Search

U radu se istražuje mogućnost i aspekti svjedočenja traume iz vremena staljinističkog režima u pripovjednom tekstu koji je uz autobiografski diskurz vezan vrlo labavim nitima. Kroz Okrug Sinistra mađarski književnik Ádám Bodor nema namjeru upozoriti na provjerljive povijesne činjenice, nego prikazati subjektivan doživljaj proživljenog i izreći kritički stav prema toj prošlosti. Sam tekst moguće je čitati kao performativ kojemu je cilj pokušati spriječiti ponovno događanje sličnoga.

U disertaciji „ Ime i pitanje identiteta u književnoj teoriji“ pokušava se rasvijetliti veza između pojmova imena i identiteta te pozicionirati taj suodnos u djelokrug suvremene književne teorije. Oslanjajući se na antiesencijalističku koncepciju koja identitet poima u smislu privremene stabilizacije značenja, neprekidne izgradnje i prevladavanja koje se obavlja kroz interakciju s drugima, polazište ove rasprave nalazi se u procesu poznatom pod nazivom „ obrat k jeziku“ , a kojim jezik postaje povlašten medij za stvaranje i prijenos značenja pa i uspostave identiteta. Najočitiji jezični modus odvijanja procesa tvorbe identiteta postiže se kroz davanje i korištenje imena. Koncepciju jezika kao djelovanja razvili su, neovisno jedan o drugom, L. Wittgenstein i J. L. Austin, a nastojanjima J. Derridaa otvoren je put za tumačenjem govornog čina kao sredstva tvorbe subjekta i identiteta te ukazano na etičko-politička pitanja koja se pritom javljaju. Pitanje interakcije pragmatizma i dekonstrukcije, tj. posebice Wittgensteinovih i Derridaovih filozofskih teza, ispostavilo se stoga nužnim za plodonosan tijek rasprave, pri čemu su uočene brojne zajedničke točke u pristupima ta dva filozofa, na primjer, osporavanje teza metafizičke filozofije, nerepezentacijski karakter jezika, kontekstualna priroda značenja i druge. Wittgensteinovi stavovi, razvijeni u njegovoj „ drugoj“ filozofskoj fazi, o jezično-filozofskim problemima općenito ali i koncepciji imena i imenovanja - koje uvodi kroz kategoriju jezične igre bez čvrstih pravila, a imena vidi samo kao privremene stabilizacije značenja - pokazali su se kao temelj, deklariran ili ne, brojnih suvremenih književnoteorijskih pristupa: dekonstrukcije (Derrida), psihoanalitičke teorije (Lacan, Žižek), rodne teorije (Butler) i političke teorije (Laclau, Mouffe). U radu se pokazuje kako je svaka od navedenih teorija na specifičan način razradila problem suodnosa imena i identiteta. Nakon uočavanja zajedničkih točaka u svim navedenim pristupima, zaključuje se da je svaki identitet diskurzivan konstrukt, budući oblikovan kroz nestabilan jezik koji ne odslikava esencijalna ili čvrsta stanja subjekta. To znači da su subjekti fragmentirani i zauzimaju pluralne subjektne pozicije ; no, kulturalni identitet (klasni, rasni, rodni, politički, etnički… ) može biti privremeno stabiliziran „ prošivnim bodom“ . Proces koji omogućuje to privremeno učvršćivanje značenja povezan je s odnosima moći i kulturalne politike. Moć nije stabilna ili statična jer se stalno iznova tvori na različitim razinama svakodnevice, ali ona je produktivna za tvorbu subjekta. Sama „ moć imenovanja“ , stvaranje subjekata ili njihovo isključivanje iz zajednice, pripada političkom polju, a nedostatak djelatne moći uzrokuje „ bezimenost“ subjekta. Imena u društvu funkcioniraju u onoj mjeri u kojoj funkcioniraju u jezičnim igrama: u njima ona djeluju kao već utemeljena, iako su kroz čin imenovanja ujedno neodlučivo opisana i proizvedena. Samo imenovanje predstavlja dio procesa prihvaćanja pojedinca u neku kulturnu, religijsku ili drugu zajednicu, ali također može predstavljati i dio procesa isključenja iz zajednice. Imenom se pojedinac ne može opisati ; ime je „ prazni označitelj“ lišen veze s ikakvim preciznim sadržajem, ali je ime važno jer njime subjekt biva konstituiran i ovjeren u pripadajućoj društvenoj zajednici.

Tekst koristi Derridaove "Smrti Rolanda Barthesa" kao početnu točku u razmatranju odnosa fotografskog znaka, jezičnog znaka i referenta. Barthesova Svijetla komora bavi se punctumom kao nekodiranim "onostranim" fotografije ; njegov ga otpor analizi i ambivalentan odnos prema strukturi znaka povezuje s Derridaovim tekstovima o sablastima i aporijama tugovanja. Barthesova se "Tekstualna analiza jedne Poeove pripovijesti", s druge strane, bavi performativom "ja sam mrtav" koji iskušava granice teorije govornog čina, naglašavajući njezinu ovisnost o fenomenološkoj predodžbi samoprisutnosti. Derridaova polemika s Austinom ("Potpis događaj kontekst"), kao i Glas i fenomen, studija Husserlova logocentrizma, suglasne su s Barthesovom tvrdnjom da se životu ne suprotstavlja smrt, nego jezik: znak mora biti čitljiv i izvan empirijski odredivog konteksta, a performativ, potpis i ime nužno ostaju znaci odsutnosti.

Kritičko čitanje koncepcije lingvističke ozljede u djelu "Excitable Speech" J. Butler.

"Kasandra" Christe Wolf pripada proznim nadopunama antičke mitske građe koja se ostvaruje postupcima revizionističkoga preispisivanja. Književno uobličenim izjednačenjem uspostavlja se odnos između glasa mitske proročice Kasandre te njezinoga pripovijedanjem oživljenoga glasa koji govornim (samo)činjenjem nekoć ušutkanog subjekta ima ulogu uspostavljanja odmaka od stare, tradicijom posvećene priče. Istodobna prisutnost tih glasova omogućuje povezivanje arhaičnoga doba i suvremenosti pa Kasandrina proročanstva postaju iskazi o relativnosti ideje o progresivnom hodu čovječanstva, tj. izraz osude “muški” diktiranog društvenog uređenja. Karakterističnosti tzv. “ženskog pisma” u Kasandri se pojačavaju uokviravanjem u žanr historiografske metafikcije pa time nekanonsko čitanje mita, književnosti i povijesti iz ženske perspektive omogućuje uvjerljivu kritiku društva utemeljenoga na totalitarizmu, nadzoru, nasilju, ropstvu i strahu.

Etos označava način opažanja i međudjelovanja sa svijetom, a pomoću hexisa (tjelesnog pamćenja i pozicioniranja u društvenom svijetu) oblikuje ono što je Pierre Bourdieu nazvao habitusom, »sistemom trajnih i promjenjivih dispozicija«. Teorija habitusa je, postavljajući se između poosobljeng i tjelesnog hexisa i objektivnih društvenih struktura, percipirana kao deterministička i time izložena različitim kritikama. Među ostalim, teoretičarka JudithButler zamašno poglavlje jedne od svojih zadnjih knjiga posvećuje kritičkoj prilagodbi Bourdieuovih analiza jezika. Pojam ‘habitusa’, kako ga misli Bourideu, iznova postavlja probleme odnosa između potpunog strukturalističkog determinizma (gdje je predmet podređen pravilima) i egzistencijalističke slobode bez ograničenja, ne uspijevajući se bez ostatka oteti tim oprekama, štoviše, naginjući prema određenom obliku determinizma. Djelovanje aktera (agensa) zapravo je, u kasnijoj elaboraciji, određeno determinizmima, koji među njima odmjeravaju društveni svijet i koji upisuju svoj odraz u temeljne dispozicije njihova habitusa. Ovaj pojam-posrednik kao princip djelovanja aktera, jednako kao i drugi nosivi elementi ili temeljni pojmovi Bourdieuove teorije (polje/područje, kao prostor društvenog nadmetanja, simboličko nasilje kao osnovni mehanizam nametanja dominacije) nadišli su okvire sociologije, postavši integralnim dijelom kulturalnih studija i književne teorije. Bourdieu je pojam habitusa, kako se pokazuje u članku, vremenom modificirao, otvarajući ga prostoru novih mogućih interpretacija., L’ethos désigne la manière de percevoir le monde et d’ y agir. Avec l’hexis (mémoire corporelle et posture dans le monde social) il forme ce que Pierre Bourdieu a défini comme habitus, « système de dispositions durables et transposable ». La théorie de l’habitus, se situant à la jonction entre hexis personnalisé et corporel et les structures sociales objectives, était, pour son déterminisme, exposée aux critiques différentes (la philosophe Judith Butler, vient par exemple de consacrer un long chapitre de son dernier livre à une réappropriation critique des analyses bourdieusiennes sur le langage). On a pu reprocher au concept d’ habitus de poser à nouveau les problèmes qu’ il entendait résoudre: entre le déterminisme absolu des structuralistes (où le sujet est soumis à des règles) et la liberté sans limite des existentialistes, mais ce concept, pensé par Bourdieu pour dépasser cette opposition, n’ y parvient sans doute qu’ incompletement, penchant vers une certaine forme de déterminisme. L’ action des acteurs est, en effet, en dernière analyse, le produit des déterminismes que fait peser sur eux le monde social et qui trouvent leur reflet dans les dispositions constitutives de leur habitus. Cette notion médiatrice d’ habitus comme principe d’ action des acteurs qui, comme d’ autre éléments clefs de la théorie ou concepts recteurs de Bourdieu (champ comme espace de compétition social fondamental et violence symbolique comme mécanisme premier d’ imposition des rapports de domination) dépasse, cependant, le cadre de la sociologie et devient partie intégrale des études culturelles et de la théorie littéraire. La notion d’habitus Bourdieu avait, au cours du temps, alors, modifié, en ouvrant l’ espace pour accueillir d’autres, nouvelles interprétations.

Rad prikazuje prerastanje pojma performativa, nastalog u teorijskom diskurzu J. L. Austina, prema trenutno središnjem pitanju postmoderne teorije pripovijedanja: pitanju etičko-političkih učinaka. Za razliku od konstativa koji opisuju stanje stvari i istiniti su ili lažni, performativi su iskazi koji u zbilji izvode radnju na koju referiraju. Nakon uvida da se i bez eksplicitnog performativnog iskaza postižu određeni učinci, Austin proširuje pojam performativa na cijelo polje jezika. Govorni čin postaje samostalna tvorevina, a performativnoj koncepciji pridružena je moć. Austinova koncepcija ubrzo je naišla na kritiku (Benveniste, Strawson), ali i razvoj u akademskim okvirima (Searle). Kulminacija je uslijedila kroz polemiku između Searlea i Derridaa, odnosno kroz Derridaovu koncepciju performativa razvijenu u smjeru istraživanja odgovornosti, etičkih i političkih dimenzija u književnosti. U radu se zatim prikazuju teoretičarske reakcije na polemiku, odnosno usustavljivanja teorijskog diskurza na osnovi dotadašnjih koncepcija performativa ili u opreci prema njima: J. Culler (sažima tijek i rezultate Searleove i Derridaove polemike) ; M. Frank (kroz čitanje polemike upućuje na hermeneutiku individualnosti kao jedinu mogućnost za aporiju hermeneutike), G. Spivak (upozorava na etičko-politički obrat u Derridovom diskurzu, to jest čita Derridaa « prema politici» ), P. de Man (kroz performativnu dimenziju jezika raspravlja o granicama znanosti), M. L. Pratt (pokušava razviti unificiranu teoriju diskurza koja bi omogućila govor o književnosti istim pojmovima kao i o drugim jezičnim problemima), S. Fish (upozorava na nedostatke primjene teorije govornih činova u književnosti), S. Felman (o mogućnosti izjalovljenja imanentnoj samoj performativnoj strukturi - o skandalu performativa), J. H. Miller (književnost promatra kao način djelovanja riječima), P. Bourdieu (sa sociološkog aspekta upozorava da jezične razmjene predstavljaju i odnose simboličke moći), J. Butler (postavlja pitanje o stvaranju identiteta i subjekta govoreći pritom o performativnosti roda). Drugi dio rada raspravlja o učincima koje je premještanje naglaska s konstativne na performativnu koncepciju jezika ostavilo na području naratologije i postmoderne teorije pripovijedanja. Razmatraju se pitanja tvorbe identiteta i priroda subjekta. Upozorava se na reciprocitet između književne teorije, fikcije i povijesti, točnije, na žanrove metafikcije i historiografske metafikcije (L. Hutcheon), uspostavu etičke kritike na Lévinasovoj filozofiji te na političko-etički procijep unutra pripovjednih tekstova samih (A. Gibson, T.Keenan). Posljednje poglavlje tiče se političnosti suvremene teorije na Derridaovom primjeru. Zaključno, performativni obrat teorije pripovijedanja, kojim se prikazivačka (konstativna) dimenzija jezika dokida u ime bilo izričitog ili prešutnog uspostavljanja odnosa moći, odnosno kojim književnost dobiva moć porobljavanja, podčinjavanja, ne može se izvesti u potpunosti uspješno. Njega onemogućava etičko načelo odgovornosti. Subjekt je u srednjem, trajno neodlučivom položaju između moći i otpora ; kao i pripovjedni tekst i teorija koji se u tumačenju performativno-konstativnog odnosa, razumijevaju kao iskustvo rizika, šanse, neodlučivosti.

Jones's 1975 neo-slave novel seems to be specific in the ways it uses and departs from generic expectations. Its strategy is, on one hand, to recuperate the black female body as a site of enunciative authority, and, on the other, to demonstrate how narrative performance based on the body can become entangled with the commodification of the body for the purposes of representing history. Jones attempts to show how performative speech-acts, such as narration, oral forms, the blues may present a new, and potentially more empowering, strategy for the speaking subject who is struggling to emerge through language. This aspect of the speech-act theory then can be seen as a segment of a wider phenomenon of performativity as it engages the production of historical discourse through the performance of witnessing, whereby the body and language are brought to work together.

Knjiga prikazuje prerastanje pojma performativa, nastalog u teorijskom diskurzu J. L. Austina, prema trenutno središnjem pitanju postmoderne teorije pripovijedanja: pitanju etičko-političkih učinaka. Za razliku od konstativa koji opisuju stanje stvari i istiniti su ili lažni, performativi su iskazi koji u zbilji izvode radnju na koju referiraju. Nakon uvida da se i bez eksplicitnog performativnog iskaza postižu određeni učinci, Austin proširuje pojam performativa na cijelo polje jezika. Govorni čin postaje samostalna tvorevina, a performativnoj koncepciji pridružena je moć. Austinova koncepcija ubrzo je naišla na kritiku (Benveniste, Strawson), ali i razvoj u akademskim okvirima (Searle). Kulminacija je uslijedila kroz polemiku između Searlea i Derridaa, odnosno kroz Derridaovu koncepciju performativa razvijenu u smjeru istraživanja odgovornosti, etičkih i političkih dimenzija u književnosti. U radu se zatim prikazuju teoretičarske reakcije na polemiku, odnosno usustavljivanja teorijskog diskurza na osnovi dotadašnjih koncepcija performativa ili u opreci prema njima: J. Culler (sažima tijek i rezultate Searleove i Derridaove polemike) ; M. Frank (kroz čitanje polemike upućuje na hermeneutiku individualnosti kao jedinu mogućnost za aporiju hermeneutike), G. Spivak (upozorava na etičko-politički obrat u Derridovom diskurzu, to jest čita Derridaa « prema politici» ), P. de Man (kroz performativnu dimenziju jezika raspravlja o granicama znanosti), M. L. Pratt (pokušava razviti unificiranu teoriju diskurza koja bi omogućila govor o književnosti istim pojmovima kao i o drugim jezičnim problemima), S. Fish (upozorava na nedostatke primjene teorije govornih činova u književnosti), S. Felman (o mogućnosti izjalovljenja imanentnoj samoj performativnoj strukturi - o skandalu performativa), J. H. Miller (književnost promatra kao način djelovanja riječima), P. Bourdieu (sa sociološkog aspekta upozorava da jezične razmjene predstavljaju i odnose simboličke moći), J. Butler (postavlja pitanje o stvaranju identiteta i subjekta govoreći pritom o performativnosti roda). Drugi dio rada raspravlja o učincima koje je premještanje naglaska s konstativne na performativnu koncepciju jezika ostavilo na području naratologije i postmoderne teorije pripovijedanja. Razmatraju se pitanja tvorbe identiteta i priroda subjekta. Upozorava se na reciprocitet između književne teorije, fikcije i povijesti, točnije, na žanrove metafikcije i historiografske metafikcije (L. Hutcheon), uspostavu etičke kritike na Lévinasovoj filozofiji te na političko-etički procijep unutra pripovjednih tekstova samih (A. Gibson, T.Keenan). Posljednje poglavlje tiče se političnosti suvremene teorije na Derridaovom primjeru. Zaključno, performativni obrat teorije pripovijedanja, kojim se prikazivačka (konstativna) dimenzija jezika dokida u ime bilo izričitog ili prešutnog uspostavljanja odnosa moći, odnosno kojim književnost dobiva moć porobljavanja, podčinjavanja, ne može se izvesti u potpunosti uspješno. Njega onemogućava etičko načelo odgovornosti. Subjekt je u srednjem, trajno neodlučivom položaju između moći i otpora ; kao i pripovjedni tekst i teorija koji se u tumačenju performativno-konstativnog odnosa, razumijevaju kao iskustvo rizika, šanse, neodlučivosti.

Postavkom o djelatnoj snazi pisama koja se pojavljuju u drami ovim se radom, u obzoru Austinove koncepcije jezika, pokušava Bez trećega pročitati kao dramu performativa i sukobljenih književnih koncepcija realizma i modernizma. Pisma se dakle čitaju kao performativni iskazi koji imaju različite učinke na tijek dramske radnje i na odnos među likovima. Sukob protagonista zapravo izvire iz suprotstavljenih shvaćanja jezičnog prikazivanja. Markov svjetonazor, u tom smislu, utjelovljuje realističku paradigmu jer prema njemu pismo kao i bilo koji drugi tekst ima mogućnost vjernog oponašanja zbilje. S druge strane Gigin lik simbolizira modernističku paradigmu ukazujući na činjenicu da ne postoji iskaz koji u cijelosti može prikazati reflektiranu stvarnost.

The book focuses on the encounters of literature and visuality in Victorian culture, with a special emphasis on the Pre-Raphaelite Brotherhood and its recent critical uses and revisions. It aims to investigate the ways in which the Pre-Raphaelite procedures have retained their functionality in the sphere of culture.

Knjiga obuhvaća 8 eseja posvećenih dramskom, novelističkom i esejističkom radu Ranka Marinkovića: 1. Marinkovićeva Glorija i Andaluzijski šal Else Morante ; 2. Intertekstualno gibanje kipa: Marinkovićeva Glorija i europski uzori anamorfičkih dovjnika ; 3."Inače lažeš": Pirandello u Marinkovićevoj Pustinji ; 4. Interpretacija i pod-interpretacija: citatni performativ u Pustinji ; 5. Pirandello u Marinkovićevoj esejističkoj i pripovjednoj prozi ; 6. Lajev kompleks: paradoks politike anagnorize u Marinkovićevu Anđelu ; 7. Volja za ilokuciju: prijestup granica anagnorize ; 8. Pismo istome: Fort-da izvedba marijanskog mita u Gloriji. Knjiga se usredotočuje na pomno čitanje metapoetičkih dimenzija Marinkovićevih tekstova, kojima pristupa sa stajališta dekonstrukcijske semiotike teksta, teorije govornog čina, intertekstualnosti i psihoanalitičke antropologije.

Slijedeći talijanske lingviste D. Parisija i F. Antinuccija (1977.), autor definira kao performativ sve ono čime govornik/pisac izražava svoj stav, namjeru itd., ili objašnjava, komentira vlastiti iskaz, pa na temelju toga uvodi i kategoriju performativnih zavisnih rečenica, tj. onih koje nisu uvrštene u površinski prisutnu nego u dubinsku, performativnu glavnu rečenicu. Korpus su tekstovi (u rasponu 1965.-1988.) povjesničarke umjetnosti i književnice Željke Čorak, u kojima je zastupljeno više vrsta takvih zavisnih rečenica.

Engleska spisateljica Jane Austen(1775-1817) poznata je i kao "prozni Shakespeare". To signalizira dvije izuzetno važne stvari vezane za njezin opus: prvo, da se radi o kanonskome autoru britanske književne tradicije, i drugo, da je kanonizacija uslijedila kao priznanje autoričinom diskurzivnom virtuozitetu. Cilj moga izlaganja analiza je kon-figuracije diskursa Jane Austen u njezinom romanu Ponos i predrasude. Budući da se priča romana temelji na seriji komunikacijskih problema i prepreka, nesporazuma i krivih interpretacija likovi funkcioniraju prije svega kao figure vlastitoga diskursa, koje do željenoga cilja mogu stići samo sudjelovanjem u složenim retoričkim igrama moći. Roman se ukazuje kao parabola za složenost odnosa unutar svake interpretacijske situacije.

This article analyses a construction of figure of žrec in the introductory canto of historical epic Ljutovid written by Croatian romantic writer Ivan Dežman. Žrec is a religious-magical figure which comprises functions of priest, prophet and magician. By applying reviewed readings of Austin’s speech acts theory, the article focuses on the performative dimension of žrec’s prophetic utterances, different types of prophetic speech and their effects of national integration.