Search

Hrvatsko je društvo u nepuna tri desetljeća razvijanja kapitalizma trebalo proći tranziciju na područjima gospodarstva (uvesti tržišna pravila i privatno vlasništvo), političke vlasti (demokratizacija kroz višestranačje i trodiobu vlasti) i kulture (okretanje građanskim vrednotama, pluralizmu i individualnoj autonomiji). Za to je bilo potrebno promijeniti stare obrasce života u socijalizmu, a što se trebalo dogoditi kroz modernizaciju na simboličkoj razini (svijesti građana), kao i na institucionalnoj i tehnološkoj razini. Koliko se u tome uspjelo, prepoznaje se u aktualnim pokazateljima stanja hrvatskog društva: od konkurentnosti gospodarstva do kupovne moći stanovništva, nezaposlenosti i socijalne skrbi. Kako građani percipiraju stanje u društvu te vide li promjene koje donose boljitak, pitanje je na koje ćemo odgovor dobiti kroz anketno istraživanje. U tu svrhu je provedeno empirijsko istraživanje kojega je cilj saznati što građani misle o aktualnom stanju i procesima u hrvatskom društvu. Analizirat će se stavovi građana o: (1) stanju gospodarstva i razvijenost društva, (2) stanju demokracije i političke svijesti građana, (3) stanju vrednota – tradicijskih i građanskih, (4) stanju socijalne osjetljivosti i građanska solidarnosti.

Starting from the System Justification Theory, the aim of this paper is to explore levels of general system legitimation, inequality perception and meritocracy perception among Croatian citizens, as well as to determine whether there is a difference between social groups of lower and higher social standing in this regard. Survey research on a sample of the Croatian general population (N = 353) revealed that on balance the respondents do not perceive the Croatian social system as legitimate, equal and meritocratic. Regression analyses showed that retired persons express a substantially higher level of system legitimation and meritocracy perception when compared to employed persons, while higher religiosity was also a significant predictor in this regard. When it comes to the inequality perception, only female gender was a significant predictor. The results are discussed within the framework of the contemporary theories of meritocracy and system legitimation, as well as with reference to specific social and economic characteristics of the Croatian society, such as the Croatian War of Independence, transition to capitalism, welfare state development and labour market situation. Overall, the study results provide only a partial confirmation of the System Justification Theory.

Tradicijska su obilježja sve rjeđe ključne odrednice prema kojima bismo mogli razlikovati pojedine regije. Njima je danas teško odrediti identitet prostora i time ga učiniti prepoznatljivim. Također je i stanovništvo određenih regija sve rjeđe autohtono, sve je manje profesionalno homogeno i statično. Mobilnost, kako ona realna tako i virtualna, je učinila velike promjene u egzistenciji ljudi. Gospodarski se život mijenja uslijed zamiranja pojedinih djelatnosti i buđenja novih. To utječe i na promjenu kulturnih navika stanovništva kao i na njegovu mobilnost. Sve su ovakve promjene utjecale na život stanovnika Slavonije i Baranje. Uz njih, deagrarizacija, deruralizacija i depopulacija jesu procesi koji se u već dužem razdoblju prate na ovom prostoru. Također su ovi procesi praćeni podizanjem razine obrazovanja, posebice mladih, kao i povećanjem migracija stanovništva. Odlazak mladih i obrazovanih sve je intenzivniji i sve problematičniji za budućnost ove regije. Koliko su ovi procesi i promjene koje oni uzrokuju u životu stanovnika ove regije, posljedica globalnih procesa otvaranja granica, a koliko su posljedica samih prilika u lokalnim sredinama – poput nedostatnosti gospodarskih i ljudskih potencijala, njihove neprivlačnosti i bezperspektivnosti, tema je kojom će se članak baviti. U članku će biti analizirani i stavovi studenata Sveučilišta J.J. Strossmayer o prilikama u regiji i vlastitim planovima u budućnosti.

Ruralni prostor se definira kao ruralna idila usporenog ritma življenja u kojoj ljudi radije slijede prirodni tijek događanja nego tržišni te se u radu postavlja pitanje je li to uistinu tako ili ruralni prostor karakerizira više indutrijska proizvodnja i prilagođavanje prirode čovjekovim potrebama. Ruralni prostor se mijenja pod utjecajem modernizacije i suvremenih procesa, modernizacijom značaj ruralnog prostora u odnosu na urbana područja postaje sve manje značajan u demografsko- geografskom i tržišno gospodarskom pogledu. Posljednjih godina dolazi do smanjenja broja stanovnika u ruralnim područjima iako ona prostorno u Hrvatskoj (62, 9 %) i u zemljama Europske unije (80 %) zauzimaju više teritorija u odnosu na urbana područja. Ruralni prostor Republike Hrvatske karakterizira depopulacija i "staračko" stanovništvo međutim ova pojava je prisutna i u urbanim područjima te se gube razlike između gradskog i seoskog stanovništva. Cilj rada je prikaz stanja u ruralnom prostoru Republike Hrvatske i zemalja Europske unije u pogledu broja stanovnika, dobne strukture stanovnika prema području stanovanja i pregledu razvoja ruralnih područja Republike Hrvatske i Europske unije u 2016. godini te utjecaja procesa modernizacije na ruralni prostor Republike Hrvatske. Hrvatskoj potreban suvremeni koncept ruralnog razvoja i revitalizacije ruralnog prostora te se modernizacija treba odvijati istodobno u ruralnim i urbanim područjima jer ruralni prostor nije manje vrijedan od urbanog.

Temeljne vrijednosti društvenoga života u svim razdobljima ljudske povijesti nisu uvijek bile iste. Dodavale su se i oduzimale već prema tome kakva je bila svjetovna, ali i duhovna vlast, kao i odnosi među njima. Vrijednost slobode je, međutim, bila jedna od konstanti prema kojoj se dato društvo određivalo slobodnim, demokratskim, društvom jednakosti, pravednosti i slično. U ovome članku će biti razmatrana vrijednost slobode s kršćanskog motrišta u vremenu postmoderne te će se pokušati opravdati teza da je vrijednost slobode conditio sine qua non održanja ljudskog dostojanstva. Kao temeljni predlošci za ovaj rad poslužit će dvije rasprave: rasprava M. Luthera „O slobodi kršćanina“ i rasprava H. Künga „Sloboda u svijetu“. Može li kršćansko poimanje slobode, koje svoje uporište ima u istini evanđelja, biti uporište životne orijentacije u društvu postmoderne? Koliko je vrijeme postmoderne u kojemu je inzistiranje na pravu na različitost i na suživot do jučer nespojivih egzistencija otvoreno orijentaciji na kršćansko poimanje slobode? Također se u članku analiziraju stavovi mladih o vrijednosti slobode, njenom značenju i sadržajima kojima je sloboda ispunjena u društvu postmoderne. Ovo su osnovne teme kojima se članak bavi.

Rat je u političkoj diplomaciji moguće rješenje problema samo kada sva druga zakažu, a uvijek je određen negativnim konotacijama koje ukazuju na njegovu razaračku prirodu. Uništavanje ljudskih života, prirodnih dobra, naselja, ali i svih kulturoloških veza među zaraćenim stranama – učinci su rata koji se dugo i teško saniraju. Za vjernike su ratna stradanja iskušenje vjere imajući u vidu problem teodiceje, odnosno imperativ teološkog objašnjenja patnji i zla koji se u ratu događaju. Nadalje, potreba oprosta i pomirenja nakon počinjenog zla također su pitanja s kojima se vjernici nužno suočavaju. U radu se pokušava objasniti na koje su načine vjernici intuitivno tumačili ratna zbivanja tijekom Domovinskog rata u ovoj perspektivi, kakve je posljedice rat donio kada je u pitanju odnos prema vjeri te koja je uloga vjere u (re)konstrukciji društvene zbilje. U tom se smislu ponovno analiziraju i interpretiraju istraživački podatci prikupljeni anketnim istraživanja vjernika u razdoblju neposredno nakon Domovinskog rata.

U ovom se radu analiziraju elementi katoličkog socijalnog nauka koji problematiziraju pitanje kulture rada, tržišnog kapitalizma i njegova moralnog smisla. Na ovaj se način želi utvrditi je li diskurs o katolicizmu kao doktrini koja nema elektivni afinitet u odnosu na tržišni kapitalizam utemeljen na racionalnim argumentima ili je ovaj diskurs rezultat ideološkog, ahistorijskog i površnog shvaćanja razlika između pojedinih religija i kršćanskih konfesija. U anketnom istraživanju provedenom na uzorku studenata Ekonomskog fakulteta u Osijeku (N=293) provjeravalo se ovo istraživačko pitanje, odnosno nastojalo se utvrditi u kojoj je mjeri (katolička) religioznost povezana s raznim aspektima odnosa prema radu i tzv. egalitarnim sindromom kao elementom antitržišnog mentaliteta. Istraživanje je potvrdilo da se ranije validirana skala protestantske etike sastoji od četiri neovisne dimenzije – vrijednosti teškog rada, vrijednosti slobodnog vremena, unutarnje motivacije za rad i asketizma, od kojih je samo prva (pozitivno) korelirana s religijskom samoidentifikacijom. S druge strane, niti jedna komponenta egalitarnog sindroma nije povezana s religioznošću pojedinca. Stoga se može reći da je povezanost katoličke religioznosti i odnosa prema radu tek djelomično ustanovljena, pri čemu u obzir treba uzeti i alternativne interpretacije dobivenih rezultata. Iz toga se može zaključiti da rezultati istraživanja ne potvrđuju diskurs o nepostojanju afiniteta između katolicizma i tržišnog kapitalizma, bar na individualnoj razini koja je mjerena ovim istraživanjem.

Govor o kulturi je uvijek govor o svemu ljudskom. Premda je priroda ona koja sve omogućava, nju se u kulturi „zaboravlja“ dajući prioritet čovjeku kao „stvaratelju“ svega za ljudski život bitnog. U tome važno mjesto uvijek dobiva rad kao ljudska aktivnost kojom se stvaraju materijalna i duhovna dobra. Odnos prema radu u svakom se društvu prepoznaje kao jedna od njegovih kulturnih odrednica prema kojoj se tome društvu (narodu) pridružuju atributi poput „odgovorno“, „disciplinirano“, „pouzdano“, „precizno“, „bogato“, „razvijeno“ i slično. Kako se odnos prema radu ne prepoznaje samo u jednoj ili dvije generacije aktivnih članova društva već kao višestoljetna tradicija brojnih prethodnih generacija, tako se odnos prema radu prepoznaje kao važno sociokulturno nasljeđe. U članku je analizirano nekoliko važnih činitelja kulture rada u hrvatskom društvu, posebice u Slavoniji i Baranji, koji su nezaobilazni za razumijevanje važećih normi i vrijednosti u odnosu prema radu te materijalnim i duhovnim dobrima. Tako će se ukazati na utjecaje političkih uređenja u prošlosti, tradicije, geografskih i klimatoloških utjecaja, obrazovanja, integracijskih procesa i globalnog tržišta. U konačnici bi ovakva analiza ponudila realnu sliku kulture rada u hrvatskom društvu kao i smjernice poželjnih promjena.

The public has always had an ambivalent attitude towards science. Science has brought new knowledge and has made life easier, but the power of knowledge has always provoked doubts about ethics of scientific endeavours. Among other factors that might be attributed to contemporary postmodern society, various characteristics of media production lead to the communication errors and negative public attitudes towards science. However, the advent of the new media has exacerbated such issues within the relationship between science and the media, taking into account that non-selective information sources on the Internet destroy the role of "gate-keeping" residing in traditional mass media and journalists. Although at first sight such a process implies potential for information democratization, it also entails possibilities of presenting completely false and unfounded opinions, especially those concerning science. In this paper, the authors show a detailed analysis of the socio-cultural changes and media production characteristics that cause misunderstandings, but they also indicate useful principles that could lead to the more successful communication and social understanding of science. The role of scientists as communicators of science is indispensable in this respect, but there is also a need to abandon the traditional and idealized concepts of science as an isolated and self-sufficient human endeavor.

Generalized trust, which arguably follows from civic participation, brings positive consequences with regard to the individual and social goal attainment. Since sociability, especially when it comes to the young people, is increasingly exercised on the Internet, the main goal of this research paper was to set side by side the impacts of online (SNS) and offline social participation on the generalized trust. Research questions are explored by means of a field survey conducted on a sample of research participants aged between 18 and 35 years. The results indicate that the membership in civic organizations is associated with higher levels of social trust, whereas the participation in Internet social networking sites (SNSs) does not show this association. The results also revealed that civic activity on SNSs is not independently associated with generalized trust. These results are interpreted by evoking structural and motivational characteristics of online and offline social networks. In addition to the main research questions elaboration, socio-demographic predictors of generalized trust are also discussed., Italian Sociological Review, Vol 6, No 2 (2016)

In this paper an attempt has been made to contextualize ecological dimension of the contemporary Catholic social teaching. With this aim in mind, the authors discuss the merits of several theories and approaches (political economy approaches, ecological modernization theory, environmental justice theory, and social constructionism) coming from environmental sociology and other disciplinary traditions in the social sciences. After an analysis of relevant historical documents of the Catholic social teaching with respect to the environmental issues covered by them, the authors discuss main lines of argument present in the recent (2015) encyclical Laudato Si' (Pope Francis) and interpret them in the aforementioned theoretical framework. In conclusion, the usefulness of the Catholic social teaching for the public dialog between science and other relevant stakeholders, as well as its main strengths and weaknesses have been discussed.

Obrazovanje kao društvena potreba prisutno je u svim suvremenim društvima. Dok je nekada ono bilo privilegij malobrojnih, od vremena industrijalizacije i modernizacije postalo je široko prihvaćeno potreba među različitim slojevima građanstva. Krajem dvadesetog stoljeća ono se kao društvena potreba pretvara u cjeloživotni proces kojemu nitko ne može izmaknuti. Usustavljivanje obrazovanja u vidu škola i sveučilišta je narodima novoga vijeka potvrđivalo identitet, jačalo samosvjest i osjećaj ravnopravnosti. Posebice je važno bilo imati škole na narodnom jeziku koje će prenijeti širokom puku razumljivim jezikom narodnu povijest, književnost, pravne dokumente, pa čak i vjeru. Na tragu ilirskog preporoda za hrvatski je narod glede obrazovanja najviše učinio J.J.Strossmayer nazivan „prvi sin domovine“ i „prijateljem naroda“. Njegova je ideja prosvjećivanja naroda kao put k slobodi i danas aktualna, iako su okolnosti i značenja bitno drugačiji. Globalizirani je svijet kroz obrazovanje postavio ujednačene kriterije uspjeha pojedincima, ali i društvima. Pojedinci karijeru primarno temelje na dosegnutom stupnju obrazovanja i kompetencijama koje im je ono donijelo. Društva svoju moć potvrđuju konkurentnošću svojega gospodarstva utemeljenog u prvom redu na simboličkom kapitalu (znanju) kojega su nositelji pojedinci sve češće nazivani radnici znanja. U ovakvom svijetu obrazovanje je dobilo drugačiju ulogu od one koju je vidio Strossmayer. Otuda proizilaze pitanja kojima se autor u članku bavi: Vodi li danas obrazovanje pojedica u slobodu, jamči li narodu prosperitet? Gradi li pojedinac obrazovanjem osobno dostojanstvo ili ga ono pretvara u natjecatelja za bolju poziciju, bez socijalnih obzira, bez odgovornosti za opće dobro? Kakvo obrazovanje danas dominira: ono kojemu je svrha potvrđivanje čovjeka ili profit i konkurentnost?

The rural area is most often defined by the type of settlements (village), the dominating profession (agriculture) and by the prevailing social interactions (typical for the community). The “ vicinity” of nature is also a significant determination of a rural area. Industrialization and the modernization stimulated by it in the second half of the twentieth century have changed the village image, from the dominating profession and professional structure of its inhabitants to the new qualities of social interaction. Slavonia and Baranja, as the traditionally most rural regions in the Republic of Croatia, are experiencing changes not just through the marginalization of the meaning of agriculture for the social development altogether, but also through the changes in the rural areas. This can be monitored through changes of the educational and professional structure of village inhabitants, through their comprehension of the quality of life in the village and in the city, as well as through their perception of facilities characteristic for villages and facilities characteristic for cities. The conducted research in twenty villages in Slavonia and Baranja and in the city of Osijek partly confirm these changes, but also deny the hypothesis that the future of this region is without agriculture, at least in the opinion of the examinees. A part of the results from the research conducted within the project “ The post-transitional identity of the rural areas of Slavonia and Baranja” will be shown in this paper.

Pojam socijalnog kapitala odnosi se na korisne učinke društvene povezanosti na ostvarivanje ciljeva, a jedno je od njegovih izvorišta građansko organiziranje, odnosno članstvo u organizacijama građanskog društva. Socijalni kapital osnažuje generalizirano povjerenje, ali i političku participaciju. S obzirom na to da se povezanost između ljudi sve više seli iz fizičkog u virtualni svijet, osnovni je cilj rada komparirati povezanost članstva u građanskim organizacijama te članstva u internetskim društvenim mrežama s političkim stavovima i političkom participacijom. Kako bi se testirale istraživačke hipoteze, provedeno je anketno terensko istraživanje na uzorku mladih između 18 i 35 godine (N=335). Istraživanje je donijelo mješovite rezultate, pri čemu niti online niti offline socijalni kapital nije izrazito povezan s političkom participacijom i stavovima, iako je u većem broju slučajeva online socijalni kapital jači prediktor. Stoga autori zaključuju da kod mlađih generacija internetsko udruživanje ima veći utjecaj na političku participaciju, kao i da je način sudjelovanja na internetskim društvenim mrežama važniji od pûkog sudjelovanja na njima.

Za potvrdu vlastite egzistencije čovjek je trebao drugog čovjeka. Društva su također svoju egzistencijalnu posebnost potvrđivala u poređenju s drugim društvima. Civilizacijski razvoj to potvrđuje, ali ne uvijek u afirmativnom smislu. Kako među pojedincima, tako i među društvima (društvenim skupinama) odnosi nisu uvijek bili odnosi suradnje. Vrlo su često to bili odnosi dominacije jednih nad drugima. Posebice postaju zabrinjavajući odnosi dominacije s liberalnom idejom i praksom slobodnog tržišta. Poslije kraja države blagostanja (welfare state) globalizacija je donijela stvaranje svjetskog tržišta, a time i svjetskog društva i svjetske kulture. Susretanje različitih kultura postaje stvarnost koja se događa na svim meridijanima. Očuvanje kulturne posebnosti („čistoće“) postaje nemoguća misija. Upoznavanje i prihvaćanje novih, do jučer nepoznatih kultura postaje u drugoj polovici 20. st. zadaća obrazovnog sustava. Obrazovanje za dijalog i toleranciju je pretpostavka borbe protiv etnocentrizma i ksenofobije. To znači da se obrazovanjem pojedince oslobađa pritiska okvira etnosa kojemu pripadaju te se time stvaraju temeljni preduvjeti za suživot različitih kultura, različitih vjera, različitih nacija i rasa. Da bi to bilo, obrazovanje mora biti dostupno svim socijalnim skupinama u svim društvima svijeta. U toj ulozi obrazovanje je put u slobodu koju demokratska društva uzimaju kao svoju ključnu odrednicu.

U prvom dijelu „Obrazovanje kao trajna potreba čovjeka i društva“ je analizirana čovjekova trajna potreba spoznavanja kao differentia specifica ljudskog roda. Nove spoznaje u razumijevanju prirode i društva potiču različite forme suživota u kojim okvirima se događa i evolucija zadaće obrazovanja, čime se bave sociolozi već u ranim godinama sociologije. Formalizacija obrazovanja te njegovo usustavljivanje ima svoju dugu povijest pa je bavljenje njome također dio ovog poglavlja. Ovdje je također analizirano mijenjanje svrhe obrazovanja koje je uvjetovano očekivanjima društva na različitim razinama razvijenosti, a posebiuce u vremenu informacijsko-inovacijske stvarnosti koja je društvu donijela nove vrijednosti. Drugi dio „Obrazovanje i identitet“ je tematski uokviren multikulturalnošću i kozmopolitizmom kao sudbinom suvremenog čovjeka. Suvremeni je čovjek opterećen globalnim temama opstanka – ratovi i terorizam, siromaštvo, glad i bolesti, razorena priroda – koje su neizostavne teme obrazovanja. Obrazovanje je, s jedne strane, zaduženo za čuvanje tradicije i kulturnih posebnosti naroda, a što uobičajeno nazivamo njihov identitet, a s druge je strane dužno dati operativna znanja bitna za svijet pametne tehnologije. Na taj se način čuva identitet kroz nasljeđene vrijednosti kulturne tradicije, ali se i izgrađuje novi identitet multikulturalne otvorenosti. U trećem dijelu „Obrazovanje i razvoj“ tema odnosa društva prema obrazovanju se dalje razvija ukazivanjem na nove vrijednosti, poput znanja i inovacija, kojima je obilježena suvremenost. Analizirana je veza obrazovanje – znanje – rad koja se danas potvrđuje u ekonomiji znanja. Profitni motiv je istisnuo humani motiv u obrazovanju – činjenica je koja nije od svih jednako prihvaćena. Društvo znanja, tvrde njegovi kritičari, ne smije dehumanizirati obrazovanje, a time i vrijednosti obrazovane populacije. Obrazovanje i plodovi znanja moraju biti u funkciji općeg dobra, a što nije slučaj danas u vremenu normativnog globalizma kada neoliberalne vrijednosti pojedinca stavljaju u poziciju osobnog probitka bez socijalne odgovornosti. Četvrti dio „Prema društvu obrazovanih“ poćinje s uvodnom raspravom „što je to dobar obrazovni sustav“ te koliko se njegovo poimanje razlikuje među društvima. Industrijsko je društvo, tzv. društvo rada, obilježeno masovnom proizvodnjom kroz uporabu strojeva, povećano trošenje energije te korištenjem neprirodnih materijala. Iako napredna ekonomska formacija to je društvo kritizirano zbog eksploatacije tuđega rada i zbog moći krupnog kapitala. No to je i društvo koje prepoznaje važnost obrazovanja za gospodarsku ekspanziju. Logični nastavak razvoja je „društvo znanja“ u kojemu je „manuelna ekonomija“ zamijenjena „ekonomijom ekrana“. Neopipljive vrijednosti (znanje) dobivaju primat pa se i izvor bogatstva nacija sve više tražiti u sustavu obrazovanja i istraživanja, a sam kapitalizam se označava kognitivnim. Koristi ovakvog kapitalizma nemaju sva društva, posebice ne siromašna koja su na pragu društva rada. Hrvatsko društvo živi praksu društva rada premda se je načelno opredijelilo za smjernice društva znanja. Poglavlje završava raspravom o razumijevanju uloge obrazovanja u slobodi društva, ali i slobodi pojedinca. Obrazovana populacija je ujedno i jamstvo demokratizacije svakog društva.

U razdoblju od 1991. godine naovamo (tzv. tranzicija) hrvatsko društvo je u intenzivnim promjenama. Njihov je doseg primarno političke naravi, ekonomske također, ali i kulturološke. Novonastale okolnosti dotakle su sve segmente hrvatskog društva. Ne samo da se na novim osnovama mobilizira gospodarski život, već se također potiče i usmjeravanje posebice mladih na značenje slobode izbora i karijere, na vrijednost novog i drugačijeg. To se posebice odrazilo na poimanje tradicionalne podvojenosti na ruralni i urbani prostor Hrvatske. Onaj prvi, selo, shvaćen je kao manje perspektivan, kao prostor egzodusa, grad, pak, kao bolja stvarnost koja više obećava. Novi identitet sela bez dominacije poljoprivrede i seljačke populacije, bez zajedništva u poslu i odmoru, posljedica je novih zahtjeva i očekivanja od života na selu. Postavlja se pitanje „ Što je ostalo „ seosko“ u selu danas?“ . Ovim člankom se ukazuje na promjene u poimanju „ seoskog“ i „ sela“ kroz analiziranje tradicije, zajedništva i solidarnosti, prirodnosti okruženja, infrastrukturne opremljenosti, demografskih promjena i viđenja budućnosti regije. Iz empirijskog istraživanja provedenog u travnju 2008. u 20 sela tri županije (Osječko-baranjska, Požeško-slavonska, Vukovarsko-srijemska) i gradu Osijeku izdvojena su neka pitanja kako bi bila analizirana navedena obilježja „ seoskog“ u selima danas. Za to je korišten cijeli, ali i podijeljeni uzorak (selo – grad) kako bi se uočile eventualne razlike u stavovima seoskih i gradskih ispitanika. Pokazalo se da ako selo više živi tradicijski, grad ipak nije sredina koja je raskinula veze s tradicijom, naprotiv, važnost tradicije je izraženija nego u seoskoj sredini. Selo je postalo otvorena sredina, profesionalno heterogena, s mladom populacijom koja se obrazuje i koja donosi nove kriterije odnosa – interes prije svega. Prirodni se okoliš doživljava kao pretpostavka poljoprivredi i seoskom načinu života. No, to mlade i obrazovane ne zadržava na selu: kod njih je izraženija potreba za odlaskom. Nadalje, želja za ostankom na selu izraženija je kod poljoprivrednika i „ neaktivnih profesija“ . Zaključno kažimo da se je „ seosko“ u selu Slavonije i Baranje najviše zadržalo u svijeti Slavonaca i Baranjaca, svijesti (sjećanju) koja time nije zapreka razvoju i modernizaciji, već joj je istinsko polazište.

Industrijalizacija je među ostalim donijela i potrebu za obrazovanjem kao potrebu za obrazovanom radnom snagom. Na tragu prve i druge industrijske revolucije stvoreni su temelji zaživljavanju gospodarstva znanja u trećoj industrijskoj revoluciji. Uz gospodarstvo znanja razvija se i društvo znanja. Dok gospodarstvo znanja povezuje znanje, obrazovanje, inovacije i gospodarstvo te se prepoznaje kao gospodarstvo koje znanje iskorištava u proizvodnji i komercijalizaciji, društvo znanja se prepoznaje kroz ljudske potencijale (znanje ljudi, njihove mogućnosti, zdravlje ljudi ...) kao neopipljivi kapital. Društvo znanja je znanje pretvorilo u njegov ključni resurs. Fizički je kapital u uzmaku pred simboličkim te se sve više izvor bogatstva nacija traži u sustavu obrazovanja i istraživanja. Sve ove promjene imale su učinak i u regiji Slavonije i Baranje. Njena nekadašnja socio-profesionalna struktura stanovništva se promijenila, struktura djelatnosti također. Odnos prema obrazovanju kako mladih tako i odraslih, kroz doškolovanje, je dobio pozitivnu konotaciju. Obrazovanje je postala egzistencijalna potreba koju takvom shvaćaju i sami studenti što pokazuje istraživanje provedeno u siječnju 2013. na Osječkom sveučilištu. Zbog spomenutih promjena može se ustvrditi da je obrazovanje postalo važan činitelj u izgradnji (i promjeni) identiteta regije.

Svaki rad, pa tako i onaj u poljoprivredi ima osnovni smisao u stvaranju nečega potrebnog za život. Kolikogod se činilo da se taj smisao rada nije izgubio niti danas, njegova je svrha ipak drugačija. Rad u poljoprivredi sve je manje potican solidarnošću i suživotom u zajednici. To je rad koji više ne potvrđuje neposrednost odnosa čovjeka s prirodom i Bogom. Njegov je pokretač tržište na kojemu se uz profit potvrđuje i moć onih koji ga ostvaruju. Svedenost rada u poljoprivredi na nadnicu izjednačuje ga s radom u industriji. To ima za posljedicu da se i hrana tretira kao i svaki industrijski proizvod – kao roba. Ona ne pripada onima koji je proizvode pa se glad i siromaštvo pojavljuju upravo u zemljama kojima je poljoprivreda najzastupljenija djelatnost. Svjetsko je tržište otvorilo prostor agrobiznisu koji nije riješio globalne probleme razvoja poljoprivrede, niti probleme gladi, bolesti i siromaštva. Naprotiv, agrobiznis je potvrdio moć i dominaciju najrazvijenihih upravo tržišnom dehumanizacijom rada u poljoprivredi.

Krajem 70-ih godina prošlog stoljeća globalizacija je obrazovanju dala ulogu mreže kojom se informacijska tehnologija „pričvršćuje“ u društveno tkivo. Ono je postalo mreža prepoznavanja i usvajanja upotrebljivosti za društveni razvoj svakog novog tehnološkog iskoraka. To se potvrđuje u primjeni informacijske tehnologije u gospodarstvu (poput automatizacije i robotizacije proizvodnih linija, primjene novih računovodstvenih softvera i sl.), politici (komunikacija i nadzor u unutrašnjoj i vanjskoj politici) i kulturi (povezivanje kultura na svjetskoj razini, npr.). Otuda je razumljivo da se u obrazovanju prepoznaje potencijal svakog društva kada je riječ o stvaranju, preuzimanju i primjeni nove tehnologije. Hrvatsko društvo dijeli ovu sudbinu te je očekivati da će u obrazovanju vidjeti glavnu polugu ukupnog društvenog razvoja. Ako je načelno takva orijentacija i prihvaćena, protekla dva desetljeća pokazuju da je društveni razvoj premalo bio njome vođen. U članku se analizira ova problematika uz empirijski iskorak (anketno istraživanje) koji daje naslutiti sazrijevanje svijesti o korelaciji između obrazovanja i razvijenosti nekog društva.

Aktualnost teme suživota u Republici Hrvatskoj nije posljedica globalizacijskih procesa u svijetu. Suživot je vruća tema primarno nacionalnog sadržaja. Može li se novi početak suživota (dakako, između Hrvata i Srba) temeljiti na izgradnji građanske zajednice, ali tako da se ne potiskuje značenje nacije i nacionalnog? Mogu li se na oslabljenoj socijalnoj koheziji razvijati osjećaji građanske dužnosti kao nacionalne dužnosti? Mogu li kulturni mehanizmi, poput religije, tradicije i povijesnog nasljeđa, posredovati u zaživljavanju socijalnog povjerenja ili ga, suprotno, još više slabe? Može li gospodarski razvoj biti polazna točka u građenju socijalnog povjerenje? Takva i slična pitanja vraćaju nas na individualnu razinu ljudskog djelovanja, koja bi prva trebala potvrditi zaživljavanje zajedničkih interesa koji ne bi bili obojeni skupnim (nacionalnim ili konfesionalnim). Suživot bi tek na individualnoj razini trebao početi kao egzistencijalna nužda i egzistencijalni interes, nikako kao institucionalno rješenje politike. Revitalizacija gospodarstva je prvi korak kojim se instalira gospodarska kooperativnost oko zajedničkog interesa – višeg životnog standarda.

Poljoprivreda je kroz dugu povijest ljudskog rada doživjela promjenu svoje biti: od djelatnosti kojom je čovjek osiguravao hranu iz prirodnog okoliša u djelatnost koja je za osnovni cilj imala postizanje profita na tržištu. U prvom slučaju govorimo o poljoprivredi kao simbiozi čovjeka i prirode, čovjek-seljak je opisivan kao vrtlar prirode ; u drugom slučaju poljoprivreda se pretvara u industrijske farme, a odnos s prirodom se opisuje kao iskorištavanje i zaposjedanje. Razvoj poljoprivrede pokazuje bitne promjene odnosa društva prema samoj djelatnosti – poljoprivredi, ali i prema njenom proizvodu – hrani. Cilj je članka ukazati na socijalnu dimenziju rada u poljoprivredi (ruralno zajedništvo i solidarnost, proizvođenje dovoljno hrane), na tržišnu (postizanje visokih prinosa na jedinici površine radi profita) i na ekološku (ekološka poljoprivreda i održivi razvoj nasuprot industrijskoj poljoprivredi i gospodarskom rastu). Koliko se tržišna dimenzija suprotstavlja socijalnoj i ekološkoj te koje se teškoće za društvo pojavljuju glede odnosa prema poljoprivredi, selu i seljaštvu, pitanja su koja će u članku biti analizirana sa stajališta socijalne doktrine Katoličke crkve, kao i aktualnih zagovaratelja humanih i ekoloških principa u proizvodnji i raspodjeli hrane (W. Engdahl, J. Rifkin, F.J. Radermacher, J. Sachs, J. Ziegler, I. Cifrić i drugi).

Industrijalizacija 19. stoljeća je donijela prvo Europi, a potom i svijetu, novo društvo rada nazvano kapitalizam. Taj kapitalizam i dalje postoji samo ne na način 19. stoljeća. Protekla su dva stoljeća pokazala svu sposobnost prilagođavanja, preslagivanja, fleksibilnosti i umrežavanja kapitalističkog društva rada i to tako da se ono sve više prepoznaje kao društvo bez rada. Globalizacija je donijela otvoreno, svjetsko, slobodno tržište na kojemu je zavladala nova paradigma informacijske tehnologije. Ona je ekonomiji nametnula prioritet simboličkog kapitala pred fizičkim kapitalom, radnika znanja fizičkom radniku. Također je staru sintagmu „društvo rada“ zamijenila novom „društvo znanja“. Koliko je društvo znanja iskorak prema slobodi od rada kao egzistencijalne nužde, a koliko je ono put u novu podložnost krupnom kapitalu, tema je kojom se članak bavi. Također se u članku naznačuje stanje u hrvatskom društvu koje se trudi ući iz društva rada u društvo znanja.

Iščitavajući prikazanih devet eseja Meštrovićeve knjige čitatelj će steći dojam o autorovu teorijskom angažiranju oko potrebe „novog usmjeravanja“ u razumijevanju suvremene stvarnosti. Aktualna nas kriza sve potiče na promjenu smjera, počevši od odnosa prema prirodi kao životu samom, pa dalje do posvuda prisutne nepravde u dostupnosti dobara koja su zajednička i koja pripadaju svima. To nas može voditi do pomalo utopijske teze neomarksističke orijentacije o potrebi građenja globalne zajednice. Meštrovićeva nam knjiga također oživljava istinu trenutka – Posljednji je trenutak za spas našeg planeta!. Od svoje prve rečenice pa do zadnje stranice ona nas poziva na orijentaciju održivosti, na zalaganje za ekološku ekonomiju i pravo svih na zajednička dobra.

Ovim radom želi se istražiti pojam međugeneracijske pravednosti te odgovoriti na pitanje može li se međugeneracijsku pravednost nazvati dijelom globalizacijskog procesa u razvijanju svijesti o održivom razvoju. Pojam međugeneracijske pravednosti slabo je rasprostranjen i korišten u znanstveno-istraživačkom radu na području Republike Hrvatske. U svrhu konstruiranja definicije pojma potrebno je pretraživati znanstvene radove stranih autora, te prevesti ih na način koji je razumljiv i kojim se ne gubi izvorni smisao. Posebno se ističe međugeneracijska pravednost pri upravljanju javnim dugom. Rad se sastoji iz dva dijela. U prvom dijelu pokušat će se definirati pojam međugeneracijske pravednosti, pronaći sličnosti i različitosti s nekim povezanim pojmovima, te odgovoriti na već spomenuto pitanje može li se međugeneracijsku pravednost nazvati dijelom globalizacijskog procesa. U drugom dijelu se govori o međugeneracijskoj pravednosti pri upravljanju javnim dugom.

Unatoč složenosti pojma meritokracije, u meritokratskim bi društvima društveni položaj i društvene nagrade trebali biti usko povezani sa stupnjem obrazovanja kojega pojedinci imaju. U hrvatskom je društvu nemeritokratsko, koruptivno ponašanje vrlo izraženo, a objašnjenja njegovih uzroka kreću se od ukazivanja na nepovoljno sociokulturno nasljeđe (tradicionalna seljačka kultura, socijalizam), do racionalne adaptacije na društvenu stvarnost. U ovome se radu, na osnovu istraživanja prihvaćenosti vrijednosti obrazovanja kao mehanizma društvene selekcije i nagrađivanja te prihvaćanja koruptivnih načina dolaženja do društvenog uspjeha, pokušava utvrditi u kojoj se mjeri još uvijek može govoriti o negativnom utjecaju sociokulturnog nasljeđa. Istraživanje rađeno na prigodnom uzorku studenata Sveučilišta J. J. Strossmayera u Osijeku početkom 2011. godine pokazalo je da ispitanici smatraju da se procesi zauzimanja društvenih položaja odvijaju nemeritokratski. Međutim, kod samih ispitanika istovremeno prevladava meritokratski svjetonazor, dok se manji dio njih adaptirao na društvenu stvarnost istovremeno prihvaćajući vrijednost obrazovanja, ali iskazujući i prihvaćanje koruptivnog ponašanja. Imajući u vidu da se kod većine onih koji su spremni na koruptivno ponašanje pojavljuje vrijednosna disonanca, autori zaključuju da u pozadini ove spremnosti vjerojatno stoji racionalna adaptacija na realnost.

Among other things that modern democratic societies wish to exhibit is also the fact that they are meritocratic. In such societies, a social standing that brings prestige, power and material gains has to be earned by one's own efforts, education and capabilities, which should be a sufficient motive for those taking an education and planning a career. To what extent is this motive present in Croatian society is a central issue of this paper, as well as the question whether the country's youth can recognize it in everyday life. University students were questioned about their attitudes, and their answers indicate whether they see a connection between education and social development, and what they expect in the future after graduation. Do the university students recognize themselves as future managers or as employees without any responsibilities? The paper will present a part of research conducted in January 2011 at Osijek University with students closer to graduation.

The society and technology determine, by their specificities, the culture of an epoch, of an area and of the people that inhabit it. The modernity is primarily determined by I.C.T. so that the society is often called information society and culture the culture of the information age. Under such circumstances, one can hardly find a living space and activity which are not affected by I.C.T. In this paper, the authors analyze the intensity of the presence of I.C.T. in the rural area and in agricultural activities in Slavonia and Baranja. It is well known that in sociology a “peasant” means a way of life, culture of a certain region and time. Most frequently, this notion used to be determined by an attribute of autarchy and a firm existential orientation to nature. Today, the “peasant” has lost its original meaning. His space is more often determined by a “family farm” and his relation with nature is significantly characterized by technology. To what extent is technology nowadays - in particular I.C.T. - present in the production and in the way of life on a family farm in Slavonia and Baranja and what is the attitude of today’s peasant towards it, is explored by the authors of this paper. A survey was made on the sample of 153 family farms in Slavonia and Baranja.

Some schools of management and institutions with long-standing experience in managerial education have recently started questioning and changing approaches and contents of their curricula, prompted by intensified globalisation processes and the necessity for integrating and specialising managerial knowledge on the one hand as well as disastrous results of managerial practice. Booming of schools of management in the world, as well as in the Republic of Croatia was the reason for investigating management curricula on some world class school of management as well as those in Republic of Croatia. Creation of management curriculum was proposed by using of ontology.

Dominacija kapitala nad radom u vremenu duboke ekonomske krize jedan je od razloga istraživanja stvarnih gospodarskih polazišta i konačne svrhe gospodarskih aktivnosti. Jedan od pristupa ovoj temi je socijalni nauk Katoločke crkve, drugi su pristupi svjetovne naravi sociologa i ekonomista koji se jednako bave pitanjima poimanje privatnog vlasništva, tržišta i profita globalnog kapitalizma. Rastakanje socijalnog kapitala, kriza obitelji, rast socijalne nesigiurnosti i produblljivanje društvene nejednakosti, teme su kojima se članak bavi. Umjesto tehnicističkog mentaliteta treba razvijati mentalitet civilizacije ljubavi i, dakako, ekonomije ljubavi, kolikogod to bio utopijski projekt, njegov je put usmjeren čovjeku i solidarnosti u zajednici.

Slavonija i Baranja u hrvatskim okvirima predstavljaju poljoprivrednu regiju. To podrazumijeva kako prirodne resurse (plodna ravnica, prije svega), tako i ljudski potencijal (dugo iskustvo poljoprivredne tradicije). Uz tradiciju poljoprivrede, ovoj se regiji dodaje i obilježje ruralnosti. Ruralni prostor dominira Slavonijom i Baranjom, te svoj utjecaj širi i na relativno male urbane sredine. Otuda se često sinonimno shvaćaju pojmovi „ ruralna kultura“ i „ kultura Slavonije i Baranje“ . Promjene koje je sobom donijela tranzicija nisu zaobišle ovu regiju. Njena se stvarnost počinje određivati novim mjerilima tržišta: profitabilnost i razvojni potencijal postaju novi kriteriji kojima se projicira svaka gospodarska grana. Uslijed tranzicijskih pomaka prema tržišnim kriterijima, kao i utjecaja globalnog okruženja, poljoprivreda je dovedena u poziciju niskoprofitabilne i neperspektivne gospodarske grane. To je Slavoniji i Baranji donijelo atribute nerazvijenosti i pasivnosti. Slavonija i Baranja danas su osiromašena i pasivna regija. Sela su ovdje još uvijek brojna, ali ne više gusto naseljena. Njihov se broj stanovnika ubrzano smanjuje, dok je gradsko stanovništvo sve brojnije. Sela su i dalje jedina mjesta gdje je moguća poljoprivreda kao životno zanimanje, ali je sve manje onih koji od njega žive. Poljoprivreda je ostala djelatnost koja se vezuje uz selo i ruralni prostor, ali je sve manje djelatnost koja jamči razvoj i budućnost tome prostoru. Prihvaćaju li ovakvu sliku svoje regije Slavonci i Baranjci? Vide li oni mogućnost razvoja, mogućnost podizanja životnog standarda? Kroz empirijsko istraživanje provedeno u dvadeset sela tri slavonske županije i u gradu Osijeku, na ciljanom slučajnom uzorku (608 ispitanika) istražiti ćemo socijalne, ekonomske i ekološke zahtjeve koji postaju okvir mogućeg razvoja ruralnog prostora regije. To je ujedno i okvir mogućeg afirmiranja ruralne tradicije („ ruralnog metabolizma“ , npr.), tržišne transformacije (promjene mentaliteta glede rada i vlasništva) kao i ekološki prihvatljive koncepcije održivog razvoja (seljak ponovo „ vrtlar prirode“ ).

Industrijalizacija i njom potaknuta modernizacija u drugoj polovici dvadesetog stoljeća promijenile su sliku sela kako glede dominirajuće djelatnosti i profesionalne strukture stanovnika sela, tako i glede nove kvalitete društvenih odnosa. Slavonija i Baranja, kao tradicionalno najruralniji prostori u Republici Hrvatskoj, doživljavaju također promjene ne samo kroz marginalizaciju značenja poljoprivrede za ukupni društveni razvoj, već i kroz promjene ruralnog prostora. To se može pratiti kroz promjene obrazovne i profesionalne strukture stanovnika sela, kroz njihovo poimanje kvalitete života u selu i gradu, kao i kroz percepciju sadržaja svojstvenih selu i sadržaja svojstvenih gradu. Također je selo doživjelo i promjenu odnosa prema prirodi koju se sve više iskorištava, a sve manje održava. Naturocentička i ekocentrička dimenzija seoskog života zamijenjena je tehnocentričkom i pragmatičkom. Koliko je ovakva realnost prihvaćena među stanovnicima ovoga prostora, a koliko oni i dalje žive u tradicijskim obilježjima regije, željelo se doznati na samom terenu. Provedeno istaživanje u dvadeset sela Slavonije i Baranje i gradu Osijeku dijelom potvrđuje ovakve promjene i njihovu prihvaćenost među stanovnicima, ali i negira tezu da je budućnost ove regije izvan poljoprivrede, barem po mišljenju ispitanika. Ipak, realnost je promjena identiteta regije koju je okruženje percipiralo, a što se postupno prihvaća i iznutra, od samih stanovnika. U radu će biti prikazan dio rezultata istraživanja provedenog u okviru projekta „ Post-tranzicijski identitet ruralnog prostora Slavonije i Baranje“ .

Moderna društva obilježava strukturalna diferencijacija, odnosno autonomija pojedinih društvenih područja. Strukturalna se diferencijacija na kulturološkoj razini odražava kao nemogućnost izgradnje sveobuhvatnih svjetonazora koji bi bili prihvaćeni od većine članova nekog društva. Strukturalna diferencijacija i svjetonazorska pluralizacija imaju značajan utjecaj i na religijske organizacije i modele religijskog komuniciranja. Religijske zajednice utemeljene na čvrstoj pripadnosti, kolektivnim ritualima i povezivanju s drugim oblicima društvenog identiteta (etničkog i nacionalnog) zamjenjuje religioznost koju obilježava eklektičnost i individualizirani pristup transcendentnom. Kolektivne rituale, kao osnovni način religijske komunikacije, zamjenjuju fluidne zajednice koje stvaraju pojedinci koristeći se suvremenim komunikacijskim tehnologijama. Novi, mrežni načini komuniciranja kompatibilni su s novim oblicima religioznosti budući da oba predstavljaju izraz društvene diferencijacije i pluralizacije svjetonazora. U radu se predstavljaju i neki rezultati istraživanja u okviru znanstvenog projekta „ Post-tranzicijski identitet ruralnog prostora Slavonije i Baranje“ koji pokazuju da se novi oblici religijskog identiteta i komuniciranja počinju pojavljivati i u onom dijelu Hrvatske koji je izrazito obilježen tradicionalnim oblicima religioznosti.

Suvremeni je svijet daleko odmakao od Smithove vizije tržišta kao nevidljive ruke koja najpravičnije raspoređuje dobra i usluge te individualne interese postepeno vodi prema općem interesu. Danas se liberalizam sve više poima kroz individualizam i relativizam, te individualnu karijeru vezuje isključivo uz pojedinca a bez odgovornosti za zajedničko dobro. Kako je čovjek društveno biće, on je ipak svojom egzistencijom okrenut drugom čovjeku. Može li se ostati slobodan, a da se zanemari ova nepobitna činjenica, to je ključna tema ovoga članka. Jer sloboda bez odgovornosti, napose socijalne odgovornosti, nije oslobađanje čovjeka, već njegovo podčinjavanje neoliberalnim materijalnim vrednotama.

Istok Hrvatske najčešće poistovjećivan s dvije županije – Osječko-baranjskom i Vukovarsko srijemskom - u novijoj hrvatskoj povijesti je doživio duboke promjene kako u socio-ekonomskom pogledu, tako i u socio-kulturnom. Ovim člankom autori analiziraju neke od tih promjena u Vukovarsko-srijemskoj županiji. Sva stradanja ne-Srpskog stanovništva u Domovinskom ratu, razorenost i opljačkanost gospodarskih potencijala te okupiranost do 1997. imali su duboke tragove u godinama poraća. Sporost gospodarskog oporavka, slaba demografska obnova (povratak prognanih), slaba obrazovna struktura stanovništva, visoka stopa nezaposlenost, niski individualni i društveni standard, samo su neki od pokazatelja tijeka tranzicije vukovarskog kraja. Socio-ekonomsku sliku istoka Hrvatske još dopunjuju problemi suživota, problemi koji se mogu podvesti pod pojam nepovjerenje. Ono se, ekonomskim rječnikom kazano, potvrđuje u nepostojanju, oskudnosti socijalnog kapitala.To je problematika kojoj je posvećen prvi dio rada. Drugi, pak, dio donosi podatke o demografskom i gospodarskom stanju te promjenama u zadnjih petnaestak godina. Može li oživljavanje gospodarstva, ulaganje u obrazovanje i društveni standard ovoga kraja podići razinu povjerenja, ojačati socijalni kapital, pitanje je kojim se eksplicite i implicite bave autori u članku.

Istok Hrvatske najčešće poistovjećivan s dvije županije – Osječko-baranjskom i Vukovarsko srijemskom - u novijoj hrvatskoj povijesti je doživio duboke promjene, kako u socio-ekonomskom pogledu, tako i u socio-kulturnom. Ovim člankom autori analiziraju neke od tih promjena u Vukovarsko-srijemskoj županiji. Sva stradanja ne-Srpskog stanovništva u Domovinskom ratu, razorenost i opljačkanost gospodarskih potencijala te okupiranost do 1997. imali su duboke tragove u godinama poraća. Sporost gospodarskog oporavka, slaba demografska obnova (povratak prognanih), nepovoljna obrazovna struktura stanovništva, visoka stopa nezaposlenosti, niski individualni i društveni standard, samo su neki od pokazatelja tijeka tranzicije vukovarskog kraja. Socio-ekonomsku sliku istoka Hrvatske još dopunjuju problemi suživota, problemi koji se mogu podvesti pod pojam nepovjerenje. Ono se, ekonomskim rječnikom kazano, potvrđuje u nepostojanju, oskudnosti socijalnog kapitala.To je problematika kojoj je posvećen prvi dio rada. Drugi, pak, dio donosi podatke o demografskom i gospodarskom stanju te promjenama u zadnjih petnaestak godina. Uz nicanje brojnih malih poduzeća važnu ulogu dobivaju veliki gospodarski subjekti i potreba za jačom kooperativnošću. Važnost selektivnog oživljavanja gospodarstva, izgradnja infrastrukture, te ulaganje u obrazovanje mlade populacije i društveni standard ovoga kraja jedini su način podizanja razine povjerenja i postizanja socijalnog mira. To je ujedno i način priključenja ovoga kraja dijelu razvijenije i gospodarski perspektivnije Hrvatske.

U ovome se radu empirijskim anketnim istraživanjem (N=608, klaster uzorak, područje Slavonije i Baranje) nastojalo utvrditi u kojoj je mjeri mjesto stanovanja (selo-grad) povezano s odnosom prema lokalnim (zagađenost vode, zraka...) i globalnim ekološkim problemima (globalno zatopljavanje, ekološke katastrofe...). Također se pokušalo utvrditi razlikuju li se urbani i ruralni stanovnici u svom vrednovanju odnosa čovjeka i okoliša, te načina rješavanja suvremene ekološke krize. Rezultati pokazuju da su stanovnici ruralnih područja podjednako zabrinuti za globalne ekološke probleme, manje od stanovnika gradova zabrinuti za lokalne ekološke probleme, kao i to da su u manjoj mjeri kritični kada je u pitanju čovjekov utjecaj na prirodu, te da rjeđe vjeruju u potrebu za radikalnijim promjenama u načinu života i odnosu prema prirodi. Ovakvi nalazi mogu biti objašnjeni jačim narušavanjem prirodnog okoliša u gradovima, kao i mogućom manjom izloženošću ruralnih stanovnika ekološkom načinu razmišljanja, informacijama i ekološkim pokretima. Iako razlike između gradskih i seoskih stanovnika ostaju i kad se kontroliraju sociodemografske varijable (spol, dob, stupanj obrazovanja, imovinski status), relativno mala protumačena varijanca ukazuje na mali utjecaj mjesta stanovanja na ekološke stavove koji su mjereni u ovom istraživanju.

Ulazak je u treći milenij po nekima učinio zastarjelim i disfunkcionalnim određivanje identiteta kroz nacionalne okvire. Ova se uopćena teorijska tvrdnja globalno potvrđuje u razvijanju nadnacionalnih sustava i snaga, subjekata čija se nadleštva ne ograničavaju na nacionalne prostore, nacionalne ekonomije i politike, nacionalne povijesne sudbine, niti na nacionalne izglede budućnosti. Ipak, nadnacionalni subjekti ne poništavaju nacionalne okvire koji se još uvijek doživljavaju kao nacionalni prostor, nacionalna povijest i kulturno nasljeđe nacije. Dok sve prisutniji postmodernistički pristup mogućnosti i neodređenosti potiskuje modernistički pristup jasnoće i određenosti, u isto se vrijeme globalizacijskim sučeljavanjem globalnog i lokalnog otvara upravo prostor nacionalizmima kroz naglašavanje prava i potrebe zadržavanja identitetske posebnosti. Hrvatska nam zbilja čini dilemu oko identiteta nešto složenijom. Posebice poslije Domovinskog rata i mirne reintegracije na istoku Hrvatske identitet je postao više stvar srca nego uma, više stvar onoga što je bilo nego onoga što će biti. Vukovar i istok Hrvatske pitanje identiteta još uvijek ne doživljavaju kao gospodarsku i razvojnu kategoriju. Prije svega, identitet je uokviren nacionalnim i konfesionalnim, povijesnim i tradicijskim. Takav je identitet u prošlosti bio uvjet i jamstvo opstanka. On je u funkciji odvajanja, a ne povezivanja. On potvrđuje zarobljenost vremena u prostoru istoka Hrvatske. Integracijski procesi globalnog kapitalizma postavljaju na prvo mjesto povezivanje. Pluralizam i multikulturalnost na svim razinama društvenog života nužno se reflektiraju i na potrebu "europeiziranja" značenja nacionalnog identiteta i na ovim prostorima. Za udomaćivanje ove potrebe (identitet opstanka dograditi identitetom razvoja) Vukovaru je potrebna, uz gospodarsku i demografsku revitalizaciju, i satisfakcija istine bliže i dalje prošlosti.

Ovaj je rad bio motiviran temom o kršćanskim okvirima nastajanja kapitalizma u Europi. Kao takav, on je letimični prikaz duhovne klime novije europske povijesti koju ispunjava kapitalističko društvo. Pokazuje se, premda to Europska unija ne želi u preambuli svog Ustava prihvatiti, da je kako na početku vremena poslije Krista, tako i u cijeloj kasnijoj povijesti Europe, kršćanstvo u ovom ili onom obliku, bilo prisutno i aktivno u oblikovanju europskog realiteta. Premda su sekularizacija, posebice kroz 19. stoljeće, i ateizacija u socijalističkim sustavima dvadesetog stoljeća, imali učinaka na premještanje vjere iz fokusa društvenog života na njegovu marginu, ti procesi nisu izbrisali prošlost. Također oni nisu niti ukinuli mogućnost kontinuiranog utjecaja vjere na društvenu svakodnevicu. Dapače, kraj je dvadesetog stoljeća pokazao sav intenzitet revitalizacije religije, njenog utjecaja na oblikovanje novog društva post- socijalističkih država. Kapitalizam koji se u njima razvija često se uspoređuje svojom surovošću i socijalnom bezobzirnošću, s vremenom prvobitne akumulacije kapitala u Europi. Pitanje je, međutim, da li je kršćanstvo današnjeg vremena imalo stvarnu priliku utjecati na duhovnu klimu nastajanja kapitalizma tih tranzicijskih društava. Ako je, da li ju je dovoljno i iskoristilo?

Suvremeni se svijet sve više određuje u relacijama post-povijesnosti i post-modernosti. Globalizacijom su se ova određenja nametnula svima. Pripadanje je gobalnom svijetu kulturološki određeno pa je takva zbilja stavljena pred sva društva. Odbijanje pripadati tom i takvom svijetu donosi sudbinu rubnosti i isključenosti. Na primjeru knjige T. Žigmanova: Minimum in maximis, zapisi s ruba o nerubnome, u tekstu se ova tematika aplicira na konkretne nositelje kulture – Osijek i Suboticu, Hrvatsku i Srbiju. Blizina Srednje Europe, povijesne veze s njom i aktualna raskinuća tih veza, napori oko krpanja istih i uključivanja u srednoeuropski kulturni kontekst, teme su koje članak dotiče.

Rastakanje socijalnog kapitala novoprispjelih društava, među kojima je i Hrvatska, smatra se preduvjetom ulaska u novi svijet globalne ekonomije, po mnogima "informacijske". Da je ovo težak i zahtjevan trenutak za Hrvatsku i slična društva pokazuje se u njihovom strahu od globalizacijskog brisanja (utapanja) kojemu se mogu oprijeti jedino utjecajem kulturnog identiteta, suprotstavljanjem lokalne posebnosti globalnoj standardizaciji, a ne i tehnološkom ravnopravnošću. No, upitnost ovog opiranja pokazuje se u jačanju tzv. korporativne solidarnosti kojoj je naglašeno obilježje "solidarnost protiv", a ne "solidarnost za" .Ona se danas u svijetu pokazuje globalno raširenom posebice kroz neoliberalno zagovaranje individualizma. Solidarnost se tako pretvara više u načelo bez primjene. Jer, društvo postaje sve složenije, a mogućnosti komunikacije sve brojnije i individualiziranije, tehnički posredovane, a time i "bez lica". Solidarnost, kakvu zagovara socijalno učenje Katoličke crkve, temelji se na načelima općeg dobra i supsidijarnosti. Razni oblici solidarnosti danas su, nažalost, samo lista potrebnih koraka koji bi vodili humanističkoj koncepciji socijalne globalne pravednosti. Za takvu koncepciju, vrlo je uočljivo, ne postoje stvarni subjekti koji bi je mogli realizirati. Također treba razlikovati solidarnost od samilosti. Ono prvo – solidarnost – je humana vrijednost koja polazi od pretpostavke jednakosti i reciprociteta u građenju odnosa među osobama, ono drugo – samilost – je odnos moći prema nemoći, snage prema slabosti, samovolje prema poniznosti. Sve su to argumenti tezi da je korporativna solidarnost, premda humanistički nepoželjna, ipak jedina stvarnost globalne koncepcije individualiziranja svijeta i razaranja tradicionalnih oblika solidarnosti. Ako je takva solidarnost ujedno i podloga stvaranju svjetskih integracija, teško je ne prepoznati kakva se to svjetska zajednica naroda stvara. Vodi li ovako zacrtani (nazirani) put u budućnost gospodarskom i sociokulturnom razvoju, sigurnosti nacionalnog suvereniteta i osobnog digniteta, različito će ocijeniti skupine i pojedinci. Za neke je to jedini put na koji se mora krenuti ; za druge, pak, takva se zbilja može aktivno oblikovati kako bi se zadržao prostor lokalne prepoznatljivosti (ne i isključenosti). Integracijski bi procesi upravo to trebali donijeti.

Ovaj je rad utemeljen na rezultatima empirijskog istraživanja provedenog pomoću metode skupnog anketiranja na prigodnom uzorku (N=276) studenata četiri fakulteta Sveučilišta u Osijeku. Osnovni cilj istraživanja bio je utvrđivanje strukture stavova mladih ispitanika o održanju zdravog okoliša i opstanku civilizacije u kontekstu ekološke krize. Kako bi se utvrdilo postoji li kod ispitanika tehnocentrički odnos prema krizi okoliša i civilizacijskoj krizi ili je taj odnos usmjeren više k održivom razvoju i sociokulturnoj uvjetovanosti i jedne i druge krize postavljene su četiri hipoteze. Njihova provjera pomoću statističke analize ukazala je na na relativnu rijetku zastupljenost tehnocentričke orijentacije, odnosno na veću prisutnost orijentacije na održivi razvoj. Istraživanje je pokazalo i da su ispitanici kod kojih je orijentacija na održivi razvoj prisutna u dobroj mjeri svjesni i njezine multidimenzionalnosti tj. povezanosti sociokulturnih i prirodnih sastavnica održivog razvoja, kao i da Slavonija i Baranja u svijesti njenih mladih ljudi nije izgubila obilježje regije čiji su svakodnevnica i gospodarski razvoj povezani sa selom, prirodom i poljoprivredom.

Je li ekocentrizam differentia specifica ruralnog prostora danas? Autor polazi od teze da je ruralni prostor najbliži ekocentričnoj orijentaciji. Prirodni okoliš je u ruralnom prostoru moguće doživjeti kao "kuću" a ne kao "zaposjednuti izvor", tj. život po prirodnom redu u ruralnom prostoru je ispred života orijentiranog na krute tržišne zakonitosti. Koliko je u hrvatskom društvu ova teza održiva, a koliko je potiskuje antropocentrična dominacija utilitarizma, konzumizma i materijalizma autor analizira u ovom radu. Također se kroz to otvara pitanje koliko je "život s prirodom" orijentacija koja odražava zahtjev vremena u stvarnosti doista prihvaćena, a koliko fraza koja se ne živi. Ovu je dilemu moguće testirati upravo na pitanju odnosa prema životu u ruralnom prostoru. Koliko je ruralni prostor vođen ekološkom, a koliko industrijskom paradigmom samo je potvrda realnosti ekocentrične orijentacije.

Problem siromaštva i nerazvijenosti autor promatra kao regionalno obilježje unutar hrvatskog društva. Koja je regija siromašnija u okviru nacionalne države pitanje je na koje svakako utječu gospodarska i demografska struktura, ali za hrvatsko društvo i posljedice rata. Slavonsko-baranjska regija u Hrvatskoj je tradicionalno prepoznatljiva po ruralnosti i poljoprivredi. U zadnjem se desetljeću regija sve više prepoznaje kroz obilježja depopulacije, deindustrijalizacije i nezaposlenosti, a koja kada se dodaju prvima – ruralnosti i poljoprivredi – dobivaju zajednički nazivnik u bezperspekivnosti i osiromašivanju donedavno hranom i poslom bogate regije. Gdje su uzroci ovoj promjeni i kako stanovništvo Slavonije i Baranje prihvaća postojeće stanje, autor analizira na temelju teorijskih nalaza i statističkih pokazatelja, ali i rezultata provedenog istraživanja. Doživljava li se u ovoj regiji osiromašivanje kao situacijska prisila ili je ono već u fazi zaživljavanja kulture siromaštva, također je pitanje kojim se autor bavi u ovome radu.

Suvremeno je društvo primarno obilježeno informacijskom tehnologijom i komunikacijom. Komunikacija putem medija, posebice elektronskih, postala je glavnom poveznicom svijeta brzih promjena i inovacija. Mobilizam i relativizam nove zbilje plod su tehnicističke interpretacije svijeta. Paradigma informacijske tehnologije nije samo znanje, kao simbolički kapital, nadredila materijalnim pokazateljima bogatstva, već je i egzistenciju uvjetovala informiranošću. Takve su okolnosti posebno važno mjesto dale elektroničkim medijima koji su postali preuzimatelji i kontrolori moći. U takvom okruženju tranzicijska društva medijskom reformom na socio-kulturnoj i ekonomsko- tehnološkoj razini nastoje odgovoriti vremenu novih vrijednosti. Razvijanje neovisnih medija, posebice elektronskih, i demokratizacija društva trebale bi ići zajedno. Koliko je to daleko od željenog u hrvatskom društvu, pokazuje javnost stavljajući često medije u službu vladajuće politike.

Razlikovanje tradicionalnog i modernog kao nečega što je odživljeno i pripada prošlosti u odnosu na nešto što živi i ima budućnost sve je teže prihvatljivo. Ono treba dobiti novu formu koja će "pomiriti" sadržaje tradicije i modernizacije. Kada je riječ o Slavoniji i Baranji tada se to pomirenje primarno događa u novom razumijevanju ruralnosti i svih s njom povezanih sadržaja. Predmet je ovoga rada iz novog ugla ukazati na perspektivu ruralne Slavonije, a ona nije u okretanju tradicijskom već u okretanju bioetičkom i ekološkom. Reciprocitet razmjene rada i dobara čovjeka s prirodom prvi je korak. On se mora prihvatiti kako u socio-kulturnoj dimenziji (nova svijest), tako i u socio-ekonomskoj (održivi razvoj), što se u radu elaborira.

Prikaz knjige William F. Engdahl: Sjeme uništenja, Geopolitika genetski modificirane hrane i globalno carstvo. Riječ je o knjizi kojom autor preispituje znane i moguće posljedice genetski modificiranih organizama na ljudsko zdravlje i život uopće. Također je analizirano i nastojanje SAD-a da pomoću hrane zavlada ljudima.

Die Geschichte Europas ist geprägt durch die Konflikte und Uneinigkeiten seiner Völker. Auch der Fortschritt und die moderne Welt vermochten diese Spuren nicht zu verwischen. So bekommt die Europäische Union, die ja zu Anfang ein wirtschaftliches Projekt (EWG) war, heute auch ganz neue, andere Dimensionen ; eine monetare, eine politische und eine kulturelle. Zudem sind auch nicht alle Mitglieder der Union an jeder einzelnen gleich interessiert. So wollen z.B. die älteren Mitglieder der EU die wirtschaftliche Entwicklung, ihren gesellschaftlichen und individuellen Standard, die national-kulturelle Identität beibehalten ; die neuen Mitglieder envarten sich von dem Beitritt in die Union einen wirtschaftlichen Fortschritt, die Verbesserung des gesellschaftlichen und individuellen Standards, Sozialsicherheit und Stabilität. Dieser Unterschied ist eine Gefahr für das Erzielen einer funktionellen Einheit der EU für welche auf jeden Fall auch eine gemeinsame europaische Identitdt außerordentlich wichtig ist. Der heute anhaltende Trend der Transnationalisierung und Kosmopolitisierung verdruckt dann diese europäische traditionelle Nationalorientierung. Auch die Erschaffung eines einheitlichen europäischen Standards durch die Verbraucherkultur verlangt die Sprengung der Rahmen der Nationaltraditionen, was aber auch der Erschaffung eines einheitlichen Europas nicht gleichbedeutend ist, gerade wegen dieser Ungleichheit unter den Nationen. Kann diese monetäre Einheit der erste bedeutende Schritt in Richtung der Uberbruckung von historischen Unterschieden, der wirtschaftlichen Ungleichheit und der nationalkulturellen Verschlossenheit sein? Können die gemeinsamen Ziele der Monetarpolitik, ihre elastische Strukturierung und Erweiterung in den neuen Ländern dazu fuhren? - dies und anderes sind Fragen, mit denen sich dieAutoren dieser Arbeit befassen werden. Wir werden uns auch mit der Relation unserer nationalen Währung - der Kuna im Bezug auf den Euro befassen.