Search

Nerijetko se u književnim djelima kao motivska preokupacija pojavljuje prehrana, čime se omogućuje njezino promatranje iz sociološko- antropološke vizure. S obzirom na to da je književnost svojevrsno zrcalo izvanknjiževne stvarnosti epohe u kojoj nastaje, motivom hrane progovara se i o društvenoj zbilji određenoga vremena, pa ju je moguće smatrati i statusnim simbolom. Također, odnosom pojedinca prema njoj ukazuje se na individualni duhovni univerzum njegove ličnosti. Hrvatska literarna produkcija od najranijih dana bilježi uključenost gastronomije u svoj motivski sustav. Osvrtom na neka od konkretnih djela koja uključuju prehrambeni diskurz, u ovom će se radu pokušati rekonstruirati realiteti domaće izvanknjiževne stvarnosti određenih razdoblja. Riječ je o literarnim segmentima kojima se pruža jezična, književna, kulinarska i kulturalna slojevitost jer autorima često metaforički topički inventar hrane služi kao osobito stilsko sredstvo kojima oblikuju određene učinke na svijest čitateljske publike.

U izdanju naklade Ljevak, 2020. godine izišla je knjiga Krešimira Nemeca Leksikon likova iz hrvatske književnosti. Knjiga broji 505 stranica, a predstavlja ujedno i drugi Nemecov leksikon, nakon Leksikona hrvatskih pisaca (2000).

Tribina Književne revolucije: naslijeđe avangarde u hrvatskoj književnosti. Projekt Hrvatske zaklade za znanost, voditeljica: Marina Protrka Štimec. Sudjelovali: Danijela Lugarić Vukas, Predrag Brebanović, Branislav Oblučar, Tatjana Jukić. Filozofski fakultet u Zagrebu, 19. rujna 2019.

U ovom se doktorskom radu bavimo dekadencijom u hrvatskoj književnosti na kraju XIX. i početku XX. stoljeća, odnosno likovima dekadenata u izabranim proznim djelima, koje prepoznajemo kao jedan od najčešćih karaktera u našem findesiècleovskom književnom diskursu. Da bismo na konkretnim primjerima što kvalitetnije demonstrirali na koji su način pisci fikcionalizirali dominantna duševna raspoloženja vremena, u prvim trima cjelinama, svojevrsnim uvodnim dijelovima kojima kontekstualiziramo korpus djela, predstavljamo duhovnu i kulturnu klimu u kojoj se dekadencija razvijala, njezine filozofske temelje i društveno-političke okolnosti. U prvoj cjelini iznosimo definicije dekadencije, povijest termina i kulturni kontekst, prezentirajući kao jedan od temeljnih znakova epohe raspad vrijednosti te slabljenje ili potpuni nestanak autoriteta bilo koje vrste. U drugoj se cjelini osvrćemo na osnovne postavke Schopenhauerove i von Hartmannove filozofije pesimizma te Kierkegaardove psihologije očajanja, koje držimo najcjelovitijim izrazima prevladavajućega devetnaestostoljetnog uvjerenja da je svijet izgubio svaki smisao. Društvene i političke okvire toga doba duhovne depresije postavljamo u trećoj cjelini, u kojoj upozoravamo da je AustroUgarska Monarhija bila rastrgana između tradicionalizma i liberalizma te da je kao takva snažno utjecala na hrvatski kulturni prostor, u posljednjim dvama desetljećima XIX. stoljeća bitno određen banovanjem Khuena Héderváryja i nezadovoljavajućim položajem unutar dvojne države. U središnjoj cjelini, analitičkom dijelu disertacije – kojim smo obuhvatili glavne likove Prijana Lovre A. Šenoe, Janka Borislavića i Radmilovića K. Š. Gjalskoga, Pavla Šegote i Dvaju svjetova V. Novaka, Velikoga grada, Zelenoga mora i Bijega M. Cihlara Nehajeva, Misli na vječnost, Jesenskih cvijetaka, Katastrofe, Poslije nesreće i Sjena ljubavi J. Leskovara, Tuđinca D. Šimunovića i Isušene kaljuže J. Polića Kamova – pokazujemo na koji način neuroza, posebno kroz abuliju kao jedan od njezinih glavnih simptoma, te s njom povezani patološki oblici tjeskobe i melankolije onemogućuju uspostavu identiteta. Zaključno iznosimo kako je dekadencija u svim tim likovima specifična svijest o egzistencijalnoj propasti i besmislu svijeta, osobito čuvstvo inferiornosti koje paralizira svaku mogućnost aktivnoga života. The topic of this dissertation is decadence in Croatian literature on the turn of the century, more specifically decadent characters in prose in the late 19th and early 20th centuries. Aware of the complexity and heterogeneity of the term ʼdecadence’, and without pretence that it is possible to encompass and define it in a stable and unproblematic manner, we examine the ways in which the decadent sensibility so characteristic of the European fin de siècle manifested in the works analysed herein. We examine decadence as the awareness of existential decline and the meaninglessness of the world, a latent or openly expressed state of mind, a distinctive feeling of inferiority, and assert that the decadent character, who embodies decadence in various forms – physical and spiritual weariness, melancholic apathy and blasé attitude, nervous tensions and neuroses, etc. – is among the most common character types in the Croatian prose of the fin de siècle. Therefore, this dissertation is focused on characters as literary constructs and often the most important structural elements of a work of literature. Believing that it is important, perhaps even essential, to interpret literature within the context in which it was created, we strive to show how decadence in its specific manifestations was of decisive importance regarding the typology of male characters, who are the key methodological element of this doctoral thesis. Structurally, the thesis is divided into four chapters. These are preceded by a brief introduction presenting the analysed works, followed by a description of the goal, hypothesis, methodology, and methods of analysis used in this thesis. Since we have detected that the manifestations of decadence in Croatian literature on the turn of the century reflected the spiritual climate in Europe, the first chapter presents the physiognomy of decadence. This includes definitions of decadence, the history of the term, and the cultural context, presenting the collapse of values as one of the defining characteristics of that period. Namely, even though the idea of historical decline is by no means characteristic of the 19th century, no other period had such a reputation for pessimism as the fin de siècle. In the West, the fin de siècle indicated much more than just a period of time. Closely linked to the closing of one century and the onset of another, it encompassed the characteristic mind-set of the time, a series of spiritual, moral, and cultural aspects that can be linked to decadence. In art history and literature, the term came to signify various pathological conditions, i.e. a break with old stylistic tendencies and aesthetic categories. The term spread from French to other languages and came to encompass the technological, industrial, economic, cultural, and scientific progress of modern society and the prevalent feeling of pessimism and unease that burdened modern man. Decadence is the main and, at the same time, most complex term in this thesis and is therefore in the focus of our interest. As a general term, it stems from social and cultural history, in which it signified the decay of values, gradual loss of creative energy, and the decline, fall, and/or collapse of some political or social system (e.g. it often pertained to the collapse of great civilisations, especially the Roman Empire). However, from the end of the 19th century, and especially following Nietzsche’s stressing of the importance of the revaluation of values, it no longer signified only decay, but also the awareness of it, with the important difference that it now became a way out of that decay. It grew into an awareness that leads towards nihilism as the final point from which a different world is built, into an awareness of decay as a renewed existence. As an exceptional form of emotionality within the frame of the mal de vivre phenomenon, decadence simply had to manifest so that the human spirit could try to reject being conditioned by grand narratives, be they intellectual, scientific, or socio-political. In support of this interpretation, we highlight that Nietzsche characterised 19th -century European culture as a whole as the awakening of a feeling of a certain form of décadence. This feeling was a reaction to the collapse of European values based on two edifices that were pressuring the fin de siècle man. Mutually opposed, they both eroded the spirit of the people of that time. One of them was metaphysics, which, proclaiming the principles of Christian morality and human immortality, deprived the individual of his orientation towards the mundane world. The other was science, which used abstract and objective principles to exclude from the world all that is subjective, human, promoting principles of rational objectivity as opposed to metaphysical moral principles. Both influences made humans into weaklings who, through a decadent consciousness, raised their voice against morals and rationalism. Thus, the characters we examine here are aware that a certain world order is collapsing, disappearing, and of their frustrating helplessness to prevent this collapse or to build a new world – what they all have in common is a resistance, usually completely passive, towards imposed norms, social conventions, and a priori assigned roles. Decadent consciousness is affirmed as something that tears people up from the inside. A special place within the complex of decadence is devoted to the problem of fatigue, i.e. the weakening of the body and spirit, and degeneration and neurasthenia, two phenomena that left a powerful mark on the end of the 19th century and its atmosphere of decay. In addition, we underline the importance of the Russian ’superfluous man’, i.e. the Slavic heritage in the creation of Croatian decadent characters. Keeping in mind that all the mentioned spiritual dispositions were mostly built on the basis of philosophical-conceptual developments, in the second chapter we encompass the philosophical groundwork and the crisis of culture through the basic principles of Schopenhauer’s, von Hartmann’s, and Kierkegaard’s philosophy. The most complete expression of the predominant 19th -century belief that the world had lost all meaning and that life is constant suffering was Schopenhauer’s pessimism, which was further developed by his ’pupil’ Eduard von Hartmann, who suggested that it would be better had this world never existed because life is a fraud that nobody should experience, and Kierkegaard, who posited anxiety as that which determines every existence, explaining that we undeniably live in a time of spiritual depression. In the third chapter, we examine the broader socio-political and cultural context of Austria-Hungary and Croatia as its constituent part. Decadence in Croatia was built on the firm foundation of national psychology, and the reception of European spiritual currents was in many ways determined by the political situation. Namely, in the Schopenhaueresquely hopeless years of Ban Khuen Héderváry’s governorship, Croatian writers were also dismayed due to their country’s position within the Dual Monarchy, in which they felt as frustrated subjects, exhausted by their lack of freedom as well as their political, economic, and social inferiority. Applying the set theoretical and methodological framework to the prose of the Croatian fin de siècle, the fourth chapter encompasses manifestations of decadence in the analysed works, showing on concrete examples how Croatian literature was affected by the contemporaneous social, political, and cultural environment. In the centre of our interest are works of prose focused on the formation of psychologically prominent individuals, in which we have identified decadent characters created in that distinctive spiritual climate. The decadence that we examine is specifically Croatian; unlike Western decadence or the decadence of the Russian ‘superfluous man’, it is not inherent to members of the upper classes who live in wealth and, in their idleness, indulge in analysis and rumination, but is instead usually tied to ’common’ people, teachers, fallen priests, writers, or (semi-)intellectuals who, often also pressed by material worries, collapse under the weight of frustrating melancholia and anxiety. According to our interpretation, these dispositions are two sides of the same phenomenon: symptoms of neurosis as the starting- and end-point of all decadent identities. All characters from the analysed texts are burdened with the historical heritage of melancholia, a yearning for the unattainable and lost as well as an all-pervading sorrow, and anxiety, some unclear paralysing fear that prevents them from actively participating in their own lives. We begin the analytical part of the dissertation with Šenoa’s Lovro (1873), whom we have identified as the predecessor of all decadents, who paved the way for the full development of that type of character, and Gjalski’s Borislavić (1887) and Leskovar’s Ivanović (1894), sensitive decadents preoccupied with mystical-philosophical problems, especially Schopenhauer’s will, which precludes them from actively living their life. We have devoted separate subchapters to characters determined by their environment – Novak’s Šegota (1888) and Nehajev’s Mirković (1902) and Grančarić (1903), who are torn between their homeland and the world abroad, the country and the city, and therefore formed so that they constantly, neurotically feel they belong neither here nor there – and those whose fate is decisively influenced by the futility of the situation in Croatia – Gjalski’s Radmilović (1894), Novak’s Zlatanić (1901), and Nehajev’s Andrijašević (1909), whose tragic fates are related to their alienation from both themselves and others. A prominent place is given to Leskovar’s modern decadents, whom we encompass in two subchapters: we examine Martić (1891) and Imrović (1897) through the complex problems of melancholic attachment to object-loss, and, through exceptional aesthetic sophistication that prevents one from living life ‘properly’, Bušinski (1898), an archetypal example of a passive decadent whose clinical image is grounded in philosophical and historical pessimism, a hopeless feeling of ennui. A prominent position in the gallery of characters is also given to Šimunović’s Lukavac (1911), a radical decadent without an identity in a failed quest to find his own roots. The final subchapter is devoted to Leskovar’s Ljubić (1892) and Kamov’s Toplak (1906–09), whose decadence is built around tuberculosis as the starting point for the collapse of all values. In the conclusion, we summarise the theses put forward in this dissertation and refer to its analytical part, in which we identified decadence as a privileged state thanks to which an individual comprehends the foundations of their culture and society, seeing their meaninglessness and corruption. We have therefore singled out protagonists styled as neurotic decadents, whose decadence is detected as one of the dominant topoi of the time, and analysed the factors that decisively influenced their creation. Read within the frame of fin de siècle historical scepticism and the mal de vivre phenomenon, the analysed works reveal anxious, lost, paralysed characters, who in various ways face the nothingness of the world and the consequent inability to establish one’s own identity.

The article discusses the problem of the avant-garde in Croatian poetry during the second half of 20th century. It supports the thesis about the continuity of the avant-garde before and after World War II, and perceives the artistic and literary experiments of the neo and post-avant-garde as a part of a long avant-garde tradition. The analysis brings forward the different perceptions of avant-garde in the works of Radovan Ivšić and Josip Sever, and post-avant-garde poets of 1970s and 80s.

Unutar južnoslavenskih književnosti, ozbiljnije proučavanje lika svećenika, odnosno duhovne osobe, može se pratiti od razdoblja realizma. Zbog složenosti samog poziva i položaja što ga zauzima u društvu te njegove trajne razapetosti između vjere i dužnosti, kolektivnog i osobnog, svjetovnog i sakralnog, lik svećenika u književnosti trajna je, ali nedovoljno obrađena tema. U književnosti takav lik ima svoju određenu tipološku vrijednost i bavljenje njime pokazuje se vrlo zanimljivim. Disertacijom su obuhvaćena književna djela hrvatske i slovenske književnosti u kojima se takav znak osobnosti pojavljuje od razdoblja realizma, a njegovo funkcionalno pojavljivanje i prikazivanje najizazovnije je u tekstovima šire shvaćenog modernizma 20. stoljeća. Temeljna je namjera ove disertacije kroz interpretaciju i kritički opis književnih tekstova s likovima svećenika pridonijeti pokušaju razumijevanja tog (specifičnog) lika u književnosti, s poredbenim osvrtom na određena djela hrvatske i slovenske književnosti u kojima se on pojavljuje. To se ostvarilo prikazivanjem lika u svjetlu suvremenih, (obzirom na književni tekst prikladnih) književnih teorija, određivanjem funkcije lika svećenika u predstavljenim djelima, dokazivanjem podudarnosti uspoređivanih tekstova kao i obrazloženjem višestruke prikladnosti izbora duhovne osobe za književnu tematizaciju. Disertacijom se također otkriva čitav niz problema koje predstavljeni književni tekstovi donose: aktualizacija povijesnih zbivanja, sukob duhovnog i tjelesnog, odnos ideologije i pojedinca, pitanje celibata, vjera i njezina uloga u ljudskom životu, odnos religija te općeljudska proturječja i dvojbe. Uspostavljanjem veze između ovakvog književnog lika i stvarnih svećenika u našoj svakodnevici, ukazuje se potreba razumijevanja njihove opće, simboličke funkcije u smislu tragične otuđenosti suvremenog čovjeka našeg vremena, u kojoj se svi lako prepoznajemo. Within South Slavic literature, more serious research of the priest character, i.e. spiritual person, can be traced from the era of realism. Because of the complexity of the calling itself and the social positioning, combined with the permanent tension between religion and duty, collective and personal, secular and sacral, the priest character is a permanent, but less researched subject. In literature, such character has its own typological value and offers interesting research experience. This dissertation encompasses literary works from Croatian and Slovenian literature where such personality emerges from the period of realism. Its functional occurrence and depiction is most taunting in the texts of a wider understood modernism of the 20th century. The main aim of this dissertation is to contribute to the understanding of this specific character through interpretation and critical account of literature works containing figures of priests, using the comparative retrospect of certain works from Croatian and Slovenian literature. This was achieved by depiction of the figure within the light of contemporary (considering the appropriate texts) literature theories, defining the function of the priest character in the researched works, exemplification of analogies of compared texts as well as account of multiple appropriateness of choice of a spiritual person being the main theme in literature works. This dissertation also reveals a scope of problems identified in the researched texts: contemporary account of historic events, conflicts between spiritual and physical, the relation between ideology and an individual, the celibate issue, faith and its role in the human existence, the relationship between religion and universal contradictions and doubts. By establishing the relation between such literature characters with the real priests in our contemporary lives, the need to understand their general and symbolic function in terms of tragic alienation of a contemporary human, emerges.

Rad ne sadrži sažetak.

U disertaciji se bavim odnosom žudnje za transcendencijom i jezika lirike Vesne Krmpotić kao medija te žudnje. U autoričinom lirskom opusu ta se žudnja javlja kao najvažniji strukturni mehanizam, i to u odnosu lirskog ja i lirskog Ti. Promišljam, nadalje, utjecaj žudnje na sâm pjesnički jezik te postavljam pitanje što je, u konačnici, (ozbiljivi) objekt pjesničke žudnje. U osnovi je autoričin lirski svijet oblikovan tako da lirsko ja žudi (zahtijeva) da mu se otkrije Tajna, da Tajna postane Znanje. Tajnu u radu tumačim kao Drugo pjesme, prisnu tuđost, kao ono što jest, ali se ne zna što jest, Tajna je izvan jezika, ali djeluje na jezik, jezik je uprizoruje, ali je ne može razriješiti, ona je i učinak jezika, u uskoj je vezi s pjesmom. Ta odredba Tajne bliska je Lacanovom Realnom, Heideggerovoj nepoznanici i Schellingovu besvjesnom. U radu ne spekuliram o izvoru Drugoga, već samo o Drugom kao o izvoru. Tajnu pritom ne vežem uz znanje, već uz slutnju. Tajna je pak, za razliku od navedenog shvaćanja, u autoričinoj lirici izjednačena s Glasom koji diktira Istinu. U radu se propituju posljedice takvog pristupa Tajni na lirski opus Vesne Krmpotić i uopće na razumijevanje i interpretaciju lirike. Pjesnikinjino stvaralaštvo podijelila sam u dvije faze: prije i poslije 1990. U prvoj se fazi lirsko ja obraća bezglasnom Drugom, u drugoj fazi Drugi progovara. U radu se, dovodeći u vezu žudnju za transcendencijom i pjesmu, referiram na misli zapadne filozofije (Platon, Plotin, Augustin) te se oslanjam i na psihoanalitičke uvide u prirodu žudnje (Lacan), kao i na suvremene teorijske pristupe lirici i književnosti (Clark, Culler, Furniss, Bath), suprotstavljajući ih kulturnoj tradiciji koja pjesničko stvaranje povezuje s pseudobožanskom djelatnošću. Izbor spomenutih filozofa proizašao je iz činjenice da je njihovo razmišljanje bilo blisko mističkoj tradiciji, a upravo se autoričina poezija često interpretira kao mistička. Dosadašnja je kritika uglavnom čitala poeziju Vesne Krmpotić u svjetlu neoromantičarske tradicije, upisujući pritom u njezinu liriku harmoniju, spoznaju, jedinstvo, šutnju, ljubav, čudo. U radu opsežno pristupam dosadašnjim kritičkim tekstovima raznih autora. Autoričine pjesme nagone kritiku na promišljanje funkcije poezije pri čemu se poezija često teologizira. U radu pak polemiziram s idejom pjesme kao spoznajnog sredstva i teologizacije poezije, to jest pjesme kao alata pogodnog za ostvarivanje žudnje za Jednim. Zbilju pjesme ne suprotstavljam realnosti pri čemu se u svojim shvaćanjima pozivam na misli Ricoeura i Pejovića. Promišljam također moć i doseg pjesme, s obzirom na to da je autoričina lirika koncipirana kao najpodesnije sredstvo za dosezanje onostranosti. No ima tu i ustezanja od ozbiljenja objekta mističke žudnje, stoga autoričinu poeziju u svojim čitanjima vežem uz kolebljivu žudnju, dvojinu, sukob, žudnju za žudnjom sâmom, žudnju svedenu na zahtjev. Žudnju za žudnjom sâmom obrazlažem uglavnom se koristeći De Rougemontovim konceptom ljubavi-strasti, a žudnju svedenu (ili reduciranu) na zahtjev Lacanovim shvaćanjima. Razmatram paradoks supostojanja žudnje za šutnjom i gomilanja riječi. S obzirom na to da autoričina lirika upravo često tematizira rascjep između jezika, subjekta i bîti, i njegovu (ne)premostivost, u rad su uvedeni i mislioci poput Nygrena i Bubera, koji su i sami promišljali stav subjekta prema tom rascjepu, kao i sam rascjep. Propitivanjem koncepta žudnje u lirici Vesne Krmpotić otvorila su se pitanja o prirodi lirskoga glasa i njegovu odnosu prema konceptu autorstva, ideji lirskog roda, o interpretaciji i razumijevanju lirike s obzirom na autobiografizam i slično. Pritom su i metodološki pomaknute granice analize jer se i koncept žudnje i lirika čitaju uz pomoć različitih disciplina i u različitim poljima od filozofije do lakanovske psihoanalize. This dissertation analyses the relationship between desire for transcendence and the poetic language of Vesna Krmpotić as the medium of that desire. In Krmpotić’s poetry this desire functions as one of the crucial structural mechanisms, defining the relation between the lyrical subject and the lyrical object. The influence of desire for transcendence on the poetic language itself ultimately leads to the question of what the (real) object of poetic desire is. In essence, the author’s poetic world is shaped around the lyrical subject’s desire to reveal the Secret, and for the Secret to become Knowledge. In this work the Secret is interpreted as the poem’s Other, (familiar) unfamiliarity, as something that is, but does not know what it is. The Secret is outside of language, but influences the language, the language represents it, but cannot uncover it. The Secret is also the result of language and it is closely related to the poem. Such definition of the Secret is similar to Lacan’s Real, Heidegger’s unknown, and Schelling’s unconscious. Instead of analysing the source of the Other, the Other is analysed as the source. The Secret is not related to knowledge, but to premonition. As opposed to such conception, in the poetry of Vesna Krmpotić the Secret is equal to the Voice imposing the Truth. The dissertation examines the implications of such an approach to the Secret in the poetry of Vesna Krmpotić, as well as to the understanding and interpretation of poetry as such. The author’s conception of the true reality beyond language is in many ways transformed within her work. Based on this transformation in this dissertation Krmpotić’s work has been divided into two stages. In the first stage language is placed between the subject and the essence, and has to be abandoned in order to reach the essence, or for the essence to exist. Poetry is thus a powerless but beautiful cry. In the second stage poetry ceases to reach for the otherworld (impossible desire), but becomes a means for settling down the otherworld in the form of the Voice, i.e. the lyrical subject. What was outside of language becomes language, the impossible becomes possible, a miracle happens. The inexpressible exposes itself as the Truth. Everything is discourse. All poetic reality is of a discursive character. By relating the desire for transcendence to poems, this dissertation refers to Western philosophy (Plato, Plotinus, St. Augustine), and is based on psychoanalytic perception of the nature of desire (Lacan), as well as on contemporary theoretical approaches to poetry and literature (Clark, Culler, Furniss, Bath), opposing them to the cultural tradition that connects poetry with pseudo-divine acts. These particular philosophers have been chosen because their thinking was often connected to the mystical tradition, while Krmpotić’s poetry was also often interpreted as mystical. By questioning the concept of desire in Vesna Krmpotić’s poetry new questions about the nature of lyrical voice and its relation to authorship have been posed, as well as questions about lyrical poetry as a literary genre, the interpretation and understanding of poetry regarding autobiography and the like. At the same time the limits of analysis have been methodologically shifted because the concept of desire and lyrical poetry was approached based on different disciplines and fields of knowledge, ranging from philosophy to Lacan’s psychoanalysis.

Kiklop, a masterpiece of Croatian literature, written by Croatian novelist and dramatist, Ranko Marinković, finally got its translation in 2010, almost fifty years after the book was firstly published. In the sphere of world literature, there is just a small area set for small literature, while the majority is filled by works of literary forces which have been maintaining their high position in the world for a long period. The case of Cyclops shows just one example of problems which may occur in every nation which is considered to be marginal in the immense polysystem of literature. This B.A. thesis deals with issues connected to world literature and difficulties which small literatures are experiencing in order to get recognition in the world, which is shown on the example of Kiklop/Cyclops. Kiklop, remek-djelo hrvatske književnosti koje je napisao hrvatski romanopisac i dramatičar Ranko Marinković, naposljetku je dobio prijevod 2010. godine, skoro pedeset godina nakon što je roman prvi put bio objavljen. U području svjetske književnosti postoji tek uzak prostor koji je određen za „malu“ književnost dok je većina prostora popunjena književnim djelima velikih sila koje su dugi niz godina održavale svoj visoki položaj u poretku svjetske književnosti. Prijevod i slučaj Kiklopa (Cyclops) pokazuje tek jedan od problema koji se mogu pojaviti u bilo kojem narodu koji se smatra marginalnim u prostranom sustavu književnosti. Ovaj rad bavi se problemima povezanim sa svjetskom književnošću i poteškoćama s kojima se „male“ književnosti susreću kako bi bile prepoznate u svijetu što je pokazano na primjeru Kiklopa i njegovog prijevoda (Cyclops)

Rad analiza likove femme fatale hrvatske književnosti devetnaestog stoljeća. Počinje se s kratkom uvodom u opća kretanja u književnosti 19. stoljeća, te monografskim prikazom autora. Donosi se osvrt na svako od pojedinih djela, dakle, analiziraju se Zlatarovo zlato Augusta Šenoe, Olga i Lina te Gospođa Sabina Eugena Kumičića, Melita Josipa Eugena Tomića i U registraturi Ante Kovačića. dok je glavni dio rada posvećen iščitavanju glavnih osobina tih ženskih likova. Promatra se način na koji se oblikuju njihove temeljne karakteristike, njihove potrebe i htijenja, načini na koji ih zadovoljavaju i osobito način na koji njihovi imaginarni svjetovi dolaze u odnos s društveno prihvatljivim vrijednostima i ženskim ponašanjima. Na kraju rada donosi se zaključak u kojemu se uspoređuju analizirani likovi te se lik fatalne žene postavlja u širi društveni i literarni kontekst. The 19th century in Croatia was very turbulent period. Political circumstances were bad, Croatinas fight for equality with other nations, under whose rule they had always been. In the social life of Zagreb, the aristocracy was crumbling, noblemen were becoming poorer and poorer but burgeoise class was rising. In such society, desire for money was necessary and people aimed to have a luxurious lifestyle. There are various characters in literary works of time: usurers, fallen woman and men, murderes, thieves and young man who were able to do anything in order to get a noble title. The femel characters in the novels of Croatin protorealism and realism are very interesting. The authors mostly present two types of women: a type one called the angel in the house, fragile and gentle woman, and on the other hand a type called femme fatale, wild, untamed and fatal women. The Femme fatale is an intriguer ina a novel, she initiates a plot, creates twists and builds tension. Writers have often reached for such female characters because they are interesting and they appear to be alive as if they were flesh and blood. Their strange nature and flawless beauty make them real.

Ivan Gundulić se u predgovoru svoje prve tiskane knjige Pjesni pokorne kralja Davida odriče ranih dramskih djela nazivajući ih porodom od tmine. Spominje deset naslova, a sačuvana su samo četiri: Arijadna, Prozerpina ugrabljena od Plutona, Dijana i Armida. U ovome će se radu najprije predstaviti hrvatska književnost sedamnaestog stoljeća, koja se pod utjecajem protureformacije razvijala u Dubrovniku, ali i u ostalim dijelovima hrvatskih zemalja. Zatim će se dati prikaz hrvatskoga baroknog kazališta, ponajprije dubrovačkog. Pozornost će se usmjeriti na sačuvane Gundulićeve drame koje su kao prerade talijanskih predložaka izazvale brojne polemike među povjesničarima. Gundulić je adaptacijom talijanske libretistike najavio novu dramsku kulturu hrvatske književnosti sedamnaestog stoljeća.

Autor je u članku izložio sličnosti i razlike triju hrvatskih putopisa iz Bosne nastalih u 19. stoljeću u razdoblju od početka tanzimatskih reformi u Osmanskom carstvu do 1879, kada je Austro-Ugarska već zaposjela Bosnu. Kroz odgovore na pitanja koja se tiču geneze, forme i sadržaja Pogleda u Bosnu Ivana Mažuranića (1842), Putovanja po Bosni Ivana Kukuljevića Sakcinskog (1858) i Putopisnih crtica iz Bosne Gjure Pilara (1879) nastoji pokazati kakva su specifična saznanja pojedini autori ponudili hrvatskoj javnosti te na primjerima iz predmetnih tekstova ističe različitost hrvatskih perspektiva u odnosu prema Bosni i njenim stanovnicima. Zaključuje kako je Mažuranićev putopis najbliži uobičajenom shvaćanju beletristike, Kukuljevićev ilustrira značajne promjene u hrvatskoj percepciji bosanskih muslimana, dok je Pilarov putopis među njima s dokumentarnog aspekta najvjerodostojniji.

U radu su istražene tekstualne reprezentacije boja u pjesništvu ukupno deset odabranih hrvatskih književnika. Analizirana je učestalost korištenja kromatskih elemenata te njihova simbolika, metaforika i semantički sloj - kako u pjesmama, tako i u cjelokupnom pjesničkom opusu odabranih pjesnika.

Zbornik radova znanstveno-stručnog skupa o Luki Iliću Oriovčaninu, održanog u Radovanju i Oriovcu 27. listopada 2017.

Prvi dio rada posvećen je analizi društveno- političkih uvjeta i posljedica institucionaliziranja Matice hrvatske (inicijalno Matice ilirske), dok se drugi bavi analizom njezina nakladništva, počevši od preporodnih desetljeća do kraja 19. stoljeća. Pokazuje se kako je svojom izdavačkom djelatnošću Matica afirmirala fundamentalne poetike novije hrvatske književnosti. Djelima suvremenih hrvatskih autora koje je objavljivala, kao i izdanjima kapitalnih naslova starije hrvatske književnosti, manje ili više značajnih, ali i krucijalnih časopisa hrvatske kulture 19. stoljeća, znanstvenih, popularno-znanstvenih i stručnih knjiških publikacija te književnopovijesnih i filoloških sinteza i prijevoda strane književnosti, stvorila je pretpostavke za generiranje hrvatske čitateljske publike prepoznatljivoga sociopolitičkog (građanskoga) i (modernoga) nacionalnog identiteta.

Knjiga donosi osam znanstvenih tekstova o hrvatskim književnicima i kulturnim radnicima od početka 20 st. do kraja sedamdesetih godina (Josip Andrić, Ante Alfirević, Drago Ćepulić, Petar Grgec, Ilija Jakovljević, Ljubomir Maraković, Ferdo Rožić, Dušan Žanko), dok su dva posvećena književnopovijesnoj interpretaciji i valorizaciji S. S. Kranjčevića i M. Krleže s pozicije katoličke kritike tijekom prve polovice XX. st. Zajednička točka je interpretacija kršćanke alternative modernizmu, koja je razvila vlastite programske kulturne i književne paradigme i kritičke postulate, s ciljem reafirmacije kršćanskih načela u kulturnom stvaralaštvu, prije svega književnom.

Knjiga daje pregled hrvatske književnosti 19. st. u kojemu su Hrvati postali europskom književnom nacijom. Riječ je o procesu koji je trajao od kraja 18. do početka 20. st. U njegovu se tumačenju polazi od ideje hrvatske književnosti kao relativno čvrste strukture. Glavnu ulogu u njoj imaju žanrovi kao forme koje reprezentiraju različita područja ljudskog iskustva i književne prakse. Zato knjiga prati žanrovsku sliku hrvatske književnosti te pruža osnovna znanja ne samo o žanrovima, stilovima, poetikama, autorima i glavnim djelima, nego i o medijima, institucijama, europskome kontekstu, prevoditeljima, nakladništvu, knjižarstvu i čitateljima. Uz tabele i ilustracije prate je sažetak/summary, literatura, kazalo pojmova i imena.

Protivno desetljećima ponavljanim tvrdnjama, novine pod naslovom Radikal su doista izlazile, a u njima se je A. G. Matoš pojavio kao suradnik. Autor u prilogu teksta donosi jedan dosad nepoznati Matošev članak, uz napomenu da bi dodatne analize vjerojatno potvrdile pretpostavku da postoje i drugi nepoznati Matoševi prilozi.

U disertaciji se izlaže poimanje odnosa teologije i književnosti Marka Marulića (1450. – 1524.), koji se realizirao kroz ispravno shvaćanje pojma istine koju Marulić tumači kao evanđeosku istinu (božanska nauka, Sveto pismo, Biblija) i kao vrhovnu istinu (summa veritas), Krista. Svoje razumijevanje Marulić izlaže u moralno-didaktičko religiozno-teološkom djelu Dialogus de laudibus Herculis pisanim formom dijaloga, a alegorija, kao strukturna i idejna okosnica djela, realizira se između Teologa i Pjesnika koji polemiziraju o temi koja je bila veoma popularna i od velike važnosti za srednjovjekovlje. O odnosu književnosti i teologije bavili su se i drugi humanisti poput Mussata, Alighierija, Petrarke, Boccaccia, Salutatija, Dominicija, koji su kroz svoje književne radove iznosili promišljanje i zastupanje o književnosti te ga na taj način branili od skolastičara. Marulić je poput pravog humanista iznosio svoje razmišljanje o odnosu teologije i književnosti kroz svoj književni opus, među kojima su izdvojena djela Institucija, Priče, Evanđelistar, Davidijada i O poniznosti i slavi Kristovoj, u kojima je izlagao o kršćanskim krepostima, oružjima, koje su uvelike snažnije od Herkulovih herojskih kreposti. Istraživanje zadane teme provedeno je deduktivnom metodom, dok se humanistima pristupilo kronološkim slijedom. Navedenim se istraživanjem pokazalo Marulićevo shvaćanje istine, koja je ključni element za skladanje književnih djela. Istina se prepoznaje kao "bjelodana i dokazana istina", a reflektira Krista kao jedinu vrhovnu istinu. Alegorija se u književnim djelima humanističkog razdoblja ogleda kao strukturna i idejna okosnica koja prikriva istinu radi većeg užitka čitatelja. Pjesnik ima ulogu izmiritelja koji prenosi novu božansku istinu čovjeku. Pjesnička se teologija odnosi na Božji govor koji sudjeluje u božanskom činu stvaranja, pri kojoj teologija nije više razdvojena od književnosti, već je suptilno obnovljena i osvježena pored njega, a k tome i upućena prema kontemplaciji božanskog misterija. Marulić je kroz ulogu Teologa osvježio Pjesnika naučavanjem o evanđeoskoj istini, čime je književnosti osvježio u njegovom odnosu s teologijom gledajući ga kroz odraz istine. In the dissertation is presented the consideration of the relationship between theology and poetry of Marko Marulić (1450.-1524.), which was realized through the correct understanding of the notion of truth that Marulić interprets as evangelical truth (divine teaching, Holy scripture, the Bible) and as supreme truth (summa veritas), Christ. His considerations Marulić exposes in the moral-didactic religious-theological work Dialogus de laudibus Herculis written in the form of a dialogue, and allegory, as the structural and ideal frame of the work, realized between the Theologian and the Poet discussing the theme that was very popular and of great importance for the middle ages. Other humanists also dealt with the relationship between poetry and theology as Mussato, Alighieri, Petrarch, Boccaccio, Salutati, Dominici, who through their literary works presented the deliberation and advocacy of poetry and in that way defending it from the scholastics. Marulić as a true humanist presented his considerations about the relationship between theology and literature through his literary opus, in works like Institutione, Qvinqvaginta parabole, Euangelistarium, Dauidias i De hvmilitate et gloria Christi, in which he shows the Christian virtues, weapons, that are greatly stronger than the heroic virtues of Hercules. Researching the given theme was done in the deductive method, while the works of the humanists and of Marko Marulić, were approached chronologically. The named research showed Marulić’s understanding of truth, which is the key element in the making of literary works. Truth is recognized as "revealed and proven truth", and it reflects Christ as the only supreme truth. In the works from the humanistic era allegory is seen as a structural and ideal framework that hides truth, for the greater enjoyment of the reader. The poet has the role of a decedent who presents the new divine truth to man. Poetical Theology refers God’s speech which is involved in God’s act of creation, in which theology is not separated from poetry, but is subtlety renewed and refreshed around him, and in which is directed to the contemplation of the divine mystery. Marulić has through the role of Theologian refreshed the Poets teaching of evangelical truth, in which poetry is refreshed in its relationship to theology viewed through the reflection of truth.

U ovom radu autorice obrađuju različite interpretacije biblijske i Marulićeve Judite u hrvatskoj književnosti. Kreću od zadarske Judite, čiji su anonimni autori imali zadatak samo proširiti biblijsku priču o hrabroj Juditi, potom govore o Juditi u dubrovačkoj baroknoj književnosti Antuna Gleđevića i Ignjata Đurđevića u kontekstu dubrovačke melodramatske ili pseudolibretističke produkcije. Posebno mjesto u radu zauzima Slavonska Judita, odnosno njezini interludiji i na kraju suvremene Judite Mire Gavrana i Borisa Senkera. Biblijski tekst poslužio je i kao inspiracija za različite interpretacije, od glazbene priredbe do lutkarske predstave. Svaki autor slijedio je svjetonazorske, umjetničko-osobne, poetičke, strukturalne i tehničke zahtjeve žanra i stavljao glavni lik i njegovu priču u novu intertekstualnu ili medijsku poziciju., In this paper, the authors deal with various interpretations in Croatian literature of the biblical Judith and Marulić’s Judith. They begin with the story of Judith from Zadar whose anonymous authors had the task to spread the biblical story of the courageous Judith. Then they speak about Judith in the works of Antun Gleđević and Ignjat Đurđević, in the Baroque literature of Dubrovnik, in the context of the Dubrovnik melodramatic or pseudolibretistic production. The paper highlights the Slavonian Judith, that is, her interludes and concludes with the contemporary Judiths of Miro Gavran and Boris Senker. The biblical text has served also as an inspiration for various interpretations in a wide range of performances, from musical to puppet theatre. Each author followed the point of view, the artistically specific, poetic, structural and technical requirements of the genre and placed the main character and her story in a new intertextual or media content.

Rad započinje Uvodom u kojem se obrazlažu: tema, struktura rada, upotrijebljena građa, metodološki postupci, cilj istraživanja i hipoteze. Potom slijedi deset poglavlja. Prvo poglavlje pod naslovom Zagora govori o zemljopisnim i povijesnim osobitostima zagorskog prostora, njegovu crkvenom uređenju i osnovnim gospodarskim granama kojima se njegovo stanovništvo bavilo. Slijedi poglavlje s naslovom Ivan Aralica koje donosi biografske podatke o piscu te prikaz njegova opusa s posebnim naglaskom na romanima Put bez sna, Duše robova, Graditelj svratišta i Asmodejev šal koji čine morlačku tetralogiju. Treće poglavlje naslovljeno je Osvrt na poetiku i povijest hrvatske usmene književnosti. Usmena i pisana književnost jezični su proizvodi koji se različito realiziraju. Usmena književnost realizira se govorom, ali i pratećim neverbalnim komunikacijskim znakovima (geste, izraz lica, ton glasa, položaj i pokreti tijela, itd.) koji nadopunjuju govornikovu verbalnu izvedbu. Autor pisanog književnog teksta pri prenošenju svojih ideja, misli i osjećaja koristi samo pisanu riječ stavljenu na neku podlogu, najčešće papir. Razlikuje se i njihova funkcija. Pisana književnost ima primarno estetsku funkciju nasuprot usmenoj koja uz estetsku funkciju zadržava i društvenu. Usmena književnost mora biti prihvaćena od zajednice u kojoj se izvodi kako bi postala tradicijom i osigurala svoje daljnje postojanje, dok pisano djelo može postojati bez obzira je li prihvaćeno od zajednice. Usmena je književnost kroz povijest nosila različita imena: narodna, anonimna, pučka, seljačka, tradicionalna književnost te folklor. Većina naziva svjedoči o njezinoj kolektivizmu i pripadnosti zajednici. U suodnosu usmene i pisane književnosti postoje tri faze: prva, agrafijska faza u kojoj postoji samo usmena književnost; druga u kojoj usmena i pisana književnost postoje jedna uz drugu, ali dominira usmena; treća faza u kojoj supostoje obje književnosti, ali primat preuzima pisana književnost. Usmena i pisana književnost uvijek su komunicirale, a književna se materija uglavnom kretala od usmene ka pisanoj književnosti s iznimkom srednjeg vijeka u kojem je smjer utjecaja bio obrnut. Usmena književnost inkorporirana je u pisanu književnost na tri temeljna načina: komentiranjem i sakupljanjem, cjelovitim inkorporiranjem primjera, korištenjem jezika i stila usmenoga stvaralaštva i novim osmišljavanjem njegovih motiva i tema. Preuzete oblike iz usmene književnosti važno je prilagoditi poetici teksta u koji se uvrštavaju i njihovoj namjeni. Poglavlje završava prezentacijom sustava usmene književnosti prema kojem će biti klasificirani 303 usmenoknjiževni oblici dobiveni analizom Araličinih romana. Sustav usmene književnosti koji prihvaćamo od Marka Dragića čine: Lirska poezija; Epska poezija; Priče (pripovijetke); Drama (folklorno kazalište); Retorički (usmenogovornički) oblici; Mikrostrukture (poslovice, zagonetke). Četvrto poglavlje o usmenim pričama definira tu književnu vrstu i dijeli je na: bajke, basne, predaje, novele, anegdote, šale i legende. Među spomenutim vrstama priča najbrojnije su predaje. Predaja je vrsta priče u istinitost čijeg se sadržaja vjeruje. Predaje se klasificiraju prema motivskim, tematski, funkcionalnim i drugim mjerilima. U radu je prihvaćena Dragićeva klasifikacija predaja sa šest vrsta predaja: povijesne predaje, etiološke predaje, eshatološke predaje, mitske (mitološke) predaje, demonske (demonološke) predaje i pričanja iz života. Četvrto poglavlje obrađuje i klasificira usmene predaje pronađene analizom romana morlačke tetralogije. Predaje su navedene i obrađene kronološki s obzirom na roman u kojem su nađene i mjesto u fabuli analiziranog romana. Prema tome, prvo su navedene predaje obrađene u Putu bez sna, a zatim one obrađene u Dušama robova, Graditelju svratišta i Asmodejevu šalu. Poglavlje obrađuje predaje o povijesti obitelji Grabovac i Kopčić, o obeščašćenju raspela, povijesti ramskoga samostana i seobi naroda iz Rame u Dalmaciju, svinjaru Paki i njegovu životu, pijancu koji je postao redovnik, čudesnoj vrbi i zduhačima. U Dušama robova pronađene su predaje o Judinu drvu, magarcu kojem je prepušteno da donese sud o životu jednoga pokojnika, skupina etioloških predaja, predaja o Čudotvornoj Gospi Sinjskoj i obrani Sinja od Turaka te o đavoljoj crkvi. Najvažnije mjesto među predajama iz Graditelja svratišta zauzima predaja o životu i smrti Dive Grabovčeve. Druge predaje pronađene u tom romanu govore o dvojici Sinjana i zakopanom blagu, kapi Didaka Bunčića, crnom ždrijepcu koji od pamtivijeka živi na dnu Crvenog jezera pored Imotskog i moći koju zmija ima nad svojim plijenom. Skupinu predaja iz Asmodejeva šala započinju predaje koje su uklopljene u homiliju, a zatim slijede predaje o Kunigundi i Teobaldu, o savjetu koji je Niža Plavša dala prijateljici koju je zlostavljao pijani muž, o ljubavi kraljice koja je spremna i umrijeti kako bi od smrti spasila svog supruga, predaje o cijeni koju nosi besmrtnost i sveukupno znanje te predaja o oholom kralju Karlu V. Legende su skupina usmenih priča vjerskog karaktera čiji su protagonisti Isus Krist, Djevica Marija, svetci i drugi iznimni ljudi. Glavna je karakteristika legendi koja ih razlikuje od drugih vrsta usmenih priča čudo koje ispravlja nepravde, čini dobro i tjera zlo. Legende su bliske hagiografijama koje govore o životima svetaca. Legende se javljaju u romanu Put bez sna i govore o životu i djelovanju Pavla Vučkovića, doseljeniku iz Rame koji se tužio Isusu Kristu raspetom na životne nedaće i dobio od njega odgovor i smrti 304 gvardijana ramskoga samostana Stjepana Matića koji je čudesno uznesen na nebo naočigled okupljenog mnoštva. Novela je kratka prozna vrsta koju odlikuje realističnost. Novela govori o običnim ljudima i njihovim životima. U romanu Put bez sna nalazi se novela o Stupalu koji je susjedu bez razloga ubio neugojenu svinju, a kao odgovor na njegov potez susjed je ubio njega. U Asmodejevu šalu nalaze se dvije novele. Prva govori o svetom Bernardinu i dvojici seljaka s kojima je putovao i načinu na koji je poučio pretjerano samouvjerenog i oholog seljaka da se pretjerano ne pouzdaje u vlastite snage. Druga novela govori o čovjeku zvanom Kokan čija su kola zapela u glibu. Oni koji su ga poznavali izbjegavali su mu pomoći. Našao se i jedan stranac koji mu je pokušao pomoći, ali kada je vidio da Kokan nije voljan pomoći sam sebi ostavio ga je u blatu. Anegdote su kratke i šaljive priče o nekim osobama koje odlikuje humorističan i šaljiv ton. Primjeri anegdota su priče o Anđi Furtuli i načinu na koji je odgovorila svećeniku na ispovijedi. Druga anegdota govori o gladnom siromahu koji je naišao na knjigu i prokomentirao: Kakva šteta! Riječi trista, a izjesti nema ništa! Obje su navedene anegdote pronađene u Asmodejevu šalu. Šala ili vic je sitna usmena priča srodna anegdotama koja izaziva komičan dojam. To je vrsta usmene priče koja na humorističan, ironičan i satiričan način kazuje o osobama, događajima i pojavama, a akteri šale mogu biti i životinje i predmeti. U romanu Graditelj svratišta nalazi se politički vic koji cinički kritizira vlast. U petom poglavlju riječ je o usmenim pjesmama. Usmene pjesme dijele se na epske i lirske pjesme. Epska pjesma pripovijeda o sudbonosnim pojavama, događajima i osobama. Često je nazivana junačkom pjesmom, a na našim je prostorima najviše pjevala o borbama s Turcima. Lirska pjesma naziva se i ženskom pjesmom jer ju karakterizira osjećajnost. Lirska pjesma tematski je neograničena i čovjeka prati od njegova rođenja do smrti. Pjesme se u romanima morlačke tetralogije javljaju na nekoliko mjesta, ali uglavnom samo u isječcima ili parafrazirane i uklopljene u prozni tekst. Govoreći o epskim pjesmama Aralica kroz usta likova razbija romantičnu sliku ratovanja koju epske pjesme uglavnom prikazuju. Lirska pjesma stavljena je u kontrast prema epskoj i životu ispunjenu ratovanjem. Šesto poglavlje pod naslovom Usmeno-retorički oblici govori o usmenoknjiževnim oblicima u kojima se riječi u različitim kombinacijama koriste u religijskim ritualima, pri liječenju, istjerivanju zla ili zazivanju zla na nekoga, pri prizivanju dobre sreće te pri igri i učenju. Retorički oblici dijele se na basme, zdravice, brojilice, brzalice, blagoslove/molitve i kletve. U romanima morlačke tetralogije javljaju se kletve. Kletva je formom bliska poslovici. Vjerovalo se da kletva ima moć nanošenja zla. 305 Sedmo poglavlje naslovljeno je Mikrostrukture, a odnosi se na poslovice. Poslovice su najkraći oblik u sustavu usmene književnosti pa ih se svrstava u mikrostrukture. One govore o općeljudskim životnim iskustvima i istinama, stoga dugo zadržavaju sličan ili isti oblik i značenje. Poslovice se dijele na prave ili potpune poslovice, izreke, dijaloške poslovice, poslovice-anegdote i pareologizme. U analiziranim romanima javljaju se prave poslovice i izreke. Poglavlje o narodnim vjerovanjima odnosi se na sve pojave u koje je narod vjerovao neovisno o tome je li pripadaju kojemu od službenih religijskih sustava ili je riječ o sujevjerju. Rad obuhvaća primjere vjerovanja o sreći u boju, osveti, kometima, izmjeni duša, blagoslovu mjesta ubojstva, predznacima događaja, vračanju, pojavi demonskog bića more, zavjetima te narodnoj medicini. Narodna medicina nije utemeljena na znanstvenim dokazima, već joj temelj čine narodna vjerovanja. Deveto poglavlje obrađuje narodne običaje koje je Aralica opisao u romanima morlačke tetralogije. Primjeri narodnih običaja zastupljeni u radu odnose se na događaje iz obiteljskog života (djevojaštvo, brak), igre, plesove i slavljenje svetačkih spomendana. Posljednje, deseto, poglavlje interpretira primjere usmene književnosti i tradicijske baštine iz romana Život nastanjen sjenama i Bunar na turskoj granici. Interpretaciji prethode kratki prikazi spomenutih romana i njihove kritičke recepcije. U Životu nastanjenom sjenama nalaze se sljedeći usmenoknjiževni oblici: predaja s etiološkim i eshatološkim karakterom o Josipu Rabi, etiološke predaje o prezimenu Dželalija i imenu lokaliteta Grudinice, pričanje iz života o Jozi Cacanovu, fragmenti lirskih pjesama i cijele pjesme, najčešće s ljubavnom i povijesnom tematikom, kratke prigodno sastavljene pjesme, molitve, kletve, poslovice i izreke. U tom romanu nalaze se i opisi narodnih običaja i vjerovanja: bojanja jaja, čuvanja Kristova groba, egzorcizma. Spominje se sveti Martin i Svijećnica. Bunar na turskoj granici opisuje život pastira na dinarskim pašnjacima u ljetnim mjesecima pa je sukladno tematici Aralica u roman uvrstio predaju o dvojici iznimnih vukova koja ima karakteristike demonološke predaje. Nju slijedi etiološka predaja o ovcama obitelji Maglov i razlogu zbog kojeg su prozvane Maglovljeve čule. Mitološka je predaja kojom je Paškalj Škarica objasnio Điđiju Sekaninu zašto se zrcala ne smiju nositi u planinu, a slična joj je predaja o vilinskim i vještičjim vrtovima. Pjesme u Bunaru na turskoj granici većinom su fragmenti, a za neke dulje pripovjedač kaže kako su sklepane u šaljivoj kninskoj versifikaciji, a opisuju neke lokalne pojave, ljude i njihove običaje. I Bunar kao i prethodni romani obiluje poslovicama i izrekama, a zanimljiv je i opis 306 natjecanja u mužnji koje se svakog ljeta održavalo na planinskim pašnjacima Dinare i sklapanja pobratimstva ili posestrimstva. Rad završava Zaključkom i Literaturom. Ključne riječi: Ivan Aralica, morlačka tetralogija, Život nastanjen sjenama, Bunar na turskoj granici, usmena književnost, tradicija, usmene priče, usmene pjesme, retorički oblici, mikrostrukture, narodna vjerovanja, narodni običaji., Dissertation begins with Introduction which explains the dissertation’s topic, structure, used materials, methodology, aim of research and hypotheses. Ten chapters follow the Introduction. The first chapter entitled Zagora deals with geographical and historical characteristics of Zagora region, its church organization and basic industries. It is followed by chapter under the title Ivan Aralica which gives biographic information on the mentioned writer and review of his opus with a special accent put on novels: Put bez sna, Duše robova, Graditelj svratišta and Asmodejev šal which constitute the Morlak tetralogy. The third chapter is entitled The review of poetics and history of Croatian oral literature. Oral and written literature are language products which are realized differently. The oral literature is realized in speech, but also accompanied by nonverbal communication signs (gestures, facial expression, tone of voice, position of body and its movements, etc.) that complement the speaker’s verbal performance. Author of a written literary text when communicating his or her ideas, thoughts and feelings uses only written word placed on a surface, usually paper. There is a difference in their function, too. The written literature has a primarily aesthetic function contrary to the oral literature that, alongside the aesthetic function, retains a social function. To become tradition and ensure its further existence, the oral literature must be accepted by a community in which it is performed, while the written text can exist regardless of the communities’ acceptance. During its history the oral literature has had different names: national, anonymous, folk, peasant, traditional literature and folklore. Majority of these names testify about its collective character and belonging to a community. There are three phases in relationship between the oral and the written literature: the first, agraphic phase during which there is only oral literature; the second in which oral and written literature coexist, but the oral literature dominates; the third phase in which both varieties coexist, but the written literature takes the primary position. There has always been communication between the oral and the written literature and literary substance has mostly moved from the oral towards the written literature, except for the middle Ages when the direction was opposite. Oral literature was incorporated into the written literature in three basic ways: by commenting and collecting, by incorporating the complete examples, by using language and style of the oral creations and designing its motifs and topics in a new manner. It is important to adapt the forms taken from 308 the oral literature to the poetics and the purpose of a text in which they are incorporated. The chapter ends with presentation of the oral literature system which will be used to classify oral literal forms obtained by analysis of Aralica’s novels. Oral literal system used in this paper is adopted from Marko Dragić and it consists of: Lyrical poetry; Epic poetry, Stories; Drama (folk theatre); Rhetorical (oral rhetorical) forms; Microstructures (proverbs, riddles). The fourth chapter on oral stories defines that literary genre and divides it into subgenres: fairy tales, fables, tales, novellas, anecdotes, jokes and legends. Among the before mentioned subgenres of stories the tales are the most numerous. Tale is a story genre which content is believed in. Tales are classified according to motif, topic, function and other criteria. Dragić’s classification of tales which lists six types of tales is used in the paper: historical tales, etiological tales, eschatological tales, mythical (mythological) tales, demonic (demonological) tales and life stories. The fourth chapter defines and classifies the oral tales found during the analysis of the Morlak tetralogy novels. The tales are listed and analyzed in the chronological order taking into consideration the novel in which they are found and their placement in the analyzed novel’s plot. Thus, the analyzed tales from the novel Put bez sna are listed first, followed by the tales from novels Duše robova, Graditelj svratišta and Asmodejev šal. The chapter analyzes the tales about the history of Grabovac and Kopčić families, desecrating a crucifix, history of Franciscan monastery in Rama and the migration from Rama to Dalmatia, swineherd Pako and his life, a drunk who became a monk, miraculous willow and zduhači (people with supernatural abilities). In the novel Duše robova there are tales about Judas’ tree, a donkey that was allowed to pass judgement of a deceased man’s life, a group of etiological tales, tales about Our Lady of Sinj and the defense of Sinj against the Turks and about the devil’s church. The tale about the life and the death of Diva Grabovčeva has the central place among the tales found in the novel Graditelj svratišta. Other tales found in that novel talk about two men from Sinj and a buried treasure, Didak Bunčić’s cap, a black stallion that has lived from time immemorial at the bottom of the Red lake near Imotski and about the power that a snake has over its prey. Group of tales from the novel Asmodejev šal consists of tales fitted into homilies, a tale about Kunigunda and Teobald, a tale about an advice that Niža Plavša gave to a woman abused by her husband, a tale about queen’s love that made her ready to die to save her husband from a certain death, a tale about the price of immortality and absolute knowledge and a tale about the arrogant king Charles V. Legend is an oral story with religious character whose protagonists are Jesus Christ, Virgin Mary, saints and other extraordinary people. The main characteristic of legends which differentiates them from other genres of oral stories is a 309 miracle that rectifies the injustice, does good and makes the evil go away. Legends are similar to hagiographies that speak about the lives of saints. Legends are found in the novel Put bez sna and they speak about the life and deeds of Pavao Vučković, an immigrant from Rama who complained in front of a crucifix to Jesus Christ about the troubles of his life and got an answer from Jesus and about the death of Rama monastery abbot Stjepan Matić who was miraculously ascended to heaven in front of a crowd of people. Novella is a short prose genre characterized by its realism. Novella speaks about ordinary people and their lives. In Put bez sna there is a novella about a man called Stupalo who killed his neighbor’s pig without a reason before it fatted enough, but as an answer to his action the neighbor killed him. In Asmodejev šal there are two novellas. The first is about saint Bernardino and two peasants who travelled with him. Saint Bernardino taught an overly confident and arrogant peasant not to rely on his own strengths too much. The second novella is about a man called Kokan whose wagon got stuck in mud. People who knew him did not want to help him, but there was a stranger that came by and tried to help him. However, when he saw that Kokan was unwilling to do anything to help himself, he left him in the mud. Anecdotes are short and humorous stories about people characterized by humoristic and playful tone. An example of an anecdote is a story about Anđa Furtula and the way she answered the priest during a confession. The second anecdote is about a hungry poor man who found a book and said: What a pitty! Three hundred words, and nothing to eat! (Kakva šteta! Riječi trista, a izjesti nema ništa!). Both anecdotes are found in Asmodejev šal. Joke is a minor oral story related to anecdotes which provokes a comic impression. That is a genre of oral story which talks about people, events and phenomena in a humoristic, ironic and satiric way and protagonists of jokes can also be animals and objects. In Graditelj svratišta there is a political joke that criticizes government in a cynical manner. The fifth chapter is dedicated to oral poems. Oral poems are divided into epic and lyrical poems. Epic poem speaks about fateful phenomena, events and people. It is often called heroic poem, and, in our region, the most common poems are about the wars with the Turks. Lyrical poem is also called female poem because its main characteristic is sensibility. The lyrical poem has an indefinite thematic range and follows a human being from its birth to its death. In the novels of the Morlak tetralogy poems occur in a couple of places but are mostly found just in fragments or paraphrased and fitted into the prose text. Speaking about the epic poems through his characters Aralica shatters the romantic image of war as often presented in the epic poems. The lyrical poetry is in contrast with the epic poetry and the life filled with warfare. 310 The sixth chapter entitled Oral-rhetorical forms is dedicated to oral literal forms in which words are used in different combinations: in religious rituals, to heal, to exorcise evil or to invoke it on someone, to invoke good luck, to play and learn. Rhetorical forms are divided into: exorcisms, toasts, chants, tongue twisters, blessings/prayers and curses. Only curses are found in the Morlak tetralogy. In form curses are similar to proverbs. It was believed that a curse has power to inflict evil. The seventh chapter is entitled Microstructures and it refers to proverbs. Proverbs are the shortest form in the system of oral literature and so they are classified as microstructures. They speak about universal human life experiences and truths, therefore they keep the same or similar form and meaning for a long time. Proverbs are divided into: real or full proverbs, sayings, dialogic proverbs, proverb-anecdotes and pareologisms. Real proverbs and sayings are found in the analyzed novels. The chapter on folk beliefs deals with all the phenomena which people believed in regardless if the beliefs belonged to some of the official religious systems or they were part of a superstition. The paper cites examples of beliefs on luck in battle, revenge, comets, exchange of souls, blessing of a murder site, omens of events to come, divination, the appearance of demonic entity mora, vows and folk medicine. Folk medicine is not based on scientific evidence. It is rooted in folk beliefs. The ninth chapter analyzes the folk customs which Aralica described in the Morlak tetralogy novels. The examples of folk customs depict events from family life, games, dances and celebration of feast days. The final, tenth, chapter interprets examples of oral literature and traditional heritage found in novels Život nastanjen sjenama and Bunar na turskoj granici. Interpretation is preceded by reviews of the novels and their critical reception. In Život nastanjen sjenama there are following oral literal forms: a tale with etiological and eschatological character about Josip Rabo, etiological tale about the origin of family name Dželalija and toponym Grudinice, life story about Joza Cacanov, fragments of lyrical poem and entire poems, with love and historic topic, short poems made up for different occasions, prayers, curses, proverbs and sayings. In the same novel there are descriptions od folk custom and beliefs: egg coloring, guarding the Christ’s grave, exorcism. Saint Martin and Candlemas are also mentioned. Bunar na turskoj granici describes the life of shepherds on Dinara’s mountain pastures during the summer months and so, in accordance to the topic, the writer included in the novel a tale about two 311 extraordinary wolves that has characteristics of a demonological tale. It is followed by an etiological tales about sheep owned by the Maglov family and the reason why they were called Maglovljeve čule. The tale used by Paškalj Škarica to explain to Điđi Sekanin why a mirrors should not be brought when going to the mountain is a mythological tale, and a tale about fairy and witch gardens is similar to it. Poems within Bunar na turskoj granici are mostly fragments, and narrator says that some of the longer poems were cobbled together in a funny versification typical for the town of Knin. These poems describe some local phenomena, people and their customs. Bunar, as well as previous novels, is rich in proverbs and sayings. There are interesting descriptions of a milking competition, a custom that occurred each summer on the mountain pastures of Dinara and the custom of people becoming blood brothers and blood sisters. The paper ends with Conclusion and References. Key words: Ivan Aralica, Morlak tetralogy, Život nastanjen sjenama, Bunara na turskoj granici, oral literature, tradition, oral stories, oral poems, rhetorical forms, microstructures, folk beliefs, folk customs.

Treći znanstveni skup „Hrvatska književnost kršćanskoga nadahnuća u razdoblju komunizma (II)“ održan je u subotu 20. listopada 2018. u Križevcima u organizaciji Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu, Glasa Koncila i Udruge za promicanje znamenitih Križevčana „Dr. Stjepan Kranjčić“. Na znanstvenom skupu sudjelovalo je 19 znanstvenika iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Crne Gore. Otvorenje je bilo u 10.00 sati u Gradskoj knjižnici „Franjo Marković“, Trg sv. Florijana 14.

Osvrt na recepciju hrvatske književnosti te položaj studija hrvatskoga jezika i književnosti na stranim sveučilištima.

Unatoč tome što zapadna civilizacija prikazuje majčinstvo uglavnom u idealizirajućem kontekstu koje je često u službi društvenih ideologija, u novijoj hrvatskoj književnosti nalazimo obilje primjera koji tematiziraju realno iskustvo majčinstva, tzv. majčinske prakse (ili njihov izostanak) kao konstitutivni element karakterizacije modernih ženskih likova. Takva tematika širi perspektive istraživanja književnih tekstova prema kulturnoantropološkom okviru unutar kojega se razmatra problematika identiteta žene i čimbenika koji ga biološki i društveno determiniraju. U radu ćemo svratiti pozornost na tri perspektive majčinstva u tvorbi identiteta likova ; majčinstvo kao mitska snaga žene, konfliktno majčinstvo i majčinstvo kao neostvarena želja. Obradit ćemo i četvrtu – eksploatirano majčinstvo kroz tematiku prisilne prodaje ženskog tijela u fazi laktacije (novele Đ. Vilovića Žena bez Božića i M. Begovića Dva bijela hljeba). U tekstovima hrvatske moderne reprezentacija majčinstva je složena i sastavljena od elemenata različitih perspektiva, ponekad i duboko suprotstavljenih. Pokazat ćemo to kretanjem od ishodišnih tekstova u kojima prepoznajemo nazočnost bilo samo jedne, bilo više spomenutih perspektiva (a to su tekstovi I. B. Mažuranić, roman Melita J. E. Tomića, te novele Ivana Majstrovića i Milana Begovića). Potom ćemo uključivanjem ostalih tekstova, poput crtica iz zbirke Misterij žene (1900.) Zofke Kveder i dr. prve polovice 20. st., istražiti kako se u hrvatskoj književnosti konstruira moderni identitet žene te koliko reprezentacija majčinstva utječe na ostale strukture pripovjednog teksta u smislu približavanja ili otklona od modernih paradigmi.

Uvodni članak u povodu 200. obljetnice rođenja P. Preradovića, s naglaskom na duhovne (religiozne) aspekte njegove poezije i nedvojben hrvatski nacionalni osjećaj.

Rad ne sadrži sažetak. This graduate thesis is dedicated to female heroes in the works of Croatian Renaissance tragedies. Writers from Dubrovnik marked the 16th century Croatian literature from a diverse spectrum of genres, and one of them is drama which contains tragedies as well. Although in the literary works of this period we recognize the domination of men and women live on the principles of their superiors, in the genre of tragedy the situation is different. Apart from the fact that works carry the names of female characters, the main female heroes are depicted as self-conscious characters who do not give up their attitudes and dreams, no matter what their destiny will ultimately be. In the first chapters of this work there will be talk about drama, the emergence of tragedy and the purpose of its performance in ancient Greece. The development of this genre was contributed by the Greek philosopher Aristotle who devoted much of his Poetics to the tragedy (offering directions on the composition of the genre itself) by influencing many writers and theoreticians with his theory. After defining the notion of tragedy and answering the question of what are the preconditions for defining a certain event as tragic or for which human deed we can tell has led to the tragic fate, the main focus is on the position of tragedy within the renaissance croatian drama. The tragedies were written by Marin Drţić, Miho Bunić Babulin, Dominko Zlatarić, Sabo Gučetić Bendevišević and Frano Lukarević Burina. It’s important to point out that their work are translations of foreign authors or additional modifications of foreign authors works, but they have another common feature - a selection of ancient tragedies where women are main heroes, which tells us not only about the taste of the audience at the time, but that in this genre the writers of Dubrovnik followed European (Italian ) literary streams.

U središtu je pozornosti doktorskoga rada Hercegovina u književnom djelu Antuna Branka Šimića istraživanje zavičajnog prostora. Motivirano je modernim znanstvenim istraživanjima prostora u književnosti, osobito geokritikom Bertranda Westphala koja je u posljednjih petnaestak godina postala izrazito aktualnom književnom teorijom u Francuskoj te anglosaksonskim zemljama, a zatim je diljem svijeta stekla sljedbenike i promicatelje među znanstvenicima koji se primarno bave književnošću, ali i drugim znanstvenim disciplinama. U prvom poglavlju Prostor u književnom tekstu (prema starim i novim književnim teorijama, osobito geokritici) ponajprije je usustavljen povijesni pregled odnosa prema prostoru u književnosti: od antičke Grčke i Rima do početka 21. stoljeća kada geokritika postaje poseban izazov. Nakon što je u skladu sa znanstvenim načelima postavljena u povijesni i interdisciplinarni kontekst književnih teorija, osobito u okvire "zaokreta k prostoru" u završnici 20. stoljeća, izložena je njezina metodologija te ukomponirana u koncepciju istraživanja zavičajnog prostora u književnom djelu A. B. Šimića. Drugo poglavlje Pregled kritičkih i znanstvenih tekstova o zavičajnom prostoru u Šimićevu književnom djelu donosi prikaze i ocjene dotičnih tekstova. U trećem poglavlju Hercegovina u Šimićevoj poeziji istraživan je zavičajni prostor poglavito s geokritičkih gledišta u četirima njegovim stvaralačkim razdobljima. Četvrtim poglavljem Hercegovina u Šimićevim kritikama, programskim tekstovima i esejima potvrđena i potkrijepljena je stara tvrdnja o najskromnijoj nazočnosti i funkciji zavičajnog prostora u tim tekstovima. U petom poglavlju Hercegovina u Šimićevoj pripovjednoj prozi i feljtonima ponajprije su predstavljeni te raščlanjivani stvarni i mogući imaginarni prostori u ranim kratkim pričama, crticama i feljtonima te nedovršenim romanima i necjelovitoj noveli. A. B. Šimić bio je također zaokupljen svojim zavičajem u neknjiževnim tekstovima što je predstavljeno u šestom poglavlju Hercegovina u Šimićevim pismima, bilješkama i jezičnim polemikama. U sedmom poglavlju Pregled školske recepcije književnoga djela A. B. Šimića (s osobitim obzirom na zapostavljenost pjesama s motivima iz zavičajnog prostora) istraživački su rezultati potkrijepljeni dokazima o skromnome školskom pristupu njegovim pjesmama u kojima su prepoznati zavičajni prostori. U zaključnome poglavlju usustavljeni su rezultati istraživanja u okviru ovoga doktorskog rada koji pridonose istraživanjima Šimićeva cjelokupnoga književnog djela i njegovoj recepciji. The center of attention of the doctoral thesis Herzegovina in the literary work of Antun Branko Šimić is the research of the native space. It has been motivated by modern scientific researches of space in literature, especially Bertrand Westphal's geocriticism which has become an extremely popular literary theory in the last fifteen years in France and the Anglo- Saxon countries, and it has gained followers and promoters among scientists around the world who are primarily dealing with literature, but also with other scientific disciplines. The first chapter Space in a literary text (according to old and new literary theories, especially to geocriticism) provides primarily the systematization of the historical overview of the relationship to space in literature: from ancient Greece and Rome to the beginning of the 21st century when geocriticism becomes a special challenge. After geocriticism has been set in the historical and interdisciplinary context of literary theories, especially in the framework of "spatial turn" in the end of the 20th century, in accordance with scientific principles, its' methodology was exposed and incorporated in the concept of research of native space in literary work of A. B. Šimić. The second chapter The overview of critical and scientific texts on native space in Šimić's literary work presents representations and analyses of the respective texts. In the third chapter Herzegovina in Šimić's poetry, the native space was investigated especially from a geocritical point of view in his four creative periods. The old argument about the most modest presence and function of native space in Šimić's critics, programmatic texts and essays has been confirmed and supported in the fourth chapter Herzegovina in Šimić's critics, programmatic texts and essays. The fifth chapter Herzegovina in Šimić's narrative prose and feuilletons primarily gives the explorations of real and possible imaginary spaces in the early short stories, sketches, feuilletons, unfinished novels and an incomplete novella. A. B. Šimić was also preoccupied with his native space in non-literary texts as presented in the sixth chapter Herzegovina in Šimić's letters, notes and linguistic controversies. In seventh chapter The overview of school reception of A. B. Šimić's literary work (with particular emphasis on the neglected poems with motives from native space) research results are supported by historical evidence of the humble school approach to his poems in which the native space has been recognized. The concluding chapter provides the systematization of the results of the researches within the framework of this doctoral thesis which, relying on modern theories accessing to space in literature, especially the geocriticism, contribute to the research of overall literary works of Antun Branko Šimić.

This paper examines Daša Drndić’s April in Berlin (April u Berlinu, 2007), alongside the author’s other Holocaust novels, as a literary response to historical revisionism and outright denialism of the Holocaust in Croatia, which had entered the political and cultural mainstream during the War of Independence (1991-1995) and has persisted into the post-war period. Since the historical legacy of NDH in Croatia has been de-traumatized, it no longer represents a crisis of historical consciousness, which would entail a confrontation with the violent past as well as a painful transformation of national identity and the political space in which this identity is articulated. In contrast to this de-traumatization, as an ethnocentric strategy that normalizes the nation’s fascist crimes, Drndić’s novels stage a shocking confrontation with the shards of the violent past. Through both their innovative graphic layout and interdiscursive textuality—which combines historiographical narration with fictional devices, words with images—Drndić’s novels function as archives-monuments intended to disturb, disrupt, and jolt the reader into awareness of history, laying bare the ideological mechanisms of control and bringing the bodies of the victims to our doorsteps., Ovaj tekst analizira April u Berlinu (2007) te ostale romane o Holokaustu hrvatske spisateljice Daše Drndić kao književne odgovore na povijesni revizionizam Drugog svjetskog rata i Holokausta u Hrvatskoj, proces koji se ustalio kao jedan od dominantnih političkih i kulturnih struja za vrijeme Domovinskog rata (1991-1995), no koji također ustraje u poslijeratnom razdoblju. Budući da je povijesno naslijeđe fašističke NDH detraumatizirano, ono više ne predstavlja krizu povijesne svijesti, koja bi zahtijevala suočavanje s nasilnom prošlošću kao i bolnu transformaciju nacionalnog identiteta te političkog i kulturnog prostora u okvirima kojeg se taj identitet artikulira. Naspram detraumatizacije, kao etnocentrične strategije koja normalizira fašističke zločine nacije, romani Daše Drndić predstavljaju šokantno suočavanje s krhotinama nasilne prošlosti. Putem inovativne grafičke obrade i interdiskurzivne tekstualnosti, koja kombinira historiografsku naraciju s avangardnim književnim i umjetničkim postupcima, romani Daše Drndić funkcioniraju kao književni arhivi i spomenici, odnosno arhivi-spomenici, koji žele uznemiriti čitatelje i osvijestiti prekrivenu ili normaliziranu traumatičnu prošlost.

Iako se o kršćanskoj književnosti, kršćanskim književnicima i književnicima kršćanskoga nadahnuća, odnosno, pobliže, katoličkoj književnosti i katoličkim književnicima te katolištvom nadahnutoj/prodahnutoj književnosti u razdoblju 1945. – 1990. u Hrvatskoj do danas podosta pisalo, s raznim povodima i u raznim prigodama, izostala je sinteza koja bi barem u pokušaju cjelovitosti pružila njezin pregled i ponudila činjeničnu osnovu i interpretativne kriterije za njezinu evidenciju, interpretaciju i valorizaciju. Ovim radom nastoji se dati prepoznatljiv oris te velike, duhovno jedinstvene, a opet žanrovski, stilski i na druge načine vrlo raznorodne baštine unutar cjeline hrvatske književnosti, koja, izrastajući iz domoderne tradicije, u svemu prati moderni razvoj hrvatske književnosti, dapače je njezin sastavni dio, čime fenomen kršćanske/katoličke književnosti izlazi iz moguće jednostrane interpretacije kategzohen, a književno djelo se promatra kao jedinstvo sadržaja i izraza, denotacija i konotacija, hermeneutike i recepcije, ali sa sviješću o specifičnostima koje djelima i piscima daju kršćansku/katoličku atribuciju. Pri tome je, želimo li steći cjeloviti uvid u nju, nužno s jednakom pozornošću i kriterijima pratiti razvoj hrvatske književnosti u iseljeništvu u spomenutom razdoblju., Although Christian literature, Christian writers and writers inspired by Christianity, or more precisely, Catholic literature, Catholic writers and literature inspired by Catholicism, in the period from 1945 to 1990 in Croatia, was written a lot about, for many reasons and in various occasions, it lacked the synthesis that would, at least in its attempt, comprehensively provide its insight and offer a factual basis and interpretative criteria for its record, interpretation and evaluation. This work seeks to give a recognizable outline to such a great, spiritually unique and yet true to its genre, stylistic and in other ways very diverse heritage within the body of Croatian literature, which, evolving from the pre-moderna tradition, keeps up with the development of Croatian literature, and is in fact its integral part, by which the phenomenon of Christian/Catholic literature emanates from possibly one-sided and catechism-influenced interpretations, while the literary work is seen as the unity of content and expression, denotation and connotation, hermeneutics and reception, but with the awareness of the specifics that give Christian/Catholic attribution to the works and authors. In this respect, if we want to gain a complete insight into it, it is necessary to follow the development of Croatian literacy in emigration in the mentioned period, with equal attention and criteria.

Posrijedi je znanstveno konzistentna i argumentacijski uvjerljiva monografija o jednom od najznačajnijih pisaca 20.stoljeća.

http://katalog.nsk.hr/F/? func=direct&doc_number=000972002

U prvoj cjelini definirali su se relevantni pojmovi, te je dan odgovor na pitanje kakva je povezanost distopije sa znanstvenom fantastikom i satirom. Uslijedio je pregled svjetske distopijske književnosti, s naglaskom na najbitnija djela te pregled dosadašnjih znanstvenih istraživanja distopije u Hrvatskoj. Druga cjelina rada donosi pregled utopijskih i satiričnih motiva u hrvatskoj književnosti, prikaz razvoja hrvatske distopijske proze, značajnije tekstove za povijesni razvoj distopijskog žanra u Hrvatskoj (Zagorka, Šufflay, Desnica, Neimarević, Vranić), utjecaje svjetske distopijske proze (Zamjatina, Orwella i Huxleyja) na hrvatsku, tematsku klasifikaciju distopijske proze te karakterizaciju likova (otkriva se specifičan distopijski lik). Također se analizirao značaj jezika, načini na koji se jezik koristi u distopijskoj prozi te s kojom svrhom. U trećoj cjelini donesene su poznate definicije ideologema i prikazani su dosadašnji radovi hrvatskih znanstvenika koji su se bavili ideologemima. Četvrta cjelina prikazuje ideologemske jedinice koje hrvatski distopijski autori koriste. Uzevši u obzir najčešće društvene ideologeme koji obilježavaju hrvatske distopijske prozne tekstove, govori se o antitotalitarističkim ideologemima (ideologemi vlasti koja ima potpunu moć nad čovjekom, neograničeno moćnog vođe, totalitarne religije, „sretne“ zajednice, otuđene vlasti, dehumanizirajuće vlasti, subverzivne moći umjetničkog stvaranja te izmanipuliranog naroda), antiglobalističkim ideologemima (ideologemi tehnologizacije, propagande, umjetnog produljenja života, štetne vladavine korporacija, ekološke katastrofe, ‘vrijeme je novac’), antitotalitarističkim ili antiglobalističkim ideologemima (ideologem društvene moći pojedinca), antipatrijarhalnim ideologemima (ideologemi snažne žene, nemoćne žene, obespravljenog djeteta, obespravljenog homoseksualca) i tranzicijskim ideologemima (ideologem „pravohrvatstva“ i antagonizma prema Drugom, beskrupuloznih bankara i poduzetnika, razočaranih građana (nezaposlenih, branitelja i umirovljenika), nasilnog alkoholičara i žrtava obiteljskog nasilja, raseljenih). Na koncu rada, dani su konačni zaključci o problematici društvenih ideologema u hrvatskoj distopijskoj prozi te se odgovorilo na postavljene hipoteze. Hipoteza da distopijska proza funkcionira kao ideologem potvrđena je, jer se pokazalo da distopijski tekst funkcionira kao intertekst sačinjen od serije društvenih ideologema. Potvrđena je i sporedna hipoteza da se većina distopija može svrstati u podžanr distopije, a ne antiutopije, kao i pretpostavka da možemo govoriti o distopijskom liku u hrvatskoj književnosti. Također je potvrđena hipoteza da se hrvatska distopijska proza temama izdvaja u odnosu na one drugih nacija (s obzirom na naš povijesni, politički i kulturalni razvoj te utjecaj ideologija ovih prostora). Međutim, utvrđeno je da se ne može definirati hrvatska distopijska scena pisaca te je ta hipoteza opovrgnuta. In the first section the relevant concepts were defined, and the question of what is the connection between dystopia, science fiction and satire was answered. There was a review of the dystopian world literature, focusing on the most important works and an overview of recent scientific research of dystopia in Croatia. The second part of the paper provides an overview of utopian and satirical motifs in Croatian literature, presentation of the development of Croatian dystopian fiction, a historical overview of texts important for the development of the dystopian genre in Croatia (Zagorka, Šufflay, Desnica, Neimarević, Vranić), effects of the global dystopian fiction (Zamyatin, Orwell and Huxley) in Croatia, thematic classification of dystopian fiction and characterization of the figures (revealing specific dystopian type of character). The role of language is also analyzed, as are the ways in which language is used in dystopian prose and to what purpose. In the third part popular definitions of ideologeme were introduced and previous works of Croatian scientists who have studied ideologeme were represented. In fourth chapter, it is clarified which ideologemes Croatian dystopian authors use the most. Taking into consideration the most often social ideologemes that characterize Croatian dystopian prose, we discuss the antitotalitarian ideologemes (ideologemes of the government that has complete power over the individual, leaders without limitation in their activity, totalitarian religion, the community which is 'happy', alieneted government, dehumanizing government, subversive power of art and manipulated people), antiglobalistic ideologemes (ideologemes of technologisation, propaganda, indefinite life extension, damaging corporations, environmental disasters, 'time is money'), antitotalitarian or antiglobalistic ideologemes (social power of the individual), antipatriarchal ideologemes (ideologemes of a strong woman, powerless women, deprived child, discriminated homosexual person) and transitional ideologemes („real Croat“ and antagonism toward the different, unscrupulous bankers and entrepreneurs, disappointed citizens (the unemployed, veterans and retirees), violent alcoholics and victims of domestic violence, emigrated people). At the end of the work, final conclusions are given on the issue of social ideologemes in Croatian dystopian prose and hypotheses have been tested. The hypothesis that dystopian fiction functions as ideologeme was confirmed, as it turned out that the dystopian text functions as intertext made up of a series of social ideologemes. The hypothesis that the majority of dystopias can be classified in the sub-genre of dystopia and not the anti-utopia has been confirmed, as well as the assumption that we can talk about a dystopian character in Croatian literature. It has also been confirmed that the Croatian dystopian fiction significantly differs from those of other nations (with respect to our historical, political and cultural development and the impact of ideologies of our region). However, it was determined that Croatian dystopian scene of writers cannot be established, and this hypothesis was disproved.

Rad se osvrće na pjesme u prozi Andriane Škunce, pjesnikinje važne za razvoj ovoga žanra u hrvatskoj književnosti. U radu se analizira njezin pjesnički stil te odnos stiha i proze.

U ovom doktorskom radu polazi se od interpretacije devet drama Lade Kaštelan, Ivana Vidića i Mate Matišića kojima je zajedničko: a) bave se obiteljskim i ideološkim temama; b) imaju elemente nadnaravnog; c) imaju elemente ironije i humora. Na taj način u odnosu sistem-pojedinac pronađena je zajednička točka koja povezuje inače raznovrsnu poetiku ovih autora. Budući da obiteljske i ideološke tematsko-motivske svjetove možemo promatrati i kao pojedinačne društvene sisteme, interpretaciji odabranog korpusa prišli smo vodeći se teorijom sistema Niklasa Luhmanna koja podrazumijeva da svaki sistem ima specifične norme, komunikacijske kodove, kao i društvene uloge. Likove u dramama stoga promatramo u odnosu na to kojem društvenom sistemu pripadaju, koje uloge preuzimaju i kako s obzirom na to oblikuju svoje ponašanje. U obzir uzimamo i otklone od norme te sagledamo što se događa s likovima kada je struktura sistema dovedena u pitanje. U skladu s time rad je podijeljen u tri dijela: intimno, irealno i ironijsko. Intimno opisuje obiteljski sistem i obiteljske uloge, kao i područje zazornosti koje pojedini likovi zauzimaju. Irealno pripada području nesvjesnog, a simboli i fantazije koje iz toga proizlaze vezani su uz naslijeđene i naučene obrasce koje pojedinac u sebi nosi. Treći dio pokazuje na koji se način putem ironije problematiziraju i dovode u pitanje čvrste norme i obrasci, kao i uloge koje nastaju u pojedinim sistemima. Ulazeći sve dublje u analizu odabranih drama Lade Kaštelan, Ivana Vidića i Mate Matišića možemo vidjeti kako prikazani društveni sistemi dobrim dijelom funkcioniraju po principu nasljeđivanja – obiteljski sistemi po principu biološkog nasljeđivanja, ideološki na temelju nasljeđivanja tradicije (koja također može biti utemeljena u obitelji). Likovi su u dramama produkt nasljeđa, ono je u njih upisano i neizbježno prisutno neovisno o tome prihvaćaju li ga ili djeluju subverzivno u odnosu na njega. Pojedinac se stoga svrstava u pojedine sisteme upravo na temelju specifičnog nasljednog niza, bilo da je, dakle, riječ o ideološkom ili obiteljskom. Cijeli proces nasljeđivanja pri tome se odvija na dubokoj nesvjesnoj razini, pa možemo reći da je izvor nasljeđa upravo u čovjekovom nesvjesnom dijelu psihe, irealnom. In this paper we discuss about nine plays of Lada Kastelan, Ivan Vidic and Mate Matisic. A common in dramas are themes about family, ideology and relationship between individual and social system, as well as use of elements of irony, humor and surreal, Our interpretation is based on Niklas Luhmann system theory in which he claims that every system (as family and ideological) has his norms, communication codes and social roles. Characters in dramas are part of such systems, they are taking specific social roles and act accordingly. We are also dealing with characters that do not follow standards. This paper is diveded into three parts: intimate, surreal, ironic; in which we discuss about family social system, unconscious, symbols and fantasies, irony in social roles, inheritance and other themes.

Doktorska disertacija Miroslav Krleža u srpskoj književnosti izrađena je na temelju istraživanja zasnovanog na proučavanju književnih tekstova, arhivske građe i dokumentacije koja reflektira pripadni kulturni kontekst. Pristupno je utvrđena pojmovna i metodološka osnova, s obrazloženjem naslovnih punktova razumijevanja Miroslava Krleže kao autora, odnosno srpske književnosti kao umjetničkog sistema. Istraživanje je tome odnosu pristupilo prema hipotezi o književnosti kao identitetu, prateći razvoj toga fenomena u srpskoj i hrvatskoj kulturi XX stoljeća, posebno s obzirom na relevantnu ulogu naslovne autorske funkcije u promjeni te vrste. U sedam interpretativnih poglavlja – dva biografska, obrade prostora i narativa, kanoničnosti i sintetičnosti djela, te suodnosa s piscima u srpskoj književnosti – razgradnjom kulturnih sklopova, posebno usmjerenošću na indikativne parenteze, radnom dekonstrukcijom prethodnim prinosima i relacijama iznimno prožetog istraživačkog polja, izvodi se zaključak o poticajnoj uzajamnoj upućenosti srpske i hrvatske kulture u promatranom razdoblju, pri čemu je referencijalnost književnosti u središtu neposrednog razumijevanja kao samostalan okvir, prije jugoslavenskog i evropskog konteksta. Književno(jezični) identitet kakav je u tom smislu u XX stoljeću profiliran mimo kanonskih književnih rasporeda i javnih kulturnih politika, kao duhovna i spoznajna matrica koja u zajednici prodire „odozdo“, imao je u Miroslavu Krleži glavnoga zagovornika čiji se prinos može promatrati i zasebno ovjeriti u iskustvu srpskog književnog modernizma. Krležinu utvrđenom položaju u književnohistorijskom razmjeru, prema recepcijskom dosegu djela i književnim krugovima kojima kao pripadnik ili antagonist pridonosi, ovdje se dodaje i čitanje prema kojemu je – živeći sa srpskom kulturom, otkad je 1912. došao u Srbiju, odnosno otkad je 1922. u srpskoj javnosti prepoznat kao autentičan glas potencijalne promjene, pa do svoje smrti 1981. – memoriran u općem vrijednosnom katalogu iz kojega se ona razumijeva u sebi i kao historijsko biće. PhD thesis Miroslav Krleza in Serbian Literature has been written based on a research grounded in studying literary texts, archive materials and documentation that reflects the cultural context he belonged to. The introduction determines conceptual and methodological basis, with explanations of understanding Miroslav Krleza as an author and Serbian literature as an art system, respectively. The research approached this relationship according to a hypothesis about literature as an identity, following the development of that phenomenon in Serbian and Croatian culture of the 20th century, especially given the relevant role of the author in changing it. In seven interpretive chapters – two biographical, interpretation of the context and narrative, canonicity and syntheticity of the work, and co-relation with writers in Serbian literature – through dissolution of cultural assemblies, especially by focusing on indicative parenthesis, deconstructing of previous contributors and relations of exceptionally rich research field, a conclusion can be drawn about inspiring mutual cooperation of Serbian and Croatian culture in the observed period, whereby the referentiality of literature is in the center of immediate understanding as an independent framework, before the Yugoslavian and the European contexts. Literary (language) identity that was in that sense created in the 20th century, apart from literary canons and public cultural policies, as a spiritual and cognitive matrix that enters into the community “from above”, had in Miroslav Krleza the main proponent whose contribution can be observed and verified separately, in the experience of Serbian cultural modernism. Besides Krleza’s determined position in literary and historical dimension, given the receptive range of his work and literary circles he contributed to, as a member or an antagonist, we add here a reading based on which he was memorized in general value catalogue since he came to Serbia in 1912, or since 1922 when he was recognized in Serbian public as an authentic voice of potential change, until his death in 1981.

Rad predstavlja transliteraciju vlastoručnog (kao dokument neobavljenog) rukopisa pjesnika Vladimira Kovačića iz 1934. Manuskript je raritet zavičajne književnosti pa je samim time, kao takav i dio pisane kulturne baštine Vinkovaca.

Biobibliografski članak o Ranku Marinkoviću.

U ovom se tekstu promatra pojava fantastike u književnosti. Nakon kratkog teorijskog uvoda, autor detaljnije razmatra hrvatsku fantastičnu književnost, odnosno mađarsku književnost s fantastičnim elementima. U tekstu nastoji prikazati izvanknjiževne i književne uzroke i razloge za to što u mađarskoj književnosti, nasuprot hrvatskoj, fantastične književnosti u klasičnom smislu riječi nema: prije svega zbog čitateljskih očekivanja i navika, alegoričnog čitanja tekstova od vremena preromantike, odnosno zbog prevladavajućih estetičkih obilježja književnosti od razdoblja moderne.

Zagreb ima važno mjesto u intimnoj topografiji Ive Andrića. Iako nije dugo boravio u Zagrebu - ukupno tek nešto više od tri godine -bilo je to vrlo intenzivno razdoblje u njegovu životu. Za Zagreb je vezano nekoliko ključnih činjenica iz Andrićeva života: u Zagrebu je zapoečo studij, ušao u književnost na "velika vrata", objavio prve dvije knjige, doživio prve književne uspjehe.

U izlaganju propitujemo na primjeru lista Duh zajedništva ulogu župnih listova u očuvanju i razvoju hrvatske književnosti kršćanskoga nadahnuća. List Duh zajedništva je glasilo zagrebačke kapucinske župe sv. Mihaela koje neprekinuto izlazi od 1967. godine i od svojih početaka redovito objavljuje duhovnu liriku i prozu, kako župljana tako i istaknutijih kršćanskih autora. U uvodu izlaganja pojašnjavamo ulogu i značaj župnih listova, osobito u doba vladavine komunizma u Hrvatskoj te dajemo kratki pregled listova koji su u to vrijeme izlazili u zagrebačkim župama. U središnjem dijelu analiziramo književne priloge-prema vrstama, autorima i temama-objavljene do 1990.godine u Duhu zajedništva. U zaključku se osvrćemo na književna izdanja nastala na temelju objava u Duhu zajedništva, kao i na književne prinose članova Hrvatske kapucinske provincije sv. Leopolda Bogdana Mandića koji su redoviti suradnici lista.

Tkonski zbornik- glagoljski rukopis s početka 16. st. karakterizira prevlast apokrifnog sadržaja. Ta činjenica otkriva nastojanje njegovih sastavljača da u doba u kojem je došlo do preobražaja slike svijeta, doba u kojem se nastojalo napraviti što više odmaka od srednjovjekovnog načina mišljenja i poimanja svijeta, uspiju sačuvati književne tekstove koji su bili popularni kroz čitav srednji vijek, koji su umnogome odredili duhovnost i ukupan svjetonazor srednjovjekovnog čovjeka. Interdisciplinarni pristup apokrifima Tkonskog zbornika, kakav je u radu ostvaren, bio je usmjeren prema otkrivanju svjetonazora njegovih autora, i općem svjetonazoru srednjovjekovne epohe. Poticaj za takvo istraživanje proizišao je iz autorove želje da odgovori na neka nova pitanja koja je u znanosti bilo nužno postaviti, da proširi znanstvene spoznaje tamo gdje je bilo moguće, tamo gdje se ispostavilo da se znanost ograničila i zaustavila. Rad se naslanja na znanstvenu tvrdnju koja je samo naglasila snažan utjecaj apokrifa na srednjovjekovnu osjećajnost, a nije objasnila u čemu je bila njihova snaga, zbog čega su oni mogli izvršiti toliki utjecaj i uklopiti se u srednjovjekovni svjetonazor, u shvaćanje svijeta srednjovjekovnog čovjeka. Istraživanje je pokazalo da se to moglo dogoditi iz više razloga, jer je srednjovjekovni svijet u svakom pogledu bio odviše složen. No, srednjovjekovni je čovjek njegovu složenost razumijevao na principu binarnih odnosa koji u njem vladaju. Budući da su apokrifi heretički spisi, a oni zastupljeni u Tkonskom zborniku potječu od heretika s izrazito dualističkim pogledom na svijet, kakav su imale srednjovjekovne hereze: bogumilska- bosanskih krstjana, katarska, patarenska i dr., dualizam je, ispostavilo se, jedan od važnih čimbenika zbog kojih su apokrifi ostavljali veliki utisak u svijesti srednjovjekovnog čovjeka. Međutim, apokrifi su djela u kojima se na izrazito domišljat, mitski i fantastičan način izlaže biblijska tematika, ticala se ona povijesti svijeta, njegova svršetka, ili znamenitih biblijskih ličnosti među kojima prednjači Isus Krist. Uz to, dosta su obogaćeni poganskim i magijskim motivima, a jedan koji je u bitnom odnosu s kršćanstvom je gral- najtraženiji i najtajanstveniji predmet srednjega vijeka. Sve je to utjecalo na njihovu popularnost, na mentalni i duhovni ustroj srednjovjekovnog čovjeka koji je podjednako bio prožet poganskom i kršćanskom duhovnošću. A u svemu tomu veliku su ulogu odigrali i glagoljaši, kompilatori zbornika, koji su prikladnim odabirom apokrifa, njihovom prilagodbom ostalom sadržaju zbornika, pomnom kompozicijom i raznim stilističkim postupcima dodatno opterećivali te tekstove vlastitim idejama i umovanjem o odnosima između čovjeka, Boga i svijeta. Tkonian collection – glagolitic manuscript from the early 16th century is characterized by the predominance of apocryphal content. This fact reveals the effort of its compilers in an age of the transformation of the image of the world, the era in which was tried to make as much departure from the medieval way of thinking and understanding of the world, to maintain the literary texts popular throughout the Midddle Ages and largely determining the spirituality and the overall worldview of a medieval man. An interdisciplinary approach to the apocrypha of the Tkonski zbornik accomplished in this work was directed towards the discovery of its authors' worldviews and the general worldview of the medieval era. The encouragement for such study came out from the author's desire to respond some new questions that were necessary to ask in science, to expand scientific knowledge where possible and where science turned out to be limited and stopped. The work leans on the scientific claim which only emphasized the strong impact of the apocrypha on the medieval sensibility, but did not explain their strength which enabled them to make such a big impact and fit into the medieval worldview, the understanding of medieval man's world. The research has shown that this could happen for several reasons because medieval world was too complex in every way. However, medieval man understood its complexity on the principle of of binary relations in the society. Since the apocrypha are heretic writings, and those represented in the Tkonski zbornik originate from the heretics with highly dualistic view of the world as those in medieval heresis: Bogomil – Bosnian Christians, Qatar, pataren and others, dualism turned out to be one of the important factors why the apocrypha left a big impression on the mind of medieval man. However, the apocrypha are works which expose biblical themes in a highly imaginative, mythical and fantastic way whether they are related to the history of the world, its end or the famous biblical figures among who precedes Jesus Christ. Additionally, they are quite enriched by pagan and magical motives/motifs, and one of them essentially related to the Christianity is the Grail – the most wanted and the most mysterious subject od the Middle Ages. All this affected their popularity, the mental and spiritual structure of medieval man equally infused by pagan and Christian spirituality. And in all this great role was played by the Glagolitics, compilers of the Tkonian collection who by the careful selection of the apocrypha, their adjustement to the other content of the collection, careful composition and similar stylistic procedures additionally burdened those texts with their own ideas and resoning about the relations between a man, God and the world.

Polazeći od studije Carla Schmitta o irupciji vremena u Shakespeareovu tragediju, predlažem raspravu o hrvatskoj književnosti dvadesetoga stoljeća u sličnome okviru. Prema Schmittu, do takve irupcije dolazi s rođenjem moderne Evrope iz duha protestantizma, jer se u tome času raspada jedinstvena teološka platforma koja je dotadašnjoj Evropi osiguravala proces ovlaštenja i nenapuklu figuru suverena. Ako je književnost zbog toga u situaciji da rekonstituira sebe kao instrument domišljanja samih uvjeta politike i ovlaštenja, to je ujedno kriza koja od književnosti neodgodivo zahtijeva da se iznova odredi prema tragičnom događaju – s implikacijom da je tragični događaj, onako kako ga zahvaća književnost, presudan za domišljanje politike i ovlaštenja. Schmitt tako postavlja i pitanje može li se i do koje mjere povijest moderne književnosti izuzeti iz političke povijesti ; također, on sugerira da se politička povijest u modernitetu možda uopće ne može razumjeti osim u relaciji prema književnosti. U svome predavanju razmotrit ću svjetski rat kao sličnu irupciju, posebno u kontekstu hrvatske književnosti. Hipoteza mi je da u dvadesetome stoljeću tragični događaj prestaje biti uporište gdje književnost domišlja irupciju vremena i stvara uvjete za (vlastitu) povijest, a takvo uporište postaju strukture mazohizma.

Tema ovog diplomskog rada je roman u hrvatskoj srednjovjekovnog književnosti. U radu donosimo kratak pregled hrvatske srednjovjekovne književnosti s naglaskom na posredničku ulogu hrvatske srednjovjekovne književnosti između Istoka i Zapada. Prikazujemo povijesni razvoj romana te najznačajnija žanrovska i poetološka obilježja srednjovjekovnih romana dok u središte postavljamo analizu tekstova korpusa. Korpus čine svi sačuvani romani hrvatskog srednjovjekovlja, a to su: Rumanac Trojski, Aleksandrida, Pripovjest o premudrom Akiru te Barlaam i Jozafat. Uočena obilježja srednjovjekovnih romana potom dovodimo u vezu s popularnim djelima današnjice s posebnim osvrtom na poznatu trilogiju Gospodar prstenova J.R.R. Tolkiena. The subject of this thesis are novels in croatian medieval literature. In the thesis we have presented a short review of croatian medieval literature, with accent on mediative role of croatian medieval literature between East and West. We have presented the historical development of novels as well as the most significant characteristics of medieval novels, while we made analysis of texts the center of the thesis. Corps is made of all preserved novels of croatian middle age, and those texts are: Rumanac Trojski, Aleksandrida, Pripovjest o premudrom Akiru te Barlaam i Jozafat. Noticed characteristics of medieval novels are then brought to connection with popular works of today, with special review on familiar Lord of the rings trilogy by J.R.R. Tolkien.

Tema Turaka u hrvatsku književnost ulazi već sredinom 15. stoljeća. Najviše se o njima pisalo u protuturskim govorima na latinskom jeziku koje su pisali Frano Marcelo, Bernardin Zane, Fran Trankvil Andreis i dr. O osmanlijskoj opasnosti u poslanicama upućenim papama i moćnim europskim vladarima pisali su Juraj Divnić te Marko Marulić. Tema Turaka bila je česta u putopisima pa Bartol Đurđević iznosi događaje koje je stekao u vrijeme zarobljeništva. U Komentarima o mojem vremenu, Ludovika Crijevića Tuberona opisuje se povijest i karakteristika raznih naroda: Turaka, Mađara, Albanaca, Čeha i ostalih. Autor piše o nehumanim turskim odnosima prema zarobljenicima, prijateljstvu s Osmanlijama te sukobima u kršćansko-kršćanskim taborima. Pozitivno opisuje osmansku blagost prema pobijeđenima, hvali njihovu religioznost, gostoljubivost i odanost prema sultanu. Pisce 16. i 17. stoljeća također je zaokupljala tema Turaka pa su o njima pisali u dramskim tekstovima, epovima, političkim pjesmama i historiografijama. U Robinji Hanibala Lucića turski svijet nije značio samo opasnost nego i stvarno susjedstvo. Dakle, u drami se opisuje suradnja s Turcima i dobrosusjedski odnosi. Epski tekstovi opisivali su stvarne povijesne događaje, u hrvatskim zrinijadama tematizira se Sigetska bitka i hvali junaštvo Nikole Šubića Zrinskog, dok povijesnu okosnicu epa Dubrovnik ponovljen Jakete Palmotića Dionorića čini priča o dubrovačkim poklisarima i njihov odlazak u Istambul nakon velikog potresa. U Osmanu Ivana Gundulića govori se o mladom sultanu Osmanu, njegovu porazu u Hoćimskoj bitci te nezadovoljstvu njegove vojske koja ga svrgava s prijestolja i na kraju ubija. The topic of Turks appeared in Croatian literature already mid-15th century. They were mostly written about in anti-Turk speeches in Latin by Frano Marcelo, Bernardin Zane, Fran Trankvil Andreis and others. Juraj Divnić and Marko Marulić wrote about the great Ottoman threat in epistles addressed to popes and powerful European rulers. The topic of Turks was common in travel books and Bartol Đurđević describes the events he acquired at the time of his captivity. In the Komentari o mojem vremenu, Ludovik Crijević Tuberon describes the history and characteristics of various peoples: the Turks, Hungarians, Albanians, Czechs and others. The author writes about inhumane Turkish relations toward the prisoners, friendship with the Ottomans and the conflicts in the Christian-Christian camps. He positively describes the Ottoman leniency towards the conquered, praising their religiosity, hospitality and loyalty to the Sultan. Writers of the 16th and 17th centuries were also occupied by the theme of the Turks so they wrote about them in dramatic texts, epics, poems and political poems and historiographies. In Robinja by Hanibal Lucic the Turkish world did not signify only danger but also real neighborhood. So the drama describes cooperation with the Turks and good neighborly relations. Epic texts describe actual historical events. The Croatian zriniades discuss the Battle of Szigeth and praise the heroism of Nikola Šubic Zrinski, while the historical framework for the epic Dubrovnik Ponovljen by Jaketa Palmotić Dionorić is the story of Dubrovnik's envoys and their departure to Istanbul after the big earthquake. In Osman, Ivan Gundulić talks about the young Sultan Osman, his defeat in the Batlle of Chocim and the dissatisfaction of his army that overthrew him and eventually killed him.

Polazeći od suvremenih kulturološki usmjerenih pravaca znanosti o književnosti – književne antropologije i novog historizma – u ovome se radu istražuje korpus slavonske književnosti, tj. slavonske književne kulture 18. stoljeća. Uzimajući u obzir njezin (nad)nacionalni i regionalni književnokulturni identitet pozornost je usmjerena na najdominantniji tip književne produkcije toga razdoblja, a to su nabožni žanrovi. Središte rada čini analiza osam žanrova: katekizma (M. A. Relković, A. Kanižlić, I. Grličić, Đ. Rapić, J. Lipovčić, E. Pavić, A. Bačić, A. J. Turković, J. Mulih, I. Velikanović), hagiografskog spjeva (A. J. Turković), propovijedi (Đ. Rapić), lekcionara (M. Lanosović), prijevoda pojedinih dijelova Svetog pisma (A. Ivanošić), molitvenika (A. Kanižlić), prijevoda iz crkvenih otaca (J. A. Vlašić), crkvene drame (A. Tomiković), s tim da je najviše prostora posvećeno analizi katekizamske književnosti. Tekstovi se analiziraju s obzirom na diskurz o svakodnevici, tj. cilj je rada smještanjem književnih tekstova u idejno-povijesni i kulturni kontekst razotkriti svojevrsne strategije/modele izvanknjiževnih refleksija. Kako bi se dobio potpuniji sinkronijski i dijakronijski uvid u određene teme i ideologiju kulturne stvarnosti, rubnu poziciju u analizi diskurzivnog oblikovanja svakodnevice imaju djela povijesnoga i kulturološkoga sadržaja: zapisnici (Zapisnik Franjevačkog samostana u Našicama, knjiga I /1739–1787./, Ljetopis Franjevačkog samostana u Osijeku /1686–1890./, Isusovački ljetopis /1763–1770./, Turkovićev ljetopis /1797–1807./), putopisi (M. Piller i Lj. Mitterpacher, F. Wilhelm von Taube) i etnografije (J. Lovretić, L. Lukić). Na temelju analize uspostavljeni su modeli oblikovanja religijskoga i kulturnog identiteta kao svojevrsna sinteza u kojoj se očituju prepletanja općeg i pojedinačnog, kako s obzirom na poetičke (žanrovske), tako i u odnosu na svjetonazorske strategije. Kroz osam modela: model pastoralnoga i katehetskog djelovanja, model pravovjerja, model obitelji, model kulture života, model spolnosti, model neotuđivosti imovine, model braka i model samospoznaje sažeto se daje pregled tema i ideja reprezentiranih u pojedinim tekstovima, tj. kod pojedinih autora. Ukazivanjem na međuovisnost i uzajamni utjecaj zbilje i diskurzivne reprezentacije zbilje, tj. na činjenicu da koliko god je književnost društveno proizvedena, ona je istovremeno i društveno proizvodna, rad svoj doprinos temelji na nadogradnji postojećeg historicističkog, pozitivističkog čitanja književne kulture Slavonije 18. stoljeća. Starting from the contemporary cultural oriented trends of literary science – literary anthropology and new historicism – this paper examines the Slavonian corpus of literature, ie. Slavonian literary culture of the 18th century. Considering its (over) national and regional literary and cultural identity, the research is focused to the most dominant type of literary production of the observed period, religious genres. Eight genres were analyzed: catechism (M. A. Relković, A. Kanižlić, I. Grličić, Đ. Rapić, J. Lipovčić, E. Pavić, A. Bačić, A. J. Turković, J. Mulih, I. Velikanović), hagiographic poem (A. J. Turković), sermons (Đ. Rapić), lectionary (M. Lanosović), the translation of certain parts of Holy Scripture (A. Ivanošić), prayer book (A. Kanižlić), the translation from the fathers of the Church (J. A. Vlašić), sacred drama (A. Tomiković), with analysis mostly devoted to the catechism literature. Corpus is analyzed with respect to the discourse of everyday life, ie. the main intention is to place literary texts in the ideological and historical and cultural context and to reveal their strategies / models of extraliterary reflection. In order to get complete synchronic and diachronic insight into specific subjects and ideology of cultural reality, historical and cultural works of everyday life were also included in analysis but with marginal position in the research. Historical and cultural works that were analyzed are: records (Zapisnik Franjevačkog samostana u Našicama, knjiga I /1739–1787./, Ljetopis Franjevačkog samostana u Osijeku /1686–1890./, Isusovački ljetopis /1763–1770./, Turkovićev ljetopis /1797–1807./), travel books (M. Piller i Lj. Mitterpacher, F. Wilhelm von Taube) and ethnographies (J. Lovretić, L. Lukić). Based on the research, models of shaping religious and cultural identity were established as a synthesis in which general and the particular is overlaping, due to the poetic, and in relation to the worldview strategies. Through eight models: model of pastoral and catechetical work, model of orthodoxy, model of family, model of culture of life, model of sexuality, model of inalienable of assets, model of marriage and model of self-realization concisely provides an overview of the subjects and ideas of the texts, ie. with the respect to the authors. Pointing out the interdependence and mutual influence reality and discursive representation of reality, ie. the fact that as far as literature socially produced, it is also a social production, contribution of this research is the upgrade of the existing historicist and positivist reading of literary culture of Slavonia 18th century.

Razvidno je, da u Republici Hrvatskoj postoji potreba za većom informiranošću učenika o osobama s tjelesnim invaliditetom i za promicanjem općenitoga znanja o osobama s invaliditetom. Djeca s tjelesnim invaliditetom predstavljaju s etiološkoga i fenomenološkoga stajališta najkompleksniju grupaciju u populaciji djece s teškoćama u razvoju. Njihova je osnovna karakteristika ispodprosječno tjelesno funkcioniranje zbog čega im se treba posvetiti posebna pažnja kada je riječ o odgoju i obrazovanju. Radom se nastoji dati doprinos osvjetljavanju navedenoga problema. Analizira se tema invalidnosti i izdvajaju likovi s tjelesnim invaliditetom u književnim djelima namijenjenim učenicima u nastavi hrvatskoga jezika. Većina se navedenih djela nalazi na popisu lektire za osnovnu školu prema Hrvatskom nacionalnom obrazovnom standardu. Od lektirnoga se popisa kao kriterija odstupilo uvrštavanjem nekih djela koja nisu na popisu, ali se svojom tematikom uklapaju u provedenu analizu. Nakon opisa izgleda i ponašanja likova s invaliditetom kao i odnosa drugih likova prema njima, izdvojile su se pouke koje likovi s invaliditetom prenose mladim čitateljima. Neminovan je zaključak da likovi u primjernim književnim djelima mogu pozitivno utjecati na stavove učenika osnovnih škola prema osobama s invaliditetom pri čemu se naglasak stavlja na edukaciju najmlađih učenika o glavnim značajkama tjelesnoga invaliditeta (sedam od devet analiziranih lektira pripada popisu za niže, a samo dvije pripadaju popisu lektire za više razrede osnovne škole). Sva ova nastojanja u odgoju i obrazovanju pomažu u osiguravanju boljega i ljepšega života djeci s invaliditetom i njihovoj lakšoj uključenosti u društvo.

Antun Branko Šimić – kazališni kritičar ; Tin Ujević i šibenski Naprednjak ; Gotovčev autobiografizam ili 'slučaj Gotovac' ; Kaštelan u ogledalu nekrologa ; Dva 'prešućena' romana Ivana Raosa ; Politička proza Borisa Marune ; O Slamnigovim pjesničkim strategijama ; Kamov (zašto ga Matoš nije volio?) ; geneza jednog odnosa ; Poetska uporišta Vidina književnog identiteta ; Antun Nizeteo - pripovjedač ; Balade Petrice Kerempuha u štokavskom prijevodu Milovana Antuna Tomića (i Marka Grčića) ; Nazorovi Krvavi dani u kontekstu hrvatske historiografske fikcije ; Nacionalna povijest u pripovijetkama Nedjeljka Fabrija ; Biblijska trilogija Mire Gavrana ; Suočavanje s prošlošću i čišćenje pamćenja u romanima Ludwiga Bauera: Identitet i zavičaj u Bauerovoj književnosti

Premda pisana s nakanom - "da posluži prvenstveno studentima književne kroatistike za lakši, iako tek jedan od mogućih pristupa studiju novije hrvatske književnosti" – ova Brešićeva knjiga umnogome, i metodološki i sadržajno i poticajno i akribično nadrasta prvotnu svrhu. Bogatstvo njezina sadržaja te preglednost i sažetost kojom je to književno bogatstvo predstavljeno, ne ostavlja nimalo dvojbe da mogla biti znakovito više od, autorski determiniranog, pregleda književnih sadržaja hrvatskog 'stoljeća naroda', kako se 19. stoljeće metaforički naziva u kro- atističkoj književnoj znanosti. Poglavito jer su rijetke sinteze i pregledi hrvatske književnosti koji su, makar i u ovakvoj sažetoj preglednosti, stilskoj pregnantnosti i jezgrovitosti, obuhvatili sloje-vitost i složenost svih sastavnica hrvatske književne riječi u kompleksima njezine (nacionalno) identifikacijske i reprezentacijske, a ne samo žanrovske slike i uloge.