Search

Ljudi su u naravi odnosna bića. U tome smislu, odnosi pružaju značenje i svrhu ljudskim životima, omogućujući im ispunjavanje temeljnih potreba za pripadanjem, oblikujući načine na koje određuju sami sebe i druge. Osim toga, odnosi imaju i „dodatnu“ vrijednost jer omogućuju ljudima postići ono što oni sami nikada ne bi mogli. Uostalom, neke se osnovne potrebe ne mogu steći niti doseći niti na jedan drugi način nego kroz odnose s drugima. Ipak, odnosi su iznimno složena “stvar” te su bremeniti mnogobrojnim proturječnostima. Odnose između dvoje ljudi bismo danas mogli označiti s tri središnje metafore ; one susreta (encounter), ugovora (contract) i razmjene (exchange). Prevladavajuća metafora odnosa u suvremenome svijetu je ona razmjene. Ona, barem u načelu, omogućuje pravičnu i pravednu uzajamnost razmjene različitih dobara, a temeljni se na razumnosti odluka svih dionika odnosa. Utoliko, ona se tiče prvenstveno odnosa između stranaca koji takvima namjeravaju (ili mogu) i ostati. Metafora ugovora označava odnos koji se temelji na međusobno dogovorenim uvjetima uzajamnosti, a može se temeljiti ili na međusobnom poštivanju ili na prihvaćanju zajedničkih težnji. Ona se tiče prvenstveno odnosa među strancima u potrazi za učinkovitim zajedničkim polazištem (ili odredištem). Metafora odnosa kao susreta označava odnos kojime se nastoji prevladati drugost (ili stranost) onog drugoga. Utoliko, ona teži proširenoj vrsti uzajamnosti (uključenosti, razumijevanja, vrijednosti, očekivanja i utjecaja) koja suštinski mijenja uključene dionike. Prema ovom shvaćanju, kroz druge postajemo oni koji i kakvi jesmo. Medicina je neizbježno upućena na odnose, a središnji odnos u tome smislu je povjerenički (fiduciary) odnos između pacijenta i liječnika. Jedina ispravna metafora ovog središnjeg, uspostavnog odnosa medicine jest ona susreta, čiji se etos temelji na prihvaćanju istine drugoga kao onoj koja se stalno iznova otvara, koja je u suštini neizvjesna i nedokučiva. Ipak, u suvremenim okolnostima takvo shvaćanje ovog odnosa je ugroženo upravo zahtjevima, nerijetko nametnute, uzajamnosti koja se tiče sve većeg broja (i vrste), pozvanih i nepozvanih, sudionika (onih kojih se isti odnos na već neki način tiče ili pak u njemu imaju određenog uloga).

Raspoložive farmakološke i psihosocijalne metode još uvijek kod velikog broja pacijenata ne dovode do zadovoljavajućih rezultata za oboljele od shizofrenije. Brojna istraživanja i kliničko iskustvo upućuju da bi grupna psihoterapija mogla pomoći u poboljšanju ishoda liječenja, stoga je važno istražiti ovo područje kako bi se mogli definirati standardi za psihijatrijsku praksu. Hipoteza našeg istraživanja bila je da su bolesnici oboljeli od shizofrenije liječeni GSP i farmakoterapijom rjeđe su rehospitalizirani tijekom prvih 12 mjeseci nakon otpusta, nego bolesnici oboljeli od shizofrenije liječeni samo farmakoterapijom. Za potrebu provjere te hipoteze proveli smo unicentičnu, randomiziranu kontroliranu, nezaslijepljenu studiju u Zavodu za integralnu psihijatriju I Klinike za psihijatriju Vrapče tijekom 2015. i 2016. godine. Protokol istraživanja odobrila su Etička povjerenstva Klinike za psihijatriju Vrapče i Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. U istraživanje smo uključili 121 bolesnika pa ih 60 nasumično podijelili u skupinu liječenu GSP i standardnom farmakoterapijom, a 60 u skupinu liječenu samo standardnom farmakoterapijom. Nismo potvrdili učinak GSP na rjeđe rehospitalizacije tijekom prvih 12 mjeseci niti na kvalitetu života tri mjeseca nakon završetka intervencije. Potvrdili smo učinke GSP na smanjivanje težine pozitivnih simptoma shizofrenije, ali moguće čak i nepovoljne učinke na negativne psihotične simptome, na autistične simptome te na simptome uzbuđenja. Rezultati upućuju na potrebu uvođenja protokola za provođenje kratke bolničke psihoterapije koji bi uključio ciljeve i postupke koji će potaknuti procese ego osnaženja., Therapies for schizophrenia available today are unsatisfactory in a relatively large number of patients. Group supportive, psychodynamically oriented psychotherapy is a relatively affordable intervention of lower cost and duration and could be used as adjunctive therapy to standard psychopharmaceutical therapy and other psychotherapeutic methods. The hypothesis of our study was that patients with schizophrenia treated with GSP and pharmacotherapy were less likely to be rehospitalized during the first 12 months after discharge than patients with schizophrenia treated with pharmacotherapy alone. To test this hypothesis, we conducted a unicentric, randomized controlled, non-blinded study at the Department of Integral Psychiatry and the Clinic for Psychiatry Vrapče during 2015 and 2016. The study protocol was approved by the Ethics Committees of the Clinic for Psychiatry Vrapče and the Faculty of Medicine, University of Zagreb. We included 121 patients in the study, and randomly allocated 60 of them into the group treated with GSP and standard pharmacotherapy, and 60 into the group treated with standard pharmacotherapy only. We did not confirm the effect of GSP on less frequent rehospitalizations during the first 12 months, nor on quality of life three months after the end of the intervention. We confirmed the effects of GSP on reducing the severity of positive symptoms of schizophrenia, but possibly even adverse effects on negative psychotic symptoms, on autistic symptoms, and on arousal symptoms.

U radu se opisuje kako grupna psihoterapija za pacijente s psihozom pruža mogućnost edukacije i savjetovanja za bolje korištenje mehanizama prilagodbe za suočavanje s dugotrajnim poremećajem i stigmatizacijom te poteškoćama u socijalnom funkcioniranju.

Objective: The functional remission or recovery of schizophrenia patients is a challenging task which relies on pharmacotherapy but also on the timing of psychotherapy and other therapeutic interventions. The study aimed to assess the difference in strength and structure of symptoms networks between early and late phase schizophrenia. Our secondary objective was to check whether the overall, positive, negative, and general symptoms severity change over the course of treatment and disorder. Methods: This nested cross-sectional analysis combined the samples from two studies performed during 2014-2016 at University 􀀳􀁖􀁜􀁆􀁋􀁌􀁄􀁗􀁕􀁌􀁆􀀃􀀫􀁒􀁖􀁓􀁌􀁗􀁄􀁏􀀃􀀹􀁕􀁄􀁓􀃾􀁈􀀏􀀃􀀽􀁄􀁊􀁕􀁈􀁅􀀏􀀃􀀦􀁕􀁒􀁄􀁗􀁌􀁄􀀃􀁒􀁑􀀃􀁗􀁋􀁈􀀃􀁆􀁒􀁑􀁖􀁈􀁆􀁘􀁗􀁌􀁙􀁈􀀃􀁖􀁄􀁐􀁓􀁏􀁈􀀃􀁒􀁉􀀃􀁐􀁈􀁑􀀃􀀖􀀓-60 years old diagnosed with schizophrenia, 85 of 􀁗􀁋􀁈􀁐􀀃 􀁌􀁑􀀃 􀁗􀁋􀁈􀀃 􀁈􀁄􀁕􀁏􀁜􀀃 􀀋􀂔􀀘􀀃 􀁜􀁈􀁄􀁕􀁖􀀃 􀁉􀁕􀁒􀁐􀀃 􀁇􀁌􀁄􀁊􀁑􀁒􀁖􀁌􀁖􀀌􀀏􀀃 􀁄􀁑􀁇􀀃 􀀔􀀗􀀖􀀃 􀁌􀁑􀀃 􀁗􀁋􀁈􀀃 􀁏􀁄􀁗􀁈􀀃 􀁓􀁋􀁄􀁖􀁈􀀃 􀁒􀁉􀀃 􀁗􀁋􀁈􀀃 􀁌􀁏􀁏􀁑􀁈􀁖􀁖􀀑􀀃 􀀷􀁋􀁈􀀃 􀁖􀁗􀁘􀁇􀁜􀀃 􀁚􀁄􀁖􀀃 􀁉􀁘􀁑􀁇􀁈􀁇􀀃 􀁅􀁜􀀃 􀁗􀁋􀁈􀀃 􀁓􀁕􀁒􀁍ect: "Biomarkers in schizophrenia - integration of complementary methods in longitudinal follow up of FEP patients". Results: Median (IQR) age of the participant in the early phase was 36 (32-45) years and in the late phase 44 (38-49) years. Patients in the early phase had significantly higher odds for being in the symptomatic remission compared to the patients in the latephase schizophrenia (OR=2.11; 95% CI 1.09-4.09) and had 10% less pronounced negative symptoms. The global strength, density, and structure of the symptoms network were not significantly different between the two study groups. Conclusions: Negative symptoms severity change with the course of illness and differ from the early to the late phase of schizophrenia. However, the overall network of psychotic symptoms is relatively stable, and overall strengths or density and the partial relationship between particular symptoms do not change significantly. The observed worsening of negative symptoms is probably at least partially caused by the lack of clear guidelines and effective treatment options aimed specifically toward negative symptoms.

Objectives: The mPIVAS study is designed to assess efficacy of Android smart-phone application PsyLOG in monitoring and controlling side-effects of antipsychotics (SEA). Background and aims: Monitoring of SEA is often subjective, depending on ad-hoc reporting from patients (and their care- givers) and frequently leads to prolonged duration of SEA and possible therapy discontinuation. We constructed this randomized control trial aiming to test the use of mobile technology in improvement of monitoring of SEA. Materials and methods: Patients diagnosed with schizophrenia spectrum disorder treated with antipsychotics for up to five years will be recruited from five Croatian psychiatric hospitals and randomized to three groups differentiated by SEA monitoring method: PsyLOG application, GASS questionnaire and standard monitoring. Additional assessment will include questionnaires for therapeutic alliance and quality of life. During the three-month follow-up period, participants will be assessed after one and after three months from baseline. Results: We plan to recruit 65 patients per group (80% power with expected ≤15% of drop out and missing data). We plan to analyze the differences between three groups in the proportion of patients whose antipsychotic treatment was modified in any way due to side effects and the median time for it, changes in therapeutic alliance and patients’ quality of life. Conclusions: Identifying effective measures for monitoring of SEA could contribute to patients’ health, quality of life and adherence by improving their knowledge about pharmacotherapy, recognition of side-effects and involvement in their treatment, as well as to help clinicians in choosing more appropriate medications.

Pacijentica M.M., rođena 1980. godine, po zanimanju NKV radnica, nezaposlena, udana, majka četvero malodobne djece, primljena je na prvo psihijatrijsko liječenje zbog pogoršanja psihičkog stanja uz postavljenu sumnju na psihotičnu dekompenzaciju. Radi se o pacijentici koja je primarno intelektualno insuficijentna (u lakšem stupnju) te je od 2014. g. u tretmanu neurologa zbog MELAS sindroma. Sindrom MELAS je rijedak multisustavni mitohondrijski poremećaj kojeg obilježavaju mitohondrijska encefalopatija, miopatija, laktična acidoza i ponavljajuće epizode napadaja koji nalikuju moždanom udaru. Po dolasku na Odjel pacijentica je pri svijesti, spaciotemporalno dezorijentirana, u ostalim pravcima uredno, na postavljena pitanja daje kratke, uglavnom neprimjerene odgovore. Psihomotorno diskretnije povišena, afektivno slabije modulirana, bez značajnijeg otklona osnovnog raspoloženja, reducimih voljno-nagonskih dinamizama. Misaoni duktus je formom sasvim pojednostavljen, kliničkom slikom dominira primarna deterioracija kognitivno- mnestičkih funkcija uz dezorganizirano ponašanje. Heteroanamnestički podaci govore u prilog povremenih psihotičnih (dominantno paranoidnih) dekompenzacija uz početak pogoršanja psihičkog stanja dva mjeseca prije hospitalizacije. Prvih dana boravka u bolnici intenzivno je opservirana (bez uvođenja antipsihotika u terapiju). U psihičkom statusu klinički nije nađeno elemenata koji bi nedvojbeno zadovoljili kriterije psihotične dekompenzacije, već se stekao dojam da je pogoršanje psihičkog stanja bilo uvjetovano psihoorganitetom kod osobe primarno nižeg intelektualnog potencijala. Uz ordinirane minimalne doze klonazepama (0, 5-1 mg uvečer), psihoterapijski suport te uključivanje u socioterapijski progam Odjela dolazi do stabilizacije psihičkog stanja, pacijentica postaje primjerenog ponašanja, mirna, afektivno topla, ojačanih voljno-nagonskih dinamizama te se u poboljšanom stanju otpušta kući. Na zadnji ambulantni pregled donosi nalaz kontrole nadležnog neurologa u kojem se bilježi pogoršanje nalaza MR-a mozga u smislu progresije hiperintenziteta supkortikalno i kortikalno obostrano temporalno te lijevog okcipitalnog i parijetalnog režnja. I klinički je razvidna progresija deterioracije kognitivno-mnestičkih i konativnih funkcija, a pacijentica sve više zakazuje na planovima i osobnog i obiteljskog funkcioniranja te je zamjetna veća ovisnost o suprugu od kojeg se doznaje da je i njihov desetogodišnji sin recentno hospitaliziran pod sličnom kliničkom slikom kao naša pacijentica i s postavljenom sumnjom na istu dijagnozu. MELAS sindrom je stanje koje pogađa brojne organe, a osobito mozak, živčani sustav i mišiće. Ne postoji terapija koja bi spriječila progresiju simptoma.