Search

Crkva Pohođenja Blažene Djevice Marije u Mariji Gorici nekoć je bila dijelom franjevačkoga samostana podignutog 20-ih godina 16. stoljeća. Najstariji pisani trag o crkvi i samostanu pribilježen je 1527., a sačuvan je u prijepisu iz 1535. godine. Riječ je o odgovoru Ferdinanda Habsburškoga na molbu susedgradskoga vlastelina Deshaza upućenu u lipnju 1527. godine. U pismu je zatražena dozvola za podizanje samostana, namijenjenoga zajednici redovnika izbjeglih pred Osmanlijama iz jednoga od bosanskih franjevačkih samostana. Dostupna vrela i franjevačke kronike ne nude nam nedvosmislen odgovor na pitanje o početku gradnje samostana. Štoviše, dio podataka u izvorima je kontradiktoran, a ta je činjenica zbunjivala širu kulturnu i znanstvenu javnost. Povijest marijagoričkoga franjevačkog samostana u bliskoj je vezi sa složenijom problematikom migracija s istoka i juga u 16. stoljeću te posebice s historijom franjevačkoga reda. O snazi i važnosti migracija, između ostaloga, svjedoči i u narodu brdovečkoga kraja još uvijek živa predaja o franjevcima koji su u taj kraj pristigli predvodeći narod s područja izloženoga osmanlijskim osvajanjima. Govor stanovnika brdovečkoga kraja i njihova stara prezimena dodatno potvrđuju pretpostavke o migracijama s područja Pounja, Povrbasja i današnje Banovine u kraj između Sutle, Krapine i Save., Church of the Visitation of the Blessed Virgin Mary in Sveta Gorica (Sanctus monticulous, Holy mountain), in present-day settlement Marija Gorica, was founded in the sixteenth century. The oldest attestation of the church and the Franciscan monastery, which at first was dedicated to St Peter apostle, was in the first half of the sixteenth century. Although we can determine quite precisely when the monastery appears in historical sources for the first time, there is no sufficient data to determine when it was constructed. The oldest written mention of the church can be found in a document written in 1527. This document is actually a request from Stephen Deshaz, the owner of the Susedgrad-Stubica estate (where the monastery was located). Desha wrote to his sovereign Ferdinand Habsburg seeking permission to build the monastery. As Deshaz wrote in his letter, the monastery was intended for housing Franciscan monks, refugees from the Ottoman Bosnia. Historical sources and Franciscan chronicles (Vigilius Greiderer, Franciscus Gonzaga) do not offer an unequivocal answer to the question of when did Deshaz start building the monastery. Actually, none of the chronicles or the historical sources offer enough data to conclude where exactly the Franciscans escaped from. We know they left Bosnia, but from which of the several possible pre-Ottoman Franciscan monasteries in Bosnia, still remains unanswered. In fact, several different sources, analyzed in the article, are in contradiction. These facts have puzzled the Croatian cultural public and scholars in the past. The history of the Franciscan monastery in Marija Gorica is in close relation to a more comprehensive problem of migrations from the east and the south of the Kingdom of Croatia-Slavonia in the fifteenth and sixteenth centuries. Ottoman conquest of the eastern parts of the Hungarian and Croatian Kingdom caused a massive demographic change. Immigrants from these areas, escaping Ottoman conquest, migrated towards the north and west. In the Susedgrad Stubica estate, they populated the western parts, between the rivers Sava, Sutla, and Krapina. The abovementioned immigrants spoke the ikavian-čakavian dialect (during the time, they accepted kaykavian elements but kept the ikavian reflex of jat, so today they are called kaykavian-ikavian speakers). These dialectal features are important for the research of pre-modern migrations because sixteenth century written historical sources very rarely mention information concerning that topic. According to the popular legend, which is corroborated in some details by historical sources, the immigrants were led by the Franciscans of Provincia Bosniae Croatiae, carrying with them a miraculous statue of the Virgin Mary. Linguistic research of bynames and other onomastics material confirms that during the 1530s parts of the Susedgrad estate were populated by immigrants originating from the area of present-day Banovina and Pounje.

Predaje i legende duboko su ukorijenjene u identitetu svakoga naroda, a ovaj rad predstavlja predaje i legende koje se pojavljuju u romanu Put bez sna. Nakon objašnjenja što je to usmena književnost i njene klasifikacije, ukratko je objašnjen povijesni kontekst rada – radnja se odvija u osamdesetim godinama 17. stoljeća, a velika seoba Ramljaka dogodila se 1687., četiri godine nakon poraza Kara Mustafe pod Bečom zbog čega su katoličkomuslimanski odnosi postali sve gori. Fra Pavao Vučković bio je jedan od vođa te seobe, a veliku ulogu odigrao je i fra Stjepan Matić. Ramski samostan bio je više puta opljačkan te spaljen do temelja. Uglavnom su ga palili Turci, no dva puta se dogodilo i da ga zapale ljudi koji su ga gradili. Prikazani su i likovi serdara, a posebice Matije Nakića, Smoljana Smiljanića i možda najpoznatijeg, Stojana Jankovića. Uz mnoge predaje, sadržana su i neka pričanja iz svakodnevnog života, od na prvi pogled nebitnih ljudi. Također, govori se i legendi o čudotvornoj Gospi Sinjskoj, odnosno njenoj slici koja je uspjela preživjeti sva paljenja ramskog samostana te obilaznim putem doći do Sinja koji je uspješno obranjen od Turaka 1715., Traditional stories and legends have deep roots in identity of every nation, and this work is presenting traditional stories and legends in the novel Put bez sna. After explanation about oral literature and its classification, there is a short preview of the historical context – the story takes place in 80' of 17th century, and the big migration of people from Rama was in 1687., four years after the defeat of Kara Mustafa at Vienna. That defeat was the reason for worsening catholic-muslim relations and people from Rama had to escape. Franciscan Pavao Vučković was one of the leaders of that migration, and important role was played by his colleague Stjepan Matić as well. Monastery of Rama was a victim of several robberies and it was also burned to ground many times. Mostly Turks did those crimes, but two times it was set on fire by people who were building it. Sirdar characters are also represented, especially Matija Nakić, Smoljan Smiljanić and probably the most famous one, Stojan Janković. There are also some stories about everyday life, about unimportant people, at least at first sight. Also, this work consists the story about Miraculous Lady of Sinj, actually the painting of her, that managed to survive all the fires in the monastery and that took some bypass route to reach Sinj, the town that was successfully defended from Turks in 1715.

Crkva je u razvijenom srednjem vijeku bila zahvaćena raznim negativnim praksama, sve je aktivnije sudjelovala u ekonomskim i političkim procesima te je upala u krizu evanđeoskog poslanja. Kao odgovor na takvo stanje, u 11., 12., i 13. stoljeću javlja se reformni pokret i pojavljuju se novi crkveni redovi koji teže izvornom evanđeoskom siromaštvu i pokori (vita apostolica). Tako i Sveti Franjo Asiški s drugovima, u Asizu u Italiji, 1209. osniva red Male braće (franjevci, Manja braća). Uz potporu Svete Stolice, velikaša i svjetovnih vlasti franjevci se vrlo brzo šire na sve strane svijeta. Uređuju hijerarhiju i funkcioniranje reda te organiziraju područja djelovanja. Prvu provinciju Hungariae na hrvatskom području je osnovao Sveti Franjo 1217. Iz nje se 1232. izdvojila primorska provincija Sclavoniae S. Seraphini, dok se sjeverni i istočni ostatak provincije 1239. spojio s ugarskom Ostrogonskom provincijom u Provinciu regni Hungariae. Franjevačka duhovnost i Pravilo reda sastojalo se od jednostavnog opsluživanja Evanđelja u potpunom siromaštvu i pokori, brizi za najugroženije slojeve društva te vlastitom uzdržavanju od rada ili milostinje. Način opsluživanja Franjinog Pravila je često bio kamen spoticanja braće, pa se tako red podijelio u više struja. Reformatori ili spiritualci su se zalagali za doslovno opsluživanje Pravila i potpuno siromaštvo, a konventualci za metaforiĉko opsluživanje i pravo na materijalno posjedovanje. U 14. i 15. stoljeću djelovale su četiri struje: konventualci, umjereni reformatori, radikalni reformatori i heretici ili fratičeli. Opservatni i konventualci su se razdvojili 1517. godine. Franjevačka svakodnevnica, samostanski život i pastoralne dužnosti su bili propisno uređeni. U vrlo kratkom vremenu braća preuzimaju sve važnije crkvene dužnosti, a posebno se ističu kao: propovjednici, ispovjednici, misionari, inkvizitori i širitelji novih pobožnosti. Temeljna franjevačka pastoralna funkcija je bila propovijedanje. Franjevci napuštaju propovjednička umijeća i pravila te se zauzimaju za pučki stil prikladan slušateljstvu. Njihove propovijedi su bile: jednostavne, razumljive, iskrene, slikovite, izravne, zabavne i poučne. Propovijedanje je bilo usko povezano s izgradnjom i smještajem samostana, sakramentom ispovijedi i misijskom djelatnošću. Propovijedi su najčešće pratile trodijelnu strukturu. Uvijek su bile u skladu s crkvenom godinom, blagdanima ili raznim prigodama. Središnje teme su bili poroci i vrline određenog vremena i slušateljstva, a primarna svrha je uvijek bila pokajanje, pokora i obraćenje slušatelja. Propovijedi su održavane raznolikom slušateljstvu, na raznim mjestima i u različito vrijeme. Postupnim uvođenjem studija u red, propovijedi su postajale otmjenije i u skladu sa sveučilišnim umijećima. Budući propovjednici su se morali obrazovati i dobiti dopuštenje generalnog ministra reda. U razvijenom srednjem vijeku izlaze razne knjige, zbirke i priručnici korisni za propovjednike. Od svog osnutka pa sve do novog vijeka franjevački propovjednici su ostvarili jako dobre rezultate diljem Europe, pa tako i u Hrvatskoj i okolnim zemljama. Svojim radom će ostvariti, prema mnogim povjesničarima, obnovu Crkve i bitno utjecati na duhovnost, pobožnost, običaje i kulturu pojedinca i zajednice. In the developed Middle Ages, the church had been affected by various negative practices and increasingly involved in economic and political processes while falling into crisis of the Gospel mission. In response to such a situation, in the 11th, 12th and 80 13th centuries had been appeared a reform movement and new church orders which reverted back to the original evangelical poverty and penance (vita apostolica). In the city of Assisi in Italy, Saint Francis of Assisi along with his companions established order Little brothers in 1209 (Franciscans, Smaller brothers). With the support from Holy See, nobles and secular authorities, the Franciscans spread very rapidly all over the world. They edited the hierarchy, order function and organized areas of action. The first province Hungariae in the Croatian territory was founded by Saint Francis in 1217. Out of it emerged the seaside province of Sclavoniae S. Seraphini in 1232, while the northern and eastern remnants of the province were merged with the Ugrian Ostrogon Province in Provincia regni Hungariae 1239. The Franciscan Spirituality and the Rule of Order consisted of the simple Gospel service in total poverty and penance, care for the most endangered society class and self-reliance on labor or mercy. The service of the Franciscan Rule was often a stone of stinging for brothers, so order had been splited into several groups. Reformers and spiritualists were arguing in favor of literal serving of the Rule and total poverty, while the Conventives strived towards metaphorical service and the right of material possession. Four currents were active in the 14th and 15th centuries: conventives, moderate reformers, radical reformers and heretics or Fraticelli. Observants and Conventives had separated in 1517. Franciscan everyday life, monastic life and pastoral duties were properly regulated. In a very short period of time, brothers took on more important ecclesiastical duties; in particular they served as preachers, confessors, inquisitors and spreaders of new devotion. The fundamental Franciscan pastoral function was preaching. Franciscans abandoned preaching skills and rules and took on the language style appropriate for listeners. Sermons were: simple, understandable, honest, picturesque, direct, entertaining and instructive. Preaching was closely related to the construction and accommodation of the monastery, the sacrament of confession and missionary activity. Sermons most often followed a three-part structure. They were always in accordance with church year, feasts or various occasions. Main topics were vices and virtues of a certain time and certain audience, but the primary purpose was repentance, penance and conversion of a listener. Sermons were held in various places and at different times, and audience was always different. With gradual introduction of studies into the Order, sermons became more elegant and in accordance with university studies which meant future preachers had to be educated and given permission of the General Minister of the Order. Preachers used various books, protocols and manuals useful for sermons. Across Europe, but also in Croatia, many preachers distinguished themselves and achieved great results. According to opinion of many historians, The Little Brothers will accomplish the spiritual renewal of the Church and have an important influence on the spirituality, devotion, customs and culture of individual and community.

Prije 300 godina, tj. 1716. godine, bosanskim ili đakovačkim biskupom imenovan je Petar Bakić, svećenik Splitske (nad)biskupije, revni misionar panonsko-slavonskih krajeva, »izabrani biskup srijemski« (electus Sirmiensis). Kad je Bakić nastupio na svoju službu, u biskupiji su još bili vidljivi tragovi turskoga razaranja. Zato se on svojski dao na uređenje biskupije počevši od dogradnje stolne crkve, preko uređenja nekih župnih crkava, nabavljanja crkvenoga namještaja itd. Biskupija je bila malena, svega četiri župe o kojima su se pastoralno skrbili franjevci Provincije Bosne Srebrene. Njegovim dolaskom započinje i organizirana gospodarska melioracija na svim područjima kao što su vinogradarstvo, ratarstvo, stočarstvo itd. Zbog svoje žestoke naravi biskup je često dolazio u sukob sa svojom okolinom: franjevcima, Komornim nadzorništvom u Osijeku i podanicima. Franjevci su branili svoja pastoralna prava i pozivali se na svoje zasluge, a vojne vlasti vrijeđale su na sve moguće načine Bakićeva prava kao vlastelina, ali i kao biskupa, a podanici su se žalili na razna davanja i teške radove na uređenju vlastelinstva. Nakon bezbroj tužbi i optužbi s jedne i druge strane Ratno vijeće pod predsjedanjem Eugena Savojskoga, a uz suglasnost carskoga dvora, stavilo je biskupa Petra Bakića pod sekvestar, zabranivši mu ulazak na područje njegove biskupije. Mnogo toga što je on u svojoj revnosti zasadio i izgradio oštećeno je ili uništeno za vrijeme njegove odsutnosti. Kad se pomilovanjem carice Marije Terezije vratio u biskupiju, našao je pustoš koju nije mogao podnijeti pa se vratio na svoje imanje u Križovljanu kraj Varaždina, gdje je i umro 1749. godine. Sahranjen je u mjesnoj crkvi, ali mu se ne zna grob., 300 years ago, in 1716, Petar Bakić was appointed the Bishop of Bosnia or Đakovo, a priest of the (Arch)diocese of Split, a hardworking missionary of the Pannonian-Slavonian region, the »elected bishop of Srijem« (electus Sirmiensis). When Bakić took over his ministry, the traces of Turkish destruction were still visible in the diocese. That is why he wholeheartedly began to renovate the diocese beginning with the extension of the cathedral church, through the renovation of some parish churches, the acquiring of church furniture, etc. The diocese was small, only four parishes under pastoral care of the Franciscans of the Province of Bosnia Srebrena. His arrival marked the organized economic amelioration in all areas, such as viticulture, farming, livestock breeding, etc. Because of his fiery temper, the bishop often came into conflict with his surroundings: the Franciscans, the Chamber supervision in Osijek and the subjects. The Franciscans had defended their pastoral rights and invoked their merits, the military authorities had violated in all possible ways Bakić’s rights as a landowner, but also as a bishop, and the subjects complained to various levies and hard work in the landscaping of the estate. After countless lawsuits and accusations from both sides, the War Council under the presidency of Eugene Savoy, and with the consent of the imperial court, had sequestered bishop Petar Bakić, forbidding him to enter the area of his diocese. Much of what he in his diligence had planted and built was damaged or destroyed during his absence. When he returned to the diocese with the pardon of Empress Maria Theresa, he found a desolation that he could not bear and returned to his estate in Križovljan near Varaždin, where he died in 1749. He was buried in the local church, but the location of his grave is unknown.

Sredstvima zaklade, koju je 1785. osnovao Josip II., u sljedećim će desetljećima, sve do prekida 1843. godine, biti financirano školovanje preko 250 mladih klerika Franjevačke provincije Bosne Srebrene. No, osim dodjele novčanih sredstava na samom je početku malo što bilo učinjeno što se tiče organiziranja i usustavljivanja cjelokupnog procesa koji je bio povjeren paski Kraljevskog ugarskog namjesničkog vijeća. Ubrzo se pokazalo kako nije izvedivo jednostrano uklapanje bosanskih klerika u obrazovne okvire i standarde važeće u ugarsko-hrvatskoj polovici Habsburške Monarhije. Razvile su se brojne poteškoće koje su se najviše ogledale u disciplinskim problemima koje su klerici izazivali u samostanima lokalnih franjevačkih provincija u kojima su bili smješteni, osobito u Zagrebu kao sjedištu Provincije sv. Ladislava. Na taj je način od samih početaka u proces bio uključen zagrebački biskup Maksimilijan Vrhovac. Na poticaj viših instancija on je u dva navrata iznio vlastite prijedloge reorganizacije cijelog procesa s ciljem postizanja njegove pune učinkovitosti. U radu se opisuje kontekst nastanka i sadržaj svakog od prijedloga te se nastoje prikazati načini i posljedice njihove aplikacije gotovo tri desetljeća nakon dolaska prvih grupa klerika., Assets of the Foundation, which was established in 1785 by Joseph II, provided enough funds for education of more than 250 young clerics from the Franciscan Province of Bosna Srebrna until 1843, when the Foundation discontinued its activities. Still, at the beginnings the system and rules according to which these funds would be awarded by the Hungarian Royal Regency Council were not clearly elaborated. Consequently, soon it became clear that inclusion of the clergy from Bosnia into the educational system and standards of the Hungarian and Croatian part of the Habsburg Monarchy would rise many problems. These issues often referred to the discipline problems within the monasteries in which clerics from Bosnia were accommodated during the time of their scholarship. These problems were the most frequent in Zagreb which was the seat of the Province of St Ladislaus. Therefore, bishop of Zagreb, Maximilian Vrhovec was informed and involved in these matters already from the beginning, and encouraged by higher authorities he proposed a plan of reorganization of the entire scholarship system in order to improve it. Author of this article analyzes political and historical context of these proposals and their consequences during the period of thirty years after the arrival of the first clerics who received the scholarship.

Ova knjiga opisuje povijest franjevačkog samostana sv. Antuna Padovanskog u Našicama od 1821. do 1842. U njoj se nalazi transkripcija latinskog izvornika i kritički aparat, prijevod popraćen bilješkama, te razni dodaci (leksikon osoba, kronologija, popis mjera itd. i kazala).

Knjiga je opsežna, široko postavljena, što je vidljivo i iz samoga naslova knjige i iz povijesnih razdoblja koja obuhvaća i prikazuje u odnosima dviju važnih franjevačkih ustanova i franjevaca koji su djelovali i ostavili trag svojeg boravka tijekom dugog povijesnoga razdoblja na prostorima Svete Zemlje. Ovaj doktorski rad dr. Miroslava Modrića predstavlja vrhunac i logični završetak cjeloživotnoga bavljenja tematikom Svete Zemlje i, očito, zaljubljenošću u njezinu povijest ali i sadašnjost.

U ovom diplomskom radu pobliže smo upoznali slavonskog dramatičara Grgura Čevapovića. Njegovo djelo Josip, sin Jakoba patriarke koje se zasniva na religioznoj tematici i svjedočanstvo je živosti naše književnosti uoči narodnog preporoda. Unatoč brojnim političkim, kulturnim, gospodarskim i ekonomskim prilikama, te teškom razdoblju jozefinizma Čevapović je uspio ostvariti svoje ciljeve. Uredio je franjevački način življenja dokumentom Statuta municipalia, zaslužan je za tiskanje Katančićevog prijevoda Biblije, a kruna njegova djelovanja i stvaranja je religiozno poučna drama Josip. Cilj ovoga diplomskog rada bio je interpretirati djelo koje se zasniva na religioznoj tematici, te se prikazao utjecaj baroka, prosvjetiteljstva i kasnog jozefinizma na samog autora i stvarano djelo. Rad je temeljen na tekstološkoj analizi u kojoj se djelo promatralo u kontekstu kasnog jozefinizma kako bi se uz pomoć kulturološkog pristupa u tekstu uočile posebnosti biblijske teme u Slavonskom okruženju u 18. stoljeću. Komparativnom metodom proučavali smo dramu u odnosu prema biblijskoj temi. In this paper we met Slavonian playwright Grgur Čevapović more closely. His work, Joseph, son of Jacob patriarch which is based on religious themes and the testimony of the vibrancy of our literature on the eve of national revival. Despite numerous political, cultural, and economic conditions, and a difficult period of Josephinism, Čevapović managed to achieve his goals. He organized the Franciscan way of life by issuing the document Statute municipalia, is responsible for printing Katančić's translation of the Bible, and the crown of his activities and the creation is the religious educational drama Joseph. The aim of this paper thesis was to interpret the work that is based on religious themes, and show the influence of the Baroque, the Enlightenment and the late Josephinism to the author and created work. The work is based on textological analysis in which the work is monitored in the context of late Josephinism to detect, with the help of a cultural approach to the text, specific features of biblical themes in Slavonian environment in the 18th century. Using a comparative method, we studied drama in relation to the biblical theme.

Radovi Matije Petra Katančića jedni su od temelja na kojima se gradio hrvatski jezik u početcima standardizacije, odnosno u vrijeme ilirizma. Katančić je iza sebe ostavio veliki opus pjesničkih djela, preveo je Sveto pismo na hrvatski jezik, ali nam je značajan i kao leksikograf. Pišući prijevod Svetoga pisma, Katančić se oslanjao na stare hrvatske lekcionare poput Lanosovića i Bandulavića koji su pisali na bosanskome jeziku i ikavici kojom su se tada služili franjevci čijem je redu i sam Katančić pripadao. Oslanjajući se na njihove rječnike i radove, naišao je na, kako ih on naziva, praznine te ih je želio popuniti pa je tako i nastao Pravoslovnik.Iako su i dalje u rukopisu, Etymologicon Illyricum i Pravoslovnik rječnici su koji imaju značaja za hrvatski jezik te ih se dugo izjednačavalo jer je Katančić pisao o jednom, a mislio na drugi. Tomu je tako jer je stao kod slova P u Etymologiconu Illyricumui kod slova S (Sh) u Pravoslovniku pa broj stranica i svezaka nije točan. Naime, Etymologicon Illyricum tako je latinsko-hrvatski rječnik, dok je Pravoslovnik hrvatsko-latinski rječnik, Etymologicon Illyricum prvi je rječnik u kojemu se uz riječ, donosi i njezino objašnjenje. U rječnicima se nalaze i brojni primjeri iz naroda koje je Katančić zapisao u svome rodnome kraju Valpovu kao što su zagonetke, pitalice, a ponekad je zapisivao i čitave pjesme iz naroda. Zato su ovi rječnici dobar primjer strancima koji žele naučiti hrvatski jezik jer pružaju obilnu građu o etimologiji riječi, narodnim običajima i zakonitostima jezika.

Za vrijeme Prvog svjetskog rata prostor Hrvatske je bio zahvaćen velikom gladi i nestašicom koje su dovele do velikog broja umrlih ljudi. Glad se počinje osjećati već 1916. godine i to najviše na prostoru Istre, Dalmacije, te Bosne i Hercegovine. Do gladi dolazi zbog velike suše koja je uništila usjeve, nedostatka muške radne snage koji je doveo do toga da nije imao tko obrađivati poljoprovredne površine, te zbog slabe prometne povezanosti sjevera i juga. Prvi svjetski rat je donio brojne promjene na području socijalnog djelovanja, pa se tako za vrijeme trajanja rata osnivaju brojne organizacije, te provode brojne humanitarne akcije kako bi se pomoglo najviše ženama i udovicama vojnika, djeci vojnika, te samim vojnicima. Najveća od svih humanitarnih akcija je bila akcija spašavanja gladne djece iz pasivnih krajeva Istre, Dalmacije, Bosne i Hercegovine, te Slovenskog primorja. Prema podacima više od 20 000 djece iz pasivnih krajeva je odvedeno na skrb u sjeverna područja Hrvatske i Slavonije, kod obitelji koje su bile voljne prihvatiti izgladnjelu djecu. Među djecom približno 3 000 djece je došlo iz Dalmacije. Najzaslužniji za uspješnu provedbu akcije su bili dr. Josip Šilović i dr. Đuro Basariček koji su djelovali u Središnjem zemaljskom odboru. Također veliku ulogu su odigrali i franjevci na čelu s Didakom Buntićem koji su organizirali prijevoz velikog broja katoličke djece uglavnom iz Hercegovine. Osim njih veliku pomoć su pružili brojni imućni ljudi, gospođe koje su bile žene važnih funkcionera, te svećenici. During the First World War Croatian land was affected by great hunger and shortage. In 1917 hunger culminated among people especially in the areas of Istria, Dalmatia and Bosnia and Herzegovina. Croatia reached the war with weak transport links, particularly in the areas mentioned above who had a poor transport infrastructure. Therefore, during the war appears a big problem of food shortages. In the mentioned areas which are called passive parts was severe drought that destroyed crops. One of the reason was also the lack of male labor force that was often on the front lines so there was no one who can take care of fields. The First World War brought great changes in the field of social action so many humanitarian companies and organizations were created. These organization and companies often organized humanitarian actions who provided help for the most needed such as widows and wives of soldiers, the children of soldiers and soldiers. The greatest of all humanitarian action was saving hungry children from passive parts of Istria, Dalmatia, Bosnia and Herzegovina and Slovenian coast during The First World War. Children were transferred in richer regions-Croatia and Slavonia. The most responsible for the great success of this humanitarian action were dr. Josip Šilović and dr. Basariček who worked in the committee called “Central terrestrial Committee“. It is important to mention the major role of the Franciscans and their leader Didak Buntić who organized the transportation of the Catholic children mostly from Herzegovina. Except them great help was provided by many wealthy people, ladies who were wives of important officials, priests and teachers. Data show that families in Croatia and Slavonia fostered more than 20 000 hungry children among them were around 3 000 children from Dalmatia.

Bosanski ili đakovački i srijemski biskup Antun Mandić, rođen u Požegi 14. kolovoza 1740., umro u Đakovu 11. siječnja 1815. godine, spada među značajnije osobe crkvenoga i svjetovnoga života XVIII. i XIX. stoljeća. I na svjetovnom i na crkvenom području obnašao je vrlo značajne zadaće. Na svjetovnom bio je nadzornik za hrvatske narodne škole za Hrvatsku i Slavoniju i tajni savjetnik carskoga dvora, a za vrijeme napoleonskih ratova povjerenik za Slavoniju. Na crkvenom području napredovao je od rektora Požeškoga sjemeništa, župnika, začasnoga i aktivnoga kanonika do naslovnoga biskupa prištinskoga i, konačno, do bosanskoga ili đakovačkoga i srijemskoga biskupa (14. srpnja 1806.). Njegovo najznačajnije djelo bio je osnutak Bogoslovnoga sjemeništa u Đakovu (1806.). Kao đakovački biskup, Đakovu je dao novo lice. On je sa sobom iz Beča u Đakovo poveo kompozitora Jakoba Heibla, Mozartova šurjaka, i postavio ga za ravnatelja kora. Uredio je biskupsku rezidenciju, naselio je koloniju Nijemaca, osnivao cehove u Đakovu, namjestio liječnika i apotekara, podigao svilaru, kasnije ju pretvorio u pivovaru, zasadio vinograde u Drenju i Mandićevcu, uredio korita rijeke Jošave i Kaznice te obnovio vodenice. Uredio je ribnjak u Štrbincima, zvjerinjak uz Jošavu, u kojem je bilo i bijelih jelena. Imao je pravo njegov nasljednik biskup Josip Juraj Strossmayer kad je izjavio: „Mandić je zamišljatelj svega boljega i uzvišenijega u biskupiji.“, Bishop of Bosnia or Đakovo and Srijem Antun Mandić, born in Požega, 14 August 1740, died in Đakovo, 11 January 1815, belongs among the more important figures of ecclesial and secular life of the XVIII and XIX century. He performed important functions in both the secular and ecclesial milieu. In the secular, he was a supervisor for Croatian national schools for Croatia and Slavonia and a secret adviser to the imperial court, and during the Napoleonic Wars he was a commissioner for Slavonia. In the ecclesial milieu, he advanced from the rector of the Požega seminary, parish priest, honorary and active canon to the titular bishop of Priština and, finally, to the Bishop of Bosnia or Đakovo and Srijem (14 July 1806). His most important work was the founding of the Theological Seminary in Đakovo (1806). As the bishop of Đakovo he gave Đakovo a new face. He brought with him from Vienna to Đakovo composer Jakob Haibel, Mozart's brother in law, and appointed him director of the choir. He renovated the bishop's residence, settled a colony of Germans, founded guilds in Đakovo, set up a doctor and a pharmacist, built a silk factory and later turned it into a brewery, planted vineyards in Drenje and Mandićevac, improved the riverbeds of Jošava and Kaznica and restored water mills. He renovated a fishpond in Štrbinci and a menagerie along Jošava which also included a white deer. His successor, Bishop Josip Juraj Strossmayer was right when he said, "Mandić was the imaginer of all that is better and more exalted in the diocese."

Pjesma gladi predstavlja prvu sustavnu rekonstrukciju života i djela Ilije Glavote, utemeljenu na arhivskim izvorima i literaturi. Prvim dijelom studije stoga se kronološki prati njegov životni put i razvoj. Glavota je rođen u Drinovcima 1891., gdje je pohađao osnovnu školu kao jedan od učenika njezine prve generacije. Obrazovanje je nastavio kao sjemeništarac u širokobriješkoj Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji, gdje je prijateljevao s Antunom Brankom Šimićem, s kojim je kasnije dijelio i podstanarsku sobu u Vinkovcima. Također, Glavota je tijekom gimnazijskog obrazovanja bio urednikom triju brojeva Ruže, časopisa Društva franjevačkih hercegovačkih gimnazijalaca „Polet“, tijekom školskih godina 1909./1910. i 1910./1911. Ondje je objavio i svoje uredničke tekstove te književne prozne uratke. Napustivši franjevački red, položio je ispit zrelosti u Mostaru 1914. te upisao poljoprivredno sveučilište BOKU u Beču, no smrt ga je zatekla već 1916., u 25. godini života. Nekrolog su mu pritom donijele zagrebačke Novine, a prenijela ga je i Luč. Kritička recepcija Glavotina skromnog uredničkog i književnog opusa iz književnoteorijske i književnopovijesne perspektive čini drugi dio studije. Pritom se daje osvrt na estetsku korespondenciju Glavotinih literarnih pokušaja s tadašnjim aktualnim književnoumjetničkim pravcima i gibanjima na hrvatskom prostoru. S obzirom na znatan utjecaj usmene književnosti na Glavotin opus, poseban se naglasak stavlja na analizu njegovih tekstova iz perspektive usmenoknjiževne teorije. Posljednji dio studije čine dva urednička teksta te tri kraća književna prozna uratka iz časopisa Ruža, koji su ovom prilikom transkribirani iz rukopisnog izvornika te izneseni u javnost prvi puta nakon njihove izvorne objave, uz pojedine popratne bilješke, gdje je bilo potrebe za njima.

Obrađene isprave gotovo su sve suvremene papinske bule, tj. izvorni dokumenti prvoga reda iz XIII. st., a nalaze se u pismohrani Franjevačkog samostana u Zadru. Radi se o 59 isprava izdanih u kancelariji papa: Grgura IX. (+1254.), Aleksandra IV. (+1261.), Klementa IV. (+1268.), Nikole III. (+1280.), Martina IV. (+1285.), Honoorija IV. (+1287.), Nikole IV. (+1292.) i Bonifacija VIII. (+1303.) te po jedna izdana u kancelarijama: zadarskog nadbiskupa Lovre (1266.), kardinala Gerarda iz Rima (1280.), papina kapelana Gifreda (1282.), papinskog kanonika Bernarda Johaninija (1283.) i zadarskog nadbiskupa Ivana (1291.)

Rad analizira roman Ivana Aralice Duše robova u kojem se nalazi opis čudesne obrane Sinja od Turaka iz 1715. godine. Rad iznosi podatke o povijesnim prilikama na području Hrvatske krajem 17. i početkom 18. stoljeća s posebnim naglaskom na prostor Dalmacije. Podatci koje donosi Aralica uspoređuju se u radu s historiografskom literaturom o obrani Sinja od Osmanlija. Pri opisu bitke uzeti su u obzir podatci o vojskama koje su se sukobile te opisi turskoga djelovanja i razaranja koje su ostavili za sobom u Cetinskoj krajini nakon povlačenja. Posebno mjesto u radu zauzima priča o Gospi Sinjsko koja ima značajke povijesne predaje i legende, a govori o Gospinoj zaštiti i snazi koju je pružila braniteljima u kritičnim trenutcima obrane Sinja. Njezinu sliku u Sinj iz ramskoga samostana na Šćitu donijeli su franjevci s fra Pavlom Vučkovićem na čelu pri seobi katoličkog puka iz Rame u Dalmaciju 1687. godine. Imali su franjevci važnu ulogu i pri obrani Sinja kada su ostali uz narod Sinja, hrabrili ga i tješili u teškim trenutcima. U svom djelovanju istakao se fra Pavao Vučković, a uz njega i kapelan mletačke vojske don Ivan Filipović-Grčić koji je hrabro odbio osmansku ponudu za predaju.

Autor se u radu bavi prikazom razdoblja prisutnosti Osmanlija u Makarskom primorju. Prije svega, ističe se pitanje njihova dolaska na taj prostor, godine prvih vojnih upada, osvajanja i uspostave vlasti. Naveden je i problem neusklađenosti korištene literature oko vremena dolaska i tijeka osvajanja Makarskoga primorja, tadašnjega točnog položaj Makarske te izgleda i rasporeda utvrđenja. Također, u radu se obrađuje pitanje islamizacije i položaja stanovništva u odnosu na Osmanlije te položaj Katoličke Crkve (posebno franjevačkoga reda). Autor ističe značajnu ulogu i položaj franjevaca u društvu tadašnjega Makarskog primorja te položaj Primorja kao granične nahije Carstva u većem širenju islamske vjere i utjecaja. Također, u radu je obrađena i onodobna arhitektura franjevačkih samostana u Primorju, zidina i muslimanskoga groblja u Makarskoj te arhitektura kula i utvrđenih pećina kao specifičnih primjera lokalne fortifikacijske arhitekture.

Autor u radu piše o prvim vijestima o postojanju i djelovanju franjevaca u gradu Krku. Na temelju neobjavljenih arhivskih vrela i literature iznose se podaci o počecima krčkog franjevačkog samostana. U posebnom se poglavlju raspravlja o tome je li sv. Franjo sastavio Pravilo za eremite u gradu Krku. Potom se piše o oporukama koje svjedoče o ranom postojanju samostana. Naime, prve vijesti o franjevcima u Krku nalazimo upravo sigurno posvjedočene u oporukama. Oporuka je bila jedan potpuno kršćanski odnos prema materijalnim dobrima. Oporuke sastavljaju brojni vjernici jer je to kršćanska dužnost pravilno se odnositi prema zemaljskim dobrima i da ona nakon smrti ne postanu izvor nereda, vjernik uređuje svoja dobra kako najbolje zna i vjeruje. Iz analiziranih izvora iščitava se da vjernici obilno daruju crkvu i samostan sv. Franje u gradu Krku., The author writes in the present paper about the first news on the existence and activity of the Franciscans in the town of Krk. Based on unpublished archival sources and relevant literature, the beginnings of the Franciscan monastery in Krk are clarified through a set of historical information. A special chapter has been dedicated to the question whether St Francis composed the Rule for the hermits in the town of Krk. After that, the paper deals with testaments showing an early existence of a monastery. Namely, exactly in testaments we find the first news about the Franciscans firmly documented. The testament was a completely Christian relationship to material goods. Many believers wrote testaments, considering it a Christian duty to have a proper relationship to earthly goods and not to let them become a source of disorder after the death. With that in mind, the believer arranges his goods as he sees fit and proper. It follows clearly from the analyzed sources that believers donated generously to the Church and Monastery of St Francis in the town of Krk.

Od travnja 1941. i uspostave vlasti Nezavisne Države Hrvatske do kapitulacije Italije ujesen 1943. hercegovački franjevci fra Dominik Mandić, fra Leo Petrović i fra Bonicije Rupčić istaknuli su se svojom humanitarnom i karitativnom ulogom u Mostaru. Upravljačka struktura hercegovačkih franjevaca na čelu s biskupom Alojzijem Mišićem javno je kritizirala rasne zakone vlasti Nezavisne Države Hrvatske. Fra Dominik Mandić, fra Leo Petrović i fra Bonicije Rupčić, zajedno sa subraćom, organizirali su mnoga spašavanja Srba i Židova te pripadnika Hrvatske seljačke stranke i ilegalnoga Narodnooslobodilačkog pokreta u Mostaru od progona i likvidacija od 1941. do 1943. godine. U radu su korišteni objavljeni i neobjavljeni izvori., The Herzegovinian Franciscans Fr Dominik Mandić, Fr Leo Petrović, and Fr Bonicije Rupčić distinguished themselves by their humanitarian and charitable role in Mostar in the period from the establishment of Independent State of Croatia (Nezavisna Država Hrvatska – NDH) in April 1941 until the capitulation of Italy in autumn 1943. The administrative structure of the Herzegovinian Franciscans guided by Bishop Alojzije Mišić publicly criticized the racial laws of the Independent State of Croatia. Fr Dominic Mandić, Fr Leo Petrović, and Fr Bonicije Rupčić, together with their fellow brothers, organized efforts to save people from the authorities of Independent State of Croatia. They thus saved many Serbs and Jews as well as members of the Croatian Peasant Party and members of the illegal People’s Liberation Movement in Mostar from persecution and death at the hands of the NDH authorities in the period from 1941 to 1943. The article is based on both published and unpublished sources.

Rad analizira povijesne predaje koje je Ivan Aralica inkorporirao u roman Put bez sna. Na početku rada predaje su definirane kao kraća prozna vrsta unutar sustava usmene književnosti. Za rad je bitan odnos književnosti prema zbilji i način na koji je Aralica svom romanu prikazao zbiljske događaje. Radnja romana Put bez sna smještena je u razdoblje nakon osmanskog poraza pod Bečom iz 1683. Nakon toga poraza situacija se u Bosni za kršćane pogoršala pa su pojedinci poput Šimuna Grabovca bili prisiljeni na bijeg. Jedini izlaz iz permanentne nesigurnosti kršćani su vidjeli u seobi na sigurnija područja pod mletačkom vlašću. Tako je 1687. godine došlo do seobe naroda iz Rame i okolnih bosanskih krajeva na područje Dalmacije što je i tema Araličina romana. Na čelu naroda stali su ramski franjevci pod vodstvom fra Pavla Vučkovića, a podršku pri seobi pružile su im postrojbe iz dalmatinskih krajeva na čijem su se čelu nalazili junaci poput Stojana Jankovića koji je poginuo na pohodu u Bosnu. Uz njih, podršku seobi dala je i Mletačka Republika kojoj je bilo u interesu naseliti opustošenu Dalmatinsku zagoru.

U radu se analizira pet predgovora tiskanim gramatikama u 18. stoljeću kojima su autori franjevci. Nakon prve tiskane gramatike u Hrvata Bartola Kašića značajan doprinos procesima standardizacije imaju upravo gramatike franjevaca Tome Babića, Lovre Šitovića, Josipa Jurina na jugu zemlje i u Slavoniji autora Blaža Tadijanovića i Marijana Lanosovića. Riječ je o dvojezičnim gramatikama u kojima se opisujući drugi jezik opisuje i hrvatski jezik. Predgovori se promatraju kao autorski uvodni tekstovi koji govore o nastajanju gramatike i autoru. U njima nalazimo podatke o autorovu jeziku, hrvatskom jeziku i gramatikološkim koncepcijama autora. Predgovori u svojoj trodijelnoj strukturiranosti (pozdrav, tekst, odjava) prilog su povijesti hrvatskog jezika i povijesti gramatičarske misli., The paper analysis five prefaces of the grammars printed in the 18th century, whose authors are Franciscans. After the first printed grammar in Croatia, written by Bartol Kašić, a significant contribution to the standardization process is provided by grammars of Franciscans Tome Babić, Lovre Šitović and Josip Jurin in the southern part of the country, and by the authors Blaž Tadijanović and Marijan Lanosović in Slavonija. Those bilingual grammars describes Croatian language by describing another language. Prefaces are viewed as authors` introduction which speaks about the process of creating grammars and the authors themselves. They contain information about the author`s language, Croatian language and grammatical concept of the author. With their tripartite structure (introduction, text, closing), prefaces are contribution to the history of Croatian language and the history of grammar thoughts.

U arhivi Konzervatorskog odjela u Varaždinu pohranjena je bogata dokumentacija o kulturnoj baštini grada Varaždina. U opsežnom dosjeu, s materijalima koji se odnose na franjevački samostan i crkvu sv. Ivana Krstitelja u Varaždinu, nalazio se neobjavljeni tekst prof. Marije Mirković o povijesti i razvoju varaždinskog franjevačkog samostana i crkve. Prilikom konzervatorsko-restauratorskih istraživanja na crkvi i samostanu, tim tekstom sam se više puta služila za niz korisnih podataka koje su nam donijela vrijedna istraživanja prof. Mirković. S obzirom na to da se radi o neobjavljenom tekstu, njime se nije moglo slobodno koristiti, niti je bio dostupan široj stručnoj javnosti, pa sam u suradnji s kolegama iz Hrvatskog restauratorskog zavoda pokrenula inicijativu da se rukopis digitalizira i objavi u „Portalu“. Prilikom čitanja i korištenja podataka treba uzeti u obzir da je tekst nastao 1993. godine te ga treba shvatiti kao dokument vremena i rezultat tadašnjih istraživanja prof. Mirković. (Ivana Peškan), Archive of the Conservation Department in Varaždin holds extensive documentation about the cultural heritage of the town of Varaždin. Inside the file related to the Franciscan Monastery and the Church of St. John the Baptist I discovered an unpublished text by Marija Mirković on the history and development of the Varaždin Franciscan Monastery and Church. In the course of conservation work on the church and monastery I consulted the text many times for useful insights disclosed in Mirković’s research. Given that the text is unpublished, it was unavailable even to the professional public. Therefore, in collaboration with colleagues from the Croatian Conservation Institute, I have initiated a digitalization of the manuscript, to be published in Portal. While reading it and consulting the data one must consider that the text was written in 1993 and should be read as a document of its time and a result of Mirković’s research during that period. (Ivana Peškan) The present-day Franciscan Monastery came into existence gradually, having been built continually over the course time upon an earlier-standing core. Thus, it is possible to claim that from its very foundation the church stood – as it still does – adjacent to the south edge of the plot, with the sanctuary facing east. To the north there stood a monastery that was replaced in the 17th century with the present-day building. Outbuildings and other facilities (including the infirmary building with the pharmacy) were located in the west portion of the plot (parallel to the xenodochium). The remaining space north and east of the monastery was occupied by the garden. This way all the functions of the complex were strictly designated and separated from one another. Next to the enlarged square, suitable for larger gatherings of the congregation, there stood and still does the church proper – the centre of pastoral activity. The sacristy and the library above it were part of the monastery building whose three wings enclose the inner courtyard, a square space north of the church. Infirmaria (the infirmary for Franciscan brothers) with the pharmacy was located in the west wing that stood separate but was connected to the monastery and had a carriage entrance from Uršulinska St. During the Baroque period it was open to the public, thus making the monastery a part of town life with its pharmaceutical and not only its pastoral activities. Gradual but harmonious development of the Franciscan Monastery, where furnishings of varied quality still made up a harmonious ensemble, and where each new solution respected an existing one, reached in the Varaždin church a fullness that was to last as long as, aside from the artistic component, a prominence was given to the theological one as well. The undoing of the original Baroque concept took place relatively late, but its iconological basis nevertheless remains clearly discernible. This fact implies the necessity of care for this – the most complete Baroque architectural ensemble in Varaždin; a care that must take on several forms at the same time.

Jerolim Lipovčić, slavonski franjevac napisao je i objavio više djela – molitvenika, pastoralno-katehetskih priručnika, kanonskopravnih djela i dr. Osim toga, Lipovčić je desetak godina (od 1745. do 1755.) uređivao i izdavao kalendare na iliričkom jeziku, uključujući se i pridonoseći na taj način višestoljetnoj tradiciji izdavanja ovog zanemarenog, ali iznimno važnog dijela pučke književnosti. U izlaganju je raspravljen taj, do kraja neistražen dio Lipovčićeva rada te kontekstualiziran u didaktičko-prosvjetnu ulogu pučkih kalendara u cjelini hrvatske književnosti i njihovoj važnosti za pismenost i naobrazbu.

Šimun Klimantović (?1464. – 1544.?) franjevac trećoredac, s pet do danas poznatih rukopisa dao je vrijedan prinos literarno-kulturnoj djelatnosti na području koje se proteže od Lukorana kraj Zadra, na Zaglavi pri svetom Mihovilu na Dugom Otoku, na otočiću Galevcu kraj Preka pa sve do Glavotoka na otoku Krku i na Komrčaru na otoku Rabu. Iako su dosadašnje spoznaje nastojale osvijestiti važnost njegove ‘misije’, ipak je izostalo sustavno izučavanje građe koju je za sobom ostavio. U radu se uočava njegov zapisivačkoredaktorski prinos u Klimantovićevu zborniku I, predlaže genološki opis, a posebice se motre fraške kao uvjetni auk(t)orski trag koji ostavlja u svojim rukopisima. Klimantovića se percipira kao ‘pisca’ čime se želi potvrditi postavka o tako zvanome glagoljaškome humanizmu., Šimun Klimantović (?1464-1544?), a Tertiary Franciscan, has made a valuable contribution to the literary-cultural domain of life on the area stretching from Lukoran near Zadar, Zaglava near St. Mihovil on the island of Dugi otok, over the island of Galevac near Preko, to Glavotok on the island of Krk an Komrčar on the island of Rab, with his five manuscripts. Although previous research has tried to emphasise the importance of his ‘mission’, a systematic research into his work has never been conducted. The paper emphasises his contribution as a note-taker and editor to the Klimantovićev zbornik I, and suggests a genealogical description. Special attention is given to fraške as a tentative auctor’s trace that he left in his manuscripts. Klimantović is perceived as a ‘writer’ in this paper with the purpose of confirming the hypothesis on the so-called Glagolitic Humanism.

Rad počinje opisom početaka crkvenosti u Bačkoj, te nastavlja dolaskom prvih franjevacau Bač. Opisuje franjevačke samostane u Bačkoj, te svaki samostan posebno, u Subotici, Baču,Somboru i Novom Sadu. Svi poznati franjevci iz Bačke, opisani su u daljnjem tekstu rada.Ilirski pokret kao poveznica između bunjevačkih i šokačkih franjevaca, naslov je koji donosi nove povijesne činjenice u franjevačkoj povijesti na ovim prostorima. U petom poglavlju rada, opisana je detaljna povijest provincije svetog Ćirila i Metoda. Nadalje je opisano kako se utjecaj turske vladavine, odrazio na franjevce u kontinentalnoj Hrvatskoj. Pri kraju rada,opisana je situacija nakon odlaska turaka, te osnivanje same provincije sv. Ćirila i Metoda, ina koji način je jozefinizam utjecao na nju. Paper begins with the description of the Christian life in Bačka, and continues with the arrivalof first Franciscans to Bač. The paper describes Franciscan monasteries in general and themonasteries in Subotica, Bač, Sombor, and Novi Sad in particular. All famous BačFranciscans have been described in the latter parts of the text. Illyrian movement as theconnection between Bunjevci and Šokci Franciscans is a title that sheds light on some newhistorical facts on Franciscans in this geographical region. Fifth Chapter concerns a detailedaccount on the history of the province of St. Cyril and Methodius. The text deals with theeffects of Ottoman rule on Franciscans in continental Croatia. The end of the paper describesthe situation in the region after the Ottomans retreated, the establishment of the province ofSt. Cyril and Methodius, as well as the effect of Josephinism on the establishment of theprovince.

Rad se sastoji od pet glavnih poglavlja. Prvo slijedi upoznavanje s terminologijom specijalnih knjižnica, zaštita građe te odnos koji je Crkva ostvarila s kulturnom baštinom. Drugo poglavlje prikazuje grad Vukovar, biografiju Franje Asiškog, te kratku povijest franjevaca u Hrvatskoj. Slijedeće poglavlje se odnosi na franjevački samostan, njegovu povijest, arhitekturu i položaj. Slijedi poglavlje koje govori o samoj knjižnici samostana u Vukovaru, njenoj građi i zbirci. Isto tako poglavlje prikazuje i važnost franjevačke knjižnice kao jedno od izvora utjecaja na kulturu grada Vukovara. Završno poglavlje prikazuje franjevce koji su pisali djela na hrvatskom i latinskom te sadrži intervju s fra Ivom Jagodićem o utjecaju franjevaĉkog samostana i knjižnice. The paper consists of five main chapters. The first introduces the terminology of special libraries, care items and a relationship that the Church has made with the cultural heritage. The second chapter shows the city of Vukovar, a biography of Francis of Assisi, and a brief history of the Franciscans in Croatia. The following section refers to the Franciscan monastery, its history, architecture and position. The next chapter deals with the library of the monastery in Vukovar, its structure and collection. The chapter also shows the importance of the Franciscan library as one of the sources of influence on the culture of the city of Vukovar. The final chapter shows the Franciscans who wrote works in Croatian and Latin, and contains an interview with Fr. Ivo Jagodić on the impact of the Franciscan monastery and library.

Iako danas katolička Crkva u Bosni i Hercegovini predstavlja manjinu, možemo govoriti s ponosom kako je njena povijest vrlo duga i seže čak od apostolskih vremena. Katoličku Crkvu pogađale su tijekom burne i slavne povijesti, brojne prirodne katastrofe, česte bolesti, ratovi, praćeni nezaobilaznim progonima i iseljavanjima. Hrvatsko katoličko ime bilo je sve do današnjeg dana predmet zatiranja, negiranja i omalovažavanja

U radu se donose šire informacije o tijeku i sadržaju održanog znanstvenog skupa posvećenog fra Stipanu Margitiću i njegovim djelima. Skup je kao 15. u nizu projekta "Tihi pregaoci" održan 2014. u Sarajevu.

Cilj je ovog rada prikazati historiografska djela u kojima se može naći podataka za povijest kontinentalnih franjevaca u srednjem vijeku, odnosno od 13. do početka 16. stoljeća. Radovi koji su ovdje obrađeni najvećim su djelom plod istraživanja franjevačkih historiografa od 17. stoljeća, kada nastaju prvi značajniji historiografski radovi, do početka 21. stoljeća. Svi su oni sagledani u okviru vremena u kojem su nastajali s naglaskom na njihovoj historiografskoj vrijednosti i podacima koji se odnose na povijest franjevaca zapadne, sjeverne i istočne Hrvatske kroz razdoblje srednjeg vijeka. Ovaj rad sinteza je svih važnijih historiografskih radova, kojih s obzirom na tematiku nema puno, u kojima možemo naći podataka za franjevačko srednjovjekovlje kontinentalne Hrvatske. Ujedno može se dobiti i uvid u drugu literaturu, uglavnom stranog porijekla, koju su kao izvore koristili franjevački historiografi kroz stoljeća, a koja je i danas polazišna za proučavanje prvih stoljeća povijesti kopnenih franjevaca.

Autorica prikazuje zbornik radova s okruglog stola: 550 godina od osmanskog osvajanja srednjovjekovne Bosanske kraljevine, u kojem je predstavljen presjek općeg stanja u Bosni 1463. godine.

U 16. stoljeću gradu Senju zaprijetila je velika opasnost od turske sile zbog čega će, na prijedlog senjskog kapetana I. Lenkovića, kralj Ferdinanda I. iz obrambenih razloga, a uz suglasnost crkvenih i vojno-političkih vlasti, donijeti odluku o rušenju svih građevina izvan gradskih zidina kako ih neprijatelj ne bi osvojio i ugrozio grad. Njegovu odluku u djelo provodi I. Lenković koji je između ostalih građevina 1540. srušio i franjevačku crkvu sa samostanom u predjelu Sv. Petar, ali uz obvezu da franjevcima sagradi novu crkvu i samostan unutar gradskih zidina. Ta nova crkva unutar gradskih zidina do temelja će biti srušena u Drugom svjetskom ratu 1943. godine. Od samoga početka crkva sv. Franje je određena da bude posljednje počivalište senjskih odličnika – znamenitih i proslavljenih uskočkih knezova, kapetana, vojvoda i nadvojvoda koji su u crkvi pokapani tijekom 16., 17. i 18. stoljeća. Ova crkva sa svojom arhitekturom i inventarom postala je dragocjen spomenik kulture grada Senja. Nažalost, crkva je srušena 1943. kada je stradao i veliki dio njezina spomeničkog inventara, unutar kojeg i nadgrobne ploče senjskih uskoka koje su uglavnom razbijene i pretvorene u fragmente koji su pohranjeni na više lokacija u gradu Senju. Grad Senj i Odbor za zaštitu i obnovu povijesne jezgre grada Senja 1995. godine odlučili su, za moguću buduću namjenu, utvrditi lokacije smještaja i sadržaj te stanje u kojem se nalazi sačuvana spomenička građa – inventar iz crkve sv. Franje. Također je odlučeno da se ta spomenička građa obradi i popiše, odnosno inventarizira. Taj zadatak povjeren je autorici ovog rada. Nakon inventarizacije obrađeni inventar crkve je spreman za daljnju stručnu obradu konzervatora, restauratora i arhitekata, poslije čega je moguće predložiti i rješenja za revitalizaciju prostora nekadašnje crkve sv. Franje u koji bi bio ukomponiran i prezentiran sačuvan i stručno obrađeni inventar crkve. Inventarizacijom je utvrđeno da se unutar građe iz crkve sv. Franje nalazio i dio materijala koji ne pripada ovoj crkvi o čemu će također biti riječi u nastavku rada., In the 16th century the town of Senj was under the great threat of Turkish forces, and with the suggestion of Senj’s captain I. Lenković, King Ferdinand I would, for defensive reasons, along with the approval of the church and military-political authorities, adopt the decision about the destruction of all the buildings outside the town’s walls so that enemy could not occupy them and threaten the town. I. Lenković put his decision into action, during which amongst the remaining buildings he also destroyed in 1540 was the Franciscan church with the monastery in the area of St Peters, however with the obligation that he builds the Franciscans a new church and monastery within the town’s walls. This new church within the town’s walls would be razed to the ground in the Second World War in 1943. From the very beginning the Church of St Francis was specified to be the lasting resting place for Senj’s nobles – famous and renowned Uskok inheritors, captains, dukes and archdukes who were buried in the church during the 16th, 17th and 18th centuries. This church with its architecture and inventory became a valuable cultural monument for the town of Senj. Unfortunately, the church was destroyed in 1943 when a great part of its monumental inventory was also damaged, inside which were also the tombstones of Senj’s Uskoks, which were largely broken and turned into fragments that are stored in many locations in the town of Senj. In 1995, the town of Senj and the committee for the protection and restoration of the historical heart of the town of Senj decided, for possible future use, to determine a site for its placement and contents plus the condition in which the preserved monumental material – the inventory of the Church of St Francis, would be situated. It was decided that the monumental material would be processed and catalogued, in other words an inventory would be made. That task was entrusted to the author of this paper. After the cataloguing the processed inventory of the church was prepared for the further scientific processing of conservators, restorers and architects, after which it would also be possible to propose the revitalisation of the area of the former Church of St Francis in which the preserved and scientifically processed inventory of the church could be placed. With the cataloguing it was established that within the material of the Church of St Francis there was also a part of the material which did not belong to this church, about which will also be discussed in the continuation of the paper.

U izlaganju se analiziraju dva ulomka predromaničkih reljefa koji su kao spolije pronađeni na području crkve i samostana. Autorica ih pobliže datira i iznosi im analogije na prostoru južne Dalmacije. Raspravlja se o njihovom mogućem porijeklu u crkvi ženskog benediktinskog samostana, koji se do 14. st. nalazio na mjestu današnjeg franjevačkog.

Projekt crkve Svetog Marka s pratećim prostorima i samostanom u Plehanu (Republika Bosna i Hercegovina) izrađen je 1993, tu su ovdje prezentirane do sada sagrađene građevine. Vjersko središte gradi se kao zamjena za crkvu i samostan izgrađenih početkom dvadesetog stoljeća i uništenih u ratnim razaranjima 1992. godine Projekt se temelji na lokalnoj graditeljskoj baštini u vidu ambijenta ostvarenog suvremenom interpretacijom prizemnih panonskih kuća iz kojih se izdiže snažan valjkasti volumen crkve sa zenitnim osvjetljenjem unutrašnjosti. Crkva je građevinski dovršena bez unutarnjeg uređenja, s time da je programirano njeno opremanje djelima nekolicine suvremenih umjetnika., The Church of St. Mark with additional structures and a monastery in Plehan (Republic of Bosnia and Herzegovina) was designed in 1993. This essay presents the structures that have currently been built. The religious centre is being built as a replacement for an early 20th century church and monastery that were destroyed in the war in 1992. The project is based on local architectural heritage in its atmosphere, which is created through a modern interpretation of a single-storey Pannonian house from which the forceful, column-shaped volume of the church rises, lit with internal zenith lighting. The church has been constructed but not internally decorated, however it has been planned to outfit the church with the works of a number of modern artists.

Franjevac Lujo Spagnoletti proveo je krajem 18. stoljeća sedam godina na čelu Crkve u Dubrovniku kao nadbiskup i metropolit. Unatoč dugotrajnoj gospodarskoj krizi, produbljenoj sve jačim francuskim političkim pritiskom nakon osvajanja u Italiji, htjelo se po svaku cijenu očuvati drevnu veličinu. Zato je Spagnoletti, službeno izabran u dubrovačkom Senatu i kasnije potvrđen u Rimu, dolično pozdravljen na raskošnom banketu, uz veliku povorku gradskim ulicama i svečani govor koji je u katedrali održao kanonik Rafael Radelja. Činilo se da će taj znalac moralne teologije i kanonskog prava, ugledan propovjednik i duhovnik s iskustvom dvaju mandata na čelu Dubrovačke provincije franjevačkog reda, naći izlaz iz tegobne svakodnevice dubrovačke države i Crkve. Nažalost, njegova je uloga ostala samo u protokolarnim okvirima, pri čemu je morao podržati i zahtjev Senata za ukidanjem srednjovjekovne benediktinske opatije sv. Marije na otoku Lokrumu. Kad se pijarist Francesco Maria Appendini obratio nazočnima u katedrali s riječima utjehe na Spagnolettijevu zadnjem ispraćaju, idealizirao je njegov lik, sanjareći o ravnoteži u odnosima između Crkve i države, koja bi napokon prevladala gospodarsku i političku krizu u Dubrovačkoj Republici i cijelom zapadnom svijetu. Ako je Spagnoletti tada poslužio kao model, onda se doista približio velikanima koji su u prohujalim stoljećima vodili Crkvu u Dubrovniku kao nadbiskupi i metropoliti., At the end of the eighteenth century Franciscan cleric Lujo Spagnoletti was the archbishop and metropolitan of the Dubrovnik’s Church. Dubrovnik Senate elected him when he was already quite old. Due to this firm recommendation of Dubrovnik authorities, accompanied with his successful career and extensive knowledge proven by passing all the prescribed exams in Rome, Spagnoletti did not have any problems to acquire the papal approval, too. In this way he became one of many domestic clerics, mostly Franciscans and Dominicans, who governed the Archbishopric of Dubrovnik since 1720, when it was decided that local people could obtain this office. Spagnoletti was well known expert of the Canon Law and moral theology. Moreover, he was excellent preacher and diligent priest, and during his office as the governor of the Dubrovnik province of St. Francis he obtained a significant administrative experience. Unfortunately, a series of misfortunes and unpleasant circumstances did not allow him to play a significant role during his time at the Dubrovnik Archbishopric Diocese. Namely, after the earthquake of 1677 and the war crisis during the French invasion of Italy at the end of the eighteenth century Church of Dubrovnik rather quickly became quite poor, and therefore Spagnoletti was not able to efficiently resist secular authorities and their attempts to dispose property of the Dubrovnik Church. One of the most difficult instances was abolishment of the medieval Benedictine abbey of St. Mary at the island of Lokrum. In this occasion archbishop of Dubrovnik had to support claims of Dubrovnik Senate to remove Benedictine monks from this monastery, and to sell out all the property of the monastery in order to compensate financial damage caused by the French demands. A year after a long infirmity archbishop Spagnoletti has died, and by such his life became an example prized in many panegyrics. Namely, besides preserved archival sources, the archbishop’s letters addressed to the Curia of Dubrovnik and other documents produced by the contemporary Dubrovnik authorities, there are also two public speeches that can serve as excellent source for the investigation and evaluation of Lujo Spagnoletti’s life. The first one was given by canon Rafael Radelja in May 1792 in occasion of Spagnoletti’s inauguration to the position of newly elected archbishop of Dubrovnik, and the second one was funeral speech by Francesco Maria Appendini held in July 1799. Though the both speakers gave much attention to the clarity of Latin and glorifying stylistic figures, it is quite clear that both of them had a rather close and personal relation with Spagnoletti. Thus, both of them portrayed him as a sensitive man who almost fainted when he heard about the death of his advisor and protector Hijacint Maria Miljaković. Moreover, they highlighted archbishop’s devotion in taking care of sick and people in need. Later historiographers, especially ecclesiastical, dedicated to much attention to these speeches, believing even in statements that were obviously in contradiction with historiographical facts, as was in the case of invented unity of Dubrovnik Senate during the election of Spagnoletti to the position of Dubrovnik’s archbishop. However, if one analyses these speeches from the perspective that writers wanted to depict an idealistic equilibrium between Church and State, in order to overcome a real economic and political crisis that troubled The Republic of Dubrovnik, it becomes clear that writers’ description of a humble Franciscan at the archbishopric see reveals a new dimension by which they probably wanted to describe bygone times when Church of Dubrovnik was governed by really great archbishops and metropolitans.

Franjevac Lujo Spagnoletti proveo je krajem 18. stoljeća sedam godina na čelu Crkve u Dubrovniku, kao nadbiskup i metropolit. Unatoč dugotrajnoj gospodarskoj krizi, produbljenoj sve jačim francuskim političkim pritiskom nakon osvajanja u Italiji, htjelo se po svaku cijenu očuvati drevnu veličinu. Zato je Spagnoletti, službeno izabran u dubrovačkom Senatu i kasnije potvrđen u Rimu, dolično pozdravljen na raskošnom banketu, uz veliku povorku gradskim ulicama i svečani govor koji je u katedrali održao kanonik Rafael Radelja. Činilo se da će taj znalac moralne teologije i kanonskog prava, ugledan propovjednik i duhovnik s iskustvom dvaju mandata na čelu Dubrovačke provincije Franjevačkog reda, naći izlaz iz tegobne svakodnevice dubrovačke države i Crkve. Nažalost, njegova je uloga ostala samo u protokolarnim okvirima, pri čemu je morao podržati i zahtjev Senata za ukidanjem srednjovjekovne benediktinske opatije Sv. Marije na otoku Lokrumu. Kad se pijarist Francesco Maria Appendini obratio nazočnima u katedrali s riječima utjehe na njegovu zadnjem ispraćaju, idealizirao je njegov lik, sanjareći o ravnoteži u odnosima između Crkve i države, koja bi napokon prevladala gospodarsku i političku krizu u Dubrovačkoj Republici i cijelom zapadnom svijetu. Ako je Spagnoletti tada poslužio kao model, onda se doista približio velikanima koji su u prohujalim stoljećima vodili Crkvu u Dubrovniku kao nadbiskupi i metropoliti.

U radu je prikazana povijest Franjevačke provincije Bosne Srebrene od njezinih početaka 1291. pa do godine 1735. godine.

Izvješće o istraživanju franjevačke kulture na Hrvatskim studijima.

Našice se spominju 1229.godine, ali kao rijeka Našica i posjed Našica.Franjevačka crkva sv. Antuna Padovanskog sa samostanom smještena je na povišenom platou unutar grada Našica. Crkva je pravilno orijentirana i građena u cijelosti opekama, u zoni temelja lomljenim kamenom.Franjevačka crkva i samostan izgrađeni su po svemu sudeći u posljednjoj četvrtini 13.st. i to na istočnom rubnom području Abinih Našica. Analiza tlocrta ranogotičke crkve ukazuje da je gotička crkva projektirana upotrebom geometrijske sheme kvadrangulacije, i to s četiri kvadrata. Kvadratni klaustar samostana s južne strane crkve bio je ostvaren s dva kvadrata, gdje je jedan kvadrat romboidno upisan u drugi kvadrat, s time da je naznačena samo polovica dijagonale manjeg kvadrata. Arhitektonski korpus franjevačke crkve predstavljao je svojom prostornom dispozicijom sjeverno krilo klaustra samostana. Srednjovjekovna samostanska krila, istočno i južno, obnovljena su početkom 18.st. i bila su u upotrebi sve do sredine 18.st., kada su nakon potresa u jednoj cjelovitoj obnovi samostanskog sklopa zamijenjena novim baroknim krilima. Crkva i samostan proširuju se dogradnjom, zapadnog trakta samostana i baroknog kora na osnovi korpus broda crkve. Arhitektonski korpus franjevačke crkve dobiva novu baroknu svodnu konstrukciju i kompoziciju pročelja s 12 novih baroknih prozora. Kada je riječ o baroknoj crkvi i samostanu, može se zaključiti da se radi o izrazito vrijednom graditeljskom sloju koji u pogledu kompozicije i razrade detalja posjeduje arhitektonsku i estetsko-umjetničku vrijednost, ali bitno umanjenu i devastiranu kasnijim obnovama crkve i samostana. Našice arementionedin 1229 as a river Našice and possession Našice. St. Anthony of Padua Franciscan church and monastery are situated on a elevated plateau within the City of Našice. The church is well oriented and completly made of bricks whereas tha base zone is made of broken stone. The Franciscian church and monestery are seemingly built int he last quarter oft he 13th century on the eastern peripheral area of Abine Našice. When analysed, the ground plan oft he early gothic church indicates that the church was designed using the geometrical scheme of quadrangulation based on four squares, one square cloister oft he monastery from the southern side oft he church is based on two squares. One square is insribed within the other as a rhombus and only one half of the smaller square diagonal is drawn. Architectonical corpus oft he Franciscan church used to form monastery's north wing due to its disposition in space. Medieval monastery wings- east and south, were restored at the beginning of the 18th century and were in use until the second half oft he 18th century, when, following an earthquake, they were replaced by the new baroque wings in an overall baroque restoration of the monastic buildings. The church and monastery were enlarged by adding the west tract to the monastery and the baroque chorus on the basic corpus oft he church nave. Architectural corpus oft he Franciscan church got a new baroque vault construction and a composition oft he front with 12 new baroque windows. Regarding the baroque restoration oft he church and the monastery, it cab be said that it is a highly valuable construction layer which, in terms of composotion and details, boasts og the architectural, aesthetic and art value, diminshed to a degree by later church and monastery restorations.

Veliki prosjački redovi su crkveni redovi koji nastaju u 13. stoljeću. U vremenu kada je Crkva izborila slobodu u odnosu na svjetovnu vlast te sve više stjecala političku i materijalnu moć, a time se našla u opasnosti da izgubi vezu sa siromašnim pučanstvom, javila se potreba kod pojedinih skupina za evanđeoskim nasljedovanjem Krista u jednostavnom životu siromaštva, pokore i kršćanskog propovijedanja. Upravo iz tih mnogolikih pokreta siromaha nastaju prosjački redovi kao novi tip redovništva koji se bitno razlikuje od starijih redovničkih zajednica, ne samo ustrojem, nego i shvaćanjem siromaštva. U prosjačke redove koji su nastali u tom razdoblju, najpoznatiji i najvažniji su Red braće propovjednika i Red manje braće, poznatiji kao dominikanci i franjevci. Osim njih, u prosjačke redove ubrajamo karmelićane i augustince. Dok su dominikanci bili više usmjereni prema učenju i teologiji, franjevci su se poglavito bavili misionarskim radom u širokim slojevima. Međutim, ono što je zajedničko svim prosjačkim redovima jest propovijedanje, širenje Kristove riječi među običnim ljudima. Kako je s vremenom broj redovnika ubrzano rastao javila se potreba otvaranja samostana za žene i osnivanja drugog reda, dominikanki i klarisa. Osim toga, osnivani su i treći redovi u koje su ulazili svjetovnjaci koji se nisu željeli u potpunosti povući iz svijeta, ali su željeli duhovnu potporu i zaštitu prosjačkih redova kako bi živjeli ispravan kršćanski život. Zbog njihova nastupa i djelovanja, prosjački su redovi do kraja srednjeg vijeka ostali među pukom najutjecajnija skupina svećenstva.

Rad predstavlja monografiju Pavla Knezovića "Studij bogoslovije u Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji 1860.-1945." objavljenu u Mostaru 2012.

Josip Vancaš pripada skupini najvažnijih projektanata sakralnih građevina na području Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Slovenije u zadnjim desetljećima 19. i početkom 20. stoljeća. Najveći dio svojega opusa realizirao je u Bosni i Hercegovini koja se od 1878. do 1918. nalazila pod upravom Austro-ugarske Monarhije. Iako je sarajevski, vrhbosanski nadbiskup Josip Stadler odigrao ključnu pokroviteljsku ulogu u životu i stvaralaštvu Josipa Vancaša ovaj je arhitekt vrlo usko bio vezan i uz franjevački red. Na većini od 13 franjevačkih samostanskih crkava koliko je početkom 20. stoljeća postojalo na području Bosne i Hercegovine, bar prema Vancaševim tvrdnjama (Tolisa, Plehan, Petričevac, Kraljeva Sutjeska, Sarajevo, Kreševo, Fojnica, Jajce, Šćit, Mostar, Široki Brijeg, Guča Gora, Gorica kod Livna) izvodio je katkad veće, katkad manje intervencije. Ovaj se članak usredotočuje na zahvate na trima franjevačkim crkvama podignutima sredinom 19. stoljeća: u Gučoj Gori kod Travnika u središnjem dijelu Bosne (dograđena 1892. – 1895.), na Gorici kraj Livna u južnom dijelu Bosne (dograđena 1905. – 1906.) te u Tolisi kod Orašja u sjevernom dijelu Bosne (dograđena 1911. – 1912.), važnim primjerima romantičarske sakralne arhitekture u toj zemlji, koje su pregradnjama dobile i novi stilski karakter primjereniji ukusu visokog odnosno kasnog historicizma. Ova tri zahvata svjedoče s jedne strane o nesklonom odnosu Vancaša i većine njegovih suvremenika prema romantičarskoj arhitekturi, a s druge strane o stilskim mijenama karakterističnim za kraj 19. i početka 20. stoljeća. Dok je crkva u Gučoj Gori pregrađena potpuno po načelima visokog historicizma u neoromaničkom stilu, na crkvi u Livnu, dograđenoj u neorenesansnom stilu, već se primjećuju kasnohistoricistička rješenja (prozori u svodovima u glavnom brodu), dok toliška crkva pokazuje kako se Vancaš znao okušati u stilu koji je u sakralnu arhitekturu ušao tek na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće – neobaroku. Vancašu na zatečenim građevinama (a čini se djelomično i investitorima, franjevcima) primarno nije bila prihvatljiva izrazita jednostavnost arhitektonske dekoracije. Vancaš stoga ne samo da ove crkve proširuje i stilski korigira, on ih istodobno bogato (bogatije) dekorira. Kada su mu financijske mogućnosti dopuštale, kao na Gučoj Gori, intervenira sveobuhvatno i na pročeljima (glavnom) i u unutrašnjosti, kada nisu, kao u Tolisi i na Gorici, intervenciju usredotočuje na unutrašnjost, koju proširuje, nadsvođuje sigurnijim, vatrootpornijim betonskim svodovima i ukrašava bogatim dekorativnim oslikom, te samo djelomično modificira i dekorira zatečenu arhitektonsku dekoraciju. Sve su tri crkve nakon obnove postale trobrodne dvotoranjske bazilike. Do danas je najcjelovitije ostala sačuvana crkva na Gorici koja ostaje rijedak primjer historicističkog Gesamtkunstwerka u umjetnosti Bosne i Hercegovine.

Autor u radu obrađuje franjevačke hospicije koji su djelovali u srednjem vijeku na otoku Krku. Na temelju neobjavljenih arhivskih vrela i literature iznose se podaci o franjevcima na Košljunu, djelovanju hospicija pokraj grada Krka i u gradu Krku te o hospiciju franjevaca opservanata na otočiću Sv. Marka. Posebno pak piše o plastičnom reljefu isklesanom u kamenu Stigmatizacija sv. Franje koji se nalazi na staroj zgradi smještenoj na sjeveroistočnoj strani trga, pokraj katedrale, i danas zvanog Kamplin., The paper deals with Franciscan hospices active in the Middle Ages on the island of Krk. Based on unpublished archival materials and pertaining literature, informations are presented concerning the Franciscans on Košljun, the activity of hospices near the town of Krk and inside the town as well as the one of the Observants on the small island of St. Mark. Special mention is made of the plastic relief carved in stone (Stigmatisation of St. Francis), placed on an old building on the northeast corner of the town square, called Kamplin up to present day.

Autor članka analizira Fugošićeve knjige Znancima u pohode te Franjevački klaustri na hrvatskoj obali te ih ustoličuje kao bitna ostvarenja u kontekstu povijesnoumjetničke struke, kada je riječ o razumijevanju franjevačke arhitekture na istočnojadranskoj obali.

U tekstu se donose podatci o životnom putu i djelu znamenitog franjevačkog propovjednika fra Jeronima Filipovića iz Rame. Opisuju se i šire okolnosti njegova djelovanja i osjećaj pripadnosti ne samo franjevačkom redu nego i ramskom zavičaju.

Rad prikazuje život i djelovanje dranjevaca koji su bili rođeni u današnjim slovenskim krajevima, a koji su svoj život ili barem jedan njegov dio, proveli u samostanima Hrvatske provincije sv. Ćirila i Metoda. U članku su predstavljni pojedinci, koji su djelovali u hrvatskoj Provinciji, a o kojima postoje biografski podaci.

Prikazuje se Zbornik o Emeriku Paviću (Zagreb, Hrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu, 2014. ; ur. Pavao Knezović i Marko Jerković) sa znanstvenoga skupa posvećenom ovom svestranom i predanom franjevcu održanom u Osijeku 2013. godine.

Uloga fra D. Mandića u pomaganju hrvatskim izbjeglicama nakon rata, smještenih u talijanskim logorima ili izvan njih.

U radu se govori o svetačkim medaljicama pronađenim 2007. i 2008. godine tijekom izvođenja zaštitnih arheoloških istraživanja stare crkve sv. Jurja u Kruševu kod Obrovca. Ukupno je pronađeno 95 medaljica koje pripadaju razdoblju od početka 17. do početka 20. stoljeća. Sve sadrže reljefne prikaze na obje strane, najčešće popraćene natpisom po rubu medaljice. Starije medaljice imaju natpise na latinskom jeziku, a na mlađima prevladavaju natpisi na nacionalnim jezicima (hrvatski, talijanski, francuski, njemački i kineski). Najzastupljeniji su uobičajeni okrugli i ovalni oblici s alkom za vješanje na vrhu. Medaljice su većinom izrađene od bronce ili sličnih legura, a one najmlađe od aluminija. Većina medaljica potječe iz talijanskih svetišta u Rimu i Loretu. Najzastupljeniji prikazi na medaljicama su Majka Božja, sv. Antun Padovanski i Kristova muka što upućuje na zaključak da su franjevci imali veliki utjecaj na njihovu nabavu. Analizom svih prikaza je zaključeno da svetačke medaljice ne daju stvarnu sliku štovanja svetaca na nekom području i nisu uvijek dokaz hodočasničke aktivnosti njihovih vlasnika., The paper discusses saint medals found in 2007 and 2008 during the rescue archaeological excavations of the old church of St. George in Kruševo, near Obrovac. Ninety-five medals were found dating from the period between the early 17th to the early 20th century. They all include relief representations on both sides, usually accompanied by an inscription on the edge of the medal. Older medals bear Latin inscriptions, whereas later medals more commonly have inscriptions in national languages (Croatian, Italian, French, German and Chinese). The most common medals are the usual round and oval shapes with a suspension loop from the top. The medals are mostly made of bronze or similar alloys, with the later medals made of aluminium. Most of the medals come from Italian shrines in Rome and Loreto. The most common presentations on the medals depict the Mother of God, St. Anthony of Padua and the Passion of Christ, suggesting that the Franciscans greatly influenced procurement of such medals. The analysis of all presentations has led to the conclusion that the saint medals do not provide a proper insight into the veneration of saints in a particular area and are not always proof of the pilgrimage activities of their respective owners.

U vrtlogu vjerskih previranja sredinom 16. stoljeća vezanih uz pojavu protestantizma s tragovima i na dubrovačkom području, te nastojanja državnih vlasti da odlučnim reformama crkvenih redova konačno podvrgnu Crkvu pod svoj neposredni nadzor, odnos prema pojedincu postaje osnovno mjerilo vrijednosti. Jačanje uloge pojedinca u društvu promatra se kroz javnu raspravu franjevaca i dominikanaca povodom tradicionalne papinske poslanice o podjeli oprosta jubilarne godine 1550, kroz propovijedi u katedrali i, naposljetku, kroz odnos izabranih dubrovačkih intelektualaca svjetovne i crkvene provenijencije prema uspješnoj poslovnoj ženi općenito, predstavljenoj ovdje u liku Gracije Mendes.

Diplomski rad je imao za svrhu popisati i opisati knjige 16. stoljeća smještene u knjižnici Franjevačkog samostana Našice kako bi se ukazalo na bogat vjersko-obrazovni rad našičkih franjevaca, njihovu vezu s kulturnim tekovinama zapadne Europe toga vremena te sklonost prikupljanju i čuvanju starih i rijetkih knjiga. Uz uvodni i zaključni dio, sastoji se još od tri poglavlja. Poglavlje nakon uvoda posvećeno je povijesti Našica, franjevaca i Franjevačkog samostana u Našicama dok su ona naredna posvećena knjižnoj građi franjevačkih samostana općenito te konkretno knjižnici Franjevačkog samostana u Našicama i njezinom knjižnom fondu. Također, dan je i kratak uvid u prethodne bibliografske popise knjiga koje se čuvaju u franjevačkim samostanima. Središnji dio rada čini bibliografija knjiga 16. stoljeća iz knjižnice Franjevačkog samostana u Našicama. Nakon pregleda dosadašnjih popisa knjiga 16. stoljeća iz knjižnice Franjevačkog samostanau u Našicama, u nastavku se rada objašnjava metodologija izradbe bibliografije te donosi sâm popis knjiga, kao i njegova analiza, rađena prema nizu parametara - najzastupljeniji autori, godine i mjesta tiskanja, kao i zastupljenost žanrova. Na samom se kraju, u zaključku, donose temeljne spoznaje o samostanskoj knjižnici, važnosti ove bibliografije i bibliografija općenito te sažeci učinjenih analiza.

Zbornik donosi radove o opusu Emerika Pavića i drugih franjevaca koji su obilježili kulturno stvaralaštvo prvenstveno kontinentalne Hrvatske u razdoblju od srednjega vijeka do 19. stoljeća. Pavićeva knjižica Flos medicinae zaintrigirala je više sudionika nego sva ostala njegova djela. Likarije su na skupu promatrane i omjerane s veoma različitih aspekata i u kojima znatno prevladavaju pohvale Pavićeva truda jer je novost i u našoj tada oskudnoj medicinskoj i farmaceutskoj literaturi kao i u rubnom poučno-zabavnom žanru „ljekaruša“. Slijede radovi o Paviću kao povjesničaru, propovjedniku, pjesniku i kateheti. Drugu „cjelinu“ tvore radovi o nekom franjevcu ili pak kojem djelu nekog franjevca iz kontinentalne Hrvatske, odnosno franjevca Bosne Srebrene. U toj drugoj „cjelini“ čitatelj se susreće i doznaje o nekolicini pravcatih tihih pregalaca i pravim obiljem podataka koji su do dana današnjega gotovo sasvim bili nepoznati i široj znanstvenoj javnosti (Franjo Frankopan Cetinski, Nikola Ogramić, Mihajlo Radnić). Nakon toga se u radovima prezentiraju dogmatske teme, društvena učinkovitost propovijedi, prirodoslovlje i prirodoslovna gledišta, utjecaj članova franjevačkog reda na nastanak hrvatskih pučkih kalendara. Slijede radovi koji se bave jezičnom problematikom - o leksikografiji i terminologiji te jedan koji nudi nove jezikoslovne spoznaje o hrvatskom književnom jeziku u 18. stoljeću. Svojevrsni završni dio zbornika tvori rad o školovanju franjevačkih klerika Bosne Srebrene u učilištima kapistranske provincije te dva priloga iz Ramus viridantis olivae fra Emerika Pavića. Time se prilozima s jedne strane uzvraća franjevačkim samostanima koji su ugostili sudionike 14. znanstvenog skupa „Tihi pregaoci“, a s druge nastavlja konstanta zbornika ovoga niza koji donosi bilo editio princeps nekog djela franjevca pregaoca kojem je posvećen skup ili pak po koju sitnicu iz njegovih tiskanih djela koja su danas uglavnom raritenia i zbog toga teško dostupna i samim znanstvenicima. Ovaj put to su Pavićevi opisi franjevačkih samostana u Osijeku (De conventu Sanctae Crucis Essekini) i Vukovaru (De conventu Sanctorum apostolorum Philippi et Jacobi Vukovarini) s prijevodom i nekoliko pjesama na latinskom kako bi čitatelj mogao steći i uvid u fra Emerikovu poeziju na latinskom i iz nje doznati ponešto o onodobnoj "slavonskoj Ateni".

Predgovor Zborniku koji donosi radove o opusu Emerika Pavića i drugih franjevaca koji su obilježili kulturno stvaralaštvo prvenstveno kontinentalne Hrvatske u razdoblju od srednjega vijeka do 19. stoljeća.