Search

U radu se analizira predstava Pod balkonima nastala prema pričama Ranka Marinkovića i premijerno prikazana na Dubrovačkim ljetnim igrama 2018. godine u režiji Daria Harjačeka i izvedbi Festivalskoga dramskog ansambla. Rad se pritom usredotočuje na specifičnosti scenske adaptacije Marinkovićeve proze u odnosu spram tradicije scenskih adaptacija Marinkovićevih djela, programskih postavki festivala, autorskih zahvata u predložak te scenskoga prostora.

Tema je rada novo čitanje i inscenacija Robinje Hanibala Lucića iz 2003. godine, nastala u suradnji Hvarskoga pučkog kazališta i redateljice Ranke Mesarić. U radu se analizira redateljičino čitanje Robinje kao priče o »ljubavnoj odgodi« koja podvlači temu traume i nasilja nad ženom. Rad propituje mogu li se pukim kraćenjem izvornika i pouzdanjem u ljepotu njegova izraza zaliječiti mjesta koja neupitno simboliziraju dominaciju patrijarhalnog i kupoprodajnog diskursa i zbog kojih ženski glas nema priliku posvjedočiti svoju traumu., The subject of this paper is new reading and stage setting of The Slave Girl by Hanibal Lucić in 2003, produced by Hvar Public Theatre and a director Ranka Mesarić. The paper analyzes the director’s reading of The Slave Girl as a story about »love delay« which subsumes the themes of trauma and violence against women. The paper questions whether it is possible by shortening the original script and relying on the beauty of its expression to heal the spots that clearly symbolize the dominance of the patriarchal and trade discourses and due to which the female voice does not have the chance to witness its trauma. Furthermore, it is analyzed whether the setting of the play in Hvar’s ambient, that figures as the surreal homeland refuge, could enable the rehabilitation, i.e. whether the »delay« is indeed the point of contemplation and healing or just an escape from the suppressed trauma.

Nedostatak cjelovite studije o razvoju i djelovanju kazališta u Rijeci rezultirao je u dosadašnjim teatrološkim istraživanjima stvaranjem uvelike provincijske predodžbe o glumištu našega grada. Ovom se knjigom, stoga, nastoji pridonijeti utvrđivanju dosega riječkoga teatra, kao i određivanju njegove uloge u kontekstu nacionalne teatarske stvarnosti uopće. U dvanaest se tekstova kronološkim slijedom prati razvoj teatarskoga života na riječkom području, i to od druge polovice 18. pa sve do konca prvoga desetljeća 21. stoljeća. Uvodnim se radom nastoje današnjoj teatrološkoj (ali i široj) javnosti približiti neke slabije poznate činjenice o teatarskom životu tijekom druge polovice 18., odnosno tijekom 19. stoljeća. Institucionalno, nadalje, kazalište započinje s djelovanjem po završetku Drugoga svjetskoga rata, preciznije, 1946. godine pa se izvođačka praksa – tijekom prvoga poratnoga desetljeća umnogome determinirana tada dominantnom socrealističkom poetikom – mahom iscrpljivala u jednoličnim varijantama naturalističko- realističkoga scenskoga koda. Iznimka su ona inscenatorska načela zabilježena u režijama Anđelka Štimca, odnosno Ferde Delaka pa su im, iz toga razloga, u ovoj knjizi i posvećena čak tri članka. Rasprava, pak, o kritičarskoj djelatnosti Ivana Jindre s osobitim osvrtom na njegove kazališne izvještaje u „Riječkoj reviji“, „Novom listu“, „Hrvatskom slovu“ (ali i nekolicini tekstova objavljenih u „Telegramu“) – uvod je u onu problematiku specifičnu riječkome glumištu tijekom razdoblja od 1970. do 1982. godine. Druga polovica osamdesetih godina značajna je po jednom sasvim drugačijem, gotovo avangardnom razdoblju što se očituje kako u scenskom izričaju B. Brezovec, tako i u dramskom M. Matišića. Osobitost je riječkoga profesionalnoga glumišta i onaj ogranak predstavljačke djelatnosti realiziran na alternativnim, komornim pozornicama. Analizom se predstava, poput primjerice Ferdydurkea, u izvedbi Teatra Provisoriuma i Kompania Teatra iz Lublina (2010.), Druge strane Dejana Dukovskoga (2005.), odnosno Cirkus Destetike koju je prema djelima D. Harmsa režirao A. Popovski (2010.) – iznose i neke temeljne postavke svojstvene suvremenoj scensko- izvođačkoj praksi.

Riječke ljetne noći svojom zanimljivom programskom koncepcijom te konstantnim pronalaženjem novih prostora izvedbe ukazuju na suvremenu teatarsku problematiku usmjerenu propitivanju kazališnoga znaka. Upravo istraživanje prostora aktualizira tezu o preklapanju stvarnosti vremena pozornice i stvarnosti vremena gledališta koji kroz zrcaljenje ideoloških različitosti i svjetonazora prožimaju suvremene ideje performativnoga, ambijentalnoga, ali i alternativnoga teatra.

Predstave Tužna Jele i Mjesec Alabame na Dubrovačkim ljetnim igrama 1997. stavljaju se u kontekst hrvatske i svjetske sadašnjosti i prošlih kazališnih događanja od renesanse do zlatnoga razdoblja Dubrovačkih ljetnih igara od 1964. do 1971.