje primjenjuje krioterapija, hidroterapijski postupci, elektroterapijski postupci, postizometrička relaksacija, vježbe propriocepcije i metoda kinesio tapinga. The knee joint is one of the largest and most complex joints in the human body. It consists of a convex and concave joint body. The convex articular body is formed by the condyles of the femur, while the concave articular body is formed by the condyles of the tibia. A piece of bone is placed on the front of the knee. Flexion and extension movements are performed in the knee, and to a lesser extent, rotations are also possible. Movements in the knee joint are enabled by active and passive stabilizers. Active stabilizers of the knee are the muscles, the most important of which is the quadriceps muscle on the front, a group of muscles on the back and a group of adductor muscles on the inside of the knee. Passive stabilizers are ligaments, and the most important are the anterior and posterior cruciate ligaments and the internal and external collateral ligaments. Due to its anatomical complexity, the knee joint is most often subject to injuries that can be very complicated. One of the most common injuries is the rupture of the anterior cruciate ligament. With the mentioned injury, it is necessary to pay attention to possible combined injuries of the surrounding soft structures. The injury is somewhat more common in young and active people, especially in athletes. Different mechanisms of rupture are known, and the most common situations are when the knee receives a blow from the side, during a sudden stop with rotation of the upper body around the lower leg, or during landing. Diagnostics begins with taking anamnestic data, followed by a detailed clinical examination during which clinical tests such as the front drawer test, varus and valgus stress test, Lachman test are used, and magnetic resonance or arthroscopy are used as a final confirmation. Treatment can be conservative or surgical, which is most often performed in active athletes. The arthroscopic method of anterior cruciate ligament reconstruction is the standard in surgical treatment. After the repair of the injury, rehabilitation is carried out as a very complex and long-term process. Good cooperation between the patient and all members of the rehabilitation team, including the physiotherapist, is of crucial importance. If surgical treatment is planned, preoperative rehabilitation is necessary to achieve faster and better recovery after surgery. The main goals of the rehabilitation and physiotherapy approach are aimed at restoring the functional state of the patient in all his activities before the injury. Physiotherapy procedures include cryotherapy, hydrotherapy procedures, electrotherapy procedures, postisometric relaxation, proprioception exercises and the kinesio taping method.

Psorijatični artritis (PsA) manifestira se kao upalna reumatska bolest, kroničnog karaktera te se uvelike javlja kod osoba koje boluju od psorijaze. Pojava simptoma od strane zglobova u obliku artritisa najčešće dolazi poslije uspostavljanja dijagnoze psorijaze kao primarne kožne bolesti. Seropozitivitet bolesnika sa psorijatičnim artritisom je jednak kao i u opće populacije, tako da se bolest ubraja u skupinu seronegativnih artritisa. Patogeneza PsA nije u potpunosti razjašnjena, najnovija saznanja govore u prilog činjenici kako skup različitih čimbenika kao što su genetička predispozicija i brojni izvanjski elementi uzrokuju imunološke reakcije koje dovode do pojave same bolesti. Od simptoma na koje se bolesnici žale su bol i ukočenost zglobova pogođenih upalnim promjenama. Klinička slika psorijatičnog artritisa može se različito manifestirati, kod nekih su više zahvaćeni sami zglobovi a kod nekih okolne zglobne strukture. Kako je nastanak i razvoj same bolesti izrazito kompleksan uspostava dijagnoze u ranoj fazi bolesti je vrlo otežana. Kako bi se uspostavila dijagnoza bolesnici prolaze dijagnostičke pretrage kao što su radiološka dijagnostika i laboratorijske pretrage krvi. Liječenje bolesnika koji boluju od psorijaze i psorijatičnog artritisa usmjereno je smanjenju simptoma koji se manifestiraju na koži bolesnika i smanjenje simptoma koji se manifestiraju na zglobovima i ostalim strukturama. U svrhu liječenja propisuju se brojni lijekovi u cilju smanjenja upalnog procesa i smanjenja boli. Smanjenju simptoma bolesti, usporavanje tijeka bolesti, sprečavanju propadanje zglobnih struktura, te očuvanju postojećeg stanja i postizanja veće kvalitete života uvelike doprinosi primjena fizioterapijskih procedura. Kako bi fizioterapijski postupci imali najveći mogući učinak vrlo bitno je provesti fizioterapijsku procjenu stanja bolesnika na temelju koje se određuje cilj same terapije. Od fizioterapijskih procedura primjenjuju se: vježbe za kardiovaskularnu kondiciju, vježbe jačanja, poboljšanje pokretljivosti zglobova, edukaciju i druge terapijske procedure. PsA kao sistemska bolest negativno utječe na razinu i kvalitete života oboljele osobe, kako bi se smanjile posljedice takve bolesti nužan je multidisciplinarni pristup. U liječenju bolesti veliki značaj za poboljšanje zdravstvenog stanja i kvalitete života ima fizikalna terapija. Psoriatic arthritis (PsA) manifests itself as an inflammatory rheumatic disease of a chronic nature, and it mostly occurs in people suffering from psoriasis. The symptoms in the joints in the form of arthritis most often occur after the diagnosis of psoriasis as a primary skin disease has been established. The seropositivity of patients with psoriatic arthritis is the same as in the general population, so the disease is included in the group of seronegative arthritis. The pathogenesis of PsA has not been fully elucidated, the latest findings support the fact that a set of different factors, such as genetic predisposition and numerous external elements, cause immune reactions that lead to the appearance of the disease itself. Among the symptoms that patients complain about are pain and stiffness in joints affected by inflammatory changes. The clinical picture of psoriatic arthritis can manifest itself differently; in some the joints themselves are more affected and in others the surrounding joint structures. Since the origin and development of the disease is extremely complex, establishing a diagnosis in the early stages is very difficult. In order to establish a diagnosis, patients undergo diagnostic tests, such as radiological diagnostics and laboratory blood tests. The treatment of patients suffering from psoriasis and psoriatic arthritis is aimed at reducing the symptoms that manifest on the patient's skin and reducing the symptoms that manifest on the joints and other structures. For the purpose of treatment, numerous drugs are prescribed in order to reduce the inflammatory process and reduce pain. The application of physiotherapy procedures greatly contributes to reducing the symptoms of the disease, slowing down the course of the disease, preventing the deterioration of joint structures, and preserving the existing condition and achieving a higher quality of life. In order for physiotherapy procedures to have the greatest possible effect, it is very important to carry out a physiotherapy assessment of the patient's condition, on the basis of which the goal of the therapy itself is determined. Physiotherapy procedures include: exercises for cardiovascular fitness, strengthening exercises, improving joint mobility, education, and other therapeutic procedures. PsA as a systemic disease negatively affects the level and quality of life of the affected person. Therefore, in order to reduce the consequences of such a disease, a multidisciplinary approach is necessary. In the PsA treatment, physical therapy is of great importance for improving the state of health and quality of life.

Cerebralna paraliza je neprogresivni razvojni motorički poremećaj kretanja i položaja uzrokovan bolestima ili ozljedama centralnog motornog neurona. Klinička slika cerebralne paralize različita je kod svakog pacijenta, a simptomi ovise o dijelu mozga koji je zahvaćen, vremenu nastanka, a nešto manje o samom uzroku. Glavno obilježje svake kliničke slike je poremećaj motorike. S obzirom na simptomatologiju cerebralna paraliza može imati spastičnu, hipotoničnu ili ekstrapiramidalnu prirodu. Uz poremećaj kretanja javljaju se i poremećaji tonusa, ravnoteže, motoričke kontrole, usporen razvoj motorike i mišićna slabost. Za rano uočavanje odstupanja izuzetno je bitno poznavanje normalnog psihomotoričkog razvoja djeteta. Promatranjem psihomotoričkog razvoja, potrebno je obratiti pažnju na zahvaćenost tijela i njegovu asimetriju. Promatra se koja strana tijela je zahvaćena, položaj ruku, nogu, glave i trupa. Dijagnostika cerebralne paralize temelji se na dijagnostičkim pretragama, laboratorijskim testovima i dodatnim pretragama za sluh, vid, govor i intelektualne sposobnosti. Liječenje cerebralne paralize provodi se na multidisciplinaran način koji obuhvaća operacijsko i medikamentozno liječenje, fizioterapiju, radnu terapiju i logopedski tretman. U fizioterapiji koriste se specifične tehnike poput Bobath koncepta, Vojta terapije, Halliwick koncepta i hipoterapije. Primjena Bobath koncepta u fizioterapiji oboljelih jedan je od najpoznatijih pristupa u liječenju cerebralne paralize. Osnovni cilj primjene koncepta je poboljšanje motoričke kontrole oboljelih u aktivnostima svakodnevnog života, č̌ ime se poboljšava funkcija i sudjelovanje pacijenta u svakodnevnim životnim aktivnostima. Bobath koncept koristi se u evaluaciji i liječenju svih pacijenata s poremećajima kretanja i posturalne kontrole bez obzira na težinu njihove kliničke slike. Glavna načela koncepta su inhibicija, facilitacija i stimulacija pokreta te se na temelju navedenih načela provodi fizioterapijska intervencija. Bitno je terapiju započeti što ranije kako bi njezin ishod bio što kvalitetniji za pacijenta i njegovu obitelj. Cerebral palsy is a non-progressive developmental motor disorder of movement and position caused by diseases or injuries of the central motor neuron. The clinical manifestation of cerebral palsy is different for each patient, and the symptoms depend on the part of the brain that is affected, the time of onset, and somewhat less on the cause itself. The main feature of each clinical manifestation is a motility disorder. Regarding the symptomatology, cerebral palsy can be spastic, hypotonic or extrapyramidal in nature. Along with the movement disorder, there are also disorders of muscle tonus, balance, motor control, slow development of motor skills and muscle weakness. Knowledge of the child's normal psychomotor development is extremely important for early detection of deviations. When observing psychomotor development, it is necessary to pay attention to the involvement of the body and its asymmetry. It is observed which side of the body is affected, the position of the arms, legs, head and trunk. Diagnosis of cerebral palsy is based on diagnostic tests, laboratory tests and additional tests for hearing, vision, speech and intellectual abilities. The treatment of cerebral palsy is carried out in a multidisciplinary manner, which includes surgical and medicinal treatment, physiotherapy, occupational therapy and speech therapy. Physiotherapy uses specific techniques such as the Bobath concept, Vojta therapy, Halliwick concept and hippotherapy. The application of the Bobath concept in the physiotherapy of patients is one of the most well-known approaches in the treatment of cerebral palsy. The basic goal of applying the concept is to improve motor control of patients in activities of daily life, thereby improving the patient's function and participation in daily life activities. The Bobath concept is used in the evaluation and treatment of all patients with disorders of movement and postural control, regardless of the severity of their clinical picture. The main principles of the concept are inhibition, facilitation and stimulation of movement, and physiotherapy intervention is carried out on the basis of these principles. It is important to start therapy as early as possible so that its outcome is as good as possible for the patient and his family.

Trudnoća obuhvaća razdoblje života svake žene u trajanju od 40 tjedana, 280 dana ili 9 kalendarskih mjeseci uz rast i razvoj fetusa u trbuhu majke i rođenje djeteta novorođenčeta. U pripremi trudnica za porod postoje razni stručni tečajevi koji će pomoći trudnici za primjenu određenog oblika fizičke pripreme prema njenom trenutnom stanju. Od velikog značaja tome pridonose fizioterapeuti ili edukatori koji će pridavati pažnju trudnicama tijekom vježbanja, tehnikama pravilnog disanja, samopomoći prije, tijekom i nakon poroda uz smanjenje stresa da porod prođe što lakše i bezbolnije. U ovom radu objašnjeni su mehanizmi porođaja po porođajnim dobima kao i fiziološke i anatomske promjene u trudnoći. Fizioterapijska procjena temelji se prema SOAP modelu iz kojeg se procjenjuje subjektivni pregled koji se dobiva anamnezom trudnice i objektivni pregled uz opservaciju pojedinih segmenata tijela, palpaciju kože i mekih tkiva te procjenu funkcije prsnog koša, trbuha i zdjelice. Također se veliki naglasak stavlja na apsolutne i relativne kontraindikacije prilikom vježbanja u trudnoći i na znakove za prekid vježbanja. Fizioterapijska intervencija bazira se na tjelesnoj aktivnosti trudnice, tehnikama pravilnog disanja i terapijskom vježbanju kao fizičkoj pripremi trudnice za porođaj. U ovom radu prikazane su i opisane vježbe po svakom tromjesečju. U prvom tromjesečju program vježbi uključuje aktivaciju muskulature trupa, vježbe za aktivaciju muskulature stabilizatora lopatica i gornjeg dijela trupa, vježbe za aktivaciju muskulature gornjih ekstremiteta, vježbe za aktivaciju muskulature donjih ekstremiteta i vježbe za aktivaciju respiratorne muskulature. Tijekom drugog tromjesečja provode se vježbe za aktivaciju muskulature trupa, vježbe za aktivaciju muskulature stabilizatora lopatica i gornjeg dijela trupa, vježbe za aktivaciju muskulature gornjih ekstremiteta, vježbe za aktivaciju muskulature donjih ekstremiteta, vježbe za aktivaciju muskulature zdjeličnog dna i vježbe za aktivaciju respiratorne muskulature. U trećem tromjesečju primjenjuju se vježbe za aktivaciju muskulature trupa, vježbe za aktivaciju muskulature stabilizatora lopatica i gornjeg dijela trupa, vježbe za aktivaciju muskulature gornjih ekstremiteta, vježbe za aktivaciju muskulature donjih ekstremiteta, vježbe za aktivaciju muskulature zdjeličnog dna, vježbe za aktivaciju respiratorne muskulature i vježbe tehnike izgona. Pregnancy includes the period of every woman's life lasting 40 weeks, 280 days or 9 calendar months with the growth and development of the fetus in the mother's womb and the birth of the newborn child. In the preparation of pregnant women for childbirth, there are various professional courses that will help the pregnant woman to apply a certain form of physical preparation according to her current condition. Of great importance are physiotherapists or educators who will pay attention to pregnant women during exercise, proper breathing techniques, self-help before, during and after childbirth while reducing stress so that childbirth goes as smoothly and painlessly as possible. This paper explains the mechanisms of childbirth by birth age, as well as the physiological and anatomical changes during pregnancy. Physiotherapy evaluation is based on the SOAP model, which evaluates a subjective examination obtained from the pregnant woman's history and an objective examination with observation of individual body segments, palpation of the skin and soft tissues, and evaluation of the function of the chest, abdomen and pelvis. Also, great emphasis is placed on absolute and relative contraindications when exercising during pregnancy and on signs to stop exercising. Physiotherapy intervention is based on physical activity of the pregnant woman, proper breathing techniques and therapeutic exercise as physical preparation of the pregnant woman for childbirth. In this paper, the exercises for each quarter are shown and described. In the first trimester, the exercise program includes trunk musculature activation, shoulder stabilizer and upper body musculature activation exercises, upper limb musculature activation exercises, lower limb musculature activation exercises and respiratory musculature activation exercises. During the second trimester, exercises are carried out for activating the musculature of the trunk, exercises for activating the musculature of the shoulder blades and the upper part of the trunk, exercises for activating the musculature of the upper extremities, exercises for activating the musculature of the lower extremities, exercises for activating the musculature of the pelvic floor and exercises for activating the respiratory musculature. In the third trimester, exercises are applicated for activating the musculature of the trunk, exercises for activating the musculature of the shoulder blades and the upper part of the trunk, exercises for activating the musculature of the upper extremities, exercises for activating the musculature of the lower extremities, exercises for activating the musculature of the pelvic floor, exercises for activating the respiratory musculature and exercises expulsion techniques.

Amiotrofična lateralna skleroza, poznata i pod nazivom bolest motornih neurona te Lou Gehringova bolest, neurodegenerativna je bolest fatalnog ishoda. Također je i jedna od najzagonetnijih bolesti današnje medicine upravo zbog nedostatka informacija o patogenezi i nastanku. Uz Alzheimerovu i Parkinsonovu bolest, amiotrofična lateralna skleroza jedna je od najčešćih neurodegenerativnih bolesti. Pripada u skupinu progresivne bolesti koja uključuje degeneraciju motornog sustava na svim razinama. Kliničke značajke amiotrofične lateralne skleroze jesu gubitak neurona na svim razinama motornog sustava – od moždanog korteksa (kore) do prednjih rogova leđne moždine. Gubitak donjih motornih neurona koji se protežu od leđne moždine do mišića vodi do mišićne slabosti, fascikulacija, grčeva, nepovratnog gubitka tjelesne mase – gubitka masnoća i mišićnog tkiva. Obilježja propadanja donjih motornih neurona doprinose smrtnosti više nego obilježja uzrokovana gubitkom gornjih motornih neurona koji uključuju spastičnost, nespretnost i funkcionalna oštećenja. Zbog relativno brze progresije bolesti koja dovodi do teškog invaliditeta, oboljeli imaju vrlo kratak životni vijek nakon dijagnoze. U liječenju osoba oboljelih od ove bolesti potreban je multidisciplinarni pristup i suradnja cijelog zdravstvenog tima. Fizioterapijski pristup oboljelim sastoji se od subjektivne i objektivne individualne procjene, izrade plana i fizioterapijskih intervencija. Osnovni ciljevi fizioterapije su usmjereni za poboljšanje funkcije, povećanje pacijentove samostalnosti i kvalitete života. U terminalnoj fazi ALS –a cilj je olakšanje simptoma te održavanje što bolje kvalitete preostalog života. Primarni cilj fizioterapije jest održavanje pacijentove samostalnosti i funkcioniranja u aktivnostima svakodnevnog života. Sekundarni ciljevi su izvršenje vrednovanja pacijentovih potreba i medicinskih intervencija, edukacija pacijenta i obitelji, primjena potrebnih terapijskih postupaka te sprječavanje ili ublažavanje posljedica onesposobljenja. Naglasak je na terapiji pokretom, respiratornoj terapiji, hidroterapiji i manualnoj terapiji. Amyotrophic lateral sclerosis, also known as motor neuron disease and Lou Gehring's disease, is a fatal neurodegenerative disease. It is also one of the most enigmatic diseases of today's medicine precisely because of the lack of information about its pathogenesis and origin. Along with Alzheimer's and Parkinson's disease, amyotrophic lateral sclerosis is one of the most common neurodegenerative diseases. It belongs to the group of progressive diseases that include degeneration of the motor system at all levels. The clinical features of amyotrophic lateral sclerosis are the loss of neurons at all levels of the motor system - from the cerebral cortex to the anterior horns of the spinal cord. Loss of lower motor neurons that extend from the spinal cord to the muscles leads to muscle weakness, fasciculations, cramps, irreversible loss of body mass - loss of fat and muscle tissue. Features of lower motor neuron loss contribute to mortality more than features caused by upper motor neuron loss, which include spasticity, clumsiness, and functional impairment. Due to the relatively rapid progression of the disease, which leads to severe disability, patients have a very short life expectancy after diagnosis. In the treatment of people suffering from this disease, a multidisciplinary approach and the cooperation of the entire healthcare team are needed. Physiotherapy approach to patients consists of subjective and objective individual assessment, development of a plan and physiotherapy interventions. The basic goals of physiotherapy are aimed at improving function, increasing the patient's independence and quality of life. In the terminal phase of ALS, the goal is to relieve symptoms and maintain the best possible quality of remaining life. The primary goal of physiotherapy is to maintain the patient's independence and functioning in activities of daily life. Secondary goals are the evaluation of the patient's needs and medical interventions, the education of the patient and family, the application of the necessary therapeutic procedures and the prevention or mitigation of the consequences of incapacitation. The emphasis is on movement therapy, respiratory therapy, hydrotherapy and manual therapy.

Trkačka potkoljenica naziv je za mnogobrojna stanja ili ozljede koje nastaju na području ispod koljena te zahvaćaju dijelove potkoljenice uslijed aktivnosti koje uključuju trčanje ili skakanje. Sindromi trkačke potkoljenice svrstavaju se u sindrome prenaprezanja jer se tegobe javljaju kroz duži vremenski period, zbog opetovanog ponavljanja određenih pokreta. Stanja koja su opisana u ovome radu su: stres frakture tibie i fibule, kompartment sindrom prednjeg odjeljka potkoljenice, sindrom musculus tibialis posteriora i medijalni tibijalni stres sindrom (periostitis potkoljenice). Svaki od ovih stanja ima slične ili iste simptome te se na sličnim lokacijama javlja bol. Pri tome, stres frakture označavaju mikrotraume na kostima, kompartment sindrom se odnosi na previsoki intersticijski tlak unutar odjeljka, periostitis potkoljenice označava bolnost pokosnice goljenične kosti, a sindrom m. tibialis posteriora je oštećenje tibijalne tetive. Osim etiologije nastanka, postoje i čimbenici rizika koji mogu doprinijeti nastajanju nekog od stanja. Čimbenike rizika dijelimo na one unutarnje (spol, anatomska odstupanja) i vanjske (neadekvatna podloga ili obuća, pogreške u treningu). Bitno je razmatrati čimbenike rizika prilikom određivanja dijagnoze te je cilj odstraniti ih kako bi se minimalizirala mogućnost recidiva simptoma. Dijagnosticiranje se provodi prikupljanjem objektivne i subjektivne anamneze, provođenjem testova i mjerenja. U ovome slučaju je veoma bitna diferencijalna dijagnoza zbog sličnih kliničkih slika, koje su zapravo različita odvojena stanja. Od dodatnih dijagnostičkih postupaka, najjčešće se koriste rendgensko snimanje, scintigrafija kostiju i magnetska rezonanca. Rehabilitacija je kod većine spomenutih stanja konzervativna i univerzalna, osim kod liječenja kompartment sindroma prednjeg odjeljka potkoljenice. Glavni aspekti liječenja su odmor, smanjenje boli i prilagodba aktivnosti. U početnoj fazi, nakon prestanka aktivnosti, uz pomoću krioterapije i nesteroidnih protuuplanih lijekova, smanjuje se upala i bolnost. U sljedećoj fazi cilj je omogućiti osnovu za povratak prijašnjim aktivnostima, a to se provodi postepenim uvođenjem i doziranjem vježbi snage, vježbi istezanja i propriocepcije. Osim svega spomenutog mogu se primjenjivati i fizioterapijski modaliteti poput ultrazvuka, električne stimulacije ili masaže. Uloga fizioterapeuta, osim u točnom i pravodobnom određivanju dijagnoze i izrade individualnog plana rehabilitacije te vođenje kroz isti, leži i u edukaciji pacijenta te u pružanju podrške svojim pacijentima. „Shin splints“ is a term encompassing various conditions or injuries that occur below the knee and affect the lower leg due to activities involving running or jumping. These conditions are classified as overuse syndromes because the symptoms develop over a longer period of of time due to repetitive motions. The conditions discussed in this paper include tibia and fibula stress fractures, anterior compartment syndrome of the lower leg, posterior tibial muscle syndrome, and medial tibial stress syndrome. Each of these conditions presents similar or identical symptoms, with pain occurring in similar locations. Stress fractures involve microtrauma to the bones, compartment syndrome refers to elevated interstitial pressure within the compartment, shin medial tibial stress syndrome denote tenderness along the shinbone's periosteum, and posterior tibial muscle syndrome involves damage to to the tibial tendon. In addition to the etiology of these conditions, there are risk factors that can contribute to their development. Risk factors can be categorized as internal (gender, anatomical deviations) and external (inadequate surface or footwear, training errors). Considering these risk factors is crucial in determining a diagnosis, with the goal of eliminating them to minimize the possibility of symptom recurrence. Diagnosis is established through the collection of objective and subjective medical histories, conducting tests, and measurements. In this case, differential diagnosis is crucial due to similar clinical presentations, which are actually distinct conditions. Additional diagnostic procedures commonly used include X-rays, bone scintigraphy, and magnetic resonance imaging. Rehabilitation is generally conservative and uniform for most of the mentioned conditions, except for the treatment of anterior compartment syndrome of the lower leg. Key aspects of treatment include rest, pain reduction, and activity modification. In the initial phase, after ceasing activity, inflammation and pain are reduced through cryotherapy and nonsteroidal anti-inflammatory drugs. The subsequent phase aims to establish a foundation for returning to previous activities, achieved through gradual introduction and dosage of strength exercises, stretching, and proprioception exercises. Additionally, physiotherapy modalities such as ultrasound, electrical stimulation, or massage may be applied alongside the aforementioned measures. The role of a physiotherapist, in addition to accurately and timely determining the diagnosis and creating an individualized rehabilitation plan, includes educating the patient and providing support throughout the process.

U svijetu i u Hrvatskoj dolazi do porasta broja starog stanovništva, a samim time i do povećanog porasta bolesti u starije populacije kao što su degenerativne bolesti u zglobu kuka. Kod njih dolazi do smanjenja aktivnosti u svakodnevici i kvaliteti življenja. Najčešći ishod kod postojanja degenerativne bolesti u zglobu kuka jest ugradnja totalne endoproteze zgloba kuka. Kao i kod svakog zdravstvenog problema, tako i kod operativnog zahvata ugradnje TEP-a zgloba kuka potrebno je pacijentu pristupiti individualno. Kod odabira vrste endoproteza u obzir se uzima mnoštvo faktora od kojih su dob pacijenta, stupanj oštećenja zgloba kuka, anatomske karakteristike, stupanj tjelesne aktivnosti i prijašnje bolesti. Na indikacije za ugradnju totalne endoproteze zgloba kuka utječu različiti čimbenici poput starosne dobi pacijenta, njegovih subjektivnih tegoba, patoloških promjena na samom zglobu te (ne)mogućnosti funkcionalnih aktivnosti zgloba kuka. Od najčešćih i primarnih indikacija za implantaciju endoproteze zgloba kuka je osteoartritis. Komplikacije mogu nastati za vrijeme operacije i nakon operacije su različite. Jedna od najčešćih komplikacije je luksacija endoproteze zgloba kuka. Važna je prijeoperacijska priprema pacijenta koja obuhvaća edukaciju o samom problemu, načinu sanacije tog problema, daljnjoj rehabilitaciji i mjerama opreza koje se treba pacijent pridržavati. Ima bitnu ulogu u poboljšanju poslijeoperacijske kvalitete života bolesnika. Uloga poslijeoperacijske rehabilitacije nakon ugradnje TEP-a kuka jest pacijentu ponovno omogućiti funkcionalnu aktivnost na što sigurniji, brži i bezbolniji način. Potpuna rehabilitacija nakon ugradnje totalne endoproteze zgloba kuka traje od 6 – 10 tjedana bez pojave komplikacija tijekom rehabilitacije. Kvaliteta života nakon obavljenog operativnog zahvata je znatno povećana zbog nestanka boli i ograničenja pokreta, ali uz stalne prisutne mjere opreza koje kvalitetu življenja održavaju. In the world and in Croatia, there is an increase in the number of the old population, and therefore an increased increase in diseases in the elderly population, such as degenerative diseases in the hip joint. With them, there is a decrease in activities in everyday life and the quality of life. The most common outcome in the presence of a degenerative disease in the hip joint is the installation of a total endoprosthesis of the hip joint. As with any health problem, it is necessary to approach the patient individually with the surgical procedure of installing TEP of the hip joint. When choosing the type of endoprosthesis, many factors are taken into account, including the patient's age, degree of damage to the hip joint, anatomical characteristics, level of physical activity and previous illnesses. Indications for the installation of a total endoprosthesis of the hip joint are influenced by various factors such as the age of the patient, his subjective complaints, pathological changes in the joint itself and the (impossibility) of functional activities of the hip joint. One of the most common and primary indications for hip joint endoprosthesis implantation is osteoarthritis. Complications can occur during the operation and after the operation are different. One of the most common complications is luxation of the hip joint endoprosthesis. It is important to prepare the patient pre-operatively, which includes education about the problem itself, how to fix the problem, further rehabilitation and precautions that the patient should follow. It plays an important role in improving the postoperative quality of life of the patient. The role of postoperative rehabilitation after hip TEP implantation is to enable the patient to perform functional activities again in the safest, fastest and most painless way possible. Complete rehabilitation after the installation of a total endoprosthesis of the hip joint lasts from 6 to 10 weeks without the appearance of complications during rehabilitation. The quality of life after the operation has been significantly increased due to the disappearance of pain and movement restrictions, but with the constant presence of precautions that maintain the quality of life.

Osteoporoza je bolest koju karakterizira niska koštana masa i mikroarhitektonsko propadanje koštanog tkiva. Ovo stanje dovodi posljedično do povećane lomljivosti kostiju i posljedičnog povećanja rizika od prijeloma. Za osteoporozu je karakteristično da mineralna gustoća kostiju iznosi najmanje 2,5 standardne devijacije (SD) manje od vrijednosti koje su prosječne za mladu, zdravu ženu. Gubitak koštane gustoće javlja se postepeno prateći proces starenja. Rana osteoporoza najčešće biva neprepoznata, tj. ona je asimptomatska te se njezina prisutnost zamjećuje tek nakon prijeloma. Najčešći prijelomi uzrokovani osteoporozom su prijelom kuka, kralježaka te podlaktice. Osteoporoza se dijeli na lokalizirani i generalizirani oblik. Najčešći tip osteoporoze vezan je uz razdoblje menopauze u žena, s toga se i naziva postmenopauzna osteoporoza. Etiologija osteoporoze uvelike ovisi o procesu pregradnje kosti. Na gubitak koštane mase mogu utjecati hormonalni i okolišni čimbenici te genetika i druge bolesti. Patogenetski mehanizmi osteoporoze mogu se sažeti u tri veće cjeline, a to su: a) nastanak osteoporoze zbog neadekvatnog stjecanja koštane mase tijekom rasta i razvoja kostura, b) nastanak zbog pretjerane razgradnje kostiju te c) nastanak zbog nedovoljnog stvaranja kosti u procesu pregradnje. Ključni simptom osteoporoze je bol u leđima, lokalizirana duž cijele kralješnice te je difuznog karaktera. Osim bolova mijenja se centar gravitacije, smanjuje se visina, držanje postaje pognuto, itd. Kod postavljanja dijagnoze najznačajniju ulogu imaju anamneza, povijest bolesti te detaljni fizikalni pregled uz test koštane gustoće ili denzitometrija. Ciljevi medikamentoznog liječenja su uspostava ravnoteže između aktivnosti osteoblasta i osteoklasta te povećanje mineralne koštane gustoće uz posljedično smanjenje rizika od prijeloma. Prevenciju osteoporoze potrebno je započeti u djetinjstvu. Preporuča se redovita tjelesna aktivnost te pravilna prehrana. U rehabilitaciji je važno održati funkcionalni ili puni opseg pokreta u zglobovima, adekvatnu snagu mišića, toleranciju bolova te osigurati podnošljivost opterećenja. Fizioterapijska procjena uključuje uzimanje anamneze, opservaciju, palpaciju te postupke mjerenja i testiranja kojima se potvrđuju oštećenja i ograničenja same funkcije pojedinca. Najčešće korištene fizioterapijske intervencije su fizikalni čimbenici (krioterapija, terapija laserom, magnetoterapija, hidroterapija), terapijsko vježbanje, terapija vibracije cijeloga tijela (engl. Whole-body vibration – WBV) te edukacija pacijenta. Osteoporosis is a disease characterized by low bone mass and microarchitectural deterioration of bone tissue. This condition leads to increased bone fragility and a consequent increase in the risk of fractures. Osteoporosis is characterized by a bone mineral density of at least 2,5 standard deviations (SD) less than the average fo a young, healthy woman. Loss of bone density occurs gradually following the aging process. Early osteoporosis is most often unrecognized, i.e. it is asymptomatic and it is presence is noticed only after a fracture. The most common fractures caused by osteoporosis are fractures of the hip, vertebrae and forearm. Osteoporosis is divided into localized and generalized forms. The most common type of osteoporosis is related to the menopause period in women, hence the name postmenopausal osteoporosis. The etiology of osteoporosis largely depends on the bone remodeling process. Bone loss can be influenced by hormonal and enviromental factors, as well as genetics and other diseases. Pathogenetic mechanisms of osteoporosis can be summed up in three major units, namely: a) occurrence of osteoporosis due to inadequate acquisition of bone mass during skeletal growth and development, b) occurrence due to excessive bone breakdown and c) occurrence due to insufficient bone formation in the remodeling process. The key symptom of osteoporosis is back pain, localized along the entire spine and of a diffuse character. In addition to pain, the center gravity changes, the height decreases, the posture becomes stooped, etc. When establishing a diagnosis, anamnesis, medical history and a detailed physical examination with a bone density test or densitometry play the most important role. The goals of the medical treatment are the establishmnet of a balance between the activity of osteoblasts and osteoclasts and an increase in bone mineral density with a consequent reduction in the risk of fractures. Prevention of osteoporosis should start in childhood. Regular physical activity and proper nutrition are recommended. In rehabilitation, it is important to maintain a functional or full range of motion in the joints, adequate muscle strength, pain tolerance and ensure load tolerance. Physiotherapy evaluation includes taking an anamnesis, observation, palpation and measurement and testing procedures that confrim impairmnets and limitations of the individuals function. The most commonly used physiotherapy interventions are physical factors (cryotherapy, laser therapy, magnetotherapy, hydrotherapy), therapeutic exercise, whole-body vibration therapy (WBV) and patient education.

Dijagnoza raka dojke utječe na fizičko i psihičko ponašanje svake bolesnice. Potrebno je imati na umu pacijentov strah, tjeskobu i depresiju u odnosu na operaciju. Psihička ponašanja mogu utjecati na fizičke nuspojave pacijentica, te nuspojave nadalje najčešće rezultiraju duljim oporavkom. Komplikacije uzrokovane operacijom uključuju bol, serom, hematom, infekciju, umor, ograničen opseg pokreta ramena i limfedem. Fizioterapeut provodi procjenu prema SOAP modelu, ispunjava sve potrebne sastavnice i mjerenja te zajedno s pacijenticom izrađuje plan i program fizioterapijskih postupaka. Pacijentice bi trebale biti potaknute na aktivnu suradnju u svojem oporavku, a fizioterapijski postupci mogu pomoći u smanjenju negativnih učinaka svih komplikacija. Fizioterapijski postupci započinju neposredno poslije operativnog zahvata kako bi se spriječile bilo kakve daljnje komplikacije te kako bi se omogućio povratak u aktivnosti svakodnevnog života. The diagnosis of breast cancer affects the physical and psychological behavior of each patient. It is necessary to keep in mind the patient's fear, anxiety and depression in relation to the operation. Furthermore, psychological behaviors can affect the physical side effects of patients, and these side effects usually result in a longer recovery. Complications from surgery include pain, seroma, hematoma, infection, fatigue, limited shoulder range of motion, and lymphedema. The physiotherapist conducts an assessment according to the SOAP model, fills in all the necessary components and measurements and, together with the patient, creates a plan and program of physiotherapy procedures. Patients should be encouraged to actively cooperate in their recovery, and physiotherapy procedures can help reduce the negative effects of all complications. Physiotherapy procedures begin immediately after the operation in order to prevent any further complications and enable the return to activities of daily life.

Cilj: Analizirati učinkovitost primjene egzoskeletnog robotskog uređaja Armeo Power® (Hocoma, Švicarska) u rehabilitaciji ruke osoba s jednostranim motoričkim ispadom nakon moždanog udara. Ispitanici i metode: U istraživanje koje je provedeno na Zavodu za fizikalnu i rehabilitacijsku medicinu KBC-a Rijeka bilo je uključeno ukupno 20 ispitanika iz stacionarne rehabilitacije. Eksperimentalna skupina (n = 10) uz konvencionalnu terapiju tretirana je i na Armeo Power® uređaju (5 puta tjedno / 4 tjedna; 45 minuta po tretmanu). Istovremeno se kod kontrolne skupine (n = 10) provodila samo konvencionalna terapija. Konvencionalna terapija u objema skupinama bila je vremenski usklađena (5 puta tjedno / 4 tjedna; 45 minuta po tretmanu). Procjenjivale su se motorička funkcija, funkcionalna mjera neovisnosti te prosječno izvođenje i zadovoljstvo izvođenjem okupacije, a procjena se vršila kliničkim ocjenskim ljestvicama. Rezultati: Kod svih kliničkih parametara u ponovljenim mjerenjima zabilježeno je statistički značajno poboljšanje (P = 0,005). Usporedbom između skupina na kraju liječenja nije utvrđena statistički značajna razlika u mjerama motoričke funkcije na FMA (engl. Fugl-Meyer Assessment) skali (P = 0,120) niti funkcionalne neovisnosti na FIM (engl. Functional Independence Measure) skali (P = 0,762). Međutim, zbog značajno bolje motoričke funkcije eksperimentalne skupine na početku, teško je s velikim značajem promatrati usporedbu na kraju liječenja, barem kada je riječ o FMA. Statistički značajna razlika između skupina na kraju liječenja zabilježena je samo u rezultatima COPM-a (engl. Canadian Occupational Performance Measure) (prosječno izvođenje, P = 0,014; prosječno zadovoljstvo, P = 0,022). Zaključci: Dobiveni rezultati ukazuju da terapija uređajem Armeo Power u kombinaciji s konvencionalnom terapijom može poboljšati funkcionalni oporavak nakon moždanog udara, iako su potrebna daljnja istraživanja na većem broju bolesnika., Aim: To analyze the impact of exoskeletal robotic device Armeo Power® (Hocoma, Switzerland) on arm and hand post-stroke rehabilitation of patients with one side movement disability. Patients and methods: Among the patients who participated in the stationary rehabilitation program at Department of Physical and Rehabilitation Medicine in Clinical Hospital Centre Rijeka we formed experimental group of 10 patients, and corresponding control group. For experimental group, we combined conventional and robotic therapy (5 times a week for 4 weeks, 45 minutes per therapy), while in the control group we applied only conventional therapy. Conventional therapy in both groups was the same (5 times a week for 4 weeks, 45 minutes per therapy). Assessment of a motoric function, functional measurement of independence, average performance, satisfaction in the therapy and estimation was done by clinical scales. Results: Statistically significant improvement was noticed in both groups with all clinical parameters (P=0,005). Comparing the two groups at the end of treatment there was no significant statistic difference in measurements of motor function on FMA (Fugl-Meyer Assessment) scale (P=0,120), or functional independence on FIM (Functional Independence Measure) scale (P=0,762). Statistically significant difference between groups at the end of treatment was registered only in results of COPM (Canadian Occupational Performance Measure), average performance P=0,014; average satisfaction P=0,022. Conclusion: Obtained results show that Armeo Power therapy in combination with conventional therapy can improve functional recovery of patients after brain stroke, although further research is needed on a larger number of patients.

Cilj: Neurorehabilitacija bolesnika nakon moždanog udara predstavlja velik izazov, a robotski sustavi kao nadogradnja konvencionalne rehabilitacije predmet su brojnih istraživanja. Tako je pri Zavodu za fizikalnu i rehabilitacijsku medicinu KBC-a Rijeka provedeno istraživanje u kojem je korišten robotski uređaj Armeo Spring® (Hocoma, Švicarska) s ciljem procjene učinkovitosti njegove primjene. Ispitanici i metode: U istraživanje je uključeno 40 bolesnika koji su zadobili moždani udar s posljedičnom hemiparezom, a uključeni su u neurorehabilitaciju u subakutnoj fazi, prosječno 47,31 (± SD = 24,74) dana nakon moždanog udara. Bolesnici su podijeljeni u dvije skupine, od po 20 bolesnika i obje skupine provodile su vježbe dva puta dnevno. Ispitivana skupina bolesnika provela je konvencionalne postupke fizioterapije po Bobath konceptu uz dodatnu robotsku terapiju na uređaju Armeo Spring® (Hocoma, Švicarska), a dvadeset bolesnika kontrolne skupine provodilo je konvencionalnu fizioterapiju po Bobath konceptu dva puta dnevno. Procjena učinkovitosti mjerena je funkcijskim indeksom onesposobljenosti (engl. Functional Independent Measurement; FIM) i ocjenskom ljestvicom motoričke procjene (engl. Motor Assessment Scale; MAS), a procjena je vršena prije i poslije provedene neurorehabilitacije. Rezultati: Praćenjem triju varijabli, cjelokupni FIM test, cjelokupni MAS test (MAS U) te MAS test za funkciju ruke (engl. Motor Assessment Scale za funkciju ruke; MAS FR), uočena je statistički značajna razlika (P < 0,05) između ispitivane i kontrolne skupine. Zaključak: Istraživanje je pokazalo da pokreti potpomognuti uređajem Armeo Spring® poboljšavaju ishod rehabilitacije i nadopunjuju konvencionalnu terapiju. Posebno je ohrabrujući podatak da smo svoje rezultate postigli kod bolesnika u subakutnoj fazi rehabilitacije nakon moždanog udara., Aim: Neurorehabilitation of patients after stroke is a major challenge, and robotic systems as an upgrade to conventional rehabilitation have been the subject of numerous studies. Thus, a research was conducted at the Department of Physical and Rehabilitation Medicine of the University Hospital Center Rijeka in which an Armeo Spring® (Hocoma, Switzerland) robotic device was used in order to evaluate the effectiveness of its application. Subjects and methods: The study included 40 patients after stroke with consequent hemiparesis and were involved in subacute phase neurorehabilitation, averaging 47.31 (± SD = 24.74) days after stroke. Patients were divided into two groups of 20 patients and both groups performed exercises twice a day. The examined group of patients performed conventional physiotherapy procedures according to the Bobath concept with additional robotic therapy on the Armeo Spring® device (Hocoma, Switzerland) and twenty patients of the control group performed conventional physiotherapy according to the Bobath concept twice a day. Performance assessment was measured by the Functional Independent Measurement (FIM) and the Motor Assessment Scale (MAS) and the assessment was performed before and after neurorehabilitation. Results: Monitoring three variables, the overall FIM test, the overall MAS test (MAS U) and the MAS test for upper extremity function (Motor Assessment Scale for upper extremity function; MAS UE) showed a statistically significant difference (p

Ankilozantni spondilitis, to jest Morbus Bechterew je progresivna upalna reumatska bolest koja ne zahvaća samo zglobove, već cijeli organizam, a javlja se upalna bol u leđima. Javljaju se promjene na unutarnjim organima, no glavna karakteristika je okoštavanje mekih vezivnih struktura. Kako bolest napreduje, javljaju se i fleksijske kontrakture, a fiziološke krivine prelaze u patološke promjene te oboljeli zauzima „stav skijaša“. Uzroci nastanka bolesti još nisu otkriveni, no postoji povezanost pojave ankilozantnog spondilitisa s prisutnosti antigena HLA-B27 koji je prisutan kod velike većine oboljelih. Spol oboljelog također ima veliku ulogu, stoga što muškarci obolijevaju češće od žena, a prvi znakovi bolesti se najčešće javljaju u ranoj odrasloj dobi. Dijagnoza ankilozantnog spondilitisa postavlja se provođenjem detaljne anamneze i funkcionalnog pregleda. Provode se razne pretrage poput rendgenskih snimki, laboratorijskih pretraga, magnetske rezonance, kompjuterizirane tomografije i dijagnoze na temelju New York kriterija. U rehabilitaciji je važno upoznati oboljelu osobu s prirodom i tijekom bolesti te joj objasniti važnost provođenja vježbi i održavanja pravilne posture. Prije određivanja plana fizioterapije, provode se razni testovi i mjerenja kako bi se ustanovilo da li su prisutne određene karakteristike i ograničenja pokretljivosti kralježnice. Plan se postavlja sukladno ciljevima koji se postavljaju nakon evaluacije, a podrazumijeva terapiju pokretom, hidroterapiju, elektroterapiju, termoterapiju, krioterapiju, terapijski ultrazvuk, dijatermiju te manualnu terapiju. Bolest svakog oboljelog zahvaća drugačije te je iz tog razloga ključno imati individualni pristup svakom pacijentu i raditi plan fizioterapije ovisno o mogućnostima i nemogućnostima oboljelog. Ankylosing spondylitis, Morbus Bechterew, is an progressive inflammatory rheumatic disease which doesn't affect only joints, but the whole organism as well while inflammatory back pain occurs. Changes occur in the internal organs, but the main characteristic is the ossification of soft connective structures. As the disease progresses, flexion contractures may also appear while the physiological curves of the spine turn into pathological changes, and the patient develops the „skier's stance“. The causes of the disease haven't yet been discovered, but there is a connection between the occurrence of ankylosin spondylitis and the presence of the HLA-B27 antigen, which is present in the vast majority of patients. The gender of the patient also plays a big role, due to men getting diagnosed with ankylosing spondylitis more often than women, and the first signs of the disease usually appear in early adulthood. The diagnosis of ankylosing spondylitis is established by carrying out a detailed anamnesis and functional examination. Various tests are performed, such as X-rays, laboratory tests, magnetic resonance imaging, computed tomography and diagnosis based on the New York criteria. While in rehabilitation, the very education of the patient is important, therefore it is important to familiarize him with the nature of the disease and explain to him the importance of carrying out exercises and maintaining correct posture. Before determining a physiotherapy plan, various tests and measurements are carried out to determine whether certain characteristics and limitations of spinal mobility are present. The plan is set according to the goals set after the evaluation and includes movement therapy, hydrotherapy, electrotherapy, thermotherapy, cryotherapy, therapeutic ultrasound, diathermy and manual therapy. The disease affects each patient differently, and for this reason it is crucial to have an individual approach to each patient and work out a physitherapy plan depending on the patient's possibilities and inabilities.

Zglob koljena je vrlo kompleksan zglob sa puno mišića i ligamenata te tetiva, a samim time i zglob u kojem su moguće razne ozljede. Sportaši su više skloniji ozljedama koljena ukoliko se radi o dinamičnijim sportovima gdje ima puno udaraca poput nogometa ili rukometa no ozljede se mogu dogoditi i kod osoba koje ne sudjeluju u sportu, djece i starijih. U sportu ima više kretnji, više udaraca i velik je pritisak na zglobove kao što su koljeno ili gležanj. Snažna muskulatura mora biti prisutna kod svake osobe kako bi se mogla normalno kretati i raditi. Osim mišića natkoljenice koji imaju velik utjecaj na koljeno m. popliteus je također bitan mišić pri kretanju i održavanju stabilnosti. Važan je pri ciklusu hoda, poznat je i pod nazivom ključ za koljeno i njegovo ozljeđivanje ima itekako utjecaj na samo kretanje i obavljanje aktivnosti kod svih osoba, a posebno sportaša te zahtijeva rehabilitaciju. Ozljede ovog mišića nisu česte i oporavak je uglavnom kratak u odnosu na ozljede drugih mišića. Ovisno o stanju koje se može dogoditi, tendinopatija m. popliteusa naprezanje mišića ili prisustvo pojedinih izraslina, potrebna je primjena fizikalne terapije. Od fizikalnih procedura ovisno o vrsti ozljede primjenjuje se krioterapija, elektroterapija i kineziterapija koja ima veliku ulogu i fokus mora upravo biti na njoj. Konzervativno liječenje uglavnom ima pozitivne rezultate u smislu smanjenja simptoma i olakšanja pri kretanju a moguće je i operativno liječenje kod težih oblika ukoliko nema pozitivnih rezultata kod konzervativnog načina liječenja. The knee joint is a very complex joint with many muscles and ligaments and tendons, and therefore a joint in which various injuries are possibe. Athletes are more prone to knee injuries if they are involved in more dynamic sports where thre are a lo of kick such as footbal or handball, but injuries can also occur in people who do not participate in spots, children and the elderly. In sports there are more movements, more blows and there is a lot of pressure on joints such as the knee or ankle. Strong musculature must be present in every person in order to be able to move and work normally. In addition to the muscles of the upper leg, which have a great influence on the knee, the popliteus muscle for movement and maintaining stability. It is important durin gait cycle, it is also known as the knee wrench and its injury has a great impact on the movement and performance of activities for all people, especially athletes and requires rehabilitation. Injuries of this mucle are not comon and recovery is ussually short compared to injuries of other muscles. Depending on the condition that may occur, tendinopathy of the popliteus muscle, muscle strain or the presence of certain growths, the appliacition of physical therapy is necessary. Of the physical procedures, depending on the type of injury, cryotheapy, electrotherapy and kinesitherapy are applied, which play a major role and the focus must be on it. Conservative treathment mostly has positive results in terms of symptom reduction and ease of movement, and operative treatment is also possible in more severe forms if there are no positive results with conservative treatment.

Kralježnična moždina predstavlja najjednostavnije građen dio središnjeg živčanog sustava zauzimajući oblik lagano spljoštenog cilindra sa samim smještajem u kanalu kralježnice gdje seže od zatiljnog otvora do drugog slabinskog kralješka. S obzirom na svoju lokalizaciju u tijelu i osjetljivost prilikom ozljeda, često biva ozlijeđenom prilikom raznih padova i nesreća. Ozljede kralježnične moždine najčešće se pojavljuju kod mlađih ljudi, češće u muškaraca ispod 40. godine života, tipično kao rezultat prometne nesreće, padova, sportskih ozljeda ili nasilja. Ovisno o intenzitetu ozljede, dolazi do narušavanja fizičkog, emocionalnog, psihičkog kao i društvenog statusa pojedinca. Ozlijeđena kralježnična moždina predstavlja kompleksno stanje ovisno o razini i intenzitetu nastale traume, a dijelimo ih na traumatske i ne traumatske ozljede. Osim što narušava pacijentove fizičke mogućnosti kretanja i osjeta u ekstremitetima, također uzrokuje impotencijske i inkontinencijske tegobe. Makar seksualno zdravlje predstavlja bitan faktor u pacijentovu svakodnevnom životu, i dalje biva nekvalitetno istraženo i obrađeno od strane brojnih kliničara. Najčešći seksualni problemi koji se pojavljuju kod ozljeda kralježnične moždine su nemogućnost postizanja erekcije kod muškaraca, nemogućnost lubrikacije vagine u žena te neosjetljivost spolnih organa kod obje skupine. Najčešći nedostatak u rješavanju problema seksualnog zdravlja predstavlja manjak formalnih bolničkih i usluga seksualne rehabilitacije u zajednici. Postoje brojni programi za liječenje crijeva i mjehura nakon ozljede leđne moždine, no programi u području seksualnog zdravlja su u znatnom nedostatku. Postoji rupa u znanju koja se odnosi na potencijalnu stalnu ulogu i odgovornosti pružatelja primarne zdravstvene zaštite, uključujući obiteljske liječnike i medicinske sestre, u rješavanju pitanja seksualnog zdravlja kod žena i muškaraca sa ozljedom kralježnične moždine. Ključno je da pružatelji primarne zdravstvene zaštite budu upoznati s resursima i specijalnim uslugama dostupnim u njihovim zajednicama za rješavanje specifičnih pitanja seksualnog zdravlja i plodnosti kod žena i muškaraca s traumatskim ozljedama leđne moždine kako bi ih mogli uputiti na odgovarajući način. U moguće resurse možemo ubrojiti specijalizirane programe rehabilitacije seksualnog zdravlja, medicinske sestre za seksualno zdravlje, seksualne terapeute, fizioterapeute, savjetnike, radne terapeute, urologe, liječnike fizikalne medicine i rehabilitacije te stručnjake za plodnost. The spinal cord is the most simply built part of the central nervous system, taking the form of a slightly flattened cylinder with its own accommodation in the spinal canal where it reaches from the occipital opening to the second lumbar vertebra. Due to its localization in the body and sensitivity to injuries, it is often injured during various falls and accidents. Spinal cord injuries most often occur in younger people, more often in men under the age of 40, typically as a result of traffic accidents, falls, sports injuries or violence. Depending on the intensity of the injury, the physical, emotional, psychological and social status of the individual is impaired. An injured spinal cord is a complex condition depending on the level and intensity of the resulting trauma, and we divide them into traumatic and non-traumatic injuries. In addition to impairing the patient's physical ability to move and feel in the extremities, it also causes problems with impotence and incontinence. Although sexual health is an important factor in the patient's daily life, it is still poorly researched and treated by many clinicians. The most common sexual problems that occur with spinal cord injuries are the inability to achieve an erection in men, the inability to lubricate the vagina in women, and the insensitivity of the sexual organs in both groups. The most common deficiency in solving sexual health problems is the lack of formal hospital and sexual rehabilitation services in the community. There are numerous programs for the treatment of bowel and bladder after spinal cord injury, but programs in the field of sexual health are significantly lacking. There is a gap in knowledge regarding the potential ongoing role and responsibilities of primary care providers, including family physicians and nurses, in addressing sexual health issues in women and men with spinal cord injury. It is critical that primary care providers are aware of the resources and specialty services available in their communities to address the specific sexual health and fertility issues of women and men with traumatic spinal cord injuries so that they can make appropriate referrals. Possible resources include specialized sexual health rehabilitation programs, sexual health nurses, sex therapists, physical therapists, counselors, occupational therapists, urologists, physical medicine and rehabilitation physicians, and fertility specialists.

Studenti se svakodnevno susreću sa širokim spektrom lako dostupnih štetnih tvari, kao što su alkohol, cigarete i marihuana, te često budu u prilici iste tvari i konzumirati. Budući na već ionako stresan život studenata, nije iznenađujuće da mnogi od njih u cilju smanjenja stresa podlegnu konzumiranju takvih tvari. Često zbog toga pati njihova volja za tjelesnom aktivnošću, a slabija kvaliteta sna jedna je od posljedica konzumacije štetnih tvari. Pretjerana konzumacija alkohola dovodi do niza posljedica, uključujući ozljede, napade, automobilske nesreće, gubitke pamćenja, niske ocjene, seksualne napade, predoziranja i smrt. Nadalje, nuspojave od prekomjernog konzumiranja alkohola stavljaju studente koji ne konzumiraju alkohol prekomjerno u veći rizik od ozljeda, seksualnog napada i ometanja učenja. Redovita tjelesna aktivnost i kvalitetan san ključni su za normalno funkcioniranje pojedinca. Tjelesnom aktivnošću organizam se štiti od bolesti i poboljšava rad kardiovaskularnog sustava, a dobro je poznat i blagotvoran učinak aktivnosti na mentalno zdravlje u vidu smanjenja simptoma raznih mentalnih stanja poput anksioznosti i depresije. Izbijanjem pandemije COVID-19 došlo je do brojnih promjena u životima svih generacija, a posebno studenata koji su u vrlo važnom periodu svog života bili primorani na brojne prisilne promjene što je imalo brojne posljedice, a posebno velik utjecaj na mentalno zdravlje. Proučavanjem zdravstvenih navika pojedinaca dobiva se slika o brizi koju pojedinac ulaže u svoje zdravlje. Cilj rada bio je ispitati zdravstvene navike studenata studija fizioterapije. Students face a wide range of easily available harmful substances every day, such as alcohol, cigarettes, and marijuana, and often have the opportunity to consume the same substances. Given the already stressful life of students, it is not surprising that many of them give in to the consumption of such substances in order to reduce stress. This often affects their desire for physical activity, and poor sleep quality is one of the consequences of consuming such harmful substances. Binge drinking leads to a variety of consequences, including injuries, seizures, car accidents, memory loss, low grades, sexual assault, overdoses, and death. Furthermore, the side effects of binge drinking place students who do not binge drink at greater risk of injury, sexual assault, and academic disruption. Regular physical activity and quality sleep are essential for the normal functioning of an individual. Physical activity protects the body from disease and improves the work of the cardiovascular system, and the beneficial effect of activity on mental health is well known in the form of reducing the symptoms of various mental conditions such as anxiety and depression. The outbreak of the COVID-19 pandemic brought about numerous changes in the lives of all generations, especially students who, in a very important period of their lives, were forced to make changes, which had numerous consequences, especially a great impact on mental health. By studying the health habits of an individual, a picture is obtained of the care that an individual invests in his health. The aim of the work was to examine the health habits of physiotherapy students.

Ahilova tetiva je najveća i najjača tetiva u ljudskom tijelu, a ime je dobila po grčkom junaku Ahilu. Podložan je ozljedama kao što su rupture i prenaprezanje, koje su česte kod profesionalnih i rekreativnih sportaša. Kada Ahilova tetiva pukne, javlja se bol, oteklina, gubitak funkcije. Ozljede tetiva najčešće su kod muškaraca srednje dobi i javljaju se u raznim sportovima poput nogometa, tenisa, rukometa i košarke. Postoje dvije teorije o nastanku ozljede: degenerativna teorija i mehanička teorija. Edukacija je važna za pacijenta s ozljedom Ahilove tetive. Pacijenta treba educirati kako hodati sa štakama i kako postaviti ortozu. Također pacijenta treba educirati o bolesti od koje boluje i pokazati mu vježbe koje može samostalno raditi. Fizioterapijski postupci usmjereni su na smanjenje atrofije, smanjenje rupture i povećanje opsega pokreta. Cilj fizioterapijskih postupaka je omogućiti tetivi normalno zacjeljivanje, povratak opsega pokreta, snage i izdržljivosti te postizanje razine aktivnosti na kojoj je pacijent bio prije ozljede. Uloga fizioterapeuta prvenstveno je biti edukator i motivator u procesu liječenja te dati maksimalan doprinos. Prevencija i učinkovito liječenje ozljeda Ahilove tetive ključni su za povratak pacijenata na prethodnu razinu aktivnosti. Za uspješan oporavak nužni su edukacija, rehabilitacijski protokoli i holistički pristup. The Achilles tendon is the largest and strongest tendon in the human body, and is named after the Greek hero Achilles. It is susceptible to injuries such as ruptures and overstrain, which are common in professional and recreational athletes. When the Achilles tendon ruptures, there is pain, swelling, and loss of function. Tendon injuries are most common in middle-aged men and occur in various sports such as football, tennis, handball and basketball. There are two theories about the origin of the injury: the degenerative theory and the mechanical theory. Education is important for patients with Achilles tendon injuries. The patient should be educated on how to walk with crutches and how to place the orthosis. The patient should also be educated about the diseases he suffers from and shown exercises that he can do independently. Physiotherapy procedures are aimed at reducing atrophy, reducing the rate of rupture and increasing the range of motion. The aim of physiotherapy procedures is to allow the tendon to heal normally, to return to normal range of motion, strength and endurance, and to achieve the level of activity the patient was at before the injury. Physiotherapist role is primarily to be an educator, motivator and to make a maximum contribution in therapy process. Prevention and effective treatment of Achilles tendon injuries are key to returning patients to their previous level of activity. Education, rehabilitation protocols and a holistic approach are necessary for successful recovery.

Hipermobilni sindrom se definira kao povećanje opsega pokretljivosti zglobova. Ovaj pretjerani opseg pokreta nastaje zbog labavosti vezivnog tkiva, uglavnom ligamentarnog tkiva, a srž uzroka problema nalazi se u kolagenu. Naime, kako je kolagen prožet kroz cijeli ljudski organizam ovo oboljenje zahvaća više sustava pa ga nazivamo multisistemskim. Bol je glavni problem s kojim se nose oboljeli, te se ista najčešće reflektira u koljenima, kralježnici, ramenima i stopalima. Nadalje, bol je najčešći razlog zbog kojega se ovi pacijenti javljau u zdravstvene ustanove. Kako bi im se osigurala bolja kvaliteta života treba im se pružiti kvalitetna zdravstvena skrb s naglaskom na holistički pristup. Fizioterapeuti su ti koji osmišljaju plan i program rehabilitacije zajedno s ostalim članovima tima. Kako bi tretman bio odgovarajuć baš za svakog pojedinca potrebno je napraviti cijelokupnu fizioterapijski procjenu koja uključuje razne testove i slale s kojima se mjeri razina laksativna a samim time i utvrđuje ima li osoba ili nema hipermobilni sindrom. Uz sastavnice anamneze i kliničkog pregleda potrebno je provesti oređene laboratorijske testove kako bi se isključila mogućnost pogreške u postavljanju dijagnoze. Nakon sveobuhvatne procjene fizioterapeut i tim kreiraju plan i program rehabilitacije koja uljučuje razne vježbe propriocepcije, jačanja muskulature, dinamičke kontrole i drugih, a sve s ciljem osiguravanja visokokvalitetnog tretmana ovog oboljenja. Nesmije se zaboraviti educirati pacijenta o njegovom zdravstvenom stanju te kako se nositi s njim jer bez visokokvalitetne edukacije rezultati neće biti zadovoljavajući. The definition of joint hypermobility syndrome is an increased range of movement within the joints. This type of increased range of movement is caused by excessive laxity of the connective tissue, mostly fibrous connective tissue, known as ligaments, but the core of the issue is the defect of collagen. Considering that collagen is located all over the human body, this type of syndrome affects several body systems meaning that it is a multisystem syndrome. The main problem for patients suffering from hypermobility syndrome is pain which mostly reflects in the knees, spine, shoulders and feet. Furthermore, pain is the main reason why patients decide to get a health checkup. In order to insure patients a better quality of everyday life, it is important to provide them proper hollistic healthcare. Physiotherapists are those who come up with the plan and rehabilitation program along with thw rest of the healthcare team. For the treatment to be matching with the patients needs, it is essential to make a complete physiotherapy assement which includes various tests and scales that help measure the level or score for ligament laxity and conclude whether the patient has hypermobility syndrome or not. Using the anamnesis and clinical check-up components, it is crucial to require laboratory tests in order to exclude a possibility of formulating a wrong diagnosis. After a comprehensive assesment, the physiotherapist and team create a rehabilitation plan and program which consists of various proprioception exercises, muscle strengthening activities and dynamic controls with the goal of securing high quality care with this syndrome. It is important to remember to educate the patient about their health condition and how to deal with it because without high quality education, the results of the treatment will be unsatifactory.

Kada se govori o mišićnim distrofijama, Duchenneov oblik zauzima prvo mjesto po učestalosti i javlja se kod novorođenčadi s naglaskom da je muški spol onaj koji obolijeva. Samu patofiziologiju pokreće nedostatak distrofina koji će postupno dovesti do znatnih posljedica na raznim sustavima u tijelu. Naime, slabost muskulature jedan je od prvih znakova koji će ukazivati na prisutnosti određene problematike u djeteta. Kako bi fizioterapijska intervencija bila kvalitetna, potrebno je prikupiti što je više moguće podataka prilikom uzimanja anamneze, a shodno tomu sveobuhvatan postupak fizioterapijske procjene, koji uključuje razna mjerenja, osigurati će dobivanje pouzdanog uvida u trenutno stanje bolesnika. Nadalje, bolesnik je centar fokusa tima koji zajedno, s pacijentom, donose ciljeve intervencije. Ista, je usmjerena na održavanje snage muskulature, sprječavanje nastanka kontraktura i ostalih posljedičnih tegoba ovog oboljenja, a sve putem pravovremene terapije. When it comes to muscular dystrophies, Duchenne’s ranks first in frequency and occurs in newborns with an emphasis on the male gender. Pathophysiology itself is driven by a lack of dystrophins that will gradually lead to significant concequences on various systems in the human body. Namely, muscle weakness is one of the first signs that will indicate the presence of certain problems in a child. In order for the physiotherapy intervention to be of high quality, it is neccesary to collect as much data as possible for medical history. Concequently, a comprehensive physiotherapy assessment procedure, which includes various measurments that will ensure reliable insight into the patient’s current condition. Furthermore, the patient is the focus of the team. Together they work on solving issues and come closer to the main goal of the intervention. It is aimed at maintaining the strenght of the muscles, preventing the occurrence of contractures and other consequent problems of this disease, all trough a timely therapy.

SAŽETAK Adultne deformacije kralježnice značajno pridonose morbiditetu, napose starije popupacije. Iako je spektar uzroka raznolik najčešće se radi o novonastalim deformacijama na temelju degenerativnih promjena kralježnice. Osim bolova, osjećaja napetosti i drugih neugodnih simptoma, adultne deformacije rezultiraju biomehaničkim poremećajima, smanjenom pokretljivosti, a ponekad i neurološkim deficitima. Sveukupno, deformacije kralježnice u odraslih osoba uzrokuju značajnu onesposobljenost i lošiju kvalitetu života (fizičku i psihičku), dok su s druge strane u svakodnevnoj kliničkoj praksi relativno zanemarena patologija odrasle dobi. Stoga u ovom radu dajemo natativni pregled najnovijih spoznaja o etiopatogenezi, kliničkoj slici, slikovnoj dijagnostici, liječenju (konzervativnom i kirurškom) i postoperativnoj rehabilitaciji bolesnika s adultnim deformacijama najčešćih uzroka., SUMMARY Adult deformities of the spine, especially in older population, significantly contribute to morbidity of these patients. Although the spectrum of causes is diverse, most often these are newly formed deformations based on degenerative changes of the spine. Apart from pain, feelings of tension and other unpleasant symptoms of adult deformity, they result in biomechanical disorders, reduced mobility, and sometimes neurological deficits. Overall, spinal deformities in adults cause significant disability and poor quality of life (physical and psychological), while on the other hand, they are relatively neglected in everyday practice. Therefore, in this paper we give a narrative review of the latest findings on etiopathogenesis, clinical picture, imaging diagnostics, treatment (conservative and surgical), and postoperative rehabilitation of patients with adult spine deformities of the most common causes.

COVID-19 multisistemska je bolest koja, iako dominantno utječe na dišni sustav, može zahvatiti gotovo svaki organski sustav te zahtijeva strukturiranu rehabilitaciju koju provodi multidiciplinarni tim. Akutna, rana, rehabilitacija tijekom prvih 30 dana od infekcije čini tek prvu fazu rehabilitacije osoba oboljelih od bolesti COVID-19. Simptomi i znakovi fizičkih, neurokognitivnih i psihičkih posljedica nakon infekcije virusom SARS-CoV2 mogu trajati tjednima ili mjesecima nakon kraja akutne faze bolesti, a mogu se razviti i u osoba koje su imale blagu kliničku sliku i nisu bile hospitalizirane. Najčešći simptomi i znakovi koji se javljaju nakon akutne faze bolesti COVID-19 jesu umor, zaduha, kašalj, bol u zglobovima i mišićima te nesanica i pojačani efluvij kose. Bolesnici čije je kliničko stanje u akutnoj fazi bolesti zahtijevalo liječenje mehaničkom ventilacijom, mogu imati dugotrajne posljedice uključujući fizičku slabost i neurokognitivnu disfunkciju (brain fog) obilježenu gubitkom intelektualnih funkcija poput koncentracije i kratkoročnog pamćenja. Bolesnici s kognitivnom disfunkcijom imaju problema s prisjećanjem riječi, diskalkulijom i koncentracijom. Rehabilitacijski program Post-COVID dnevne bolnice za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju provodi multidisciplinarni tim koji je fokusiran na cjelokupno funkcioniranje bolesnika, a ne samo na ledirani organ ili organski sustav, uključujući posljedice bolesti COVID-19 te moguće komplikacije liječenja i komorbiditete. Cilj rehabilitacije bolesnika u razdoblju poslije COVID-a jest postizanje potpunog funkcionalnog oporavka i adekvatne kvalitete života., COVID-19 is a multisystem disease that, although predominantly affecting the respiratory system, can affect almost any organ system and requires structured rehabilitation of a multidisciplinary team. Acute, early, rehabilitation during the first 30 days of infection constitutes only the first phase of rehabilitation of persons with COVID-19. Symptoms and signs of physical, neurocognitive, and psychological consequences after SARS-CoV2 infection may persist for weeks or months after the end of the acute phase of the disease, and may develop in individuals who have a mild clinical picture and have not been hospitalized. The most common symptoms and signs that occur after the acute phase of COVID-19 are fatigue, shortness of breath, cough, joint and muscle pain, and insomnia and increased hair effluvium. Patients whose clinical condition in the acute phase of the disease required treatment with mechanical ventilation may have long-term consequences, including physical weakness and neurocognitive dysfunction (brain fog) characterized by loss of intellectual functions such as concentration and short-term memory. Patients with cognitive dysfunction have problems with word recollection, dyscalculia, and concentration. The PostCOVID Day Hospital for Physical Medicine and Rehabilitation rehabilitation program is implemented by a multidisciplinary team focused on the overall functioning of patients, not just the treated organ or organ system, including the consequences of COVID-19 disease, possible treatment complications and comorbidities. The goal of rehabilitation of patients in the post-acute COVID-19 period is to achieve complete functional recovery and adequate quality of life.

Cilj: Cilj je ovoga istraživanja ispitati mišljenja i očekivanja roditelja i stručnih osoba koje sudjeluju u rehabilitaciji djece o primjeni terapijskog psa u rehabilitaciji djece s teškoćama u razvoju, o utjecaju na motiviranost, psihički, socijalni i motorički razvojni aspekt. Ispitanici i metode: Istraživanje je obuhvatilo 133 ispitanika podijeljena u dvije skupine: skupina roditelja djece s teškoćama u razvoju (n = 53) i skupina stručnjaka koji sudjeluju u procesu rehabilitacije djece s teškoćama u razvoju (n = 80). Anketni upitnici izrađeni su u elektroničkom obliku, na internetskoj online platformi i sadržavali su tvrdnje na koje su ispitanici odgovarali pomoću Likertove ljestvice (1 – u potpunosti se ne slažem; 5 – u potpunosti se slažem). Rezultati: Roditelji (x = 4,64 ± sd = 0,71), kao i stručnjaci (x = 4,75 ± sd = 0,70), slažu se da terapijski pas može pomoći motivirati dijete u rehabilitaciji. Ispitanici smatraju da bi terapijski pas mogao pomoći i utjecati u više razvojnih aspekata kod djece s teškoćama u razvoju: na psihički razvoj djeteta (roditelji x = 4,7 ± sd = 0,57; stručnjaci x = 4,7 ± sd = 0,72), na razvoj socijalnih vještina (roditelji x = 4,58 ± sd = 0,63; stručnjaci x = 4,67 ± sd = 0,74) te na razvoj motoričkih vještina (roditelji x = 4,45 ± sd = 0,82; stručnjaci x = 4,7 ± sd = 0,7). Roditelji djece s teškoćama u razvoju (x = 4,89 ± sd = 0,37), kao i stručnjaci (x = 4,79 ± sd = 0,61), smatraju da je poželjno razvijati i širiti terapijski pristup sa psom. Zaključak: Iz svega se može zaključiti kako u Republici Hrvatskoj roditelji djece s teškoćama u razvoju, jednako kao i stručnjaci, imaju pozitivno mišljenje i optimistično orijentirana očekivanja prema uvođenju terapijskog psa u rehabilitaciju., Aim: The objectives of this study are to examine the opinions and expectations of parents and professionals involved in the rehabilitation of children on the use of therapy dogs in the rehabilitat ion of children with disabilities, the impact on motivation, mental, social and motor developmental aspects. Subjects and methods: The study included 133 subjects divided into two groups: a group of parents of children with disabilities (n = 53) and a group of experts involved in the rehabilitation process with children with developmental difficulties (n = 80). The questionnaires were developed and designed in electronic form, on an online platform and contained statements to which respondents responded using the Likert scale (1 – strongly disagree; 5 – strongly agree). Results: Parents (x = 4,64 ± sd = 0,71) as well as experts (x = 4,75 ± sd = 0,70) agree with the statement that a therapy dog can help motivate a child in rehabilitation. Respondents also believe that a therapy dog could help and influence several developmental aspects in children with disabilities: the psychological development of the child (parents x = 4,7 ± sd = 0.57 vs. experts x = 4.7 ± sd = 0.72), the development of social skills parents x = 4.58 ± sd = 0.63 vs. x = 4.67 ± sd = 0.74 experts) and on the development of motor skills (parents x = 4,45 ± sd = 0.82 vs. experts x = 4.7 ± sd = 0.7). Parents of children with disabilities (x = 4.89 ± sd = 0.37) as well as experts (x = 4.79 ± sd = 0.61) believe that it is desirable to develop and spread a therapeutic approach with a dog. Conclusion: In Croatia, parents of children with disabilities as well as experts have a positive opinions and optimistic expectations towards the introduction of a therapy dog in rehabilitation.

Cilj: U radu se prezentira metoda za razvoj pojednostavljenog ali učinkovitog kinematičkog modela ljudske ruke koji će se implementirati u rehabilitacijskoj robotici. Materijali i metode: Pristup se temelji na pojednostavljenju postojećeg modela koji ima 24 stupnja slobode gibanja (DOF) na 9 DOF-a, uz uvođenje dodatnih konstrukcijskih parametara, specifičnih za različite vrste hvata. Nakon što je istražen utjecaj ovisnih zglobova na raspon pokreta (ROM) modela, te je isti uspoređen s anatomskim modelom, dobivena su rješenja problema inverzne i direktne kinematike kažiprsta, srednjeg prsta, prstenjaka i malog prsta. Implementacija modela, temeljena na dimenzijama muških kostiju koje odgovaraju medijanu muške populacije, ostvarena je pomoću programskog okruženja otvorenog koda Robot Operating System (ROS). Rezultati: Uzimanjem u obzir četiriju dodatnih kutova nagiba po prstu, razvijeni model ruke obuhvaća i zakrivljenost prstiju, što omogućuje povećanje točnosti pozicioniranja u usporedbi s konvencionalnim modelom. Kao mjerila za utvrđivanje povećanja točnosti prostornog pozicioniranja, korištene su srednja apsolutna greška (MAE) i srednja relativna greška (MRE). MAE se, ovisno o položaju zgloba, kreće od 0,22 do 0,34 cm, dok se MRE kreće od 2,8 do 3,5 %. Najveće apsolutne i relativne greške tijekom pozicioniranja vrha prsta mogu, pak, doseći 0,5 cm, odnosno 10,5 %. Zaključak: Zaključuje se da modeliranje zakrivljenosti prsta i osiguranje prilagodljivosti modela različitim pacijentima i rehabilitacijskim modalitetima kroz međuovisnost zglobova, predstavlja najbolji pristup dobivanju relativno jednostavnog, primjenjivog i funkcionalnog modela šake., Aim: This work presents a method for developing a simplified but efficient model of the complex human hand kinematics with the aim of its implementation in rehabilitation robotics. Material and methods: The approach incorporates modularity by simplifying the available model comprising 24 degrees of freedom (DOFs) to 9 DOFs, with the introduction of additional joint coupling parameters specific to different grasp types. The effect of dependent joints to the ranges-of-motion (ROMs) of the model is investigated and compared to the anatomical one. The index, middle, ring and little finger solutions to forward and inverse kinematics problems are then acquired. The implementation of the model, based on the median male bones dimensions, is made available in the open-source Robot Operating System (ROS) framework. Results: By including additional four inclination angles per finger, the devised kinematic hand model encompasses also finger curvatures, resulting in significant positioning accuracy improvements compared to the conventional model. The used 3D spatial position improvement metrics are the mean absolute (MAE) and mean relative errors (MRE). The dependent joint position MAEs range from 0.22 to 0.34 cm, while MREs range from 2.8 and 3.5 %, whereas the highest absolute and relative errors during fingertip positioning can reach 0.5 cm and 10.5 %, respectively. Conclusion: The performed investigation allowed establishing that by modelling finger curvature and assuring the adaptability of the model to a variety of human hands and rehabilitation modalities through joint dependency, represents the best approach towards a relatively simple and applicable rehabilitation model with functional human-like hand movements.

Reumatoidni artritis (RA) predstavlja kroničnu upalnu, progresivnu i autoimunu bolest koja se bazira na zahvaćanje lokomotornog sustava i koja je popraćena sa fazama remisije i egzacerbacije. Valja naglasiti kako su na prvom mjestu zahvaćeni zglobovi, a s protekom vremena, vidljiva su i veća oštećenja i unutar i izvan zglobova što u konačnici rezultira sa invaliditetom te izuzetno niskom kvalitetnom života za oboljelog kao i niskom stopom njegove samostalne funkcionalnosti. Uspostava rane dijagnoze može znatno utjecati na progresiju bolesti u pozitivnom smislu za pacijenta. Postoji veliki spektar različitih metoda liječenja ove specifične bolesti, ali ovisi o stupnju oboljenja. S obzirom na to postoje dva principa liječenja od onih jednostavnijih, konzervativnih do, u težim slučajevima, kirurških metoda liječenja. Rad fizioterapeuta kod reumatoloških bolesnika sve je samo ne zanemariv. Postoje manualne tehnike, razgibavanja, razne vježbe, manipulacije tkiva, elektroterapija itd. te sve te metode itekako pomažu u suzbijanju i progresiji ove bolesti. Rheumatoid arthritis (RA) is a chronic inflammatory, progressive and autoimmune disease based on involvement of the locomotor system and accompanied by phases of remission and exacerbation. It should be emphasized that the joints are affected first, and with the passage of time, greater damage is visible both inside and outside the joints, which ultimately results in disability and an extremely low quality of life for the patient, as well as a low rate of independent functionality. Establishing an early diagnosis can significantly affect the progression of the disease in a positive sense for the patient. There is a wide range of different methods of treatment for this specific disease, but it depends on the degree of the disease. With this in mind, there are two principles of treatment, from simpler, conservative ones to, in more severe cases, surgical treatment methods. The work of physiotherapists with rheumatological patients is anything but negligible. There are manual techniques, stretches, various exercises, tissue manipulation, electrotherapy, etc., and all these methods really help in the suppression and progression of this disease.

Osteoartritis jedna je od najčešćih reumatskih bolesti u današnjem vremenu. Ova degenerativna bolest kroničnog i progresivnog tijeka zahvaća populaciju starije životne dobi. Dijagnoza osteoartritisa koljena postavlja se na temelju subjektivnih simptoma bolesnika i objektivnog kliničkog nalaza, a definitivna dijagnoza se postavlja radiološkom pretragom koljena. Liječenje osteoartritisa koljena je može biti farmakološko i nefarmakološko. U nefarmakološko liječenje spadaju konzervativne i kirurške metode. Nefarmakološko konzervativno liječenje podrazumijeva promjenu načina života bolesnika i adekvatnu fizikalnu terapiju. U kirurško liječenje osteoartritisa koljena spadaju palijativni artroskopski i klasični kirurški zahvati. Za uznapredovale slučajeve osteoartritisa koju su rezistentni na konzervativnu terapiju pogodniji su zahvati ugradnje endopropteza i artrodeza. Fizikalna terapija je i dalje zlatni standard u liječenju OA koljena. Fizikalne terapije mogu biti aktivne ili pasivne metode. U aktivne metode fizikalne terapije spadaju terapijsko vježbanje i hidroterapija. Dok ultrazvuk, kriomasaža i svi ostali elektroterapijski modaliteti spadaju u pasivne metode fizikalne terapije. Osteoarthritis is one of the most common rheumatic diseases nowadays. This degenerative disease with a chronic and progressive course affects the elderly population. The diagnosis of osteoarthritis of the knee is made on the basis of a patient's subjective symptoms and objective clinical findings. However, the definitive diagnosis is established based on a radiological examination of the knee. The treatment of knee osteoarthritis can be pharmacological and non-pharmacological. Non-pharmacological treatment includes conservative and surgical methods. Non-pharmacological conservative treatment implies a change in a patient's lifestyle and adequate physical therapy. The surgical treatment of knee osteoarthritis includes palliative arthroscopic and classical surgical procedures. For the advanced cases of osteoarthritis that are resistant to conservative therapy, endoprosthesis and arthrodesis procedures are more suitable. Physical therapy remains the gold standard in the treatment of knee osteoarthritis. Physical therapies can be active or passive methods. Active methods of physical therapy include kinesiotherapy and hydrotherapy, while ultrasound, cryomassage and all other electrotherapeutic modalities belong to passive methods of physical therapy.

Rame je najpokretljiviji zglob u našem tijelu zahvaljujući obilatosti zglobne kapsule i nesrazmjernu zglobnih tijela. Međutim, to ga ujedno i čini vrlo nestabilnim zglobom, a imobilnost ovoga zgloba uzrokuje vrlo značajnu nesposobnost. Slap lezija je jedna od čestih ozljeda kod kojih se susrećemo kod ozljeda ramena. Slap lezija je opisana kao lezija prednjeg dijela glenoidnog labruma s otrgnućem i oštećenjem duge glave bicipitalne tetive. Lezija je locirana na području gdje se hvata tetiva bicepsa za labrum, a širi se prema naprijed do polovice glenoida. Slap lezija klasificirana je u 4 tipa. Lezije tipa I pokazuju degeneraciju ili trošenje gornjeg labruma dok tetiva bicepsa ostaje očuvana. U lezijama tipa II koje su ujedno i najčešće, labrum je istrošen i vidna je degeneracija kao kod lezija tipa I; međutim, labrum i biceps su odvojeni od superiornog aspketa glenoida. Lezija tipa III ima rupturu labruma poput „drške košarice“ znanu kao „bucket handle“, koja je slična puknuću meniskusa koljena, ali kod koje su ostale strukture očuvane. Lezija tipa IV je najrjeđa, radi se također o „bucket handle“ rupturi labruma i tetivi bicepsa gdje je uključen i preostali dio tetive bicepsa. Ozljeda nastaje najčešće direktnim padom na rame, naglim povlačenjem ruke i kod učestalih ponavljanja kretnji iznad glave gdje dolazi do tenzije tetive. Pacijenti se uglavnom žale na mehaničke smetnje i bol u obliku zapinjanja, drobljenja i preskakanja u ramenu. Liječenje slap lezije može biti konzervativno ili operacijsko. Postoji brojni klinički testovi koji se izvode kako bi se ova ozljeda pokušala dijagnosticirati, ali ponekad je ozljede ramena teško izolirati i potrebne su daljnje pretrage kao što je magnetska rezonanca kako bi se pomoglo u dijagnozi. The shoulder is the most mobile joint in our body thanks to the abundance of the joint capsule and the disproportion of the joint bodies. However, this also makes it a very unstable joint, and the immobility of this joint causes a very significant disability. Slap lesion is one of the frequent injuries that we encounter in shoulder injuries. A slap lesion is described as a lesion of the anterior part of the glenoid labrum with tearing and damage to the long head of the bicipital tendon. The lesion is located in the area where the biceps tendon attaches to the labrum, and extends forward to half of the glenoid. Slap lesion is classified into 4 types. Type I lesions show degeneration or wear of the superior labrum while the biceps tendon is preserved. In type II lesions, which are also the most common, the labrum is worn and degeneration is visible as in type I lesions; however, the labrum and biceps are separated from the superior aspect of the glenoid. A type III lesion has a bucket handle tear of the labrum that is similar to a meniscal tear of the knee, but in which the other structures are preserved. Type IV lesion is the rarest, it is also a bucket handle rupture of the labrum and biceps tendon where the remaining part of the biceps tendon is also involved. The injury is most often caused by a direct fall on the shoulder, a sudden pulling of the arm andfrequent repetitions of movements above the head where the tendon is tensed. Patients mostly complain of mechanical disturbances and pain in the form of sticking, crushing and skipping in the shoulder. Treatment of slap lesion can be conservative or surgical. There are a number of clinical tests that are performed to try to diagnose this injury, but sometimes shoulder injuries are difficult to isolate and further tests such as an MRI are needed to help with the diagnosis.

Mehanizam anatomije šake je složen i bitan je za svakodnevno funkcioniranje. Škljocavi prst (trigger finger) se naziva stenozirajući tenosinovitis odnosno tendovaginitis i javlja se kada se retinakularna ovojnica upali, najčešće je zahvaćena A1 remenica koja se nalazi na glavi metacarpalne kosti. Postoji više mišljenja zašto se javlja škljocavi prst no točna etiologija nije poznata. Škljocavi prst se najčešće javlja od 50. do 60. godine života i češće se može dijagnosticirati kod žena. Zahvaćeni prst je bolan, pokreti su otežani (fleksija i ekstenzija) i u njemu se može osjetiti škljocanje i preskakanje. U djece se javlja slično stanje a to je škljocavi palac, i najbitnije je da se čim prije otkrije kako bi se počelo sa terapijom. Kod liječenja je uvijek prvi izbor konzervativno liječenje (stavljanje udlaga i vježbe), no ako je stanje napredovalo operativni zahvat je neophodan i može se izvoditi kao prekutano otpuštanje ili otvoreno otpuštanje škljocavog prsta. Hand anatomy mechanism is complex and essential for daily functioning. Trigger finger is called stenosing tenosynovitis or tendovaginitis and occurs when the retinacular sheath becomes inflamed, the A1 pulley located on the head of the metacarpal bone is most often affected. There are several opinions as to why a trigger finger occurs, but the exact etiology is not known. Trigger finger most often occurs between the ages of 50 and 60 and can be diagnosed more often in women. The affected finger is painful, movements are difficult (flexion and extension) and you can feel clicking and skipping in it. A similar condition occurs in children, which is a trigger thumb, and the most important thing is to detect it as soon as possible in order to start therapy. When it comes to treatment, the first choice is always conservative treatment (putting on splints and exercises), but if the condition has progressed, surgery is necessary and can be performed as precutaneous release or open release of the trigger finger.

Rameni zglob najpokretljiviji je zglob u ljudskom tijelu te je zbog toga vrlo nestabilan. Struktura koja stabilizira rame je rotatorna manšeta. Ona se sastoji od mišića: nadgrebenog mišića (lat. m. supraspinatus), podgrebenog mišića (lat. m. infraspinatus), podlopatičnog mišića (lat. m. supscapularis) i malog oblog mišića (lat. m. teres minor). Sindrom rotatorne manšete najviše imaju ljudi koji se bave svakodnevno poslovima koji zahtijevaju korištenje ruku. Kod sindroma rotatorne manšete javlja se bol u ramenom obruču i smanjen je opseg pokreta u samom zglobu ramena. Problemi rotatorne manšete zahvaćaju srednju ili stariju dob, češće žene nego muškarce. Degenerativne promjene započinju već u srednjoj dobi, tetive postaju krute i slabije prokrvljene. U pravilu je uzrok takvih stanja dugotrajna aktivnost sa rukom podignutom iznad glave, ili učestala, ali kratka i snažna aktivnost sa podignutom rukom. Najčešći sportovi koji pridonose oštećenju rotatorne manšete su odbojka, rukomet, plivanje i vaterpolo. Osoba s ozljedom rotatorne manšete osjeća bol preko deltoidnog mišića na vrhu i vanjskoj strani ramena, pogotovo kad je ruka podignuta i ispružena sa strane. Pokreti poput ovih, pogotovo kod odijevanja, mogu biti izrazito bolni. Rame je slabo, pogotovo kad se pokuša podići ruka do horizontalne pozicije. Bol ili slabost kod izvođenja unutarnje ili vanjske rotacije ruke mogu ukazati na oštećenje tetiva rotatorne manžete. Komplikacije koje mogu nastati su rupture rotatorne manšete, kalcificirajući tendinitis, artroza ramena, i luksacije. Procjena bolesnika sa sindromom rotatorne manšete uključuje mjerenje opsega pokreta i manualni mišićni test. Mjerenjem opsega pokreta mjeri se amplituda svih pokreta u ramenu, a manualnim mišićnim testom se ispituje jakost pojedinog mišića. Liječenje se provodi fizikalnom terapijom i terapijom pokretom. Od terapije pokretom rade se statičke vježbe, pasivne vježbe, aktivno potpomognuti pokret, aktivne dinamičke vježbe, vježbe istezanja, vježbe propriocepcije i vježbe s otporom. Od elektroterapijskih procedura u svrhu liječenja koriste se dijadinamske struje, TENS, ultrazvuk i laser. The shoulder joint is the most mobile joint in the human body and is therefore very unstable. The structure that stabilizes the shoulder is a rotator cuff. It consists of muscles: supercharged muscle (lat. m. supraspinatus), subgressive muscle (lat. m. infraspinatus), podlopupatic muscle (lat. m. supscapularis) and a small muscle lining (lat. m. teres minor). Rotator cuff syndrome is mostly performed by people who are engaged in daily chores that require the use of hands. In rotator cuff syndrome, pain in the shoulder rim occurs and the range of movement in the shoulder joint itself is reduced. Rotator cuff problems affect middle or older age, more often women than men. Degenerative changes begin already in middle age, tendons become stiffer and less bloodsucked. As a rule, the cause of such conditions is prolonged activity with the hand raised above the head, or frequent, but short and strong activity with a raised hand. The most common sports that contribute to rotator cuff damage are volleyball, handball, swimming and water polo. A person with a rotator cuff injury feels pain over the deltoid muscle at the top and outside of the shoulder, especially when the hand is raised and extended to the sides. Movements like these, especially when dressing, can be extremely painful. The shoulder is weak, especially when trying to raise the hand to a horizontal position. Pain or weakness when performing the internal or external rotation of the hand may indicate damage to the tendons of the rotator cuff. Complications that can arise are rotator cuff ruptures, calcifying tendinitis, shoulder arthrosis, and luxations. The assessment of patients with rotator cuff syndrome includes measuring the range of movement and manual muscle test. By measuring the circumference of movement, the amplitude of all movements in the shoulder is measured, and a manual muscle test examines the strength of a particular muscle. Treatment is carried out by physical therapy and movement therapy. Movement therapy includes static exercises, passive exercises, actively assisted movement, active dynamic exercises, stretching exercises, proprioception exercises and resistance exercises. Diadynamic currents, TENS, ultrasound and laser are used from electrotherapy procedures for the purpose of treatment.

Jedan od najčešćih prijeloma jest prijelom palčane kosti. Obično do puknuća dolazi zbog pada. Pacijenti su obično djeca ili starije osobe. Kod starijih osoba do puknuća dolazi zbog slabije kvalitete kosti. Kod mlađe populacije do puknuća obično dolazi uslijed bavljenja sportskim aktivnostima i zbog prometnih nesreća. Uz obavezan klinički pregled može se detektirati bol u području ručnog zgloba i ograničen opseg pokreta te česta prisutnost edema i deformacija u području ručnog zgloba. Najučestaliji mehanizam nastanka ovakvog prijeloma jest prilikom pada na dlan ispružene ruke, što dovodi do dorzalne fleksije šake, odnosno njenog savijanja na nadlaktičnu stranu. Tako nastaje Collesov prijelom, kod kojeg je karakteristična dorzalna angulacija ulomaka tj. pomak ulomaka prema nadlaktici. Ako se dogodi da pacijent padne na dorzum šake, onda govorimo o Smithovom prijelomu kod kojeg je karakteristična volarna angulacija ulomaka, točnije rečeno dolazi do pomaka ulomaka prema dlanu. Uključujući klinički pregled, također je potrebno napraviti radiološku analizu koja se prvenstveno obuhvaća RTG koji se snima u dvije projekcije. Ponekad je potrebno napraviti dodatnu dijagnostiku CT-om ili MR-om. Razlikujemo dvije primarne skupine puknuća palčane kosti na tipičnome mjestu, a to su ekstraartikularni prijelomi (npr. Colles i Smith) i intraartikularni prijelomi (npr. Barton). Ako je moguće napraviti optimalnu repoziciju i osigurana je stabilnost ulomaka primjenjuje se konzervativno liječenje koje se sastoji od repozicije ulomaka i imobilizacije podlaktičnom longetom, a nakon toga sadrenim povojem kroz period od 4 do 6 tjedana. Kod multifragmentarnih prijeloma i intraartikularnih prijeloma odnosno prijeloma kod kojih nije moguće napraviti repoziciju i osigurati stabilnost ulomaka neophodno je operativno liječenje. One of the most common fractures is a fracture of the thumb bone. Cracks usually occur due to a fall. Patients are usually children or the elderly. In elderly people, fractures occur due to poorer bone quality. In the younger population, ruptures usually occur as a result of sports activities and traffic accidents. With a clinical examination, pain in the wrist area and limited range of motion can be detected, as well as the frequent presence of edema and deformations in the wrist area. The typical mechanism of such a fracture is droping on the palm of an outstretched hand, which leads to dorsiflexion of the hand, that is, its bending to the upper arm side. This is how a Colles fracture occurs, which is characterized by the dorsal angulation of the fragments, i.e. the displacement of the fragments towards the upper arm. If it happens that the patient falls on the dorsum of a hand, then we are talking about a Smith's fracture in which the volar angulation of the fragments is characteristic, or more precisely, there is a displacement of the fragments towards the palm. Including the clinical examination, it is also necessary to make a radiological analysis, which primarily includes an X-ray taken in two projections. Sometimes it is necessary to make additional diagnostics with CT or MR. We distinguish two primary groups of fractures of the thumb bone in a typical location, namely extra-articular fractures (eg Colles and Smith) and intra-articular fractures (eg Barton). If it is possible to achieve optimal reposition and stability of the fragments, conservative treatment is applied, which consists of repositioning the fragments under local anesthesia and immobilization with a forearm stretcher, followed by a circular cast for a period of 4 to 6 weeks. In the case of multifragmentary fractures and intra-articular fractures, i.e. fractures in which it is not possible to reposition and/or stabilize the fragments, operative treatment is necessary.

Kod male djece i dojenčadi, nerijetko se javlja infekcija RSV-om, koji je kod navedene dobne skupine veoma čest, odnosno najčešći uzročnik bronhilitisa te upale pluća. Sezona RSV-a traje od studenog do travnja te je u tom vremenskom periodu potrebno provoditi dodatnu prevenciju koja pomaže kod suzbijanja i širenja virusa. Kod djece koja su rođena prijevremeno ili imaju srčane probleme, RSV infekcije mogu rezultirati čak i smrću. Nuspojava preboljenog RSV-a je suhi kašalj, koji se javlja kao reakcija na podražaj kod prevelike osjetljivosti sluznice bronha. U radu su prikazani fizioterapijski postupci koji se rade kod infekcije bronhiolitisa, te sama uloga fizioterapeuta i edukacija roditelja. In small children and infants, RSV infection is common, which is very common in this age group, i.e. the most common cause of bronchilitis and pneumonia. The RSV season lasts from November to April and during this period it is necessary to carry out additional prevention which helps control and spread the virus. In children born prematurely or having heart problems, RSV infections may even result in death. The side effect of coated RSV is dry cough, which occurs as a reaction to stimulation in excessively high sensitivity of the mucous membranes of bronchi. Physiotherapeutic procedures for bronchiolitis infection are presented in the paper, as well as the role of physical therapist and parental education.

Trokutasti kompleks vlaknaste hrskavice je struktura u zapešću. Ozljeda ili rascjep ovog područja može uzrokovati bol na vanjskoj strani zapešća i ograničiti njegov raspon pokreta. Kompleks trokutaste fibrokartilaginoze (TFCC) je mreža ligamenata, tetiva i hrskavice koja se nalazi između kosti ulne i radijusa na strani malog prsta zapešća. TFCC stabilizira i ublažava zapešće, osobito kada osoba rotira ruku ili njome nešto uhvati. Zbog svoje strukturne složenosti, TFCC je osjetljiv na oštećenja, a ozljede su česte. TFCC rupture obično uzrokuju bol duž vanjske strane zapešća. Ostali simptomi mogu uključivati: ukočenost ili slabost u zglobu, bol prilikom dodirivanja ili pomicanja zgloba, ograničen raspon pokreta u ruci ili zapešću, oticanje zgloba i zvuk škljocanja ili pucanja pri pomicanju zgloba. TFCC ruptura je svaka ozljeda ili oštećenje TFCC-a. Postoje dvije vrste TFCC ruptura: Tip 1. Ove su ozljede posljedica fizičke ozljede, kao što je kada osoba previše ispruži ili preokrene zapešće, ili kada padne na ruku s ispruženom rukom. Tip 2. Također se nazivaju i kroničnim ozljedama, pojavljuju se postupno i mogu biti posljedica oštećenja uzrokovanih starenjem ili temeljnog stanja, kao što je giht ili reumatoidni artritis. Točna klasifikacija TFCC ruptura važna je za usmjeravanje odluka o liječenju. Fizioterapeut može preporučiti nošenje udlage, proteza ili gipsa za zaštitu i imobilizaciju zapešća. Liječnici mogu propisati lijekove protiv bolova kako bi se smanjila bol i oteklina. Fizikalna terapija također može biti korisna za neke ljude s TFCC ozljedama. Fizioterapeut će voditi osobu kroz nježna istezanja, vježbe i prilagođene aktivnosti za ozlijeđeno zapešće koje imaju za cilj: smanjiti bol i oticanje, poboljšati fleksibilnost i raspon pokreta i povećati snagu. Za osobe s teškim ili trajnim TFCC ozljeda, liječnik može preporučiti operaciju. Jedna od kirurških opcija je vrsta minimalno invazivnog zahvata koji se naziva atroskopije. Tijekom atroskopije, operater će napraviti niz malih rezova na vanjskom rubu zapešća, što im omogućuje popravak oštećenja TFCC-a. Ponekad također mogu skratiti ulnu kako bi ublažili simptome. Zglob mora ostati imobiliziran do 6 tjedana nakon operacije. The triangular fibrocartilage complex is a structure in the wrist. An injury or tear to this area can cause pain on the outside of the wrist and limit its range of motion. The triangular fibrocartilaginous complex (TFCC) is a network of ligaments, tendons, and cartilage located between the ulna and radius bones on the little finger side of the wrist. The TFCC stabilizes and cushions the wrist, especially when the person rotates the hand or grasps something with it. Because of its structural complexity, the TFCC is susceptible to damage, and injuries are common. TFCC ruptures usually cause pain along the outside of the wrist. Other symptoms may include: stiffness or weakness in the joint, pain when touching or moving the joint, limited range of motion in the hand or wrist, swelling of the joint, and a clicking or popping sound when moving the joint. A TFCC rupture is any injury or damage to the TFCC. There are two types of TFCC ruptures: Type 1. These injuries are the result of a physical injury, such as when a person overextends or twists the wrist, or falls on the arm with the arm outstretched. Type 2. Also called chronic injuries, they occur gradually and can be the result of damage caused by aging or an underlying condition, such as gout or rheumatoid arthritis. Accurate classification of TFCC ruptures is important to guide treatment decisions. A physiotherapist may recommend wearing a splint, brace or cast to protect and immobilize the wrist. Doctors may prescribe pain medication to reduce pain and swelling. Physical therapy may also be beneficial for some people with TFCC injuries. A physical therapist will guide a person through gentle stretches, exercises, and customized activities for the injured wrist that aim to: reduce pain and swelling, improve flexibility and range of motion, and increase strength. For people with severe or permanent TFCC injuries, a doctor may recommend surgery. One of the surgical options is a type of minimally invasive procedure called arthroscopy. During arthroscopy, the operator will make a series of small cuts on the outer edge of the wrist, which allows them to repair the damage to the TFCC. Sometimes they can also shorten the ulna to relieve symptoms. The joint must remain immobilized for up to 6 weeks after surgery.

Gležanj je vrlo složen zglob, pa tako i ozljede koje mu pripadaju budu zahtjevne za rehabilitaciju. Najčešći mehanizam nastanka ozljeda je krivi doskok, trčanje po neravnim terenima i stepenicama. Nekontrolirana inverzija i everzija ključni su pokreti kod kojih se u 75% ozljeda radi o uganuću. Čak 40% svih tih ozljeda ima kronične posljedice i nestabilnost zgloba ako se ne provodi rehabilitacija ili ista nije dovoljno kvalitetna. Uz široki opis anatomije i biomehanike gležnja te uvid u patogenezu ozljeda, u ovom završnom radu nastoji se ukazati na problematiku i opširnost ozljeda ligamenata gležnja. Cilj ovog završnog rada je ukazati na rizične čimbenike i mehanizam nastanka ozljede te dijagnostiku kod određenih skupina ligamenata koje su pretrpjele ozljede. Nadalje, najbitniji dio je sam oporavak pacijenta. Nakon ozljede, ovisno o stupnjevima težine pacijentu je potrebno operativno ili konzervativno liječenje. Prvi stupanj ozljede je istegnuće ligamenta, drugi stupanj predstavlja djelomičnu rupturu ligamenata dok je treći stupanj potpuna ruptura ligamenata. Prva dva stupnja ozljede nešto su lakša i liječe se uglavnom konzervativnim putem a tijek rehabilitacije je lakši i kraći u odnosu na ozljedu trećeg stupnja. Treći stupanj liječi se operativnim putem a kasnije slijedi dugotrajna rehabilitacija i oporavak. Glavni cilj rehabilitacije je povratak pacijenta aktivnostima svakodnevnog života, ukoliko je riječ o sportašu tada i povratak sportskim aktivnostima na najvišu moguću razinu. Uz kvalitetnu terapiju najbitnije je izbjeći kasnije kronične probleme i nestabilnost gležnja.

Multipla skleroza kronična je autoimuna bolest središnjeg ţivčanog sustava koja se manifestira propadanjem mijelinske ovojnice na živčanoj stanici. Propadanje mijelinske ovojnice dovodi do prestanka pravilnog prijenosa impulsa između ţivĉanih stanica. Mulitpla skleroza je idiopatska bolest, točnije, uzrok same bolesti je nepoznat, ali se pretpostavlja da se bolest prenosi genetski ili preboljelom upalnom bolesti središnjeg živčanog sustava. Kod većine bolesnika, prvi znaci bolesti javljaju se između dvadesete i pedesete godine života, a čak tri puta češće obolijevaju žene. Multipla skleroza očituje se kroz dvije faze. Faza egzacerbacije stanje je kada se javljaju simptomi bolesti i opće stanje bolesnika je jako loše. Faza remisije je stanje kada bolest miruje, točnije, kada nema simptoma bolesti. Simptomi ovise o oštećenju mijelinske ovojnice, a najčešće se javljaju smetnje u motorici, smetnje mokrenja, trnci duž jedne strane tijela, smanjen balans te spasticitet. Uzroci nastanka su genetska sklonost, autoimuna reakcija te utjecaj vanjskih faktora kao što su zamor i stres. U liječenju simptoma bolesti uvelike pomažu lijekovi i kineziterapijski postupci koji ublažavaju spasticitet (anksiolitici i fizikalna terapija), ublažavaju umor i malaksalost, smanjuje se bol analgeticima te se potiče aktivnost cijelog tijela. U liječenju osoba od multiple skleroze, važnu ulogu ima fizioterapeut koji mora napraviti plan i program vježbi te provoditi vrijeme sa svakim bolesnikom posebno jer je pristup oboljelim osobama individualan. Veliku važnost pridonosi edukacija obitelji o bolesti te kako najbolje pomoći osobi u stanju egzacerbacije. Multiple sclerosis is a chronic autoimmune disease of the central nervous system, which is manifested by the deterioration of the myelin sheath on the nerve cell. Decay of the myelin sheath leads to the cessation of proper transmission of impulses between nerve cells. Mulitpla sclerosis is an idiopathic disease, more precisely, the cause of the disease itself is unknown, but it is assumed that the disease is transmitted genetically or by a survivor of the inflammatory disease of the central nervous system. In most patients, the first signs of the disease occur between the ages of 20 and 50, and as many as three times more often women get sick.Multiple sclerosis manifests itself through two stages. The exacerbation phase is the condition when symptoms of the disease appear and the general condition of the patient is very bad. The stage of remission is a condition when the disease idles, more precisely, when there are no symptoms of the disease. Symptoms depend on damage to the myelin sheath, and most often there are disturbances in the motor system, disturbances in urination, tingling along one side of the body, reduced balance and spasticity. The causes of the occurrence are genetic preference, autoimmune reaction and the influence of external factors such as fatigue and stress. Drugs and kinesitherapy procedures that relieve spasticity (anxiolytics and physical therapy), relieve fatigue and malaise, reduce pain with painkillers and stimulate the activity of the whole body are greatly assisted in the treatment of symptoms of the disease. In the treatment of people for multiple sclerosis, an important role is played by a physiotherapist who must make a plan and program of exercises and spend time with each patient separately because the approach to the affected persons is individual. Family education about the disease and how best to help a person in a state of exacerbation contributes to great importance.

Osteoartritis (OA) je bolest zglobova, a sam proces bolesti zahvaća cijeli zglob, uključujući kost, hrskavicu i druge strukture koje okružuju zglob (ligamente i mišiće). Posljedica je mehaničkih i bioloških promjena koje remete normalne odnose u zglobu, a najčešći uzrok ovakvog stanja je oštećenje funkcionalnih komponenti lokomotornog sustava. Genetska predispozicija, poremećaji u razvoju, endokrini poremećaji, pretilost i česte traume zglobova neki su od čimbenika rizika koji pridonose razvoju ovog stanja. Moguće je da zahvati bilo koji zglob u tijelu, ali najčešće na malim zglobovima šake i koljena, kao i na tzv. nosećim zglobovima (koljeno i kuk). Najvažniji klinički znak je bol, koja se u početku manifestira tijekom kretanja i opterećenja. Međutim, kako se stanje pogoršava, bol se može osjetiti i kada pacijent miruje. Ostali simptomi uključuju krepitacije u zglobu, ograničenu pokretljivost i ukočenost u zahvaćenom zglobu. Budući da okolni mišići slabe kako bolest napreduje, zahvaćeni zglob postaje sve nestabilniji i kao rezultat toga gubi dio opsega pokreta. Patološki proces bolesti počinje na površini i rubovima hrskavice u zglobu, gdje najprije dolazi do promjena, gubi elastičnost, stvara manja oštećenja, a zatim i dublja oštećenja. Proces se potom širi i zahvaća dijelove subhondralne kosti. Postoji nešto što se zove primarna artroza, a dolazi iz nepoznatog izvora, a postoji i nešto što se zove sekundarna artroza (koja nastaje kao posljedica traume, prirodnih anomalija, metaboličkih i genetskih čimbenika). Anamneza, klinički pregled bolesnika i nalazi eventualne radiološke dijagnostike ono su što se koristi za postavljanje dijagnoze osteoartritisa. Suženje zglobne pukotine, skleroza subhondralne kosti, cistične promjene na subhondralnoj kosti i osteofiti su radiološke promjene koje se najčešće javljaju u zglobu. Liječenje bolesti sastoji se od kombinacije nefarmakološkog (fizikalni postupci) i farmakološkog (analgetici, glukokortikoidi) liječenja, te operativnog liječenja bolesnika koji nisu povoljno odgovorili na druge metode liječenja. Osteoarthritis (OA) is a disease of the joints, and the disease process itself affects the entire joint, including bone, cartilage and other structures surrounding the joint (ligaments and muscles). It is the result of mechanical and biological changes that disrupt normal relations in the joint, and the most common cause of this condition is damage to the functional components of the locomotor system. Genetic predisposition, developmental disorders, endocrine disorders, obesity and frequent joint trauma are some of the risk factors that contribute to the development of this condition. It can affect any joint in the body, but most often the small joints of the hands and knees, as well as the so-called bearing joints (knee and hip). The most important clinical sign is pain, which initially manifests itself during movement and loading. However, as the condition worsens, the pain can be felt even when the patient is resting. Other symptoms include crepitations in the joint, limited mobility and stiffness in the affected joint. As the surrounding muscles weaken as the disease progresses, the affected joint becomes increasingly unstable and as a result loses some of its range of motion. The pathological process of the disease begins on the surface and edges of the cartilage in the joint, where changes first occur, it loses elasticity, causes minor damage, and then deeper damage. The process then spreads and affects parts of the subchondral bone. There is something called primary arthrosis, which comes from an unknown source, and there is something called secondary arthrosis (which occurs as a result of trauma, natural anomalies, metabolic and genetic factors). Anamnesis, clinical examination of the patient and the findings of possible radiological diagnostics are what are used to establish the diagnosis of osteoarthritis. Narrowing of the joint fissure, sclerosis of the subchondral bone, cystic changes in the subchondral bone and osteophytes are the most common radiological changes in the joint. The treatment of the disease consists of a combination of non-pharmacological (physical procedures) and pharmacological (analgesics, glucocorticoids) treatment, and operative treatment of patients who have not responded favorably to other treatment methods.

U ljudskom tijelu, zglob koljena predstavlja najveći i najkomplaeksniji zglob, upravo zbog toga skoln je čestom ozljeđivanju. Važno je da koljeno ima zdravu funkciju, ispravan oblik te položaj kostiju, razvijenu muskulaturu te snažne ligamenta. Ako postoji bilo kakva disproporcija između snage koljen i opterećenja, dolazi do popuštanja ligamenta te samim time do nastanka ozljede. Postoji mnogo različitih vrsta ozljede koljena, no najčešća je povreda koja uključuje djelomičnu ili potpunu rupturu prednjeg križnog ligamenta. Do ozljede može doći na različite načine, no najčešće dolazi uslijed neke sportke aktivnosti pri kojoj dolazi do hiperekstenzije koljena ili krivog doskoka na nogu prilikom čega se začuje prasak i osijeti se nastabilnost u zglobu. Potrebno je po nastanku ozljede dijagnosticirati stanje, Lachmanovim testom koji je ujedno zlatni standard u dijagnostici zbog svoje točnosti i osijetljivosti, te nakon toga odrediti način liječenja koje se dijeli na konzervativno ili operativnom. Odabir konzervativnog liječenja je kod stanja koje ne zahtijevaju operativno liječenje, primjerice kod nategnuća ligamenta ili manje dijelomične rupture ili jednostavno kod pacijenata koji ne žele operativno liječenje. U odabiru takvog liječenje provodi se niz fizioterapijskih intervencija koje uključuju smanjivanje otekline te jačanje muskulature natkoljenice kako bi se postigla optimalna stabilizacija koljena. Kada se radi o operativnom liječenju, potrebna je preoperativna rehabilitacija s ciljem postizanja boljeg općeg stanja koje ukljućuje snaženje muskulature, smanjenje otekline i boli kako bi se pospiješio postoperativni oporavak. Artroskopska metoda rekonstrukcije prednjeg križnog ligamenta predstavlja standard u operativnom liječenju. Odabire se najpouzadaniji presadak, zamijenjuje se sa puknutim LCA te slijedi dugotrajan proces rehabilitacije. Sa razvojem medicine došlo je i do razvoja u rehabilitacijskim protokolima. Potiče se rani početak opterečivanja koljena sa dobro isplaniranim programom. Provode se brojne fizioterapijske intervencije koje ukljućuju statičke i dinamičke vježbe u različitim položajima s opterećenjem ili bez, vježbe za propriocepciju i ravnotežu s ciljem vraćanja optimalnog funkcionalnog statusa koljena. Proces rehabilitacije nakon rekonstrukcije LCA može trajati i do 6 mjeseca prije povratka prijašnjim sportskim aktivnostima. Provodi se 6 tjedana medicinske rehabilitacije nakon koje kreće sportska. Važna je provedba dobre individalne komunikacije kako bi se proces prilagodio pacijentovim željama i potrebama. Nakon dobro odrađenog procesa rehabilitacije pacijent se vraća svojim starim aktivnostima bez straha od nastanka ponovne ozljede, bolova u koljenu ili otekline te sa dobrom stabilizacijom koljenskog zgloba. In the human body, the knee joint is the largest and most complex joint, which is precisely why it is prone to frequent injuries. It is important that the knee has a healthy function, the correct shape and position of the bones, developed musculature and strong ligaments. If there is any disproportion between the strength of the knee and the load, the ligament loosens and thus an injury occurs. There are many different types of knee injuries, but the most common is an injury that involves a partial or complete rupture of the anterior cruciate ligament. The injury can occur in different ways, but most often it occurs as a result of some sports activity, during which there is a hyperextension of the knee or a wrong landing on the leg, during which a crack is heard and instability is felt in the joint. After the occurrence of the injury, it is necessary to diagnose the condition with the Lachman test, which is also the gold standard in diagnostics due to its accuracy and sensitivity, and then determine the method of treatment, which can be conservative or operative. The choice of curative treatment is for conditions that do not require operative treatment, for example in the case of ligament strain or minor partial rupture or simply with patients who are not fond of operative treatment. When choosing such a treatment, a series of physiotherapy interventions are carried out, which include reducing the swelling and strengthening the musculature of the upper leg in order to achieve optimal stabilization of the knee. When it comes to operative treatment, preoperative rehabilitation is required with the aim of achieving a better general condition, which includes strengthening the muscles, reducing swelling and pain in order to speed up postoperative recovery. The arthroscopic method of anterior cruciate ligament reconstruction is the standard in operative treatment. The most reliable graft is selected, replaced with the ruptured LCA, and a long-term rehabilitation process follows. With the development of medicine came the development of rehabilitation protocols. Early initiation of knee loading with a well-planned program is encouraged. Numerous physiotherapy interventions are carried out, which include static and dynamic exercises in various positions with or without load, exercises for proprioception and balance with the aim of restoring the optimal functional status of the knee. The rehabilitation process after LCA reconstruction can last up to 6 months before returning to previous sports activities. 6 weeks of medical rehabilitation are carried out, after which sports begins. It is important to implement good individual communication in order to adapt the process to the patient's wishes and needs. After a well-done rehabilitation process, the patient returns to his old activities without fear of re-injury, knee pain or swelling, and with good stabilization of the knee joint.

Nedonošče, odnosno prijevremeno rođeno novorođenče, je dijete rođeno prije 37. tjedna trudnoće. Smatra se visoko rizičnim novorođenčetom. U RH rodi se oko 2500 nedonoščadi, što je 6% ukupno rođene djece. Uzrok prijevremenog poroda mogu biti faktori iz anamneze ili poremećaji iz trenutne trudnoće. Perinatalni mortalitet viši je u nerazvijenim zemljama, dok je u RH posljednjih godina u padu. Nedonošče ima nerazvijene organske sustave te se i izgledom razlikuje od terminskog novorođenčeta. Respiratorni sustav još nije u potpunosti razvijen te je u većini slučajeva potrebna mehanička ventilacija. Zbog nezrelog respiratornog sustava mogu se razviti različiti poremećaji i komplikacije. Metabolički sustav također nije u potpunosti razvijen pa su u većini slučajeva prisutne komplikacije. Zbog niske porođajne težine i nedovoljno potkožnog masnog tkiva javlja se hipotermija, odnosno pothlađenost. Majčino je mlijeko, kao i dijete, nezrelo pa nije dovoljan izvor hranjivih tvari te se nedonoščad hrani različitim industrijskim pripravcima. Refleks gutanja i sisanja nije razvijen te u većini slučajeva ne mogu samostalno jesti pa se prehrana odvija putem nazogastrične sonde. Fizioterapijski postupci kod nedonoščadi su neizbježni. Najčešće se provodi respiratorna fizioterapija kako bi se postigla bolja prohodnost dišnih puteva te pospješilo opće stanje respiratornog sustava. Osim respiratorne fizioterapije, fizioterapijski postupi provode se na mišićno-koštanom te neurološkom sustavu. Uz sve navedene postupke vrlo je važna i edukacija roditelja. A premature, or premature newborn, is a child born before the 37th week of pregnancy. He is considered a high-risk newborn. About 2,500 premature babies are born in the Republic of Croatia, which is 6% of all children born. The cause of premature birth can be factors from the anamnesis or disorders from the current pregnancy. Perinatal mortality is higher in underdeveloped countries, while in the Republic of Croatia it has been declining in recent years. A premature baby has underdeveloped organ systems and looks different from a full-term newborn. The respiratory system is not yet fully developed and in most cases mechanical ventilation is required. Various disorders and complications can develop due to an immature respiratory system. The metabolic system is also not fully developed, so complications are present in most cases. Hypothermia occurs due to low birth weight and insufficient subcutaneous fat tissue. Mother's milk, like the child, is immature, so it is not a sufficient source of nutrients, and premature babies are fed with various industrial preparations. The swallowing and sucking reflex is not developed, and in most cases they cannot eat on their own, so nutrition takes place through a nasogastric tube. Physiotherapy procedures for premature babies are unavoidable. Most often, respiratory physiotherapy is carried out in order to achieve better patency of the airways and improve the general condition of the respiratory system. In addition to respiratory physiotherapy, physiotherapy procedures are performed on the musculoskeletal and neurological systems. In addition to all the mentioned procedures, the education of parents is also very important.

Svako je dijete individua koja zahtijeva posebnu pažnju i brigu prilikom odrastanja. Razvoj novih tehnologija kao i užurbani način života, dovodi do veće izloženosti roditelja i djece odstupanjima u razvojnim područjima, a osobito na području motorike koja je temelj cjelokupnog djetetovog razvoja. Ponekad je roditeljima potrebna cijela intervencija za ublažavanje odstupanja u razvoju njihova djeteta, a ponekad samo mali poticaj za jačanje postojećih vještina i sposobnosti. Baby handling kao metoda je skup postupaka ispravnog postupanja koja ublažava postojeće teškoće, jača fizički razvoj djeteta, potiče poželjne obrasce pokreta koji su potpora daljnjem pravilnom razvoju. Stručnjaci koji provode metodu educiraju roditelje o njezinoj primjeni, prate dijete i teže napretku djeteta. Navedenim postupcima se potiču i ostala razvojna područja te postepeno dovodi dijete do spontanosti i usvajanja kontrole vlastitog kretanja. Each child is an individual who requires special attention and care when growing up. The development of new technologies, as well as a busy lifestyle, leads to greater exposure of parents and children to deviations in developmental areas, especially in the area of motor skills, which is the basis of a child's overall development. Sometimes parents need an entire intervention to alleviate their child's developmental deviations, and sometimes just a small boost to strengthen existing skills and abilities. Baby handling as a method is a set of correct handling procedures that alleviates existing difficulties, strengthens the child's physical development, and encourages desirable movement patterns that support further proper development. Experts who implement the method educate parents about its application, monitor the child, and strive for the child's progress. The aforementioned procedures also encourage other areas of development and gradually lead the child to spontaneity and the adoption of control of their movement.