Search

UVOD: Istraživanjem cirkonijeva dioksida i njegovoj sve većoj primijeni u dentalnoj medicini, prvenstveno u dentalnoj protetici, otkriven je i njegov osteointegracijski potencijal. Prednost upotrebe cirkonijeva dioksida kao materijala za izradu dentalnih implantata proizlazi iz bijele boje samog materijala kako bi se izbjeglo potencijalno sivo prosijavanje titana prilikom postavljanja implantata u estetskoj zoni u slučajevima kada je stanjena bukalna stjenka alveolarnog grebena i tanak biotip gingive. Glavni nedostatak implantata od cirkonijeva dioksida predstavlja njihov dizajn kao jednokomponentnih implantata. Jednokomponentni implantati imaju nadogradnju izrađenu od istog komada i materijala kao i sam implantat te nema spoja između implantata i nadogradnje što ograničava fleksibilnost prilikom protetske opskrbe. Zbog navedene protetske nefleksibilnosti postava implantata s kirurške strane mora biti u precizno planirana kako bi se mogao izraditi adekvatan protetski rad. PRIKAZ SLUČAJA: Daljnjim razvojem implantata od cirkonijeva dioksida na tržištu odnedavno postaju dostupni dvokomponentni implantati koji omogućavaju gotovo identična protetska rješenja titanskim implantatima. Njihov nedostatak leži u većim dimenzijama samih implantata kako bi stjenka na spoju implantata i nadogradnje, u većini slučaja izrađene od titana, mogla podnijeti stres produciran žvačnim silama. Dodatni nedostatak je i povećana cijena implantata u odnosu na titanske.U prikazu slučaj biti će prikazano postavljanje dvokomponentnog cirkonskog implantata Straumann® PURE Ceramic Implant (Institut Straumann AG, Basel, Switzerland) na poziciju lateralnog inciziva pomoći kirurške vodilice. ZAKLJUČAK: Implantati izrađeni od cirkonijeva dioksida predstavljaju glavnu alternativu češće korištenim titanskim dentalnim implantatima.

Cilj je prikazati dugoročno praćenje slučaja nadoknade gubitka jednog zuba nakon regeneracije opsežnog koštanog defekta pomoću Khouryeve tehnike i implantoprotetske rehabilitacije. Materijali i metode: Prikazan je slučaj pacijentice, pušača, kod koje je došlo do nastanka koštanog defekta nakon vertikalne frakture korijena zuba. Zbog opsežnog koštanog defekta prvo je regeneriran izgubljeni volumen kosti, a nakon 6 mjeseci od regeneracije je ugrađen implantat. Četiri mjeseca od ugradnje implantata, implantoprotetska rehabilitacija je završena izradom metal-keramičke krunice retinirane vijkom. Po završetku implantoprotetske terapije pacijent je redovito dolazio na kontrolne preglede i na potpornu terapiju održavanja svakih 6 mjeseci. Rezultati: Tijekom perioda praćenja od 8 godina, regenerirani volumen kost, razina marginalne kosti i marginalne periimplantne mukoze je ostala stabilna i nepromijenjena. Zaključak: Pomoću Khourjeve tehnike na predvidljiv način regeneriran je opsežni koštani defekt. Provođenjem redovne potporne terapije, postignuti rezultat je bio stabilan i nepromijenjen tijekom perioda praćenja od 8 godina.

AIM: Odontomas are one of the most common benign odontogenic tumors formed from all odontogenic tissues (enamel, dentin, cement and pulp tissue). They are divided into two types: complex and compound odontomas with characteristic clinical, morphological, radiographic and histological features. The etiology of the odontoma is poorly known, although some studies have identified local trauma, inflammatory and chronic infections during odontogenesis, and genetic mutations as possible factors. Although most odontomas are often associated with disorders of tooth eruption, causing impaction and/or delayed tooth eruption and malpositions, the majority of odontomas are asymptomatic and are discovered as an accidental finding during routine radiographic examination during the first two decades of life regardless of gender. CASE DESCRIPTION: We present a rare case of a multiple compound odontoma in an 11-year-old boy which was causing impaction of the first lower right permanent molar, 46. A Computer Tomography showed the presence of two irregular radiopaque amorphous masses of approximately 14.7 x 12.82 mm, located above each other and above the crown of the impacted tooth 46 and surrounded by a radiolucent cavity separating it from the surrounding bone and from each other. Treatment consisted of surgical enucleation of the odontomas with preservation of the impacted tooth. After 6 months, the clinical evaluation revealed the spontaneous eruption of the impacted tooth 46 based on the new radiographic examination and was concluded that the impacted tooth was derotated. Therefore, orthodontic treatment was proposed after spontaneous eruption of the impacted tooth to achieve an acceptable occlusion. CONCLUSION: Odontomas are not an everyday part of the clinical practice, therefore it is extremely important to have knowledge of their clinical and radiological features. Since odontomas are most commonly associated with permanent tooth impaction, early diagnosis and adequate treatment results in a better prognosis of preserving the impacted teeth.

Uvod: Hipodoncija mandibularnih drugih premolara, uz hipodonciju maksilarnih lateralnih inciziva najčešća je hipodoncija. Alveolarni greben u regiji hipodontnog zuba često je smanjenih horizontalnih dimenzija zbog izostanka impulsa rasta nedostatkom zubnog zametka. Ukoliko se ne odluči bezubi prostor ortodontski zatvoriti, za sanaciju bezubosti terapija izbora je implantoprotetska rehabilitacija. Prikaz slučaja: U prikazu slučaja biti će prikazana horizontalna augmentacija alveolarnog grebena u regiji hipodontnog mandiularnog drugog premolara tehnikom autolognog transplantata po Fouadu Khoury-u. Sama tehnika „Khoury bloka“ kombinacija je partikuliranog i solidnog blok grafta u obliku tanke lamine. Fiksiranjem lamine kortikalisa odmaknutog od alveolarnog grebena stvara se prostor koji se popunjava usitnjenim autolognim koštanim graftom dobivenim struganjem ili mljevenjem u mlincu za kost. Usitnjeni graft osigurava idealan kontakt između postojećeg alveolarnog grebena koji je važan za vaskularizaciju grafta, dok solidni dio u obliku lamine osigurava volumnu stabilnost prema mekom tkivu. Intraoralna donorska mjesta za uzimanje autolognog transplantata mogu biti različita. U ovom prikazu slučaja tehnika autolognog „Khoury bloka“ sastoji se od uzimanja koštanog grafta s ramusa mandibule, njegovoj pripremi i adaptaciji na mjesto fiksacije bloka. Nakon perioda cijeljenja na mjesto augmentata postavljeni su dentalni implantati koji su nakon perioda osteointegracije opskrbljeni fiksnoprotetskim radom.

Aim: The aim is case presentation with a long term follow up after implant prosthetic therapy aimed to replace a missing tooth with a previous bone regeneration performed with the Khoury technique. Materials and methods: Patient, female, smoker, presented with a bone defect which developed as a consequence of a vertical root fracture. A staged approach was chosen because of extensive bone defect. The therapy was initiated with bone regeneration treatment, six months after implant was placed in the region of a missing tooth. The implant-prosthetic rehabilitation was completed with a fabrication of a screw retained ceramic- fused to metal crown. Regular control examination and maintenance therapy was scheduled every six months afterwards. Results: During the 8 year follow up period, the regenerated bone volume, level of marginal bone and peri- implant mucosa remained stable. Conclusion: The Khoury technique was used to perform a predictable bone regeneration of an extensive bone defect. Regular maintenance therapy resulted in a stable and unchanged treatment outcome over the follow up period of 8 years.

Pretprotetska kirurgija izvodi se kada nije moguće izraditi suficijentni kvalitetan protetski nadomjestak zbog nepovoljnih anatomskih stanja u usnoj šupljini pacijenta. U nepovoljna anatomska stanja ubrajaju se torusi gornje i donje čeljusti, povećanje tubera gornje čeljusti, povećanje frenuluma gornje i donje usne, kratak frenulum jezika, izraženost obraznih plika, egzostoze grebena te papilarna hiperplazija sluznice tvrdog nepca.Torus palatinus i torus mandibularis su dvije najčešće intraoralne koštane izbočine koje otežavaju izradu i nošenje mobilnih protetskih nadomjestaka, te ih je potrebno kiruški odstraniti. Hipertrofija tubera može narušiti dobru stabilizaciju gornje kao i donje proteze te na taj način smanjiti funkciju žvakanja. Hipertrofiju tubera korigiramo kirurškim modeliranjem kosti ili ekscizijom viška hipertrofične fibroze, te postižemo oblik tubera za izradu odgovarajućeg mobilnog protetskog nadomjestka. Ukoliko imamo povećani frenulum gornje ili donje usne, te skraćen frenulum jezika, potrebno je kirurškom ekscizijom ukloniti frenulum kako ne bi destabilizirao protezu i pacijentu omogućio dobru funkciju. Najčešće metode koje se koriste kod frenuloktomije su ekscizijau obliku slova „V“ i „Z“-plastika. Pojedinačno izraženije plike operiraju se kao i frenulum, a ako postoji jača izraženost svih nabora tada će biti indicirana neka od metoda vestibuloplastike. Kod koštanih neravnina (egzostoza) indiciran je operativni zahvat ukoliko je otežano održavanje oralne higijene i kod bezubih pacijenata jer otežava nošenje proteze. Papilarna hiperplazija gotovo uvijek se pojavljuje na nepcu. Kada su prisutne velike papilarne lezije preporuča se korištenje lasera, elektrokirugija te krioterpija.

Uspostava hemostaze je vještina koju svaki doktor dentalne medicine mora znati kako pacijentovo zdravlje ne bi bilo ugroženo nakon stomatološkog zahvata. Postoji mnoštvo postupaka koji se mogu primijeniti u tu svrhu, a dijele se na mehaničke, fizičke, kemijske i biološke. Krvarenje se može javiti kod pacijenata s poremećajima krvarenja, ali isto tako i kod potpuno zdravih osoba.Gotovo svako kvarenje može biti zaustavljeno isključivo lokalnim mjerama. Svrha ovog članka je pregled postupaka uspostave lokalne hemostaze, njihov mehanizam djelovanja i indikacije za primjenu.

Knjiga prikazuje na metodički i prilagođen način interdisciplinarni pristup svim segmentima suvremene dentalne implantologije. Sva poglavlja napisali su iskusni stručnjaci koji se dugo bave strukom opisanom u poglavljima te se u sadržajnom smislu i u načinu prezentacije pojedine patologije kroz tekst iščitava i njihovo dugogodišnje iskustvo. U tom smislu radi se o neupitno sveobuhvatnom izvornom djelu hrvatskih autora. Rasporedom poglavlja vrlo se postupno čitaoca uvodi u problematiku kojom se bavi dentalna implantologija, pisana je vrlo razumljivim jezikom, a opet na stručnoj razini koja se može savladati bez većih problema. Knjiga je bogato ilustrirana kvalitetnim fotografijama u boji, grafikonima i tablicama, što uvelike omogućuje razumijevanje teksta i olakšava snalaženje u ovoj opsežnoj materiji, posebice u drugom dijelu koji je klinički koncipiran. Ova knjiga u potpunosti ispunjava zahtjeve znanstveno-nastavne literature, posebice za početnike u dentalnoj implantologiji, ali i za specijalizante oralne kirurgije, protetike dentalne medicine i parodontologije koji se u svakodnevnom radu bave interdisciplinarnim područjem – dentalnom implantologijom, jer u potpunosti pokriva gradivo koje trebaju usvojiti. Knjiga će biti od velike koristi i doktorima dentalne medicine koji se bave ili se namjeravaju baviti dentalnom implantologijom. Prvi dio knjige prikazuje smjernice za dijagnostiku i planiranje liječenja te znanje o implantatima i njihovim komponentama, kirurškom postupku implantacije, biomaterijalima, augmentacijskim tehnikama, periimplantatnom zdravlju i održavanju implantoprotetskih nadomjestaka. Drugi dio opisuje kliničke slučajeve koji kliničaru daju mogućnosti provođenja odgovarajuće implantoprotetske rehabilitacije pacijenta.

U slučaju opsežnih koštanih defekta alveolarnogA grebena, implantoprotetska terapija se izvodi u nekoliko koraka. Za vrijeme prvogA zahvata potrebno je nadoknaditi izgubljeni volumen kosti, kako bi se tijekom idućega zahvata implantat postavio u idealnome položaju koji je određen budućim protetskim radom. U literaturi je opisano više kirurških tehnika za horizontalnu regeneraciju kosti. U usporedbi s ostalim tehnikama, onlay blok tehnikom s autolognom kosti možemo regenerirati najviše izgubljene širine grebena s najmanjim postotkom komplikacija. Najčešća lokalizacija donorskoga mjesta za prikupljanje autolognoga bloka kosti je retromolarna regija iz koje se mogu prikupiti blokovi kosti koji su u potpunosti ili gotovo u potpunosti kortikalne građe. Zbog svoje tvrde i kompaktne strukture njihovo vrijeme revaskularizacije je produženo, a u nekim slučajevima mogu zaostati nekrotični dijelovi. Drugi nedostatak autolognih blokova je otežana adaptacija bloka defektima složene morfologije. Kako bi se izbjegli prethodno navedeni nedostaci razvijena je Shell ili Khouryeva tehnika. Za razliku od onlay blok tehnike, kod Shell ili Khuryeve tehnike koristi se blok debljine 1 mm koji se fiksira udaljen od površine defekta, u razini buduće bukalne ili oralne koštane stijenke. Nastali procjep, između unutarnje površine koštane lamine i koštanoga defekta ispuni se s granuliranim koštanim graftom.

Matične stanice su pluripotentne stanice koje imaju potencijal diferencirati se u bilo koji tip stanica. Zahvaljujući toj sposobnosti, u posebnim uvjetima, mogu zamijeniti specijalizirane stanice oštećene uslijed ozljede, bolesti ili procesa starenja i sl., te se diferencirati u te stanice ili njima slične. To ih čini jedinstvenim potencijalom za razne terapijske metode.Otkrićem postojanja matičnih stanica u zubu došlo je do novih spoznaja te su otvorene nove mogućnosti u dentalnoj medicini. Na tom području znanstvenici razlikuju pet vrsta matičnih stanica: matične stanice zubne pulpe (DPSCs), matične stanice mliječnih zuba (SHEDs), matične stanice apikalne papile (SCAPs), matične stanice parodontnog ligamenta (PDLSCs) te prekursorske stanice dentalnog folikula (DFPCs). U umnjaku u kojem apeksogeneza nije dovršena nalaze se između ostalih i matične stanice pulpe koje imaju sposobnost diferencijacije u stanice sva tri zametna listića. Zbog te se mogućnosti stanice mogu diferencirati u stanice zubne pulpe kao što su odontoblasti. Šesnaestogodišnji pacijent upućen na Katedru za Endodonciju i restaurativnu stomatologiju dolazi zbog opesežnog periapikalnog procesa i resorpcije korijena zuba 46. Zbog nepogodne prognoze zub je indiciran za ekstrakciju. Pregledom RTG snimke ustanovljena je nezavršena apeksogeneza umnjaka te se odlučuje prisegnuti autotransplantaciji kao terapijskoj metodi. Kontrole su uslijedile nakon deset dana, mjesec dana, tri i jedanaest mjeseci. Na prvoj kontroli skinuli su se šavovi te je utvrđeno smanjenje mobilnosti zuba. Uslijed druge kontrole skinuo se žičani splint. Zub pokazuje stupanj 1 mobilnosti te smanjenje parodontnog džepa. Uslijed treće kontrole kliničkim je pregledom ustanovljena uredna pričvrsna gingiva oko transplantiranog zuba. Zub je asimtomatski. Na kontrolnom radiogramu vidljiva je neotrabekularizacija alveolarne kosti oko transplantiranog zuba i kontinuitet lamine dure s nastavkom apeksogeneze. Zub reagira negativno na test vitaliteta. Znakova ankiloze nema. Nakon jedanaest mjeseci uspostavljena je normokluzija. Kliničkim pregledom zub je i dalje asintomatski, bez znakova ankiloze, urednog parodontnog nalaza s smanjenom reakcijom na test vitaliteta. Na kontrolnom radiogramu vidljivo cijenenje kosti bez znakova periapikalnog procesa te kontinuirana lamina dura s dovršenom apeksogenezom . Uzevši u obzir klinički i RTG nalaz isključujemo mogućnost nekroze pulpe. Cilj ovoga rada jest prikazati jednu od mogućih kliničkih uporaba potencijala matičnih stanica zuba i okolnih struktura, kao i poduprijeti daljnja istraživanja u području regenerativne dentalne medicine. Zahvaljujući ovoj metodi, mladim pacijentima kod gubitka trajnog zuba omogućeno je trajno rješenje vlastitim resursima, što ju čini financijski i vremenski povoljnijim rješenjem naspram ortodontskoj i/ili implanto-protetskoj terapiji.

Nekirurški endodontski zahvati u visokom postotkuomogućuju očuvanje zuba kao funkcijske cjeline, ali postoje slučajevi kada to ipak nije moguće. Nekad se smatralo da je endodontska kirurgija indicirana kada klasična ortogradna terapija ne uspije, no danas je poznato da postoje određene situacije kada je kirurška intervencija nužna.Prije su kirurški postupci bili ograničeni na prednje zube jer je to područje gdje je moguć jednostavan pristup, ali uvođenjem novih tehnologija i suvremenih materijala postupcima endodontske kirurgije omogućeno je očuvanje zubi koji bi se inače vadili. Zahvati koji se nalaze u domeni endodontske kirurgije su incizija i drenaža, amputacija korijena i hemisekcija, premolarizacija i apikotomija. Apikotomija (resekcija vrška korijena) je najčešće korišten postupak u endodontskoj kirurgiji, a riječ je o uklanjanju vrška korijena zajedno s periapikalnim žarištem. Kako se ne bi narušila stabilnost zuba i kako se posljedično zub ne bi rasklimao i izgubio, ovim postupkom uklanja se samo apikalna trećina korijena.

U usporedbi s ostalim biomaterijalima, autologna kost je jedini materijal koji posjeduje osteoinduktivna, osteokonduktivna i osteogena svojstva, stoga se smatra zlatnim standardom.Unatoč tome, posjeduje i neke nedostatke: dva kirurška polja (donorsko mjesto i mjesto koštanoga defekta), visoki morbiditet, ograničena količina autologne kosti koje se može sakupiti intraoralno i produženo vrijeme trajanja zahvata. Uporabom alogenih koštanih blokova možemo smanjiti vrijeme trajanja zahvata i morbiditet. Također, na raspolaganju nam je neograničena količina biomaterijala pa smo u mogućnosti regenerirati i opsežne defekte alveolarne kosti. U prikazu slučaja pacijentice s potpuno bezubom maksilom i izrazitim koštanim horizontalnim defektom, korišteni su alogeni koštani blokovi kako bi omogućili ugradnju implantata i izradu fiksno protetskog rada.

U predavanju su prikazane različite vrste koštanih blokova i njihova primjena u dentalnoj implantologiji.

Cilj: Prikazati slučaj pacijenta s rijetkim entitetom odontogene kalcificirajuće ciste, kroz povijest preobrazbe nomenklature i klasifikacije odontogenih tumora. Prikaz slučaja: Mlada zdrava muška osoba javila se na Kliniku za dentalnu medicinu zbog spororastuće bolne otekline u području desnog umnjaka. Slikovna dijagnostička metoda CBCT ukazivala je na dijelom solidno, dijelom cistično unilokularno prosvjetljenje. Cista se enukleirala, a materijal je proslijeđen na patohistološku analizu. Patohistološkom analizom moglo se zaključiti da se radi o dobroćudnoj tvorbi odontogenog podrijetla, a predstavlja odontogenu epitelnu kalcificirajuću cistu. Rasprava i zaključak: Zbog raznolikog ponašanja kalcificirajuće odontogene ciste postoji širok raspon opisnih nazivlja do danas dodijeljen ovoj leziji. Istraživanja u budućnosti, koja bi uključivala molekularne i genetske dijagnostičke metode, mogla bi s vremenom predložiti univerzalno prihvatljivu klasifikaciju., Aim: To show a case of a patient with a rare entity, calcifying odontogenic cysts, through the history of the transformation of the nomenclature and classification of odontogenic tumors. Case: A young healthy male visited the Clinic for Dental Medicine because he had, slow growing painful swelling in the right wisdom tooth. Diagnostic imaging, CBCT is indicated partly solid, partly cystic unilocular enlightenment. The cyst was enucleated and material was forwarded to the histopathologic analysis. Pathological analysis revealed a benign formation of odontogenic origin and represents calcifying odontogenic epithelial cyst. Discussion and conclusion: Because of diverse behavior of calcifying odontogenic cyst there is a wide range of descriptive nomenclature assigned to date this lesion. Research in the future, which would include molecular and genetic diagnostic methods, could eventually propose a universal acceptable classification.

BACKGROUND: Tooth loss, trauma or infection can lead to alveolar bone defects. Prosthetic driven implant placement can be prevented in clinical situations where inadequate bone volume is present.Thus, different bone augmentation procedures are indicated to correct lost bone volume. Onlay bone grafting is considered to be a safe technique for horizontal bone regeneration with a low complication rate of only 3.8%.. Autogenous bone was and is still considered asa gold standard because it possesosteoinductive, osteoconductive and osteogenttic potential. There is no other bone grafting biomaterials that posses all of these feauters. Despite these advantages, autogenous bone blocks have also some drawbacks: high morbidity as a consequence of two surgical sights, lower patient acceptance, limited amount of intraoral bone available for harvesting and slow and incomplete revascularization. In certain clinical situations, these disadvantages may reduce or even endangerbone regeneration. Alogenic bone blocks can be considered as a valuable alternative to autogenous bone block because surgical procedure is faster, with less demanding surgical technique and it requires only one surgical sight, better patient acceptance, unlimited amount of avaliable bone graft and faster and complete revascularization. AIM: The aim of this poster was to present two surgical techniques for horizontal bone regeneration using allogenic bone. In the first case an onlay bone block was used with an individualised and preshaped allogenic bone block. The bone block was trimmed, using a preoperative dental computed tomography and a CAD_CAM technique. In the second case, bone grafting was performed with the shell technique using a thin(0.9 mm) allogenic cortical plate and a particulate autogenous bone graft. Material and methods A 40 year old patient presented in the office with a partial tooth loss of the maxillary posterior quadrant. After the initial exam and CBCT analysis of the edentulous area, the following treatment plan was proposed to the patient: sinus lift using mixture of xenogenic and autologous particulate bone and horizontal bone regeneration in the premolar region using a shell technique with allogenic bone plate and a particulate mixture of autogenous bone graft. The sinus was grafted with a mixture of xenogenic and autogenous particulate bone. The inner surface of the allogenic bone plate was adapted at the level of the future buccal bone and secured using three ostehosynthsis screws. The gap created between the alveolar bone and the allogenic plate was grafted with autologous particulate bone harvested form the mandibular lateral edentulous area using a disposable bone scraper. A 38 year old systemically healthy and nonsmoker, female patient was referred to a private dental practice with the diagnose of partial edentulisam in the frontal maxillary region, combined with horizontal ridge resorption. After the initial exam and consultation the patient decide for horizontal bone augmentation by means of allogenic bone block preshaped with cad-cam system. A full thickness crestal incision was made continuing with two divergent vertical incisions, placed on the buccal aspect, two teeth away from the surgical site. Afterwards the block was fitted into the defect and stabilized with two osteosynthesis screws with lag screw technique. The grafted area was covered with a xenogenic particulate bone and resorbeable collagen membrane. RESULTS: Alveolar ridge defects were regenerated with allogenic bone using two different techniques. In the first technique the bone block was preshaped in advance avoiding the need for bone block harvesting and adaptation to the bone defect morphology.In the second technique thecortical allogenic bone plate are used for the reshaping of the alveolar crest providing a more stable morphology of the bone defect. The cortical plate prevents the resorption and dislocation of the particulate bone, while it's reduced thickness of only 0.9 mm, leavesenough space for the autogenous particulate bone. Using the allogenic cortical plate the surgical procedure is simplified eliminating the need for harvesting and extraoralthinning of the autologous cortical plate. The result that was obtainede from both regeneration techniques enables prtosthetic driven implant placement. CONCLUSION: Allogenic bone can be considered as a valid alternative to autogenous bone. With the use of allogenic bone blocks alveolar bone regeneration of complex defects can be performed with minimal morbidity, decreased technical difficulties and consistent outcomes.

PURPOSE OF THE STUDY: The purpose of this prospective clinical controlled randomized study is to compare the use of two different synthetic bone graft materials during the surgical procedure of maxillary sinus floor augmentation. MATERIALS AND METHOD:68 surgical procedures of sinus grafting have been performed on a total of 43 patients. The patients were subdivided into two groups on the basis of the material used. The material was randomly chosen and applied on each patient. In one group pure β-three-calcium phosphate (100% β - TCP) was used, whereas for the other group a biphasic bone substitute of β-three- calcium phosphate and hydroxyapatite (60% HA, 40% β-TCP) was used. Radiological analysis (CBCT) was performed immediately after sinus lift procedure and 6 months later, prior to implant placement. Radiological analysis supplemented by the use of an appropriate 3D software was performed with measurements of regenerated bone volume and height. RESULTS:There is an evident volume reduction of the augmented area after a 6 month healing period ; 0, 39 ± 0, 24 cm3 (22, 2%) in the pure β- three-calcium phosphate group and 0, 13 ± 0, 17 cm3 (6, 6%) in the biphasic group. This volume reduction is statistically significant (p

Resorpcija alveolarnog grebena nastaje nakon vađenja zuba. Stoga je često potrebno nadograditi izgubljeni koštani volumen kako bi bili u mogućnosti postaviti implantat u pravilnom, protetski vođenom položaju s minimalnom debljinom bukalne alveolarne stijenke od 2 mm. Iako regeneracija alveolarnog grebena koštanim blokovima daje stabilne i predvidljive rezultate, postoji nekoliko nedostatka koji ograničavaju njenu primjenu i prihva- ćanje od strane pacijenta: potreba za drugim kirurškim poljem, povišena razina morbiditeta, produljeno vrijeme trajanja zahvata i veći troškovi. Keith je dokazao da korištenje alogenih blokova daje slične rezultata kao i autologni blokovi, ali s manjim morbiditetom jer u ovom slučaju nema potrebe za drugim kirurškim poljem. Vrijeme kirurškog zahvata je neznatno smanjeno radi izostanka vremena potrebnog za prikupljanje autolognog bloka kosti. No tehnička i vremenska zahtjevnost odnosi se prvenstveno na adaptaciju alogenog bloka morfologiji koštanog defekta. Višestruko vađenje i ponovno stavljanje bloka iz usta prilikom adaptacije povećava mogućnost kontaminacije alogenog materijala mikroorganizmima iz sline. Jacotti je opisao tehniku prefabriciranja alogenog bloka korištenjem 3-D sijelolitografskih modela, što je dodatno skratilo vrijeme kirurškog zahvata za pacijenta, ali ne i za terapeuta. Umjesto u ustima, adaptacija alogenog bloka se vrši neposredno prije zahvata na sijelolitografskom modelu. Uvođenjem prefabriciranih alogenih koštanih blokova na temelju CBCT-a pacijenta, sam zahvat je bitno tehnički pojednostavljen. U odnosu na alogene blokove koji nisu prefabricirani, nema gubitka vremena na adaptaciju bloka, a time je izbjegnuta i mogućnost bakterijske kontaminacije istoga. Prihvaćanje ovog oblika regenerativne terapije među pacijentima je sve veća zbog smanjenog morbiditeta koji proizlazi iz skraćenog vremena trajanja zahvata i izostanka drugog kirurškog polja. To posebno dolazi do izražaja u slučaju većih i kompleksnijih rekonstrukcija koštanih defekata.

WeldOne koncept je jedinstveni način intraoralnog zavarivanja, temeljen na sofisticiranom zavarivanju titanske žice na implantatnu nadogradnju. Pomoću WeldOne uređaja trajno se spajaju titanska žica i nadogradnja sa preciznom silom da bi se postiglo optimalno zavarivanje. Električna energija dovodi do fuzije između titanskih dijelova u njihovoj kontaktnoj točki te dolazi do trajne veze u nekoliko milisekundi. Tako zavarena konstrukcija omogućuje trenutnu i stabilnu titansku potporu za privremene ili trajne nadomjeske. Iako je Dentsply patentirao ovaj sustav zavarivanja implantata, može se primijeniti i na drugim implantološkim sustavima. Sa stajališta protetskih rješenja može se primjenjivati za: izradu privremenih nadomjestaka na razini implantata izradu privremenih ili trajnih nadomjestaka na razini nadogradnje. Prikaz slučaja: Pacijentica stara 68 godina dolazi u specijalističku ordinaciju za dentalnu protetiku zbog nemogućnosti nošenja gornje potpune proteze. Kliničkim pregledom uočena je opsežna atrofija gornjeg aveolarnog grebena te je predložena izrada fiksno protetskog rada na implantata. U planu terapije odlučeno je postaviti 6 implantata prema konceptu All- on-6, te izraditi privremeni nadomjestak pomoću Weldone sustava. U području 14, 13, 11, 21, 23, 24 postavljeno je 6 Nobel Biocare implantata (5 implantata promjera 3, 5mm i duzine 11, 5mm, te jedan promjera 4, 3mm i duzine 10mm na poziciji 23). Nakon ugradnje dentalnih implantata titanska konstrukcija je napravljena intraoralno zavarivanjem titanske žice na titanske nadogradnje. Postojeća potpuna proteza adaptirana je na titansku konstrukciju i modificirana u fiksni protetski nadomjestak

U predavanju je prikazana aktualna klasifikacija čeljusnih cista i mogućnosti liječenja.

Prikaz implantoprotetske terapije u frotalnoj regiji.

U predavanju su prikazane mogućnosti korištenja prefabriciranih koštanih blokova u implanto- protetskoj rehabilitaciji.

Cilj: Frenulum gornje i donje usnice te frenulum jezika anatomske su strukture usne šupljine. Patološki frenulum može uzrokovati stanje persistetne dijasteme, gingivnu recesiju na incizivima gornje i donje čeljusti, nemogućnost postizanja i održavanja adekvatne oralne higijene, nemogućnost nošenja mobilnih nadomjestaka kao i teškoće u govoru i hranjenju. Cilj studije je prikazati prevalenciju frenulektomija u odnosu na ukupan broj oralnokirurških zahvata u oralnokirurškoj sali Klinike za maksilofacijalnu i oralnu kirurgiju KBC-a Rijeka. Prika- zana je učestalost frenulektomija ovisno o dobi i spolu pacijenata, o anatomskoj lokalizaciji patološkog frenuluma, kao i zastupljenost oralnokirurškog zahvata frenulektomije po pojedinim anatomskim lokalizacijama. Prikazane su i moderne smjernice o pravovremenosti, indikacijama i tehnikama pojedinih frenulektomija. Ispitanici i metode: Studija je bazirana na broju od 4.690 oralnokirurških operativnih zahvata izvedenih u razdoblju od 2011. do 2013. godine, od kojih 42 zahvata pripada frenulektomijama. Rezultati: U prosjeku frenulektomije zauzimaju 1 % od ukupnih godišnjih zahvata na klinici. Prevalencija ženske populacije veća je (59,5 %) u odnosu na mušku populaciju. U većem postotku je pojavnost pacijenata mlađih od 20 godina (86 %). Postotak frenulektomije gornje usnice veći je u odnosu na ostale anatomske lokalizacije. Zaključak: Podatci dobiveni na Klinici za maksilofacijalnu i oralnu kirurgiju KBC-a Rijeka proporcionalni su s ostalim domaćim i stranim podatcima iz literature. Različita su stajališta o potrebama pojedinih frenulektomija, stoga je potrebno poboljšati kriterije za točnu i detaljnu dijagnostiku, kao i pravovremenu terapiju pojedinih patoloških frenuluma., Aim: Labial and lingual frenum constitute normal anatomical features of the oral cavity. The frenums are considered pathological when they become main causative factors of persistent diastema mediana, gingival recession of upper and lower central incisors or of un- obtainable appropriate oral hygiene. The inability of wearing mobile dental appliances as well as speech difficulties can also be caused by pathological frenum. The aim of this study is to review the prevalence of frenectomy procedures during a period of three years in the op- erating room of the Clinic of Maxillofacial and Oral Surgery of the Clinical Hospital Centre of Rijeka. The procedures were classified according to patients’ age, gender, clinical diagnosis and the overall annual surgical procedures. Methods: The study comprises an overall number of 4690 oral surgery procedures performed during 3 consecutive years (2011, 2012, 2013), of which frenectomies make 42 of the overall number of surgical procedures. Results: Frenectomies make 1 % of the annual oral surgery procedures performed at the clinic. The prevalence of female patients is higher (59.5 %) than males. Younger patients make 86 % of frenectomy patients. The incidence of superior labial frenum hypertrophy is higher in comparison to other frenum anatomic localizations. Conclusion: The data collected at the Clinic for Maxillofacial and Oral Surgery of the Clinical Hospital Centre Rijeka are in correlation with other studies. There is a wide difference in opinions regarding the clinical significance and optimal management of frenectomies, hence the appropriate diagnostic criteria as well as the possible surgical techniques must be evaluated.

The alternative for autogenous bone blocks are the alloplastic, xenogenic and allogenic bone blocks. With the use of allogenic bone blocks the need for the donor site, its morbidity and complications, is avoided. However, the total surgical time was not significantly reduced. The aim of this case report was to present a 45 year old patient with tooth loss in the anterior maxillary segment. After 5 months a CBCT scan demonstrated sufficient bone density and integration of the allogeneic bone block. Regenerative therapy with Cad-Cam presheped allogenic bone blocks may be the treatment of choice for patients looking for a less invasive regenerative therapy because of reduced morbidity and total time of surgery.

The aim of the study was to explore certain risk factors for trigeminal neuralgia (TN), assess the prevalence of misdiagnoses of TN made by primary care dentists, compare the treatment practice for TN at the Department of Oral Surgery with the guidelines, and the importance of interdisciplinary approach in TN treatment. The study included 237 patient records (70 men and 167 women, aged 5-91 years) referred to the Department under the diagnosis of TN. From their medical records, demographic data, referral diagnose, clinical diagnose, additional diagnostic procedures and treatment were analysed. Neuralgia of the trigeminal nerve affects predominantly elderly female population, while the impact of the season on the incidence of the disease has not been determined. The most common therapy used at the Department were blockades, carbamazepine or their combination. 63.3% patients were referred for further diagnostic tests following the first examination. The number of misdiagnosed cases referred by primary care dentists (33.6%) points that better training in diagnosing TN is needed for the dental practitioners. The treatment methods at the Department need to be harmonized with the latest guidelines on neuralgia treatment. Due to the complexity of etiological factors, an interdisciplinary approach is necessary.

U predavanju su prikazani najčešće korišteni peroralni antitrombotici i dentalni zahvati kod pacijenata koji uzimaju antitrombocitne lijekove.

Nadomjestak zuba u frontalnoj regiji gornje čeljusti klinički je izazov za svakoga dr dent med, pored funkcijskih zahtjeva nadomjestak zuba mora u potpunosti ispuniti sve estetske kriterije i želje pacijenta. Određeni lokalni čimbenici kao što su visoka linija smijeha i tanki biotip gingive dodatno otežavaju posao.Glavni čimbenik dugoročne estetske i funkcijske stabilnosti implanto – protetske terapije je pravilno, protetski vođeno pozicioniranje implantata. Prilikom preparacije ležišta treba paziti da je implantat pravilno postavljen o odnosu na tri ravnine (pravilno trodimenzijnalno postavljenje implantata): 1) apiko-koronalna ravnina:cervikalni rub implantata treba se nalaziti 3 mm apikalnije od marginalnog ruba buduće krunice, 2) mezio- distalnu ravnina: implantat mora biti udaljen 1.5 mm od susjednog zuba 3) u odnosu na buko- oralnu ravninu- implantat je smješten unutar kontura buduće krunice, 1-2 mm palatinalno od incizalnog brida zuba. Upotreba kirurških šablona napravljenih na temelju navoštavanja dijagnotičkih modela ili CBCT-a olakšavaju pravilno postavljanje implantata. Da bi se spriječila naknadna resorpcija kosti oko vrata implantata i povlačenje zubnog mesa, preostala kost bukalno nakon ugradnje implantata, treba biti minimalne debljine 1.8 -2.0 mm. Ako je kost tanja od prije napomenute debljine ili ako je manjkava, u slučaju prisutnih defekta alveolarnoga grebena, potrebno je kost augmentirati. Moguća su dva klinička pristupa: 1)istovremeni pristup- postavljenje implantata i augmentacija kosti u sklopu istog kirurškog zahvata i 2) odgođeni pristup- u sklopu prvog kirurškog zahvata vrši se augmentacija alvolarnog grebena i naknadno, nakon integracije koštanog nadomjestka, u sklopu drugog kirurškog zahvata ugrađivanje implantata 6. Izbor pristupa ovisi o: količini i kvaliteti raspoložive kosti, morfologiji periimplantnog koštanog defekta, visina linije smijeha i vrsti biotipa gingive. Istovremeni pristup indiciran je kada količina i kvaliteta kosti u području defekta omogućava pravilno, protetski vođeno postavljanje implantata zadovoljavajuće primarne stabilnosti . Cilj regenerativnih tehnika je da omogući postavljanje implantat u idealna protetski vođen položaj, a da pri tome bukalna stjenka bude debela 2-3 mm. Prikaz slučaja 1. Pacijent muškog spola, 30 godina, dolazi radi frakture krune zuba 21. Na rendgenskoj slici vidljivo je prosvjetljenje oko apeksa korijena. Radi loše prognoze pacijentu je sugerirano vađenje zuba i nadoknada istoga s implantatom. U lokalnoj anesteziji (Ubistesin forte, 3M ESPE) zub je izvađen atraumatski bez podizanja režnja i napravljen je privremeni nadomjestak. Osam tjedana poslije, zubno meso je u potpunosti zaraslo u području izvađenog zuba . Klinički pregledom i analizom CBCT slike utvrđeno postojanje horizontalnog defekta alveolranog grebena bukalno u regiji 21. Kirurški plan predviđao je ugradnju imaplantata i istovremenu augmentaciju kosti. Nakon aplikacije lokalne anestezije (Ubistesin forte, 3M ESPE) napravljena je incizija po sredini bezubog grebena, koja se nastavljala bukalno i palatinalno u sulkus dva susjedna zuba i završavala sa dva divergentna vertikalna reza. Nakon podizanja režnja pune debljine bio je vidljiv defekt alveolarnog grebena u području bukalne stijenke. Uz pomoć kirurške šablone napravljene na temelju navoštavanja studijskih modela, postavljen je implantat Osseospeed TX 4.0 x 13 (Densplay implants) u pravilnom trodimenzijonalnom položaju u odnosu na bukopalatinalnu, apikokoronalnu imeziodistalnu ravninu. Primarna stabilnost je bila 35 N. Implantat je bio smješten unutar kontura alveolarnog grebena, bukalno je bila prisutna dehiscijencija, a mezijalna i distalna koštana stjenka je bila očuvana . Periimplantni defekt je regeneriran tehnikom vođene regeneracije kosti sa kompozitni koštanim nadomjestkom postavljenim u dva sloja. Na površinu implantat postavljen je autotransplantat koji je gotovo u cijelosti ispunio periimplantni defekt. Autotransplantat je prikupljen uz pomoć ručnog strugača (Hu Fridey….) u neposrednoj blizina defekta. Sloj ksenogenog koštanog nadomjestka goveđeg podrijekla (Cerabone, Botiss biomaterials) postavljen je na prvi soj i alveolarni defekt je prekomjerno korigiran. Resorptivna membrana (Jason, Botiss biomaterials) je postavljena u dva sloja preko kompozitnog grafta . Incizijom periosta omogućeno je pasivno zatvaranje režnja. Nakon 5 mjeseci cijeljenja napravljena je horizontalna incizija udaljena 1 mm od aproksimalnih ploha susjednih zuba . Režanj je minimalno odignut, i pokrovni vijak je zamijenjen nadogradnjom za cijeljenje (Healing Abutment, Densplay implants) . Nakon tjedan dana uzet je otisak s individualnom žlicom i polieterskim materijalom (Impregnum F, 3M ESPE) i izrađena je privremena nadogradnja (Temporary abutment, Densplay implants i akrilatna krunica. Pomoćnu nje postupno je oblikovano zubno meso oko imaplantata. Nakon 4 mjeseca privremena krunica zamijenjena je sa definitivnom nadogradnjom (TiDesign abutment, Densplay implants) i metal- keramičkom krunicom.

Ciste čeljusti su šuplje tvorbe obložene s dvije ovojnice, vanjskom vezivnom i unutarnjom epitelnom. Progresivni rast ciste koji uzrokuje destrukciju okolne kosti nastaje kao posljedica djelovanja hidrostatskog tlaka unutar ciste i različitih upalnih čimbenika koje luče epitelne stanice ciste. Nakon enukleacije ciste u koštanom tkivu zaostaje defekt. Ovisno o vrsti defekta (broju koštanih stijenki defekta) i količini rezidualne kosti moguća su dva terapijska ishoda: 1) odgođena implantacija i 2) imedijatna implantacija s regeneracijom koštanog defekta. Prikazana su dva slučaja. U prvom slučaju nakon enukleacije radikularne ciste zaostao je horizontalni koštani defekt. Autolognim blokom regeneriran je alveolarni greben što je omogućilo postavljanje implantata u idealnom protetskom položaju. Preduvjet za imedijatnu implantaciju nakon enukleacije nazopalatinalne ciste u drugom slučaju, bili su zadovoljavajuća količina rezidualne kosti i 4-zidni defekt.

U predavanju su prikazane mogućnosti koštane regeneracije estetske zone u implantološkoj sanaciji djelomične bezubosti.

Antikoagulantni i antitrombocitni lijekovi predstavljaju skupinu lijekova u terapiji i prevenciji tromboembolijskih bolesti. Povećani broj indikacija za terapijom antitrombocitnim i antikoagulantnim lijekovima stavlja doktore dentalne medicine u položaj da su svakodnevno u svom radu u prilici pružati dentalnu terapiju takvim pacijentima. Svrha ovoga rada je prikazati različite antikoagulantne i antitrombocitne lijekove, njihov mehanizam djelovanja, učinak na postoperativno krvarenje, te ukazati na smjernice za svakodnevni dentalni rad i oralno-kirurške zahvate kod pacijenata na antikoagulantnoj i antitrombocitnoj terapiji.

Implantoprosthetic therapy of the maxillary arch when there are large bone defects or atrophic regions represent a particular clinical challenge in implant dentistry. The need for a major bone grafting is usually due to removal of a large cysts or tumors, traumatic injuries or there is severely atrophied alveolar ridge regions with sinus recesses or the anterior part of the maxilla is close to the nasal cavity.We present a 44-year- old female patient that was referred to our department with complains of four months persisting painless swelling on the right side of maxilla. Clinical and radiographic examinations revealed a well-circumscribed radiolucent mass, located between the maxillary left second incisor and molar area on the right side. The surgical procedure involved a large cyst enucleation on the left side with massive alveolar crest resorption on the facial and palatal walls and the enucleation of smaller cyst in the region 21-23. In the same surgery the reconstrucion of the right maxillary bone defect was made using titanium mesh in combination with illiac crest bone and xenogene material (Cerabone® - Bottis Dental, Germany) and by covering it with a resorbable membrane (Jason Memrane ® - Bottis Dental, Germany). The bony defect in the region 21-23 was reconstructed by ussing illiac crest bloc graft. The laterally horizontal atrophy of the right mandible was also reconstructed with mandibullary chin block grafts. After four months the mesh was removed and five Astra Tech implants were placed in the maxilla and three implants were placed on the posterior part of the right mandible. The prosthetic rehabilitation was completed after five month healing period with two cement-retained bridges on Astra implants and the other two bridges were cemented on the remaining teeth. During the control period of 27 months, no complications developed, and the patient was quite satisfied with the functional and aesthetic result.

A 13-year-old boy was admitted four years after conservative treatment of a symphyseal fracture. He complained of recurrent swelling. A radiographic evaluation showed a horizontally laid permanent mandibular left lateral incisor that had probably slid into the fracture line and provoked repetitive infection episodes. After a surgery, a clinical and radiological analysis showed satisfactory healing.

U radu je pokazana mogućnost implantoprotetske rahabilitacije nedostatka jednog zuba u frontalnoj regiji gornje čeljusti

U prošlosti su se upotrebljavale dvije osnovne vrste protetskih nadogradnji ; standardne prefabricirane nadogradnje i individualne nadogradnje za nadljevanje. Standardne nadogradnje dolaze u raznim oblicima, veličinama i angulacijama. One mogu biti dodatno individualizirane ili u ordinaciji ili u dentalnom laboratoriju. Kompjuterski izrađene nadogradnje sljedeći su korak u evoluciji individualizacije protetskih nadogradnji. Doktor dentalne medicine i dentalni tehničar mogu dizajnirati protetsku nadogradnju koja će omogućiti postizanje optimalnog izlaznog profila pa samim time i dobivanje vrhunske estetike i dugotrajan implantoprotetski nadomjestak. Prikazujemo slučaj pacijentice 25 godina se zbog gubitka zuba 11, te intaktnih agonističkih zuba odlučuje na implantoprotetsku sanaciju nedostajećeg zuba. Nakon atraumatskog vađenja zuba pristupa se odgođenoj implantaciji. Zbog izrazito visokih estetskih zahtjeva pristupa se izradi individualne cirkon oksidne nadogradnje izrađene CAD-CAM sustavom radi dobivanja idealnog izlaznog profila i bezmetalne keramičke krunice.

Cilj: Gubitak svih zuba u gornjoj čeljusti ponekad dovodi do otežanog uzimanja hrane i otežanog govora. Odabir kvalitetne implantoprotetske terapije s predvidljivim rezultatima omogućuje bolesnicima bolju kvalitetu života. Prikaz slučaja: Bolesnica u dobi od 62 godine koristila je gornju totalnu protezu s kojom nije bila zadovoljna. Učinjen je sinus lifting obostrano i kirurško-protetska rehabilitacija te je bolesnica dobila fiksni protetski nadomjestak sidren na implantati ma. Rasprava i zaključak: Sinus lift ing, suvremena implantološka i protetska terapija nude nam različite mogućnosti u zbrinjavanju totalne bezubosti u maksili. Na taj način mogu se dobiti odlični estetski i funkcionalni rezultati., Aim: Loss of all maxillary teeth oft en leads to diffi culti es in patient’s feeding and speaking. A high quality selecti on of prosthetic implant rehabilitati on with foreseable results off ers a bett er quality of life to the pati ents. Case report: A 62-year-old pati ent was unhappy with her upper complete denture. A billateral sinus lift ing was performed followed by placement of 6 implants in the upper jaw and prostheti c rehabilitati on with a fixed denture anchored on the forementi oned implants. Discussion and conclusion: Sinus lift ing and contemporary prosthetic implant rehabilitati on off er various soluti ons in the treatment of edentulous maxilla with an excellent esthetic and functional outcome.

U predavanju su prikazane najčešće tehnike koštano vođene regeneracije alveolarnog grebena i sinus lift.

Reconstruction of demanding areas represent a particular clinical challenge in implant dentistry. In mandible, the vertical atrophy laterally leads to the inability to place implants to the proximity of the alveolar nerve in one procedure. Horizontal atrophy can cause inability to place implants, even when the vertical dimension is satisfactory. Implantoprosthetic rehabilitation of the edentulous mandible is a substantial advance in comparison to a conventional complete denture. Proven advantages of this mode of therapy include better life quality and long-term support and prevention of bone resorption. Early implant therapy in the mandible considers fixed complete denture, but there are indications that removable solutions are also acceptable. Implant supported overdenture represents a possible prosthetic solution in situations where retention is enabled by implants and the greater part of load is distributed on the alveolar crest. Case: Female patient, aged 68 years, is referred to a prosthetic specialist due to the inability to wear lower complete denture. Diagnostics show massive alveolar crest resorption, and the treatment plan is presented to the patient, consisting of an implant-supported overdenture. Clinically there was an extensive resorption of the vestibular socket wall in the anterior region of mandible, where we were able to regain bone by combining iliac crest bone grafts and autologous bone material and by covering it with a resorbable membrane (Jason Membrane® - Botiss Dental, Germany). After 4 months of healing four implants were placed in the regenerated bone (AstraTech, Sweden, diameter 4.0 mm, length 9 mm), with satisfactory primary stability. A prosthetic treatment was done after three months using Astra Tech LocatorTM Abutment System for overdenture retention.

Ovaj rad je prikaz nekoliko pacijenata koji su implantoprotetski rehabilitirani unatoč velikim defektima čeljusti nastalih nakon operacija cista ili tumora. Kod ovakvih pacijenata teško je postići idealan kirurški rezultat, te je vrlo važno naglasiti da su to i protetski vrlo zahtjevni slučajevi, te da se jedino dobrom interakcijom između kirurga i protetičara može dobiti zadovoljavajući rezultat.