Search

U članku se analiziraju argumenti koji se navode kad se tvrdi da su od 1990-ih godina nastali novi jezici - srpski, hrvatski, bosanski i crnogorski. Ti argumenti su: narod, ustav, nemogućnost da se pruži lingvistički odgovor, negiranje da je međusobna razumljivost (socio)lingvistički kriterij, Ausbau-jezici, skandinavski jezici, sociolingvistika, razlikovni rječnici, naslovi kodificirajućih knjiga, različita imena jezika, tvrdnja da ime "srpskohrvatski" označava samo dijasistem ili jezik kao sistem a ne standardni jezik. U zaključku se utvrđuje da se danas kao i prije radi o tipičnom policentričnom standardnom jeziku i da je zato ustaljeni glotonim lingvistički opravdan.

Povodom jednog teksta koji je objavio Dalibor Brozović, u ovome članku se pokazuje neprikladnost naziva "srednjojužnoslavenski" i "standardni novoštokavski" koje taj autor nudi u novije vrijeme. Na osnovi paralela s njemačkim i engleskim jezikom izvodi se zaključak da hrvatska, srpska, bosanska i crnogorska jezična situacija predstavlja tipičan primjer policentričnog standardnog jezika s nekoliko nacionalnih varijanata, i da je oznaka "srpskohrvatski jezik" lingvistički utemeljena. Te spoznaje, doduše, nisu nove: hrvatski jezikoslovci zastupali su ih već 1960-ih godina, kako se vidi iz članaka koje je u ono vrijeme objavio npr. Dalibor Brozović, a koji se citiraju ovdje u članku. Navode se i citati istog autora koji poriču tezu o jezičnom unitarizmu. U članku se govori i o današnjem preskriptivizmu kroatista, te o lektorskim zahvatima u jezik koji imaju razmjere jezične cenzure.

Prikaz govori o knjizi koja opisuje kako nacionalizam pravi pogrešan pogled na jezik. Kao prvo, pod utjecajem nacionalizma misli se da se jezik mora podudarati s nacijom premda je očito da to nije točno: jedna nacija može se služiti većim brojem jezika (npr. švicarska, kanadska) i jedan jezik može služiti većem broju nacija (npr. engleski, španjolski, njemački). Kao drugo, pod utjecajem nacionalizma jezikoslovci na južnoslavenskim prostorima ne primjenjuju lingvističke kriterije za utvrđivanje da li se radi o jednom ili o nekoliko standardnih jezika. Autor knjige, Ranko Bugarski, povlači paralele između domaće jezične situacije i engleskog jezika, pokazujući da je u oba slučaja riječ o policentričnim standardnim jezicima. U knjizi se opisuje i "govor mržnje", zajedno s ulogom medija u njegovom širenju.

U ovome članku pruža se kritička analiza tekstova koje su objavili Leopold Auburger i Vinko Grubišić. Govori se o policentričnom jeziku, daje se njegova definicija i navodi se kao primjer njemački jezik sa svojim nacionalnim varijantama. Pokazuje se da su varijante standardne i da ih nije moguće poistovjetiti s pojmom "dijalekt". Upućivanjem na izmjenu ustava u Bosni i Hercegovini ilustrira se kako političke odluke i zakonske odredbe ne mogu imati odlučujuću ulogu za lingvistiku. Tematizira se uzajamna razumljivost kao lingvistički kriterij, govori se o nazivu jezika, o neznanstvenosti inzistiranja na jezičnoj čistoći, i o kontroverznosti tvrdnje o jezičnom unitarizmu. Govori se i o neznanstvenom pristupu povijesti kada se današnje nacionalne oznake prenose u davna stoljeća kao da su već onda postojale današnje nacije.

U članku se kritički analizira jedan tekst koji je napisao Mario Grčević. Objašnjava se zašto "povijesno uvjetovana samoprocjena nositelja jezika" ne može biti znanstveni kriterij i zašto se domaća jezična situacija ne može poistovjećivati sa situacijom kakva je između češkog i slovačkog ili bugarskog i makedonskog. Govori se o važnosti međusobne razumljivosti za određivanje da li se radi o jednom jeziku ili o nekoliko jezika. Objašnjava se zašto za domaću situaciju nije primjenjiv termin Ausbau-jezici. Detaljnije se govori o nazivu jezika.

Obrađena su sva ponovna izdanja tiskare Đurđa Crnojevića, koja je djelovala u 15. stoljeću na Cetinju.

U članku se razmatraju razlozi zašto inozemni lingvisti imaju drukčiji stav od domaćih kroatista o nazivu jezika i da li bi se moglo početi u Hrvatskoj tolerirati njihovo drugačije mišljenje. Navode se argumenti lingvista iz inozemstva koji polaze od striktno lingvističkih procjena zasnovanih na promatranju strukturnih obilježja jezika. Također se navodi njihovo zapažanje da se govornici iz Hrvatske, Srbije, Bosne i Crne Gore međusobno razumiju kad govore standardnim jezikom. Članak poziva domaće kroatiste da se uključe u diskusiju o ovoj temi, a kao što će se vidjeti iz sljedećih brojeva časopisa "Republika" i "Književna republika", tom pozivu su se odazvali brojni kroatisti.

U članku se opisuje na kakav odjek je naišla Deklaracija o zajedničkom jeziku. U vezi s tim pokazuje se da odbacivanje lingvističkih kriterija i izjednačavanje sociolingvistike s politikom, što zastupaju mnogi domaći lingvisti, nema znanstvenu utemeljenost.

U članku se opisuje nekoliko principijelnih dilema južnih slavista Evropske unije. Započinje se onom koja pogađa same temelje znanstvenog rada i profesije sveučilišnog nastavnika. To je dilema da li se držati osnovnih principa znanstvenog i nastavnog rada kao što su objektivnost, nepristranost, iznošenje činjenica i onda kada ti principi daju rezultat koji aktualna politika nerado gleda, ili odbaciti te principe zbog priklanjanja politici. Druga dilema o kojoj se govori u članku je da li nekritički preuzimati stavove južnoslavenskih filologa ili iznositi protuargumente. Budući da obje dileme posebno dolaze do izražaja kad se pristupa temi "nacija i jezik" i temi "nacija i kultura", nastavak članka bavi se tim pitanjima.