Search

Redaktura djela R.E. Brown, Biblija 101 pitanje [i] odgovor (Velika Gorica: Miob naklada, 1999). Američki bibličar R.E. Brown je jedan od najuvažnijih eksperata na svijetu za Novi zavjet. U knjizi odgovara na brojna (101) pitanja koja su mu postavljana na raznim biblijskim konferencijama. Pitanja (i odgovori) se kreću od uvodnih informacija o Bibliji do kristoloških i eklezioloških novozavjetnih postavki. Autor nastoji biti jednostavan, otvoren i jasan.

Američki bibličar R.E. Brown jedan je od najpoznatijih eksperata na svijetu za Novi zavjet. U ovoj knjizi odgovara na brojna (101) pitanja koja su mu postavljana na brojnim konferencijama. Pitanja (i odgovori) se kreću od uvodnih informacija o Bibliji do kristoloških i eklezioloških novozavjetnih postavki. Autor nastoji biti otvoren i veoma jasan.

Ropstvo, egzil Židova u Babilonu, 6. st. pr. Kr., trajanje oko 50 godina.

Prema Bibliji, umjesto u strahu i tjeskobi, ljudsko biće treba i može živjeti u skladu i povjerenju s Bogom i sa svim stvorenjem. Time biblijski „Ne boj se“ razotkriva svoj smisao: čovjek može egzistirati kao slobodno Božje dijete. U takvoj čovjekovoj samosvijesti, njegovu temeljnom, i utemeljenu, pozitivnom razumijevanju sebe, Boga i bližnjega, nema mjesta za tjeskobu i strah.

Upitno je da li postoji imalo teksta Novog zavjeta među spisima koji su otkriveni u 11 spilja uz nekadašnje esensko boravište u Kumranu. No i u eventualnoj potpunoj odsutnosti novozavjetnog teksta iz nalazištâ pored Mrtvog mora, proučavatelj Novog zavjeta ne može zaobilaziti Kumran. Ne samo da je židovstvo, iz kojeg je izniknuo Novi zavjet (i kršćanstvo), obasjano sasvim izbliza kumranskim otkrićem, nego istovremeno puno kumranskih zraka dotiče i sam Novi zavjet.

Od raznovrsnih siromaha u biblijskom svijetu, autor članka - ne samo zbog aktualnosti s našim prilikama - ističe došljake (prognanike), sirote i udovice. Na zemlji, koja je Božji dar svima (usp. Pnz 15, 7) i koja ostaje Gospodnja (usp. Lev 25, 23), Božja je volja da nitko ne bude siromah (usp. Pnz 15, 4). Sve dok se ta odredba pokazuje neprovedivom, u Zakonu stoji: "Zapovijedam ti: Širom otvaraj svoju ruku... svome siromahu" (Pnz 15, 11). Jahve, kao "otac" i "branitelj" (Ps 68, 6) siromaha, sâm se "diže" (Ps 76, 10) protiv tlačitelja. Siromasi postaju takoreći "Božji siromasi", `anawim. Taj pojam označava življenje u predanju Bogu, predanost njegovoj pravednosti. Biblijski ideal nije međutim siromaština, nego šalôm, materijalni i duhovni prosperitet. Isus otklanja i "varavo bogatstvo" (Mt 13, 22) i brani dostojanstvo siromaha. Iz njegova Govora na gori Matej i Luka iznose svaki po jedan vidik glede siromaha. Dok Matej (5, 3) uzdiže stav otvorenosti "siromaha" (`anawim) za kraljevstvo Božje (takvi imaju već riznicu Kraljevstva), dotle Luka (6, 20) ističe "Božju pobunu" u Isusu Kristu protiv bijede (usp. Ps 76, 10).

Glede siromaštva Biblija je jasna, navodi doslovno Božje riječi: "...(Neka) ne bude siromaha kod tebe" (Pnz 15, 4), to jest: Neka nitko na Gospodnjoj zemlji ne bude siromah. No, prema biblijskom tekstu, također se razabire kako će trebati puno vremena dok taj ideal postane stvarnošću. Stoga, s punim realizmom, sve dok se ta odredba pokazuje neprovedivom, u Svetom pismu stoji: "…zapovijedam ti: Širom otvaraj svoju ruku svome bratu, svome siromahu i potrebitu u zemlji svojoj" (Pnz 15, 11). Na tim se svetopisamskim riječima temelji Caritas.

Isusovi „Ja jesam“ u samostojnom obliku (Iv 8, 24.28.58 ; 13, 19) stvaraju pravu zagonetku u Ivanovu evanđelju. U potrazi za rješenjem njihove uloge i značenja "odlazimo" u dva područja koja čine Ivanov ambijent: 1) u Bibliju ; i 2) u judaizam i helenizam. Samostojni "Ja jesam" ne javlja se ni u helenističkom judaizmu niti u (kršćansko) gnostičkim i apokrifnim spisima, niti u poganskom helenizmu i orijentalnim religijama. što se tiče Biblije, u NZ-u, izvan Iv, susrećemo „Ja jesam“ još 14 puta, no samo oni u sinopticima imaju srodnost sa samostojnim „Ja jesam“ u „duhovnom evanđelju“, što eventualno upućuje na zajednički izvor. Glede SZ-a, Božje riječi u teofaniji Izl 3, 14 ne stoje, barem ne u izravnom smislu, u pozadini ivanovskog „Ja jesam“, budući da LXX, koja čini „most“ između NZ i TM, ima kao oblik Božjeg imena „ho on“ („bivstvujući“), a ne ego eimi „Ja jesam“). U Pnz i Iz javlja se međutim Jahvin izričaj „ani hu“ (LXX: „ego eimi“: Ja jesam) u TM i LXX (Pnz 32, 39 ; Iz 41, 4 ; 43, 10 ; 46, 4 ; 52, 6), a dva puta susrećemo i dulji oblik Božjeg predstavljanja „anoki 'anoki hu“ (Iz 43, 25 ; 51, 12), koji LXX prevodi riječima „ego eimi ego eimi“ („Ja sam Ja jesam“). Valja također imati na umu da se u 1. st. „ani hu“ liturgijski čuje u hramskim obredima na blagdan Sjenica i Pashe. Ivan, dakle, uranja svoj teološki kist u Pnz i Deuteroizaiju i time povlači snažan kristološki potez. Isključivi, jedino Jahvin način vlastite božanske objave svoga božanskog imena, uzima za portretiranje Krista čime sugerira i ispunjenje Gospodnje riječi: „Zato će narod moj poznati moje ime, i shvatit će, u onaj dan, da Ja jesam“ (Iz 52, 6 ; usp. Iv 17, 6). Jahvin monoteistički oblik božanske samoobjave postaje uzvišeni kristološki naslov u 4. evanđelju.

Izvješće o lađi s Isusovim učenicima na valovitome moru (8, 23-27) slika je novozavjetne zajednice prema Matejevu evanđelju. Učenici nisu sami u uzburkanoj situaciji, s njima je stalno uskrsli Isus. To je bitna poruka toga novozavjetnoga teksta. Uskrsli Isus nije samo Pantokrator (usp. 28, 18), on je posred svoje zajednice „do svršetka svijeta“ (28, 20). Uostalom, njegovo je ime „Emanuel–što znači S-nama-Bog“ (1, 23).

Evanđelist Marko izumitelj je literarne vrste „evanđelje“. S kronološkog gledišta, naime, njegovo je evanđelje najstarije. Ima jasan cilj u svom književnom i teološkom djelu: u prvom dijelu teksta (1, 14-8, 30), nakon uvodnog triptiha (1, 1- 13), čitatelj bi trebao doći do odgovora o Isusovu identitetu, a u nastavku piše (8, 31-16, 8) o naravi Isusova Mesijanstva. U pisanju svoga teksta, Marko se služi postojećim kristološkim izvješćima koji sežu do samoga povijesnoga Isusa. U tome smislu, taj tekst predstavlja ne samo „prvo“, nego i završno, „peto“ evanđelje.

Tekst je pisan u vremenu rata. Autor se, u hermeneutičkoj ulozi čitača knjige proroka Deuteroizaije, podsjeća da su se babilonski sužnjevi nalazili u situaciji kada su trebali nestati. Međutim, u tim vremenima nestajanja, oni su posta(ja)li kvalitetniji nego što su bili: Postali su narod Božje riječi. Božja riječ stvara iz ništavila.

Tekst je pisan u vremenu rata. Autor, u hermeneutičkoj ulozi čitača knjige proroka Daniela, otkriva: Moć i vladavina monstruma (danielovskih i suvremenih) mogu trajati samo ograničeno vrijeme. Vlast mora imati ljudsko obličje.

Tekst je pisan u vremenu rata. Autor, u hermeneutičkoj ulozi čitača knjige proroka Jeremije, koji je i sam bio prognanik, čita njegov tekst za aktualnu situaciju. Jeremijin je narod u stradanju pronašao svoj pravi identitet. Budući da je postao kvalitetniji nego što je bio prije nevolja, Bog ga smatra prikladnim da s njim sklopi „novi savez“, koji zapisuje, ne na kamene ploče, nego „u njihovo srce“ (Jr 31, 33).

Tekst je pisan u vremenu rata. Autor, u hermeneutičkoj ulozi čitača knjige proroka Ezekiela, koji živi i djeluje među babilonskim sužnjevima, čita njegov tekst za aktualnu situaciju. Prorok, zamjećujući preobrazbu u narodu, minucioznom vizijom (pogl. 40-48) oslikava ga obnovljena u obnovljenoj zemlji. U takvom, novom narodu, Bog će „prebivati zauvijek“ (Ez 43, 7). Njegov glavni grad, u svom imenu, odražavat će novu stvarnost naroda. Zvat će se „YHWH šammah“, tj. „Gospod je tu“ (Ez 48, 35).

Evanđelje po Luki, treće sinoptičko evanđelje, napisao je vrstan pisac i teolog Luka iz Antiohije s namjerom da obrazovanim poganima predstavi osobu i nauk Isusa Krista. Posebnu pozornost je posvetio socijalno zapostavljenima: ženama, ribarima, pastirima… Žena ima veoma važnu ulogu u povijesti spasenja. Isti je pisac autor Djela apostolskih, prve povijesti Crkve.

Recenzija i prikaz knjige: I. Golub, Prijatelj Božji, (Zagreb: Naprijed, 1990). Recenzent se u prosuđivanju ove knjige ravnao nekim postavkama suvremene hermeneutike (P. Recoeur) kao i poznatim tradicionalnim interpretacijskim dvostihom: „Littera gesta docet, quid credas allegoria, moralis quid agas, quid speras (tendas) anagogia“.

Opis stvaranja svijeta, kojim počinje Biblija (Post 1, 1-2, 4a), teče poput prikaza gradnje veličanstvena hrama u kojemu su sunce, mjesec i zvijezde obična svjetlila. Nastavak toga Stvoriteljeva posla povjeren je čovjeku, koji je na vrhu svega stvorenoga. Čovječjim stvaralačkim djelovanjem treba kaos nastaviti svoju preobrazbu u kozmos. Ljudski stav i angažman u svijetu nipošto ne smije teći u pravcu „de-creatio“, nego u smjeru stvaranja, „creatio“.

Le travail écrit (mémoire) est un’analyse exégétique d'un texte du Nouveau Testament (NT) qui décrit un baptême inhabituel (Ac 8, 26-40). Le baptisé, dans cette initiation, paraît-il, ne reçoit pas le don de l'Esprit Saint. Ac 8, 26-40, à savoir, fait une partie des Actes des Apôtres, livre du NT, qui a deux versions: le texte alexandrin et le texte occidental. Le texte occidental est plus élaboré et, souvent, plus ample et plus explicite du texte alexandrin. Ce fait a une grande importance pour l’aboutissement à la problématique dans le présent travail. En annexe de cette tâche écrite, pp. 77 et 78, l'auteur offre une synopse de deux versions textuelles de la narration dans Ac 8, 26-40.

Four verses of the Gospel of Mark (14:22-25) present a part of the description of the Jesus' last supper that actually was a Passovermeal. After analysis of these lines within the textual criticism, the author studies them in the context of the Mark's Gospel as a whole. Then, he comparisons them to the other last supper accounts in the NT. Finally, he studies them in the Jewish background of the first century. This short text, in fact, reveals the nature of the Jesus’ messiahship, and therefore, it is the key Gospel text concerning the messiahship of Jesus in the oldest gospel.

Zbornik radova prigodom 75. rođendana msgr. prof. dr. sc. Valentina Pozaića umirovljenog pomoćnog biskupa Zagrebačke nadbiskupije

U prvom dijelu ovog istraživanja o znamenjima u Četvrtom evanđelju, nakon kratkog povijesnog pregleda razumijevanja čuda, opisuju se različitosti između čudesa u sinoptičkim evanđeljima i čudesa u Ivanovu evanđelju. U drugom dijelu, pregledom Isusovih čuda koja su opisana u Ivanovu evanđelju (2,1-12; 4,43-54; 5,1-18; 6,1-15; 6,16-21; 9,1-41; 11,33-44), ukazano je na opravdanost njihova specifičnog naziva znamenja. U trećem dijelu rada, detaljnom egzegetskom analizom obuhvaćeno je svih sedam znamenja u Ivanovu evanđelju. Ishod toga istraživanja je da sva znamenja Ivanova evanđelja imaju istovjetnu svrhu, a to je objava Božje slave u Isusu. Ustvari, nakon objave Božje slave na Sinaju (Izl 24,16), Šatoru sastanka (Izl 40,35) i Hramu (1Kr 8,11), Božja nazočnost se definitivno objavljuje u Isusovoj osobi. To je Božja slava u Logosu koji se ušatorio (usp. Iv 1,14) među ljudima. Drugo svojstvo svih sedam ivanovskih znamenja je odgovor vjere u Isusa kod onih koji vide Isusova znamenja. Konačno, naznačena funkcija čudesa u Ivanovu evanđelju opravdava specifičnost njihovog naziva znamenjima, za razliku od čudesa u sinoptičkim evanđeljima koja su u funkciji svjedočenja dolaska Kraljevstva Božjeg. After a brief general outline about miracles, the first chapter of this study describes differences between the miracles in the Synoptic gospels and the miracles in the Gospel of John. In the second part of the research, it is stressed the explanation of a specific use of expression signs for miracles in the seven texts of the Gospel of John (2:1-12; 4:43-54; 5:1- 18; 6:1-15; 6:16-21; 9:1-41; 11:33-44). The third part of this study embraces a detailed exegetical analysis of all seven signs (miracles) in John`s gospel. The results of the research identify that the seven signs have a common purpose. It is the revelation of God`s glory in Jesus. More precisely, after the manifestation of God`s glory on Sinai (Ex 40:35), in the Tent of Meeting and the Temple (1Kings 8:11), God`s presence is definitely manifested in the person of Jesus Christ. It is the glory of God in the Logos that “made his dwelling among us“ (Jn 1:14). Another important characteristic of all seven signs in John is the faith as a response of those who witness the signs of Jesus. Finally, the function of “miracles” in the gospel of John justifies their specific designation as “signs”. In the Synoptic gospels, differently to John, the purpose of miracles is testimony of the arrival of the Kingdom of God.

Poglavlja: 1. Blaženstva. 2. Svjedočanstva vjernika. 3. Meditacija blaženstava. 4. Plodovi Duha Svetoga. Pogovor: Isusova blaženstva i prispodoba o Milosrdnom Ocu.