Search

U radu je opisana pojava trihineloze na Vinkovačkom području. Godine 1981. pretraženo je 170 uzoraka krvi svinja ELISA metodom. Pozitivna reakcija na Trichinellu spiralis utvrđena je u 37 uzoraka. Iste godine u Veterinarskom zavodu Vinkovci pregledan je 51 štakor, a kod 8 štakora (15.7%) utvrđena je Trichinella spiralis.U razdoblju od 1980 do 1994. od ove zoonoze oboljelo je 73 ljudi. Nalazi uzročnika trihineloze u svinja i štakora, te pojava ove bolesti u ljudi uvjetovali su odluku o obvezatnoj deratizaciji područja Vukovarsko Srijemske županije (vinkovačkog područja).

CiIj rada je pokušati doprinijeti istraživanju mehanizma gastroprotektivnog djelovanja pentadekapeptida BPC. BPC je u raznim modelima stres ulkusa pokazao antiulkusno djelovanje superiorno drugim antiulkusnim lijekovima. Medutim, način na koji on postiže ovaj efekt gotovo je sasvim nepoznat - zna se samo da adrenalektomija, ovarijektomija i tiroidektomija ukidaju gastroprotekciju. Ovi eksperimentalni rezultati, te mnogobrojni raniji pokusi koji su dokazali antiulkusno djelovanje dopaminergičkih i adrenergičkih agonista, potakli su nas da ispitamo interferenciju pentadekapeptida BPC s blokatorima subtipova adrenergičkih i dopaminergičkih receptora. Svi ispitivani lijekovi primijenjeni su uvijek u istoj dozi prema tjelesnoj težini životinje, a BPC u tri doze: 10 ľg/kg, 10 ng/kg i10 pg/kg t.t. na dva načina - intraperitonealno i intragastrički. Ustanovljeno da u mehanizmu protekcije sudjeluje centralni dopaminergički sustav, te adrenergički preko *2i , * receptora. U slučaju centralnih dopaminergičkih i *2 adrenergičkih receptora isti efekt dobiven je prilikom intraperitonealne i intragastričke aplikacije BPC. Neselektivna blokada * receptor ukida protektivno djelovanje BPC samo ako je apliciran intragastrički, a selektivna *1 poništava gastroprotekciju BPC samo prilikom intraperitonealne primjene BPC. U mikrogramskim i nanogramskim dozama postoji indikacija odnosa doze i učinka BPC. U najnižoj dozi prestaje i način interakcije između lijeka i BPC koji je identičan za dvije veće doze. Ovi rezultati upučuju na mogućnost da se način djelovanja BPC u dozi od 10 pg/kg t.t. razlikuje od načina koji djeluje u većim dozama.

Gastrin je važan gastrointestinalni hormon koji ima trofičko djelovanje na mnoge organe gastrointestinalnog sustava. Primjećeno je njegovo posebno povoljno djelovanje na razne vrste želučanih lezija. S druge strane, njegov utjecaj na jetru kao i na lezije jetre, nije dovoljno istražen. Stoga ovo istraživanje obrađuje utjecaj pentagstrina na različite jetrene lezije u miševa i štakora. Pentagastrin je primjenjivan intraperitonealno jedan sat prije izazivanja lezije, u dozi od 0.01, 0.1 I 1.0 mg/kg t.t.i.p. Kao modeli lezija primjenjeni su ligatura duktusa I arterije hepatike u trajanju od 6 ili 24 sata, imobilizacijski stres u trajanju od 6 ili 24 sata i stres vodom (temperatura vode 24-26°C) u trajanju od 3 sata. Mikroskopski, protekcija je primjećena jedino kod najviših doza, u životinja podvrgnutih ligaturi duktusa koledokusa I arterija hepatike u trajanju od 6 sati i stresu uranjanjem u vodu. Kod drugih pokusa nije uočeno nikakvo povoljno djelovanje pentagastrina. Isto tako, biokemijski parametri, s izuzetkom bilirubina i AST, ALT u 6-satnoj ligaturi duktusa koledokusa i arterije hepatike kod štakora , nisu slijedili histološki utvrđenu protekciju.

In this study, rats were given theophylline at a dose of 15 mg/kg body mass in order to assess the possible adverse effects of the drug. Catalytic activities of AST, ALT, LDH and ALP were measured in the serum and liver of the animals at various time intervals (45, 60 and 300 min). The cumulative effect of theophylline, after a three-day application of the drug, was also studied. Livers of all studied animals were histopathologically examined. The catalytic acitivities of AST and LDH were increased in serum as early as after 60 min, and ALP in liver. Pathohystologic examination of the liver following the cumulative effect of theophylline revealed mild degenerative alterations. With increased doses of theophylline, undesired effects of the drug on the liver could be relativel< early predicted by the measurement of catalytic activities of AST and LDH in serum

U ovome radu ispitivali smo učinak domperidona, antagonista perifernih dopaminskih receptora na promjene beta stanica Langerhansovih otočića gušterače u štakora izloženih imobilizacijskom stresu. U pokusu su korišteni Wistar albino štakori, muškog spola. Sve aplikacije jedan sat prije izlaganja životinja imobilizacijskom stresu vršene su i.p.: ( domperidon 20 mg/kg, domperidon 2 mg/kg, domperidon 0, 2 mg/kg i 0, 9 % NaCl 5 ml/kg t.t.). Imunohistokemijska analiza protusvinjskim poliklonskim protutjelima na inzulin je osnovna metoda na temelju koje su utvrdeni učinci domperidona u stresu na endokrini pankreas. Rezultati te analize su potvrđeni patohistološkom metodom bojenja kromalaun hematoksilin i floksin kojom se razlikuju pojedine stanice Langenharsovih otočića gušterače, te biokemijskom analizom inzulina i C-peptida u serumu. Rezultati imunohistokemije kao najsuvremenije visoko specifične metode značajnu razliku su pokazali samo u kontrolnoj grupi i grupi tretiranoj domperidonom u dozi 20 mg/kg, te su stoga samo te grupe dodatno obrađivane navedenim metodama. Radi utvrđivanja bazalnih vrijednosti inzulina i C- peptida upotrebljene su i zdrave životinje, a radi utvrđivanja samostalnog učinka domperidona na endokrinu gušteraču upotrebljavane su životinje koje su tretirane domperidonom u navedenim dozama, ali bez izlaganja imobilizacijskom stresu. Domperidon , antagonist perifernih dopaminskih receptora, lijek koji se koristi u dijabetičkoj gastropatiji, pogoršava lezije stanica Langerhansovih otočića i mijenja tip krivulje C-peptida u imobilizacijskom stresu, ali samo u visokoj eksperimentalnoj dozi od 20 mg/kg. Navedeni rezultati ukazuju na mogući utjecaj dopaminskog sustava na homeostazu endokrinog pankreasa u stanju stresa.

Djelotvornost novootkrivenost peptida BPC 157, sastavljenog od 15 aminokiselina, za kojeg se smatra da je od ključnog značaja u organoprotektivnom djelovanju čitavog želučanog soka, ispitivana je na testu prisilnog plivanja (model depresije u štakora izveden prema Porsoltovoj proceduri ). Aktivnost novog peptida isto tako uspoređivana je s aktivnošću dosad poznatih antidepresiva: nialamida ( 40 mg/kg, 80 mg/kg) i imipramina ( 15 mg/kg i 30 mg/kg), kao i s aktivnošču psihostimulancija: kofeina ( 10 mg/kg i 15 mg/ kg) i amfetamina ( 1 mg/ kg i 2 mg/kg). Sve supstance koje su ispitivane aplicirane su tri puta i to 24, 5 i 1 sat prije drugog dijela testa. Dokazali smo da BPC 157 uzrokuje o dozi ovisno skračenje nepokretnosti. Djelotvornost se javlja čak i u dozi od 10 pg/kg, što govori o njegovom izuzetno potentnom djelovanju u ovom modelu. Važna spoznaja je da njegova aktivnost u tako malim dozama odgovara aktivnosti daleko većih doza poznatih antidepresiva i psihostimulancija u ovom modelu. Isto tako smo pokazali da djelovanje BPC-a ne ovisi o pojedinom soju štakora. U svakom slučaju daljnja istraživanja trebaju dati odgovor na moguću kliničku važnost ovih rezultata, te primjenu BPC 157 kao mogućeg antidepresiva.

BPC je peptid izoliran iz želučanog soka ljudi i životinja. U mnogim eksperimentalnim modelima, na različitim vrstama životinja pokazao je protektivno djelovanje na mnogim organima. U ovom radu ispitivan je zaštitni učinak BPBC-a u zaštiti od oštećenja testisa kod štakora. Tom prilikom korišteni su modeli oštećenja testisa ionizirajućim zračenjem (whole body irradiation) s radioaktivnim Co60 u dozi od 6 Gy i oštećenja testisa supkutanom primjenom otopine CdCl2 u dozi 3, 4 mg/kg. Navedeni činioci dovode do oštećenja germinativnog epitela vidljivog primjenom svjetlosne mikroskopije. BPC je primijenjen u dozama 10 ľ/kg i 10ng/kg 1 sat prije primjene štetnih agenasa. Rezultati dobiveni istraživanjem ukazuju na signifikantni protektivni učinak BPC-a kod oba modela u dozi od 10 ľg/kg ( p< 0, 01 Kruskal-Wallis test). Doza od 10 ng/kg u modelu CdCl2 nema protektivno djelovanje ( p> 0, 05 Kruskal-Wallis test), dok u modelu oštećenja ionizirajućim zračenjem ima učinak na granici signifikance (p0, 01 Kruskal_Wallis test).

Različite razine vagotomija (cervikalna i subdijafragmalna) izvedene uz različite modele stresa (imobilizacijski stres, CCL4) u rzličitim vremenskim razmacima, izazivaju različit stupanj oštećenja jetrenih stanica. Subdijafragmalna vagotomija, vjerovatno smanjenjem protoka I hipoksijom, dovodi do degenerativnih promjena uz pojedinačne nekrotične hepatocite. Slične promjene, ali znatno brže, izaziva i cervikalna vagotomija. Imobilizacijski ("restraint") stres, najvjerojatnije mehanizmom hipoksije i mehanizama metaboličkih promjena, dovodi do masne promjene i folkalnih žarišnih nekroza hepatocita. CCL4, po svoj prilici mehanizmom stvaranja slobodnih radikala i direktnim kovalentnim vezanjem, dovodi do teške masne promjene jetre i do razvoja žarišnih koagulacijskih nekroza. Apliciran životinjama sa cervikalnom vagotomijom, ne dovodi do povećanja učinka u odnosu na samu vagotomiju, a apliciran životinjama sa subdijafragmalnom vagotomijom, ne premašuje svoj samostalni učinak. Naprotiv, imobilizacijski stres primjenjen sa subdijafragmalnom vagotomijom, dovodi do jakog povećanja jetrenih lezija, a, primjenjen sa cervikalnom vagotomijom, ima smrtonosan učinak. Iz opisanih pokusa sa CCL4 i imobilizacijskim stresom slijedi da je nastanak jetrenih lezija kod cervikalne i subdijafragmalne vagotomije veoma kompleksan i podložan različitim mehanizmima.

U ovom radu vršena je vagotomija na različitim razinama (cervikalna i subdijafragmalna), te su promatrani njeni efekti na integritet želučane sluznice. Pri tom je vagotomija kombinirana sa zahvatom ligature pilorusa i restraint stresom, te su promatrani postignuti učinci na sluznicu želuca. Svaka eksperimentalna grupa imala je svoju kontrolu, a eksperimentalne grupe su jedna drugoj mogle služiti kao kontrola. Sve eksperimentalne grupe životinja žrtvovane su u određenim vremenskim razmacima, i to nakon 15 min., 30 min., 1 sat, 6 sati, 24 sata i 48 sati, te je promatrana dinamika lezija kroz te vremenske intervale. Vagotomija, bez obzira na razinu na kojoj je izvedena ima kompleksan učinak, a dinamika pojave lezija pokazuje bidirekcionalni tijek. Mehanizmi nastanka lezija nisu poznati, ali značajno je da se kao uzrok lezija, gotovo sa sigurnošcu, može isključiti refluks duodenalnog sadržaja (eksperimentalna grupa životinja s ligaturom pilorusa), te porast želučane kiseline, posjedovan vagalnim mehanizmom. Prema tome smatram da su lezije uzrokovane nekim drugim mehanizmima. Moguću ulogu u tome imali bi distenzija želuca koja nastaje kao posljedica vagotomije, stres i eventualni nepoznati humoralni mehanizmi.

U ovoj studiji ispitivali smo razlike u učincima gastrointestinalnih hormona: BPC-a, sekretina, glukagona, CKK-a i NPY-a na eksperimentalne gastroduodenalne lezije. Lezije želuca i duodenuma izazvane su različitim metodama, kao što su cisteaminske lezije duodenuma, etanolske lezije želuca i imobilizacijski stres, na kojima ovi peptidi-hormoni do sada nisu ispitivani. U pokusima su korištene eksperimentalne životinje, štakori oba spola. Substance su primjenjene intraperitonealno u slijedećim dozama, ovisno o metodi: BPC 10 ľg i 10 ng/kg t.t., sekretin 10 ľg i 10 ng/kg t.t., glukagon 10 i 20 ľg/kg t.t., CKK 10 i 20 ľg/kg t.t., NPY 10 i 20 ľg/kg t.t. Kontrolne životinje su dobivale 5.5 ml/kg t.t., 0.9 % NaCl i.p., istovremeno. Nakon žrtvovanja, uzeti materijal je morfološki analiziran uz dodatnu histološku ilustraciju lezija želuca i duodenuma. Protektivni učinak, koji se ogleda u značajnom smanjenju broja i velićine lezija, utvrđen je za: BPC ( fragment BPC 157) (10 ľg i 10 ng/kg t.t), sekretin (10 ľg/kg), glukagon (20 ľg/kg), i NPY ( 20 ľg/kg). Stupanj protekcije ovisan je o metodi izazivanja lezija i dozi, osim za BPC. CKK nije pokazao protektivan učinak u primjenjenim dozama. Antagoniziranje protektivnog učinka BPC-a, NPY-a i sekretina, ne postiže se predtretmanom (1 sat prije) sa inhibitorima dopaminskog sustava (haloperidol 5 mg/kg i domperidon 5 mg/kg), što upućuje na druge mehanizme djelovanja. Učinak BPC-a ne mijenja se ni primjenom inhibitora prostaglandinskog sustava (indometacin 1 mg/kg) jedan sat prije tretmana BPC-om 10 ľg/kg. Dakle protektivno djelovanje ispitivanih gastrointestinalnih hormona postoji, medusobno je različito i ovisno o dozi i metodi, a nije posredovano dopaminskim ni prostaglandinskim sustavom. U rasvjetljavanju njihovog protektivnog djelovanja potrebna su daljnja istraživanja.

U radu je proučavan utjecaj dihidroergotoksina na pasivno izbjegavanje kazne u štakora s bilateralnom elektrolitičkom lezijom nukleusa bazalisa. Oštećenje te strukturebazalnog telencefalona uvjetuje deficit kognitivnih aktivnosti u eksperimentalnih životinja. Dihidroergotoksin ubrizgan intraperitonealno u dozama od 4, 9.10-9 mol.kg-1 ili 4, 9.10-8 mol.kg-1, povećava sposobnost izbjegavanja kazne u lediranih štakora, u dozama od 4, 9.10-6 mol.kg-1 ne mijenja, a u dozi 2, 45.10-5 mol.kg-1 smanjuje pasivno izbjegavanje kazne u lediranih životinja. Zaključujemo da je učinak dihidroergotoksina na spoznajne aktivnosti ovisan o promijenjenoj dozi.

Interakciju dihidroergozina i GABA-A receptora istraživali smo in vitro na GABA-A receptorima izoliranim iz mozga ženki Wistar štakora i CBA/HZgb miševa. S obzirom da je GABA-A receptor proteinski kompleks koji se sastoji od veznog mjesta za GABA-u/bikukulin, benzodiazepine, pikrotoksin/barbiturate i Cl kanalića, bilo je nužno u oba speciesa ispitati interakciju dihidroergozina i GABA/bikukulinske podjedinice, dihidroergozina i benzodiazepinske podjedinice te dihidroergozina i pikrotoksinske podjedinice. Za obilježavanje tih podjedinica koristili smo 3H-muscimol, 3H-flunitrazepam i 3H-TBOB. Rezultati našeg istraživanja pokazali su da dihidroergozin u miševa na pozitivan, a u štakora na negativan način modulira vezanje bikukulina i GABA-e za 3H-muscimolsku podjedinicu GABA-A receptora. U štakora taj se učinak dihidroergozina može blokirati antagonistom benzodiazepinskih receptora - flumazenilom. Ipak dihidroergozin ne utječe na vezanje 3H-flunitrazepama za benzodiazepinske receptore iz mozga štakora i miševa. Međutim niske koncentracije dihidroergozina povećavaju, a visoke inhibiraju vezanje 3H-TBOB-a za GABA-A receptore izolirane iz mozga štakora. Nasuprot tome, u miševa dihidroergozin isključivo inhibira vezanje 3H-TBOB-a za pikrotoksinsku podjedinicu GABA-A receptora. GABA i diazepam djeluju u obje vrste životinja poput dihidroergozina u miševa. Bikukulin, međutim, u štakora i miševa, slično dihidroergozinu u štakora, povećava vezanje 3H-TBOB-a za pikrotoksinska vezna mjesta. U štakora se dihidroergozinom izazvano povećanje vezanja 3H-TBOB-a može blokirati pomoću antagonista (flumazenila) i agonista (diazepama) benzodiazepinskih receptora. Nasuprot tome, u miševa se dihidroergozinom izazvana inhibicija vezanja 3H-TBOB-a za GABA-A receptore povećava primjenom agonista i antagonista benzodiazepinskih receptora. Na kraju, rezultati našeg istraživanja pokazuju da dihidroergozin djeluje na species specifičan način na GABA-A receptore, vjerojatno preko veznog mjesta za pikrotoksin ili preko do sada nepoznatog veznog mjesta u sastavu GABA-A receptorskog kompleksa. Konačno, naši rezultati sugeriraju da se razlog nedavno opisanog suprotnog učinka dihidroergozina na pojavu bikukulinom i pikrotoksinom izazvanih konvulzija u štakora i miševa može objasniti species razlikama na veznom mjestu preko kojeg dihidroergozin djeluje, a koje se nalazi u sastavu GABA-A receptorskog kompleksa.

Ispitivan je utjecaj obostrane elektrolitičke lezije nakupine magnocelularnih neurona, smještenih ventromedijalno od globusa palidusa, na pasivno ispitivanje kazne u štakora. Pronađeno je uništenje spomenute strukture značajno smanjuje mogućnost životinja da izbjegnu kaznu, pa iz toga zaključujemo da je očuvanost ispitivanih neurona bitna za ostvarivanje procesa učenja i pamćenja u štakora.

U radu je proučavan utjecaj atropinizacije, odnosno bilateralne elektrolitičke lezije nukleus bazalis ekvivalenta na spoznajne procese u štakora. Pronađeno je da i intraperitonealna aplikacija atropina intaktnim životinjama i destrukcija nukleus bazalis ekvivalenta smanjuje pasivno izbjegavanje kazne. Intenzitet te inhibicije jači je u atropiniziranih štakora. To govori u prilog pretpostavci da osim nukleus bazalis postoje i druge kolinergične strukture središnjeg živčevlja koje su značajne za ostvarivanje spoznajnih procesa.