Search

Na blagdan sv. Franje Asiškog 2020. godine objavio je papa Franjo svoju socijalnu encikliku Fratelli tutti o sveopćem ljudskom bratstvu i socijalnom prijateljstvu, nadahnut upravo Svečevim doživljavanjem braćom i sestrama ne samo sunca, mora i vjetra nego na poseban način onih koji su od krvi i mesa, bez obzira na razlike u podrijetlu, nacionalnosti, boji kože i religiji. Takva ljubav sv. Franje prema braći i sestrama razmjerna je njegovoj odanosti prema Bogu. Razlog tome leži u biblijsko-antropološkoj istini da je čovjek stvoren na sliku Božju (Post 1, 26). Iz te činjenice proizlazi egzistencijalno zajedništvo svakog čovjeka s Bogom, na temelju kojega on baštini nepovredivost vlastitog dostojanstva te tako otkriva logičan poziv sveopćeg bratstva. Riječ je o životu u iskonskom skladu sa svima, što pripada biti čovjekove stvarnosti. Knjiga Postanka govori o pomućenom izvornom skladu prvim grijehom. Upravo zato bilo je potrebno da sva punina čovjekove iskonske i eshatološke bratske stvarnosti bude objavljena u Isusu Kristu, Bogu i čovjeku, novom Adamu, koji se ne stidi zvati sve ljude svojom braćom (usp.: Hebr 2, 11). Krist je vrhunska slika Boga nevidljivoga (usp.: Kol 1, 15), čovjeku u svemu jednak osim u grijehu (usp.: Hebr 4, 15). Takva objava o Bogu i bratu čovjeku u Utjelovljenoj Riječi ne samo da obnavlja čovjekov iskonski identitet i njegovo dostojanstvo već povezuje svakog čovjeka sinovskim vezama Božje obitelji i naviješta istinu eshatološkog bratstva. Riječ je o suglasju s naravnom objavom, najavljenom već u činu stvaranja. U tom smislu sveopće bratstvo stoji nasuprot iskustvu grijeha, koji se danas manifestira u suvremenim pokušajima izoliranja, odbacivanja i ignoriranja drugih, ali i bolnoj relativizaciji ljudskog identiteta u rodnoj ideologiji. Upravo zato papa Franjo nužno i opravdano govori o čovječanstvu kao jedinstvenoj ljudskoj obitelji smatrajući sve ljude, sa svojim vlastitostima, braćom i sestrama, suputnicima koji dijele isto tijelo, odnosno djecu iste zemlje koja im je zajednički dom., On the feast of St. Francis of Assisi in 2020, Pope Francis published his social encyclical Fratelli tutti on universal human brotherhood and social friendship, inspired precisely by the Saint’s experience as brothers and sisters not only of sun, sea and wind, but in a special way of those who are flesh and blood, regardless of differences in origin, nationality, skin color and religion. Such love of St. Francis’s devotion to his brothers and sisters is proportional to his devotion to God. The reason for this lies in the biblical and anthropological truth that man was created in the image of God (Gen 1, 26). From this fact emerges the existential communion of every man with God, on the basis of which he inherits the inviolability of his own dignity and thus discovers the logical call of universal brotherhood. It is about living in primordial harmony with everyone, which belongs to the essence of human reality. The book of Genesis speaks of the original harmony disturbed by the first sin. This is precisely why it was necessary for the fullness of man’s primordial and eschatological brotherly reality to be revealed in Jesus Christ, God and man, the new Adam, who is not ashamed to call all men his brothers (cf. Heb 2:11). Christ is the ultimate image of the invisible God (cf. Col 1:15), equal to man in everything except sin (cf. Heb 4:15). Such a revelation about God and brother man in the incarnate Word not only restores man’s primordial identity and his dignity, but connects every man with filial bonds of God’s family and proclaims the truth of eschatological brotherhood. It is about agreeing with the natural announcement, announced already in the act of creation. In this sense, universal brotherhood stands against the experience of sin, which is manifested today in contemporary attempts to isolate, reject and ignore others, but painful relativization of human identity in gender ideology. This is exactly why Pope Francis necessarily and justifiably talks about humanity as a unique human family, considering all people, with their own characteristics, brothers and sisters, fellow travelers who share the same body, that is, children of the same country that is their common home.

Pandemija koronavirusa pokazala se svojevrsnim katalizatorom u smislu širenja nevidljivih društvenih pukotina prokazujući u konačnici suvremeni svijet razdijeljenim i suštinski zatvorenim, usprkos postojanju brojnih suvremenih tehnologija koje su donedavno obećavale povezati cijeli svijet u jedinstvenu komunikacijsku cjelinu. Stare društvene podjele na taj način nisu nadvladane, nego samo dodatno produbljene. Ipak, prema papi Franji, cijela ova situacija postaje i znakom nade, i to ukoliko nas vodi prema uvidu u suštinu naše ljudske prirode te ukoliko nam pruža izvanredne primjere ljudske dobrote. U daljnjem tijeku rada polazimo upravo od razmatranja različitih tipova nadanja. Zatim se pitamo u kojoj mjeri sama suvremena tehnologija može biti razlogom čovjekove nade. Dalje se osobito osvrćemo na pitanja znanja i autoriteta u suvremenom digitaliziranom kontekstu, završavajući u konačnici s razmatranjem nedostataka i prednosti pojedinih tipova suvremene međuljudske komunikacije., The corona virus pandemic proved to be a kind of catalyst in the sense of widening invisible social divisions, ultimately showing the modern world to be divided and essentially closed, despite the existence of numerous modern technologies, which until recently promised to connect the whole world in a single communication entity. In this way, the old social divisions were not overcome, but only further deepened. However, according to Pope Francis, this whole situation also becomes a sign of hope, if it leads us to an insight into the essence of our human nature, and if it provides us with extraordinary examples of human kindness. In this article, we begin from a consideration of different types of hope. Then we examine the extent to which modern technology itself can be a reason for human hope. Next, we look in particular at issues of knowledge and authority in the modern digitalized context, concluding with a consideration of the disadvantages and advantages of certain types of modern interpersonal communication.

Ovaj je rad pismeni oblik mojeg izlaganja na temu eklezioloških i teoloških aspekata motu proprija „Ubicumque et semper“, a koje je održano 18. 11. 2011. na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Sarajevu, i to u sklopu teološkog kolokvija pod nazivom „Nova evangelizacija u bosansko-hercegovačkom društvenom okruženju“. U ovom radu sam kao prvo nastojao pokazati povezanost navedenog motu proprija s temeljnim idejama i smjernicama II. vatikanskog sabora, kao i s nekim posaborskim crkvenim dokumentima, osobito s apostolskom pobudnicom pape Pavla VI., „Evangelii nuntiandi“. Zatim sam nastojao uočiti njegove ekleziološke, kao i teološke aspekte te ih sažeto i prikazati. Premda kratko, ovo pismo se sadržajno pokazuje bogatim, očito pokušavajući stvoriti jedan novi obzor katoličke misli i prakse., This article is the text version of the author’s discourse on ecclesiological and theological aspects of the Motu Proprio Ubicumque et semper given at the Catholic Theological Faculty in Sarajevo on November 18, 2011, during the theological colloquium entitled “New evangelization in the social context of Bosnia and Herzegovina”. In the article the author seeks to demonstrate the connection between the Motu Proprio and the basic ideas and directions of the Second Vatican Council, as well as with some postconciliar Church documents, specifically the Apostolic Exhortation of Paul VI Evangelii nuntiandi. The author identifies the ecclesiological and theological aspects of Ubicumque et semper and presents them concisely. While Ubicumque et semper is a short letter, it is rich in content, striving to create a new horizon of Catholic thought and praxis.

Od biblijskog suda nad Babilonom i Rimom do modernih apokaliptičkih prijetnji New Yorku – ljudski duh već tisućama godina izriče svoju osudu velikim gradovima, ali i sud nad civilizacijskim dostignućima uopće. Cilj je ovog rada pokušati ući u nutarnje razloge ove osude. Pri tome se želi poći od analize nekih biblijskih, ali i predbiblijskih tekstova, zatim kroz osvrt na teologiju i filozofiju povijesti i kulture, imajući pri tom u vidu i psihološko-sociološke aspekte problematike. Konačno, ovaj rad ima za cilj ispitati kvalitete civilizacije i kulture, ali – kako je već naglašeno - i smislenost te opravdanost samog suda nad njima. Pri tome nastojim pokazati da autori poput M. Foucaulta, R. Girarda i N. Berdjajeva kroz svoja djela omogućuju bolji uvid u svijet u kojem živimo, ali i u narav ljudskog duha na kojem svi zajedno participiramo., From the biblical condemnation of Babylon and Rome to the modern apocalyptic threats against New York – the human spirit has for thousands of years expressed condemnation of big cities and the achievements of civilization in general. The aim of this paper is to explore the underlying reasons for this condemnation. This is done by analyzing biblical and pre-biblical texts and then reviewing the theology and philosophy of history and culture. The paper also takes into account the psychologicalsociological aspects of the problem. It concludes by examining the quality of civilization and culture and sets against this the substance and validity of condemnation. The object has been to show that authors such as F. Foucault, R. Girard and N. Berdyaev in their writings provide an unparalleled insight on the contemporary world and an unparalleled insight on the nature of the collective human spirit

Cilj ovoga rada je predstavljanje specifičnog teološkog pravca koji se naziva „dramatska teologija“. Pri tome se kao prvo nastoji u kratkim crtama obrazložiti kontekst nastanka te teologije, koji je tijesno vezan uz teološko djelovanje Karla Bartha i Gustava Auléna te napose uz njihovu kritiku liberalno-prosvjetiteljske teologije Adolfa von Harnacka. Centralni dio ovog rada vezan je uz predstavljanje takozvane insbruške dramatske teologije te nauk njezina utemeljitelja Raymunda Schwagera. Pri tome osobito nastojim obratiti pozornost na Schwagerovu sintezu ignacijske duhovnosti, teološke ostavštine Hansa Ursa von Balthasara te osebujnog djela francuskog mislioca Renéa Girarda. Vrijednost dramatske teologije očituje se kroz novo sagledavanje važnih antropoloških, kristoloških i soterioloških pitanja. Također, čini se da ona uspijeva na nov način sagledati cjelinu biblijske misli i poruke., Das Ziel dieser Arbeit ist die Darstellung einer spezifischen theologischen Richtung, welche die „dramatische Theologie“ heißt. Als erstens versuche ich dabei den Kontext des Werdens der angegebenen Theologie kurz zu erklären, besonders mit dem Rückblick auf die theologische Wirkung von dem reformierten Theologen Karl Barth und dem lutherischen Gustav Aulén, als auch auf ihre kritische Reaktion auf die liberalaufklärte Theologie Adolf von Harnacks. Der zentrale Teil dieser Arbeit bezieht sich auf die Darstellung der sogenannten Innsbrucker Schule der dramatischen Theologie und ihres Begründers Raymund Schwager. Ich versuche mich dabei besonders auf seine Synthese von ignatianischer Spiritualität, theologischem Erbe H. U. v. Balthasars und der Lehre von René Girard zu konzentrieren. Die Bedeutung der dramatischen Theologie zeigt sich in der neuen Auslegung schwieriger anthropologischer, christologischer und soteriologischer Fragen. Es scheint durch sie auch eine neue Sicht auf die Ganzheit der biblischen Botschaft zu gelingen.