Search

Korupcija je bila pratilac razvoja ljudske civilizacije od njezinog početka. Kako je rasla kompleksnost društva i broj ljudi povećala se i mogućnost za korupciju. U najširem smislu možemo je smatrati kao svaku radnju kojom se napada moralne i pravne norme stavljanjem privatnog interes ispred javnog. Možemo je podijeliti na političku (visoku) i administrativnu (nisku) . Korupcija šteti cijelom društvu na moralnoj, političkoj i ekonomskoj razini. U Republici Hrvatskoj ljudi su se izjasnili da smatraju korupciju kao jedan od najvažnijih problema u državi, s time da bi trebalo naglasiti da ljudi često brkaju pojam korupcije sa nesposobnošću ili sporošću sustava. Glavno obilježje korupcije je zloupotreba ovlasti, neovisno da li se radi o privatnom ili javnom sektoru, radi vlastite ili tuđe koristi, u zamjenu za novac, usluge, poklone ili bilo kakvu drugu koristi. S uvođenjem Strategije sprječavanja korupcije za razdoblje od 2021. do 2030. godine sve veću pažnju se daje prevencijskom načinu borbe. U ovom radu pokušati ću objasniti kaznena djela koja spadaju u pojam korupcije, u kojim pojavnim oblicima možemo pronaći korupciju u širem smislu, koje mjere je Republika Hrvatska poduzela, koje mjere namjerava poduzeti, domaće i međunarodne pravne izvore, institucije koje provode borbu protiv korupcije, ulogu postupka izručenja u međunarodnoj suradnji, utjecaj instituta oduzimanja imovinske koristi stečene kaznenim djelom i ukratko objasniti neke primjere iz sudske prakse.

Zakon o sudovima za mladež svrhu maloljetničkih sankcija određuje kao zaštitu, brigu, pomoć i nadzor maloljetniku radi utjecaja na njegov odgoj, razvoj cjelokupne ličnosti te jačanje osobne odgovornosti kako u budućnosti nebi činio kaznena djela. Kako je u praksi nemoguće unaprijed odrediti sankciju koja će to i postići, odluka suda o izrečenoj sankciji nije konačna već je podložna promjenama, ovisno o uspjesima izrečene mjere te nadležnost suda za mladež stoga ne prestaje pravomoćnošću odluke u kojoj je određena sankcija, već ona traje do donošenja konačne odluke o prestanku njena daljnja izvršavanja. Načelo promjenjivosti maloljetničkih sankcija dopušta sustavu da reagira na životne okolnosti i da se prilagođava svakom maloljetniku u odnosu na ono što on jest u trenutku donošenja rješenja, odnosno presude, ali i kasnije na mladu osobu koja se mijenja kroz iskustva odgojnih mjera. Upravo ono prikazuje puninu fleksibilnosti i elastičnosti kaznenog postupka prema mlađim počiniteljima kaznenih djela.

Umjetna inteligencija može se definirati kao sposobnost uređaja da izvrši funkcije koje se uobičajeno povezuju s ljudskom inteligencijom. Tehnologije i sustavi temeljeni na umjetnoj inteligenciji više se ne smatraju novinama te su čest dio svakodnevice sve većeg dijela čovječanstva kao alati koji pospješuju učinkovitost, štede vrijeme i čine život lagodnijim. S druge strane, predmetni sustavi uz brojne pogodnosti donose i brojne potencijalne opasnosti kao i nove izazove koje je ponekad teško predvidjeti, a istovremeno predstavljaju eklatantan primjer prijetnje temeljnim ljudskim pravima. S obzirom na brojne rasprave koje se tiču utjecaja inteligentnih sustava na ljudska prava, rad se pobliže bavi pojedinim temeljnim ljudskim pravima te načinima kako pojedini inteligentni sustavi utječu na zaštitu tih prava, a posljedično i potencijalnim ugrozama temeljnih ljudskih prava koje se javljaju i uočavaju prilikom razvoja i primjene autonomnih i inteligentnih sustava. Istovremeno, Europska unija ima intenciju uspostaviti regulatorni okvir koji će biti utemeljen na etičkim načelima i zaštiti temeljnih prava, a sve kako primjena sustava temeljenih na umjetnoj inteligenciji ne bi zadirala u dostojanstvo osoba. Europski pristup želi osigurati da se sva poboljšanja umjetne inteligencije temelje na pravilima kojima se štite funkcioniranje tržišta i javnog sektora kao i sigurnost ljudi te temeljna prava. Veliki napredak s regulatorne strane jest i prijedlog Uredbe Europske komisije o umjetnoj inteligenciji iz travnja 2021. godine koji predstavlja prvi korak u zakonodavnoj regulaciji ove materije.

U današnje vrijeme pitanje mogućnosti sustava umjetne inteligencije da počini kazneno djelo više nije teoretske i futurističke naravi te se u mnogim aplikacijama već sada vide i događaju moguća kršenja kaznenopravnih normi od strane raznih oblika umjetne inteligencije, poput neovisnih vozila, autonomnog oružja pa sve do robotskih tehnologija koje pomažu pri operacijama i algoritama koji posreduju u trgovanju. Kao i svaki drugi društveni napredak, i ovaj tehnološki očekivano vrši pritisak na postojeće kaznenopravne sustave te se ispituju granice pojedinih instituta i njihova prilagodljivost novonastalim situacijama. U radu se sustavno razlaže problematika moguće kaznenopravne odgovornosti sustava umjetne inteligencije i osoba koje su odgovorne za njihovo ispravno funkcioniranje te se predlažu potencijalno primjenjive solucije u slučaju nemogućnosti određivanja odgovorne osobe.

Analizirajući odnos kaznenog progona i pasivnog biračkog prava, rad nastoji odgovoriti na pitanja može li, kako i zašto kazneni progon utjecati na pasivno biračko pravo. Postoje strogi međunarodni standardi koji propisuju pravne temelje za ograničenje biračkih prava, te uvjete pod kojima je ograničenja moguće propisati zakonodavnim normama. Oblici ograničenja biračkog prava uključuju zabranu kandidiranja i gubitak mandata, a implementirani su u izborne sustave na različite načini i pod različitim kriterijima kao što su priroda počinjenog kaznenog djela, priroda izrečene kazne itd. Uz to, postoje i izborni sustavi koji ne uvode ograničenja, tj. ne normiraju ni zabranu kandidiranja niti gubitak mandata. Poseban naglasak stavljen je na hrvatski regulatorni okvir koji također poznaje ograničenja pasivnog biračkog prava unutar Zakona o lokalnim izborima i Zakona o izborima zastupnika u Hrvatski sabor. Uvjeti pod kojima izborni kandidati gube mandat ili im se je zabranjeno kandidirati, uvelike odgovaraju uvjetima propisanima u drugim zemljama, posebno europskog podneblja. U analizi opravdanosti implementacije ograničavajućih mjera pasivnom biračkom pravu izneseni su argumenti za i protiv uvođenja ograničenja. S jedne strane ističe se očuvanje demokracije, borba protiv korupcije i nametanje političke odgovornosti kandidatima kao razlozi za uvođenje ograničenja, a s druge strane indirektno ograničavanje aktivnog prava glasa i obračunavanje s političkim neprijateljima predstavljaju razloge zašto pri ograničavanju treba biti oprezan. Zaključno, važno je da iz gore navedenih razloga, zakonodavac donosi kvalitetne izborne propise i njihovom konzistentnom primjenom vraća povjerenja birača u obnašatelje javnih dužnosti., In analysing the relationship between criminal proceedings and right to stand for election, this paper aims to deliver answers to questions such as may the criminal proceedings influence passive suffrage, how and why. Several international standards provide for legal basis for restriction of the right to stand for election, as well as the conditions under which the restrictions may be imposed by the written legislative norm. Form of restrictions include the ineligibility to be elected and loss of mandate and are implemented into the electoral system in different ways and under various criteria such as nature of the offence, nature of the sentence etc. However, there are several electoral systems which do not impose restrictions i.e., do not recognize ineligibility to be elected nor the loss of mandate. Emphasis is placed on the Croatian regulatory framework which recognizes restrictions to the right to stand for election through Local Election Act and Act on the Election of MPs to the Croatian Parliament. Conditions under which electoral candidates lose their mandate or are ineligible to be elected are generally correspondent with the conditions put in place by other legislations, especially the ones in Europe. In the analysis of the validity of the implementation of restrictive measures to the right to stand for election, arguments for and against of the implementation are put forward. On one hand, protection of democracy, anti-corruption efforts and forcing political responsibility upon the electoral candidates are arguments in favour of the restriction. On the other hand, however, indirect restriction of the right to vote and tackling political adversaries point to arguments on why one should be cautious when regulating the restrictions. It is important to note that, for the reasons stated above, legislator is the one required to enact quality election laws and consistently apply them in order to regain the trust of voters in public officeholders.

U ovom diplomskom radu obrađuje se tema policijskog nasilja kao povreda članka 3. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (zabrana mučenja), ali i policijsko nasilje prema migrantima na granici. Zabrana mučenja, kao apsolutno i nederogabilno pravo te svojevrsna ius cogens, ne može se ograničiti ni u kojim okolnostima. Definicija mučenja izvire iz Konvencije Ujedinjenih Naroda protiv mučenja i drugih nečovječnih i ponižavajućih postupanja ili kažnjavanja. Pojam je definiran kao svako nanošenje teške fizičke ili duševne patnje koje počini službena osoba u izvršavanju svoje službene funkcije, a čiji je cilj dobivanje informacije ili priznanja, kažnjavanje, zastrašivanje, prisila ili diskriminacija. Tema je obrađena kroz judikaturu Europskog suda za ljudska prava s posebno istaknutim presudama Mafalani protiv Republike Hrvatske, V. D. protiv Republike Hrvatske, Gäfgen protiv Njemačke, Aydin protiv Turske, Selmouni protiv Francuske i M. H. i ostali protiv Republike Hrvatske. U radu se, uz sudsku praksu, koristi i analiza mnogih znanstvenih članaka, priručnika i knjiga. S obzirom na problematiku nasilja prema migrantima, rad se osvrće na postupanje hrvatske policije na granici. U tom kontekstu, obrađuje se nova presuda M. H. i ostali protiv Republike Hrvatske kao povreda članka 3. Konvencije s obzirom na smještaj migranata u Tranzitnom prihvatnom centru za strance Tovarnik te povreda članka 2. Konvencije sukladno policijskom postupanju prema podnositeljima zahtjeva. Nadalje, ističe se i aktualno izvješće Europskog odbora za sprječavanje mučenja i nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja (CPT), ali i mnogi medijski izvori s obzirom na izrazito velik značaj ove teme. Policijski službenici, kao najvažniji predstavnici prisilnog elementa države, moraju postupati na način da očuvaju državne, ali i granice Europske Unije, s pažnjom i obvezom prema zaštiti temeljnih ljudskih prava. Tematiku rada treba proučavati u svjetlu okolnosti u kojima se nalazimo te joj pristupiti na kritički način, uz svijest o kontinuiranoj potrebi za edukacijom policijskih službenika prilikom svakog oduzimanja slobode, ali i tijekom očuvanja teritorijalne cjelovitosti države., The subject of this thesis is police violence as a violation of Art. 3. of the European Convention on Human Rights but with special emphasis on violence against migrants. The prohibition of torture is a ius cogens norm with no legal ability of being limited under any circumstances. Definition of torture is provided in the UN Convention against Torture and Other Cruel, Inhuman or Degrading Treatment or Punishment. It is defined as any act by which severe pain or suffering, whether physical or mental, is intentionally inflicted on a person for such purposes as obtaining information or a confession, punishing, intimidating or coercing, or for any reason based on discrimination of any kind, when such pain or suffering is inflicted by or at the instigation of or with the consent or acquiescence of a public official or other person acting in an official capacity. The subject is based on jurisprudence of the European Court of Human Rights with special emphasis on several judgments : Mafalani v. Croatia, V. D. v. Croatia, Gäfgen v. Germany, Aydin v. Turkey, Selmouni v. France and M. H. and others v. Croatia. Literature concerning this thesis is based on jurisprudence, scientific articles, legal manuals and books. Concerning violence against migrants, this thesis explains acts of Croatian police and their activity on Croatian borders. With that in mind, this thesis is based on judgment M. H. and others v. Croatia as a violation of Art. 3. of the Convention when describing accommodation in Tovarnik transit detention centre but also a violation of Art. 2. of the Convention when describing police action towards the applicants. Moreover, it considers influence of current report of Council of Europe anti-torture Committee (CPT) but also some media reports concerning the significance of this subject. Police officers are the most significant representatives of legal and state coercion, but with that in mind, they should be aware of their task of keeping state and EU territory safe with providing preservation of basic human rights. The subject of this thesis needs to be interpreted in light of current circumstances, keeping in mind the importance of police education concerning every deprivation of liberty, but also keeping state territory safe.

Terorizam predstavlja jedan od najtežih oblika kršenja temeljnih ljudskih prava i sloboda i smatra se izravnim napadom na demokraciju i vladavinu prava, koji predstavljaju jedno od temeljnih načela svih država članica Europske Unije. Slijedom navedenog, rad započinje uvodom u kojem su izloženi glavni problemi terorizma. Europska Unija donijela je mnogobrojne Direktive, od kojih su svakako najznačajnije Direktiva EU 2017/541 EU parlamenta i Vijeća o suzbijanju terorizma i Direktiva EU 2016/681 Europskog parlamenta i Vijeća o uporabi podataka iz evidencije podataka o putnicima (PNR) u svrhu sprečavanja, otkrivanja, istrage i kaznenog progona kaznenih djela terorizma i teških kaznenih djela. Svaku od predmetnih Direktiva u nastavku rada obrađuje se pojedinačno, pritom uspoređujući međunarodno i europsko pravo. Nadalje, u radu su izloženi najznačajniji teroristički napadi koji su se dogodili na području Europske Unije te analiziramo reakciju Europske Unije nakon svakog pojedinog napada. S obzirom na to da je i Republika Hrvatska punopravna članica Europske Unije, drugi dio rada odnosi se na kaznenopravno uređenje u Republici Hrvatskoj, a sve kroz prizmu Kaznenog zakona i Nacionalne strategije za suzbijanje terorizma. Također, kao i prethodno, navodimo najznačajnije terorističke napade na području Republike Hrvatske, analizirajući svaki zasebno. Naposljetku rada, analiziramo Izvješće Europola za 2020. godinu i pratimo trendove koji su se pojavili, a sve kako bismo uvidjeli bori li se Europska Unija protiv terorizma na odgovarajući način.

U radu su predstavljeni stavovi punoljetnih građana RH o tjelesnom kažnjavanju djece u obitelji. Svrha istraživanja prvenstveno je pridonijeti većem shvaćanju obrađene tematike, a temeljem većeg razumijevanja moći ćemo raditi na prevenciji i zaustavljanju tjelesnog kažnjavanja djece. Cilj istraživanja je ispitati stavove o tjelesnom kažnjavanju djece u obitelji punoljetne građane RH s obzirom na strukturu obitelji, poznavanju zakonskih odredbi, iz perspektive osoba koje nemaju ostvaren status roditelja i onih koji su ulogu roditelja ostvarili te analizirati razlike po spolu. Korišten je prigodni uzorak te su podaci prikupljeni putem online anketnog upitnika koju je ispunilo 200 sudionika istraživanja, kojoj su mogli pristupiti putem društvene mreže facebook. Rezultati istraživanja pokazuju kako je i danas prisutna neinformiranost roditelja o zakonskoj zabrani tjelesnog kažnjavanja djece, odnosno 63,5% sudionika smatra kako je ono zabranjeno, njih 11% da nije zabranjeno ,te ih odgovor na pitanje ne zna 25,5%. Rezultati su također pokazali kako postoji statistički značajna razlika u stavovima prema tjelesnom kažnjavanju djece prema spolu, no razlika nije pronađena između osoba koji jesu roditelji i onih koji nisu, u strukturi obitelji, te u poznavanju zakonskih odredbi., The paper presents the attitudes of adult citizens of the Republic of Croatia on corporal punishment of children in the family. The purpose of the research is primarily to contribute to a greater understanding of the topic, and based on greater understanding we will be able to work on preventing and stopping corporal punishment of children. The aim of the research is to examine attitudes about corporal punishment of children in the family of adult citizens of the Republic of Croatia with regard to family structure, knowledge of legal provisions, from the perspective of persons without parental status and those who have achieved the role of parents and analyze gender differences. An appropriate sample was used and the data were collected through an online survey completed by 200 survey participants, which they could access via the social network Facebook. The results of the research show that parents are still uninformed about the legal prohibition of corporal punishment of children, 63.5% of participants believe that it is prohibited, 11% that it is not prohibited, and 25.5% do not know the answer to the questionThe results also showed that there is a statistically significant difference in attitudes towards corporal punishment of children by gender, but no difference was found between persons who are parents and those who are not, in family structure, and in knowledge of legal provisions.

Seksualno iskorištavanje djece je dinamičan, višedimenzionalan konstrukt podložan promjenama. Zbog kompleksnosti samoga pojma, na međunarodnoj je razini doneseno nekoliko relevantnih dokumenata kojima se željela osigurati usklađenost pojmova i dosljednost u provedbi zakona, a koji su implementirani i u hrvatsko zakonodavstvo. Radi boljeg razumijevanja načina na koji dolazi do seksualnog iskorištavanja, rad donosi prikaz odnosa žrtve i počinitelja odnosno obilježja počinitelja i žrtve. Također, navedeni su neki od mogućih načina počinjenja seksualnog iskorištavanja djece, kao i znakovi za prepoznavanje istoga. Važno je znati kako postupiti nakon prepoznavanja znakova seksualnog iskorištavanja stoga su u radu navedena mogući budući koraci, s posebnim naglaskom na postupanje centra za socijalnu skrb te je navedena važnost zaštite mentalnog zdravlja žrtava. S obzirom na podložnost promjenama, na počinjenje seksualnih delikata na štetu djece je utjecala i pojava koronavirusa, što je vidljivo u statistikama koje govore o broju prijava, optužbi i osudaza kaznena djela iz glave XVII. Kaznenog zakona. Kako bi se poboljšao položaj djece, navedene su i smjernice za zaštitu djece od seksualnog iskorištavanja., Sexual exploitation of children is a dynamic, multidimensional construct subject to changes. Due to the complexity of the term itself, several relevant documents were adopted at the international level to ensure the harmonization of term and consistency in the implementation of the law, which were also implemented in Croatian legislation. In order to better understand the manner in which sexual exploitation occurs, the paper presents the relationship between the victim and the perpetrator apropos the characteristics of the perpetrator and the victim. Also, some of the possible ways of committing sexual exploitation of children are listed, as well as signs for recognizing the same. It is important to know how to act after recognizing the signs of sexual exploitation, so the paper outlines possible future steps, with special emphasis on the actions of the social welfare center and the importance of protecting the mental health of victims is also listed. Given the susceptibility to change, the commission of sexual offenses to the detriment of children was also influenced by the emergence of coronavirus, which is evident in the statistics showing the numbers of reports, charges and convictions of offenses under chapter XVII. Criminal Code. In order to improve the position of children, guidelines for the protection of children from sexual exploitation are also provided.

Kaznena djela protiv spolne slobode, premda pripadaju tzv. klasičnom obliku kriminaliteta, oduvijek izazivaju pažnju opće i stručne javnosti. Silovanje je vrsta seksualnog napada koji je jedna ili više osoba pokrenula protiv druge osobe bez pristanka te osobe. Djelo se može izvršiti fizičkom silom, ili kad je osoba pod prijetnjom ili manipulacijom, ili s osobom koja nije sposobna za valjani pristanak. Potrebni elementi da bi se spolni odnos smatrao silovanjem su: seksualna invazija pod prisilnim okolnostima, seksualna penetracija prisilom i seksualna penetracija bez pristanka. Na globalnoj razini, 35% žena nekada je doživjelo fizičko i/ili seksualno nasilje od strane intimnih partnera ili seksualno nasilje od strane ne-partnera. Ova brojka ne uključuje seksualno uznemiravanje. Neke nacionalne studije pokazuju da taj broj može doseći i 70%. Kaznena djela protiv spolne slobode regulirana su i opisana u Kaznenom zakonu., Criminal offenses against sexual freedoms, although they belong to the so-called classic form of crime, have always attracted the attention of the general and professional public. Rape is a type of sexual assault that is initiated by one or more persons against other persons without the consent of that person. The act may be committed by physical force, or when the person is under threat or manipulation, or with a person who is incapable of valid consent. The elements necessary for sexual intercourse to be considered rape are: sexual invasion under coercive circumstances, sexual penetration of coercion, and sexual penetration without consent. Globally, 35% of women have previously experienced physical and / or sexual violence by intimate partners or sexual violence by non-partners. This figure does not include sexual harassment. Some national studies show that this number can be dosed as much as 70%. Criminal offenses against sexual freedoms are regulated and described in the Criminal Code.

Privatizacija zatvorskog sustava javila se kao posljedica sve većih troškova koji proizlaze iz izdržavanja kazne zatvora. Javni zatvori se financiraju iz državnog proračuna dok privatnim upravljaju korporacije koje na taj način vide priliku za zaradu. Nadalje, privatni zatvori daju vrlo malo podataka o zdravstvenoj skrbi zatvorenika unutar njih što predstavlja problem usporedbe između oba sustava. Također, privatni zatvori imaju pravo i odbiti zatvorenike koji imaju zdravstvenih problema, a nerijetko uzimaju nenasilne zatvorenike kako bi manje morali trošiti na sustav osiguranja što je rezultiralo većom pojavom nasilja u privatnim zatvorima u odnosu na javne zatvore. Kada govorimo o recidivu zatvorenika, u privatnim zatvorima pokazao se većim nego u javnim. Naposlijetku, ostavlja se pitanje u kojem smjeru će se odvijati privatizacija i koliko je privatizacija zatvora isplativija od toga da zatvori ostanu u javnom sektoru., The privatisation of the prison system came as a result of rising costs arising from serving a custodial sentence. Public prisons are financed from the state budget while private ones are run by corporations that thus see an opportunity to make money. Furthermore, private prisons provide very little data on prisoner healthcare within them, which is a problem of comparison between both systems. Also, private prisons have the right to refuse inmates who have health problems, and often take nonviolent prisoners so that they have to spend less on the insurance system, which has resulted in a higher incidence of violence in private prisons compared to public prisons. When it comes to relapsing prisoners, in private prisons it has proved greater than in public ones. Finally, it leaves the question of which direction privatisation will take place and how much more profitable prison privatisation is than prisons remaining in the public sector.

Cilj ovog rada bio je istražiti čimbenike koji su povezani sa strahom od kriminala te otkriti koje posljedice taj strah ostavlja na pojedince koji ga osjećaju i na cijelo društvo. Čimbenici koji se najčešće stavljaju u usku vezu sa pojavom straha od kriminala objašnjeni su kroz tri teorijska modela (model ranjivosti, model socijalne kontrole i model socijalne integracije) koji nastoje shvatiti korelaciju navedenih pojmova. Smatra se da su socijalno-demografske karakteristike spola, dobi i socioekonomskog statusa, kao i iskustvo izravne kriminalne viktimizacije, glavni prediktori povezani sa strahom od kriminala. Osim individualnih karakteristika pojedinaca, za objašnjavanje straha od kriminala važne su makro-varijable prisutne u mjestu stanovanja pojedinaca te utjecaj medijskog izvještavanja o kriminalu. Rad se bazira na pregledu dosadašnje literature i interpretiranju rezultata međunarodnih i hrvatskih istraživanja o pojavi straha od kriminala te nastoji objediniti ključne spoznaje o svakom prediktoru zasebno. Strah od kriminala možemo promatrati kao svojevrsni fenomen zbog nepostojanja jedinstvene definicije (što vodi problemu određivanja precizne operacionalizacije i mjernih instrumenata) i zbog činjenice da je strah emocija koja se kod svakog pojedinca individualno javlja, bez određene zakonitosti. Ipak, spomenuti prediktori pokazali su se značajnima za razumijevanje tako kompleksne pojave kao što je strah od kriminala., The aim of this paper was to research the factors associated with the fear of crime and to find out what consequences this fear leaves on both a personal, and a societal level.. The factors are explained through three theoretical models, i.e. vulnerability model, social control model and social integration model. The current consensus is that the main prognosticators of this fear are seen through the socio-demographic categories of sex, age socio-economic status, as well as the experionce of direct criminal victimization. In addition to an individual's personal characteristics, two more factors are responsible for inciting this fear: the macro variables present in an individual's place of residance and the impact that covering crime leaves. The paper is based on examining already published sources, interpreting the results of international and Croatian research done on the emergence of said fear, and summarizing the key findings of each prognosticator. Due to a lack o fan official definition, and to the that fear, as an emotion, is subjective , the fear of crime can be seen as a kind of phenomenon. Nevertheless, the mentioned predictors proved to be important for understanding such a complex phenomenon.

Ovim radom prikazat će se pravni položaj i poseban kazneni postupak koji se vodi prema specifičnoj skupini počinitelja kaznenih djela, osobama s duševnim smetnjama. Odnos i stav društva u moralnom i pravnom smislu prema ovoj kategoriji je podijeljen, društvo prepoznaje njihov težak položaj i potrebu za zaštitom, ali isto tako uviđa i njihovu opasnost za druge. Tek početkom novog vijeka osobe s duševnim smetnjama prepoznate su kao skupina koja treba imati poseban status s obzirom na kažnjavanje za počinjena protupravna djela. Kaznenopravni položaj neubrojivih osoba u Republici Hrvatskoj reguliran je u Kaznenim zakonom i Zakonom o kaznenom postupku, no s obzirom da su od 1997.godine osobe s duševnim smetnjama izuzete iz kaznenopravnog okvira i prešle u civilnopravni sustav, njihov status vezan je i uz odredbe Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama. Nadalje, prikazana je i uloga psihijatra u vještačenju osoba s duševnim smetnjama, gdje je njegova pomoć nužna s obzirom da sud ne raspolaže potrebnim stručnim znanjem u svim slučajevima. Također, opisane su i provedbe sigurnosnih mjera prisilne hospitalizacije te liječenja na slobodi neubrojivih osoba., This papir will analyze legal position and the procedure of insane perpatrators. The attitude of society to them in moral and legal terms is ambivalent – society recognizes their difficult positions and need for protection, but also recognizes their danger to others. At the beginning of the modern century, insane perpatrators have been recognized as a different group in terms of the crimes that they commit and their punishments. The criminal law positions of people who may lack of mental capacity in the Republic of Croatia is regulated in the Criminal code and the Criminal procedure act, but legislation of the Republic of Croatia has changed several times, and the most important changes were in 1997. when insane perpatrators were excluded from criminal law or punishment and went beyond the scope of the Law on the Protection of Persons with Mental Disabilities. The paper deals with the specialities of expert's work in the criminal procedure, when they are used as evidence when the court does not have a certain professional necessary knowledge to know certain facts. Also the law describes implementation of security measures of involuntary admission and treatment as well as treatmant outside the hospital.

Kažnjiva ponašanja žena su još uvijek nedovoljno istražena tema koja se nerijetko uspoređuje sa kažnjivim ponašanjima muškaraca. Pojavni oblici, ali i udio žena u kriminalu je interesantna pojava za promatrati s obzirom na obilježja ženskog spola. Zatvorski sustav, probacijske službe, ali i sustav socijalnog rada su potpornji resocijalizacije i smanjenja recidivizma. Cilj ovog rada je prikazati glavna teorijska objašnjenja, ali i navesti najčešća kaznena djela koja počine žene. Uz to prikazana je uloga socijalnog rada u socijalizacijskom procesu te senzibilizaciji društva., punishable woman behavior is still unexplored topic that is often compared with punishable woman behavior. Phenomenology and number of woman in crime is an interesting phenomenon to observe including charachteristics of female gender. A prison system, probation services and social work are supports for resocialization and recidivism reduction. The aim of this work is to present the main theoretical explanations and but also to investigate the most common crimes committed by women. In addittion it is presented the role of social work in the socialization process and the sensitization of society.

Istraživanja o počinjenju kaznenih djela daju zaključke kako žene čine manji broj kaznenih djela u odnosu na muškarce. To je povezano s činjenicom da se kaznena djela koja čine žene smatraju manje opasnima za društvo te da se uz žene veže tradicionalna rodna uloga supruge i majke. U ovom radu se kroz biološke, psihološke, sociološke i feminističke teorije objašnjavaju uzroci počinjenja kaznenih djela od strane žena. Navode se osobine prosječne ženske prijestupnice, najčešća kaznena djela koja žene čine te tretman prema počiniteljicama kroz kaznu zatvora i pojam resocijalizacije. Prikazani su i statistički podaci koji pokazuju udio žena u ukupnom broju osuđenih počinitelja za razdoblje od 2016. do 2019. godine kroz određena kaznena djela., Research on the commission of criminal offenses conclude that women commit fewer criminal offenses than men. This is due to the fact that crimes committed by women are considered less dangerous to society and that women are associated with the traditional gender role of wife and mother. This paper explains the causes of female crime through biological, psychological, sociological and feminist theories. The characteristics of the average female offender, the most common crimes committed by women and the treatment of perpetrators through imprisonment and resocialization, are also explained. Statistical data showing the share of women in the total number of convicted perpetrators for the period from 2016 to 2019 through certain criminal offenses are also presented.

U radu su prikazani oblici seksualnog nasilja koje se događa u virtualnom okruženju, a naglasak je stavljen na žrtve. Česti problemi koji se odnose na ovu tematiku su vrlo visoka tamna brojka te različita terminologija koju autori koriste u svojim radovima, a također i nepostojanje adekvatnih prijevoda za neke fenomene u hrvatskom jeziku. Kao općenitije kategorije, u radu su najprije objašnjeni fenomeni virtualnog nasilja i seksualnog nasilja, a zatim različiti oblici u kojima se isti isprepliću, kao što su javno objavljivanje seksualiziranih medijskih sadržaja, najčešće u svrhu osvete bivšem partneru odnosno partnerici - revenge porn, ili pak prijetnje objavljivanjem takvih sadržaja i ucjenjivanje žrtve - sextortion, te, naposljetku, seksualni delikti u virtualnom okruženju prema djeci - seksualni grooming odnosno namamljivanje djece u seksualne svrhe i dječja pedofilija., The paper presents forms of sexual violence in virtual enviroment, with an emphasis on victims. Frequent problems related to this topic are very high dark number and different terminology used by authors in their work, as well as the lack of adequate translations in Croatian language. As more general categories, the paper first explains fenomens of cyberbullying and sexual violence, and then the various forms in which they interweave - forms of online sexual violence, such as disclosure of sexualized media content, most often for revenge on a former partner - revenge porn, or threats by publishing such content - sextortion, and, lastly, sexual offenses in virtual enviroment towards children, like sexual grooming - luring children for sexual purposes, and child pedophilia.

Ovaj diplomski rad obrađuje odgovornost zapovjednika u slučaju počinjenja kaznenog djela ratnog zločina. Poseban fokus se stavlja na počinjenje navedenog kaznenog djela omisivnim aktom, odnosno nečinjenjem. Rad se sastoji od dva dijela. Prvi dio obuhvaća teorijske pojmove i daje odgovore na pitanja što se smatra ratnim zločinom i čime je on kao takav reguliran. Potom, koliko daleko u povijest seže uopće sama svijest o zapovjednoj odgovornosti i njenom eventualnom sankcioniranju, kakvi su to komisivno-omisivni delikti i u čemu je njihova specifičnost i prijepornosti oko dokazivanja istih, zašto se za poznavanje instituta zapovjedne odgovornosti nikako ne smije zanemariti garanta i garantnu dužnost te navođenje prakse sudova vezanih za ova pravna pitanja kako bismo preciznije spoznali bit i pravnu prirodu navedenog instituta. Drugi je dio posvećen studiji specifičnog slučaja kroz praksu odluka državnog odvjetništva i tri suda koji su sudili i donosili odluke u ovom slučaju. U slučaju Damir Kufner i dr. prvookrivljenom Damiru Kufneru suđeno za počinjenje kaznenog djela ratnog zločina po zapovjednoj odgovornosti, počinjenog u Marinom Selu 1991.godine, a istomu je na kraju navedenog postupka donesena presuda kojom se oslobađa navedenih optužbi. Riječ je o mom ocu, a upravo zbog iznimno bliske obiteljske povezanosti imala sam detaljan uvid u cijeli sličaj te njegovu dokumentaciju. Napominjem kako je rad pisan krajnje objektivno, a dokumentacija koja je korištena, iznimno je precizno navedena te je sva javno dostupna. Činjenica da je suđeno upravo mom ocu nije niti u najmanjoj mjeri utjecala na istinitost ovdje navedenih činjenica. U detaljnom iznošenju tijeka postupka i raznih odluka koje su donesene, prikazana je i detaljno, u praktičnom smislu, primjena instituta zapovjedne odgovornosti, teorijski obrađena u prvom dijelu rada.

U ovom radu obrađene su osnovne strukture i oblici zločinačkih organizacija, napravljena je analiza i usporedba zakonskih rješenja po starom i po novom zakonu. Analiziran je povijesni razvoj najstarijih kriminalnih organizacija. Obrađena je problematika razlikovanja opojnih droga od tvari zabranjenih u sportu. Oduzimanje i prošireno oduzimanje imovinske koristi stečene kaznenim djelom. Napravljen je kratak osvrt na dvije presude Vrhovnog suda.

U ovom diplomskom radu obrađena su kaznena djela primanja mita i davanja mita iz članaka 293. i 294. Kaznenog zakona, s obzirom na njihov položaj u kaznenom zakonodavstvu Republike Hrvatske i sudskoj praksi. Također je bitan dio rada, osvrt na suzbijanje korupcije i podmićivanja u javnom sektoru. Primanje i davanje mita su koruptivna kaznena djela. Postoje brojne definicije korupcije, no u najširem smislu može se definirati kao svaka zlouporaba javnih ovlasti radi ostvarivanja privatnih probitaka. Republika Hrvatska konstantno se percipira kao jedna od najkorumpiranijih država u Europskoj Uniji, osobito s obzirom na stanje u javnom sektoru. Primanje i davanje mita su kaznena djela protiv službene dužnosti (glava XXVIII. Kaznenog zakona). Zaštitni objekt ove skupine kaznenih djela su javne ovlasti, čije zakonito i učinkovito izvršavanje jamči ostvarivanje načela vladavine prava i jačanje povjerenja građana u institucionalni sustav. Ratio legis inkriminiranja većine kaznenih djela protiv službene dužnosti je suzbijanje korupcije kao nepoželjne društvene pojave. Kazneno djelo primanja mita je djelo pasivnog podmićivanja i pripada u službenička kaznena djela. Može ga počiniti samo službena ili odgovorna osoba. Pojavljuje se u tri osnovna oblika: pravo i nepravo pasivno podmićivanje te kao tzv. naknadno pasivno podmićivanje. Kod pravog pasivnog podmićivanja počinitelj izražava spremnost da za nagradu, koja može biti namijenjena i drugoj osobi, nezakonito postupa, dok kod nepravog počinitelj izražava spremnost da za nagradu obavi nešto što bi ionako morao obaviti, odnosno da ne obavi neku radnju koju ionako ne bi bio ovlašten obaviti. Kazneno djelo davanja mita, odnosno aktivno podmićivanje, vrlo često se pojavljuje uz pasivno podmićivanje kao tzv. delikti susretanja. Za razliku od primanja mita, ovo kazneno djelo može počiniti svatko, a ne samo službena ili odgovorna osoba. Pojavljuje se u dva osnovna oblika, kao pravo aktivno podmićivanje i kao nepravo aktivno podmićivanje. Uz njih, u zakonskom opisu kaznenog djela davanja mita propisan je institut tzv. neskrivljenog davanja mita, kako bi se olakšalo otkrivanje kaznenih djela podmićivanja. Naime kod takvih kaznenih djela postoji velika tamna brojka. Objekt radnje i pasivnog i aktivnog podmićivanja je mito. Njegova suština je „nepripadnosti“. Prema definiciji iz Kaznenog zakona „mito je svaka nepripadna nagrada, dar ili druga imovinska ili neimovinska korist bez obzira na vrijednost. Borba protiv mita i korupcije u Hrvatskoj još uvijek je na začetku. Što se tiče antikorupcijskih standarda, u formalnom smislu oni su prihvatljivi, no materijalni antikorupcijski standardi poput kodeksa ponašanja i obrazovanja o korupciji još uvijek nisu na zadovoljavajućoj razini. Na tim područjima postoji veliki prostor za kvalitativni i kvantitativni napredak.

Tema diplomskog rada je položaj žrtve u kaznenom i prekršajnom pravu Republike Hrvatske uz analizu položaja žrtava međunarodnih zločina i žrtava obiteljskog nasilja. U prvom dijelu rada obrađuje se normativni okvir položaja žrtve kroz definicije u Kaznenom zakonu, Zakonu o kaznenom postupku te utjecaj Direktive 2012/29/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 25. listopada 2012. o uspostavi minimalnih standarda za prava, potporu i zaštitu žrtava kaznenih djela. Nadalje, rad pruža uvid u institucionalne oblike podrške žrtvama kaznenih djela i prekršaja kroz djelovanje Odjela za podršku žrtvama i svjedocima pri županijskim sudovima te djelovanje organizacija civilnog društva. Pritom se uspoređuje kakve oblike podrške imaju ostale članice Europske unije. U četvrtom poglavlju analizira se položaj žrtava međunarodnih zločina pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju te žrtava seksualnog nasilja za vrijeme oružane agresije na Republiku Hrvatsku u Domovinskom ratu. Peto poglavlje pruža uvid u zakonodavno uređenje nasilja u obitelji te sociodemografski profil žrtve obiteljskog nasilja. Također se obrađuje i postupanje nadležnih tijela prema žrtvi obiteljskog nasilja. Posljednji dio rada daje kratku analizu položaja djeteta kao žrtve kaznenog djela ili prekršaja.

U ovom radu obrađeno je kazneno djelo zločina protiv čovječnosti. Prikazan je njegov povijesni razvoj, od prve pojave tijekom Nürnberškog procesa, međunarodnih ad hoc sudova te Međunarodnog kaznenog suda. Obrađeni su zločini protiv čovječnosti počinjeni na području bivše Jugoslavije tijekom Drugog svjetskog rata, sudski procesi vođeni protiv Dinka Šakića i Andrije Artukovića te zločini počinjeni tijekom Domovinskog rata i sudski postupci vođeni pred Haškim tribunalom protiv Mile Mrkšića, Miroslava Radića, Veselina Šljivančanina, Ante Gotovine, Ivana Čermaka i Mladena Markača. Također su razrađena pojedina obilježja zločina protiv čovječnosti te njegov odnos prema ostalim međunarodnim zločinima.

Maloljetnici su posebna kategorija počinitelja kaznenih djela i na njih se primjenjuje posebna grana kaznenog prava, a to je maloljetničko kazneno pravo. Oni su posebno ranjiva skupina počinitelja zbog svoje dobi i nedovoljno razvijene ličnosti koja je podložna raznim utjecajima izvana stoga je nužno da se na njih prije svega djeluje odgojno radi resocijalizacije. Postupak prema maloljetnicima iz tog razloga nije toliko strog i formalan, a sude im sudovi za mladež, odnosno suci koji su specijalizirani za rad na takvim predmetima. Jedan od temeljnih elemenata razlikovanja pravnog položaja maloljetnih od punoljetnih počinitelja kaznenih djela svakako su sankcije koje se mogu izreći maloljetnicima, a to su odgojne mjere i maloljetnički zatvor. Svrha odgojnih mjera je specijalna prevencija, maloljetniku se prije svega nastoji pružiti pomoć i zaštita kroz odgovarajući tretman u ustanovama koje su predviđene za pružanje takve pomoći. Svrha maloljetničkog zatvora je osim specijalne i generalna prevencija. U hrvatskom kaznenom pravu maloljetniku se samo iznimno oduzima sloboda, jer se primjenom načela supsidijariteta uvijek nastoji odabrati blaža sankcija, ako se njome može ostvariti svrha kažnjavanja.

Tema ovog diplomskog rada je zlouporaba povlaštenih informacija iz članka 259. Kaznenog zakona. Rad počinje kratkim osvrtom na povijest nastanka burze, a samim time i prvih znakova trgovanja na temelju povlaštenih informacija. S obzirom na to da Republika Hrvatska nema dugotrajnu tradiciju prava tržišta kapitala , u radu je analizirana legislativna, sudska i znanstvena praksa država s najdužom tradicijom prava tržišta kapitala, tržišta koja čine stupove svjetske ekonomije, a to je američka i britanska burza. Nakon kratkog prikaza povijesti legislativnog uređenja trgovanja na temelju ovlaštenih informacija u SAD-u, Velikoj Britaniji i RH, detaljno su obrađeni elementi koji čine navedeno kazneno djelo. Upravo je što jasnija definicija pojmova povlaštene informacije i njezinih osnovnih elemenata ključ za otklanjanje dvojbi oko tumačenja koje se u praksi često javljaju. Upravo zbog otklanjanja spomenutih dvojbi posebno je obrađeno i razlikovanje zlouporabe povlaštenih informacija od njemu sličnih instituta, poput poslovne tajne i zlouporabe tržišta kapitala. Naglasak je stavljen i na moralnu opravdanost zakonske zabrane trgovanja na temelju povlaštenih informacija. Na kraju rada prikazana je učinkovitost pravne regulacije insiderskog trgovanja koja, zbog same prirode ovog instituta, predstavlja izazov za sve države koje zakonski uređuju ovo područje

Tema ovog diplomskog rada je zakonski prikaz kaznenog djela silovanja. Rad započinje povijesnim pregledom kaznenog djela silovanja od razdoblja Hamurabija pa dalje kroz povijesne etape sve do danas. Ovisno o razdoblju, silovanje je bilo sankcionirano strogim kaznama, pa čak i smrću. Promjene koje je kazneno djelo silovanja prolazilo posebno su prikazane reformama Kaznenog zakona iz 1997. i 2011. godine. Elementi i pojmovi koji tvore zakonsku definiciju kaznenog djela silovanja, koje je normirano člankom 153. Kaznenog zakona, detaljno su prikazani u radu. Prikazane su i predrasude i stereotipi kako bi se dokazala njihova netočnost, kao i pogrešna percepcija u javnosti o žrtvama silovanja, pa i kod djelatnika policije i u pravosuđu.

Svrha ovoga rada je prikazati razvoj kaznenih djela protiv spolne slobode. Razvoj je prikazan kronološkim redom, a obuhvaća i okolnosti koje su utjecale na promjene. Mijenjala su se inkriminirana djela, njihove definicije i kažnjavanje, a na promjene su utjecale različite društvene prilike i problemi uočeni u primjeni. Rad je zasnovan na proučavanju relevantne domaće i poredbene pravne literature, ali i na proučavanju dostupne sudske prakse. Prikaz razvoja kreće od staroga vijeka gdje nalazimo prve izvore prava pa ću, kao reprezentativni izvor, analizirati Hamurabijev zakonik. Razdoblje srednjega vijeka ima mnogo više pisanih izvora pa tako i na hrvatskom području nalazimo južnohrvatske dalmatinske statute i zbirke običajnog prava. Razdoblje novoga vijeka započinje revolucionarnim događajem koji ideje prenosi i u sferu zakonodavstva koje se počinje intenzivno mijenjati, no bitno je razdvojiti razvoj u kontinentalnim i anglosaksonskim zemljama koje imaju različite izvore prava, postupak, ali i različita teoretska shvaćanja pojedinih delikata. Tada se javlja feministički pokret koji je bitno pridonio pravima žena i osvijestio probleme rodno utemeljenog nasilja. Također se javljaju i međunarodni dokumenti koji jamče zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, cilj im je postići istu razinu ljudskih prava u svim državama, a utjecali su i na razvoj hrvatskog kaznenopravnog zakonodavstva. Prvi hrvatski kazneni zakon donesen je 1993. godine pod nazivom Krivični zakon Republike Hrvatske, no u kratkom je vremenu ukazao da su u kaznenom zakonodavstvu potrebne pravne, ali i terminološke promjene pa je već 1997. godine provedena reforma i donesen je novi Kazneni zakon čije su najvažnije novosti uvođenje rodne neutralnosti i irelevantnost postojanja bračne zajednice kod kaznenog djela silovanja. Druga velika reforma dogodila se 2011. godine kada je donesen novi Kazneni zakon. Do sada je izmijenjen pet puta, a na području kaznenih djela protiv spolne slobode najvažnije su posljednje izmjene koje su na snagu stupile 1. siječnja 2020. godine i cilj im je osnaživanje kaznenopravne zaštite od nasilja u obitelji, a s tim u vezi izmijenjena je i koncepcija u definiranju kaznenog djela silovanja. Izdvojit ću primjere iz sudske prakse na kojima ću pokušati odrediti tendecije kod odmjeravanja kazne počinitelja kaznenog djela silovanja te prikazati jesu li opravdane tvrdnje javnosti o praksi sudova. Iako su društvo i zakonodavstvo dostigli visoku razinu razvoja i moderna rješenja, kaznena djela protiv spolne slobode i dalje su raširena te je potrebno poduzeti daljnje mjere da se preveniraju. Za njihovu prevenciju, a osobito prevenciju kaznenog djela silovanja, bitni su kriminološki i viktimološki rezultati. Kriminološke metode omogućuju stvaranje klasifikacije silovatelja i praćenje kretanja počinjenih kaznenih djela, a viktimologija prikazuje posljedice koje ovo kazneno djelo ostavlja na žrtvi.

Tema ovog diplomskog rada je zakonski prikaz i analiza kaznenog djela protiv opće sigurnosti, konkretno kaznenog djela dovođenja u opasnost života i imovine općeopasnom radnjom ili sredstvom, objašnjeno na primjeru tragičnog slučaja doma „Zelena oaza” u Andraševcu, koji je 11. siječnja 2020. zahvaćen požarom u kojem je poginulo šestoro štićenika. Rad ću započeti osvrtom na trend starenja hrvatskog stanovništva, povećanu potrebu za smještajem i otvaranjem domova, motive za otvaranje istih, uvjete koje domovi moraju ispunjavati te prava štićenika u skladu sa Zakonom o socijalnoj skrbi, dok ću u središnjem dijelu rada konkretno obraditi samu temu kaznenog djela počinjenog u domu Zelena Oaza. Također ću nastojati ukazati na probleme i nedostatke u sustavu socijalne skrbi, posebice u sustavu inspekcijskog nadzora nad pružateljima usluga smještaja starih i nemoćnih osoba.

Krivnja u kaznenom zakonodavstvu predstavlja subjektivni odnos počinitelja prema djelu zbog kojeg mu se može uputiti prijekor. U ovom radu opisani su i razrađeni pojam i sastojci krivnje, kako u današnjem tako i u prijašnjem kaznenom zakonodavstvu. Rad započinje razradom pojma krivnje te detaljnim prikazom reforme načela krivnje. U daljnjem tekstu prikazuju se sastojci krivnje; ubrojivost, namjera ili nehaj, svijest o protupravnosti te nepostojanje ispričavajućih razloga. Bitno mjesto, kako u institutu krivnje tako i u ovom radu, zauzima pojam zablude. Zadnje poglavlje rada prikazuje oblike krivnje prema članku 30. Rimskog statuta.

Uredno funkcioniranje gospodarstva kao cjeline jedan je od preduvjeta stabilnosti države i prosperiteta građana, a zbog čega nam je potrebna učinkovita zaštita gospodarstva i gospodarskih prava. Gospodarstvo je nadindividualno, naročito vrijedno pravno dobro koje se štiti propisivanjem kazni za ponašanja kojima se gospodarstvo ugrožava. Cilj i predmet ovog rada je obrada kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. Kaznenog zakona (dalje u tekstu: KZ) kao ključnog gospodarskog kaznenog djela koje počiva na ideji da gospodarski subjekti kojima je povjerena briga nad tuđom imovinom, odgovaraju za štetu na toj imovini ako su je prouzročili povredom određenih dužnosti. Gospodarska kaznena djela donose negativne posljedice jer gospodarski kriminalitet narušava cjelokupnu ekonomiju jedne države zato što se pojavljuje u svim granama privatnog i javnog sektora. U posljednje vrijeme svjedoci smo u medijima, gotovo svakodnevno, počinjenja teških gospodarskih kaznenih djela koji rezultiraju velikim gubicima za gospodarstvo naše države, a počinitelji su nerijetko istaknuti i poznati poduzetnici. Činjenica je da nije uspostavljen gospodarsko etički standard („Business Ethics“, “Corporate Ethics”, “Wirtschaftsethik”, „Poslovna etika”) ponašanja u tržišnom gospodarstvu. Sve to dovelo je do masovne pojave gospodarskog kriminala – čije je pojedince gospodarska zajednica često proglašavala i kao vrlo uspješne te čak i nagrađivala. Za razumijevanje gospodarskih kazenih djela, a posebno zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju važno je poznavanje sudske prakse koja ima veliko značenje za primjenu zakona i neodvojiva je od materije tumačenja zakona. Sudovi izražavajući svoje stajalište primjenjivanjem apstraktne norme na konkretne slučajeve, imaju nedvojbeno stvaralačku ulogu.

U ovom radu ukratko ću ukazat na problematiku kaznenih djela protiv pravosuđa, s obzirom da ona nisu toliko učestala kao druga kaznena djela. Ponajviše ću ukazati na stav građana prema pravosuđu, što mu najviše zamjeraju i zašto ne prijavljuju kaznena djela, bilo da su žrtve ili su za kaznena djela na neki način saznali. Obradit ću pojedina kaznena djela protiv pravosuđa koja su po statističkim podacima učestala u zadnjih nekoliko godina, ali i ona koja, iako predstavljaju ometanje rada pravosudnih tijela, možda manje prisutna, ali zasigurno su bitna i valjalo bi ih spomenuti. Navest ću i njihove značajnije promjene od donošenja prvog kaznenog zakona 1997.godine. Obratit ću pozornost i na kažnjavanje počinitelja kaznenih djela, posebice glede propisivanja i izricanja kazni od strane sudova. Izložiti ću i neke predmete iz sudske prakse koja se tiču kaznenih djela protiv pravosuđa a koji su došli do viših sudova povodom žalbi, zahtjeva za ispitivanje zakonitosti i povodom ustavnih tužbi. Na kraju ovoga rada grafički ću prikazati udio prijavljenih, optuženih i osuđenih punoljetnih počinitelja za razdoblje od 2015 – 2019.godine i objasniti zašto se pojedina kaznena djela čine češće nego ostala i zašto postoji nesrazmjer u broju prijavjenih i u konačnici osuđenih. Također ću prikazat ukupan udio osuđenih za sva kaznena djela protiv pravosuđa u tom petogodišnjem razdoblju i udio žena u njima.

Republika Hrvatska kao dio globalnog svijeta, članica Nato saveza, Europske unije i antiterorističke koalicije izložena je mogućim terorističkim napadima. Ta je mogućnost odnosno opasnost uzeta u obzir prilikom izrade i donošenja Kaznenog zakona, strateških dokumenata koji se tiču nacionalne sigurnosti i planova rada sigurnosno – obavještajnih agencija i policije. Hrvatska je prihvatila definiciju terorizma koja je u upotrebi u dokumentima i institucijama Europske unije. Terorizam je definiran kao oblik nasilja koje predstavlja jednu od najtežih povreda univerzalnih vrijednosti ljudskog dostojanstva, slobode, jednakosti i solidarnosti, uživanja ljudskih prava i temeljnih sloboda te jedan od najtežih napada na načela demokracije i vladavine prava. Hrvatska je svoje zakonodavstvo uskladila s preporukama i direktivama Europske unije, a prilikom donošenja strategije nacionalne sigurnosti odnosno strategije borbe protiv terorizma vodi se obvezama i pravima koje ima kao članica Europske unije i NATO saveza. Hrvatska je na temelju ratnog i poratnog iskustva izgradila sigurnosni sustav koji je u stanju nositi se sa sve većim i sofisticiranijim sigurnosnim prijetnjama i opasnostima. Pri tome Hrvatska vodi računa o činjenici da djeluje u sklopu antiterorističke koalicije. Posebno je važno naglasiti da institucije Republike Hrvatske pri tome vode računa o zaštiti temeljnih ljudskih prava.

Maloljetnička delinkvencija podrazumijeva činjenje kaznenih djela od strane počinitelja u vrlo osljetljivoj životnoj dobi od četrnaest do osamnaest godina zbog čega kao ozbiljna društvena pojava zaslužuje našu punu pozornost. U ovom radu će se tako govoriti o etiološkoj i fenomenološkoj slici maloljetničke delinkvencije te kako se sankcioniraju maloljetni delinkventi u hrvatskome pravnom sustavu. Drugi dio rada posvećen je i pojavi kriminalnog povrata maloljetnih delinkvenata te preventivnim mjerama za sprječavanje kako same maloljetničke delinkvencije tako i kriminalnoga povrata.

Maloljetni počinitelji kaznenih djela podvrgnuti su posebnom sustavu sankcija kojima se prvenstveno hoće djelovati preventivno, odgojno, zaštitno i obrazovno. U Republici Hrvatskoj u području maloljetničkog kaznenog zakonodavstva najvažniji je Zakon o sudovima za mladež kojim se maloljetnike štiti od strogosti kaznenog postupka. U postupku prema maloljetnicima široke diskrecijske ovlasti ima državni odvjetnik, koji kao ovlašteni tužitelj može odlučivati temeljem načela svrhovitosti. Ukoliko dođe do izricanja kaznenopravnih sankcija, maloljetnik uživa zaštitu temeljnih prava. Moguće su dvije vrste maloljetničkih sankcija koje se primjenjuju na mlade počinitelje – maloljetnike i mlađe punoljetnike, a to su odgojne mjere i kazna maloljetničkog zatvora. Kriminološki aspekti maloljetnih počinitelja kaznenih djela promatraju se prvenstveno kroz etiologiju i fenomenologiju kao sastavnice kriminologije. Etiologija se bavi uzrocima kaznenih djela dok fenomenologija proučava pojavne oblike kažnjivih ponašanja. Postoje određeni rizični faktori odnosno činitelji rizika koji mogu biti od utjecaja na delinkventno ponašanje maloljetnika. Rizične faktore možemo naći kako u samoj osobi, npr. agresija, hiperaktivnost, problemi s ovisnošću, tako i u okruženju maloljetnika, a ponajprije u obitelji i školi. Obiteljske prilike mogu utjecati na ponašanje maloljetnika posebice ako je riječ o poremećenoj strukturi obitelji, ako postoje konflikti ili zlostavljanje unutar obitelji. Vršnjački pritisak ili odbačenost od strane vršnjaka također mogu imati jak utjecaj na maloljetnika koji čini protupravne radnje kako bi stekao određeni „status“ u društvu. Uz to, jedno od obilježja maloljetničke delinkvencije je i to da često kaznena djela čine u sudioništvu. Fenomenološki promatrano, maloljetnici najveći broj kazenih djela u Republici Hrvatskoj čine iz područja općeg kriminaliteta i to kaznena djela protiv imovine. Statistike pokazuju da se po uzoru na mnoge europske zemlje prednost daje primjeni alternativnih sankcija i neformalnih oblika postupanja prema maloljetnim počiniteljima kako bi se izbjegle negativne posljedice vođenja formalnog kaznenog postupka. Uz to, maloljetni počinitelji zbog svoje dobi i osobina zahtijevaju da reakcija društva prema njima bude usmjerena ponajprije na njihov preodgoj te da se time uvelike razlikuju od punoljetnih počinitelja.

Organiziranost, predanost i domišljatost u pronalaženju sve učinkovitijih metoda kojima se pripadnici organiziranog kriminala koriste kako bi stvorili uvjete za osiguranje kontinuiteta kriminalnih aktivnosti doveli su do toga da pranje novca postane jedno od najopasnijih kaznenih djela današnjice. Cilj ovoga rada je analizirati i pokušati objasniti ulogu koju kazneno djelo pranja novca ima u suvremenim tijekovima organiziranog kriminala te dati pregled hrvatskog sustava sprječavanja pranja novca uz osvrt na kaznenopravni tretman pranja novca u hrvatskom zakonodavstvu. U tom smislu, prvi dio rada posvećen je određenju pranja novca kao nužnog uvjeta opstojnosti organiziranog kriminala. U ovom dijelu rada prikazuje se razvoj pranja novca kroz povijest i međunarodne dokumente te se analiziraju faze pranja novca uz navođenje uobičajenih metoda pranja novca iz svakodnevnog života. U drugom dijelu rada pokušao sam predočiti sustav sprječavanja pranja novca u Republici Hrvatskoj prema Zakonu o sprječavanju pranja novca i financiranja terorizma s naglaskom na najvažnije radnje i mjere obveznika, nadzornih tijela i Ureda za sprječavanje pranja novca. U trećem dijelu rada obrađuje se pranje novca s kaznenopravnog stajališta, pri čemu se analizira razvoj kaznenog djela pranja novca u hrvatskom kaznenom zakonodavstvu, njegov zakonski opis prema trenutno važećem Kaznenom zakonu i sudska praksa koja na određeni način zaokružuje ovaj dio. Rad završava zaključkom u kojemu se naglašavaju posljedice pranja novca na sigurnosno – financijske sustave država, a pogotovo tranzicijskih zemalja pri čemu se daje osvrt na funkcioniranje hrvatskog sustava sprječavanja pranja novca.

Krivotvorenje lijekova ili medicinskih proizvoda globalni je problem protiv kojeg se intenzivno bori zadnjih desetak godina na svim razinama. Na međunarodnoj razini borbu vodi Svjetska zdravstvena organizacija i u tu svrhu osniva organizaciju pod nazivom IMPACT. Borbu vodi i INTERPOL provodeći operaciju Pangea, a RH je jedna od brojnih sudionica te akcije. U siječnju 2020.godine na snagu je stupila i Konvencija Vijeća Europe o krivotvorenju farmaceutskih proizvoda i sličnim kažnjivim djelima koja uključuju prijetnje javnom zdravlju (MEDICRIME) Na razini EU, Europski parlament i Vijeće donose brojne Uredbe i Direktive kojima se štiti zdravlje ljudi i sprječava ulazak krivotvorina u legalni lanac opskrbe. Obaveza implementiranja Direktivi i Uredbi u zakonodavstvo RH dovelo je do uvođenja novog kaznenog djel a 2011. pod nazivom krivotvorenje lijekova ili medicinskih proizvoda kako bi se konačno i kaznilo počinitelje tog kazneno djela. Vodeću ulogu u borbi protiv krivotvorenih lijekova i medicinskih proizvoda u RH ima Hrvatska agencija za lijekove i medicinske proizvode (HALMED) koja svakom od nas daje u zadaću da prijavimo sumnju u krivotvoreni lijek ili medicinski proizvod. Da bi se počinitelji toga kaznenog djela mogli otkriti i kazniti potrebna je uska suradnja između policije, carine i HALMEDA.

Ovaj rad bavi se pojmom neubrojivosti i razlučivanjem istog od smanjene i bitno smanjene ubrojivosti, a kroz zakonska rješenja, teorijske koncepte i primjere iz sudske prakse. Uzima u obzir biopsihološke osnove s obzirom na njihov utjecaj na intelektualnu i voljnu sastavnicu ubrojivosti te ulogu psihijatara vještaka u utvrđivanju neubrojivosti, kao i procjeni forenzične opasnosti. Pojam neubrojivosti se obrađuje kroz njezin odnos s krivnjom, njezinim sastojcima i uopće pojedinim elementima i obilježjima protupravnih, odnosno kaznenih djela. Zbog razumijevanja samog pojma i njegovog razgraničenja od nekih drugih instituta u fokus se stavlja intelektualna sastavnica ubrojivosti i njezin odnos prema intelektualnoj sastavnici namjere, svijesti o protupravnosti i zabludi o biću djela. Također, kroz dva teorijska modela objašnjava se pravna figura samoskrivljene neubrojivosti i njezin odnos prema nesposobnosti za radnju. Nadalje, radi što boljeg uvida u ponašanja neubrojivih i bitno smanjeno ubrojivih počinitelja u obzir se uzimaju i istraživanja kojima se nastojalo utvrditi neka obilježja takvih počinitelja u odnosu prema protupravnim ili kaznenim djelima, kao i utjecaju biopsiholoških osnova na njihovo postupanje. U radu se iznose i razlike između pravnih učinaka neubrojivosti i smanjene ubrojivosti te određene zakonske promjene vezane za smanjenu ubrojivost. Konačno, uz povijesni pregled pravnog položaja osoba s duševnim smetnjama izložen je i komparativni pregled u odnosu na zemlje anglo-američke pravne tradicije.

U ovom diplomskom radu nastojao sam objasniti svrhu i utjecaj kazne na počinitelje kažnjivih djela, prikazati povijesni razvoj sistema kažnjavanja, a posebno sam analizirao kaznu zatvora kao najteži oblik kaznenopravne sankcije u Republici Hrvatskoj. Rad započinjem prikazom kazne kao sredstva kojim se omogućava i štiti zajednički život ljudi u društvu. Kazneno pravo najviše od svih grana prava svoju zadaću ostvaruje pomoću državne prisile, te je kazna zapravo najoštriji oblik te prisile. Nastojao sam što potpunije prikazati samu srž svrhe koju kazna ostvaruje kroz svoju represivnu ali i preventivnu ulogu. U Republici Hrvatskoj kazna zatvora najteži je oblik kažnjavanja, međutim prilikom izvršavanja te kazne pojavljuju se mnogobrojne poteškoće. Prenapučenost zatvora, briga o zaštiti ljudskih prava, uvjeti u kojima zatvorenici izvršavaju kaznu, resocijalizacija zatvorenika, samo su neki od problema na koje sam ukazao u ovome radu. Kroz analizu povijesnog razvoja zatvorskih sustava vidljivo je kako se položaj zatvorenika u penalnim ustanovama ipak poboljšava, no neki navedeni problemi ostaju i danas, kako u Hrvatskoj tako i u većini ostalih zemalja svijeta.

U ovome radu pristupit će se problematici primjene načela ne bis in idem u hrvatskom kaznenom pravu i sudskoj praksi, između ostaloga i problematici paralelnih prekršajnih i kaznenih postupaka, kao i primjeni tog načela u međunarodnom pravu, posebice u europskom kaznenom zakonodavstvu i sudskoj praksi Europskog suda za ljudska prava. Sve važnije mjesto u okvirima Europske unije ima pravosudna suradnja u kaznenim stvarima. Kroz mehanizme te suradnje Uniju se nastoji pretvoriti u jedinstveno područje slobode, sigurnosti i pravde, stoga je važno mjesto u okvirima tog procesa prihvaćanje zajedničkih standarda u primjeni načela ne bis in idem, a s obzirom na različitost u pravnom uređenju i primjeni načela u domaćim pravnim poretcima država članica, ovo nije ni malo lak zadatak.

Tema ovog diplomskog rada je zlouporaba povlaštenih informacija. Uvodni dio rada prikazuje službeno značenje pojma informacije te definiciju pojma povlaštene informacije. Pojam povlaštene informacije se sastoji od 4 konstitutivna elementa te je svaki od elemenata prikazan u radu uz objašnjenje kako bi se mogla steći predodžba svakog elementa zasebno te njihovog skupa u praksi. Fokus rada je na Uredbi o zlouporabi tržišta koja je najvažniji pravni izvor za reguliranje zlouporabe povlaštenih informacija na području Europske Unije. Zlouporaba povlaštenih informacija se sastoji od dvije vrste ponašanja: trgovanja na temelju povlaštenih informacija i nezakonitog objavljivanja povlaštenih informacija. Navedeni oblici zlouporabe povlaštenih informacija su prikazani kroz legislativno određenje propisano Uredbom o zlouporabi tržišta, ali cijeli sustav reguliranja povlaštenih informacija je prikazan na europskoj i hrvatskoj razini. Kroz akte ESMA-e, europskog nadzornog tijela za financijska tržišta i HANFA-e, hrvatskog nadzornog tijela za hrvatsko financijsko tržište analizirani su elementi koji služe sprječavanju zlouporabe povlaštenih informacija. Analiza akata prethodno navedenih tijela istovremeno razrađuje sustav reguliranja povlaštenih informacija i prikazuje njihove nadležnosti u tom pogledu. Cilj takve razrade je bio prikazati širinu sustava koji regulira povlaštene informacije, a koji se ne sastoji samo od Uredbe o zlouporabi tržišta na europskoj razini i Kaznenog zakona te Zakona o tržištu kapitala na hrvatskoj razini. Takva razrada ukazuje na dužnost i potrebu uspješne suradnje između ESMA-e i nacionalnih nadležnih tijela u uspješnom preveniranju i sankcioniranju zlouporabe povlaštenih informacija. Završni dio rada analizira dvije presude Suda Europske unije koje su svojim izrekama utjecale na oblikovanje Uredbe o zlouporabi tržišta te je time ukazano na važnost njegovih presuda i tumačenja u kreiranju sustava koji regulira povlaštene informacije.

Ovaj rad bavi se kaznenopravnim posljedicama nepridržavanja mjera za zaštitu pučanstva od zaraznih bolesti. Povod za pisanje ovoga rada bila je pandemija bolesti COVID-19 uzrokovana virusom SARS-CoV-2. U uvodu rada opisan je možebitan utjecaj globalizacije na širenje, ali i na sprječavanje i kontrolu zaraznih bolesti, te sama bolest COVID-19 i virus koji je uzrokuje, te vremenske odrednice bitne za razumijevanje kronologije razvoja pandemije. Analizirana su kaznena djela koja se tiču zaraznih bolesti i s njima povezanih okolnosti. Najvažnije kazneno djelo koje se izravno tiče širenja zaraznih bolesti nalazi se u članku 180. Kaznenog zakona pod nazivom Širenje i prenošenje zarazne bolesti. To se kazneno djelo nalazi u glavi devetnaestoj Kaznenog zakona koja uređuje kaznena djela protiv zdravlja ljudi. Osim kaznenog djela iz članka 180., analizirano je i kazneno djelo iz članka 192., Teška kaznena djela protiv zdravlja ljudi, koje propisuje kvalificirane oblike kaznenih djela protiv zdravlja ljudi. Nadalje, spomenuto je i kazneno djelo pod nazivom Lažna uzbuna iz članka 316. Kaznenog zakona koje nije izravno povezano s širenjem zaraznih bolesti, ali je vezano za popratne društvene pojave koje su bile aktualne u vrijeme pandemije. Najveći dio rada tiče se Zakona o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti koji je, u povodu epidemije, odnosno pandemije bolesti COVID-19, doživio brojne izmjene i dopune koje su stupile na snagu 18. travnja 2020. Upravo zato ovaj je rad vrlo aktualan, a analiza mjera koje propisuje taj Zakon usmjerena je prvenstveno na one odredbe koje se odnose ili se potencijalno mogu odnositi na bolest COVID-19. Što se samih mjera tiče, Zakon o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti propisuje četiri vrste mjera; opće, posebne, sigurnosne i ostale mjere. Osim sadržaja samih mjera, veoma su bitne, i u radu podrobno analizirane, i kaznene odredbe Zakona o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti, kojima se određuju novčane kazne za nepoštivanje tim Zakonom propisanih mjera.

Ovim radom analizira se kazneno djelo genocida s posebnim naglaskom na objektivnom elementu genocidnih radnji jer je njihovo postojanje obično prvi pokazatelj da je u tijeku počinjenje genocida, proučavajući jesu li usmjerene na zaštićenu skupinu te je li pri njihovu počinjenju bila prisutna genocidna namjera uništenja te skupine. S obzirom na to, postoje čvrsti dokazi da su u Mijanmaru počinjene brojne genocidne radnje prema pripadnicima skupine Rohingya, no ostaje pitanje je li pri takvom djelovanju prisutna bila i genocidna namjera njihova uništenja. Međunarodni sud je u svojim ranijim presudama, u kojima je odlučivao o međunarodnopravnoj odgovornosti država za genocid, zauzeo jasan stav da je specijalnu namjeru genocida potrebno nedvojbeno utvrditi, tako da se ne ostavlja prostora sumnji da je u tijeku bilo ostvarenje nekog drugog cilja, umjesto onog uništenja skupine. S tim u vezi, javlja se problematika odnosa genocida s pojmom entičko čišćenje. Deportacije velikog broja Rohingya u susjedni Bangladeš ukazuju upravo na to da konačni cilj protupravnog djelovanja prema zaštićenoj skupini možda i nije bio uništenje te skupine, nego (samo) njeno uklanjanje, tj. protjerivanje s određenog područja. Ipak, prilikom ostvarenja i tog cilja mogu biti počinjene brojne genocidne radnje poput ubojstava ili nanošenja teških tjelesnih i duševnih povreda, tako da međucilj tog djelovanja može biti i uništenje skupine. Stoga, konačnu odluku o tome je li Mijanmar povrijedio odredbe Konvencije o sprječavanju i kažnjavanju genocida leži na Međunarodnom sudu pred kojim je postupak pokrenut u studenom 2019. godine.

Prekid trudnoće kao duboko moralno, etičko, filozofsko, znanstveno, medicinsko, religiozno i pravno pitanje nemoguće je s lakoćom normativno urediti s obzirom na nepostojanje konsenzusa stručnjaka i veliku društvenu raspodjelu oko navedenog pitanja. Iako je ono stvar trudne žene, njezinog dostojanstva, njezinih prava, njezine savjesti, načina života i mogućnosti, također se odražava i u javnom moralu, u stajalištu društva o etičkoj prihvatljivosti ili neprihvatljivosti prekida trudnoće, o njihovom filozofskom i etičkom poimanju života, njegovog početka i njegove zaštite. U Republici Hrvatskoj na normativnoj razini ključan je Zakon o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece iz 1978. donesen u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji u bitno drugačijem političkom okruženju, društvenim prilikama i temeljnim vrednotama, a njegova rješenja neadekvatna su, manjkava te neusklađena sa zakonima Republike Hrvatske te suvremenim medicinskim i znanstvenim razvojem. Iako u našoj državi prekid trudnoće predstavlja legalnu medicinsku uslugu koja se može izvršiti na zahtjev trudne žene do isteka 10. tjedna od dana začeća (tzv. sustav roka), a nakon toga perioda samo uz postojanje određenih medicinskih, eugeničkih i kriminoloških indikacija, a uz odobrenje komisije, pitanje dostupnosti istoga pod velikim je upitnikom s obzirom na činjenicu varijabilnih cijena ovisno o zdravstvenoj ustanovi i području na kojem se nalazi te na sve masovnije korištenje prava na priziv savjesti liječnika i drugih zdravstvenih djelatnika što posljedično trudne žene dovodi u diskriminatoran položaj i ograničava im, odnosno uskraćuje, zakonom propisanu medicinsku uslugu.

Tema rada je kazneno djela usmrćenja na zahtjev iz članka 112. Kaznenog zakona. Rad počinje osvrtom na međunarodne i domaće izvore kojima je zajamčeno pravo na život kao temeljno ljudsko pravo. U novije vrijeme postoje težnje za priznanje „prava na smrt“ kao temeljnog ljudskog prava te se u radu obrađuju navedene ideje koje idu za time da se svakom pojedincu prizna pravo da samostalno odlučuje o okončanju vlastitog života. Rad prati razvoj kaznenog djela usmrćenja na zahtjev u hrvatskoj pravnoj povijesti. Detaljno su obrađeni pojedini elementi koji čine navedeno kazneno djelo. Obrađuju se uvjeti koji moraju biti ispunjeni da bi se radilo o izričitom i ozbiljnom zahtjevu, tko može postaviti zahtjev za usmrćenje te koji uvjeti moraju biti ispunjeni da bi se radilo o teškom zdravstvenom stanju osobe. Naglasak je na pobudama iz kojih treba biti počinjeno kazneno djelo usmrćenja na zahtjev. Određuje se razlika između ubojstva i kaznenog djela usmrćenja na zahtjev te se obrađuje odnos između usmrćenja na zahtjev i sudjelovanja u samoubojstvu. Navedene su podjele eutanazije te njen odnos s kaznenim djelom usmrćenja na zahtjev. Također je obrađena i poredbena perspektiva. Kroz cijeli rad provlače se slučajevi iz sudske prakse u Republici Hrvatskoj, a na kraju je izloženo nekoliko slučajeva iz prakse Europskog suda za ljudska prava glede navedenog kaznenog djela.

Citokini su glikoproteini koji reguliraju funkciju imunološkog sustava, odnosno omogućuju receptorima i medijatorskim stanicama međusobnu komunikaciju. Oni upravljaju urođenim imunitetitom na način da induciraju lokalnu upalu i izazivaju sistematski odgovor. Citokini nakon sinteze mogu postati solubilni medijatori, ostati vezani na membrani ili se vratiti u jezgru i djelovati kao transkripcijski regulatori. Kako bi se aktivirali za obavljanje svoje biološke funkcije, citokini se vežu na odgovarajuće receptore. Podjela receptora na temelju njihove strukture i aktivnosti je sljedeća: receptori tipa I, receptori tipa II, kemokinski receptori, TGF-β receptori, TNF receptori te superobitelj imunoglobina. Inhibitori citokina su heterogenei spojevi koji mogu imati četiri različita utjecaja na citokine. Takve komponente mogu direktno inhibirati sintezu citokina, inhibirati citokin-ovisnu signalizaciju, inhibirati citokinske receptore ili inhibirati citokine u aktivnoj formi. Identificirano je na stotine ovih proteina pri čemu se neki od njih koriste u liječenju karcinoma te autoimunih i virusnih bolesti. Veliki broj citokina, njihovih receptora i inhibitora otvara mogućnosti za razvoj i otkriće novih biofarmaceutika. Citokini su, trenutno, u fokusu velikog broja istraživanja kao potencijalni lijekovi za bolesti poput tumora, HIV-a, Parkinsonove bolesti, Alzheimerove bolesti, reumatoidnog artritisa, renalnih bolesti i mnogih drugih kliničkih slika povezanih s upalom i imunološkim odgovorom.

Nasilje je uvijek prisutna društvena pojava i aktualna tema oko koje ne postoji jedinstveni način suzbijanja. Osim toga svaka zemlja ima različitu strukturu i vrste nasilja, kretanja nasilja i mjere kojima nastoji postići što manju razinu nasilja na svom području. Kako bi shvatili na koji način dolazi do kažnjivog ponašanja i delikta nasilja potrebna nam je istraživačka disciplina i statistički podaci. Upravo istraživanjem kažnjivog ponašanja se bavi kriminologija koja istražuje da li se kažnjiva ponašanja zbivaju u realnosti, koja se ponašanja zbivaju i kako se ona ostvaruju. Budući da smo svjesni komplesnosti problematike delikta nasilja, potrebno je uzeti u obzir više faktora. Praćenjem državnih statistika, problemima u društvu koji utječu na kretanje statističkih podataka te profesionalnih prepreka dolazimo do praćenja trendova delikta nasilja i njegove strukture u Republici Hrvatskoj. Osim statističkog pregleda kaznenih djela s elementima nasilja posebna pažnja stavljena je na delikt nasilja ubojstva i silovanja., Violence is an ever-present social phenomenon and an actual topic around which there is no single way to combat it. In addition, each country has a different structure and types of violence, trends in violence and measures that seek to achieve the lowest possible level of violence. In order to understand how criminal behavior and tort of violence occur, we need to have a research discipline and statistics. Criminology is engaged in the research of criminal behavior, which investigates whether criminal behaviors occur in reality, which behaviors occur and how they are realized. Since we are aware of the complexity of the issue of tort of violence, several factors need to be taken into account. By monitoring national statistics, problems in society that affect the movement of statistical data and professional obstacles, we come to monitor trends in the crime of violence and its structure in the Republic of Croatia. In addition to the statistical review of crimes with elements of violence, special attention was paid to the crime of murder and rape violence.

Nasilje je svako namjerno ponašanje usmjereno na drugu osobu s ciljem da joj se nanese bol ili smrt. Iako postoji mnogo vrsta nasilja, seksualni nasilje je specifična vrsta nasilja koja uključuje najtežu povredu intime druge osobe rezultira sa trajnim posljedicama u vidu fizičkog ali i psihičkog zdravlja. Stoga, mnoge zemlje sankcioniraju posebnim odredbama ovu vrstu nasilja, a Republika Hrvatska Kaznenim zakonom koji je od osamostaljenja više puta mijenjan i nadopunjavan sankcionira ove delikte. Usklađen je s Europskom pravnom stečevinom te sankcionira djela kao što je silovanje, bludne radnje, spolno uznemiravanje, prostitucijom; te posebnom glavom seksualnih delikata vezanih za djecu i mlade. Ovaj rad nudi pregled definicija nasilja radi dubljeg razumijevanja srži nasilja, definicijama seksualnog nasilja, te seksualnim deliktima koje Republika Hrvatska zabranjuje, te finalno kratki pregled problematike prakse, teorije i normi., Violence is every intentional behaviour directed to other person with intention/motiv to hurt or cause death. There many types of violence, sexual violence is specific type of violence due to violation of most intime parts of human nature, and its results in deep scars on psychical and mental health. Therefore, many country have their own answer to sexual violence with special regulations. Republic of Croatia has Criminal Law which has been modified many times throughout the years since the independence. From 2013 it has been in harmony with acquis communautaire and its regulates: rape, lewd acts, sexual harassment and prostitution. In addition to those regulations, Republic of Croatia has recognized special vulnerable groups as children and youth. This research offers a brief look into to definition of violence, especially sexual violence, brief look into a Criminal Law of Republic of Croatia and sexual offenses which are regulated. Furthermore, its gives a short overview of problems that includes sexual offences in definition, real life and regulations.

Stroge kazne za počinitelje seksualnih delikata bile su glavni mehanizam zaštite društva od pojedinaca koji su kršili postojeća pravila. U hrvatskom Kaznenom pravu, uvođenjem novog kaznenog djela spolnog odnošaja bez pristanka, njegovih modaliteta počinjenja te primjerično navedenih oblika, došlo je i do brojnih kritika od strane struke, ali i civilnog društva. Silovanje i spolni odnošaj bez pristanka karakterizira velika „tamna brojka“ jer žrtve iz straha od osude društva, stigmatizacije i brojnih drugih razloga, odbijaju prijaviti ta kaznena djela. Naposljetku, izmjenama i dopunama u 2020.godini, spolni odnošaj bez pristanka uklonjen je iz aktualnog Kaznenog zakona te uveden pod kazneno djelo silovanja u članak 153. KZ/11., Strict penalties for perpetrators of sexual offenses were a major mechanism to protect society from individuals who violated existing rules. In Croatian Criminal Law, with the introduction of a new criminal offense of sexual intercourse without consent, its modalities of commission and the aforementioned forms given as examples, there have been numerous criticisms from the profession, but also from civil society. Rape and sexual intercourse without consent are characterized by a large “dark number” because victims, for fear of public condemnation, stigmatization and many other reasons, refuse to report these crimes. Finally, with the amendments in 2020, sexual intercourse without consent was removed from the current Criminal Code and introduced under the criminal offense of rape in Article 153 of CC / 11.

Cilj ovog rada pobliže je objasniti svrhu tretmana zatvorenika u penalnim ustanovama. Terapijske zajednice, resocijalizacija i rehabilitacija su procesi koji pridonese usvajanju poželjnih obrazaca ponašanja, smanjenju agresivnih impulsa, prilagodbi života u penalnim ustanovama i pripremaju zatvorenike za otpust. Važno je naglasiti da dolazi do problema u balansiranju između tretmana i kazne, tretman se shvaća kao nešto pozitivno, a kazna negativno, a primarna funkcija penalnim ustanova je kažnjavanje i izazivanje osjećaja nelagode kod zatvorenika. Pravilno balansiranje između ta dva pojma dovodi do pozitivnih ishoda zatvorskih procesa i smanjenja recidivizma te ponovnog povratka u penalne ustanove. Tretmani koji se provode u penalnim ustanovama moraju biti modificirani zbog smanjene mogućnosti kretanja, odvojenosti osoba muškog i ženskog spola, rigidnosti pravnih pravila i manjka dostupnih sredstava. Na samom kraju, vrlo važnu ulogu, u svim tretmanima ima zatvorsko osoblje koje je zaduženo za provođenje istih i usmjeravanje zatvorenika ka pozitivnim promjenama., The aim of this paper is to closely explain the purpose of treatment of prisoners in penal institutions. Therapeutic communities, resocialisation and rehabilitation are processes which contribute to learning acceptable patterns of behavior, the reduction of aggressive impulses, to the accommodation to life in penal institutions and to the preparation of prisoners for release. It is important to know that there is a problem in balancing between treatment and punishment, where treatment is understood as something positive, and punishment as negative, and the primary function of penal institutions is to punish and make prisoners feel uneasy. The right balance between these two terms leads to positive outcomes of prison's processes and to the reducement of recidivism, also the return in penal institutions. Treatments which are conducted in penal institutions must be modified because of the reduced possibilities of movement, the separation of males and females and the rigidity of laws and lack of available resources. In the end, prison staff has a very important role in all treatments because they are in charge of conducting the treatments and focusing the prisoners towards positive changes.

Tema ovog rada su maloljetnici kao počinitelji delikata u kojem su maloljetne osobe definirane kao temeljni korisnici intervencija, a sam čin odredio ih je kao nedobrovoljne korisnike, koji će rijetko sami prepoznati smisao i osobnu dobrobit intervencije. U ovakvim slučajevima pružanje profesionalne pomoći maloljetniku zakonski je uvjetovano s jedne strane kako bi ga se zaštitilo, a s druge kako bi bio sankcioniran za počinjeno kazneno djelo. Stručnjaku su tada neophodna znanja i vještine kojima nadilazi maloljetnikov otpor prema nametnutoj intervenciji, potakne ga na sudjelovanje i uz poštivanje njegovih prava, izazove osjećaj odgovornosti za počinjeno kazneno djelo. U radu su objašnjeni sadržaji iz područja kriminologije s osnovama kaznenog prava s posebnim osvrtom na kriminološke osobitosti maloljetničke delinkvencije. Posebna pozornost posvećena je prevenciji maloljetničke delinkvencije., The topic of this paper is juveniles as perpetrators of offences, where juveniles are defined as the main beneficiaries of interventions, and the act itself has defined them as involuntary beneficiaries, who will rarely recognize the purpose and personal benefit of the intervention on their own. In such cases, the provision of professional assistance to a juvenile is legally conditioned, on the one hand in order to protect them, and on the other hand in order for them to be sanctioned for the committed criminal offense. The expert then needs to have the knowledge and skills to overcome the juveniles’ resistance to the imposed intervention, encourage them to participate and, while respecting their rights, evoke a sense of responsibility for the committed criminal offence. The paper explains the contents in the field of criminology with the basics of criminal law with special reference to the criminological characteristics of juvenile delinquency. Special attention is paid to prevention of juvenile delinquency.

Nasilje nad djecom u obitelji problem je koji se javlja u svim državama i svim kulturama. Vrste nasilja nad djecom su: tjelesno nasilje, emocionalno nasilje, seksualno nasilje te zanemarivanje. Kako bi se djeca zaštitila potrebno je donositi pravne propise kojima se nastoji spriječiti nasilje nad djecom i sankcionirati kad do njega dođe. Najznačajniji međunarodni dokument za zaštitu djece je Konvencija o pravima djeteta, a kod nas su uz nju važni Obiteljski zakon i Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji. Kako bi se spriječilo i smanjilo nasilje nad djecom potrebno je provoditi brojne preventivne programe u koje trebaju biti uključeni učitelji, liječnici primarne zdravstvene zaštite, socijalni radnici, ali i roditelji i djeca., Child abuse in family is a problem that exists in all countries and all cultures in the world. Types of abuse are: physical abuse, emotional abuse, sexual abuse and negligence. It's necessary to enact legal regulations to protect children, to prevent child abuse and to punish abusers if child abuse happens. The most important international document for children protection is Convention on the Rights of the Child and in Croatia are also important Family law and Law on protection from domestic violence. Teachers, doctors, social workers but also parents and children should all be included in prevention programmes which are necessary for preventing and reducing child abuse.

Smrtna kazna postojala je u svim povijesnim razdobljima, u najrazličitijim društvima, a u nešto promijenjenom obliku održala se sve do danas. Od kraja 19. stoljeća počinje se kod mnogih buditi svijest o njezinoj moralnoj pogrešnosti i započinje pokret za njezino ukidanje potaknut željama za zaštitu ljudskih prava. Pokret je prošao dug put kako bi postigao rezultate koje vidimo danas i kako bi većina zemalja svijeta ukinula ili ograničila smrtnu kaznu, no i dalje postoje one zemlje koje je se ne žele odreći. To jest njihovo pravo, ali u obzir treba uzeti da se u svijetu godišnje izvrši barem 2500 smaknuća prema podacima koji su poznati. Ta činjenica kosi se sa potrebom zaštite ljudskih prava, a posebice onog temeljnog prava, prava na život, koje pripada svakom pojedincu. Razlozi zemalja za nenapuštanje smrtne kazne su raznovrsni, ali svakako je najvažniji taj da veliki dio stanovništva nekih država, pa čak i onih koje odavno ne koriste smrtnu kaznu, smatra da postoji potreba za smrtnom kaznom kako bi se kaznilo počinitelja i zaštitilo društvo., The Death Penalty has existed in all historical periods, in a wide variety of societies, and in somewhat changed form has been maintained to this day. From the late 19th century, many began to awaken awareness of its moral wrongs and began a movement to end it, fueled by desire to protect human rights. The movement has come a long way to achieve the results we see today and to eliminate or limit the Death Penalty in most countries of the world, but there are stll those countries that do not want to give it up. That is their right, but it should be borne in mind that at least 2500 executions are carried out annually in the world according to the known data. This fact runs counter to the need to protect human rights, and in particular that fundamental right, the right to life that belongs to every individual. The reasons for countries not to abolish the Death Penalty are varied, but the most important argument is that a large proportion of the population of some states, even those who have not used the Death Penalty in a long time, believe that there is a need for it in order to punish the perpetrator and protect society.