Search

Autor polazi od socioloških analiza koje pokazuju da seksualni moral mladeži u mnogome odstupa od službenog učenja Crkve. Uočavaju se slijedeće značajke koje određuju ponašanje mladih: individualizam, težnja za autonomijom i samoostvarenjem, sekularističko shvaćanje slobode, velik interes za socijalne teme, težnja za nalaženjem životnog smisla i ljubavi. Odatle valja krenuti, smatra autor, u traženje načina kako da se suprotnosti prevladaju. Tu su i polazišta za razgovor s mladima i za jedan prikladan način pastoralnog rada među njima., Die soziologische Daten zeigen uns zugleich die Ansatzpunkte wo man mit der Arbeit der Ueberwindung des Gegensatzes anfangen könnte. Aufgrund der soziologischen Analyse kann man feststellen das die heutige Jugend in verschiedenen bereichen des sexuellen Lebens sich im Gegensatz zur Kirchenlehre benimmt, Individualismus, Sehnsucht zur Autonomie und Selbstverwirklichung, eine säkularisierte Auffassung der Freiheit sind die Hauptzeichen des Verhaltens heutiger Jugendlichen. Zur gleichen Zeit, aber, ein grosses Interesse für soziale Themen, das Verlangen nach dem Lebensinn und der Liebe, das sind mögliche Ansatzpunkte für ein Gespräch mit der Jugendlichen. Auf diesen Ansatzpunkten kann die Kirche mit einer »neuen« Jugendpastoral anfangen.

"Psihološkim rođenjem" djeteta može se smatrati trenutak u kojem ono počinje shvaćati razliku "ja" i drugi, a to je ujedno početak dinamičnog kontinuiranog procesa socijalizacije. U radu se ovaj proces razmatra u obiteljskom i institucionalnom kontekstu. Propituje se odnos odrasli-dijete te uspostavljaju polazišta "orijentacije na dijete" na razini odgojnog djelovanja koje podrazumijeva da odrasli poznaje "svijet djetinjstva" (karakteristike dobi) i "djetinjstvo ovdje i sada" (individualne karakteristike djeteta). Problematiziraju se pitanja vezana za poticanje socijalizacije djeteta u institucionalnom kontekstu: uvjeti uspješne inicijalne adaptacije, matrica interakcijskih odnosa, interakcijske situacije kao poligon za razvoj socijalnih vještina, priroda asistencije odrasloga, utjecaj vršnjaka, načini procjenjivanja djetetova prosocijalnog ponašanja. Rad sadrži i niz priloga: uzorak radionica na temu self koncept, situacije za procjenju odgojiteljevih postupaka vezanih za njegovu socijalizacijsku praksu, naputci za promatranje djeteta kao člana skupine, uzorak radionice na temu Komunikacija i nesporazumi.

U radu je prikazan dugotrajni kazneni postupak protiv prvaka HSS-a Ljudevita Tomašića, zbog govora održanog u Sisku 16.II.1936. a koji je vodio do stvaranja Banovine Hrvatske (26.VII.1939.) te se pokazuje kao primjer borbe u zaoštrenoj, političkoj krizi.

Tekst se bavi pitanjem intelektualaca kao sociološkim problemom. U kulturnoj klimi "kasne modernosti" to je pitanje iznova snažno aktualizirano i ta je činjenica poticajna za nove sociološke dijagnoze i istraživanja. Polazeći od poznate teze Juliena Bende o "izdaji klerika" (intelektualaca), tekst pokušava odgovoriti na pitanje koliko je ta intransingentna ocjena točna. Analiza pokazuje da nije riječ o "izdaji" u doslovnom smislu riječi, nego o promjeni socijalnih i kulturnih okvira u kojima djeluju modemi intelektualci. Proces preobražaja tih okviru obuhvaća tri ključna dinamična faktora: transformacijsku snagu tižištu, simbiozu znanja i moći i integraciju intelektualaca u političku klasu. Djelovanjem triju navedenih faktora moderni su intelektualci objektivno izgubili svoju funkciju "misionara", ali u uvjetima globalizacije i globalnog pluralizma traže nove modele zalaganja za opće vrijednosti i ideje., The paper deals with intellectuals as a sociological problem. In the cultural climate of the late modernity this question is again strongly stressed, begging new sociological diagnoses and research. Starting from the well know thesis of Julien Bend about the "betrayal of the clerics" (intellectuals), the text attempts to determine the accuracy of this intransigent remark. The analysis shows that the point is not in the betrayal in the normal meaning, but in the change in the social and cultural frameworks in which the modern intellectuals act. The process of transformation of these frameworks includes three key dynamic factors: the transforming force of the market, the symbiosis of knowledge and power, and integration of intellectuals in the political class. By the actions of these factors the modern intellectuals have in an objective fashion lost their function of "missionaries", but are searching for new models of support for universal ideas and values in the circumstances of globalization and global pluralism.

Tekst se bavi pitanjem intelektualaca kao sociološkim problemom. U kulturnoj klimi "kasne modernosti" to je pitanje iznova snažno aktualizirano i ta je činjenica poticajna za nove sociološke dijagnoze i istraživanja. Polazeći od poznate teze Juliena Bende o "izdaji klerika" (intelektualaca), tekst pokušava odgovoriti na pitanje koliko je ta intransingentna ocjena točna. Analiza pokazuje da nije riječ o "izdaji" u doslovnom smislu riječi, nego o promjeni socijalnih i kulturnih okvira u kojima djeluju moderni intelektualci. Proces preobražaja tih okvira obuhvaća tri ključna dinamična faktora: transformacijsku snagu tržišta, simbiozu znanja i moći i integraciju intelektualaca u političku klasu. Djelovanjem triju navedenih faktora moderni su intelektualci objektivno izgubili svoju funkciju "misionara", ali u uvjetima globalizacije o globalnog pluralizma traže nove modele zalaganja za opće vrijednosti i ideje.

Tekst polazi od stajališta da ekološke izazove što stoje pred svim suvremenim društvima, i svijetom u cjelini, valja promatrati kao kulturne izazove. Taj je pristup problemu osobito relevantan za društva u tranziciji ukoliko žele izbjeći manjkavosti tradicionalnog poimanja modernizacije. U tom se kontekstu zastupa teza da se rješavanje bitnih pitanja razvoja u doba ekološke krize i zaokreta u odnosu spram prirode mora sučeliti s tri velika kulturna izazova: globalizacijsko–komunikacijskim izazovom, izazovom identiteta i izazovom tranzicijske modernizacije. Globalizacija mijenja prostornu i vremensku percepciju društava i socijalnih aktera s obzirom na projekcije razvoja, identitet se javlja kao identitet »izgubljenog« i »ponovno na|enog« subjekta razvoja, tranzicijska modernizacija aktualizira »stara« pitanja jednakosti i slobode, regulacije i tržišta, a komunikacijski izazov upućuje na posve nove oblike društvenosti, interakcije i djelovanja. Iz toga proizlazi da je »kulturna transkripcija« ekološke paradigme najširi eksplikativni okvir za razu¬mijevanje kompleksnosti razvoja i da taj način promatranja razvoja (i tranzicije) zauzima značajno mjesto u suvremenoj sociologiji., The paper sets out from the standpoint that environmental challenges standing before all modern societies, and before the world on the whole, should be regarded as cultural challenges. That approach to the issue is especially relevant for the societies in transition inasmuch as they aspire to avoid the defectiveness of the traditional conception of modernization. In this context, the thesis is put forward that solving of essential development issues in the period of environmental crisis and shift in relation to nature has to confront three large cultural challenges: the globalization–communication challenge, the challenge of identity, and the challenge of transitional modernization. The globalization changes spatial and temporal perception of societies and social actors due to development projections, the identity appears as "lost" and "re–found" subject of development, the transitional modernization makes topical "old" issues of equality and freedom, regulation and market, and the communication challenge suggests completely new forms of sociability, interaction and action. From this follows that "cultural transcription" of environmental paradigm is the broadest explication framework for understanding the complexity of development, and that this view of development (and transition) holds a significant place in modern sociology., Der Text geht von dem Standpunkt aus, da die ökologischen Herausforderungen, die vor allen modernen Gesellschaften und der Welt insgesamt stehen, als kulturelle Herausforderungen zu betrachten sind. Diese Herangehensweise an das Problem ist für Gesellschaften in der Transition besonders relevant, falls sie die Mängel der traditionellen Vorstellungen von Modernisierung vermeiden wollen. In diesem Zusammenhang wird die These vertreten, da sich die Lösung bedeutender Fragen der Entwicklung in Zeiten der Wirtschaftskrise und des Umschwungs im Verhältnis zur Natur vier groen kulturellen Herausforderungen stellen mu: der Herausforderung der Globalisierung, der Herausforderung der Identität, der Herausforderung der transitionsbezogenen Modernisierung und der Herausforderung der Kommunikation. Die Globalisierung verändert die räumliche und zeitliche Wahrnehmung der Gesellschaft und der sozialen Akteure in bezug auf Entwicklungsprojektionen, die Identität erscheint als "verlorenes" und "neu gefundenes" Subjekt der Entwicklung, die transitionsbezogene Modernisierung aktualisiert "alte" Fragen der Gleichheit und Freiheit, der Regulierung und des Marktes, und die Herausforderung der Kommunikation weist auf völlig neue Formen der Geselligkeit, der Interaktion und des Wirkens hin. Daraus geht hervor, da die "kulturelle Transkription" des ökologischen Paradigmas den breitesten explikativen Rahmen für das Verständnis der Komplexität der Entwicklung darstellt, und da diese Betrachtungsweise der Entwicklung (und der Transition) einen bedeutenden Platz in der modernen Soziologie einnimmt.

Polazeći od konstatacije da se današnje vrijeme može okarakterizirati kao »doba ljudskih prava«, ovaj tekst propituje genezu diskursa o ljudskim pravima i pokušava odgovoriti na pitanje raste li njihova moć ili opada. Odgovor na to pitanje proizlazi iz strukturalne analize tipičnih »diskurzivnih formacija« kroz koje je prošlo mišljenje o ljudskim pravima. U tom se pogledu može govoriti o četiri tipična diskursa: diskurs utemeljiteljskog univerzalizma (doba francuske i američke deklaracije), socijalno diferencirani diskurs industrijskog razvoja, diskurs velikih mobilizacija i blokovskih struktura moći te diskurs globalizacije i singularnosti. Pored toga, tekst osobito skreće pozornost na status ljudskih prava u sociološkoj znanosti i pokazuje da sociologija na tom području zaostaje za drugim društvenim znanostima. Iz navedenih analiza slijedi zaključak da se ljudska prava stalno razgranavaju, da se širi njihovo polje, ali da ona gube supstancijalnost kakvu su imala u doba utemeljiteljskih ideja. Raste instrumentalna (institucionalna) moć ljudskih prava, a sve je manje ideja o njihovoj ontološki zadanoj biti. To je rezultat rasta instrumentalne moći modernih društava., Starting from the conclusion that modern time can be characterized as “the age of human rights”, this paper makes enquiries about the genesis of the discourse on human rights and tries to answer the question whether their power grows or declines. AN answer to the question results from the structural analysis of the typical “discourse formations” through which human thought on human rights has gone through. In this respect, it we can converse about four typical discourses: the discourse of founding universalism (the age of French and American declaration), the socially differentiated discourse of industrial development, the discourse of large mobilizations and bloc power structures, and the discourse of globalization and singularity. Apart from this, the paper especially draws attention to the status of human rights in the sociological science and shows that sociology in this field falls behind other social sciences. From the mentioned analyses follows a conclusion that human rights are constantly branching out, that their field is widening, but that they loose substantiality they had at the age of the founding ideas. The instrumental (institutional) power of human rights grows, and there is more and more less ideas about their ontologically set essence. This is the result of the modern societies instrumental power growth., Ausgehend von der Feststellung, daß unsere Zeit als “Zeitalter der Menschenrechte” gekennzeichnet werden kann, wird in diesem Text die Herkunft des Diskurses über die Menschenrechte erörtert, wobei zugleich die Frage beantwortet werden soll, ob deren Macht im Steigen oder Sinken begriffen ist. Die Antwort auf diese Frage ergibt sich aus der strukturellen Analyse typischer “diskursiver Formen”, deren sich die Reflexion über Menschen rechte bedient hatte. In dieser Hinsicht lassen sich vier typische Diskurse unterscheiden: Diskurs der universalistischen Gründerzeit (Zeitalter der französischen und amerikanischen Deklaration), sozial differenzierter Diskurs der industriellen Entwicklung, Diskurs großer Mobilmachung und Blockstrukturen der Macht, sowie Global– und Singulardiskuurs. Außerdem will dieser Text auf die Menschenrechte–Diskussion in der Soziologie aufmerksam machen und aufzeigen, daß die Soziologie in diesem Bereich hinter anderen Geisteswissenschaften zurückbleibt. Aus genannten Analysen ergibt sich die Schlußfolgerung, daß sich Menschenrechte ständig ausweiten und immer weitere Gültigkeitsbereiche umfassen, aber zugleich ihre Substantialität aus der Gründerzeit verlieren. Die instrumentale (institutionelle) Macht der Menschrechte steigt, aber die Idee von ihrem ontologisch vorgegebenen Wesen wird immer schwächer. Das ist eine Folge der steigenden instrumentalen Macht moderner Gesellschaften.

Tekst problematizira pitanje kulturne dimenzije recentnih tranzicijskih procesa. Polazi se od toga da se o kulturnoj tranziciji može govoriti na tri razine: funkcionalnoj, transformativnoreproduktivnoj i racionalno-simboličkoj. Osobito se zadržava na pitanju "novog kulturnog identiteta" i njegovom osnovnom proturječju. Pokazuje četiri pravca oblikovanja simboličke racionalnosti (okcidentalizam, diferencijalizam, retorički demokratizam i dekorativni simbolizam). Svi ti oblici simboličke racionalnosti svojom ambivalentnom značenjskom strukturom upućuju na zaključak o ambivalentnosti kulturne tranzicije., This text problematizes the cultural dimension of recent transition processes. There are three dimensions in which cultural transition can be observed: functional, transformative-reproductive and rational-symbolic. The controversial issue of "new cultural identity" and its essential controversy in particular is elaborated. Four directions of symbolic rationality formation are shown (occidentalism, differentialism, rhetorical democratism and decorative symbolism). All those forms of symbolic rationality, by their ambivalent structure of meaning, refer to the conclusion on ambivalence of cultural transition.

Autor kritički i kontekstualno razmatra ambiciju Josepha Raza da na temelju preispitivanja temeljnih vrednota moderne zapadne političke kulture (slobode i jednakosti) te središnjih pojmova političke moralnosti ( političkog autoriteta i političke obveze) reinterpretira klasičnu i modernu paradigmu liberalne političke filozofije. Raz nastoji, pokazuje autor, kroz metodički i sadržajno izuzetno izazovnu i zahtjevnu poziciju , odriješiti liberalnu filozofiju politike od pojma negativne slobode i vezati je, u osloncu na Kanta, uz pojam pozitivne slobode i autonomije, čime nastoji pomiriti individualnu slobodu i vrijedne ciljeve života, odnosno utemeljiti perfekcionistički liberalizam.

Ova studija nudi obuhvatnu interpretaciju Kantovih stavova o uslovima mogućnosti moralnog napretka i moralizacije čovečanstva, kao ostvarenja krajnje svrhe stvaranja prirode. Iako je vaspitanje pojedinaca i nacija uslov koji najviše doprinosi moralizaciji čovečanstva, njen jedini nužan uslov mogućnosti je transcendentalno zasnovano javno pravo. Takvo pravo zadovoljava uslove opšteg i nužnog važenja, jer se zasniva isključivo na slobodi. U tom smislu moralni napredak čovečanstva zahteva strogo ograničavanje samovolje ljudi putem apriornih juridičkih principa i učestaliju determinaciju njihove volje samom predstavom moralnog zakona. Osnovna teza studije jeste da juridička sloboda čovečanstva može u potpunosti biti garantovana ukoliko se uspostavi svetska federativna republika, dok se etička sloboda čovečanstva osvaja kroz stalnu borbu sa radikalnim zlom, koja ima više izgleda na uspeh ako ljudi osnuju carstvo vrline, pa je ostvarenje krajnje svrhe stvaranja prirode zamislivo tek pod pretpostavkom konstitucije svetske juridičke i etičke države. Povrh toga, studija pruža detaljan prikaz najvažnijih ideja Kantove filozofije javnog prava, kako transcendentalnih, tako i empirijskih principa. Uloga empirijske pravne i političke teorije je da pokaže na koji je način moguće u što većoj meri realizovati metafizičke principe prava, dok Kantove antropološke teorije i refleksije o istorijskom razvoju čovečanstva treba da pokažu na koji način ljudska priroda ide u prilog ostvarivanju najviših principa javnog prava, ponekad čak i protiv namera ljudi. Ove teorije, zajedno sa njegovom filozofijom vaspitanja, pokazuju koje smernice ljudi treba da prate na putu ka transcendentalnom javnom pravu, ne bi li čovečanstvo moglo u moralnom (juridičkom i etičkom) smislu efikasnije i lakše napredovati. This dissertation provides a comprehensive interpretation of Kant’s views on the conditions of possibility of moral progress and moralization, understood as the achievement of the final purpose of nature. Although education of people and nations is the condition that contributes the most to the achievement of moralization, its only necessary condition of possibility is transcendentally grounded public right. This form of law meets the conditions of universality and necessity, because it is based solely on freedom. In this sense, moral progress of humanity requires strict restrictions on every person’s freedom of choice in accordance with a priori juridical principles and a more frequent determination of their will merely by the representation of the moral law. The main thesis of this dissertation is that juridical freedom of humanity could only be fully guaranteed if the world federal republic is established, while the ethical freedom of humanity could be attained only through constant struggle against the radical evil, which is more likely to succeed if people establish the ethical community; thus, the achievement of the final purpose of nature is conceivable only under the presumption of the constitution of the legal world state and the ethical world state. Additionally, this dissertation provides a detailed analysis of the most important ideas of Kant's philosophy of public right, both its transcendental and empirical side. The role of the empirical legal and political theory is to explain how metaphysical principles of right could be realized to the greatest possible extent, while Kant's anthropological theories and his reflections on the historical development of humanity should show the way human nature works in favour of the implementation of the pure principles of public right, sometimes even against people's intentions. These theories, together with his philosophy of education, show what guidelines people should follow on the way towards transcendental public right, so that humanity’s moral (legal and ethical) progress would be more efficient and less difficult.