Search

U radu se u središtu pozornosti nalazi prozna obrada legende o svetom Eustahiju, koja u staroj hrvatskoj književnosti ima svoje potvrde od srednjega vijeka do predilirskoga vremena (srednjovjekovna obrada s početka 14. stoljeća, obrada iz Lucićeva Vartla s kraja 16. stoljeća, Glavinićeva iz 1628. godine, Gašparotijeva iz 1760. i Rapićeva iz 1762. godine). Riječ je o Placidu (II. stoljeće), zapovjedniku Trajanove tjelesne straže, koji krštenjem dobiva ime Eustahije, zatim podnosi teške muke i iskušenja zajedno sa svojom obitelji sve do nasilne smrti. Posebna je pozornost u radu usmjerena na zanemarenu ili previđenu obradu slavonskog franjevca Đure Rapića. Usporednim čitanjem svih pet inačica o svetom Eustahiju, i to u odnosu na sižejnu strukturiranost teksta, likove i pripovjedačke strategije, dolazi se do zaključka o kakvoći Rapićevih postupaka u preoblikovanju već postojećih predložaka.

Jedno od važnih pitanja suvremenoga života jest: Koja je uloga religije odnosno vjere u javnom životu bilo da je riječ o gospodarstvu, medijima, kulturi ili politici? O toj temi se više raspravlja u svijetu nego u Hrvatskoj. Ova knjiga na specifičan način obrađuje pitanje vjere i vjernika u javnom životu i to u raznim segmentima javnoga života u Hrvatskoj. Polazište za nastanak ove knjige jesu „ Katedralne propovijedi“ koje je autor održao u vremenskom razmaku od tri akademske godine (2002. – 2005.) u Zagrebačkoj prvostolnici. Usmena riječ je naknadno pretvorena u pisano razmišljanje i analizu različitih pitanja s kojima se susreće kršćanin u hrvatskom crkvenom i javnom životu. Naslov svakoga teksta odnosno cjeline (ukupno 149) ukazuje na različita pitanja s kojima se svakodnevno susreće hrvatski intelektualac, posebno vjernik, u javnom životu. Autor poseban naglasak stavlja na etičko-moralnu i socijalnu problematiku u tranzicijskom hrvatskom društvu ; ukazuje na socijalnu crtu biblijske poruke i kršćaninovo poslanje u svijetu. Autor je tražitelj, koji je na zajedničkom poslu sa svima kojima su na srcu duhovne vrijednosti i pravednije hrvatsko društvo, stavljajući poseban naglasak na savjest i odgovornost kršćana u javnom životu. Kao teolog moralist i socijalni etičar autor primjenjuje socijalni nauk Katoličke Crkve na konkretnu hrvatsku situaciju vodeći računa o interdisciplinarnom pristupu u pluralističkom hrvatskom društvu. Tekstovi govore o društvenim potrebama socijalne duhovnosti, a socijalno angažirana vjera je sastavni dio javnoga života. Svi oni koji žele kritički razmišljati i raspravljati o ulozi vjere i uopće religije u javnome životu, pronaći će brojne kritičke tonove i argumentirane poticaje za daljnje produbljivanje ove teme.

Daje se pregled nekoliko vrsta bogoštovlja u crkvama reformacijske baštine.

Mnoga djela hrvatske književnosti, osobito one starije, rijetko ili gotovo nikako nisu podrobnije promatrana u ozračju fenomena pučke književnosti premda su ista redovito bila namijenjena puku. Složenost istraživanja postaje veća kada se spozna medijska dvojnost pučke književnosti: usmena i pismena, na što se nadovezuje neminovni socijalni aspekt pučke književnosti koja je za prosvjetljenje "siromaha težaka i čobana naroda slovinskoga" kako je zapisao u predgovoru Razgovora ugodnoga" 1756. godine Andrija Kačić Miošić. Cilj istraživanja temelji se na Kačićevu Razgovoru ugodnome promatranom u kontekstu fenomena pučke književnosti te na ranije utvrđenim književnim i znanstvenim spoznajama Kačićevim, prozvanim evangelicus contionator. Korijene pučkih smjernica Razgovora valja tražiti u disputacijama i propovjedničkom nadahnuću kao preduvjetu oblikovanja književnoga djela namijenjenoga puku u čemu je Kačić ostao nenadmašan. Specifična oblikovanja propovjedničih Kačićevih iskustava utemeljena su na principima "straha Božjega", jedinstvene pokretačke misaone i djelotvorne energije koja se u Razgovoru ističe putem junaštva kao jedinstvenoga ljudskoga fenomena. Junak stoji na granici dobra i zla koje u kontekstu straha pred Bogom gubi negativne konotacije i ostaje štovan zauvijek. Na opozitnim pojmovima straha i junaštva, univerzalnim biblijskim motivima, stvara se slika čovjeka uzora i čovjeka pravednika - biblijskoga Joba, Njemu se Kačić klanja te ga kao takvoga uvodi u pučku spoznaju. Univerzalnost Kačićeve teme junaka, razrađene na motivu straha Božjega neprolazni su i shvatljivi jedino u narodu i u njegovom naturalizmu neiskvarenom i zdravom kojega je mogao oblikovati samo visoko obrazovani intelektualac i duboki poznavatelj prošlosti i sadašnjosti svoga okruženja.

Propovijedi je pripravio Adalbert Horvat za Marijine blagdane koje je Crkva na području Habsburške monarhije mogla slaviti sredinom prve polovice 19. st. skladu s jozefinističkim zakonima. Njegovi govori u potpunosti izriču vjerske istine o Mariji. Ustroj govora je dramatičan ; u svim govorima je očita trajna napetost između Marijine veličine koja je utvrđena na dostojanstvu njezinog bogomaterinstva i na njezinom vjernom ispunjavanju poziva Majke Božje s jedne strane, a s druge strane nebrigom kršćana za njezinu životnu veličinu i nevoljkost da je slijede i nasljeduju premda je upravo to pravi način marijanske pobožnosti.

U ovom radu autorica proučava jezik djela Prosvitljenje i ogrianje jesenog i zimnog doba iliti nediljne i svečane predike priko jeseni i zime dolazeće, Emerika Pavića, franjevca iz 18. stoljeća koji je osim homiletičkih djela pisao prigodne govore na latinskom jeziku, katehetička djela, djela s biblijskim sadržajem, ascetičku literaturu, pjesme te povijesne i medicinske spise. Za Pavića je posebno značajno to što je izrijekom zagovarao i promicao slavonsku grafiju koju su uspostavili franjevci. Pozornosti su vrijedne i osobitosti njegova jezika: uporaba glagolskih vremena, padeža, imeničkih i pridjevskih oblika, upitnika i uskličnika, frazema itd., In this paper the author studies the language of a literary work “Prosvitljenje i ogrianje jesenog i zimnog doba iliti nediljne i svečane predike priko jeseni i zime dolazeće” of Emerik Pavić, Franciscan from the 18th century, who in addition to preaching works wrote occasional speeches in the Latin language, religious works, literary works with the biblical contents, poems, historical and medical documents. It is especially important to say that he supported and promoted Slavonian graphic letter which was established by the Franciscans. Attention has to be paid to the characteristics of his language: usage of tenses, cases, noun and adjective forms, question and exclamation marks, phrases etc.

Priređeno je prvo izdanje jedine poznate Vladmirovićeve propovijedi koju je održao na blagdan sv. Jeronima u Skradinu 26. rujna 1762. godine. Izdanje je popraćeno s 59 bilješki. U propovijedi je izrazitiji homiletički barokni stil s naglašenim buđenjem nacionalnog ponosa i stvaranja nacionalnog identiteta. Propovjednik je naglasio kako se upravo tu u Skradinu rodio i neko vrijeme živio sv. Jeronim ponos ne samo Hrvata, nego čitavok kršćanskog svijeta.

U radu se govori o kajkavskoj književnosti 18. stoljeća. Riječ je o kajkavskim pobožnim pripovjedačima, koji su pišući svoje propovijedi postajali i pripovjedači, jer su u svoje duhovne razgovore unosili razne priče, anegdote, bajke, često s fantastičnim elementima. Ovakvu je prozu započeo pisati u 17. stoljeću Juraj Habdelić, a u 18. stoljeću nastavili su je pisati pisci kao što su: Juraj Mulih, Štefan Zagrebec, Štefan Fuček i drugi. U ovom je radu posebna pozornost usmjerena na propovijedi Štefana Zagrepca (Zagreb, 1669.- Zagreb, 1742.), kajkavskog propovjednika i pripovjedača. Kako je njegovo jedino djelo – Pabulum spirituale ovium christianarum... / Hrana duhovna, ovčic kerščanskeh... – objavljeno u pet knjiga (I. svezak u Zagrebu 1715., II. svezak u Klagenfurtu 1718., III. svezak u Zagrebu 1723., IV. svezak u Zagrebu 1727. i V. svezak u Zagrebu 1734.) na više od 3000 stranica, u ovom je radu riječi samo o posljednjoj, petoj knjizi iz 1734. godine. U radu se istražuje poetika Zagrebčevih propovijedi, a posebice uklopljenost i značenje biljnoga svijeta.

Osnovni podaci o korizmenoj propovijedi rapskog arhiđakona Martina Nimire, održanoj pred papom Aleksandrom VI, a tiskanoj kao inkunabula u Rimu 1494.

U tekstu je riječ o zbirci propovijedi franjevca Đure Rapića Svakomu po malo (1762.). Rapićeva knjiga broji 75 nedjeljnih i korizmenih propovijedi, unutar kojih je autor sam naznačio 805 zasebnih odjeljaka označenih rimskim brojevima, u kojima donosi određene priče kao egzemple kojima objašnjava kršćanske istine, odnosno u kojima poučava slušateljstvo kršćanskome životu. Duge Rapićeve propovijedi određuje, kao uostalom i općenito ovaj žanr, nekoliko bitnih čimbenika: prvo perikopa, odnosno izvadak iz Evanđelja kojim se naznačuje tema propovijedi, odnosno pridstavak, kako kaže ovaj franjevac, zatim čovjek u prostoru i vremenu u kojemu su propovijedi nastale, te slušateljstvo kojemu se propovjednik prilagođava i sižeom i stilistikom. U ovom će radu pozornost biti usmjerena samo na kategoriju prostora, pri čemu prostor (njem. Raum) ne razumijevamo samo kao pejzaž, koji se u cijelosti ostvaruje unutar kratke forme idile, nego kao isječak svijeta (Kayser), koji može biti velik te kao takav obuhvaćati niz zemalja (putopisni roman), može prelaziti granice naše planete (fantastični roman), može imati posebne ''zemljopisne'' značajke (realne i imaginarne), a može biti stiješnjen i u granice jedne prostorije. Dva nerealna, ljudskom sviješću neovjerovljena prostora u propovijedi su najčešće – pakao i raj. U propovijedima Đure Rapića njihova je nazočnost neravnomjerna, odnosno i njegove propovijedi potvrđuju već poznatu činjenicu da su opisi raja siromašniji u odnosu na opise pakla (Gurevič). Potvrđuju to i brojčani podatci: riječ pakao i njezine izvedenice u knjizi se pojavljuju 350 puta, a riječ raj i njezine izvedenice tek 65 puta. Posljedica je to uvjerenja da je čovjek primarno griješno biće, zbog čega mu je izvjestan pakao kao kazna, ali ne i raj kao nagrada. Zbog polazišnog uvjerenja da je čovjek primarno griješno biće, u Rapićevim se propovijedima griješnost želi popraviti prijetnjom onostranom kazanom. Pakao je imaginaran, nespoznatljiv prostor, ali i pored toga jest djelatnim korektivom u ovostranosti, u kojoj je sve viđeno i doživljeno s točke gledišta lika niskomimetskog modusa. Za razliku od pakla raj, koji je njemu antitetično postavljen, djeluje pomalo anemično, siromašno i statično, a likovi su svakako iznad niskomimetskog modusa. Raj je nagrada za tegoban ovozemaljski život. Na ovaj je način osjetilno neiskustveni prostor tek djelomice i to dosta maglovito konkretiziran, što nije u tolikoj mjeri slučaj i s opisima pakla.

Autor objavljuje dokument iz 1770. godine, pisan bosanicom u Poljicima.

Vicko je Zmajević (1670.-1745.) nesumnjivo jedna posebna, skladna i jaka osobnost koja je djelovala na raznim društvenim područjima koja su se u njegovu radu međusobno nadovezivala i nadopunjala. Sve što je radio, pisao i zalagao se bilo je u interesu hrvatskog čovjeka i Katoličke crkve. Razgovor Duhovni zbirka je propovijedi koju je Zmajević pisao između 1682. i 1685. godine kao dvanaestogodišnji dječak. Original se čuva u Nadžupskom arhivu u Perastu i to je jedino Zmajevićevo djelo pisano hrvatskim jezikom. Sve njegove propovijedi odišu baroknom poetičnosti, citatima, metaforama i antitezama, a grafijska slika potvrđuje nam priraslost Boke kotorske s hrvatskim duhovnim prostorom. Autorica Zmajevićeve propovijedi stavlja u okvir barokne propovjedne književnosti otkrivajući nam do sada slabo istraženu Zmajevićevu zbirku., Vicko Zmajević (1670-1745) is undoubtedly an exceptional, harmonious and strong personality who worked in various social backgrounds which followed and complemented each other in his works. All he did, wrote about and stood for benefited Croatian people and the Catholic church. Razgovor Duhovni (Spiritual conversation) is a collection of sermons written by Zmajević between 1682 and 1685, as a twelve-year-old boy. The original is kept in the Perast parish archives and it is Zmajević's only work written in the Croatian language. All his sermons possess a baroque poetic qualitis, quotations, metaphors and anthiteses, while the graphic picture confirms the unity of Boka Kotorska with the Croatian spiritual enviornment. The author places Zmajević's sermons in the frame of baroque sermon literature thus revealing the so-far inadequately researched Zmajević's collection.

Knjiga govori o još nepoznatoj zbirci propovijedi "Razgovor duhovni" Vicka Zmajevića (1670.-1745). Zmajević je propovijedi pisao od 1682. do 1685. na hrvatskom jeziku. Autorica daje transkripciju Zmajevićeve zbirke kao i faksimil. Ujedno ih znanstveno vrednuje svrstavajući Vicka Zmajevića u hrvatsku književnost.

Propovijed je sociokulturno određena vrsta koja je primarno obilježena razlikama u stupnju spoznaje između pošiljatelja i primatelja poruke. Komunikološki, ona pretpostavlja da propovjednik posjeduje znatno veću naobrazbu i etičke kvalitete od potencijalnih primatelja te je kao takva sastavnica niskog retoričkog stila. Homilija je primarno govorna, dakle usmena, tekstualna tvorevina koja je tek u specifičnim okolnostima bila zapisivana i tiskom objavljivana. No njeno je oblikovanje ovisno o složenoj retoričkoj naobrazbi koja oslonac pronalazi u aristotelovskim interpretacijama prolomljenim kroz srednjovjekovnu skotističku prizmu franjevačkog nauka. Pučke propovijedi u hrvatskoj književnosti 18. stoljeća kao ciljnu grupu imale su seosko stanovništvo te su propovjednici, imajući u vidu njegove obrazovne potrebe, dio svog književno-oblikovnog repertoara crpili iz tradicijske usmene književnosti koja je u to vrijeme među intendiranom recepcijom bila najoptjecajnija jezična umjetnička manifestacija. Rad s književnosociološkog i komunikološkog gledišta propituje kulturne sastavnice i folkloristički atraktivne aspekte ugrađene u tekstove Josipa Banovca.

Povodom objavljivanja petog sveska djela Povijest župe (autor: Vincenzo Bo), u članku se ukratko prikazuje sadržaj svih pet svezaka. U prvim kršćanskim vremenima župe se javljaju kao logična posljedica širenja kršćanstva i potrebe pastorizacije kršćana izvan gradskih naseobina i biskupskih sjedišta. Te nove crkvene zajednice povjerene su skrbi prezbitera. Crkveni sabori i biskupi neprekidno naglašavaju važnost katehetske pouke te redovite i dobro pripravljene propovijedi. Prve škole vode i u njima poučavaju župnici, koji osim katehetske pouke djecu poučavaju u čitanju i pisanju. Nakon Tridentskoga sabora župa se obnavlja, a poseban se naglasak stavlja na prezbiterovu, poglavito župnikovu, propovijed u župi. Katehetska pouka sve je značajnija, osnivaju se bratovštine kršćanskoga nauka, a pučki misionari za vrijeme pučkih misija značajan su poticaj obnovi župe i vjerničkoga života župljana., Anlässlich der Veröffentlichung des fünften Bandes vom Werk Geschichte der Pfarrei (Autor: Vincenzo Bo), wird im Artikel in kurz der Inhalt aller fünf Bände vorgelegt. In den ersten christlichen Zeiten erscheinen Pfarreien als eine logische Folge der Christentumsexpansion und des Bedürfnisses nach der Pastoriesierung der Christen ausser städtischer Siedlungen und bischöfischer Sitze. Diese neuen kirchlichen Gemeinschaften sind der Vorsorge des Presbyters gewidmet. Die kirchlichen Konzile und Bischöfe betonen ununterbrochen die Bedeutsamkeit der katechetischen Botschaft und der regelmässigen wie auch der gut vorbereiteten Beichte. Die ersten Schulen werden von den Pfarrern geleitet und gelehrt, welche die Kinder ausser katechetischer Botschaft auch in den Grundlagen des Lesens und Schreibens unterrichten. Nach dem Tridentischen Konzil wird die Pfarrei erneuert und ein besonderer Akzent auf die presbyterische, besonders pfarrerische Predigt in der Pfarrei gesetzt. Die katechetische Belehrung wird immer wichtiger, die Bruderschaften von der christlichen Lehre werden gegründet und die Volksmissionare während der Volksmissionen sind ein bedeutsamer Anlass zur Erneuerung der Pfarrei und des religiösen Lebens der Gemeindemitglieder.

Štovanje lika Blažene Djevice Marije jedna je od glavnih tema gradišćanskohrvatskih djela 18. stoljeća. To se osobito odnosi na baroknu franjevačku književnost druge polovice 18. stoljeća. Lik Blaženene Djevice Marije središnji je lik eshatoloških propovijedi E. M. Kragela u kojim se u duhu katoličke obnove upućuje na kršćanski svjetonazor baroknog svijeta.

Kao knjiga, točnije knjižnica koja u pisanu obliku čuva temeljno iskustvo odnosa Boga s Izraelom i ranom Crkvom, Biblija poprima svoju fizionomiju u okrilju Crkve i u njoj nastavlja živjeti. Tematici "Biblija u životu Crkve" pristupili smo, slijedeći smjernice II. vatikanskog koncila, sinkronijski s povremenim dijakronijskim izletima. Pokušali smo uočiti svijest Crkve i vjeru njezinih članova o važnosti Biblije u aktualnom povijesnom trenutku života Crkve, oslanjajući se na najnovije crkvene dokumente o Bibliji. Najprije smo istražili ulogu, značenje i važnost Biblije u liturgiji, posebice pod vidom navještaja riječi i homilije. Zatim smo promotrili prisutnost Biblije u teologiji i teologije u Bibliji, s posebnim naglaskom na Bibliji u suvremenoj egzegezi. Na trećemu mjestu pozabavili smo se Biblijom pod vidom služenja riječi u obliku propovijedi i kateheze. Na kraju smo, uz kratki povijesni pregled čitanja Biblije u Crkvi, istaknuli dva najznačajnija vida sadašnjeg čitanja - u zajednici ili skupinama i osobno duhovno čitanje - po kojima u današnjim prilikama Božja riječ najčešće postaje hranom ljudskom duhu, temeljem njegova razmatranja, molitvenog dijaloga sa živim Bogom, kontempliranja i usmjeravanja svekolikog življenja., As a book, or more exactly a librarv which preserves in the scriptural form the fundamental experience of God's relationship with Israel and the former Church, the Bible gets its phisiognomv in the Church's milieu and continues to live in It. We have treated the theme "the Bible in the life of the Church" in a svnchronous way, following the instructions of the II Vatican Council, with a dvachronous digressions sometime. We tried to notice the Church's consciousness and the faith of Its members as regards the Bible's importance in the actual historical moment of the Church's life, leaning on the most recent ecclesiastical documents as regards the Bible. First of ali we examined the function, significance and importance of the Bible in the liturgv, particularlv in view of the proclamation of word and the homilv. Then we have observed the presence of the Bible in the Theologv and the presence of the Theologv in the Bible, with the patricular relief on the Bible in the contemporarv exegesis. On the third place we have treated the Bible in view of the service to the word in the form of the sermon and the catechesis. At the end, together with the brief historical glance on the lecture of the Bible in the Church, we have put in relief the two most important views of the todav's lecture - in a communitv or in groups and the personal spirutal lecture - through which the God's word in the today's occasions becomes the most frequently a nourishment to the human špirit, a fundament of his meditations, of his prayer's dialogue with the living God, of his contemplation and determination of the whole life.

Homilije – od Cvjetnice do IV. Vazmene nedjelje, Homilies - from Palm Sunday to IV. Easter Sunday

Homilije – od V. Vazmene nedjelje do X. nedjelje kroz godinu, Homilies - from V to X Sunday of Easter Sunday of Ordinary Time

Raspravlja se o tome kako slušati propovijed., It discusses how to listen to the preaching.

Autor donosi uzorke propovijedi za nedjelje i svetkovine od Uskrsa do Tijelova na temu prvog misnog čitanja.

Autor donosi uzorak propovijedi s ključem na obredu vjenčanja.

Autor donosi uzorak propovijedi s prstenom na obredu vjenčanja.

U tekstu se razmatra pitanje „Gdje je Bog?“ za kojeg autor drži da je krivo postavljeno te ga treba preinačiti u „Gdje mogu naći Boga za sebe?“.

Autor donosi nacrt propovijedi na temu osam blaženstava

U radu se donose uzorci propovijedi na temu sedam svetih sakramenata.

Propovijed po taksi sve je prije nego apostolski i pastoralni ideal.

Ima, bez zamjerke, pomalo i snobizma, i naivnosti u onom neprestanom žongliranju s modnim teološkim terminima "Božji narod", "ekumenizam", dijalog", "kerigma". A koliko nas uopće zna što na grčkom znači "kerigma"?

Kad župnici misle na blagoslov kuća, moraju imati u vidu primjer Kristov. Ulazio je u kuće, donosio obiteljima blagoslov, propovijedao i na taj način spasio dosta duša. Kako je lijepo kad župnik izlazi iz kuće svojeg župljanina i uzdahne; "Danas je doista došlo spasenje ovoj kući."

Koncil je dragocjeni dar Duha Svetoga Crkvi. Ali Koncil je ono što je Duh Sveti po Ocima i po potvrdi Sv. Oca končano odredio i propisao na koncilu. Koncil nisu rasprave, nego odredbe Koncila.

Anemičan se čovjek ne osjeća dobro. Slab je, umoran, pospan. Dolazi to do izražaja i u osjećanju, i u razgovoru, i u radu. Zaboravlja. Započne rečenicu, a ne dovrši je - svaki se čas mora prisjećati. Kao da u fizičkom smislu te riječi ne živi punim životom.

Neki sam dan ponovo osjetio istinitost one: Kako je dobro i kako je ugodno, kad braća stanuju zajedno!" A sa mnom i svi drugi prisutni svećenici.

Prikaz knjige dr. Jordana Kuničića "U svjetlo tamnim dubinama".