Search

U radu se analizira knjiga kritičarskih tekstova Zadovoljština u tekstu (1989) Gorana Rema kojoj se prilazi iz tradicionalne tipologije funkcionalnih stilova. Proučava se postojanje medijskih kodova i njihovo isprepletanje pri čemu kritičarski tekstovi, a i knjiga u cijelosti, poprimaju intermedijalni karakter. Rad nudi pregled zastupljenih funkcionalnih stilova (znanstvenoga, esejističkoga, književnoumjetničkoga, razgovornoga, žurnalističkoga, publicističkoga) te varijante medijskoga subjekta koje proizlaze iz iskustva kritičarskoga subjekta i kodova kulture (ponajprije medijske i rock-kulture) koje subjekt upisuje u čitanje i interpretiranje književnih predložaka. Rad pokazuje funkcionalnostilsku heterogenost kritičarskih tekstova u Zadovoljštini u tekstu te postojanje četiriju varijanata medijskoga subjekta na temelju čega se zaključuje da je riječ o hibridnim tekstovima imenovanim postkritikama čija hibridnost sugerira pripadnost postmodernoj kulturi., The paper analyzes the book of literary critics texts Zadovoljština u tekstu (1989) by Goran Rem which is approached from the traditional typology of functional styles. It examines the existence of media codes and their interweaving in which literary critics texts as well as books in its entirety, imitate intermediate character. The paper provides an overview of the represented functional styles (scientific, essayistic, literary-artistic, conversational, journalistic and publicistic) and variants of the media subject which are results of experience of critic subject and codes of culture (especially media and rock culture) that the subject inscribes into the reading and interpretation of literary templates. The paper shows functional styles heterogeneity of literary critics texts in Zadovoljština u tekstu and the existence of four variants of the media subject. From this it is to conclude that the book is a hybrid text called postcritic whose hybridity suggests postmodern culture affiliation.

Knjiga kroz dvanaest poglavlja okuplja fraktalno strukturirane eseje-studije u kojima se izlaže fenomen visokog postmodernog tekstualizma. Knjiga je pisana kao kritičarsko iskustvo, zahvaća u ja-izražajnu poziciju, postavlja i metakompozicijsku ekspoziciju fotografija koje komponiraju ukupno istraživanje. Knjiga je fokusirana na pjesničku produkciju mlađeg i novijeg hrvatskog pjesništva osamdesetih, najrazvijenije pristupa fenomenu časopisa i projekta Quorum, kontekstuirapostmoderno stanje, ugrađuje komunikacijsko polje slabe komparativne jugoslavistike, označava glavne autore plexusnosti: Branko Maleš, Tomaž Šalamun, Vojislav Despotov. Knjiga eksplicira stanje intermedijaliteta i polimedijalnosti, a reperkusivno problematizira termin simulakruma kao zakašnjelo imenovaanje, doista kao postmedijalnost. Knjiga je raščlamba osnovnih smjerova hrvatske pjesničke sinkronije - simultanoga postmoderniteta, otčitanoga po izboru uglavnom iz većeg broja paradigmatskih tekstova iz sredine 1980.-ih kod mlađih hrvatskih pjesnika, kao i minimalnog jugokomparatističkog konteksta na prostoru autorskih komunikacija kulturnih kontakata specifične južne Srednje Europe: Vojvodina-Hrvatska-Slovenija. Knjiga deducira manifestiranje i strukturu "rasapa" ponuđenoga autorskog individualizma hrvatskog pjesništva u zasebna, posve individualizirana tekstualna lutanja njihovih autora-postmodernista. Knjiga kontekstuira hrvatski postmodernitet sveukupnom tradicijom nacionalne i modernističkih tendencija svjetske književnosti. Ukoliko je u prvoj knjizi Remov znanstveni interes bio obogaćen problematizacijom jezično - filozofijskoga i jezično - ideologijskoga okruženja, u ovoj on iščitava, aksiološki postavljen prije svega medijski kontekst (rock, film, kazalište, televizija), kao metajezičnu matricu tekstova hrvatskoga postmodernističkoga pjesništva, koja replicira strukturi kulture, odnosno konteksta.