Search

Nacionalni identitet pojam je novoga doba te predstavlja subjektivni osjećaj pripadnosti naciji u kojoj smo rođeni uz osjećaj međusobne povezanosti sa drugim ljudima iz te nacije, bez obzira na objektivne razlike koje postoje među njenim pripadnicima. Ovaj rad analizira psihosocijalnu konstrukciju nacionalnog identiteta kroz temeljne teorije posvećene nacionalnom identitetu I onome od čega se on sastoji, ali I kroz opise provedenih istraživanja o snažnom utjecaju nacionalnog identiteta na mobilizaciju masa I poslušnost ljudi usmjerenu prema nacionalnim autoritetima. Cilj je prikazati od čega je nacionalni identitet konstruiran, koja je njegova psihološka pozadina I zašto navodi naizgled nepovezane ljude na osjećaj zajedništva I povezanosti, što često ima za posljedicu distinkciju u odnosu na “one druge”, ali je I uzrok brojnih antagonizama. U konačnici ostaje nam pitati se da li je nacionalni identitet neodvojivi dio našeg socijalnog identiteta ili je predmet manipulacije masama od strane vladajućih?, National identity is a concept of the new age and represents a subjective sense of belonging to the nation in which we were born with a sense of interconnectedness with other people from that nation, without objective reasons. This paper analyzes the psychosocial construction of national identity through basic theories dedicated to national identity and what it consisted of, but also through descriptions of research on the strong influence of national identity on mass mobilization and obedience of people directed towards national authorities. The aim is to show what national identity is constructed of, what its psychological background is and why it leads seemingly unrelated people to a sense of togetherness and connection, which often results in a distinction from "others", but is also the cause of many antagonisms. Ultimately, it remains to be asked whether national identity is an inseparable part of our social identity or is it the subject of manipulation of the masses by the rulers?

Pojam kraljevstva u političkoj teoriji je oduvijek bio predmetom različitih diskusija, interpetacija, promišljanja i radova. Kako bi se uključilo u uvijek aktivnu teoretsku raspravu, ovaj rad interpretira pojam kraljevstva u Prvoj knjizi o Samuelu, jednom od najplodnijih izvora promišljanja o politici i vladanju unutar Biblije. Koristeći se sintezom metodološkog pristupa Claudea Leforta i poliloškog načina čitanja, u radu se intepretira tekst Prve knjige o Samuelu i Ponovljenog zakona, koji se dodatno nadopunja osvrtom na rabinsku tradiciju tumačenja. Spajajući nalaze interpetacije i relevantne literature, u radu se pokazuje kako uspostava kraljevstva u Prvoj knjizi o Samuelu označava prvi trenutak proboja političkog u svijet dotada definiran isključivo religijskim. Kralj koji tim novim poretkom vlada ima zadaću osigurati svojim podanicima sigurnost i stabilnost, što iziskuje povremenu suspenziju Zakona, čime se nazire početak političkog promišljanja u židovskoj zajednici., The notion of kingdom in political theory has always been the subject of many different discussions, interpretations, reflections and works. In order to engage in the, always active, theoretical debate, this work interpretes the notion of kingdom in I Samuel, one of the most fruitful sources of reflection when thinking about politics and governance in the Bible. Using the synthesis of Claude Lefort's methodological approach and polylogue method of reading, texts of I Samuel and Book of Deuteronomy are interpreted, which is further complemented by a review of tradition of rabbinic commentary. By combining the results of interpretation with relevant literature, work concludes that the establishment of kingdom in I Samuel marks the first occasion of the breaking of the political into the world defined by religious. The king that rules in this new form of political order is tasked with ensuring safety and stability for his subjects, often by suspending the Law, which signals the beginning of political thinking in the Jewish community.

Ovaj rad bavi se, prvo, interpretacijom i sustavnom analizom središnjih djela o totalitarizmu u njegovu nacionalsocijalističkom obliku, djela Franza Neumanna i Hannah Arendt. Veliki teoretičari u totalitarizmu vide čudovište kaosa i radikalno Zlo koje je zadesilo Njemačku i sve ljude u njoj porobilo svojom okrutnosti i svemoći. Njihova se teorijska razmatranja zatim dovode u vezu s iskustvom njemačkog Židova, romanista i filologa Victora Klemperera koji iznosi svoj osobni doživljaj nacionalsocijalizma te bilježi specifičnosti koje primjećuje u nacističkom režimu. Živeći u okruženju nacionalsocijalizma, Klemperer upoznaje čitatelja sa svakodnevnim životom Židova u Trećem Reichu, konstantnim novim odredbama protiv Židova te najznačajnijim aspektima tog života. Prije svega, posebnim jezikom koji se udomaćio u Njemačkoj – jezikom Trećeg Reicha. Ovaj rad pokazuje sličnosti i razlike između Neumanna, Arendt i Klemperera te povezuje određene teorijske aspekte njihovih pogleda na totalitarizam. Analizom teorije i praktičnog iskustva stvara potpuniji uvid u snagu jednog totalitarnog režima koji je svojim djelovanjem ukinuo čovjekovu individualnost, osobnost, samo njegovo postojanje. Ovim radom pokazuje se značajna korespondencija između teorijskih djela o totalitarizmu i praktičnog iskustva njemačkog Židova, prepoznaju se određeni elementi zajednički trima autorima, bez obzira na njihova različita polazišta. Nacionalsocijalizam za njih je jedinstveni fenomen za kojega je čovjek tek stvar, samo materija, kojom se može vješto manipulirati., This master’s thesis first deals with the interpretation and systematic analysis of the most important works on totalitarianism in its National Socialist form - the works of Franz Neumann and Hannah Arendt. These political theorists considered totalitarianism a monster of chaos and a “radical Evil” which befell Germany and enslaved all people with its great power and cruelty. Furthermore, the paper connects theoretical considerations to the experience of a German Jew Victor Klemperer, Romanist and philologist, who described his personal experience of Nazism and gave detailed insight into everyday Jewish life in Nazi Germany, where anti-Jewish laws were constantly enforced. Klemperer also noticed that a particular language developed and became widely used in Nazi Germany - the language of the Third Reich. The paper also shows the similarities and differences between Neumann, Arendt and Klemperer. Certain theoretical aspects of their understanding of totalitarianism are presented. Moreover, by the analysis of theory and practical experience, it is given a complete insight into the power of a totalitarian regime which abolished human individuality and personality. It is demonstrated a considerable similarity between the theoretical works on totalitarianism and practical experience of the German Jew. Finally, this paper recognizes certain elements common to all three analysed authors, regardless of their different starting points. Namely, they all consider National Socialism a unique phenomenon, the one that perceives a man only as a thing appropriate for manipulation.

Ovaj rad bavi se, prvo, interpretacijom i sustavnom analizom središnjih djela o totalitarizmu u njegovu nacionalsocijalističkom obliku, djela Franza Neumanna i Hannah Arendt. Veliki teoretičari u totalitarizmu vide čudovište kaosa i radikalno Zlo koje je zadesilo Njemačku i sve ljude u njoj porobilo svojom okrutnosti i svemoći. Njihova se teorijska razmatranja zatim dovode u vezu s iskustvom njemačkog Židova, romanista i filologa Victora Klemperera koji iznosi svoj osobni doživljaj nacionalsocijalizma te bilježi specifičnosti koje primjećuje u nacističkom režimu. Živeći u okruženju nacionalsocijalizma, Klemperer upoznaje čitatelja sa svakodnevnim životom Židova u Trećem Reichu, konstantnim novim odredbama protiv Židova te najznačajnijim aspektima tog života. Prije svega, posebnim jezikom koji se udomaćio u Njemačkoj – jezikom Trećeg Reicha. Ovaj rad pokazuje sličnosti i razlike između Neumanna, Arendt i Klemperera te povezuje određene teorijske aspekte njihovih pogleda na totalitarizam. Analizom teorije i praktičnog iskustva stvara potpuniji uvid u snagu jednog totalitarnog režima koji je svojim djelovanjem ukinuo čovjekovu individualnost, osobnost, samo njegovo postojanje. Ovim radom pokazuje se značajna korespondencija između teorijskih djela o totalitarizmu i praktičnog iskustva njemačkog Židova, prepoznaju se određeni elementi zajednički trima autorima, bez obzira na njihova različita polazišta. Nacionalsocijalizam za njih je jedinstveni fenomen za kojega je čovjek tek stvar, samo materija, kojom se može vješto manipulirati. This master’s thesis first deals with the interpretation and systematic analysis of the most important works on totalitarianism in its National Socialist form - the works of Franz Neumann and Hannah Arendt. These political theorists considered totalitarianism a monster of chaos and a “radical Evil” which befell Germany and enslaved all people with its great power and cruelty. Furthermore, the paper connects theoretical considerations to the experience of a German Jew Victor Klemperer, Romanist and philologist, who described his personal experience of Nazism and gave detailed insight into everyday Jewish life in Nazi Germany, where anti-Jewish laws were constantly enforced. Klemperer also noticed that a particular language developed and became widely used in Nazi Germany - the language of the Third Reich. The paper also shows the similarities and differences between Neumann, Arendt and Klemperer. Certain theoretical aspects of their understanding of totalitarianism are presented. Moreover, by the analysis of theory and practical experience, it is given a complete insight into the power of a totalitarian regime which abolished human individuality and personality. It is demonstrated a considerable similarity between the theoretical works on totalitarianism and practical experience of the German Jew. Finally, this paper recognizes certain elements common to all three analysed authors, regardless of their different starting points. Namely, they all consider National Socialism a unique phenomenon, the one that perceives a man only as a thing appropriate for manipulation.

U radu se problematizira poimanje straha u Hobbesovom Levijatanu. Autor strah analizira na tri razine. Prvo se u sklopu Hobbesove antropologije identificiraju tri straha u pretpolitičkom stanju koji služe kao teorijska potka rada: (1) Prvi strah koji se identificira je strah od nepoznatog određen kao sveprisutni strah koji proizlazi iz čovjekove znatiželje i činjenice pukog postojanja; (2) Drugi strah se pronalazi u Hobbesovom poimanju religije i to je strah od nevidljivih sila određen kao važan dio poganske religije i koji se pritom jasno razlikuje od kršćanskog straha od Boga; (3) Strah od (nasilne) smrti je treći strah koji se identificira i za kojeg se tvrdi da je ključna strast u Hobbesovom određenju prirodnog stanja, ali i važan dio njegove kako njegove antropologije tako i političke filozofije. Zatim se problematizira odnos straha i države. Država se na Hobbesovom tragu određuje kao zajednička sila prema kojoj ljudi imaju bojazan. Tvrdi se da Država nastaje putem predodžbe, odnosno, da Hobbes u strahu od nevidljivih sila vidi način za njenu uspostavu. Usprkos tome, tvrdi se da poganska demonologija nije dostatna za njeno stvaranje već je potrebno pravno objašnjenje. Ipak, motivacija se za njenu uspostavu pronalazi u odrješenju ljudi kako straha od nepoznatog tako i straha od (nasilne) smrt. Pritom se tvrdi da ti strahovi ne iščezavaju nastankom Države već ih suveren prihvaća u svoje ruke te on postaje njihov izvor. Konačno, to dovodi do treće razine u analizi straha i ona je vezana uz praktično korištenje straha od strane suverena. Sugerira se da je vladanje putem puke sile nešto što Hobbes odbacuje te se detaljnije ispituju mogućnosti političkog obrazovanja podanika. Ipak, ne pronalazi se izlaz iz vladanja putem pukog mača i zaključuje se da je Hobbes pokornost zakonima zasnovao na strahu od kazne, točnije, zastrašivanju. Zaključno se ispituje strah od Boga i građanska religija. Tvrdi se da je Hobbesova namjera u judaizaciji kršćanstva, odnosno, reinterpretaciji kršćanstva po uzoru na Stari Zavjet iz čega proizlazi da jedino suveren ima pravo odlučivanja o svjetovnim pitanjima. Nadalje, obrađuje se Hobbesova negacija pakla koja umanjuje strah od Boga te u isto vrijeme naglašava strah od ovosvjetovne kazne te se pritom pokazuje da postoji sklad između poštovanja zakona i zahtjeva kršćanskog Boga. Ipak, naglašavanjem postojanja vječnog života sugerira se da Hobbes ukazuje na drugačiju, „pozitivniju“ motivaciju za pokornost suverenu od straha te se to pitanje ostavlja otvorenim., This work discusses the concept of fear in Hobbes's Leviathan. Author analyzes fear on three levels. First, within Hobbes anthropology, he identify three fears in pre-political state that serve as the theoretical framework of work: (1) First fear identified is the fear of unknown defined as omnipresent fear that arises from man's curiosity and the fact of his mere existence; (2) Second fear is found in Hobbes's understanding of religion and this is the fear of powers invisible that is defined as an important part of pagan religion which is clearly distinguished from the Christian fear of God; (3) The fear of (violent) death is the third fear identified and for which is claimed to be a key passions in Hobbes's designation of the state of nature and at the same time an important part of his anthropology and political philosophy. After that, relation between fear and State is problematized. The State is, according to Hobbes, defined as a common force from which people are afraid. It is claimed that State is formed through imagination, i.e., in fear of powers invisible Hobbes sees means for its establishment. Despite this, it is claimed that pagan demonology is not sufficient for its creation and that legal explanation is needed. Nevertheless, the motivation for its creation is found in the liberation of man from the fear of the unknown and the fear of (violent) death. It is claimed that these fears do not disappear after the creation of State, but the sovereign wield them in his hands and becomes their source. Finally, that leads to third level of analysis of fear that is related to the practical use of fear by the sovereign. It is suggested that rule based solely on bare force is something that Hobbes dismiss and because of that, the possibilities of political education of the subjects are examined more in detail. However, the path out of the rule based solely on the bare sword is not found and it is concluded that Hobbes's idea of obedience to the laws is based on the fear of the punishment, more precisely, intimidation. Concludingly, the fear of God and civil religion is being examined. It is argued that Hobbes's intention is Judaization of Christianity, that is, reinterpretation of Christianity on the model of Old Testament from which proceeds that only the sovereign has the right to decide on secular issues. Furthermore, Hobbes's negation of hell is examined which in the end reduces the fear of God and at the same time it stresses the fear of the punishment and harmony between obeying the law and the requirement of the Christian God. However, emphasizing the existence of eternal life suggests that Hobbes points to a different and more ''positive'' motivation than fear for submission to the sovereign and that issue is left open.

Ovim radom autor nastoji ukazati kako je sukob između istine, kao filozofskog imperativa, i politike, ključ razumijevanja totalitarizma. Polazeći od teorija totalitarizma Hannah Arendt i Claudea Leforta, kao dvije suprotne, ali komplementarne analize, naglasak je na potrebi redefiniranja pojma političkog, koji se nameće kao jedino oružje u borbi protiv totalitarnih izazova. Oslanjajući se na rad Margaret Canovan i Zorana Kurelića, autor nastoji kritički preispitati teoriju totalitarizma Hannah Arendt, s naglaskom na njezinu kritiku zapadne političke tradicije. Ta kritika počiva na na jasnom razlikovanju triju ljudskih aktivnosti: rada, proizvođenja i djelovanja. Preko kritike marksizma Arendt ukazuje na nepolitički karakter rada i proizvođenja, što u središte njenog filozofskog opusa stavlja djelovanje. Shvaćajući djelovanje kao sposobnost započinjanja nečeg novog u svijetu pluralnih ljudi, Arendt vidi mogućnost za ozbiljenje ljudske slobode. Totalitarizam je tako, iz njezine perspektive, originalan i antipolitički projekt usmjeren upravo na uništavanje čovjekove sposobnosti djelovanja. Claude Lefort totalitarizam vidi kao antidemokratski projekt. Polazeći od Lefortove metodologije prikazane putem interpretacije Machiavellija, neodređenost djela, na koju Lefort ukazuje, nužno upućuje na nedeterminiranost demokratskog društva. Totalitarizam smjera upravo ukinuću nedeterminiranosti društva, ukidajući njegovu transcendentalnost pomoću fantazme Jednog-naroda čiji je konačni cilj ponovna uspostava izvjesnosti. Totalitarizam se tako javlja kao sušta suprotnost demokraciji. Izvor totalitarizma pritom ne leži u ideologiji, već u ukidanju indeterminiranosti koju demokracija, putem priznavanja postojanja sukoba u društvu, održava. U zaključnom dijelu autor se bavi razlikama i sličnostima između dvije opisane teorije totalitarizma. Iako Hannah Arendt i Claude Lefort totalitarizam vide kao antipolitički projekt, utemeljen na mržnji prema demokraciji, Arendt odbija pluralnost, na kojoj inzistira, razmotriti u kontekstu demokracije. Stoga Lefortovu analizu totalitarizma autor prikazuje kao svojevrsnu nadgradnju Arendtine intepretacije u čijem je središtu demokracija. Shvativši totalitarizam kao antidemokratski projekt, omogućava se uspostava prostora ponovnog propitivanja demokracije, kao najrasprostranjenijeg političkog poretka u 21. stoljeću., In this paper the author indicates that the key to understanding totalitarianism lies in the conflict between the truth, as a philosophical imperative, and politics. Starting from the theories of totalitarianism by Hannah Arendt and Claude Lefort, as the two diametrical but complementaryanalyses, the emphasis lies in the need to redefine the term political, which imposes itself as the only weapon in the fight against totalitarian challenges. The author, while relying on the works of Margaret Canovan and Zoran Kurelić, intends to critically evaluate the theory of totalitarianism by Hannah Arendt while emphasizing her critique of western political tradition. That critic is based on clear differentiation of three human activities: work, labor and action. Through the critic of Marxism, Arendt indicates the non-political character of work and labor, emphasizing the action as the center of her philosophical opus. Perceiving the action as an ability to start something new in the world of plural men, Arendt sees the possibility of the realization of human. From her perspective, totalitarianism is an original and anti-political project freedom directed to destruction of human ability to take action. Claude Lefort perceives the totalitarianism as an antidemocratic project. Beginning with the Lefort methodology shown through the interpretation of Machiavelli, the indeterminacy of the work itself, according to Lefort, refers to the indeterminacy of the democratic society. Totalitarianism intends to rescind the indeterminacy of the society, annulling its transcendence using the „People-as-One“ phantasm, whose final goal is to reestablish the determinacy. Totalitarianism emerges as an exact opposite to democracy. The root of totalitarianism is not in the ideology, but in the rescindment of indeterminacy, which the democracy maintains through the acknowledgment of the existent conflict in the society. In the concluding chapter the author reflects on the differences and similarities between the two described theories of totalitarianism. Although Hannah Arendt and Claude Lefort perceive the totalitarianism as an antipolitical project based on the hatred towards democracy, Arendt rejects to consider the plurality, on which she insists, in the context of democracy. Consequently, the author presents Lefort's analysis of totalitarianism as an upgrade of its kind to Arendt's interpretation focused on the democracy. Perceiving the totalitarianism as an antidemocratic project, it enables the recurrence of questioning of the democracy as the most widespread political order in the 21st century.

Machiavelli svog Vladara, klasik renesansne političke misli, započinje klasifikacijom postojećih država, a da pritom ne definira pojam države. To je ostavilo svojevrsnu prazninu koju su pokušali popuniti mnogi autori svojim različitim interpretacijama Machiavellijeva određenja države. Ovaj rad bavi se pregledom takvih tumačenja koja su dali neki od najvažnijih autora u području teorije države kao što su Alessandro Passerin d'Entrèves i Quentin Skinner, ali i drugih kao što su Ernst Cassirer, Jack Hexter, Harvey Mansfield, Alissa Ardito. Sva su pokazala kako je Machiavellijev lo stato personalizirani tip poretka. Međutim, naglašeno je da Machiavellijevo poimanje države nije ni uobičajeno ni tradicionalno s obzirom na to da je izvedeno iz ovozemaljskih temelja. Time se ne iscrpljuje Machiavellijev doprinos u razvoju poimanja države o čijim različitim oblicima Machiavelli raspravlja nepristrano. Budući da su različiti tumači stavili naglaske na različite aspekte Machiavellijeva poimanja države, pregled njihovih interpretacija navodi na zaključak da ne postoji suglasnost oko Machiavellijeva poimanja države u Vladaru. Polazeći od Lefortovog tumačenja Machiavellijeva poimanja političkog u radu se zaključno problematizira ono što povezuje različita tumačenja, a to je svođenje kompleksne Machiavellijeve misli samo na silu i moć., Machiavelli begins The Prince, the classic of Renaissance political thought, with the classification of the existing states, at the same time without defining concept of a state. That left a kind of void which many authors have tried to fill in their different interpretations of Machiavelli's definition of the state. This paper deals with an examination of such interpretations by some of the most important authors in the field of State Theory such as Alessandro Passerin d'Entrèves and Quentin Skinner, but also others such as Ernst Cassirer, Jack Hexter, Harvey Mansfield, Alissa Ardito. They all have demonstrated that Machiavelli's lo stato is personalized type of political regime. However, it is emphasized that Machiavelli's notion of the state is neither common nor traditional since it is derived from the secular foundation. This does not exhaust Machiavelli's contribution to the development of the understanding of the state whose various forms Machiavelli discusses impartially. Since different interpreters have put emphasis on the various aspects of Machiavelli's conception of the state, the overview of all these interpretations suggests that there is no consensus about Machiavelli's conception of the state in The Prince. Starting from Lefort's interpretation of Machiavelli's conception of politics, finally in this paper there has been problematized something which connects different interpretations, and this is reduction of complexity of Machiavelli's thought to force and power.

Političko i socijalno temeljni su fenomeni kojima je posvećena politička teorija H. Arendt. Temeljem analize osnovnih ljudskih aktivnosti Arendt pokazuje da je došlo do distorzije ključnih političkih pojmova. To je imalo važne posljedice za naše suvremeno razumijevanje fenomena političkog i socijalnog. Arendt uočava da je obrtanjem hijerarhijskog poretka aktivnosti unutar vitae activae došlo ne samo do, prema njoj, pogrešnog vrednovanja temeljnih ljudskih aktivnosti, već i da politika gubi na važnosti u suvremenom društvu. Štoviše, smatra ju se opasnom za sam čovjekov opstanak. Zbog toga je njena teorija usredotočena na vraćanje ispravnog značenja pojmova u političku debatu. Arendt pokazuje da je prodorom socijalnih preokupacija u politiku nastao novi fenomen, društvo. Arendt napominje da ljudi koji ostaju isključivo članovi društva nikada ne potvrđuju svoju egzistenciju jer to mogu činiti samo kao politički akteri u javnoj sferi. Ostajući na razni pripadnika vrste, zakinuti su za puno potvrđivanje svoje egzistencije kao punopravnih članova čovječanstva. Arendt zbog toga ukazuje na nedostatke i probleme koji nastaju uslijed dominacije socijalnog nad političkim., The political and the social are the core phenomena that Hannah Arendts' political theory is dedicated to. By analyzing fundamental human activities, Arendt notes a distortion of key political concepts. This had an important impact on our contemporary understanding of the political and the social phenomena. Arendt observes that the reorganization of the hierarchical order of the vita activa’s activities and wrongful evaluation of fundamental human activities led not only to the misjudgement of fundamental human activities, but also to the loss of value of the political in the contemporary society. In fact, politics is considered a threat to human existence. This is why her theory focuses on restoring the correct meanings of concepts to the political debate. Arendt shows that by penetration of the social preoccupations into politics a new phenomenon has emerged, the society. Arendt stresses that people who remain exclusive members of the society never confirm their existence because they can do this only as political actors in the public sphere. Existing only as members of the species, they fail to fully confirm their existence as full – fledged members of the mankind. For this reason, Arendt points to the shortcomings and problems that arise from the domination of the social over the political.

Težište ovoga rada je sustavna analiza i interpretacija dviju različitih struja tumačenja prirodnih zakona. Prirodni zakoni su neizostavni dio Hobbesove znanosti u politici i jezgra njegove teorije države, budući da propisuju mir i sredstva njegova postizanja te pozivaju na sklapanje društvenog sporazuma.Daje se prikaz i objašnjenje Hobbesova shvaćanja prirodnih zakona kao prudencijalnih maksima, s jedne strane, i moralnih imperativa, s druge. Shvaćanje prirodnih zakona kao prudencijalnih maksima odbacuje teološko porijeklo prirodnih zakona i ističe da suština prirodnih zakona leži u zdravom razumu ili recta ratiu, odnosno, u razumnoj sklonosti pojedinca za samoočuvanjem. U suprotnosti s navedenim shvaćanjem je teorija o prirodnim zakonima kao moralnim imperativima u čijem je središtu takozvana „Taylorova teza“. Riječ je o deontološkom shvaćanju prirodnih zakona koje se temelji na moralnoj obavezi ili dužnosti, a ne na osobnom interesu i strahu od smrti.Autorica ovog rada u potpunosti odbacuje tumačenje prirodnih zakona kao moralnih imperativauz obrazloženje da je religijski aspekt Hobbesove političke teorije pokušaj manipulacije nad vjernicima sklonima otkazivanju poslušnosti svjetovnom u korist duhovnom suverenu. The focus of this paper is a systematic analysis and interpretation of two different streams of natural law interpretations. Natural laws are an indispensable part of Hobbes political theory and the core of his state theory, since they prescribe peace and the means of achieving it, and call for the conclusion of a social contract. Paper is discussing the view and explanation of Hobbes's understanding of natural laws as prudential maxims, on the one hand, and moral imperatives, on the other. Understanding natural laws as prudential maxims rejects the theological origin of natural laws and points out that the essence of natural laws lies in common sense or recta ratio, that is, in the reasonable tendency of an individual for self-preservation. Contrary to this understanding is the theory of natural laws as moral imperatives, centered around so- called “Taylor thesis”. It is a deontological understanding of natural laws based on moral obligation or duty rather than personal interest and fear of death. The author of this paper completely rejects the interpretation of natural laws as moral imperatives, arguing that the religious aspect of Hobbes' political theories is an attempt to manipulate the believers who are tempted to cancel the obedience to secular in favor of the spiritual sovereign.

Ovaj rad bavi se totalitarizmom i pitanjem radikalnog i banalnog zla u sklopu totalitarizma, te prijelazom s radikalnog zla na banalnost zla u tumačenju totalitarizma H. Arendt. Opisuje uvjete koji su doprinijeli razvoju totalitarizma. Kronološki počinje prikazivanjem pojave antisemitizma u Europi, zatim imperijalizma koji je doveo do raspadanja nacionalnih država. Nakon toga se bavi samim totalitarizmom i radikalnim zlom koje se razvilo unutar totalitarizma. Drugi dio rada bavi se slučajem Eichmann s uvidom u njegovu osobnost kako bi se prikazao razvoj misli H. Arendt koji je vodi do zaključka da je zlo koje karakterizira totalitarizam banalno. Uključuje i njena razmatranja o prirodi odnosa mišljenja i zla, kao i rasudne snage i zla, , tj. kako su te sposobnosti čovjekova duha povezane s činjenjem ili nečinjenjem zla. Prijelaz s pojma radikalnog zla na banalnost zla označava promjenu u tumačenju totalitarizma kod H. Arendt jer nam otkriva kako je banalnost zla puno rasprostranjenija, a time i opasnija. Banalno zlo je moguće u svakom trenutku, tako da je opasnost od ponovnog pojavljivanja totalitarizma uvijek prisutna.