Search

Predavanja i radionica su održani na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Ljubljani studentima hrvatskoga jezika u okviru južnoslavenske filologije. Prezentirani su suvremeni modeli učenja i poučavanja hrvatskoga jezika na načelima komunikacijsko-funkcionalnoga metodičkoga pristupa s elementima humanističke edukacije. Pritom se normativna gramatika prilagođuje dobi, interesima i spoznajnim mogućnostima učenika mlađe školske dobi, što znači da postaje didaktička komunikacijska gramatika kojoj su temeljna obilježja deskriptivnost, imanentnost i funkcionalnost.

Komunikacijska kompetencija jest sposobnost pojedinca da između više različitih podsistema odabere onaj najpogodniji (Hymess, 1984), odnosno, to je praktična uporaba jezika u svakodnevnim komunikacijskim situacijama (Pavličević-Franić, 2005). Udžbenik je osnovno sredstvo i izvor znanja za ostvarivanje odgojno-obrazovnih ciljeva utvrđenih NPiP-om (Zakon o udžebnicima, 2006). Institucionalno učenje jezika okrenuto je jeziku koji je osposobljen za upotrebu u sferi javnog komuniciranja (Škiljan, 2000). Cilj istraživanja jest ispitati uporabu javnoga jezika u udžbenicima i čitankama hrvatskoga jezika kao izvora i poticaja za poučavanje komunikacijske kompetencije u osnovnoj školi. Analizom sadržaja triju udžbenika i čitanki (svi razredi OŠ, usklađeni prema HNOS-u) ispitat će se dimenzije lingvistike javne komunikacije, odnosno kontekstualne lingvistike. Rezultati će se metodološki obraditi u SPSS programu za statistiku (analiza varijance, t-test).

u radu se iznose rezultati istraživanja provedenoga među studentima I. godine Talijansistike u dvije ak. god. 2oo5/2006 i 2007/2008, kod kojih je, na poznatom leksičkom sadržaju, bila testirana lingvistička i komunikacijska kompetencija.

Novija istraživanja komunikacijske kompetencije učenika stranoga jezika upozorila su kako učenici različitih stranih jezika ne postižu istu razinu komunikacijske kompetencije u pojedinim jezicima nakon istog broja godina učenja tih jezika. Glavna svrha istraživanja, prikazanog u ovom radu, jest usporedba razine komunikacijske kompetencije hrvatskih učenika engleskog i njemačkog jezika u pisanju i govorenju. Na A2 razini nisu utvrđene značajne razlike između te dvije skupine učenika (4-5 godina učenja, osnovna škola) u razini njihove opće komunikacijske kompetencije u tim jezicima u pisanju i govorenju. Na toj razini gotovo da se nisu pokazale značajne razlike ni u razini ovladanosti pojedinim komponentama komunikacijske kompetencije. Međutim, na B1 razini učenici engleskoga i njemačkog kao stranih jezika (8-9 godina učenja jezika, srednja škola) ne postižu ni istu razinu ovladanosti općom komunikacijskom kompetencijom u pisanju i govorenju niti istu razinu ovladanosti većinom komponenata komunikacijske kompetencije. U diskusiji se razmatraju razlozi koji su mogli dovesti do tih nalaza kao i njihova relevantnost za učenje i poučavanje engleskoga i njemačkoga jezika u hrvatskom obrazovnom kontekstu., Recent research on communicative competence of foreign language learners has indicated that learners of different foreign languages attain different levels of communicative competencedespite having learnt the target language for the same period of time. The main purpose of this study is to compare English and German language learners’ level of communicative competence in writing and speaking in Croatia. The results show no signifi cant differences in either the level of communicative competence in writing and speaking or in the attainment level of the majority of communicative competence components between primary school English and German learners at A2 level (4-5 years of learning the target language). However, secondary school English and German language learners at B1 level (8- 9 years of learning the target language) show signifi cant differences in both their overall level of communicative competence in writing and speaking and level of their attainment in almost all components of communicative competence. The reasons for these differences between learners of English and learners of German and their relevance for the teaching and learning of these languages are addressed in the discussion.

Iako danas postoji visok stupanj suglasja među teoretičarima oko osnovnoga sadržaja defi nicije komunikacijske kompetencije, u literaturi se često navodi kako je pri koncipiranju istraživanja komunikacijske kompetencije potrebno razmotriti i jasno odrediti pojam komunikacijske kompetencije, tj. oblikovati takvu defi niciju koja će omogućiti jednostavnu operacionalizaciju toga konstrukta. U ovom se radu ukratko prikazuje proces defi niranja komunikacijske kompetencije koji je započeo još u 60-im godinama prošloga stoljeća. U okviru dva zasebna poglavlja predstavlja se nekoliko važnijih defi nicija i modela komunikacijske kompetencije, na temelju kojih se u završnom poglavlju izvode zaključci o načinu defi niranja komunikacijske kompetencije relevantnom za projekt «Engleski jezik u Hrvatskoj»., There is a high level of agreement among theoreticians today on the basic content of the defi nition of communicative competence. However, it has been often pointed out in the literature on language testing that before undertaking research on communicative competence it is essential to examine and clearly determine the construct of communicative competence, namely, to formulate a defi nition which will enable a simple operationalization of that construct. This paper presents in brief the process of defi ning communicative competence which started in the late 1960s. Several important defi nitions and models of communicative competence are presented in two separate sections. On the basis of these defi nitions and models, there is a discussion in the fi nal section on the manner of defi ning communicative competence which is relevant for the scientifi c research project «English in Croatia».

Novija istraživanja komunikacijske kompetencije učenika stranoga jezika upozorila su kako učenici različitih stranih jezika ne postižu istu razinu komunikacijske kompetencije u pojedinim jezicima nakon istog broja godina učenja tih jezika. Glavna svrha istraživanja prikazanog u ovom radu jest usporedba razine komunikacijske kompetencije hrvatskih učenika engleskog i njemačkog jezika u pisanju i govorenju. Na A2 razini nisu utvrđene značajne razlike između te dvije skupine učenika (4-5 godina učenja, osnovna škola) u razini njihove opće komunikacijske kompetencije u tim jezicima u pisanju i govorenju. Na toj razini gotovo da se nisu ispoljile značajne razlike niti u razini ovladanosti pojedinim komponentama komunikacijske kompetencije. Međutim, na B1 razini učenici engleskoga i njemačkog kao stranih jezika (8-9 godina učenja jezika, srednja škola) ne postižu niti istu razinu ovladanosti općom komunikacijskom kompetencijom u pisanju i govorenju niti istu razinu ovladanosti većinom komponenata komunikacijske kompetencije. U diskusiji se razmatraju razlozi koji su mogli dovesti do tih nalaza kao i njihova relevantnost za učenje i poučavanje engleskoga i njemačkoga jezika u hrvatskom obrazovnom kontekstu.

Europska jezična politika jasno je definirana dvama dokumentima: Zajedničkim europskim okvirom (2001)i Ključnim kompetencijama za cjeloživotno učenje (2005). Pritom je u multikulturalnoj, plurilingvalnoj Europi razvoju komunikacijske kompetencije na materinskome jeziku dano primarno mjesto. U Hrvatskoj jezična politika i jezična stvarnost još nisu u suglasju. Podrška razvoju komunikacijske kompetencije izrijekom je istaknuta, no bit će deklarativno dok ne bude standardizirana cjelokupna jeuična izobrazba.

Iako danas postoji visok stupanj suglasja među teoretičarima oko osnovnoga sadržaja definicije komunikacijske kompetencije, u literaturi se često navodi kako je pri koncipiranju istraživanja komunikacijske kompetencije potrebno razmotriti i jasno odrediti pojam komunikacijske kompetencije, tj. oblikovati takvu definiciju koja će omogućiti jednostavnu operacionalizaciju toga konstrukta. U ovom se radu ukratko prikazuje proces definiranja komunikacijske kompetencije koji je započeo još u 60-im godinama prošloga stoljeća. U okviru dva zasebna poglavlja predstavlja se nekoliko važnijih definicija i modela komunikacijske kompetencije, na temelju kojih se u završnom poglavlju izvode zaključci o načinu definiranja komunikacijske kompetencije.

Standardnojezična normativnost odnosi se na razvoj lingvističke kompetencije učenika, tj. na gramatičku stručnost na razini teorijskoga jezičnoga poznavanja definicija, pravila i normi. Komunikaijska funkcionalnost, pak, razumijeva poticanje komunikacijske kompetencije učenika, odnosno pragmatičnu stručnost na razni funkcionalne jezične primjene u svakodnevnome sporazumijevanju.

U ovom članku prikazali smo samoprocjenu komunikacijske kompetencije učenika srednje talijanske škole. Istražili smo koliko su učenici čiji je materinski jezik talijanski kompetentni u komunikaciji na hrvatskom kao nacionalnom jeziku te na engleskom kao stranom jeziku. Rezultati su pokazali da učenici smatraju da su relativno visoko kompetentni u komunikaciji na hrvatskom jeziku dok je njihova komunikacijska kompetencija na engleskom niska.

Rad se temelji na objašnjenju pojma kompetencije te podjeli ključnih kompetencija za cjeloživotno učenje (European comission, 2005.). Uz objašnjenje pojma jezične kompetencije, u radu se objašnjava pojam lingvističke i komunikacijske kompetencije kao ključnih jezičnih kompetencija te se predstavlja istraživanje ranog razvoja hrvatskoga jezika koje pokazuje da su lingvističke kompetencija kod učenika u nižim razredima osnovne škole bolje razvijene od komunikacijskih kompetencija. U radu se želi potaknuti na uporabu različitih postupaka, strategija i metoda kojima bi učitelji poticali jezične djelatnosti i tako jezik učili komunicirajući u nižim razredima osnovne škole te kako bi učenici uporabom razlikovne gramatike usvojili lingvistička pravila i norme normativne gramatike.

Aktiv je održan za učitelje hrvatskoga jezika u Krapinsko-zagorskoj županiji.Komunikacijska funkcionalnost razumijeva poticanje komunikacijske kompetencije učenika, odnosno pragmatičnu stručnost na razini funkcionalne jezične primjene u svakodnevnome sporazumijevanju.Lingvistička se kompetencija temelji na usvajanju zakonitosti normativne gramatike i odnosi se na učenje o jeziku, dok se komunikacijska kompetencija temelji na konkretnome učenju jezika pa proces usvajanja započinje s tzv. funkcionalnom komunikacijskom gramatikom. Kako u našoj osnovnoškolskoj praksi još uvijek prevladava gramatičnost nasuprot pragmatičnosti, a normativnost je važnija od funkcionalnosti, čak i u ranojezičnome diskursu, u radu se problematizira dvojni odnos "gramatike govora" i "logike govora" u hrvatskome školskom sustavu.

U radu se predstavlja lektorat u Bloomingtonu (Campus Bloomington, Sveučilište u Indiani, SAD) na kojemu su autorice boravile od rujna 2003. do svibnja 2005. kao lektorice hrvatskoga jezika. Veći se dio rada odnosi na pitanja sveučilišne nastave hrvatskoga kao stranoga jezika i pitanja učenja/usvajenosti hrvatskoga jezika u iseljenika (zanemarivanje usvojenog prvog jezika (hrvatskoga), nakon usvojenoga drugoga jezika (engleskoga)). S obzirom na te činjenice, daje se i pregled najčešćih pogrješaka (od interferencijskih do razvojnih) onih kojima je hrvatski jezik strani i onih koji su dvojezični (u ovome je slučaju riječ o suptraktivnoj dvojezičnosti).

Komuniciranje na materinskome jeziku primarna je kompetencija i preduvjet razvoja ostalih ključnih kompetencija (European Commission, 2005). Osnovicu uspješne komunikacije čini, dakako, jezična kompetencija, ali su također važne sociolingvistička, diskurzivna i strateška kompetencija. U vremenu promjena u hrvatskome obrazovnom sustavu pokušava se promijeniti pristup učenju i poučavanju materinskoga jezika. Na početku školovanja jezična se kompetencija ponajprije razvija poticanjem jezičnih djelatnosti: slušanja, govorenja, čitanja i pisanja. Nastavljajući aktivnosti vezane uz vještine slušanja i govorenja (dominantne u predškoli), u prvome razredu započinje usvajanje jezičnih djelatnosti čitanja i pisanja. Riječ je o važnome procesu koji utječe na razvoj komunikacijske kompetencije, ali i na usvajanje temeljnih elemenata lingvističke kompetencije kao što je npr. pravopisna, gramatička, leksička norma. Istraživanje je provedeno na uzorku od 300 ispitanika, učenika prvih razreda, u 8 različitih osnovnih škola Republike Hrvatske (gradska, prigradska, seoska). Uključivalo je testiranje lingvističke i komunikacijske kompetencije uz pomoć dvaju upitnika kojima je cilj bio provjera usvojenosti svih jezičnih djelatnosti. Rezultati su računalno obrađeni uz pomoć SPSS prgrama za ststistiku, a t-testom je utvrđeno postojanje statistički značajne razlike između opće razine lingvističke i komunikacijske kompetencije pri usvajanju hrvatskoga jezika. U većini prvih razreda, više od 60% učenika ima ocjenu odličan iz hrvatskoga jezika, dok takvu ocjenu prema broju bodova Gaussovom raspodjelom, u prosjeku, zaslužuje svaki treći učenik, što je 10% ukupnoga broja učenika. Istraživanje osvjetljava razvoj jezičnih kompetencija na početku školovanja te predstavlja prilog istraživanjima u procesu standardizacije početnoga čitanja i pisanja.

Funkcije općeg jezika jesu komunikacijska i autistično-refleksivna. U odnosu na opći jezik, jezik gospodarstvene struke u funkciji je struke i može se smatrati komunikacijskom nadgradnjom općeg jezika. Njegova je funkcija isključivo komunikacijska i pronalazi svoj potpuni izražaj u svakodnevnoj poslovnoj komunikaciji. Na primjeru njemačkog jezika gospodarstvene struke želimo ukazati na činjenicu da svi oblici usmene i pismene poslovne komunikacije na jeziku gospodarstva pretpostavljaju visok stupanj komunikacijske kompetencije kao preduvjet poslovne učinkovitosti.

Usporedba Nastavnoga plana i programa iz 2006. godine s Nastavnim planom i programom iz 1999. pokazuje da je smanjen opseg gramatičkog gradiva u nastavi hrvatskoga jezika. istražujem pozadinu tih promjena, tj. teoretske stavove o ulozi gramatike u nastavi materinskoga jezika koji su utjecali na izradu novoga nastavnog plana.

U radu se razmatra utjecaj engleskoga jezika na svakodnevni govoreni hrvatski jezik te na jezik medija. Uspoređuje ga se s rezultatima komunikacijski orijentiranih testova engleskoga jezika koje postižu hrvatski učenici na kraju srednjoškolskoga obrazovanja. Zaključuje se da je odnos svakodnevne hrvatske jezične prakse zasićene engleskim i stvarnoga znanja engleskoga jezika u velikome raskoraku. Aktualna jezična politika neadekvatno prati ta zbivanja.

Kultura se može definirati kao zajedništvo kodova. Svijet se okreće dominantnoj amerikaniziranoj kulturi (McWorld) i njezinim jezičnim obrascima. Jezik nije akulturalni kod. Mediji su moćni i nikada ne "spavaju"', kontroliraju tko će, što i kako reći. Nove vrste poruka (SMS, e-mail) ometaju razvoj i jezične i komunikacijske kompetencije, pa ćemo uskoro svi upotrebljavati jednaki "ograničeni" kod unatoč novim "razrađenim" medijima.

The paper focuses on a study whose aim was to look into interactions between L1 and L2 communicative language competences of EFL language users. The author looks into primary school (year 8) learners' performances on communicative language tests that measured both their L1 and L2 competences. The sample included close to 400 participants with differing starting age in EFL learning. The tests had the same underlying design in both languages. Results of L1 measures were compared with results on L2 tests. Findings were analyzed at several levels., U članku se opisuje istraživanje kojeg je cilj bio ispitati interakciju komunikacijske jezične kompentencije u prvome i drugome jeziku. Autorica je izmjerila performansu u materinskome i engleskome jeziku hrvatskih učenika osmoga razreda osnovne škole pomoću komunikacijski orijentiranih testova. Testovi su bili jednako koncipirani i za mjerenje kompetencije u materinskome i u stranome jeziku. Uzorak je uključio gotovo 400 ispitanika. Rezultati na testovima za materinski jezik uspoređeni su s rezultatima testova za engleski jezik. Nalazi su analizirani na nekoliko razina.

Doktorskom disertacijom se razmatrao odnos između strepnje od komunikacije I vještina interpersonalne komunikacije koje se nalaze u osnovi komunikacijske kompetencije te je razmatrana povezanost ovih konstrukta s osobinama ličnosti. Posebnost čini konstrukcija novog mjernog instrumenta sastavljenog u svrhu samoprocjene strukture komunikacijske kompetencije. Istraživanje je provedeno na uzorku od 340 studenata. Provedena je iscrpna statistička analiza odnosa konstrukta strepnje od komunikacije, vještina interpersonalne komunikacije u strukturi komunikacijske kompetencije i osobina ličnosti te su utvrđeni čimbenici koji se nalaze u osnovi ovih konstrukta. Na osnovu ovih rezultata moguće je sastaviti bateriju mjernih instrumenata namijenjenih samoprocjeni vještina u osnovi ovih konstrukta.

Članak postupno i dokumentirano uvodi čitatelja u promatranje vjeronauka i kateheze s gledišta komunikacije. Polazeći od činjenice da je komunikacija bitna antropološka i teološka kategorija, autorica identificira prisutnost komunikacije u vjeronauku i katehezi na tri osnovne razine. 1. Ona je prisutna kao sustav personalnih i materijalnih komunikacijskih čimbenika i kodova koji čine pedagošku platformu i stvaraju socijalno-etičko ozračje unutar kojega se odvijaju procesi religioznog odgoja i učenja. 2. Komunikacija je način posredovanja sadržaja i postizanja ciljeva u vjeronauku i katehezi. Zbog toga su temeljna znanja o komunikaciji i njezinim zakonitostima te ispunjavanje uvjeta za autentičnu komunikaciju nužna pretpostavka za posredovanje, razumijevanje i interaktivno usvajanje vjeronaučnih sadržaja. 3. Komunikacija je i sam cilj vjeronauka i kateheze koji odgajaju za kulturu komuniciranja te vode međusobnom razumijevanju i društvenom sporazumijevanju subjekata. Na temelju Habermasovog razlikovanja asertoričkih, ekspresivnih i normativnih sadržaja u jezičnoj komunikaciji, naglašava se potreba diferenciranog pristupa pojedinim područjima vjeronaučnih i katehetskih sadržaja/ciljeva te ukazuje na potrebu uvježbavanja sposobnosti mijenjanja perspektive promatranja kako bi se došlo do sporazumijevanja i suglasnosti kada su u pitanju normativni sadržaji kršćanske vjere. Komunikacijski pristupi te sami ciljevi/sadržaji vjeronauka i kateheze tako postaju prenositeljima komunikacijskih i socijalnih kompetencija. Sve to, dakako, zahtijeva da i sami vjeroučitelji/ce i katehete/istice u svojoj temeljnoj i trajnoj formaciji imaju mogućnost stjecati potrebnu komunikacijsku kompetenciju. Autorica smatra da u tom smislu treba premisliti i preoblikovati postojeće oblike formacije vjeroučitelja/ica i kateheta/istica., Der Artikel führt den Leser allmählig und dokumentiert ins Betrachten des Religionsunterrichts und der Katechese als Kommunikationsgeschehen ein. Ausgehend von der Tatsache, dass Kommunikation eine wesentliche anthropologische und theologische Kategorie sei, identifiziert die Autorin die Anwesenheit der Kommunikation im Religionsunterricht und in der Katechese auf den drei grundlegenden Ebenen. 1. Sie sei als System personeller und materieller Kommunikationsfaktoren und Kodes anwesend, welche eine pädagogische Platform bilden und eine sozial-ethische Atmosphäre gestalten, innerhalb derer Prozesse der religiösen Erziehung und des –Lernens sich abspielen. 2. Kommunikation sei eine Weise der Inhaltsvermittlung und Zieleerreichung im Religionsunterricht und in der Katechese. Deswegen seien die grundlegenden Kenntnisse über die Kommunikation und ihre Gesetzesmäßigkeiten sowie die Erfüllung der Bedingungen für eine authentische Kommunikation die notwendige Voraussetzung für Vermittlung, Verständnis und interaktive Aneignung der Inhalte in Religionsunterricht und Katechese. 3. Kommunikation sei auch das Ziel des Religionsunterrichts und der Katechese, welche für die Kultur des Kommunizierens erziehen und zum gegenseitigen Verständnis und der gesellschaftlichen Subjekteverständigung führen. Aufgrund Habermas' Unterscheidung assertorischer, expressiver und normativer Inhalte in der sprachlichen Kommunikation, wird die Notwendigkeit eines differenzierten Zugangs zu den einzelnen Inhalts- und Zielfeldern des Religionsunterrichts und der Katechese betont und auf die Notwendigkeit der Entwicklung der Fähigkeit des Perspektivenwechsels hingewiesen, um zum Verständnis und der Verständigung zu gelangen, wenn es um die Frage der normativen Inhalte des christlichen Glaubens geht. Die Art und Weise der Kommunikation sowie die Ziele / Inhalte des Religionsunterrichts und der Katechese werden auf diese Weise zu den Vermittlern von kommunikativen und sozialen Kompetenzen. All dies natürlich, beansprucht, dass die Religionslehrer/-innen und Katecheten/-innen in ihrer Grundausbildung und Fortbildung die Möglichkeit haben, die für sie erforderliche Kommunikationskompetenz zu erwerben. Die Autorin sei der Meinung, man solle in diesem Sinne die bestehenden Formen der Grund- und Weiterbildung der Religionslehrer/-innen und Katecheten/-innen bedenken und umformen.

Članak postupno i dokumentirano uvodi čitatelja u promatranje vjeronauka i kateheze s gledišta komunikacije. Polazeći od činjenice da je komunikacija bitna antropološka i teološka kategorija, autorica identificira prisutnost komunikacije u vjeronauku i katehezi na tri osnovne razine. 1. Ona je prisutna kao sustav personalnih i materijalnih komunikacijskih čimbenika i kodova koji čine pedagošku platformu i stvaraju socijalno-etičko ozračje unutar kojega se odvijaju procesi religioznog odgoja i učenja. 2. Komunikacija je način posredovanja sadržaja i postizanja ciljeva u vjeronauku i katehezi. Zbog toga su temeljna znanja o komunikaciji i njezinim zakonitostima te ispunjavanje uvjeta za autentičnu komunikaciju nužna pretpostavka za posredovanje, razumijevanje i interaktivno usvajanje vjeronaučnih sadržaja. 3. Komunikacija je i sam cilj vjeronauka i kateheze koji odgajaju za kulturu komuniciranja te vode međusobnom razumijevanju i društvenom sporazumijevanju subjekata. Na temelju Habermasovog razlikovanja asertoričkih, ekspresivnih i normativnih sadržaja u jezičnoj komunikaciji, naglašava se potreba diferenciranog pristupa pojedinim područjima vjeronaučnih i katehetskih sadržaja/ciljeva te ukazuje na potrebu uvježbavanja sposobnosti mijenjanja perspektive promatranja kako bi se došlo do sporazumijevanja i suglasnosti kada su u pitanju normativni sadržaji kršćanske vjere. Komunikacijski pristupi te sami ciljevi/sadržaji vjeronauka i kateheze tako postaju prenositeljima komunikacijskih i socijalnih kompetencija. Sve to, dakako, zahtijeva da i sami vjeroučitelji/ce i katehete/istice u svojoj temeljnoj i trajnoj formaciji imaju mogućnost stjecati potrebnu komunikacijsku kompetenciju. Autorica smatra da u tom smislu treba premisliti i preoblikovati postojeće oblike formacije vjeroučitelj/ica/a i kateheta/istica.

Pri učenju tujega/drugega jezika ne moremo ločiti učenja jezika od spoznavanja kulture, zato se temeljnemu cilju poučevanja tujih/drugih jezikov – razvijanje sporazumevalne zmožnosti pri učencih – vse pogosteje dodaja zahteva po razvijanju medkulturne sporazumevalne zmožnosti. Zahteva temelji na (med)kulturni dimenziji jezika v celoti, ki predstavlja pomemben del njegove identitete. V prispevku poskušamo odgovoriti na nekatera teoretična in praktična vprašanja, povezana z zastopanostjo in/ali nezastopanostjo medkulturnih vsebin pri učenju/poučevanju a) hrvaščine kot tujega jezika v Sloveniji (na univerzitetni ravni ter pri hrvaščini kot izbirnem predmetu v slovenski osnovni šoli) in b) hrvaščine kot drugega jezika na Hrvaškem (glede na italijanščino in madžarščino kot jezika manjšine). Na koncu predlagamo didaktične modele s primeri vključevanja medkulturni vsebin v poučevanje hrvaščine kot tujega/drugega jezika.

Ovim se radom htjelo ukazati na važnost posjedovanja i razvijanja komunikacijskih vještina i tehnika persuazije, odnosno uvjeravanja osobnog prodavača. Izložene su dvije skupine komunikacijskih vještina koje predlaže psihologija, kognitivna skupina koja pomaže prodavaču da otkrije načine uspješna ostvarivanja kako osobnih ciljeva tako i ciljeva poduzeća. Druga skupina uključivala je bihevioralne vještine, koje se mogu definirati kao tjelesno ponašanje za vrijeme interakcije, a pomoću kojih prodavač direktno radi na ostvarivanju zacrtanih ciljeva. Razvijanjem navedenih vještina raste razina interpersonalne komunikacijske kompetencije, koja je stupanj u kojem su nečija ponašanja primjerena situaciji i tako omogućuje prodavaču da ostvari svoje ciljeve. Znači naglašeno je da kompetencija nije nešto što je prisutno ili odsutno u apsolutnom smislu, već je to varijabla koju svatko posjeduje u određenom stupnju i koju je moguće unaprijediti. Paralelno s razvijanjem gore navedenih vještina, svaki bi prodavač morao razvijati i tehnike persuazije, odnosno uvjeravanja. Riječ je o strategijskom ponašanju, unutar kojeg su izložene neke od strategija koje bi trebale pomoći prodavačima u ostvarivanju kako vlastitih, tako i ciljeva poduzeća. To su redom: strategija dobivanja pristanka, strategija zbližavanja, strategije smanjivanja nelagode, strategije zavaravanja, strategije rješavanja sukoba. U radu je također bilo provedeno testiranje razine komunikacijske kompetencije, te prisutnost prethodno spomenutih komunikacijskih vještina, na osobnim prodavačima promatranog poduzeća. Nakon izloženog teoretskog dijela, i nakon analize istraživanja zaključuje se da unapređujući, odnosno usavršavajući svoje kognitivne i bihevioralne komunikacijske vještine, kao i vještine uvjeravanja i to sve u kombinaciji s praktičnim ekonomskim znanjem činit će kompletnog osobnog prodavača, spremnog za svaki poslovni izazov.

Recepcija književnoga djela ovisna je o jezičnim i izvanjezičnim čimbenicima. No, jezik se ponajprije usvaja izlaganjem jezičnim (komunikacijskim) situacijama. Upravo zato se i umjetnost riječi može činiti prikladnim medijem za učenje jezika. Umjetnost riječi olakšat će recepciju i razvoj leksičkoga sustava, omogućiti razvoj fonetsko-fonološkoga sustava, usvajanje suprasegmentalnih jezičnih obilježja, vrednota govorenoga jezika, poticanje razvoja jezičnih djelatnosti (aktivnoga slušanja, produktivnoga govorenja, stvaralačkoga čitanja i pisanja), te operacionalizaciju postojećega sustava i otvaranje novih mogućnosti unutar već usvojenoga jezičnoga idioma.

U članku se govori o predrasudama prisutnim u učenju gramatike u okviru nastave engleskog kao stranog jezika, o različitom pristupu gramatici kod učenja stranog jezika te se pokušava pronaći rješenje kako razbiti predrasude i motivirati učenike da shvate gramatiku kao važan i koristan sastavni dio jezika. Posebna se pažnja posvećuje učenju engleskog jezika u ranijoj školskoj dobi i korištenju onih pristupa koji su naklonjeni djeci i prilagođeni načinu na koji djeca razmišljaju i uče. Učenje gramatike ne smije biti ponavljanje besmislenih fraza ni memoriranje pravila koja ne jamče uspješnu komunikaciju. Članak nudi sugestije za smisleno uvježbavanje nekih gramatičkih struktura u okviru nastave stranog jezika.

U skladu sa suvremenim metodičkim pristupom usvajanja hrvatskoga jezika u institucijama odgojno-obrazovnoga sustava, u radionici je prikazan način poticanja i razvoja komunikacijske kompetencije (uporabno znanje jezika), kao važnoga elementa učenja standardnoga hrvatskoga jezika u ranome razvojnome razdoblju.

U ovom se radu izraz pričljivost koristi u značenju komunikacijska kompetencija (uglavnom radi eufoničnog efekta) iako u pravilu ta dva izraza nisu sinonimi: prvi sadrži i negativne konotacije u vezi s jezičnom produkcijom, dok drugi - u svom gotovo virtuelnom značenju cilja predstavlja nedostižni san svakog ambicioznog učitelja jezika. U članku se govori o iskustvima i rezultatima istraživanja utjecaja priče na razvoj komunikacijske kompetencije djeteta u prvom, drugom i stranom jeziku. Identificiraju se faktori - lingvistički i ekstralingvistički - koji priču čine izrazito snažnim instrumentom u komunikaciji s djetetom, i to u uspostavljanju komunikacije i njezinom održavanju, jednako kao i poticanju na kreativno jezično izražavanje. Na temelju konkretnih primjera opisuju se moguće implikacije upotrebe priče za razvoj komunikacijske kompetencije djeteta.

U knjizi se teorijski (i praktično) razmatraju mogućnosti razvoja u području visokoškolskih kurikuluma hrvatskoga jezika u višejezičnim i jednojezičnim sredinama, sa svrhom promjena u različitim razinama obrazovnoga sustava u Republici Hrvatskoj.

Uljudnost je moguće iskazati neverbalno, verbalno ili udruživanjem verbalnih i neverbalnih znakova primjenom različitih strategija u pisanoj podjednako kao i u usmenoj (izravnoj i neizravnoj) komunikaciji. Temelji teorije uljudnosti u lingvističkome smislu postavljeni su djelima Robin T. Lakoff u 70-im te Penelope Brown i Stevena Levinsona u 80-im godinama 20. stoljeća. Nadalje s pojmom i fenomenom verbalne, tj. jezične uljudnosti povezana je pragmatička kompetencija, koja je jedna od temeljnih sastavnica komunikacijske kompetencije, a odnosi se na vladanje izborom odgovarajućih oblika izričaja u različitim jezičnim situacijama. Budući da pripada pragmatičkim pojavama, uljudnost se ostvaruje kroz funkciju i društveno značenje jezičnih struktura. Upravo stoga teorija (jezične) uljudnosti uvelike je usmjerena, uz ostalo, i na tipologiju jezičnih sredstava koja u pojedinim jezicima služe za iskazivanje uljudnosti. U radu se analiziraju sredstva i postupci koji se upotrebljavaju za iskazivanje uljudnosti u hrvatskome jeziku, a koji uspostavljaju odnos prema morfološkoj i sintaktičkoj razini jezičnoga opisa. U tome se smislu u hrvatskome jeziku uočavaju mehanizmi za provedbu pojedinih strategija uljudnosti, kao što su: izbor glagolskih oblika (npr. u svrhu deimperativizacije iskaza i sl.), izbor morfoloških i tvorbenih sredstava (npr. uporaba ličnih zamjenica, osobito u pseudoparemiološkim konstrukcijama, te povratno posvojne zamjenice; uporaba deminutiva), izbor među sintaktičkim preobli¬kama (npr. uporaba interogativnih rečenica, deverbalizacija) i općenito sintaktičkim konstrukcijama, osobito s obzirom na različitost između sintakse rečenice i sintakse iskaza. Usto što analiza morfoloških i sintaktičkih sredstava za iskazivanje uljudnosti pridonosi razvoju teorije uljudnosti, ona može istodobno pridonijeti i potpunijem opisu pojedinih gramatičkih kategorija u različitim priručnicima., Politeness can be expressed verbally, non-verbally or by merging the verbal and nonverbal means through various strategies in both written and oral (direct and indirect) communication. The foundations of the theory of politeness in linguistic terms were laid in the works of Robin T. Lakoff in the 1970’s and those of Penelope Brown and Steven Levinson in the 1980’s. The phenomenon of verbal, or linguistic, politeness is related to the idea of pragmalinguistic competence as one of the basic elements of communicative competence concerning the choice of adequate means of expression in various linguistic situations. As a pragmalinguistic phenomenon, politeness is achieved through various functions and social meanings of linguistic structures. That is why the theory of (linguistic) politeness is concerned, in addition to other issues, with the typology of linguistic means used for the expression of politeness in different languages and in various communicative situations. The paper analyses the means and methods used to express politeness in the Croatian language on the morphological and the syntactic level. Certain mechanisms for the implementation of politeness strategies are detected, such as the choice between different verb forms (i.e. for the purpose of statement de-imperativization), the choice of morphological means (i.e. the use of personal and reflexive pronouns, especially in pseudo paremiological units, or the use of diminutive), the choice between the syntactic transformations (i.e. the use of interrogatives), and syntactic structures in general, especially with respect to the difference between the syntax of a sentence and that of an utterance. In addition to contributing to the development of the politeness theory, the analysis of morphological and syntactic means also contributes to a more complete description of certain grammatical categories in language manuals.

Istraživanje analizira govor petnaestogodišnjaka u više škola u Rimu. Materijal je prikupljen početkom 2000. godine. Istaknute su osnovne karakteristike govora mladih. /// The research in focused on the analysis of the language spoken among teenagers in some schools in Rome in the beginning of 2000. The essentials characteristics of teenagers' language are described.

U članku se opisuje djelovanje izvornog autora, njegov izravan i neizravan utjecaj, u raznim fazama prijevodnog procesa: prilikom nastajanja izvornog teksta, tijekom prijevodnog čina, prilikom interpretacije prijevoda od strane krajnjeg čitatelja/slušatelja. Komentira se i moguć nost utvrđivanja tog utjecaja analizom prijevodnog teksta. Izražava se uvjerenje da je svijest o opisanim načinima uključenosti autora u prijevodni proces relevantna ne samo iz perspektive teorije prevo|enja već i za prevoditeljsku praksu jer omogućava prevoditelju da procijeni, i u skladu s tom procjenom dopusti, potakne ili ograniči autorov utjecaj na oblikovanje prijevodnog teksta.

Pri institucionalnome učenju materinskoga jezika, koji u ranoj fazi usvajanja jezika služi i kao komunikacijska osnovica sporazumijevanja, ali i kao preduvjet razvoja ne samo jezičnih nego i psihosocijalnih sposobnosti, od sudionika obrazovnoga procesa očekuje se razvoj komunikacijske stručnosti na razini funkcionalne primjene (komunikacijska kompetencija ili jezično znanje), ali i lingvističko znanje na razini gramatičke normativnosti (lingvistička kompetencija ili znanje o jeziku). U ovome se radu, stoga, na osnovi teorijskih promišljanja i proučavanja ranojezičnoga diskursa, nastoji odgovoriti na važno lingvističko, lingvodidaktičko i psiholingvističko pitanje - je li svrhovitije učenje hrvatskoga standardnoga jezika temeljiti na razvijanju lingvističke kompetencije ili, pak, veću pozornost posvetiti komunikacijsko-funkcionalnomu pristupu? Odnosno, ho}emo li u ranojezi~nome diskursu afirmirati u~enje tzv. deklarativnoga gramati~ koga znanja ili }emo ponajprije razvijati metajezi~ne i metakognitivne sposobnosti koje uklju~uju kondicionalno znanje i poti~u op}e komunikacijske sposobnosti?

Komunikacijska kompetencija kao temeljni cilj podučavanja stranih jezika prvenstveno je sposobnost tečnoga i gramatički korektnoga govornog izražavanja učenika. Kroz povijest nastave stranih jezika govornom se izražavanju (govornim vježbama) u hrvatskim škoamam pridavala različita pozornost, a i sam se naziv "govorno izražavanje" različito shvaćao. Uzrok tomu je poglavito različito shvaćanje mjesta i uloge stranih jezika u različitim povijesnim razdobljima. Ovaj rad na temelju bogatog korpusa izvorne arhivske građe prikazuje kakva je uloga i koje je mjesto pripadalo govornom izražavanju kao obrazovnom cilju nastave njemačkog jezika u osječkoj Velikoj (klasičnoj) gimnaziji od njezina osnutka 1729. godine pa sve do ukinuća 1927. godine. Ujednio je to i način da se afirmira samostalno i kreativno govorno izražavanje kao prvenstvena zadaća nastave stranih jezika u hrvatskim školama.

U referatu se raspravlja o teorijskim pitanjima standardnojezične i komunikacijske kompetencije s posebnim naglaskom na tumačenju funkcije prestiža. Na osnovi istraživanja provedenog metodom upitnika ističu se različite razine vrjednosnoga odmaka ispitanika (izvornih govornika hrvatskoga jezika) od leksema slavenskoga podrijetla za koje se u jezičnim savjetnicima tvrdi da nisu dio hrvatskoga kulturološkoga kruga i od internacionalizama, tj. leksema koji pripadaju širem europskom kulturološkom krugu. Cilj ovoga rada je pokazati kako nekritičko preuzimanje redukcije leksičko-semantičkih odnosa iz pojedinih stilova u cjelinu standardnoga jezika, uzrokovano favoriziranjem jednoga od više istoznačnih ili bliskoznačnih leksema, ima za posljedicu dokidanje značenjske razvedenosti standardnoga jezika, a time i njegove polifunkcionalnosti i polivalentnosti.

U članku se govori o mjestu i ulozi komunikacijskih igara kao važnog činitelja motivacije u naprednim stupnjevima učenja stranog jezika. U nastavku se analizraju neke igre koje uspješno aktiviraju opće znanje stranog jezika, stvarajući opuštenu, prirodnim situacijama sličnu, atmosferu. Cilj stjecanja komunikacijske kompetencije u nastavi prati i potreba za spontanom i kreativnom upotrebom stranog jezika. koristeći se komunikacijskim igrama možemo uspješno realizirati navedene ciljeve.

Temeljeći se na korpusu studentskih pogrešaka, odabrani su primjeri koji ilustriraju različite strategije pomoću kojih se studenti francuskog jezika bore u različitim komunikacijskim situacijama protiv poteškoća. U prvome redu riječ je o pokaznim zamjenicama i konstrukcijama FAIRE + infinitiv.

Javna je komunikacija per definitionem pod eksplicitnom društvenom kontrolom, ali diglosijska situacija - mreža kanala javne komunikacije - pokazuje da standard nije preduvjet za ovakvu komunikaciju. Različiti idiomi, "podjezici", inače prisutni u javnoj komunikaciji, nisu pod izravnim utjecajem jezične politike koja umnogome utječe na jezik(e) javne komunikacije. Komunikacijski doseg standarda (nepotpuna funkcionalnost) otvara pitanje najfunkcionalnijeg idioma u javnoj komunikaciji, ali i pitanje komunikacijskog dosega standardu najbližih, iako naravno ne i identičnih, supstandardnih oblika. Idealno zamišljena javna komunikacija, koja u sociološkom smislu ima viši hijerarhijski status od privatne komunikacije, podrazumijeva dovoljnu kompetenciju - jezičnu i komunikacijsku. U današnjoj "demokratičnoj" javnoj komunikaciji prepoznajemo elemente privatne komunikacije (zajednički kod koji nije podvrgnut formalnoj društvenoj kontroli), pa u nekim situacijama i na nekim razinama i nije jasna granica između javne i privatne komunikacije.