Search

Cilj ovog rada je definirati glavne aspekte liječenja, fizikalne terapije i postoperativne kineziterapije sa specifičnim ciljevima i sadržajima svake faze te mjerama opreza prilikom propisivanja terapijskih vježbi, liječenja i postoperativne fizioterapije. Kombinirane ozljede križnih ligamenata su vrlo složen problem u ortopediji, a i vrlo rijedak. Te ozljede su obično uzrokovane velikim brzim kretnjama uslijed čega nastaje dislokacija koljena koja dovodi do rupture prednjeg i stražnjeg križnog ligamenta. Stoga je vrlo važna procjena pacijentovog novonastalog stanja. Fizikalni pregled omogućava da se na temelju dobivenih podataka o pacijentu postavi ispravna dijagnoza trenutnog stanja i da se formira plan terapija. No, plan i program rehabilitacije upravo zato je potrebno individualno prilagoditi svakoj osobi. Sam operativni pristup povredi je artroskopski, što predstavlja minimalno invazivan kirurški zahvat nakon kojeg je oporavak brži i minimalna je traumatizacija okolnog zdravog tkiva što je povezano sa znatno manjim bolovima u postoperativnom razdoblju. Od metoda rekonstrukcije najviše se koriste autologni implantati od tetive hamstringsa i to tetive semitendinosusa. Što se tiče homolognih implantata oni se primjenjuju rjeđe, a najviše su zastupljeni implantati Ahilove tetive i patelarne tetive. Operativni zahvat i odabir rekonstrukcije najviše ovisi o ozlijeđenim ligamentima, vaskularnom stanju ekstremiteta, smanjenoj stabilnosti koljena i naravno općem zdravstvenom stanju. Plan kineziterapije je potrebno dodatno prilagoditi ukoliko je kirurški zahvat uključivao sanaciju drugih udruženih struktura koljena.

Prikazana je problematika pacijenata kojima je učinjena artrodeza zgloba koljena. Prikazana je tehnika dezartrodeza i ugradnje endoproteze - 'oživljen je zglob'.

Prikazan je povijesni pregled od prvih pokušaja ugradnje potpune endoproteze koljena. Također su prikazana najnovija saznanja i metode ugradnje TEP koljena. Te su iznesene pretpostavke razvoja endoproteza i biološkog načina liječenja.

Ozljeda medijalnog kolateralnog ligamenta jedna je od najčešćih ozljeda koljena (1, 30, 37). Popularnost sportova poput skijanja i nogometa doprinosi čestoj pojavnosti ozljede ovog ligamenta (26, 30). Medijalni kolateralni ligament primarni je statički stabilizator medijalne strane koljena (49) te je stoga važno odrediti optimalnu strategiju rehabilitacije nakon njegovog ozljeđivanja. Leziju medijalnog kolateralnog ligamenta prati nestabilnost zgloba povezana s njegovim oštećenjem i neuromišićnim deficitom (14). Svrha rada je opisati smjernice za provođenje kineziterapije nakon izoliranih ozljeda medijalnog kolateralnog ligamenta svih stupnjeva. Opisane su najvažnije značajke rehabilitacije kod sva tri stupnja težine ozljede. U literaturi postoji konsenzus o učinkovitosti konzervativnog liječenja izoliranih ozljeda medijalnog kolateralnog ligamenta svih stupnjeva zbog njegovih strukturalnih karakteristika koje omogućuju cijeljenje bez kirurškog liječenja. Operacijsko liječenje preporučuje se ukoliko su ozljedi pridružene i druge ozljede struktura koljena od kojih je najčešća ona prednjeg križnog ligamenta. Naglasak rehabilitacijskog protokola je na kineziterapiji, odnosno doziranom provođenju terapijskih vježbi. Iako u literaturi postoje različiti opisi rehabilitacijskih, odnosno kineziterapijskih protokola, uglavnom se temelje na iskustvu ili kliničkim istraživanjima koja nisu randomiziranog karaktera. Specifični rehabilitacijski protokoli utemeljeni na randomiziranim kliničkim istraživanjima još ne postoje. Za izbor optimalnog rehabilitacijskog programa potrebno je razumijevanje mehanizma i klasifikacije ozljede te isključivanje ozljeda ostalih struktura koljena. Bitno je započeti s provođenjem doziranih vježbi već u najranijoj fazi rehabilitacije kako ne bi došlo do nepotrebne mišićne atrofije i smanjenja opsega pokreta zbog pojave edema. Uz pravilno proveden rehabilitacijski program moguć je relativno brz povratak na prijašnju razinu sportske aktivnosti nakon ozljeda ligamenta I. i II. stupnja. Za optimalni uspjeh rehabilitacije potrebno je plan terapijskih vježbi individualno prilagoditi svakom sportašu. U nekim slučajevima opravdano je i korištenje funkcionalne ortoze prilikom sportskih aktivnosti., Injury of the medial collateral ligament of the knee is one of the most frequent knee injuries (1, 30, 37). Popularity of sports like skiing and soccer contributes toward high incidence of this type of injury (26, 30). Medial collateral ligament of the knee is primary static stabiliser of the medial part of the knee (49) and it's very important to determine optimal rehabilitation strategy after the injury. Lesion of the medial collateral ligament are followed by joint instability associated with damage and neuromuscular deficit (14). Purpose of this article is to describe guidelines for kinesiotherapy application after isolated injuries of the medial collateral ligament of all grades of severity. The most important features of rehabilitation program for three grades of severity, respectively, are described. There is consensus in literature regarding effectiveness of conservative treatment of isolated medial collateral ligament injuries of all grades because of its structural characteristics wich enable healing without surgical treatment. Surgical treatment is recommended for combined injuries of medial collateral ligament and other knee joint structures, injury of anterior cruciate ligament being the most frequent. Focus of rehabilitation protocol is on the kinesiotherapy, specifically graded application of therapeutic exercise. Although there are several descriptions of rehabilitation and kinesitherapeutic protocols in literature, these programs are based upon clinical experience and non randomized trials. Specific rehabilitation protocols based upon randomised clinical trials are still non existent. Understanding the mechanism and classification of injury and exclusion of other knee structures injuries is necessary to determine optimal rehabilitation program. It is important to start with graded therapeutic exercises from the earliest rehabilitation phase to prevent unnecessary muscular atrophy and loss of range of movement caused by oedema. With correct implementation of rehabilitation program return to previous level of functioning after injuries of I. and II. grade is relatively fast. For optimal rehabilitation success therapeutic exercises program should be individually adjusted to every athlete. In some cases, the use of functional orthosis during sports events is justified.

Multiplanarni prikaz ozljede koljena MR-om

Prikaz koljenog zgloba magnetskom rezonancijom

Ozljeda medijalnog kolateralnog ligamenta jedna je od najčešćih ozljeda koljena (1, 30, 37). Popularnost sportova poput skijanja i nogometa doprinosi čestoj pojavnosti ozljede ovog ligamenta (26, 30). Medijalni kolateralni ligament primarni je statički stabilizator medijalne strane koljena (49) te je stoga važno odrediti optimalnu strategiju rehabilitacije nakon njegovog ozljeđivanja. Leziju medijalnog kolateralnog ligamenta prati nestabilnost zgloba povezana s njegovim oštećenjem i neuromišićnim deficitom (14). Svrha rada je opisati smjernice za provođenje kineziterapije nakon izoliranih ozljeda medijalnog kolateralnog ligamenta svih stupnjeva. Opisane su najvažnije značajke rehabilitacije kod sva tri stupnja težine ozljede. U literaturi postoji konsenzus o učinkovitosti konzervativnog liječenja izoliranih ozljeda medijalnog kolateralnog ligamenta svih stupnjeva zbog njegovih strukturalnih karakteristika koje omogućuju cijeljenje bez kirurškog liječenja. Operacijsko liječenje preporučuje se ukoliko su ozljedi pridružene i druge ozljede struktura koljena od kojih je najčešća ona prednjeg križnog ligamenta. Naglasak rehabilitacijskog protokola je na kineziterapiji, odnosno doziranom provođenju terapijskih vježbi. Iako u literaturi postoje različiti opisi rehabilitacijskih, odnosno kineziterapijskih protokola, uglavnom se temelje na iskustvu ili kliničkim istraživanjima koja nisu randomiziranog karaktera. Specifični rehabilitacijski protokoli utemeljeni na randomiziranim kliničkim istraživanjima još ne postoje. Za izbor optimalnog rehabilitacijskog programa potrebno je razumijevanje mehanizma i klasifikacije ozljede te isključivanje ozljeda ostalih struktura koljena. Bitno je započeti s provođenjem doziranih vježbi već u najranijoj fazi rehabilitacije kako ne bi došlo do nepotrebne mišićne atrofije i smanjenja opsega pokreta zbog pojave edema. Uz pravilno proveden rehabilitacijski program moguć je relativno brz povratak na prijašnju razinu sportske aktivnosti nakon ozljeda ligamenta I. i II. stupnja. Za optimalni uspjeh rehabilitacije potrebno je plan terapijskih vježbi individualno prilagoditi svakom sportašu. U nekim slučajevima opravdano je i korištenje funkcionalne ortoze prilikom sportskih aktivnosti.

Dojam dobrih učinaka sporta ponekad pokvari pojava ozljeda koje se s vremena na vrijeme dogaðaju u sportu. Judo kao polistrukturni aciklički sport, koji se odvija u dinamičkim uvjetima, podrazumijeva nemogućnost točnog predviðanja sljedeće situacije u borbi kao i njenog ishoda. Zbog tih ga se karakteristika, kao i zbog činjenice da se odvija u direktnom sukobu dva natjecatelja, često opisuje kao grub i za zdravlje opasan sport. U pravilno programiranom trenažnom procesu treba osigurati optimalne uvjete koji minimiziraju rizik od ozljeda. Uvjeti smanjenog rizika od ozljeda rezultat su što boljeg definiranja mehanizama, lokaliteta i vrsti ozljeda. Preciznije definiranje tih mehanizama predstavlja glavni cilj ovog rada. Za tu svrhu je anonimnim upitnikom ispitano 66 sportaša (49 judaša i 17 judašica), u rasponu od 15 do 28 godina. Anketni upitnik je u četrnaest čestica obuhvatio podatke o trenažnom iskustvu, broju ozljeda po dobnoj kategoriji, lokaciji ozljede, mjestu ozljeðivanja te aktivnostima prilikom kojih se ozljeda desila. Rezultati ukazuju kako hrvatski judaši, sukladno trendu na svjetskoj razini, u prosjeku najviše ozljeðuju donje i gornje ekstremitete kod kojih prednjače zglobovi koljena, ramena te šake. Ozljede se dogaðaju u najvećem broju slučajeva na samom treningu i to najčešće prilikom aplikacije tehnika bacanja. Najmanje ozljeda se dogodilo prilikom izvoðenja tehnika u parteru te se taj oblik juda može istaknuti kao aktivnost pogodna za rekreativno vježbanje. Uvažavanje činjenica predstavljenih u ovom radu može pomoći trenerima u stvaranju sigurnijeg okruženja za svoje sportaše.

inkapsulirani i sporo rastu, a mogu se pojaviti duž perifernih živaca na različitim dijelovima tijela. Neurofibromi se češće nalaze u bolesnika s Recklinghausenovom bolesti. Simptomi nisu specifični, pa mogu davati simptome ozljede meniskusa, ciste meniskusa, ozljede medijalnog kolateralnog ligamenta, burzitisa pes anserinusa, lipoma, fibroma, gangliona, xantoma, sinovijalne ciste, varikozno promijenjenih vena ili simptoma iritacije živaca poput diskus hernije, ishialgije, sindroma piriformnog mišića, kompresivne neuropatije, polineuropatije ili kompartment sindroma. Ovim radom prikazali smo dva bolesnika s velikim neurinomom u području koljena. Prvi bolesnik u dobi od 20 godina s velikim neurinomom n. safenusa (veličine 13x5, 5 cm), te 69 godišnja bolesnica s neurinomom površne grane peronealnog živca (veličine 5, 6x3, 3 cm). Bolesnici su imali osjećaj hipoestezije, hipoalgezije i parestezija u inervacijskoj zoni zahvaćenih živaca. Operativnim zahvatom u oba bolesnika tumor je odstranjen u cijelosti te je učinjena patohistološka analiza. U postavljanju dijagnoze osim kliničkog pregleda služimo se i različitim slikovnim pretragama kao što su: rentgenska pretraga (RTG), ultrazvuk (UZV), kompjutorizirana tomografija (CT), magnetska rezonanca (MR), a koristimo i EMNG pretragu. Konačna dijagnoza se postavlja histološkim pregledom tumora kojim utvrđujemo vrstu tumora kao i to ima li tumor benigne ili maligne karakteristike. Cilj operativnog zahvata je odvojiti i odstraniti tumor od zdravog dijela živca, te sačuvati preostale nezahvaćene živčane snopove. Odgađanje operativnog zahvata može povećati rizik maligne alteracije, pogoršati kliničke simptome, dovesti do trajnog oštećenja živca i bolesniku nanijeti dodatne bolove. Pravovremeno i pažljivo učinjen operativni zahvat dovodi do potpunog izlječenja. Operativni postupak je uspješan ako se učini prije nego nastanu ireverzibilne promjene živca, jer tumor raste ekscentrično i ne infiltrira živac pa se može odstraniti u cijelosti.

Schwanom je benigni tumor ovojnice perifernih živaca. Može se pojaviti duž perifernih živaca na svim dijelovima tijela. Rijetko recidivira ili maligno alterira. Ovim radom prikazali smo 20-godišnjeg bolesnika s recidivom velikog Schwanoma u području koljena. Prvi operativni zahvat u činjen je u dobi od 13 godina. Bolesnik je primijetio recidiv tumora četiri godine nakon prve operacije. Budući da se radilo o bolesniku s posebnim potrebama koji nije imao neuroloških simptoma, javio se na pregled sedam godina nakon prve operacije, odnosno kada su se pojavili bolovi. Operativnim zahvatom tumor je odstranjen u cijelosti. Nakon operacije nije imao recidiv tumora, niti neuroloških simptoma.

Multiplanarni prikaz strukture koljena magnetskaom rezonancijom

Ozljeda prednjeg križnog ligamenta često se javlja zajedno s ozljedama drugih struktura u koljenu i vrlo je česta, a najčešće se događa pri izvođenju profesionalnih i sportskih aktivnosti u kojem prednji križni ligament postane preopterećen, koljeno tada izgubi stabilnost te ligament puca. Veliki dio ozljeda prednjeg križnog ligamenta indicira kiruršku intervenciju odnosno rekonstrukciju, osobito kada su prisutne ozljede drugih struktura koljena. Operacija također može biti indicirana ako u određenom roku konzervativno liječenje nije pomoglo kod poboljšanja stabilnosti koljena i za aktivne ljude te sportaše. Na temelju anamneze i fizioterapijskog pregleda procjenjuje se stupanj oštećenja te se postavlja dijagnoza i plan za rehabilitaciju. Preoperativna i postoperativna rehabilitacija nakon rekonstrukcije prednjeg križnog ligamenta je najbitnija karika u liječenju. U ovom su radu predstavljeni terapijski postupci odnosno vježbe koje se provode u pojedinim fazama oporavka koje imaju za cilj ponovno uspostavljanje aktivne ekstenzije koljena, vraćanje adekvatne jakosti kvadricepsa i drugih mišića natkoljenice i potkoljenice, ponovno uspostavljanje funkcije te u konačnici povratak aktivnostima svakodnevnog života. Nakon pravilno provedene postoperativne rehabilitacije, čiji je najvažniji segment terapijsko vježbanje, moguće je postići potpuni oporavak i povratak prethodnoj razini funkcioniranja.

Schwanom je benigni tumor ovojnice perifernih živaca. Može se pojaviti duž perifernih živaca na svim dijelovima tijela. Rijetko recidivira ili maligno alterira. Ovim radom prikazali smo 20-godišnjeg bolesnika s recidivom velikog Schwanoma u području koljena. Prvi operativni zahvat učinjen je u dobi od 13 godina. Bolesnik je primijetio recidiv tumora četiri godine nakon prve operacije. Budući da se radilo o bolesniku s posebnim potrebama koji nije imao neuroloških simptoma, javio se na pregled sedam godina nakon prve operacije, odnosno kada su se pojavili bolovi. Operativnim zahvatom tumor je odstranjen u cijelosti. Nakon operacije nije imao recidiv tumora, niti neuroloških simptoma., Schwannoma is a benign tumor of peripheral nerve sheaths, which may occur along peripheral nerves in all parts of the body. Recurrence or malignant alteration of schwannoma is rare. A case is described of a 20- year-old patient with recurrence of a large schwannoma in the knee area. At age 13, the patient underwent operative removal of a schwannoma in the medial segment of his right knee. Four years after the first operation, the patient observed tumor recurrence. The patient was characterized by some special needs, but was free from neurologic symptoms. He presented for examination seven years after the first operation, i.e. when pains developed. The tumor was operatively removed in total. Postoperatively, no tumor relapse or neurologic symptoms were recorded.

Usporedba intenziteta boli obzirom na vrstu analgezije kod bolesnika sa ugradnjom endoproteze koljena

Određivanje položaja tibijalne komponente totalne endoproteze koljena na kratkim rentgenskim snimkama koljena i rentgenskim snimkama cijele tibije

Tromboprofilaksa kod ugradnje totalne endoproteze kuka i koljena

Fizioterapija kod pacijenata s fleksornom kontrakturom koljena nakon proksimalne transtibijalne amputacije

Fizioterapija artroze koljena

UVOD Oštećenje hrskavice koljena često je u današnjoj populaciji, bilo da se radi o degenerativnim ili posttraumatskim promjenama. Razlog tome su česte ozljede, pa preko 60% bolesnika podvrgnutih artroskopiji, koji su u anamnezi imali raniju ozljedu koljena, pokazuju promjene na zglobnoj hrskavici. Otkrivanje ranih promjena u hrskavici važno je zbog odluke o načinu liječenja, ali i same prognoze ishoda liječenja. Magnetska rezonancija (MR) kao neinvazivna radiološka tehnika oslikavanja nametnula se kao metoda izbora u obradi oštećenja hrskavice i pripadajuće kosti zbog niza svojih prednosti. CILJ Ciljevi ovog istraživanja su: procijeniti i klasificirati različite oblike oštećenja zglobne hrskavice magnetskom rezonancijom, usporediti MR nalaz sa artroskopskim i kliničkim nalazom te s anamnestičkim podatcima, statistički obraditi dobivene podatke i procijeniti vrijednost dobivenih podataka u planiranju liječenja. ISPITANICI I METODE Prospektivno istraživanje provedeno je na uzorku od 45 bolesnika ( 6 žena i 39 muškaraca) u životnoj dobi od 16 do 50 godina (medijan dobi 28 godina) s kliničkim nalazom rupture prednje ukrižene sveze u kojih je bilo učinjeno MR snimanje koljena, na MR uređaju jakosti magnetskog polja 1,5T, klinički pregled koji je uključivao i ispunjavanje uputnika o zdravstvenom stanju koji je modifikacija standardiziranog obrasca Međunarodnog komiteta za obradu koljena (IKDC - International Knee Documentation Committee) te artroskopija zbog zbrinjavanja ozljede prednje ukrižene sveze, a pri kojoj je evaluirano i stanje hrskavice. Ukupno je u 45 ispitanika analizirano 315 zglobnih ploha, a oštećenja hrskavice klasificirana su artroskopski prema Outbridge-ovoj klasifikaciji te MR-om prema Shahriaree-ovoj modifikaciji Outbridge-ove klasifikacije. 127 REZULTATI Na pregledu magnetskom rezonancijom ukupno je nađeno 168 oštećenja zglobne hrskavice, a artroskopičar je prilikom artroskopije našao 125 hrskavična oštećenja. Od 125 artroskopski potvrđenih hrskavična oštećenja, u 117 slućajeva (93,6%) podudarali su se artroskopski i MR stupanj oštećenja. U 8 oštećenja razlikovala se procjena stupnja artrskopski i MR-om: u dva slućaja artroskopski stupanj 2 je na MR-u opisan kao 1a, u četiri slućaja kao 1b, a dva artroskopska stupnja 1 su na MR-u proglašena kao stupanj 2. Najviše odstupanja MR i artroskopskih nalaza bilo je za 1a i 1b stupanj oštećenja obzirom da 1. stupanj oštećenja po artroskopskoj klasifikaciji nije podjeljen u dva podstupnja. Podudarnost artroskopske i MR procjene stupnja oštećenja za ostale stupnjeve je slijedeća: 79,06% za 2. stupanj, 84% za 3. stupanj te 100% za 4. stupanj hrskavičnog oštećenja. Oobzirom na lokalizaciju hrskavičnog oštećenja najveća podudarnost artroskopskog i MR nalaza je za medijalnu fasetu patele (92,3%) i trohleju femura (91,7%), a najmanja za medijalni kondil tibije (75%) i lateralnu fasetu patele (70%). Većina ispitanika imala je gotovo podjednake anamenstičke podatke, a klinički nalaz razlikovao se u ispitanika s oštećenjima 1 stupnja (skoro normalan) od ispitanika s ostalim stupnjevima optećenja (abnormalan nalaz). ZAKLJUČAK Magnetskom rezonancijom možemo otkriti i prikazati oštećenja hrkavice dok još nisu vidljiva artroskopski, dakle prije oštećenja površine hrksavice, a kada su još ona moguće reverzibilna te takva oštećenja možemo klasificirati obzirom na slojeve hrskavice koje zahvaćaju na dva stupnja: 1a koji predstavlja oštećenja u površnom dijelu do polovice debljine hrskavice te 1b koji predstavlja oštećenje čitave debljine hrskavice. Mogućnost otkrivanja hrskavičnih oštećenja prije nego nastane morfološka promjena hrskavice vidljiva artroskopom te njihovo klasificiranje, dopuštaju izbor pravog načina liječenja, praćenje tijeka razvoja 128 oštećenja i procjenu uspješnosti liječenja bolesnika sa ranim oštećenjem hrskavice, a što je od izuzetne važnosti. Obzirom na čestu udruženost oštećenja više struktura koljena, klinička slika i klinički nalaz mogu biti nejasni i zbunjujući, pa je teško povezati klasifikaciju hrskavičnih oštećenja i jedinstveni klinički nalaz koljena., INTRODUCTION Damage of the knee cartilage is often in today's population, whether amineesnumber of injuries: over 60% of patients undergoing arthroscopy, who had a history of previous knee injury, showing changes in the articular cartilage. Detection of early changes in cartilage is important for treatment decisions, and for the prognosis of therapy outcome. Magnetic resonance (MR) as a noninvasive radiologic imaging techniques impose the method of choice for evaluation of cartilage and corresponding bone due to many advantages. OBJECTIVE The objectives of this study were: to assess and classify the various types of articular cartilage lesions using magnetic resonance imaging, to compare MRI findings and arthroscopic findings with clinical examination and anamnestic data, to statistical process this data and evaluate the data obtained in treatment planning. EXAMINEES AND METHODES A prospective study was performed on 45 patients (6 women and 39 men) patients were in age-range of 16-50 years (median age 28 years) with clinical findings of anterior cruciate ligament rupture in which it was done MRI of the knee on 1.5 T MR unit, a clinical examination that included a filling out the health questionnaire (modification of the standard form of the IKDC - International Knee Documentation Committee, and arthroscopy for reconstruction of the anterior cruciate ligament during which the condition of the cartilage was evaluated. In total of 45 examinees 315 articular surfaces were analyzed and lesions were classified during arthroscopy according to the Outbridge classification, and by MRI using Shahriaree’s modification of Outbridge classification. RESULTS On MR examination were found a total of 168 articular cartilage lesions, and during arthroscopy were found 125 cartilage damages. From total of 125 arthroscopically proven cartilage lesions, artroscopic and MRI staging was the 131 same in 117 cases (93.6%). In 8 of cases the findings were different: two cases the arthroscopic grade 2 were described as 1a by MRI, in four cases as 1b, and two arthroscopic grade 1 were proclaimed as the second stage by MR. Most discrepancies of the artroscopic and MR findings were for lesions grade 1a and grade 1b. From a total of 79 damage of grade 1a and grade 1b by MR, MR and arthroscopic evaluation of the lesions degree corresponded in 41 cases (51.89%). Correspondence of arthroscopic and MRI assessment of the degree of damage for other stages were: 79.06% for the grade 2., 84% for the grade 3., and 100% for the grade 4 of cartilage damage. According to the localization of cartilage damage, the biggest matches of arthroscopic and MRI findings was for medial patellar facet (92.3%) and femoral trochlea (91.7%), and lowest was for the medial tibial condyle (75%) and lateral patellar facet (70%). Most examinees had a nearly equal anamnestic data but clinical findings differed in subjects with grade 1 lesions (almost normal) from patients with other degrees of cartilage lesions (an abnormal finding). CONCLUSION Magnetic resonance imaging can detect and display cartilage damage that is still not visible arthroscopically, this mean before cartilage surface damage when the lesion can be reversible. This lesions can be classified in two stages: 1a, which represents lesions in the superficial part up to half the thickness of cartilage, and 1b, which represents the lesions in full thickness of cartilage but with intact cartilage surface. Ability to detect cartilage damage prior to the onset of morphological changes in cartilage, and to classify it, allow us to follow up the development of lesions and success of treatment in patients with early cartilage damage. Injuries of different structures of the knee are often associated, so clinical findings can make confusion. Therefore, it is very hard to connect the classification of cartilage damage and clinical findings in the same classification.

Multiplanarni prikaz struktura koljena MR-om

Prikaz sportskih ozljeda koljena MR-OM

Magnetska rezonancija koljena

Zadaci medicinske sestre u operacijskoj sali kod operacije endoproteze koljena

Radiološka dijagnostika koljena

Dojam dobrih učinaka sporta ponekad pokvari pojava ozljeda koje se s vremena na vrijeme dogaðaju u sportu. Judo kao polistrukturni aciklički sport, koji se odvija u dinamičkim uvjetima, podrazumijeva nemogućnost točnog predviðanja sljedeće situacije u borbi kao i njenog ishoda. Zbog tih ga se karakteristika, kao i zbog činjenice da se odvija u direktnom sukobu dva natjecatelja, često opisuje kao grub i za zdravlje opasan sport. U pravilno programiranom trenažnom procesu treba osigurati optimalne uvjete koji minimiziraju rizik od ozljeda. Uvjeti smanjenog rizika od ozljeda rezultat su što boljeg definiranja mehanizama, lokaliteta i vrsti ozljeda. Preciznije definiranje tih mehanizama predstavlja glavni cilj ovog rada. Za tu svrhu je anonimnim upitnikom ispitano 66 sportaša (49 judaša i 17 judašica), u rasponu od 15 do 28 godina. Anketni upitnik je u četrnaest čestica obuhvatio podatke o trenažnom iskustvu, broju ozljeda po dobnoj kategoriji, lokaciji ozljede, mjestu ozljeðivanja te aktivnostima prilikom kojih se ozljeda desila. Rezultati ukazuju kako hrvatski judaši, sukladno trendu na svjetskoj razini, u prosjeku najviše ozljeðuju donje i gornje ekstremitete kod kojih prednjače zglobovi koljena, ramena te šake. Ozljede se dogaðaju u najvećem broju slučajeva na samom treningu i to najčešće prilikom aplikacije tehnika bacanja. Najmanje ozljeda se dogodilo prilikom izvoðenja tehnika u parteru te se taj oblik juda može istaknuti kao aktivnost pogodna za rekreativno vježbanje. Uvažavanje činjenica predstavljenih u ovom radu može pomoći trenerima u stvaranju sigurnijeg okruženja za svoje sportaše., The impressions of good effects of sport sometimes are spoiled by appearance of injuries which happen from time to time. Judo as polystructural acyclic sport activity, carried out in dynamic conditions, understands inability of correct anticipation of the next situation in bout as also its outcome. Due to these characteristics, and because of the fact that is carried out in direct confrontation of two contestants, judo is often described as rough and dangerous sport. In proper programmed training process one must ensure optimal conditions which minimize injury risk. Conditions of minimized risk are the result of defined mechanisms, locations and types of injuries. More precise definition of these mechanisms is the main goal of this paper. For these reason 66 judokas (49 male and 17 female) from 15 to 28 years answered questions in anonymous questionnaire. The questionnaire has, in fourteen items, comprised information about training experience, number of injuries in every age category, location of injuries, time of injuries and the mechanisms during which injuries have happened. The results are processed on descriptive level. The results show that Croatian judokas, like worldwide trend, in average have more injuries of lower and upper limbs with accent on knee and shoulder joint and the fist. The greatest amount of injuries happened at the time of training and during the application of throwing technique. Smallest number of injuries happened in the ground judo fight during the application of ground techniques. One can say that this part of judo can be highlighted as good activity for recreational training. Acceptance of the facts presented in this work can help judo coaches in creating safer environment for their athletes.

Sindromi prenaprezanja i izvanzglobni reumatizam u području koljena

Rekonstrukcija prednje ukrižene sveze koljena "double-bundle" tehnikom i "single-bundle" tehnikom - kod aktivnih sportaša

U članku se prikazuju osnove anatomije i histologije meniska koljenskog zgloba, biomehanički principi njegove funkcije, mogućnosti kirurškog liječenja, tehnike šivanja meniska i rezultati liječenja. Menisci su vrlo važne anatomske strukture u koljenskom zglobu. Ozljeda meniska predstavlja najčešću ozljedu koljenskog zgloba. S razvojem i napretkom artroskopske tehnike posljednjih 30-tak godina razvile su se i razne minimalno invazivne, sigurne i učinkovite tehnike šivanja meniska. U našoj bolnici u razdoblju od rujna 2008. godine do listopada 2009. godine su učinjene 503 artroskopije koljena, od kojih je kod 39 pacijenata (7%) učinjeno šivanje meniska. Koristili smo se tehnikama šivanja te . Pratili smo 27 bolesnika prosječne životne dobi 25 godina, 20 su bili muškarci, a 7 žene. Sportom se rekreativno bavilo 14 pacijenata, a 9 aktivno. Ozljeda je bila vezana uz sport kod 22 pacijenta. Ruptura medijalnog meniska je bila 8 puta češća nego lateralnog. Ruptura prednje ukrižene sveze bila je prisutna kod 10 pacijenata (37%). Pacijente smo u prosjeku pratili 13 (7- 18) mjeseci. Od 22 pacijenta koji su se prijeoperacijski bavili sportom, njih 17 (81%) vratilo se potpuno istoj razini aktivnosti u sportu. Od komplikacija smo zabilježili kod dva bolesnika pojavu subkutanog seroma na mjestu šavi. Kod jednog bolesnika učinjena je naknadna meniscektomija zbog rerupture. Iz dostupne literature vidljiva je uspješnost šivanja meniska od 73% do 95%. Za šivanje meniska su najpogodniji pacijenti mlađi od 50 godina, sa svježom, uzdužnom, okomitom rupturom u vaskularnoj (crvenoj) zoni meniska. Menisci pokazuju još bolju tendenciju cijeljenja ukoliko se šivanje učini zajedno s rekonstrukcijom prednje ukrižene sveze. Šivanje meniska je postupak koji u najmanju ruku usporava nastanak ranog sekundarnog osteoartritisa koljena. Zahtjeva iskusnog operatera, poseban instrumentarij, produžuje vrijeme operacijskog zahvata i produžuje rehabilitaciju. u odnosu na meniscektomiju. Ali, zbog povoljnog definitivnog ishoda liječenja potrebno ga je izvoditi što češće.

U radu su izneseni osnovni principi i tehnike provođenja ultrazvučne dijagnostike zgloba kuka, koljena i gležnja.

U nogometu ozljede koljena čine 40% svih ozljeda nastalih u trenažnim i natjecateljskim uvjetima. Za očekivati je da će se povećenjem svih spoznaja o procesu ozljeđivanja i prevenciji od ozljeđivanja smanjiti broj i težina ozljeda, no nažalost, to nije tako. Po statističkim pokazateljima broj ozljeda je u blagom porastu. Razlog tome možemo potražiti u povećanju broja i inteziteta treninga i sve gušćem rasporedu natjecanja. Puknuće prednje ukrižene sveze čini 40% svih ozljeda koljena, a 56% do 70% svih puknuća LCA – a su samoizazvane. Funkcioniranje koljenskog sustava ovisi o pravilnoj raspodjeli snage između agonista i antagonista (musc. quadriceps i musc. biceps femoris). Snaga mišića stražnje strane natkoljenice bi trebala biti od 60% do 100% snage mišića prednje strane natkoljenice iste noge, ovisno o brzini pokreta. U ovom slučaju analiziran je proces oporavka nakon ozljede prednje ukrižene sveze 10 nogometaša nakon učinjene rekonstrukcije LCA-a Kenneth – Jonesovom metodom (kao zamjenska struktura korištena je tetiva musc. gracillis i musc. semitendinosus iste noge). Cilj istraživanja je bio utvrditi promjene nastale na muskulaturi stražnje strane natkoljenice operiranog koljena kroz period od 6 tjedana pomoću Biodex System 3 izokinetičkog sustava. Također je bio cilj potvrditi pozitivan učinak agresivnog procesa rehabilitacije na što brži oporavak sportaša nakon operacije prednje ukrižene sveze., 40% of all injuries in soccer are knee injuries that take place in training or competition. It is expected that the number of injuries will reduce considering the constant build-up of knowledge, but it is not so. Statistical indicators say that it is in a mile raise. The reason for that fact lays in many factors such as: raise of number and intensity of training and a denser competition schedule. Rupture of ACL is 40% of all knee injuries, 56% to 70% ACLinjuries are self inflicted. Knee functioning depends on a proper muscle strength ratio between quadriceps and hamstrings muscles. Hamstrings strength output should be around 60% of quadriceps strength, depending on a speed of movement. This study analyzed the process of recovery after anterior cruciate ligament reconstruction with Kenneth – Jones method of 10 soccer players (tendons of semitendinosus and gracilis muscles were used for graft selection). The goal of this case study is to validate a 6 week rehabilitation process, and the changes it made on hamstrings muscle with Biodex System 3 isokinetic machine. Also, the goal was to confirm the benefits of an aggressive rehabilitation process after ACL reconstruction.

U ovom radu raspravljena je taktika vođenja karate borbe u odnosu na sportske povrede stopala i koljena s aspekta njihove prevencije, liječenja i rehabilitacije, kao i taktičkih mogućnosti u slučaju postojećih (akutnih i kroničnih) ozljeda.

Ultrasonografska (UZV) pretraga zgloba kuka, osim vizualizacije anatomskih struktura, omogućuje preciznu punkciju i aspiraciju sadržaja u području zgloba. Najčešći UZV nalazi u upalnim reumatskim bolestima su: intraartikularni izljev (patološki nalaz > 2 mm), hipertrofija sinovijalne membrane, oštećenje hrskavice i koštane erozije. UZV karakteristike osteoartritisa (OA) kuka su: prisutnost manje količine izljeva, gubitak hrskavice, prisutnost osteofita na zglobnim rubovima i eventualno blaga sinovijalna hipertrofija. Zadnjih se godina UZV sve više koristi u dijagnostici velikog broja poremećaja koljena, uključujući lezije zglobne hrskavice, tetiva i ligamenata, meniska, sinovijalnog prostora i pripadajućih krvnih žila i mišića. UZV se može koristiti za mjerenje debljine hijaline hrskavice i procjenu njezina integriteta u području femoralnih kondila i interkondilarne udubine, uz uvjet da bolesnici mogu adekvatno flektirati koljeno. Brojne artropatije koje zahvaćaju koljeno također mogu biti evaluirane ultrasonografski, te je moguće dokumentirati prisutnost izljeva, sinovijalne hipertrofije, formiranje panusa, poplitealnih cista, intraartikularnih tjelešaca, stanjenje hrskavice i prikaz sinovijalne plike. Suvremena tehnološka dostignuća u području ultrazvučne dijagnostike danas nam omogućuju i visoko kvalitetne prikaze manjih struktura poput nožnog zgloba, insercije Ahilove tetive za kalkaneus i pripadajućih mekih tkiva. Najvažnija dostignuća postignuta su u prikazu patologije Ahilove tetive u sklopu upalnih i degenerativnih bolesti., Hip ultrasonography (US), besides visualization of anatomic structures, provides precise puncture and aspiration of the joint content. The most often US findings in inflammatory rheumatic diseases are intra-articular effusion (pathologic finding > 2 mm), hypertrophy of synovial membrane, cartilage damage and bone erosions. US characteristics of osteoarthritis (OA) are small amount of effusion, lost of cartilage, osteophytes on the articular edges and possible mild hypertrophy of synovial membrane. Recently, US has been used in diagnostics of many knee disorders, including lesions of articular cartilage, tendons, ligaments, menisci, synovial joint and surrounding blood vessels and muscles. US could be used for measuring thickness of hyaline cartilage and for assessment of its integrity at the area of femoral condyles and intercondylar notch, but only if patients are enable to bend their knees. Numerous arthropathies that affect the knee could be evaluated by US too, so it is possible to document the presence of effusion, hypertrophy of synovial membrane, formation of pannus, popliteal cysts, loose bodies, cartilage thinness and synovial plica. New technologic development of US diagnostics provides high-quality presentation of some smaller structures like ankle joint, calcaneal insertion of Achilles tendon and surrounding soft tissues. The most important achievement is demonstration of pathologic changes of Achilles tendon within inflammatory and degenerative diseases.

Prikaz različitih stupnjeva hrskavičnih oštećenja u koljenu i metoda njihovog liječenja.

Indikacije za ultrazvučnu dijagnostiku koljena obuhvaćaju abnormalnosti tetiva i burza, ciste meniskusa i poplitealne regije, tumore i pseudotumore, te uklještenja živaca. Pretraga je manje vrijedna kod ozljeda meniskusa i križnih ligamenata te procesa u samim kostima. Cilj rada je analizirati trogodišnje ultrazvučne preglede koljena u smislu broja pregleda te glavnih indikacijskih skupina te zaključiti postoji li kod nas potreba za takvom vrstom pregleda i precizirati dijagnostički doprinos. U tri godine ultrazvučno je pregledano je 696 koljena visokorezolutnim sondama od 6-13 MHz na ultrazvučnim aparatima Shimatzu SDU 1200, Sonoline Prima (Siemens) i Toshiba Nemio XG Basic. Proporcije po glavnim indikacijskim grupama su: trauma (30%), , osteoartritis (36%), upale (13%), tumori (8%), duboka venska tromboza (7%), postoperativne komplikacije (0, 9%), bez indikacija (5, 1%). U svakoj od ovih grupa postoje potpodjele po raznim parametrima. Rezultati ohrabruju, poglavito zbog malog broja upućenih na pregled bez ikakvih indikacija. Potrebno je naglasiti veliki je broj osteoartitisa u odnosu na grupu bolesnika s drugim upalnim zbivanjima (reumatoidni artitis, dijalizna artopatija, giht) koji zaslužuju češće preglede. Ultrazvuk kao jednostavna i dostupna dijagnostička pretraga sve više zauzima značajno mjesto u dijagnostici bolesti lokomotornog sustava, poglavito koljena.

MR i CT u prikazu struktura koljena

Fizioterapijski procesi kod skakačkog koljena

U radu je analiziran proces oporavka nakon ozljede prednje ukrižene sveze vrhunskog hrvatskog nogometaša. Cilj rada bio je pratiti proces rehabilitaacije kroz period od 6 tjedana te promjene nastale na muskulaturi fleksora i ektenzora natkoljenice. Rezultati mjerenja uspoređeni su sa rezultatima druge zdrave noge.

Magnetska rezonanca koljena

Ortoze koljena u liječenju i rehabilitaciji bolesti i ozljeda koljena

Zdravstvena njega pacijenta s totalnom endoprotezom koljena

U članku se prikazuju osnove anatomije i histologije meniska koljenskog zgloba, biomehanički principi njegove funkcije, mogućnosti kirurškog liječenja, tehnike šivanja meniska i rezultati liječenja. Menisci su vrlo važne anatomske strukture u koljenskom zglobu. Ozljeda meniska predstavlja najčešću ozljedu koljenskog zgloba. S razvojem i napretkom artroskopske tehnike posljednjih 30-tak godina razvile su se i razne minimalno invazivne, sigurne i učinkovite tehnike šivanja meniska. U našoj bolnici u razdoblju od rujna 2008. godine do listopada 2009. godine su učinjene 503 artroskopije koljena, od kojih je kod 39 pacijenata (7%) učinjeno šivanje meniska. Koristili smo se tehnikama šivanja te . Pratili smo 27 bolesnika prosječne životne dobi 25 godina, 20 su bili muškarci, a 7 žene. Sportom se rekreativno bavilo 14 pacijenata, a 9 aktivno. Ozljeda je bila vezana uz sport kod 22 pacijenta. Ruptura medijalnog meniska je bila 8 puta češća nego lateralnog. Ruptura prednje ukrižene sveze bila je prisutna kod 10 pacijenata (37%). Pacijente smo u prosjeku pratili 13 (7- 18) mjeseci. Od 22 pacijenta koji su se prijeoperacijski bavili sportom, njih 17 (81%) vratilo se potpuno istoj razini aktivnosti u sportu. Od komplikacija smo zabilježili kod dva bolesnika pojavu subkutanog seroma na mjestu šavi. Kod jednog bolesnika učinjena je naknadna meniscektomija zbog rerupture. Iz dostupne literature vidljiva je uspješnost šivanja meniska od 73% do 95%. Za šivanje meniska su najpogodniji pacijenti mlađi od 50 godina, sa svježom, uzdužnom, okomitom rupturom u vaskularnoj (crvenoj) zoni meniska. Menisci pokazuju još bolju tendenciju cijeljenja ukoliko se šivanje učini zajedno s rekonstrukcijom prednje ukrižene sveze. Šivanje meniska je postupak koji u najmanju ruku usporava nastanak ranog sekundarnog osteoartritisa koljena. Zahtjeva iskusnog operatera, poseban instrumentarij, produžuje vrijeme operacijskog zahvata i produžuje rehabilitaciju. u odnosu na meniscektomiju. Ali, zbog povoljnog definitivnog ishoda liječenja potrebno ga je izvoditi što češće., The aim of this article is to present the basics of anatomy and histology of the knee joint, biomechanical principles, surgical treatment options, meniscal repair techniques and results. Menisci are important anatomical structures in the knee joint, which enables normal knee function. Their injuries are most commonly injuries of knee joint. With the development and progress of arthroscopy in the last 30 years a variety of minimally invasive, safe and effective techniques of meniscus repair have been developed. In our hospital during the period from September 2008 until October 2009 we have done 503 knee arthroscopy, of which meniscal repair was performed in 39 patients (7%). We used out-in, in-out, and all-inside meniscal repair techniques. Of the 27 patients that we followed, mean age 25 years, 20 were men and 7 women. Recreational sports are engaged in 14 patients, and 9 active. The injury was sports related in 22 patients. Rupture of the medial meniscus (24 patients) was 8 times more common than lateral meniscus (3 patients). Anterior cruciate ligament rupture was present in 10 patients (37%). Patients are followed on average 13 (7-18) months. Of 22 patients who were engaged in sport preoperatively, 17 patients (81%) returned to complete the same level of activity in sport.We have had the occurrence of subcutaneous seroma at the site of the sutures of the meniscus in two patients. One patient underwent subsequent meniscectomy because of the rerupture . In the literature, the authors show the success of meniscal repair in 73% to 95% of cases. The most suitable patients for meniscal repair are those who are younger than 50 years, with fresh, longitudinal, vertical rupture in vascular (red) zone of the meniscus. Menisci show an even greater tendency to healing if repair is done with the reconstruction of the anterior cruciate ligament. Meniscal repair is a procedure that allows healing in some ruptured meniscus and thus prevents the occurrence of early osteoarthritis. Although it requires experience of surgeon, special instruments and prolonged rehabilitation in relation to meniscectomy, meniscal repair show very good results

U radu su promatrane danas dvije najčešće korištene tehnike rekonstrukcije koje za transplantat koriste polutetivasti ili vitki mišić (m. gracillis i m. semitendinosus) ili središnju trećinu patelarne tetive. Cilj istraživanja bio je utvrditi postoje li kvalitativne neuromuskularne promjene i odstupanja od zdravog obrasca pokreta izražene u površinskom elektromiografskom signalu te u kojoj se mjeri one razlikuju ovisno o korištenoj operativnoj tehnici jednu godine nakon rekonstrukcije ACL-a. Ispitanici su bili raspoređeni u tri homogene skupine. Prvu eksperimentalnu skupinu činili su ozlijeđeni sportaši nogometaši koji su bili tretirani tehnikom rekonstrukcije ACL-a patelarnim transplantatom (PAT). Drugu eksperimentalnu skupinu činili su ozlijeđeni sportaši nogometaši koji su bili tretirani tehnikom rekonstrukcije ACL-a tetivnim transplantatom mišića gracillisa i semitendinosusa (STG). Treću, kontrolnu skupinu činili su potpuno zdravi nogometaši (MODEL). Prag mišićne aktivacije određen je kao 30% maksimalne amplitude srednje anvelope elektromiografskog signala pojedinog mišića u kontrolnoj skupini. Rezultati godinu dana nakon rekonstrukcije pokazuju statistički značajno kraće vrijeme aktivnosti mišića vastus lateralis u fazi leta grupe PAT (.0249, p=.05 i .005051, p=.05, uz primjenu Bonferroni korekcije) u odnosu na Model, kasniji kraj aktivnosti mišića vastus medialis grupe STG u fazi odraza (.0179, p=.05 i .005051, p=.05, uz primjenu Bonferroni korekcije) u odnosu na Model te kraće vrijeme aktivnosti mišića vastus lateralis u prvoj fazi doskoka grupe PAT (.0132, p=.05 i .015873, p=.05, uz primjenu Bonferroni korekcije) u odnosu na grupu STG. Rezultati pokazuju neuromuskularne promjene kod eksperimentalnih skupina nakon rekonstrukcija i potpune rehabilitacije. Na temelju rezultata ovog istraživanja nismo u mogućnost ustvrditi koja je od prezentiranih tehnika rekonstrukcije ACL- a primjerenija.

U radu su promatrane danas dvije najčešće korištene tehnike rekonstrukcije koje za transplantat koriste polutetivasti ili vitki mišić (m. gracillis i m. semitendinosus) ili središnju trećinu patelarne tetive. Cilj istraživanja bio je utvrditi postoje li kvalitativne neuromuskularne promjene i odstupanja od zdravog obrasca pokreta izražene u površinskom elektromiografskom signalu te u kojoj se mjeri one razlikuju ovisno o korištenoj operativnoj tehnici jednu godine nakon rekonstrukcijeACL-a. Ispitanici su bili raspoređeni u tri homogene skupine. Prvu eksperimentalnu skupinu (n=5) činili su ozlijeđeni sportaši nogometaši koji su bili tretirani tehnikom rekonstrukcije ACL-a patelarnim transplantatom (PAT). Drugu eksperimentalnu skupinu (n=5) činili su ozlijeđeni sportaši nogometaši koji su bili tretirani tehnikom rekonstrukcije ACL-a tetivnim transplantatom mišića gracillisa i semitendinosusa (STG). Treću, kontrolnu skupinu činili su potpuno zdravi nogometaši (MODEL). Prag mišićne aktivacije određen je kao 30% maksimalne amplitude srednje anvelope elektromiografskog signala pojedinog mišića u kontrolnoj skupini. Rezultati godinu dana nakon rekonstrukcije pokazuju statistički značajno kraće vrijeme aktivnosti mišića vastus lateralis u fazi leta grupe PAT(.0249, p=.05 i .005051, p=.05, uz primjenu Bonferroni korekcije) u odnosu na Model, kasniji kraj aktivnosti mišića vastus medialis grupe STG u fazi odraza (.0179, p=.05 i .005051, p=.05, uz primjenu Bonferroni korekcije) u odnosu na Model te kraće vrijeme aktivnosti mišića vastus lateralis u prvoj fazi doskoka grupe PAT (.0132, p=.05 i .015873, p=.05, uz primjenu Bonferroni korekcije) u odnosu na grupu STG. Rezultati pokazuju neuromuskularne promjene kod eksperimentalnih skupina nakon rekonstrukcija i potpune rehabilitacije. Na temelju rezultata ovog istraživanja nismo u mogućnost ustvrditi koja je od prezentiranih tehnika rekonstrukcije ACL-a primjerenija., This study aimed at comparing two most commonly used ACL reconstruction techniques in Croatia. Subjects were chosen amongst patients who were all active soccer players operated on by the same physician and rehabilitated in the same clinic, by the same therapist. They were divided into two groups according to ACL reconstruction technique used: PAT group (n = 5) was treated byACL reconstruction using patellar tendon graft and STG group (n = 5) was treated byACLreconstruction technique using gracillis and semitendinosus tendon graft. Control group (MODEL) comprised of completely healthy active soccer players. One year after the reconstruction our subjects performed one legged vertical jump using their injured leg and surface electromyographic signals of muscles rectus femoris, vastus lateralis, vastus medialis and biceps femoris were recorded.Vertical jump cycle was divided into five phases based on vertical force platform measurements. Muscle activity threshold was defined at 30% of maximum amplitude of mean envelope of individual muscles in MODEL group and several variables describing muscle activity were defined. Nonparametric statistical methods (KruskalWallis test and consecutive Mann Whitney tests with Bonferroni correction) showed some statistically significant differences: shorter activity period of the muscle vastus lateralis in the flight phase for the PAT group (.0249, p=.05 and .005051, p=.05, with Bonferroni correction), delayed end of vastus medialis muscle activity in the take off phase for the STG group (.0179, p=.05 and .005051, p=.05, with Bonferroni correction) when compared to MODEL group and longer activity of the muscle vastus lateralis in the STG group (.0132, p=.05 and .015873, p=.05, with Bonferroni correction) with respect to the PATgroup in the landing1 phase. Based on this we are unable to conclude which of these two surgery techniques should be preferred.

Magnetska rezonancija u prikazu strukture koljena

Multiplanarni prikaz struktura koljenog zgloba magnetskom rezonancijom

Rehabilitacija bolesnika s ugrađenom endoprotezom kuka ili koljena

Standardnim postupcima fizikalne terapije nakon sportske ozljede ligamenata koljena, bolesnik se uspješno rehabilitira i vraća u sportsku aktivnost.

Od listopada 2006. do prosinca 2007. godine tehnikom pločice "8" operirano je 15 segmenata (regija koljena i gležnja) donjeg ekstremiteta u devet bolesnika s koštanom displazijom i varus ili valgus deformacijom zglobova. Vrijeme praćenja bolesnika bilo je u prosjeku 12 mjeseci (4-23), tijekom kojeg je postignuta korekcija u prosjeku 6 stupnjeva (od 0 do 11 stupnjeva). U jednog bolesnika nije bilo korekcije, a u jednog bolesnika bila je potrebna re-operacija. Naše početno iskustvo s tehnikom usmjerenog rasta pločicom "8" pokazalo je vrlo dobre početne rezultate, a krivulja učenja bila je vrlo kratka iako se radilo o bolesnicima s rijetkim bolestima i znazno promijenjenim anatomskim proporcijama.

Magnetska rezonancija i kompjuterizirana tomografija u prikazu struktura koljena