Search

The aim of this study was to establish and explain priorities for offensive baseliner tennis players in offence and defence. Based on the expertise performed by seven tennis experts, the relative importance coefficients in regard to offensive baseliner style were determined for eighteen overall performance evaluation criteria. From each given matrix, important coefficient vectors defined by each of the experts were calculated by means of the Geometric Mean Method and used to form an importance coefficient matrix for an offensive baseliner player. Vectors of the arithmetic means, and standard deviations were computed from the obtained indices. Top of the offensive hierarchical structure indicates that the quality of taking initiative in rallies and quality of first serve have very high importance (AM 0, 171 ; AM 0, 167) and quality of offensive forehand has high importance (AM 0, 140). Top of the defensive hierarchical structure indicates that the quality of second serve return has very high importance (AM 0, 192), and quality of defensive forehand, quality of baseline movement/defensive task, quality of defensive backhand and quality of first serve return have medium to high importance (AM 0, 159 ; AM 0, 149 ; AM 0, 147 ; AM 0, 136). The results of this research can be applied by coaches for the selection of the most efficient tactical solutions and the optimization of the training process among elite tennis players.

Problem elaboration: Whereas the official game statistics represent the player’s partial performance, the overall performance quality contains all factors of overall quality evaluated by experts. Therefore, it is essential to determine their opinion on the significance of coefficients for all the criteria which are defined with respect to a particular playing style in tennis. Intended purpose: The aim of this study was to establish and explain offence and defence priorities for elite serve-volley players. Approach: On the basis of expertise of seven tennis experts, this paper aims to determine the relative importance coefficients regarding serve- volley style of play for eighteen overall performance evaluation criteria. From each given matrix, importance coefficient vectors defined by each of the experts were calculated by means of the Geometric Mean Method and used to form an importance coefficient matrix for a serve-volley player. For this purpose, the vectors of arithmetic means and standard deviations were computed from the procured indices. Findings: The top of the offence hierarchical structure indicates that the first serve quality and the second serve quality have very high importance (AM 0.192 ; AM 0.166), whereas the net shots quality has high importance (AM 0.146). In addition, the top of the defence hierarchical structure indicates that the second serve return quality has very high importance (AM 0.229), the first serve return quality has high importance (AM 0.178), whereas the defence backhand quality has medium to high importance (AM 0.145). Conclusion: The study has defined defence and offence priorities for the servevolley style of play. The findings of this study can be implemented by coaches in their selection of suitable tactical solutions and the optimization of the training process among elite tennis players.

Osnovni cilj ovog istraţivanja je oblikovati kombinirani model procjene stvarne kvalitete vrhunskih tenisaĉa na temelju subjektivne procjene i objektivnih pokazatelja teniske igre. Prvi problem istraţivanja je utvrĊen pregledom dosadašnjih istraţivanja gdje je evidentiran nesklad izmeĊu trenera i znanstvenika prilikom definiranja dominantnih tipova motoriĉkog ponašanja. S obzirom na to da nije postojala empirijska podloga za podjelu tenisaĉa u adekvatne grupe, razliĉite klasifikacije izmeĊu struĉne i znanstvene literature su bile posve razumljive. Analizom pripadnosti pojedinom tipu motoriĉkog ponašanja utvrĊen je visok stupanj slaganja izmeĊu teniskih struĉnjaka koji su nezavisno jedan o drugome procjenjivali dominantni tip igraĉa. Moţe se zakljuĉiti da testovi imaju zadovoljavajuću objektivnost te da nova ITF literatura odgovara realnom stanju. U skladu s dobivenim rezultatima tenisaĉi su podijeljeni u ĉetiri skupine (servis volej igraĉ, defanzivni igraĉ s osnovne linije, ofenzivni igraĉ s osnovne linije, igraĉ cijelog terena). Kategorizacijom u razrede prema rangu i dobi utvrdila se uĉestalost entiteta u pojedinoj grupi, a meĊusobna povezanost se testirala pomoću χ2 testa. UtvrĊeno je da ne postoji znaĉajna povezanost objektivne kvalitete tenisaĉa i dominantnog stila igre dok izmeĊu igraĉke dobi i dominantnog stila igre te objektivne kvalitete tenisaĉa i igraĉke dobi postoji znaĉajna povezanost. U daljnjem tijeku istraţivaĉkog rada obradila se latentna struktura teniske igre na zemljanoj podlozi preko standardnih pokazatelja situacijske uĉinkovitosti kako bi se utvrdila njihova funkcionalna zavisnost te stekao potpuniji uvid u njihovu meĊusobnu interakciju. Izolirane latentne dimenzije imenovane su kao: razina kvalitete igre na drugom servisu, razina kvalitete igre na reternu, razina kvalitete brzine servisa, razina kvalitete igre na mreži, razina kvalitete igre na prvom servisu, razina kvalitete izravnih poena i razina kvalitete neprisiljenih pogreški. Nadalje, oblikovan je sustav za procjenu stvarne kvalitete vrhunskih tenisaĉa sastavljen od osam kriterijskih varijabli obrane i deset kriterijskih varijabli napada za sve tipove igraĉa. Eksperti su pokazali visok stupanj slaganja u procjeni vaţnosti kriterija za sve tipove tenisaĉa. U skladu s dobivenim rezultatima eksplicitno su opisane zadaće, sliĉnosti i razlike izmeĊu razliĉitih tipova s aspekta vaţnosti pojedinih kriterija. Na temelju utvrĊenih deskriptivnih pokazatelja te stupnja objektivnosti (intersubjektivnih slaganja) ekspertnih ocjena moguće je zakljuĉiti kako se za većinu kriterija metrijska svojstva (objektivnost i osjetljivost) podudaraju s njihovim koeficijentima vaţnosti pa je sukladno navedenome i predloţena struktura relevantnih kriterija za svaki tip igraĉa. Procjenom situacijskog uĉinka tenisaĉa putem objektivno mjerljivih faktora nisu se dobile sve potrebne informacije o ukupnoj stvarnoj kvaliteti pa se nametnulo pitanje: mogu li se objektivno mjerljivi i subjektivno procjenjivani faktori ujediniti u jedinstveni sustav? S obzirom na to da su dobiveni rezultati na temelju objektivnih pokazatelja imali zadovoljavajuću faktorsku i prognostiĉku valjanost, a dobiveni rezultati na temelju subjektivnih procjena pokazali vrlo visok stupanj slaganja teniskih struĉnjaka pojedinih kriterija prema svim tipovima igraĉa, oblikovan je kombinirani model procjene stvarne kvalitete tenisaĉa. Model se sastoji od 17 varijabli koje omogućavaju mjerenje cjelokupne uspješnosti igraĉa u natjecateljskim uvjetima, a predstavlja dosad najcjelovitiji sustav procjene ukupne stvarne kvalitete tenisaĉa. Neki kriteriji za subjektivnu procjenu cjelokupne uspješnosti su zamijenjeni odgovarajućim varijablama situacijskog uĉinka. Predloţeni novi metodološki pristup teniskoj igri nije konaĉan, nego se treba shvatiti kao polazišna toĉka za empirijsku provjeru i daljnja istraţivanja na temelju kojih će se model mijenjati i doraĊivati. U daljnjim istraţivanjima trebalo bi uz parametre situacijske uĉinkovitosti i sustava kriterija za procjenu stvarne kvalitete tenisaĉa obraditi pokazatelje kondicijskog potencijala kao i ĉimbenike psihosocijalnog statusa. Time bi se dobile relevantnije informacije za usmjeravanje i selekciju tenisaĉa, utvrĊivanje zadataka specifiĉnih za pojedini stil igre u cilju racionalnog upravljanja procesom sportske pripreme.

Osnovni cilj ovog istraţivanja je oblikovati kombinirani model procjene stvarne kvalitete vrhunskih tenisaĉa na temelju subjektivne procjene i objektivnih pokazatelja teniske igre. Prvi problem istraţivanja je utvrĊen pregledom dosadašnjih istraţivanja gdje je evidentiran nesklad izmeĊu trenera i znanstvenika prilikom definiranja dominantnih tipova motoriĉkog ponašanja. S obzirom na to da nije postojala empirijska podloga za podjelu tenisaĉa u adekvatne grupe, razliĉite klasifikacije izmeĊu struĉne i znanstvene literature su bile posve razumljive. Analizom pripadnosti pojedinom tipu motoriĉkog ponašanja utvrĊen je visok stupanj slaganja izmeĊu teniskih struĉnjaka koji su nezavisno jedan o drugome procjenjivali dominantni tip igraĉa. Moţe se zakljuĉiti da testovi imaju zadovoljavajuću objektivnost te da nova ITF literatura odgovara realnom stanju. U skladu s dobivenim rezultatima tenisaĉi su podijeljeni u ĉetiri skupine (servis volej igraĉ, defanzivni igraĉ s osnovne linije, ofenzivni igraĉ s osnovne linije, igraĉ cijelog terena). Kategorizacijom u razrede prema rangu i dobi utvrdila se uĉestalost entiteta u pojedinoj grupi, a meĊusobna povezanost se testirala pomoću χ2 testa. UtvrĊeno je da ne postoji znaĉajna povezanost objektivne kvalitete tenisaĉa i dominantnog stila igre dok izmeĊu igraĉke dobi i dominantnog stila igre te objektivne kvalitete tenisaĉa i igraĉke dobi postoji znaĉajna povezanost. U daljnjem tijeku istraţivaĉkog rada obradila se latentna struktura teniske igre na zemljanoj podlozi preko standardnih pokazatelja situacijske uĉinkovitosti kako bi se utvrdila njihova funkcionalna zavisnost te stekao potpuniji uvid u njihovu meĊusobnu interakciju. Izolirane latentne dimenzije imenovane su kao: razina kvalitete igre na drugom servisu, razina kvalitete igre na reternu, razina kvalitete brzine servisa, razina kvalitete igre na mreži, razina kvalitete igre na prvom servisu, razina kvalitete izravnih poena i razina kvalitete neprisiljenih pogreški. Nadalje, oblikovan je sustav za procjenu stvarne kvalitete vrhunskih tenisaĉa sastavljen od osam kriterijskih varijabli obrane i deset kriterijskih varijabli napada za sve tipove igraĉa. Eksperti su pokazali visok stupanj slaganja u procjeni vaţnosti kriterija za sve tipove tenisaĉa. U skladu s dobivenim rezultatima eksplicitno su opisane zadaće, sliĉnosti i razlike izmeĊu razliĉitih tipova s aspekta vaţnosti pojedinih kriterija. Na temelju utvrĊenih deskriptivnih pokazatelja te stupnja objektivnosti (intersubjektivnih slaganja) ekspertnih ocjena moguće je zakljuĉiti kako se za većinu kriterija metrijska svojstva (objektivnost i osjetljivost) podudaraju s njihovim koeficijentima vaţnosti pa je sukladno navedenome i predloţena struktura relevantnih kriterija za svaki tip igraĉa. Procjenom situacijskog uĉinka tenisaĉa putem objektivno mjerljivih faktora nisu se dobile sve potrebne informacije o ukupnoj stvarnoj kvaliteti pa se nametnulo pitanje: mogu li se objektivno mjerljivi i subjektivno procjenjivani faktori ujediniti u jedinstveni sustav? S obzirom na to da su dobiveni rezultati na temelju objektivnih pokazatelja imali zadovoljavajuću faktorsku i prognostiĉku valjanost, a dobiveni rezultati na temelju subjektivnih procjena pokazali vrlo visok stupanj slaganja teniskih struĉnjaka pojedinih kriterija prema svim tipovima igraĉa, oblikovan je kombinirani model procjene stvarne kvalitete tenisaĉa. Model se sastoji od 17 varijabli koje omogućavaju mjerenje cjelokupne uspješnosti igraĉa u natjecateljskim uvjetima, a predstavlja dosad najcjelovitiji sustav procjene ukupne stvarne kvalitete tenisaĉa. Neki kriteriji za subjektivnu procjenu cjelokupne uspješnosti su zamijenjeni odgovarajućim varijablama situacijskog uĉinka. Predloţeni novi metodološki pristup teniskoj igri nije konaĉan, nego se treba shvatiti kao polazišna toĉka za empirijsku provjeru i daljnja istraţivanja na temelju kojih će se model mijenjati i doraĊivati. U daljnjim istraţivanjima trebalo bi uz parametre situacijske uĉinkovitosti i sustava kriterija za procjenu stvarne kvalitete tenisaĉa obraditi pokazatelje kondicijskog potencijala kao i ĉimbenike psihosocijalnog statusa. Time bi se dobile relevantnije informacije za usmjeravanje i selekciju tenisaĉa, utvrĊivanje zadataka specifiĉnih za pojedini stil igre u cilju racionalnog upravljanja procesom sportske pripreme.

Cilj ovog istraživanja je utvrditi povezanost između fizičkog aktiviteta i biotičkih motoričkih znanja kod školske djece u dobi od deset godina. Uzorak ispitanika je sačinjavalo 36 djece (24 dječaka i 12 djevojčica), u trećem razredu osnovne škole. Na osnovi rezultata korelacijske analize može se konstatirati da ne postoji značajna povezanost sedentarnog i organiziranog fizičkog aktiviteta s biotičkim motoričkim znanjima. Uzrok izostajanja značajne povezanosti između organiziranog fizičkog aktiviteta i biotičkih motoričkih znanja se vjerojatno mogu tražiti u nemjerenju kvalitete fizičke aktivnosti. Naime, pretpostavlja se kako je puno važnija kvaliteta fizičke aktivnosti od količine fizičkog aktiviteta. Ni količina sedentarnih aktivnosti nije bila značajno povezana s biotičkim motoričkim znanjima. U budućim istraživanjima trebalo bi analizirati cjelodnevni aktivitet djece, a ne samo organizirani fizički aktivitet. Vjerojatno bi se na taj način dobile pouzdanije informacije o fizičkom aktivitetu. Rezultati ovog istraživanja biti će od koristi prilikom planiranja, programiranja i kontrole nastavnog procesa u kineziološkim aktivnostima.

Cilj je ovog istraživanja utvrditi i objasniti razlike između desetogodišnjih dječaka i djevojčica u biotičkim motoričkim znanjima. Istraživanje je provedeno na uzorku od 37 djece (24 dječaka i 13 djevojčica), u trećem razredu osnovne škole. Uzorak varijabli su sačinjavale dvije varijable za procjenu morfoloških karakteristika (tjelesna visina i masa tijela), te četiri varijable za procjenu biotičkih motoričkih znanja u vidu manipulacije objektima, savladavanja prepreka, savladavanja otpora i savladavanja prostora. U okviru obrade podataka napravljena je deskriptivna statistika i univarijantna analiza varijance. Rezultati koeficijenata korelacije (F) i razine značajnosti (p) između desetogodišnjih dječaka i djevojčica u morfološkim karakteristikama i biotičkim motoričkim znanjima ukazuju kako nije moguće utvrditi statistički značajnu razliku u većini analiziranih varijabli. Značajna se razlika između desetogodišnjih dječaka i djevojčica nalazi samo u visini tijela i u varijabli za procjenu biotičkih motoričkih znanja u vidu savladavanja otpora. Razlozi razlika između desetogodišnjih dječaka i djevojčica u varijabli za procjenu biotičkih motoričkih znanja u vidu savladavanja otpora se vrlo vjerojatno mogu tražiti u razlikama rasta i razvoja kao i u odabiru fizičkog aktiviteta kod dječaka gdje prevladavaju sportske igre s loptom u čijim se sadržajima značajnije nailaze aktivnosti savladavanja otpora, dok kod djevojčica prevladavaju monostrukturalne i konvencionalne aktivnosti koje ne zahtijevaju aktivnosti savladavanja otpora.

The aim of the study was to assess the correlation among particular tennis game elements and match outcomes specifically at Wimbledon and Roland Garros tournaments 2009. Study results showed the winners to differ statistically significantly from the losers in total sample including players from both tournaments in all variables except for those describing service speed. Like the sample in total, the winners at Wimbledon were superior in all variables, which was most pronounced in the percentage of points won to the opponent's service, percentage of points won by first and second service, percentage of break points, percentage of net points, and number of aces and winners. The winners at Roland Garros may be efficient due to the high quality of play to their own and the opponent's service. In conclusion, Wimbledon winners are characterized by the variables related to service which the players rely on, while Roland Garros winners are characterized by baseline play predominated by basic strokes.

The aim of the study was to determine morphological characteristics of elite water polo players. In a sample of 121 water polo players, the structure of a set of 23 morphological space variables was determined by use of factor analysis, followed by determination of differences between all pairs of playing positions in the manifest morphological space by use of Post Hoc analysis. Factor structure indicated the presence of four basic superior latent dimensions responsible for directly measurable manifestations of morphological parameters: first component acting as a general mechanism of growth and development ; second component being bipolar, at one pole almost exclusively determined by adipose tissue, and on the other pole by longitudinal skeletal growth ; third component differentiating longitudinal skeletal growth accompanied by subcutaneous adipose tissue from muscle mass development and transverse skeletal growth ; and fourth component mostly differentiating transverse skeletal development relative to longitudinal skeletal development. Oblimin transformation of the main components was employed to define the factor of circular dimensionality, factor of subcutaneous adipose tissue, factor of longitudinal skeleton dimensionality, and factor of transverse skeleton dimensionality. Results of obtained by the analysis of variance (ANOVA) and homogenization of playing positions in water polo for each individual variable upon Post Hoc analysis yielded significant differences both within and between groups in all anthropometric variables except for the variable of triceps skinfold. Statistically significant differences were recorded between two groups of playing positions, i.e. centers and backs versus goalkeepers, wingers and outside forwards. Significant differences were found between water polo players playing at center and back positions, characterized by higher values of all measures of longitudinal and transverse skeleton dimensionality in comparison with water polo players playing at other positions (goalkeepers, wingers and outside forwards). Significant differences were observed according to body mass and volume between water polo players playing at center position, characterized by considerably higher values of all measures in comparison with water polo players at other positions, and between centers and backs versus other positions according to body weight, chest circumference and forearm circumference. Considering subcutaneous adipose tissue, skinfold variable was significantly more pronounced in water polo players playing at center position than in those playing at other positions.

Prvi cilj ovog rada je utvrditi razlike u nekim antropološkim obilježjima između dječaka i djevojčica predškolske dobi. Drugi cilj ovog rada je utvrditi razlike u nekim antropološkim obilježjima između sportaša i nesportaša predškolske dobi. Na osnovi obavljenih analiza i dobivenih rezultata može se zaključiti da u motoričkom prostoru analiziranih varijabli, s obzirom na spol i usmjerenost na fakultativnu sportsku aktivnost, između dječaka i djevojčica predškolskog uzrasta kronološke dobi 6 godina ne postoje statistički značajne razlike u vidu eksplozivne snage, repetativne snage, fleksibilnosti, koordinacije i ravnoteže, dok morfološkom prostoru jedina statistički značajna razlika postoji u visini tijela između skupine sportaša i nesportaša. Rezultati ovog istraživanja ukazuju na mogućnost organizacije zajedničke tjelesne aktivnosti dječaka i djevojčica u vrtićima i sportskim klubovima, a predstavljaju inicijalnu osnovu u praćenju i provjeravanju stanja antropološkog statusa analiziranih skupina ispitanika. Istraživanje nameće potrebu longitudinalnog praćenja razlika u navedenim antropološkim obilježjima analiziranih skupina ispitanika.

Istraživanje je imalo za cilj utvrditi morfološke značajke vrhunskih vaterpolista. U tu svrhu na uzorku od 121 vaterpolista primjenom faktorske analize utvrđena je struktura skupa od 23 varijable morfološkog prostora, a zatim su u manifesnom morfološkom prostoru primjenom Post hoc analize utvrđene razlike između svih parova pozicija (uloga u igri). Faktorska struktura je pokazala kako su prisutne četiri osnovne nadređene latentne dimenzije odgovorne za izravno mjerljive manifestacije morfologijskih parametara. Prva komponenta se ponaša kao generalni mehanizam rasta i razvoja ; druga je bipolarna, te je na jednom polu određena gotovo isključivo masnim tkivom, a na suprotnom rastom skeleta u dužinu ; treća komponenta diferencira rast skeleta u dužinu, što prati potkožno masno tkivo, od razvoja mišićne mase i rasta skeleta u širinu, dok četvrta komponenta uglavnom diferencira rast skeleta u širinu u odnosu na rast skeleta u dužinu. Oblimin transformacijom glavnih komponenata definirani su: faktor cirkularne dimenzionalnosti, faktor potkožnog masnog tkiva, faktor longitudinalne dimenzionalnosti skeleta i faktor transverzalne dimenzionalnosti skeleta. Rezultati analize varijance (ANOVA) i homogenizacija pozicija u igri vaterpola za svaku pojedinu varijablu nakon Post hoc analize su pokazali kako postoje značajne razlike unutar skupina, kao i između skupina u svim antropometrijskim varijablama osim u varijabli kožni nabor nadlaktice. Statistički značajno se razlikuju dvije grupacije uloga u igri: centri i bekovi na jednoj strani, te golmani, krila i vanjski igrači na drugoj strani. Utvrđene su značajne razlike između vaterpolista koji igraju na poziciji centra i beka sa znatno više izraženim svim mjerama longitudinalne i transverzalne dimenzionalnosti skeleta od vaterpolista koji igraju na ostalim pozicijama (golmani, krila i vanjski). U odnosu na volumen i masu tijela utvrđene su značajne razlike između vaterpolista koji igraju na poziciji centra sa znatno više izraženim svim mjerama od vaterpolista koji igraju na ostalim pozicijama, kao i značajne razlike između centra i beka i ostalih pozicija u težini tijela, opsegu prsnog koša i opsegu podlaktice. U odnosu na potkožno masno tkivo utvrđeno je da su ko`ni nabori značajno više izraženi kod vaterpolista koji igraju na poziciji centra od vaterpolista koji igraju na ostalim pozicijama.

Svrha ovoga rada je objasniti i utvrditi utjecaj faktora na strategiju planiranja u triatlonu. Triatlon se smatra jednim od najzahtjevnijih sportova današnjice, prvenstveno zbog svojih fizičkih i psihičkih zahtjeva. Strategija tempiranja predstavlja važnu komponentu triatlona, kojoj je cilj odrediti optimalnu raspodjelu brzine i utroška energije. Na odabir pojedine strategije utječu mnogobrojni faktori kao što su udaljenost, tranzicija, dob, dinamika utrke, te vanjski faktori. Podaci su prikupljeni putem upitnika provedenom na devet aktivnih triatlonaca koji su rangirali važnost svakog faktora na redoslijednoj skali od 1 do 5. Rezultati pokazuju da tranzicija u triatlonu ima najmanji utjecaj na strategiju tempiranja, udaljenost najveći, dok ostali faktori ukazuju na podjednaku važnost. Iako su provedena brojna istraživanja u laboratorijskim uvjetima, potrebna su daljnja istraživanja za vrijeme utrke. The aim of this paper is to explain and determine the influence of factors on the planning strategy in triathlon. Triathlon is considered as one of the most demanding sports nowadays, primarily due to its physical and mental requirements. Pacing strategy is an important component of triathlon, which aims to determine the optimal distribution of speed and energy consumption. The choice of a particular strategy is influenced by many factors, such as distance, transition, age, race dynamics and external factors. Data were collected through a questionnaire conducted on nine active triathletes who ranked the importance of each factor on a scale of 1 to 5. The results show that triathlon transition has the least impact on pacing strategy, distance the greatest, while other factors indicate equal importance. Although numerous studies have been conducted in the laboratory, further research is needed during the race.

Kondicijska priprema sportaša ima veliku ulogu u prevenciji od ozljeda. Treneri i sportaši uvijek tragaju za najboljim i najsuvremenijim metodama koje će pomoći poboljšati kondicijsku spremu sportaša, ali i pomoći u prevenciji od ozljeda. U uvodnom dijelu ovog rada dotaknuto je sanjkanje kao olimpijski sport, objašnjene su najčešće ozljede koje se javljaju u zimskim sportovima te važnost same prevencije. Sukladno navedenom, provelo se istraživanje među vrhunskim kondicijskim trenerima o važnosti programa u prevenciji od ozljeda. Htjeli smo utvrditi da li postoji možda hijerarhija programa koje smo pronašli u literaturi. Naime, programi propriocepcije, jakosti i snage te fleksibilnosti su najčešće istraživani kao programi prevencije, stoga su ponuđeni našim ekspertima koji ih provode u svakodnevnom radu s olimpijskim sanjkašima. Rezultati ovog istraživanja nam ukazuju da nema signifikantnih razlika u programima prevencije. Naime, kondicijski treneri trebali bi u svrhu prevencije od ozljeda koristiti mix programa propriocepcije, jakosti i snage te fleksibilnosti jer zasigurno samo jedan program ne daje učinke kao simbioza navedenih programa., Strength and conditioning training of athletes plays a major role in injury prevention. Coaches and athletes are always looking for the best and most modern methods that will help in improving athletes results, but also help in preventing injuries. In the first part of this paper we explained luge as an Olympic sport, the most common injuries that occur in winter sports and the importance of the injury prevention. Accordingly, a survey was conducted among top strength and conditioning coaches on the importance of injury prevention programs. We wanted to determine if there might be a hierarchy of programs we found in the literature. Namely, programs of proprioception, strength and power and flexibility are most often researched as prevention programs, therefore they are offered to our experts who implement them in their daily work with Olympic lugers. The results of this research suggests that there is no significant difference in prevention programs. Namely, strength and conditioning coaches should use a mix of programs of proprioception, strength and power and flexibility for the purpose of injury prevention, because certainly only one program will not give effects as will the symbiosis of the mentioned programs.

U tenisu, tijekom godina treniranja, igrači teže razvijanju stila igre temeljeći tehniku i taktiku na svojim, određenim fizičkim, motoričkim i mentalnim karakteristikama. Cilj je biti brži, bolji, jači. Preduvjeti za to su fizička sprema, mentalna snaga, ali prije svega što bolja usvojenost optimalne teniske tehnike koja igraču omogućuje igranje s manje napora i sprječava povrede. Nakon kratkog pregleda promjena koje su se dogodile u tenisu tijekom vremena, cilj ovog rada je objasniti strukturu izvođenja teniskih udaraca i detaljno opisati biomehaničke principe, biomehaniku osnovnih udarca modernog tenisa, pojedinačno, kroz zahvate i faze udaraca. Nadalje su sistematizirani ključni elementi biomehanike udaraca koji su zaslužni za postizanje velike brzine reketa u trenutku udarca te tako i brzine loptice. Iako se igračima udarci razlikuju, ipak svi zadovoljavaju biomehaničke principe koji su neophodni kako bi udarac bio siguran, precizan i jak, te kako bi u opetovanim pokretima mogućnost povrede bila svedena na minimum. Ispravljanjem grešaka u tehnici izvođenja udarca igraču se omogućava sa što manje energije proizvesti što efikasniji udarac. Pri tome je jako važno da se u korekcijama treneri fokusiraju na bitne dijelove pokreta koji će dovesti do učinkovitosti udarca, a da ne gube vrijeme na ispravljanje individualnog stila., In tennis, over the years of coaching, players strive to develop a style of play based on technique and tactics on their own, certain physical, motor and mental characteristics. The goal is to be faster, better, stronger. Prerequisites for this are physical fitness, mental strength, but above all better adoption of the optimal tennis technique that allows the player to play with less effort and prevent injuries. After a brief overview of the changes that have occurred in tennis over time, the aim of this paper is to explain the structure of tennis strokes and describe in detail the biomechanical principles, biomechanics of basic strokes of modern tennis, individually, through procedures and stages of strokes. Furthermore, the key elements of impact biomechanics are systematized, which are responsible for achieving the high speed of the racket at the moment of impact and thus the speed of the ball. Although the players' shots differ, they all meet the biomechanical principles that are necessary for the blow to be safe, precise and strong, and for the possibility of injury to be minimized in repeated movements. By correcting mistakes in the technique of performing the blow, the player is enabled to produce the most efficient blow with as little energy as possible. In doing so, it is very important that in corrections, coaches focus on the essential parts of the movement that will lead to the effectiveness of the stroke, without wasting time on correcting the individual style.

Pregledom literature utvrđeno je da ne postoje longitudinalna istraživanja koja se bave proučavanjem cjelokupne karijere sportaša. U ovome radu naglasak je stavljen na postsportsku karijeru te samu problematiku koja se javlja prestankom aktivnog bavljenja sportom. Prvi dio rada opisuje tri kategorije (kulturalne dimenzije, sustav blagostanja te društvenoekonomsku situaciju) povezane sa sportskom mirovinom. Drugi dio rada opisuje tri mezo kategorije (elitni sportski sustav, dualno okruženje te karijerske programe) povezane sa sportskom mirovinom. U trećem dijelu opisane su karakteristike individualca, okruženja kao i razlozi prekida sportske karijere. Zanimljivo je vidjeti načine na koje se uspješne elitne sportaše slavi u pojedinim zemljama pa se postavlja pitanje: jesu li elitni sportaši posebne osobe kojima je potreban drugačiji tretman? Istraživanja upućuju da se proces umirovljenja povezuje sa smanjenjem kontrole, sniženim samopoštovanjem i općim smanjenjem zadovoljstva u životu. Sportaši na vrhunskoj razini nisu imuni na negativne posljedice umirovljenja, dapače, podložniji su traumama prilikom umirovljenja. Autori prikazuju depresivnost i anksioznost kao česte pojave prilikom privikavanja na prijelaz iz aktivnog bavljenja sportom u sportsku mirovinu. Odluka profesionalnog sportaša da ode u sportsku mirovinu može biti višestrana, međutim tri kategorije (umirovljenje vezano uz dob, umirovljenje vezano uz ozljede te umirovljenje kao aktivna odluka) se spominju kao najčešće. Švicarski model koji nudi karijersko savjetovanje sportašima (koji su aktivni, umirovljeni ili u postupku umirovljenja) te podršku u pronalasku pripravništva ili posla, čini se vrlo mudar način rješavanje tranzicije nakon završene sportske karijere. S druge strane, danski model koji se temelji na stvaranju obrazovnih mogućnosti kako bi elitni sportaši mogli kombinirati akademsku i sportsku karijere čini se najprimjereniji. Opći sustav blagostanja te snažna ideja jednakosti po pitanju blagostanja preslikala se i na sport. Mnogi pozitivni primjeri izneseni u ovom radu mogu biti vodilja hrvatskom modelu u rješavanju problematike tranzicije profesionalnih sportaša iz vrhunskog sporta u njihovu drugu karijeru. By reviewing the literature, it has been found that there are no longitudinal researches dealing with the study of the entire career of athletes. In this paper, the emphasis is placed on the post-sports career and the issues that may occur after the end of an active sport career. First part of the paper describes three categories (cultural dimensions, welfare system and socioeconomic situation) related to the sport retirement. The second part of the paper describes three mezzo categories (elite sport system, dual environment and career programs) related to the sport retirement. The third part describes the characteristics of the individual, its environment, as well as reasons for the end of an active career.It is interesting to see the patterns through which successful and elite athletes are celebrated in certain countries, so the question arises: are elite athletes’ special people which need different treatment? This research suggests that the process of retirement is commonly related and very often generates decreased control, lowered self-esteem and general decrease in life satisfaction of an elite athlete. Top-level athletes are not immune to negative impacts of retirement, on the contrary, they are more prone to traumas during retirement. The authors present depression and anxiety as common traits that might emerge during transition period, namely leaving the active sport and entering into sport retirement. The decision of a professional athlete to retire can be caused by various reason, however three categories (retirement related to age, retirement related to injuries and retirement as an active decision) are mentioned as the most common. The Swiss model, which offers career counseling to athletes (who are active, retired or in the process of retiring) and support in finding an internship or job, seems to be a very wise way to solve the transition after the end of a sports career.On the other hand, the Danish model based on creating educational opportunities so that elite athletes can combine academic and sports careers seems to be the most appropriate one. The general welfare system, and the strong idea of equality in terms of well-being is also applicable to the sport. Many positive examples presented in this paper can be used as a guidance for the Croatian model, especially in solving the problem of transition of professional athletes from the elite sports to their second career.