Search

Na temelju prethodno nekorištenih izvora iz Državnoga arhiva u Dublinu u prilogu je prikazano kako je Andrija Artuković, visoki dužnosnik Nezavisne Države Hrvatske početkom 1947. u Švicarskoj zatražio vizu za odlazak u Irsku. Artuković se predstavljao kao “Alois Anich”. U prilogu je na temelju dokumenata irskoga Ministarstva vanjskih poslova i Ministarstva pravde prikazano kako je teklo izdavanje vize za Artukovića i njegovu obitelj, odnosno analizira se zašto su irske vlasti odobrile Artukoviću ulazak u njihovu zemlju i što ih je motiviralo pri toj odluci. Artuković je s obitelji ostao u Irskoj godinu dana, nakon čega je otputovao u Sjedinjene Američke Države., At the end of March 1947, Andrija Artuković, under the name of Prof. Alois Anich, and the Franciscan friar Dr. Louis Ivandich, as his companion and relative, applied for visas in the Irish embassy in Berne, Switzerland. Attached to their applications were two letters of recommendation from the General of the Franciscan Order of Switzerland, Dr. Seraphim Berchten, in which he praised Dr. Anich as an important supporter of the Catholic Church, on the run from the Communist regime in Yugoslavia and somebody who could provide the Irish government with valuable information about Yugoslavia. After a brief hesitation and in spite of a recommendation from a high ranking official in the Department of Justice not to grant visas to those two individuals, final approval arrived from the Department of External Affairs in May 1947. Ivandich, Anich and his family arrived in Ireland on the 15th July and stayed there for a year. After the expiry of their visas, Ivandich left for Canada, and the Artukovichs for the USA. Soon after that the real identity of Anich was revealed and he started his struggle to stay in the USA as a displaced person. This article analyzes the short-lived dilemma of the Irish administration prior issuing the visas and tries to answer the question of what motives lay behind it, i.e. were the visas granted with the full knowledge of the Artukovich’s identity, in spite of it, because of it, or absent it. The author concludes that there was no knowledge of Anich’s real identity so the visas were not granted out of any alleged “pro-Nazi” inclinations of the then Irish administration but rather because of “Catholic solidarity” and the strong anti-Communist sentiment that marked contemporary Irish politics and political culture.

Šibensko područje u hrvatskoj filologiji i u hrvatskoj kulturnoj povijesti često spominjemo po važnim datumima, ali pozornost zaokuplja i manje poznata ćirilična baština (prapredložak Šibenske molitve, razni zapisi u brojnim mjestima, Knjiga od uspomene itd.) koja svjedoči o tom kako su Visovac i Šibenik bili važna kulturna središta Bosne Srebrene i njezinih sljednica u Dalmaciji. Ta je bosanička baština bila dosta živa sve do potkraj 18. stoljeća., In Croatian philology and cultural history the area of Šibenik is often mentioned in connection with important dates, but attention is also focused on the less known Cyrillic heritage which bears witness to the fact that Visovac and Šibenik were important cultural centres of Bosnia Silver and its successors in Dalmatia. By all accounts, the original copy of Šibenik prayer from the 14th century was written in Croatian Cyrillic (i. e. Bosančica) and during the 16th and 17th century all the threescripts coexisted (Glagolitic, Cyrillic and Latin) in the area. At that time, like in the Middle Ages, tombstone inscriptions in Bosančica were found. They could also be found in some twentyplaces around Šibenik. The bishop of Skradin Pavao Posilović, a native of Glamoč in Bosnia, published his books in Croatian Cyrillic, and the Šibenik Cyrillic Chronicle, Book of Memories, was written in cursive Croatian Cyrillic from 1673 to 1784. The request of the nuns of Šibenik for the acceptance of Manda Šarčević’s order, sent to the Provincial father Karlo Marojević in 1784 was written in Bosančica as well. Bosančica script is also found in the title of the first Croatian travel book written in the Croatian language in Latin by Jakov Pletikosa of Vaćane near Skradin, who wrote it in the mid-18th century.

U fokusu ovoga rada je glazbenička djelatnost franjevaca i njihov prinos bosanskohercegovačkoj (etno)muzikologiji. Predstavljaju se franjevačka pregnuća s obzirom na prikupljanje, bilježenje, prenošenje i očuvanje narodne baštine. Uz pojedinačne zapise koji uglavnom prate publicističke prikaze o glazbi različitih autora, rad pobliže predstavlja prinos franjevaca bosanskohercegovačkoj (etno

Na početku rada se, na temelju arhivskih izvora i literature, pokušava rekonstruirati životni put Ilije Glavote. Radi se o Drinovčaninu koji je kao sjemeništarac pohađao širokobriješku Franjevačku klasičnu gimnaziju. Za vrijeme svoga gimnazijskog obrazovanja prijateljevao je s Antunom Brankom Šimićem, s kojim je kasnije dijelio i podstanarsku sobu u Vinkovcima. Također, Glavota je bio urednikom triju brojeva Ruže, časopisa Društva franjevačkih hercegovačkih gimnazijalaca Polet, tijekom školskih godina 1909./1910. i 1910./1911. Ondje je objavio i svoje književne prozne uratke, koji su u radu transkribirani iz rukopisnog izvornika. Nakon položenog ispita zrelosti u Mostaru 1914., Glavota je upisao poljoprivredno sveučilište BOKU u Beču, no smrt ga je zatekla već 1916., u 25. godini života. Nekrolog su mu donijele zagrebačke Novine, a prenijela ga je i Luč.

Šestogodišnju gimnaziju u Senju osnovao je 1725. car i kralj Karlo VI. na poticaj senjsko-modruškog biskupa Nikole Pohmajevića. Povjerena je pavlinima, ali su je 1786. predali franjevcima tek 1783. osnovane Hrvatsko-primorske pokrajine. Franjevci su u nastavi morali slijediti državni nastavni program "Ratio educationis" iz 1777. godine. On znači prekid s isusovačkim gimnazijskim programom u Habsburškoj Monarhiji. Senjski franjevci su ga mogli prihvatiti već 1786. i obavljati do 1788. godine. Tada su napustili samostan jer su potkraj 1787. u samostan smješteni vojnici. Od 1791. do 1800. opet sigurno vode gimnaziju, ali po novom nastavnom programu u ugarskom dijelu Habsburške Monarhije "Educatio nationalis" (1793.) koji usvaja stavove prosvjetiteljstva i traži poučavanje u njemačkom jeziku. Budući da je senjsko-modruški biskup Ivan Krstitelj Ježić (1789-1833) g. 1802. tražio od franjevaca da napuste svoj samostan da on u njemu može otvoriti sjemenište i visoku bogoslovnu školu, oni su 1807. otišli iz Senja. Njihov napor da zadrže svoj samostan možda nije spriječio rad na gimnaziji od 1800. do 1807., gdje su od 1806. trebali slijediti drugu nastavnu osnovu "Ratio educationis" koja traži učenje latinskog i mađarskoga jezika. U Senju to nije provedeno, već se i nadalje učio njemački jezik., The six-year grammar school in Senj was founded in 1725 byEmperor and King Charles VI upon the prompt of the Senj-Modruš Bishop Nikola Pohmajević. It was entrusted to Paulines, however in 1786 they handed it over to the Franciscans established in 1783 in the Croatian-littoral region. The Franciscans had to follow the state curriculum ‘Ratio educationis’ from 1777. It signifies the break with the Jesuit grammar school programme in the Habsburg Monarchy. Senj’s Franciscans were able to accept it by 1786 and carry it out until 1788. At that time they left the monastery because at the end of 1787 soldiers were housed in the monastery. From 1791 until 1800 they again led the grammar school, however according to a new educational programme in the Hungarian part of the Habsburg Monarchy ‘Educatio nationalis’ (1793) which adopted the attitudes of Enlightenment and sought education in the German language. Since the Senj-Modruš Bishop Ivan Krstitelj Ježić (1789-1833) in 1802 asked the Franciscans to leave their monastery so he could open a seminary and high theological school inside it, they left Senj in 1807. Their effort to keep their monastery perhaps did not obstruct the work of the grammar school from 1800 to 1807, where from 1806 they needed to follow another curriculum ‘Ratio educationis’ which sought education in the Latin and Hungarian languages. In Senj it was not carried out, as the German language continued to be learnt.

Rad predstavlja zbornik radova sa skupa o Emeriku Paviću.

U radu se analizira koje funkcije, od brojnih i raznovrsnih opisanih u novijoj jezikoslovnoj literaturi, imaju vokativ i vokativne sintagme u Bakulinim Pribogoljubnim bavljenjima za slišati svetu misu (Split, 1869.). Nedvojbeno je da je primarna funkcija vokativa dozivanje i da je on u rečenici obilježen intonacijskom i sintaktičkom izoliranosti, a analiza našega korpusa, didaktičko-vjerske proze s monološkom strukturom, potvrđuje da se većina funkcija vokativa ne može promatrati odvojeno. U vezi se s vokativnim sintagmama analiziraju i obilježja vrlo razvedene atribucije u njima.

U radu se iznose rezultati analize jezika Augustina Draginića – Šaške (1689. – 1775.), najznačajnijega korčulanskoga pjesnika 18. st., koji se promatra u kontekstu vremena i prostora njegova stvaranja, ali i jezičnih značajki crkvenoga reda kojemu je pripadao.

Franjevci dolaze u Senj sredinom XIII. stoljeća, gdje već 1272. godine imaju svoju crkvu izvan gradskih zidina. U toj se crkvi u idućim stoljećima pokapaju knezovi krčki (kasnije Frankopani) i članovi njihovih obitelji. Početkom XVI. stoljeća pred naletom turske sile grad se utvrđuje, ruše se svi objekti izvan gradskih zidina, a na brežuljku iznad grada gradi se utvrda za obranu grada i cijeloga Primorja i Istre od Turaka. Ruši se i franjevački samostan, a na zamolbu Frankopana gradačko Ratno vijeće gradi franjevcima u središtu grada novi samostan i crkvu sv. Franje. Taj samostan i crkvu franjevci koriste sve do kraja XVIII. stoljeća kada privremeno napuštaju samostan zbog smještaja vojske koja ratuje na granici s Otomanskim carstvom. Zbog nastojanja senjskoga i modruškoga biskupa Ivana Krstitelja Ježića da u samostanu osnuje i smjesti biskupijsku visoku bogoslovnu školu i bogoslovni zavod te zbog niza drugih okolnosti, više se nikada ne vraćaju. Poznato je da prema odluci Općeg franjevačkog generalnog kapitula iz 1593. godine svaki samostan treba nabavljati knjige za potrebe samostanske zajednice, odnosno mora imati svoju knjižnicu. Tako je i senjski samostan imao svoju knjižnicu koju su franjevci napustivši Senj zajedno s arhivom prenijeli u trsatski samostan. Hrvatska franjevačka provincija sv. Ćirila i Metoda od 2011. godine sustavno obrađuje građu svojih bogatih knjižnica primjenom suvremenih informatičkih i komunikacijskih tehnologija i metoda. Time čini tu građu dostupnom javnosti. U knjižnici trsatskoga samostana najprije su obrađene zbirke s najstarijom građom: inkunabule i strane knjige XVI. stoljeća. Među tim knjigama nalaze se i tri inkunabule koje su, kako se vidi po bilješkama u njima, nekada pripadale franjevačkome samostanu u Senju ili su došle iz Senja. U ovome radu opisuju se te knjige i donose relevantni podatci povezani s tom građom, koje su ostatci knjižnice senjskoga franjevačkoga samostana i dragocijeni dokumenti društvenoga, vjerskoga i kulturnoga života franjevaca i grada Senja., The Franciscans who were welcomed in Senj in the mid-13th century abandoned it in 1807 because their monastery in the centre of the city was intended for the diocese seminary by the Hungarian government and which in 1806 was opened by the Senj-Modruš bishop Ivan Krstitelj Ježić. With it was taken the monastery’s archive and library which is today an integral part of the library of the Franciscan monastery of Trsat. The Croatian Franciscan Province of St. Cyril and Methodius from 2011 has been systematically processing the material of its rich library with the application of modern information and communication technologies and methods. Thus in the library of the Trsat monastery the oldest material of the collection is being dealt with first: the incunabula and foreign books of the 16th century. Amongst the incunabula are also located three incunabula which, as can be seen from their markings, once belonged to the Franciscan monastery in Senj and which came from Senj. The first incunabulum which was owned by Senj’s Franciscans is: Confessionale: Defecerunt scrutantes scrutinio. Add: Titulos de restitutionibus or Incipit Summula confessionis utilissima ..... It was a handbook for confessors, as well as for penitent women, which was written by Antoninus Florentinus, a Dominican and archbishop of Florence. Printed in 1473 in Venice in the print workshop of Bartholomeusa Cremonensis. In that incunabulum is written by hand ex libris: Conventus Segnensis. In the second incunabulum is Summa angelica de casibus conscientiae (cum add. Hieronymi Tornieli), a work written by Angelum de Clauasio (Angelum de Clauasio), and an epistle – a letter in the preface of Girolamo Tornielli. It was printed in 1486 in the village of Chiavasso in the print workshop of Jacobinusa de Suigo de sancto Germano. For this book, which also deals with the problem of confession, sin and examination of the conscience, it cannot be said that it belonged to the Senj Franciscan monastery, but from the notes from 1659 it is known that it was in Senj and that it was owned by Stjepan Pribinović, who had handed it to a friar L.V. The third incunabulum is one from an edition of a collection of papal decretals: Noua decretalium compilatio Gregorii IX. ... feliciter explicit or under the general title Decretales cum glossa, which was composed by an order of Pope Gregory 9th, by his chaplain and legal expert Raymond of Peñaforte (Pennafort), and the author of the comments of this publication Bernard from Botone or Parmensis, professor of the University of Bologna. The book was printed by Thomas de Blavis in Venice in 1489. This book has marks in two places which show its affiliation with the Franciscan monastery and the year 1804. These books are a part of the great literary wealth of Croatian cultural heritage but they also testify to the centuries of theological, ecclesiastical, cultural and legal traditions of the Franciscan community, the Franciscan monastery in Senj and in Trsat. They are precious monuments to the faith, culture and scientific traditions of the town of Senj and Croatia, the country’s rich European, Christian culture and civilisation.

Malo je kulturnih djelatnika 19. stoljeća koji su iza sebe ostavili toliko raznovrstan i obiman opus kao što je to slučaj s fra Petrom Bakulom. I ne samo djelima, nego i svojim osobnim primjerom ovaj je svestrani hercegovački sin svetoga Franje zadužio sve buduće naraštaje da istraže vrijeme i okolnosti u kojemu je stvarao i djelovao, kao i sve njegove stihove koje je spjevao i sva književna, pobožna i popularno-znanstvena djela koja je napisao. U golemom Bakulinom stvaralaštvu jasno je vidljiva autorova zrelost i ozbiljnost agilna sudionika modernih mu znanstvenih i literarnih tokova, kao i snažna potreba za propitivanjem prošlosti i (njegove) sadašnjosti, što valja pripisati želji za definiranjem svih onih silnica koje su oblikovale identitet zajednice u kojoj je djelovao i s kojom je osjećao neraskidivu povezanost. A kao jedan od duhovnih i intelektualnih predvodnika franjevačkog reda, veliki je dio svoje djelatne energije posvetio izgradnji solidnih čak i pravnih okvira za rad hercegovačkih franjevaca, što se također zrcali u njegovim djelima. Nastavljajući tradiciju rasvjetljavanja života i djelovanja značajnijih hrvatskih franjevaca koji su nedovoljno poznati u našoj književnoj i znanstvenoj literaturi, Hrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu, ovoga puta u suradnji s Filozofskim fakultetom Sveučilišta u Mostaru i Hercegovačkom franjevačkom provincijom Uznesenja BDM, trinaesti po redu skup u nizu „Tihi pregaoci“ posvetili su fra Petru Bakuli. Ovaj Zbornik, rezultat znanstvenog skupa „Opus fra Petra Bakule“ (Mostar, 17.-19. svibnja 2012.), donosi radove koji ocrtavaju stanje suvremenog, današnjeg razumijevanja i tumačenja djela i djelovanja fra Petra Bakule. Znanstveni, pregledni i stručni radovi u ovom Zborniku obuhvatili su razne aspekte Bakulina rada i djelovanja: književnopovijesni, jezikoslovni, povijesni, teološki, filozofski, sociološki, pedagoški, folkloristički, književnorecepcijski i niz drugih. Na kraju objavljujemo dio Bakuline rukopisne ostavštine: Historia Custodiae, zatim Pisme (5 pobožnih pjesama) i sačuvani dio epa Sveti Pavao apostol. Pored toga Zbornik donosi Dogovor Đure i Andrije koji je izlazio neredovito u nastavcima u Narodnom listu (Zadar, 1871. i 1872.) bez potpisa kao i nekoliko Bakulinih dopisa: Blaženstvo u Turskoj (Narodni list, Zadar, 1869.), Naš dopis osobiti iz Hercegovine početkom veljače, (Narodni list, Zadar, 1871.), te potpisanih: Slika i molba iz Hercegovine (Zagrebački katolički list, 1862.) i Hercegovački poziv Hèrvatom i svim drugim Slavenom, (Narodne novine, Zagreb, 1964.).

Procesi nacionalne integracije u pojedinim zemljama Europe odvijali su se u različito vrijeme, a započeli su u posljednjim desetljećima 18. stoljeća. Poticani potrebama društvenog razvoja imali su zadaću ujediniti dijelove vlastitog naroda i stvoriti modernu naciju na osnovama teritorijalne cjelokupnosti, jedinstvenog književnog jezika, jednakosti pred zakonom i uopće potrebe omogućavanja što širih građanskih i ljudskih sloboda i prava. Svaki je narodni preporod imao i svoju pretpovijest, svoje prapočetke, tako i narodni preporod na hrvatskom prostoru. U drugoj polovici 18. stoljeća, a osobito na početku 19. stoljeća javila se sve očitija težnja da se iz preživjelog feudalnog poretka prijeđe u suvremenije građansko društvo. Ideje društvenog napretka bile su prožete dvama osnovnim tendencijama: postignuće nacionalno - jezične unifikacije i nacionalno – teritorijalne integracije. Hrvatsko pretpreporodno razdoblje obilježiti će nastojanja da se prihvati jedan dijalekt i dalje izgrađuje jedinstveni hrvatski književni jezik. Iako će težnje za ujedinjenjem hrvatskih zemalja i tada već dolaziti do izražaja, jezični segment biti će puno izraženiji jer je oblikovanje hrvatskog standardnog jezika započelo već u 18. stoljeću. Veliku ulogu u oblikovanju i standardizaciji hrvatskog jezika imali su hrvatski franjevci, osobito u pretpreporodnom razdoblju, a ta je njihova djelatnost u prvom redu bila vezana uz njihov odgojno – obrazovni rad. Među hrvatskim piscima 17. i 18. stoljeća veći je broj franjevaca. Njihov književni rad i doprinos hrvatskom jezikoslovlju bio je ovisan o općim crkvenim, političkim i kulturnim prilikama na području pojedine provincije, a često je ovisio i o kulturnom nasljeđu koje je provincija gradila tijekom stoljeća. Trag koji su hrvatski franjevci u pretpreporodnom razdoblju ostavili na području jezične unifikacije hrvatskog jezika može se pratiti od 17. stoljeća. Počeci njihove jezične djelatnosti sežu u vrijeme katoličke obnove kada su franjevački pisci nastojali riješiti zadaću nadvladavanja razlika u govorima i narječjima kojima se služilo pučanstvo u pojedinim hrvatskim krajevima. Prvenstveni motiv literarnog stvaralaštva franjevaca toga doba bio je služenje poslanju Crkve i pisanom riječi, a taj se motiv zatim pretakao i u služenje poslanju Crkve u Hrvatskom narodu. Mnogi su franjevci svojom književnom i jezičnom djelatnošću anticipirali Hrvatski narodni preporod i jezičnu unifikaciju, ugrađujući se time u temelje nastanka moderne hrvatske nacije u 19. stoljeću.

Autor u radu piše o franjevkama trećoredicama i klarisama koje su imale svoj samostan u gradu Krku. Na temelju neobjavljenih arhivskih izvora donosi pregled života i djelovanja ove redovničke zajednice od njezinih početaka do zatvaranja samostana početkom 19. stoljeća. Iznose se različiti podatci o pojedinim redovnicama i položaju samostana u dugom razdoblju srednjovjekovlja i novovjekovlja., The author furnishes a historical account of the Franciscan tertiary nuns and Poor Clares that had their convent in the town of Krk. Based on unpublished archival materials, a survey of the life and work of this monastic community is given describing its history from its beginnings up to the closure of the monastery at the beginning of the 19th century. Various informations on individual nuns and the fate of the monastery during the long centuries of the Middle Ages and modern era are presented and interpreted.

U prvom dijelu govori se o fetvama uopće, i njihovu značaju u osmanskom kontekstu, te o kolekciji dokumenata na osmanskom turskom samostana na Visovcu. Drugi dio daje pregled sadržaja fetvi u kolekciji. Treći dio nudi interpretaciju fetvi i njihova značaja. Glavni kontekst na koji se autorica oslanja u interpretaciji jest sama osmansko-turska kolekcija arhiva samostana. Naime, iz uvida u kolekciju jasno je da se sadržaj mnogih fetvi (koje inače, kao takve, ne sadrže ni datuma, ni vlastitih imena niti drugoga nazivlja na osnovi kojih bi se mogle smjestiti u bilo kakav povijesni ili geografski kontekst), može lako objasniti u kontekstu drugih dokumenata u kolekciji: sudskih isprava te dekreta lokalnih, provincijskih i centralnih osmanskih vlasti. U tom smislu, brojne fetve, koje se odnose na imovinsko-pravne odnose koji uključuju sudsku i političku vlast, lokalno stanovništvo i redovnike, imaju osobit značaj u rasvjetljavanju cijeloga niza prava na zemlju koja poznaje osmanski sustav. One također dodatno osvjetljavaju i položaj franjevačke Bosne Srebrene, kao i povijest toga samostana. Konačno, ova kolekcija fetvi ima i puno širi značaj: kroz pokušaj odgovaranja na pitanje zašto bi franjevački redovnici tražili pravno mišljenje (fetvu) islamskih juriskonzulta (muftije), i što je ono zapravo njima značilo, može se doći i do boljega razumijevanja cijeloga procesa nastanka fetve uopće i njezine funkcije u islamskom pravu i osmanskoj pravnoj praksi.

Doktorski rad istražuje opus franjevca Đure Rapića, i to u odnosu na slavonski dio hrvatske književnosti 18. stoljeća. Unutar jedanaest poglavlja rada prikazan je povijesni i književno-kulturni kontekst vremena u kojemu je živio i stvarao Đ. Rapić, predstavljen je njegov životopis kao i njegov status u književnoj historiografiji. Središnji dio rada bavi se Rapićevim opusom (“Svakomu po malo”, 1762., “Od svakoga po malo”, 1764., “Satir”, 1766.), od bibliografskoga opisa do žanrovske profiliranosti tekstova (propovijed, hagiografija, katekizam), tematsko-motivske analize, analize kompozicije i stila. U radu se pored analitičkih čitanja i interpretacije primjenjuje i komparativna metoda kako bi Rapićeva situiranost u osamnaestoljetnoj slavonskoj retorskoj prozi bila što jasnija i objektivnija. Rapićeve se propovijedi komparativno analiziraju u odnosu na propovijedi Emerika Pavića i Bernardina Leakovića, ali i u odnosu na propovijedi Abrahama a Sancta Clare, propovjednika iz 17. stoljeća, te Hahna Modesta, franjevca iz 18. stoljeća. U radu je posebna pozornost posvećena i iščitavanju i analiziranju Rapićeva “Satira” koji se najčešće spominje u vezi sa “Satirom” Matije Antuna Reljkovića. Istraživanje dvaju “Satira” pokazalo je da oba autora imaju prosvjetiteljsku namjeru (svojim djelima žele ispraviti mane u ponašanju slavonskoga čovjeka), ali da je Rapić primat dao vjerskoj didaktici, a Reljković gospodarskom uzdizanju Slavonije. Tekstovi dvaju “Satira” ne daju odgovor na pitanje je li Rapić bio Reljkovićev kritičar, pa se i dalje može samo spekulirati u tom smjeru. U kontekst slavonske književnosti 18. stoljeća, u njezin nabožni segment, Rapić se upisao i kao barokni pisac i time dao doprinos slavonskoj varijanti baroka.

Artur Schneider je pri kampanji popisivanja i fotografiranja umjetničkih spomenika Hrvatske, u tri navrata posjetio prostor Hrvatskog primorja pri čemu je osim slikarskih i kiparskih umjetničkih djela, popisao i predmete od plemenitih metala. Time je za pojedine riznice izradio prve inventare liturgijske srebrnine i zlatnine usputno donoseći i vrijeme nastanka s obzirom na njihove stilske karakteristike. U izlaganju su se propitivali Schneiderovi zaključci s obzirom na suvremenu metodologiju istraživanja predmeta ovog umjetničkog obrta. Također je bilo riječi o brojnosti sačuvanih i izloženih radova liturgijske srebrnine i zlatnine tridesetih godina 20. stoljeća u usporedbi s današnjim stanjem predmeta u spomenutim riznicama. Između ostalih, detaljnije je obrađena riznica Trsatskog samostana, a od predmeta je poseban istaknuta vrijednost kompleta zidnih svijećnjaka s početka 18. stoljeća.

U kontinentalnom su dijelu Hrvatske u razdoblju novoga vijeka franjevci pripadali trima višenacionalnim pokrajinama sve dok se 1900. nisu okupili u današnju jedinstvenu Hrvatsku franjevačku provinciju sv. Ćirila i Metoda. Riječ je o Hrvatsko-kranjskoj provinciji na zapadu, Provinciji sv. Ladislava na sjeveru i sv. Ivana Kapistranskoga u istočnom dijelu kontinentalne Hrvatske. Kako je samostanu u Zagrebu, glavnom gradu Banske Hrvatske, pripadalo prvo mjesto u pokrajini sv. Ladislava, opravdano je pretpostaviti da su život i zakonodavstvo u toj pokrajinskoj zajednici utjecali i na život i zakonodavstvo u drugim dvjema provincijama u kontinentalnoj Hrvatskoj. Svakako je činjenica da te dvije provincije nisu izgradile svoje zakonodavstvo do mjere u kojoj je to učinila Provincija sv. Ladislava. Gradila ga je prema tzv. Sambukanskim konstitucijama, tj. prema općemu franjevačkom zakoniku koji je 1663. objavio najviši starješina Franjevačkog reda Michael Bongiorno a Sambuca. Uz druge odredbe i upute, najmjerodavniji izraz primjene Sambukanskih konstitucija su vlastiti statuti Provincije sv. Ladislava, koje ja ta pokrajinska zajednica objavila četiri puta (1687., 1749., 1768. i 1806.). To je izvrsno vrelo za poznavanje života i djelovanja franjevaca Provincije sv. Ladislava u mnogim pitanjima pa tako i u skrbi za vlastite bolesne članove. Ovaj rad predstavlja odredbe tih statuta o toj brizi. Budući da je samostan u Virovitici na području Slavonije, opravdano je i ovaj prilog uvrstiti u ovu knjigu. No ima dovoljno zapisa i u arhivskoj građi samostana Provincije sv. Ivana Kapistranskoga te se iz njih može zaključiti kakva je u tim samostanima bila briga za bolesne franjevce., In inland Croatia, Franciscan friars had been scattered across three multi-national provinces – the Croatian and Carniolan province in the west, the province of St Ladislaus in the north, and the province of St John Capistrano in the east. The three provinces united into a single Croatian Franciscan province of St Cyrill and Methodius in 1900. As the monastery in Zagreb, the Croatian capital, was the number one in the province of St Ladislaus, it is quite likely that the way of living and the laws of this province influenced the other two inland provinces. The legislation in these two provinces was not as advanced as St Ladislaus’ that was based on the so called Constitutiones Sambucanae, drawn up by Franciscan General Michele Buongiorno of Sambuca in 1663, which are best reflected in the four editions of St Ladislaus Province statutes (1687, 1749, 1768, and 1806). They provide a wealth of information about the Franciscan life and activities of that province. This article focuses on the provisions regulating the health care of the ill brethren. It also includes ample information from the monastery of Virovitica and from the archives of the Province of St John of Capistrano to give the reader an idea about Franciscan health care in these monasteries.

U ovome je radu prvi put opisan rukopis Mnoge različite Likarie od bolesti glave koji je nađen u arhivu Franjevačkog samostana u Sinju. Pretpostavlja se da je tekst dio veće cjeline, neke ljekaruše, a nastao je vjerojatno u XVIII. stoljeću. Rukopis sadržava 16 recepata za izradu i upotrebu lijekova za liječenje glavobolje. Služio je vjerojatno kao priručnik za izradu i upotrebu lijekova za liječenje. Materia medica ovoga rukopisa sastoji se isključivo od pripravaka biljnog podrijetla. U popisu ljekovitog bilja narodnim su nazivima koji su korišteni u rukopisnom fragmentu pripisana suvremena imena te latinska imena biljne vrste i porodice. Analiziran je jezik teksta i priređen rječnik manje poznatih pojmova i arhaizama. U raspravi je način pripreme lijekova uspoređen sa suvremenim farmaceutskim postupcima. Sastavljen je rječnik manje poznatih izraza i arhaizama. Priložen je izvorni tekst fragmenta kako bi mu se omogućio multidisciplinaran pristup., Manuscripts containing collections of folk recipes for treatment of deseases were written mostly by Catholic priests especially Franciscians in Croatia in the past centuries. They were used as manuals for preparation of remedies and gave directions for their use. These writtings provide valuble data for etnographers and historians of ethnomedicine. The paper describes the manuscript “Many different remedies for headache treatment” written by unknown author probably in 18. century in Sinj, Dalmatia. The manuscript was found in the archives of Sinj Friary. The collection contains 16 recipes for headache treatment. Materia medica of the manuscript is composed of drugs of plant origin. Valuable information is given about the folk names for medicinal plants as well as descriptions of the ways of preparing remedies. Latin as well as contemporaly croatian names are attributed to the plants species mentioned in the manuscript. Use of the plants for treatment of the specific deseases were compared with their use in modern fitotherapy

Uvodnik na temu svećeničkog i redovničkog zvanja.

Uzimajući u obzir razvoj mariologije kao teološke discipline i metafizički rascjep kojega prosvjetiteljstvo donosi na europskome teološkom tlu, članak uočava diskrepanciju s obzirom na stanje u hrvatskoj mariologiji 18. stoljeća koje je i dalje pod snažnim uplivom baroka, a ocrtavanje Marijina lika nerijetko korelira s fantastičnim i nestvarnim elementima, utjecajima pučke predaje i mitologije. Tomu unatoč, nauk hrvatskih franjevačkih autora o mariologiji u bitnome ipak ne odudara od službenoga crkvenog učenja. Izabranim primjerima franjevačkih prikaza Marijina lika upućuje se kritika s obzirom na teološka pitanja marijanskog posredništva, shvaćanja Marije kao povijesne osobe, te obrazlaganja vjerskih istina i otajstava ne uvijek prikladnom hermeneutsko-egzegetskom metodom, čime više odražavaju svijet maštovitosti i fantazije nego li zbiljnosti.

U tekstu se, na primjeru triju crkava istočne Slavonije, problematizira pitanje nastavka gotike na području Slavonije u 17. i 18. stoljeću, odnosno za vrijeme osmanlijske vlasti, te pitanje obnove Slavonije nakon njezina oslobođenja krajem 17. stoljeća. Kao tri čimbenika bitna za nastanak fenomena gotike poslije gotike ističu se reformacija (gradnja crkve sv. Jurja u Svetom Đurđu), postturska graditeljska obnova (kapela Uznesenja Bl. Dj. Marije u Dragotinu) i franjevačka tradicija (Sveti Križ, Osijek)., The paper discusses the longevity and transformations of the Gothic style throughout the 16th, 17th and 18th century on three churches in eastern Slavonia – Church of St George in Sveti Đurađ, Church of the Assumption of the Blessed Virgin Mary in Dragotin and Church of the Holy Cross in Osijek, hitherto defined as medieval or Gothic structures. However, conservation research of these churches revealed constructive and formal elements which do not correspond to the Gothic style.

U radu je prikazano značenje franjevaca i franjevačkog samostana u Velikoj za Slavoniju pod turskom vlašću. Franjevački samostan u Velikoj ima izuzetno značenje za vjerski život katolika pod turskom vlašću. On postaje izvorištem dušobrižničkog rada na području cijele Slavonije pod turskom vlašću, a istovremeno i utočištem malog broja franjevaca – svećenika koji su, uz opasnost za vlastiti život, nastojali podržavati i očuvati vjeru potlačenih i zastrašenih vjernika. U Provinciju Presvetog Spasitelja su koncem 15. stoljeća spadali i franjevački samostani s područja Slavonije, a među njima: Petrijevci kod Osijeka, Voćin, Poljanska kod Stražemana, Sveti Ladislav u Podborju kod Daruvara, Kloštar Ivanić, Remetinec kod Varaždina. To je važno zbog toga što su upravo bosanski franjevci, koji od 1514. žive u Vikariji Bosni, došli u Veliku i koncem 16. stoljeća, pod turskom vladavinom, započeli svoje blagotvorno djelovanje na području Slavonije, a posebno Požeštine. Povjesničar fra Grga Čevapović navodi da boravak franjevaca u Velikoj 1339. godine potvrđuje pečatnik veličkog samostana koji uz lik sv. Augustina ima i godinu 1339. Za Veliku je važna 1640. godina jer je te godine u veličkom samostanu cvjetala (florebat) gimnazija, koju je tijekom tri godine vodio fra Ivan Mihailović, Požežanin, učen, pobožan i u nauci slavan muž. Franjevci su snagom carske odredbe od 19. travnja 1796. velički samostan morali napustiti i stvarno su ga napustili 1. studenoga 1797., The paper presents the importance of the Franciscans and the Franciscan monastery in Velika for Slavonia under the Turkish rule. The Franciscan monastery in Velika was of pronounced importance for the religious life of the Catholics under the Turkish rule. It became the very spring of the pastoral activity for the entire Slavonia under the Turkish rule, as well as the shelter for a small number of friars – priests who, despite the danger for their own lives, endeavoured to support and keep alive the faith of the oppressed and frightened Catholics. At the end of the 15th century, Franciscan monasteries in Slavonia, and among them the following: Petrijevci near Osijek, Voćin, Poljanska near Stražeman, St. Ladislaus in Podborje near Daruvar, Kloštar Ivanić, Remetinec near Varaždin, all belonged to the Province of the Holy Saviour. This is an important fact, because it was the Bosnian Franciscans, who had lived in Vicarage of Bosnia since 1514, who settled to Velika and started – at the end of the 16th century, i.e. under the Turkish rule – their beneficial activity in the territory of Slavonia, particularly in the wider Požega area. Friar Grga Čevapović, historian, writes that the presence of the Franciscans in Velika in 1339 is confirmed by the signet-ring of the monastery in Velika, bearing, in addition to the image of St. Augustin, also the year 1339. For the history of Velika, another important year was 1640, since in that year, in the monastery of Velika, a gymnasium flourished under the caring patronage of friar Ivan Mihailović from Požega, a learned, godly and scholarly man. The Franciscans had – upon the emperor’s decree of 19 April 1796 – been forced to leave the monastery in Velika; they indeed left it on 1st November 1797.

U radu se prikazuje djelovanje franjevaca u Slavonskome Brodu u vrijeme uključenosti grada i njegova područja u sastav Osmanskoga Carstva, kao i u razdoblju nakon oslobođenja koncem 17. stoljeća. Iako su franjevci u Brodu još od srednjega vijeka imali svoju kuću te se kao misionari bavili dušobrižništvom u sastavu provincije Bosne Srebrene, čini se da su to službeno preuzeli oko 1536., kad su Osmanlije zauzeli mjesto. Svoje trajno prebivalište imali su na mjestu današnje crkve i samostana i odatle su pastoralno služili prostor koji danas poslužuje 17 katoličkih župa u Brodu i okolici. Franjevci su pod Osmanlijama imali u Brodu kuću s kapelom, a velike i važnije liturgijske skupove obavljali su u srednjovjekovnoj crkvi sv. Antuna Padovanskog u Podvinju. Župa im je službeno oduzeta 25. rujna 1754., Franciscans already in the Middle Ages had their house in the city of Brod. Even in these times their missioners were involved in spiritual counseling in the realm of the Province Bosna Srebrena, and it seems that this became their duty in 1536 after the Ottoman occupation of the city. Their permanent place of dwelling was on the spot of present-day church and monastery and this was the center from which they spread pastoral care on the area that presently includes 17 Catholic parishes in Brod and its surroundings. Besides the chapel that Franciscans had in Brod under the Ottoman rule, they held all important and solemn liturgies in the medieval church of St. Anthony of Padua, which was placed in Podvinj. However, Franciscans officially lost the parish on 25 September 1754. Up to that time their activities were part of the Province of Bosna Srebrena, and from 1757 Franciscans in Brod became a part of the Province of St. John Capistrano until 1900 when they became part of the Province of St. Cyril and Method. Although they did not have any official spiritual position in the parish of Brod, Franciscans maintained their cultural, educational and charity work. In November 1787 decree of Emperor Joseph II abolished monastery in Brod, which was followed by displacement of the personnel and inventory that was partly sold and given away. However, with the revival of the monastery in 1806 all the Franciscans’ activities had to be renewed.

Uvidom u arhitektonske nacrte i fotodokumentaciju pohranjenu u Arhivu Franjevačkog samostana u Sinju pojavila se potreba da se ponovno sagleda tijek izgradnje samostanskog kompleksa Čudotvorne Gospe Sinjske. Ovom prilikom je identificirano više nacrta koji prate razne faze izgradnje i intervencije na crkvi i samostanu od početka 18. do početka 21. stoljeća, koji do sada nisu bili poznati stručnoj javnosti. Pronađeni nacrti i podaci, koji se iz njih mogu iščitati, omogućili su gotovo preciznu rekonstrukciju povijesti izgradnje crkve i njezinih pojedinih dijelova, npr. pročelja i redovničkog kora, zatim rekonstrukciju izgradnje zvonika i samostanskog kompleksa. Osim nacrta, koji dokumentiraju povijest izgradnje crkve i samostana, u fondu se nalaze i projekti dijelova samostanskog kompleksa koji nikada nisu realizirani, a svjedoče o pomnom planiranju zamišljenih građevinskih zahvata, složenoj proceduri odabira konačnog projekta za izgradnju i odlučnosti redovnika da u datim povijesnim okolnostima iznađu najbolje i najljepše moguće rješenje, obraćajući se za realizaciju svojih planova istaknutim inženjerima i arhitektima svoga vremena.

U tekstu se, na primjeru tri crkve istočne Slavonije, problematizira pitanje nastavka gotike na području Slavonije kroz 17. i 18.st., odnosno za vrijeme turske okupacije te postturske obnove Slavonije. Kao tri pojave bitne za nastanak fenomena gotike nakon gotike ističu se reformacija (gradnja crkve sv. Jurja u Svetom Đurđu), restauracija (kapela Uznesenja BDM u Dragotinu) te franjevačka tradicija (sv. Križ, Osijek).

Riječ je o prikazu knjige prof. dr. Pavla Knezovića pod naslovom "Studij bogoslovije u Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji 1860.-1945, ", objavljene 2012. u Mostaru.

Autor je razgraničio pojam „predajno“ na konceptualnu kategoriju i žanrovsku pripadnost. Iako je Andrić rabio i jedno i drugo, u radu se pokušalo odrediti koliko je predajno bilo motivacijski čin za njegovo djelo, ali i za cijeli opus. Preko svojih likova (rad ih je izdvojio desetak) progovorila je njihova predajna kultura. Posebice je obrađen gnomski i paremiološki sloj djela, u čemu je predajno vrlo produktivno. Također je u predajnoj razini promotren Andrićev prikaz djelā i djelovanja bosanskih franjevaca., The author confined the term “traditional” to conceptual category and genre affiliation. Although Andric used both, the paper tried to determine how tradition was a motivating act not only for his work but also for the entire literary opus. The traditional culture was expressed through his characters (the paper mentioned ten of them). Gnomic and paremiological level of the work, in which traditional is very productive, were especially analyzed. Andric’s overview of Bosnian Franciscans’ works and activities was also observed at the traditional level.

Ova knjiga opisuje povijest franjevačkog samostana sv. Antuna Padovanskog u Našicama od 1788. do 1820. U njoj se nalazi transkripcija latinskog izvornika i kritički aparat, prijevod popraćen bilješkama, te razni dodaci (leksikon osoba, kronologija, popis mjera itd. i kazala).

Tradicijsko crkveno pučko pjevanje u Franjevačkoj provinciji Presvetoga Otkupitelja

Pregled povijesti razvoja Hercegovačke franjevačke provincije Uznesenja BDM.

U tekstu je prikazan skup o fra Petru Bakuli, 13. u nizu skupova posvećenih franjevačkim piscima. Skupove održavaju Hrvatski studiji pod nazivom Tihi pregaoci. Skup je održan u svibnju 2012. u Mostaru.

U radu je prikazana povijest najpoznatijeg marijanskog svetišta u južnoj Istri u Šijanii na ulazu u Pulu. Izneseni su osnovni podaci o svetištu od legendarnih početaka koji sežu u daleko V. stoljeće do današnjih dana.

Rad ukazuje na priloge koji su se bavili istraživanjem povijesti brodskoga franjevačkog samostana i franjevaca koji su svojim podrijetlom ili pastoralnim radom vezani uz Brod.

Zadnje desetljeće komunističke vlasti u Bosni i Hercegovini obilježeno je slabljenjem sustava, jačanjem antikomunizma ali i pojačanom represijom kojom se vlast htjela sačuvati i učvrstiti svoje pozicije. To je posebice došlo do izražaja u Hercegovini gdje su komunisti nakon čudesnih događaja u Međugorju pojačali pritisak na Crkvu te su mnogi tamošnji svećenici završili u zatvorima. Jedno od žarišta otpora komunističkom režimu te ujedno i istaknuto mjesto državne represije postalo je Duvno. Desetine duvanjskih svećenika, srednjoškolaca, studenata i drugih građana osuđeno je na višegodišnje zatvorske kazne, a u prvim danima devedesetih godina u Duvnu su izbile prve antikomunističke i antijugoslavenske demonstracije u BiH koje su nagovijestile kraj komunističke vlasti i intenzivno uključivanje Hrvata u javni i politički život te republike.

Franjevci dolaze u Požegu krajem XIII. stoljeća, a od XVII. stoljeća imaju u ovom gradu samostansku rezidenciju, kada počinje i gradnja novog samostana. Tada nastaje i današnja samostanska knjižnica, koja je izrasla u jednu od najbogatijih i najvrjednijih franjevačkih samostanskih knjižnica u Hrvatskoj., The Franciscans settled in Požega at the end of the 13th century; they have had their residence in this city since the 17th century, when the building of the new monastery commenced. The monastery library, which has become one of the richest and most valuable Franciscan monastery libraries in Croatia, was established at that time as well.

Podvrgavanje ponovnoj analizi velikog slikanog raspela iz doma redovnica sv. Klare u Splitu omogućilo je spoznavanje njegove ikonografije i morfologije drugačije negoli se dosad bilo ustalilo. Naglasak je ponajprije stavljen na prikaz raspetoga Krista, predočenog uz osobito stapanje svojstava poluživuće i poluumiruće osobe, a s prepoznatljivim formalnim oznakama »splitske slikarske radionice« iz razdoblja romanike. Daljnja se pozornost posebno usmjerila na portretni prikaz sv. Franje koji je otkriven u medaljonu na dnu križa, a spada među najstarije uopće poznate, pa se razlažu njegove podudarnosti s literarnim i likovnim opisima nastalima ubrzo nakon svečeve smrti. Umjetninu se predlaže vezati uz franjevački milieu iz sredine duečenta u kulturnom ambijentu grada Splita, a ujedno se određuje i individualnost njezina autora dostojnog naslova: »Majstor raspela s portretom sv. Franje«.

Priopćenje je usmjereno na analizu prošlosti franjevačkog samostana u Skakavi.

Na prvih pedesetak stranica fra Bakuline Politike nalazi se njegovih dvije stotine šezdeset i osam poslovica i mudrih misli, za koje sam autor kaže da su jezgra umnog postupanja na ovom svitu. Izlaganje podvlači paralelu fra Bakulinih poslovica s antičkim naslijeđem, što sugerira autorovu klasičnu naobrazbu i njenu prisutnost u svijesti franjevaca sredinom 19. stoljeća.

Fra Pierbattista Pizzaballa govori o poslanju franjevaca u Svetoj Zemlji. Između ostalog, navodi hrvatske franjevce koji su dali svoj doprinos u Svetoj Zemlji.

U radu se, na temelju bilježničkih spisa iz Državnog arhiva u Zadru (Spisi rapskih bilježnika), tzv. Kamporske kronike rapskog franjevca Odorika Badurine koja se čuva u samostanu sv. Eufemije u Kamporu na Rabu te pjesme Ivana Tomka Mrnavića iz 17. st. naslovljene "Život Magdalene od knezov Zirova plemena Budrišića" proučava sudbina hrvatske plemkinje Magdalene (Mande) Budrišić koja se 1480-ih, bježeći pred osmanskom prijetnjom, nastanila na Rabu i ondje u samostanskoj zajednici franjevki trećoretkinja sv. Antuna Opata na Kaldancu aktivno provela svoj život.

O povijesti župe Mučeništva sv. Ivana Krstitelja u Županji se jako malo pisalo. Rad započinje s prvim spomenom župe i donosi prikaz života župe kroz 200 godina, od početka vođenja matičnih knjiga (1717.-1917.). Rad se oslanja na kronološki slijed događaja temeljenim na činjenicama i dokumentima rimskih kongregacija, kronikama franjevačkih samostana, fundusu matičnih knjiga rimokatoličkih župa u Državnom arhivu u Osijeku te fundusima Duhovnog stola i kanonskih vizitacija Đakovačko-osječke nadbiskupije. Osmanlijskom okupacijom urušava se redovita crkvena hijerarhija, a brigu za malobrojno katoličko stanovništvo preuzimaju franjevci, koji će i upravljati županjskom župom. U početku, samostansko bratstvo iz Gradovrha kod Tuzle, potom ono iz Bača, a od 1761.g. bratstvo iz Iloka. Smirivanjem političke situacije i uspostavom redovite crkvene hijerarhije, brigu nad župljanima preuzimaju dijecezanski svećenici Pečuške biskupije, a od 1781.g. đakovački biskupi, pod čijom je jurisdikcijom i danas.

Na području kontinentalne Hrvatske franjevce od 1900. godine okuplja jedinstvena pokrajinska zajednica: Hrvatska franjevačka provincija sv. Ćirila i Metoda. Ona je okupila hrvatske samostane negdašnjih višenacionalnih franjevačkih pokrajina i to hrvatsko-slovenske Provincije sv. Križa, hrvatsko-mađarske Provincije sv. Ladislava i hrvatsko-mađarsko-austrijske Provincije sv. Ivana Kapistranskoga, koja je nakon 1757. godine u svojemu sastavu sabrala franjevce u Slavoniji i hrvatskom i mađarskom Podunavlju, a do tada su bili članovi Provincije Bosne Srebrene koja je do konca 17. st. okupljala sve franjevce pod turskom vlašću među Hrvatima. Te su tri provincije na području kontinentalne Hrvatske i u hrvatskoj etničkoj dijaspori u Mađarskoj u 18. stoljeću vodili pet veleučilišta; bila su to generalna učilišta u Zagrebu, Varaždinu, Budimu, Pečuhu i Osijeku. Na Trsatu i u Petrovaradinu djelovale su četverogodišnje bogoslovne škole, a u više su samostana pak djelovala filozofska učilišta. Slijedila su u 17. i 18. stoljeću franjevačku nastavnu osnovu, tzv. "ratio studiorum", koja je zahtijevala punu vjernost skotizmu, osobitom usmjerenju skolastičke filozofije i teologije. Ovaj prikaz potvrđuje da su hrvatski franjevci u kontinentalnoj Hrvatskoj tijekom 17. i 18. st. bili vjerni skotističkoj filozofiji i okupljeni u četiri školska i kulturna kruga, tj. trsatski, zagrebački, budimski i osječki. Franjo Emanuel Hoško ukazao je na do sada nepoznatu baštinu spomenutih škola, popisavši tiskane popise postavki za javne filozofske rasprave i još brojnije razrade filozofijskoga gradiva u rukopisima., Since 1900 Franciscans are combined by a single provincial board in the area of continental Croatia: St. Cyril and Methodius Croatian Franciscan Province. It gathered Croatian Franciscan monasteries from former multinational province, namely: the Croatian-Slovene provinces St. Cross, Croatian-Hungarian Province of St. Ladislav and Croatian-Hungarian-Austrian Province of St. John Capistrano, which has in the 1757th in its structure assembled friars in Slavonia and the Croatian and Hungarian Danube, by which time they were members of the Province of Bosnia the Silver that by the end of 17th century gathered all Franciscans among Croats under Turkish rule. These three provinces in continental Croatia and Croatian ethnic community in Hungary in the 18th led five colleges; these were schools of general education in Zagreb, Varaždin, Budapest, Pécs and Osijek. In Trsat and in Petrovaradin operated four-year theological schools, and in more monasteries were studies of philosophy. They followed the 17th and 18 Franciscan basis of teaching, a particular scholastic orientation of philosophy and theology, which demanded full loyality to scotism, so. "Ratio Studiorum". This confirms the view that the Croatian Franciscans in continental Croatia during the 17th and 18 century were faithful to scotistic philosophy and that they were gathered in four schools and cultural circles, Trsat, Zagreb, Osijek and Buda. Franciscan Emanuel Hoško pointed to, so far unknown heritage of these schools by making printed list of settings for public philosophical discussions and more numerous philosophical elaboration of the material in the manuscript.

U radu se ispituje koliko su franjevci bili sudionici prosvjetiteljskih i prosvjetarskih strujanja u 18. stoljeću, i sukladno tome, donosi rezultate istraživanja referentne literature i izvora koliko su djela franjevci objavili, bilo tiskane, bilo rukopisne latinske građe. Prema dostupnim podacima, franjevci su itekako sudjelovali u prosvjećivanju i obrazovanju puka, a to pokazuju: broj franjevaca pisaca, količina i raznovrsnost nastalih djela, produkcija i na hrvatskom i na latinskom jeziku, višekratna izdanja i sveukupna obrazovanost autora franjevaca. Rad propituje duboku uronjenost franjevaca u društvena zbivanja, praćenje europskih kulturno-društvenih zbivanja i suživot s narodom uopće, a navodi se i to gdje se danas čuvaju djela franjevaca, što otvara mogućnosti za daljnja istraživanja.

The book is a collection of papers from the conference which explored the early modern history of Franciscans and their influence in Slavonski Brod

Povijesna uloga franjevaca Provincije Presvetog Otkupitelja na vjerskom, društvenom, kulturnom i materijalnom planu.

U članku autor govori o području Jasenica u južnom velebitskom Podgorju u vrijeme osmanlijske i mletačke vlasti od XVI. do konca XVIII. stoljeća. Povijest mjesta u ovom vremenskom razdoblju stavlja u kontekst njegovog položaja na tromeđi Osmanlijskog Carstva, Habsburške Monarhije i Mletačke Republike. Posebno naglašava stočarski karakter Jasenica, kao i njihovo prometno značenje, jer se preko područja Jasenica odvijala prekogranična trgovina riječnim tokom Zrmanje, Novigradskim morem i prekovelebitskim prometnicama preko prijevoja Mali Alan. Autor donosi i podatke migracijama Jaseničana tijekom ovoga razdoblja kao i podatke o crkvenoj povijesti mjesta koja je usko vezana uz franjevački red. Kao najistaknutiju osobu iz Jasenica iz ovoga razdoblja izdvaja ninskog biskupa Tomu Nekića.

Ovaj rad analizira sultanski berat izdat sredinom ožujka 1672. fra Nikoli Mijajloviću iz Olova (tj. fra Nikoli Ogramiću Olovčiću), neposredno nakon što je imenovan bosanskim biskupom. U dokumentu, koji je izdan na zamolbu austrijskog kancelara, objašnjavaju se neke specifične nadležnosti poglavara bosanskih katolika. Iako formalno, on i dalje nastavlja biti bosanskim biskupom, te se njegove prinadležnosti i prava na sigurnost i zaštitu njegovih redovnika (franjevaca) kao i katoličkog stanovništva Bosne i dalje izvode iz ahd-name koja se u tekstu često spominje, pod tu se zaštitu, a pod njegovim poglavarstvom, sada stavljaju i drugi katolički redovi (sâyir Latin mezhebinde olan ruhbânlar) i svećenici (papazlar). Jedan redovnički red – trojini ili trinitarijanci – se izrijekom spominju, što ukazuje na stvarne razloge austrijske intervencije na Porti. Naime, trinitarijanci su upravo u ovo vrijeme počeli ulaziti u Osmansko Carstvo iz Austrije. Daljnja potvrda ove uloge bosanskih franjevaca i njihove organizacije, kao i bosanskog biskupata, kao domaće osmanske katoličke crkve za cijelo europsko područje Carstva, nadležne za sve katolike koji se tu nađu jest i spominjanje zaštite redovnika, njihovih crkvi i vjernika od vjerskih velikodostojnika drugih crkvi široj regiji Rumelije (europskog dijela Carstva) – bugarske, srpske i grčke (u originalu Bulgar, Sırf , Rum) - koji su pokušavali uzimati crkveni porez od njih.

Hrvatski povjesničar i arhivist Josip Matasović (1892-1962.) u svojim istraživanjima koncentrirao se velikom većinom na rad na izvorima s područja Republike Hrvatske. Jedan od većih izuzetaka predstavlja njegov zamašni rad na objavljivanju i analiziranju dokumenata iz osmanskog razdoblja, sačuvanih u arhivu Samostana sv. Duha u Fojnici u Bosni i Hercegovini. Dokumenti (Fojnička regesta) i popratna studija (Regesta Fojnicensia. Acta Turcica, Bosnensia et Latina) objavljeni su 1927. (1930.) u Spomenik Srpske Kraljevske Akademije (67, drugi razred 53, str. 61-432). U ovom radu Matasović je objavio što u cijelosti, što u sažetku oko 3000 osmansko-turskih (dijelom prevedene na latinski, dijelom na hrvatski), latinskih i bosaničkih dokumenata nastalih u razdoblju između 1463 i 1878. Među osmanskim dokumentima, koji sačinjavaju najveći dio zbirke koju je Matasović objavio, ističe se čuvena povelja o slobodi djelovanja franjevaca u Bosni koju je izdao 1463. osmanski sultan Mehmed II. Osvajač – za koju je Matasović kontroverzno ustvrdio da nije originalna - kao i bujuruldija (naredba) Skender-paše iz 1486. Matasović je, premda nije poznavao osmanski jezik niti imao osmanističku naobrazbu, postao priređivač jedne od najvažnijih zbirki za proučavanje povijesti Bosne i Hercegovine pod osmanskom vlašću, osobito njene katoličke komponente. Po svemu sudeći, prijevode osmansko-turskih dokumenata na hrvatski i latinski, kojima se Matasović služio, naručio je fojnički samostan još pod osmanskom vlašću ili u nakon njenog prestanka u 19. st. Primjerice, poznato je da je osmansko-turske spise iz fojničkog samostana 1895. istraživanja popisao izvjesni pisar Numan-efendija te je po svemu sudeći on autor dijela prijevoda.

Toma čelanski svjedoči kako je Franjo došao u hrvatske krajeve: "…ventis contrariis flantibus in partibus Sclavoniae cum ceteris navigantibus se invenit...". Sa sigurnošću se ne zna koje mjesto bijaše, tj. što je Toma mislio napisavši "Sclavoniae". Autor argumentirano iznosi neke od teorija koje govore koje bi to mjesto bilo.

Fra Mate Zoričić autor je aritmetičkoga priručnika Aritmetika u slavni jezik illiricki, sastavljena i na svitlost dana za korist targovcza i vladahoca kuchgnega istoga naroda (Ancona, 1766.), kojim ulazi u krug brojnih franjevaca koji su uz svoja teološka djela dali snažan pečat razvoju hrvatske znanosti i kulture. Dosadašnja su jezikoslovna istraživanja pisane baštine dalmatinskih franjevaca 18. st. potvrdila njihovo pripadanje franjevačkoj koine, kojoj začetke valja tražiti u jeziku bosanskih franjevaca ranoga 17. st., a koja je u mnogome odredila razvoj hrvatskoga jezika. U ovome su radu sintaksa Aritmetike i Uprave mnoggo korisna ispovidnika (Mleci, 1781.) stavljane u kontekst jezika dalmatinskih franjevaca 18. st. Analiza pokazuje da je Zoričić nasljedovao one sintaktičke značajke koje su potvrđene i u onodobnih dalmatinskih pisaca, a „knjiške“ konstrukcije ne rabi. Ovakav je zaključak u skladu sa Zoričićevom težnjom da od njegovih djela korist ima prvenstveno narod, kojemu je do kraja života predano služio.

U prikazu se uvodno podsjeća na fenomen svetaca kojima se u kršćanskoj tradiciji pridaje zaštitnička svojstva vezana uz pojedine bolesti. Slijedi kraći prikaz života sv. Franje Asiškog i trinaest njegovih sljedbenika – svetaca koji su se posebno istaknuli pomažući bolesnima te su u kršćanskoj pobožnosti zaživjeli i kao zaštitnici od određenih bolesti. Uz Franju Asiškog, to su Anton Padovanski, Klara, Oton iz Pule, Elizabeta Ugarska, Ruža Viterbska, Bernardin Sienski, Didak, Marko Montegaleški, Josip Leoneški, Josip Ivan od Križa, Egidije Marija od sv. Josipa, Franjo Marija iz Camporossa i Leopold Mandić. Uz osnovne hagiografske podatke, za svakog je sveca objašnjena veza s pojedinim bolestima i način razvoja specifičnog kulta zaštitništva., This article takes a look at the guardian role of saints in Christian tradition against particular diseases, focusing on the life of St Francis of Assisi and his 13 follower saints who were remembered for their care for the ill and who became patron saints for particular diseases, including Anthony of Padua, Clare of Assisi, Ottone of Pola, Elizabeth of Hungary, Rose of Viterbo, Bernardine of Siena, Didacus, Mark of Montegallo, Joseph of Leonessa, John Joseph of the Cross, Giles Mary of Saint Joseph, Francis Mary of Camporosso, and Leopold Mandić. For each of them the article presents a brief hagiography and explains the relationship with a specific disease and how these saints became patrons.