Search

U članku se polazi od suvremenog dijagnosticiranja stanja u humanističkim znanostima u kojima je, prema Cliffordu Geertzu, došlo do »zamućivanja žanrova«. Zatim se, da bi se pokušalo uputiti u izvore promjena, osvrće na osnovne dvadesetostoljetne misaone tendencije. One se nastoje egzemplificirati ponajprije filozofijom Martina Heideggera te u znatno manjoj mjeri postmodernim tendencijama (Jacques Derrida, Giles Deleuze). U konačnici donosi se jedno novo upućivanje u humanistiku, zasnovano na kršćanskoj tradiciji. Pritom se polazi od novog, kršćanskog razumijevanja tjelesnosti., The article starts from the modern diagnosis of the situation in the humanities in which, according to Clifford Geertz, there has been a »blurring of genres«. Then, in order to try to refer to the sources of changes, the author looks back at the basic twentieth-century thought tendencies. Those tendencies are exemplified primarily by the philosophy of Martin Heidegger and to a much lesser extent by Jacques Derrida and Giles Deleuze. Finally, the article brings a new understanding of the humanities based on the Christian tradition. The starting point is a new, Christian understanding of the flesh.

Rijče je o prikazu knjige: Marko Marulić, Istorija svete udovice Judit u versih harvacki složena, povodom petstote obljetnice prvotiska, kritičko, studijsko i preslikano izdanje priredio Zvonko Pandžić. Knjižnica Male braće Dubrovnik – Bibliotheca Franciscana Ragusii (Franjevački samostan Male braće Dubrovnik), 2021.

Riječ je o prikazu knjige Ive Džinića "Dinamika razvoja kulture: tragedija – drama – ironija" (Fakultet hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 2022.)

Recenzija knjige R. Pšihistal: Studije o Marulićevoj Juditi, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 2022, 330 str.

U članku je riječ o prikazu monografije Ružice Pšihistal "Studija o Juditi" (Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 2022., str. 330).

Monografija prvo donosi svojevrsnu polemiku s tzv. sistemsko-teorijskim metodološkim premisama, odnosno metodološkim pristupom (izdvajanje tekstualnog subjekta i njegov opis na dvjema razinama: unutrašnjoj pragmatici teksta – tekstualnim govornim procedurama i komunikacijskim statusima njihovih sudionika – te fenomenalizaciji tekstualnog subjekta – njegovu razmatranju kao fingirane svijesti ili sebstva) kojim je Tomislav Bogdan analizirao ranonovovojekovni domaći amorozni lirski diskurs (uglavnom je riječ o šesnaestostoljetnim kanonskim hrvatskim piscima). Nakon toga se donosi opis produkcije religiozne lirike (rime spirituali) u književnoj kulturi činkvečenta te iscrpan popis, tipologizacija i opis hrvatske šesnaestostoljetne religiozne lirike, i to kako anonimne, odnosno adespotne, tako i autorske (Marka Marulić, Šiško Menčetić, Džore Držić, Mavro Vetranović, Nikola Nalješković, Nikola Dimitrović, Dinko Ranjina, Dominko Zlatarić, te nešto manje eksponirani: Petar Lucić, Dominik Armanov, Šime Budinić, Frane Bogavčić, Nikola Matulić, Jerolim Martinčić, Hortenzije Bartučević, Toma Nadaljević Budislavić, Marin Kabužić, Horacije Mažibradić, Marin Buresić). Uglavnom je riječ pjesničkim sastavcima razasutim po ritualima, oficijima, zbornicima, bratovštinskim i drugim pjesmaricama. Autorski sastavci u najvećoj mjeri nalaze se u pjesmaricama s drugim, većinom anonimnim i adespotnim, pjesmama (Marko Marulić, Frane Bogavčić, Nikola Matulić, Jerolim Martinčić, Dominik Armanov, Petar Lucić, Hortenzije Bartučević, Toma Nadaljević Budislavić) i u rukopisnim (Mavro Vetranović i Nikola Nalješković) ili tiskanim zbirkama (Nikola Dimitrović, Dinko Ranjina, Marin Buresić, Šime Budinić), izmiješani s amoroznim lirskim sastavcima ili izdvojeni u posebne skupine (Šiško Menčetić, Dinko Ranjina, Dominko Zlatarić). U zaključku se ističe da po tematskoj i frazeološkoj konvenciji, formalnoj artikulaciji, iskaznoj instanci, metričkom uzorku, anonimni sastavci su medijevalnog podrijetla. Tamo gdje je riječ o nešto složenijoj metričkoj strukturi (dvostruko srokovani dvanaesterac, dvostruko srokovani dvanaesterac s prijenosnim srokom ili je riječ o preuzimanju metričkih oblika mediolatinskog pjesništva), zatim inovativnijoj retoričkoj impostaciji i individualiziranom kazivaču, riječ je uglavnom o autorskim ili, jer nam autor nije poznat, adespotnim sastavcima. Dakle, nedostaju samostalne autorske zbirke poput brojnih rime spirituali u književnoj kulturi činkvečenta, pa stoga ne možemo govoriti o modelima kakvi su, primjerice, bili razvijeni u šesnaestostoljetnom talijanskom religioznom pjesništvu (Malipiero, Fiamma, Colonna). No, bez obzira na naznačeno stanje (nedostatak autorskih zbirki religiozne lirike), ističe se, moguće je, barem u nekoj mjeri, govoriti o autorskim poetikama. Marulić je skloniji svojevrsnom importu mediolatinske religiozne lirike u domaći vernakular, nešto konzervativnijoj frazeologiji, metrici i tematsko- motivskom sklopu. U pjesničkom idiomu koji je razvio nema značajnije prisutnosti stilema karakterističnih za amorozne lirske diskurze. Kada je pak riječ o mogućem mjestimičnom podudaranju sa stilemima domaćeg petrarkizma, riječ je o estetizirajućim metaforama bjeline i čistoće ili metaforici svjetla što je već bilo ovjerovljeno u starijem religioznom pjesništvu. Također – kada je riječ o prepjevima dvaju Petrarkinih soneta (XCIX i CCCXLV), treba znati da su to soneti koje je Malipierov postupak riscritture Kanconijera ostavio gotovo netaknutim. Naznačenoj poetici inklinirao je Lucić. Kod dubrovačkih pjesnika očita je suvremenija frazeologija, sklonost, naročito kod Ranjine, oponašanju metričkih oblika iz suvremenog talijanskog pjesništva (sonet, madrigal, strambotto) i snažniji upliv stilema iz amorozne lirike, napose petrarkizma i neoplatonizma, ali ponešto i iz srednjovjekovne semantike dvorske ljubavi, pa čak i iz hedonističkog erotskog diskursa – naročito kod Vetranovića. Upravo je Vetranović sačinio najveći opus religioznih lirskih sastavaka kojima je tematski (import mnogobrojnih biblijskih motiva) i formalno (eklekticizam različitih pjesničkih modusa, primjerice, plačljivih elegija, satira, maskerati), semantički i leksički proširio tradirano anionimno religiozno pjesništvo. Unutrašnja tekstovna pragmatika njegovih sastavaka također pokazuje odmak od medijevalne literariziranosti, odnosno crkveno-obredne retorike prema bezglasnom, meditirajućem tipu govora, pa čak i prema "svakidašnjem" govoru. U takvoj poetici participiraju kasniji dubrovački pjesnici, ponajviše Dimitrović, dok Ranjina i Zlatarić razvijaju vlastite pjesničke idiome, govorne procedure, tekstualne iskazne instance puno bliže onima iz književne kulture činkvečenta, odnosno šesnaestostoljetnom talijanskom "duhovnom pjesništvu" (rime spirituali). Pritom je Ranjina sklon ne samo metričkim inovacijam nego i dosjetkama, dok je Zlatarić znatno suzdržaniji i na razini metrike (dosljedna uporaba dvostruko srokovanog dvanaesteraca) i na razini stila (izostanak sintaksostilema i dosjetki). Također se ističe da u anonimnim i adespotnim lirskim sastavcim nije riječ samo o impersonalnom/kolektiviziranom glasu teksta – što se uobičajeno mislilo – nego da se pojavljuju oni sastavci u kojima je kazivač personaliziran, i to kao lirsko ja. Konačno, napominje se da ranonovovovjekovno prestrukturiranje književnosti povezano s konstituiranjem tekstualnog subjekta u vidu lirskog ja, pa i uopće impostiranje lirike kao jednog od središnjih žanrova ranog novog vijeka, nije uzorkovano sekularizacijskim namjerama, emancipacijom od religije, nego humanističkom teologijom koja se suprotstavila averoističko-aristoteličkom naturalističkom humanizmu i postavila dostojanstvo i vrijednost osobe u središte.

Iako se u kroatističkom književnom studiju o Prekmurskoj (Martjanskoj) pjesmarici ponešto pisalo (F. Fancev, O. Šojat, J. Kekez), nije primijećen njezin protestantski karakter. Vilko Novak smatra da je razlog tomu nepoznavanja povijesti Prekmurja (Martjanska župa je od 1592. do 1672 bila u "vlasti" evangelika [luterana]). Novak je detektirao protestantske, točnije luteranske izvore pjesmarice. U radu su pak detektirani reformacijski topoi te razvrstani oko tri temeljna reformacijska teološka načela: Sola scriptura, Sola fide i Sola gratia. Jer su pjesmaricu koristili i katolici i protestanti, zaključuje se da (naravno, tada bez izričite namjere) Prekmurska (Martjanska) pjesmarica (1593?) ima ekumenski karakter.

Cilj izlaganja je predstavljanje projekta Centra za mentalno zdravlje Visoke policijske škole pod nazivom „Različiti programi tjelovježbe i mentalno zdravlje policijskih službenika“. Tjelovježba, a pogotovo aerobni programi pokazuju se iznimno korisnima u pogledu mentalnog zdravlja. Istraživanja su odavno potvrdila pozitivan utjecaj tjelovježbe na neurokemijske promjene u mozgu te na poboljšanje mentalnog zdravlja osoba koje pate od određenih psihičkih tegoba kao i jačanje mentalne otpornosti i mentalnog zdravlja općenito. U ovom projektu korišten je pristup koji se pokazao iznimno uspješnim u radu s policajcima, a provodi se kroz tri koraka te predstavlja dio proaktivnog pristupa mentalnom zdravlju hrvatskih policajaca koji provodi Centar. Projekt je prikaz kombinacije triju osnovnih djelatnosti Centra – znanstveno-istraživačkog rada, edukacije i tretmana. Edukacija je prilagođena specifičnostima policijske organizacije i subkulture, a naglasak je na prilagodbi elementima subkulture i djelovanju na policijske stavove o brizi za vlastito mentalno zdravlje. Edukacijom se obuhvaća velik broj policijskih službenika koji se potom dobrovoljno prijavljuju na predstavljene aktivnosti odnosno ponuđeni oblik tretmana te se naposljetku, u trećem koraku, znanstveno validira korišteni oblik tretmana. Prva faza ovog projekta podrazumijevala je ispitivanje djelotvornosti kreiranog programa trčanja u odnosu na mentalno i tjelesno zdravlje policajaca, a trajala je osam tjedana. Program je kreirao iskusni ultramaratonac i kineziolog, ujedno i policijski službenik, a sadržavao je elemente važne za obavljanje policijskog posla. Cjelokupna prva faza snimana je u svrhu izrade dokumentarca budući da se, u dosadašnjem radu Centra, navedeno pokazalo iznimno korisnim načinom motiviranja ostalih policajaca za korištenjem ispitivanih programa.

Riječ je o prikazu knjige Boška Pešića "Portreti filozofije: Heidegger, Jaspers, Arendt". Naklada Breza, Zagreb, 2019.

Riječ je o uvodu u temat časopisa Anafora, VI, 1, 2019.

U članku se, nakon uvodnog kontekstualiziranja, prvo donosi kratka eksplikacija tvrdnje Hansa Freia da je osamnaestostoljetna i devetnaestostoljetna biblijska hermeneutika uslijed apologetsko‑interpretativnih nastojanja (tumačenje Biblije interpretativnim teorijama zasnovanim na racionalističkom kanonu i povijesnoj faktualnosti) dovela do »pomračenja« literalnog čitanja biblijskog narativa. Zatim se ukazuje na alate i koncepte (»realistički narativ«, »narativni identitet«, konsenzualno tumačenje) kojima je Frei na nov način tumačio literalno značenja biblijskih narativa. Konačno, u zaključku se iznose prednosti i nedostaci Freieva projekta te autorska tvrdnja zasnovana na patrističko‑medievalnoj egzegetskoj tradiciji, koju Frei potpuno zanemaruje, da Riječ Božja nije samo tekst (Biblija), lingvistička prezencija Boga, nego i corpus, tjelesna prisutnost Boga., After the introductory contextualisation, the article first explains Hans Frei’s claim that the 18th and the 19th century Biblical hermeneutics led to the »eclipse« of literal reading of the Biblical narrative, due to its apologetic‑interpretative efforts (interpre‑tation of the Bible by interpretative theories based on the rationalistic canon and historical factualness). After that, tools and concepts (»realistic narrative«, »narrative identity«, consensual interpretation) that Frei used to interpret literal meaning of Biblical narratives are pointed out. Finally, the conclusion presents advantages and disadvantages of Frei’s project and the authorship claim, based on the patristic‑medieval exegetical tradition and completely ignored by Frei, that the Word of God is not only the text (Bible), linguistic presentation of God, but also the corpus, the physical presence of God.

Croatian Renaissance literary culture did not form its literary in the same way as did the Italians. Therefore, the "canonical order" of sixteenth-century Croatian literary culture is usually associated with the nineteenth-century and twentieth-century synthetic literary history. However, if we have in mind the thesis of Harold Bloom that "canonical writers" are those in whose poetics exhibit "anticanonical elements, " or in other words, that all great writers reading their predecessors face the fear of the impact and enable activities of their own imagination, then we can say – albeit very cautiously – that Croatian Renaissance literary culture has at least a few "canonical authors": Mavro Vetranović, Petar Zoranić, Petar Hektorović and Marin Držić

Prikaz zbornika "Heideggerov kraj" (ur. Rusimir Šadić i Boško Pešić), Centar za edukaciju "Logos" - Hrvatsko društvo "Karl Jaspers", Tuzla - Zagreb, 2017.

U knjizi se isprva donosi pregled raznovrsnih antropoloških teorija kulture (E. B. Tylor, L. White, J. Steward, A. Kroeber, F. Boas, B. Malonowski, C. Levi-Strauss, M. Harris, C. Geertz), zatim se donosi pregled osnovnih uvida kulturalni studiji, nadalje pregled Cassirerove filozofije kulture, Rortyjev koncept postfilozofijske, "književne kulture", Freudova i Girardova hermeneutika kulture i Nancyjev projekt dekonstrukcije kršćanske kulture. U drugom se dijelu kulturu nastoji konceptualizirati trijadom "tijelo" - "duh" - "vjera". Pritom se središnji biblijski topoi (stvaranje svijeta i čovjeka, grijeh, pashalni misterij, "događaj jezika") razlažu jukstapozicijskom strategijom (usporednim čitanjem Biblije i Jeana-Luca Nancyja). Konačno se izvodi zaključak o tzv. "somatskoj kulturi".

Prikaza knjige "Marko Marulić, Hrvatski stihovi i proza, priredio i transkribirao Bratislav Lučin, Matica hrvatska, 2018.

U radu je riječ o Lucićevoj vernakularnoj lirici koja se nalazi u zborniku "Vartal". Ponajprije se popisuju svi Lucićevi stastavci, zatim ih se genološki i stilski analizira te se smješta u korpus hrvatske šesnaestostoljetne vernakulrane religiozno-moralističke lirske produkcije.

Kupido, odnosno Amor, u medijevalnoj i ranonovovjekovnoj književnoj kulturi nije bio samo ornamentalni ukras već se "širenjem svoga područja identiteta uključio u cultural work" (J. Kingsley-Smith). U radu se stoga, nakon kratkoga prikaza kupidijanske topike u antičkoj, medijevalnoj i renesansnoj književnoj i ikonografijskoj kulturi, analizira koncipiranje i uloga Kupida u Pjesanci mladosti prvoj Mavra Vetranovića. Cupid i.e. Amor in the literary culture of the Medieval and Early Modern Period was not only an ornamental decoration, but "expanding its area of identity it became involved in cultural work" (J. K. Smith). The paper therefore, after a brief overview of the Cupidian motif in ancient, Medieval and Renaissance literary and iconographic culture, analyzes the concept and the role of Cupid in Pjesanca mladosti prva by Mavro Vetranović.

Knjiga se sastoji od jedanaest poglavlja (Remeta, U pjesan taj stavi sve, Novum dramskih sastavaka biblijske tematike s posebnim osvrtom na Suzanu čistu, Kamo se okrenuo Orfeo, a kamo Euridika?, Koncepcija erosa u Istoriji od Dijane, Boden'je protivu zlotvoru, Plačevi, Funeralno pjesništvo, Strah: mračni eshatologizam ili emancipatorsko nastojanje?, Melankolija Piligrina i predpiligrinskih pjesama, Pjesanca u pomoć poetam i pjesnička teologija) kojima je se analizira cijeli dosad utvrđen opus dubrovačkog ranonovovjekovnog pjesnika Mavra Vetranovića. U prvom, uvodnom, poglavlju (Remeta), čiji je naslov eponiman, definira se način na koji se u knjizi koristi pojmom autora. Polemički u odnosu na poststrukturalističke teorije utvrđuje se da pitanje tko je autor i nije tako retrogradno i konzervativno, da autor nije samo funkcija određena diskurzivnom formacijom, da je autor ponajprije empirijski autor, "tijelo u koje je locirana svijest". To pak, ističe se, ne znači da je prvotna namjera monografije grozničavo traganje za biografskim subjektom, tim više što je riječ o autoru čiji su biografski podaci šturi i autografi nepoznati. Osim toga, riječ je o autoru koji je pisao u doba ponajprije rukopisnog komuniciranja, kada su tekstovi u stanovitom smislu bili work-in-progress. Namjera je monografije, napominje se, uočiti kako Vetranovićevi tekstovi ulaze na poprište silnica različitih književnih vrsta, poetičkih tradicija, retoričkih strategija, kulturnih temata te prikazati specifičnu autorsku poetiku. U drugom poglavlju (U pjesan taj stavi sve) sintetizirane su sve dosadašnje vetranološke filološke i atribucijske rasprave, pri čemu se nerijetko konzultiralo rukopise, da bi se odredio "tekst Vetranović": književni sastavci koji su, većom ili manjom sigurnošću, zasad atribuirani Vetranoviću. Riječ je o obimnom i raznorodnom književnom opusu, svojevrsnoj panorami renesansnih književnih vrsta. U trećem poglavlju (Novum dramskih sastavaka biblijske tematike s posebnim osvrtom na Suzanu čistu) analiziraju se Vetranovićevi dramski sastavci biblijske tematike, koje je književna historiografija najčešće generički određivala kao prikazanja (Prikazanje od uskrsnutja Isukrstova, Posvetilište Abramovo, Prikazanje od poroda Jezusova, Prikazanje kako bratja prodaše Jozefa i Suzana čista). Ističe se da novum Vetranovićevih dramskih sastavaka biblijske tematike nije "sekulariziranje biblijskih epizoda" (F. Švelec), već ponajprije uporaba različitih pjesničkih diskurza (religiozni, pastoralni, amorozni, folklorni) – što ranonovovjekovnoj književnoj kulturi nije bilo strano. Primjerice, u književnosti quattrocenta – ponešto latinskoj, osobito vernakularnoj – prevladavala je pluralna imitacija, odnosno kvintilijanski tip imitacije u kojem vrijedi načelo izbora i hibridiziranja. To znači da su pjesnici pokušavali povezati različite diskurze i raznorodne književne tradicije. Takvo poetičko načelo svoje je utemeljenje pronašlo u horacijevskoj sintagmi callidae iuncturae (razborito spajanje), a dramsko uobličenje u Polizianovoj Favola di Orfeo. Posebna se pozornost posvećuje Suzani čistoj, koja se u književnopovijesnom studiju uglavnom svrstavala u skupinu prikazanja, iako se naslućivala i njezina specifičnost pa se katkad određivala i kao biblijska drama. Pokazuje se da se Vetranović pišući ovaj dramski sastavak znatno oslonio na humanističku religijsku dramu, koja se strukturalno i stilski temeljila na renesansnom konceptu antičkog teatra, a tematski uglavnom na biblijsko-apokrifnim motivima. Odrazi humanističke religijske drame u Suzani čistoj uočljivi su u sljedećem: klasično- aristoteličkom dramskom načelu (jedinstvena dramska radnja i dramsko vrijeme omeđeno "jednim ophodom sunca"), zatim u aristoteličko- horacijevskom propisu o scenskoj slici (dramsko je mjesto uvijek u eksterijeru), deklamacijskim i retoriziranim dionicama te tematskoj uklopljenosti Suzane čiste u šesnaestostoljetnu europsku dramsku tradiciju tzv. kršćanskog humanizma. U četvrtom poglavlju (Kamo se okrenuo Orfeo, a kamo Euridika?) riječ je o mitološkoj drami Orfeo, koja je zbog neobične obradbe klasičnomitološke priče o Orfeju – u Vetranovićevoj se drami okreće Euridika, a ne Orfeo – u hrvatskoj književnoj znanosti izazvala uglavnom komparatistička istraživanja. Ipak, mogući izvor Vetranovićevoj mitološkoj drami nije pronađen. Pokazuje se da je mogući izvor Vetranovićevoj drami ekloga Alphus: De natura milierum Bapttiste Spagnuolija Mantuana (1447-1516), u kojoj se nalazi identična promjena orfejskog mitologema. Potom se nastoji protumačiti intendirana alegoričnost Vetranovićeva teksta, pri čemu se navodi nekoliko mogućih alegoreza: Euridikin je osvrt alegorijski intendiran kao moralni egzemplum mahnite ljubavi (insania amoris). To je teza Dolores Grmače. Zatim humanistička alegoreza – kojom se orfejska tradicija alegorizira u nastojanju da se opravda vrijednost pjesništva, i skolastička – kojom se nastoji pokazati granice i mogućnosti pjesništva. Konačno, donosi se alegoreza prema kojoj je Euridikino okretanje nije primjer ludosti žena, već ukazuje na izbora onoga ljubavnog zanosa koji vodi do spoznaje Boga. U petom poglavlju (Koncepcija erosa u Istoriji od Dijane) ukazuje se na jednu scenu s kraja Vetranovićeva djela Istorija od Dijane. Riječ je o Merkurijevoj intervenciji nakon koje Dijana oslobađa Kupida. U intervenciji glasnika bogova pronalazi se prokreativno tumačenje erosa, što je stanoviti specifikum u odnosu na druge hrvatske, a moguće i šire, šesnaestostoljetne pastorale. U šestom poglavlju (Boden'je protivu zlotvoru) analizira se Vetranovićev obima sastirički opus, pri čemu se posebna pozornost posvećuje Pjesanci spurjanom, koju Slobodan Prosperov Novak ubraja u "najnetolerantnije" pjesme dopreporodne hrvatske književnosti. Budući da je ta satira upućena vanbračnoj djeci, koja nisu ni kriva ni dužna za svoje podrijetlo, u književnopovijesnom studiju nerijetko se postavljalo pitanje nije li adresat zapravo netko drugi. U knjizi se napominje da je u Pjesanci spurjanom moguće reminisciranje na paradoksni enkomij ((Non è cosa biasimevole nè odiosa l'esser bastardo) o vanbračnoj djeci Ortensija Landa, što bi onda moglo značiti – dakako, ukoliko su recipijenti mogli prepoznati intertekstualne signale, odnosno ukoliko im je talijanski sastavak bio poznat (što je zapravo izvjesno jer je riječ o vrlo popularnom djelu, tiskanom u više navrata i prevođenom na više jezika) – da "spurjani" nisu nevina nahočad, već moćnici (u katalogu vanbračne djece Ortensija Landa riječ je ponajprije o kraljevima i kneževima pa i o papama). U sedmom poglavlju (Plačevi) riječ je o formalno- tematskoj analizi tri sastavka: Tužba kralja Davida vrhu Saula i Jonate, Tužba kralja Davida vrhu Absalona i Tužba Djevice Marije. Sastavci u kojima se tematizira Davidova žalost za izraelskim kraljem Šaulom i njegovim sinom Jonatanom i Davidova žalost za sinom Apšalomom – ističe se – već naznačenom tematikom govore o inovativnosti jer pjesama ispjevanih na spomenutu starozavjetnu tematiku u hrvatskoj književnoj tradiciji nema, a rijetki su i u europskoj književnosti. Zapravo, u šesnaestostoljetnoj europskoj književnoj kulturi, koliko je poznato, postoji samo jedna Davidova lamentacija ispjevana na narodnom jeziku: Triste estava el rey David Španjolca Alonsa Mudarra i jedna s početka sedamnaestog stoljeća: When David Heard Thomasa Tomkinsa. Osim toga, napominje se da je sastavak Tužba kralja Davida vrhu Saula i Jonate po formalnoj artikulaciji vrlo su blizak maskeratama (s maskeratama ga povezuje uporaba osmerca, koji je u Vetranovićevo doba bio vezan uz pučku sferu i namijenjen auditivnoj recepciji, zatim refren, jasno naznačen adresat i, čini se ne manje važno, činjenica da se u najstarijem poznatom apografu, dubrovačkom malobraćanskom br. 437, nalazi u istoj skupini sa ostalim poznatim Vetranovićevim maskeratama: to su u petoj knjizi rukopisa pjesme 49–53: Tužba kralja Davida vrhu Saula i Jonate, Trgovci Armeni i Indijani, Dvije robinjice, Pastiri i Lanci Alemani, trumbetari i pifari, što govori o svijesti – bilo prepisivača, bilo samog Vetranovića – da one pripadaju istoj ili bar sličnoj književnoj vrsti). Nadalje se tvrdi da iako na tematsko-motivskoj razini postoje dodirne točke između Tužba Djevice Marije i marijanskih plačeva, ipak nije riječ o preuzimanju gotovih obrazaca. Čak i površna lingvostilistička analiza ukazuje na stilematske osobitosti koje ne pripadaju modelima nastalim prema srednjovjekovnoj estetici. Najuočljivija razlika je u tome što je Vetranović svoj sastavak koncipirao monološki, dok anonimni marijanski plačevi sadrže elemente dijaloškog oblikovanja. U osmom poglavlju (Funeralno pjesništvo) riječ je o tzv. nadgobnicama. Iako je sam Vetranović – ili kasniji prepisivač – samo dvije pjesme odredio kao nadgrobnice: Nadgrobnica Antunu Lučiću i Nadgrobnica gornjega Marina, analiziraju se i četiri pjesme koje nisu označene niti kao nadgrobnice niti kao pjesme "u smrt", ali je jasno da pripadaju korpusu pjesama-prigodnica ispjevanih povodom smrti poznatih osoba. To su Pjesanca bolježljiva druga, Pjesanca na smrt sestre, Pjesanca Lili na grobu i Lili druga. Nadalje se analizira pjesma posvećena rimskoj vladarici, Lukreciji Romanoj vladici i pjesma Mati od sina na grobnici, u kojoj je posmrtna situacija fingirana. Konačno, analizira se i pet pjesama u čijem je naslovu naznačeno da je riječ o pjesmama "u smrt" ili "na priminutje": Na priminutje Marina Držića Dubrovčanina tužba, U smrt jedne kreposne djevice, U smrt drazijeh prijatelja pjesanca, U smrt sestre svoe i U priminutje gospođe Đive, druževnice gospodina Saba Menčetića, vlastelina dubrovačkoga, M.D.LX. Analizom spomenutih sastavaka došlo se do zaključka da su generički sinkretični: u njima se nalaze za funeralno pjesništvo uobičajena stilska sredstva i motivika (toposi neizrecivosti, retorička pitanja, apostrofe, lamentacijska i konzolacijska motivika – najčešće konzolacijski topos vita post mortem), zatim motivi karakteristične za medijevalno pjesništvo (mors nivelatrix i moralizatorski poziv memento mori), amorozno-pastoralna topika, simbolika antičko-mitološke provenijencije. U devetom poglavlju (Strah: mračni eshatologizam ili emancipatorsko nastojanje?) usuprot Bahtinovom sagledavanje renesansne književne kulture koje naglašava oslobodilački karaktera renesansnog smijeha iznosi se teza, na osnovi teologije straha T. Akvinskoga (Teološke sume q. 41–45), da upravo strah u sebi nosi radikalno emancipatorsku intenciju. U tom se smislu onda i interpretiraju brojne figure straha u Vetranovićevu pjesništvu. U desetom poglavlju (Melankolija Piligrina i predpiligrinskih pjesama) ističe se da u ciklusu sedamnaest predpiligrinskih pjesama i u spjevu Piligrin – svojevrsnom kompendiju medijevalnih i humanističkih pjesničkih i poetoloških motiva – možda nije riječ samo o autorovu melankoličnom temperamentu i sasvim osobitim introspektivnim radnjama, ili možda o odrazu humanističkih ambivalentnosti, proizišle iz temeljnih antropoloških kategorija slobode izbora i osjećaja podložnosti usudu i stelarnim utjecajima te kritičko-epistemoloških učenja Williama Ockhama i Nikole Kuzanskog, već je možda riječ o svojevrsnoj pjesničkoj polemici s neoplatoničkom, fičinovskom idejom genija nastalom na pseudoaristetoličkoj i platoničkoj tradiciji, koja je melankoliju povezala s izvorom kreativnog nagnuća. U posljednjem, jedanaestom poglavlju (Pjesanca u pomoć poetam i pjesnička teologija) detektiraju se humanistički i skolastički odrazi u Pjesanci u pomoć poetam: Horacijeva poetika, rasprave o poetskoj fikciji i teološkoj istini, filozofija umjetnosti firentinskog trečenta, humanističko- renesansna antropologija, skolastičke rasprave o umjetnosti (ponajprije o dva reda djelovanja, spekulativni i praktični, i dva područja praktične činidbe, agibile i factibile). Iz naznačenih utjecaja zaključuje se da je Vetranović pjesničku slobodu shvaćao kao slobodno oblikovanje različitih pjesničkih tradicija i toposa, ali uvijek s jedinstvenom svrhom – moralno-religioznom.

Riječ je o prikazu knjige slovenskog filozofa Bojana Žaleca "Genocide, Totalitarianism and Multiculturalism. Perspectives in the Light of Solidary Personalism (Lit Verlag, 2015)

Egiptolog i teoretičar kulture Jan Assmann u znanost o religiji i kulturi uveo je pojam "protureligija", odnosno "Mojsijevo razlikovanje". Riječ je o razlikovanju "pravog" i "nepravog", "istinitog" i "lažnog" umjesto "čistog" i "nečistog", "svetog" i "profanog". Takvo razlikovanje, prema Assmannu, za razliku od politeizma i kozmoteizma, prekida i onemogućuje međureligijski i međukulturalni dijalog. U knjizi se predlaže novi izraz: "Abrahamovo razlikovanje", jer se smatra da je istinski agôn onaj "vjere" i "nevjere". Stoga je glavnina pozornosti posvećena upravo vjeri: "umnoj vjeri" Immanuela Kanta, "filozofijskoj vjeri" Karla Jaspersa, fenomenologiji vjere koju je zacrtao Martin Heidegger te konačno religijskoj vjeri.

U članku je riječ o prikazu zbornika "Perivoj od slave: zbornik Dunje Fališevac".

U članku je riječ o prikazu pretiska i transkripcije s bosančice na latinicu "Nauka krstjanskog za narod slovinski" i "Sto čudesa aliti zlamen’ja Blažene i slavne Bogorodice" Matije Divkovića.

U knjizi je riječ o interpretiranju trideset biblijskih tekstova, petnaest iz Starog zavjeta (Post 1, 1–31 ; Post, 2, 18–25 ; Post 3 ; Post 4, 1–8 ; Post 22, 1–14 ; Post 32, 23–33 ; Izl 3, 1–15 ; Izl 33, 18–23 ; Lev 25, 1–22 ; Neh 8, 1–12 ; Job 42, 2–6 ; Pj 1, 1–4 i Pj 8, 6–7 ; Ps 14, 1 ; Ps 51 ; Iz 8, 18) i petnaest iz Novog zavjeta (Lk 1, 26–38 ; Iv 1, 14 ; Mt 4, 1–11 ; Iv 18, 28–38 ; Mk 15, 33–39 ; Lk 24, 36–48 ; Iv 21, 1–23 ; Dj 2, 1–41 ; Mt 25, 31–46 ; 1 Kor 11, 23–26 ; Mt 19, 16–22 ; Lk 7, 36–50 ; Lk 11, 33–36 ; Mk 11, 12–14 ; Lk 17, 11–19). Iako se interpretacije navedenih tekstova oslanjaju na egzegetske, historiografske i filološke spoznaje, odabrani se biblijski tekstovi uglavnom dovode u svezu s filozofijskim i književnim tekstovima, koji su katkad poslužili da se na "nov" način pristupi "otkrivanju" smisla biblijskog teksta, a katkad kao ilustrativni primjeri predloženih biblijsko-teoloških smislova.

U članku se analizira tematsko-motivski i stilski kompleks Ranjinine religiozne lirike, pri čemu se dolazi do zaključka da je njezin genus, kao i genus drugih dubrovačkih šesnaestostoljetnih pjesnika, dvojak: po uporabi ovjerovljenih tema, srednjovjekovni, i po utjecaju amorozne topike i inovativnih metričkih shema, ranonovovjekovni.

Religiozna lirika sačinjava znatan dio osamnaestostoljetne slavonske književne kulture. Ipak, izuzev Kanižlićevih sastavaka obilježenih baroknim ornatusom, ona je ostala izvan pomnijeg interesa književne historiografije. Jedan od značajnijih osamnaestostoljetnih pisaca religiozne lirike svakako je Emerik Pavić. U radu je riječ o osvrtu na religioznu liriku koja se nalazi u molitveniku Putovanje duhovno u stazice razlicsitoga bogoljubstva udiljeno to jest Knjiga od molitava ujedno sloxena i s glavnima pismama naressena: narodu Illyricskomu iliti Dalmatinskomu za bogosstovno i spasonosno napridovanje poklonjena i s dopusstenjem staressinah na svitlost dana (Pešta, 1769). Riječ je o dvadeset i osam tematski raznovrsnih sastavaka. Analiza pokazuje da iako nije inovativna kao Kanižlićeva, religiozna lirika Emerika Pavića, ponajprije svojom polimetrijom, ukazuje na stanoviti pokušaj estetizacije.

Iz korpusa ranonovovjekovne pasionske književnosti izdvaja se grupa autorskih tekstova. To su: Svarh muke Isukarstove Marka Marulića, Razmišljan'je vrhu muke Isukrstove Nikole Nalješkovića i Bogoljubno razmišljan'je od muke Isukrstove Mavra Vetranovića. Da se spomenuti tekstovi uistinu razlikuju od ostalih tekstova religiozne tematike, ukazuje činjenica ranog književnopovijesnog izdvajanja Nalješkovićevog Razmišljan'ja vrhu muke Isukrstove od ostalih njegovih religioznih pjesama: Ignjat Đurđević spominje Nalješkovićevo djelo De Christi Domini pasione iz 1586, Serafin Marija Crijević piše o "Pia cantica numero VIII, Variorum librum unum, novissime anno LXXXVI supra MD Meditationes Christi patientis". Osam pobožnih pjesama i Razmišljan′je vrhu muke Isukrstove navode Sebastijan Slade-Dolci i Franjo Marija Appendini. Differentia specifica ovih tekstova sinkretički je odnos prema generičkoj tradiciji (pasionskoj lirici, dijaloškim pjesmama, plačevima, prikazanjima) i eklekticizam izraznih modusa: uz primarnu narativnu strukturu u velikoj su mjeri zastupljeni lirski i dijaloško-dramski elementi. U članku se upozorova na važnost izdvajanja spomenutih djela kao zasebne grupe književnih tekstova pasionske tematike u novijem književnopovijesnom studiju.

Uz raznolike amorozne lirske diskurze, religiozna lirika je važna sastavnica renesansne književne kulture. O njezinoj raširenosti, osim brojnih prijepisa i tiskanih zbirki lauda, govori trotomna antologija Rime sacre (Venecija, 1550–1552). U njoj su zastupljeni brojni renesansni pjesnici: Gerolamo Malipiero, Jacopo Sannazaro, Pietro Bembo, Giovanni Guidiccioni, Vittoria Colonna, Pietro Aretino, Bernardo Tasso, Luigi Almanni, Agostino Caccia, Benedetto Varchi, Giraldi Cinzio, Lodovico Dolce, Alessandro Piccolomini, Tullia d'Argona i mnogi drugi. Osim u Italiji, religiozno je pjesništvo bilo rašireno i u mnogim drugim europskim državama, primjerice u Španjolskoj, Engleskoj, Njemačkoj, Francuskoj, i, dakako, u Hrvatskoj. Religioznu liriku na hrvatskom jeziku pisali su gotovo svi istaknuti, danas kanonizirani hrvatski renesansni pjesnici, kao i oni nešto manje eksponirani: od Splićana Marka Marulića, Franje Božićevića, Frane Bogavčića, Nikole Matulića, Jerolima Martinčića, Zadrana Dominika Armanova i Šime Budinića, Trogiranina Petra Lucića, Hvaranina Hortenzija Bartučevića, pa do Dubrovčana Šiška Menčetića, Džore Držića, Marina Kabužića, Nikole Dimitrovića, Nikole Nalješkovića, Dinka Ranjine, Tome Nadaljevića Budislavića, Dominka Zlatarića, Horacija Mažibradića, Marina Buresića. Međutim, jedan od značajnijih opus šesnaestostoljetne religiozne lirike sačinio je dubrovački benediktinac Mavro Vetranović. Važnost njegova opusa je dvojaka: prvo, Vetranovićev opus je najveći (riječ je o više od sedamdeset sastavaka) i, drugo, on se izdvaja kako tematsko-motivski (u njemu se nalaze motivi mitološkog, pastoralnog i biblijskog podrijetla koji nisu uobičajeni niti za medijevalnu niti za šesnaestostoljetnu religioznu liriku), tako i poetološki (eklekticizam medijevalnih i renesansnih književnih postupaka, motiva i iskaznih modusa).

The Russian literary theoretician Mikhail Bakhtin thinks that a carnivalisation of literary culture took place in the Renaissance. Moreover, Bakhtin thinks that the carnival element swept away many obstacles and adopted a particular world view. However, he notes, carnival laughter is deeply ambivalent. Generically, it is linked to the oldest forms of ritual laughter, but all forms of ritual laughter are linked to death and rebirth. Using the methodological principles of New Historicism compiled in the journal Annales d'historie économique et sociale, Jean Delumeau has established that it was precisely during the Renaissance, usually characterised by freedom of conscience, that the emotions of fear and guilt were dominant. In his work La Peur en Occident (XIV–XVIII siècles), a reconstruction of emotional life in the West between the 14th and 18th centuries, Delumeau established that, at a particular moment in history, a pessisimistic view of the world, the outbreak of the plague, the Turkish incursions, religious schism and the Hundred Years War collided, leading to new, exacerbated fears regarding the end of the world, the coming of the Antichrist, and the activities of witches, wizards and heretics. He analyses figures of fear, mostly eschatological, in 16th century Croatian religious poetry. However, other reasons for the significant appearance of eschatological figures of fear, along with those identified by Delumeau, may be attributed to theology, particularly the theology of fear of Thomas Aquinas (Summa theologica I-II, 41-45).

U članku se analizira poetika religiozne lirike Nikole Nalješkovićan pri čemu se dolazi do zaključka da je ona utemeljena na načelu pluralne imitacije, odnosno kvintilijanskog tipa imitacije u kojem vrijedi načelo izbora i hibridiziranja (religioznog i amoroznog lirskog diskurza).