Search

Mavro Vetranović u svom je obimnom i raznorodnom opusu sintetizirao različite jezično-stilske, motivsko-tematske i strukturalne osobine tradirane od različitih stilskih formacija i poetičkih sustava. Heterogenost i prividnu ambivalentnost njegova opusa isprva se pokušalo tumačiti biografistički (J. Carić i M. Medini). Poslije se njegova poetika određivala kao maniristička (N. Kolumbić i P. Pavličić). Budući da sâm Vetranović nije napisao poetološki traktat, pa čak ni kakvu posvetu u kojoj bi progovorio o namjeri i očekivanim učincima djela, a različite poetološke misli (oponašanje kanoniziranih uzora, pjesnički zanos, astrološki utjecaji na pjesnika, orfejska snaga pjesništva) razasute u njegovom pjesničkom opusu zapravo su pjesnički topoi, od iznimne je važnosti njegova Pjesanca u pomoć poetam. Stoga se u članku pokušavaju detektirati mogući humanistički i skolastički odrazi u spomenutoj Vetranovićevoj pjesmi. Mavro Vetranović, in his extensive and diverse opus, synthesized the linguistic-stylistic feature, structural properties and motifs from different stylistic formations and poetic systems. First, J. Carić and M. Medini tried to interpret the heterogeneity and ambivalence of his work by his biography. Later, his poetry was determined as mannerist (N. Kolumbić and P. Pavličić). Since Vetranović himself did not write a poetical treatise, or at least a dedication in which he would speak about the intention and the expected effect of the works, and various poetic thoughts (imitating canonical writers, poetic madness, astrological influences, Orphic power of poetry) scattered in his opus are actually poetic typical motifs, his poem Pjesanca u pomoć poetam is of utmost importance. Therefore, the article tries to detect possible humanistic and scholastic reflections in the mentioned poem.

U članku je prikazana knjiga "O smješnicama i smješnice" (Filozofski fakultet Sveučilišta J. J. Strossmayera u Osijeku, 2011) Zlate Šundalić i Ivane Pepić.

U članku je prikazna knjiga Milovana Tatarina "Čudan ti je animao čovjek".

U radu se raspravlja o drami Muke gosp. našega Jezusa Isukrsta Petra Kanavelića na dva načina. Prvo, drama se oslanja na tradiciju hrvatskih srednjovjekovnih crkvenih prikazanja, ali i odstupa od nje, pa se analizira književno-genološi aspekt i, drugo, čemu je dano više pozornosti: istražuje se prisutnost teoloških sadržaja u djelu. Osim toga, autor je uočio da se u djelu, tj. u prijepisima, može se iščitati jedno specifično razumijevanje naravi dramskog stvaralaštva, koje je usko povezano s poznatom metaforom theatrum mundi.

Autor prvo određuje što je ranonovovjekovni kanon, a potom daje pregled najvažnijih renesansnih uzornih autora (auctores). Potom analizira žanrovske, tematske i motivske reminiscencije na takve autore u obimnom Vetranovićevom opusu. Na kraju dolazi do zaključka da je Vetranoviću renesansni kanon nedvojbeno bio poznat, ali i da je njegov odnos prema tom kanonu dvostruk: on ga je ujedno prihvaćao i mijenjao.

Prikaz knjige Zlate Šundalić "Životinja i Vidra. O životinjskom svijetu u djelu Marina Držića Vidre", Filozofski fakultet Sveučilišta J. J. Strossmayera u Osijeku, 2009.

U radu se nastoji pokazati da je dominantno strukturno načelo Vetranovićeva Prikazanja od poroda Jezusova intertekstualnost. Termin intertekstualnost koristi se kao oznaka za različite diskurzivne tradicije (amorozni diskurz, pastoralni, religiozni, proverbijalni, folklorni), a ne u poststrukturalističkom književnoteorijskom smislu kao demitologizacija mita o originalnosti i podrijetlu teksta. Dolazi se do zaključka da poetika Prikazanja od poroda Jezusova ne proizlazi iz načela imitabilnosti kanonskih uzora. Također se napominje da je Vetranović sačuvao temeljnu biblijsku ideju Isusova rođenja, odnosno njezin soteriološki aspekt.

Mitološka drama Orfeo Mavra Vetranovića zbog neobične obradbe klasičnomitološke priče o Orfeju – u Vetranovićevoj se drami okreće Euridika, a ne Orfeo – u hrvatskoj je književnoj znanosti izazvala uglavnom komparatistička istraživanja. Ipak, mogući izvor Vetranovićevoj mitološkoj drami nije pronađen. U radu se pokazuje da je mogući izvor ekloga Alphus: De natura milierum Bapttiste Spagnuolija Mantuana (1447-1516), u kojoj se nalazi identična promjena orfejskog mitologema.

U natuknici je riječ o Savkovićevu doprinosu držićologiji.

Prikaz knjige Milovana Tatarina "Ljubavi nebeske, ljubavi zemaljske. Prilozi hrvatskoj nabožnoj književnosti 18. stoljeća", Disput, Zagreb, 2007.

U radu se uspoređuju književni smislovi biblijske priče o Abrahamovoj spremnosti da žrtvuje sina jedinca Izaka i romana "Ime ruže" Umberta Eca na temelju čega se ukazuje na dvije kulturne paradigme: religijsku i sekularnu.

U natuknici je riječ o zbirci prevedenih i prerađenih proznih poučno-zabavnih pričica Matije Antuna Relkovića (1732-1798) objavljene 1795. godine u Osijeku.

U radu se prvo donose podaci o dotadašnjim vetranološkim studijama posvećenim mitološkoj drami Orfeo (komparatističkim, teatrološkim, semiotičkim). Zatim se izdvaja motiv "lug od mrče zelene" i uspoređuje sa istim motivom u dvama Vetranovićevim pjesmama. Pjesanci grlici i Prvoj pjesanci mladosti. Pokazuje se da "lug od mrče zelene" više nalikuje kakvom rajskom mjestu (locus amoenus), negoli paklu u koji silaze kažnjeni ljubavnici. Drugim riječima, čini se da je Euridika izabrala duhovno nasuprot amoroznog, iz čega se izvlači zaključak da je Vetranović ne samo vergilijanski motiv mrče nego cjelokupnu orfejsku motiviku nastojao kristijanizirati.

Autor analizira tri metafore (smrt Boga, smrt čovjeka i smrt autora) koje ukazuju na iscrpljenost postmetafizičkog načina mišljenja, pri čemu izlaz vidi u abrahamskoj vjeri.

U natuknici je riječ o polemičkom spisu "Razgovaranje meju papistu i jednim luteran(om)" objavljenim 1555. godine.

U knjizi je riječ o interdisciplinarnom čitanju važnijih tekstova iz filozofije, teologije i književnosti. Sastoji se od sljedećih poglavlja: Abraham i Vilim, Kultura kroz prizmu filozofijske hermeneutike, Fikcija i faktografija, Poetizirana kultura i rad, Njoj na spomen, Neki aspekti modernističkih duhovnih gibanja.

Aporetičnost suvremenog promišljanja odnosa fikcije i fakcije autor nastoji sagledati iz jednog odlomka Augustinovih Ispovijesti, u kojemu Augustin razvija teoriju o pluralitetu razumijevanja biblijskih tekstova. Prema Augustinu svaki čitatelj ukoliko ljubi Boga svim srcem, svom dušom i svom snagom svojom, a bližnjega kao samog sebe (Mt 22, 40), ne može pogrešno razumjet biblijski tekst, bez obzira je li razumio ili nije autorsku intenciju. Prema autoru, okrenutost Drugome/drugome oslobađa tekst ideologizacije i omogućava kreativnu, heurističku moć fikcije.

Knjiga okuplja jedanaest studija (Marulićev Dialogus de laudibus Herculis u svjetlu humanističkih rasprava o odnosu teologije i književnosti ; Elementi platonizma u hrvatskoj ranonovovjekovnoj književnoj kulturi ; O Vetranovićevu Abramovom posvetilištu i Suzani čistoj ; Što je Vetranoviču mojemuča? Obraćenja u hrvatskoj ranonovovjekovnoj književnoj kulturi ; Biblijsko-teološki aspekti Muke gosp. našega Jezusa Isukrsta Petra Knavelića ; Gundulićev Osman: kritika islamske teokracije ; Uzdasi Mandalijene pokornice Ignjata Đurđevića kao apologijska religiozna poema ; Književnost, povijest, sjećanje ; Jobovska suzvučja u Ive Andrića ; O Nori i Agnezi) kojima se nastoje iščitavati mahom biblijsko-teološki i filozofijski smislovi književnih djela.

U radu se prati pojava i razvoj novopovijesnog romana i romana o povijesti. Konstatira se da je novopovijesni roman jedna od važnijih sastavnica novije hrvatske književnosti. Posebno se analizira roman Nedjeljka Fabrija Triemeron. Budući da Fabrijev roman sadrži važne biblijske reminiscencije (trodnevlje Isusove muke), pokušava se, više asocijativno, povezati biblijska teologija jubileja i spomenuti roman.

Autor polazi od antropološke odrednice čovjeka kao homo patiensa – bića koje pati. U klasičnoj teologiji taj se problem dovodio u svezu s biblijskom slikom o Bogu koji je ljubav. Prva je novovjekovna studija o teodicejskoj problematici knjiga G. W. Leibniza Teodicejski ogled o Božjoj dobroti, ljudskoj slobodi i podrijetlu zla (1710). Nakon što je ukratko prikazao povijest teodicejske problematike, autor ju je analizirao u Goetheovoj drami Faust, romanima Doktor Faustus T. Manna, Braća Karamazovi F. M. Dostojevskog, Kuga A. Camus i Koraljna vrata P. Pavličić te u starozavjetnoj drami Job i novozavjetnim ivanovskim spisima. Nakon toga predložio je sagledavanje teodicejske problematike iz perspektive ivanovske teologije ljubavi.

U radu se analiziraju dvije drame: "Što se dogodilo nakon što je Nora napustila svoga muža, ili potpornju društva" austrijske književnice Elfriede Jelinek i "Pustolov pred vratima" Milana Begovića, s posebnim fokusom na likove Nore, odnosno Agneze (Djevojke).

Knjiga se sastoji od šest studija (Pjesništvo (M. Heidegger) kao nosivi temelj povijesti, Književno-biblijski pristup teodicejskoj problematici ; Istinitost fikcionalnog u svjetlu pneumatološke teologije istine ; Put oca Abrahama u svjetlu suvremene filozofijske hermeneutike ; Mit kao antropološka konstanta i Pneumatološka teologija savjesti. Savjest kao izvorno hermeneutičko mjesto), kojima se interdisciplinarno pokušava promišljati umjetnost, fiktivnost, patnja, savjest.

U radu se uspoređuje biblijska motivika u pjesničkom ciklusa Rimski triptih Ivana Pavla II i fresco-ciklusa na svodu Sikstinske kapele Buonarotija Michelangela.

U radu se analiziraju filozofijski aspekti sjećanja i zaborava u romanu Pavla Pavličića Zaborav.

Polazeći od eseja Martina Heideggera Fenomenologija i teologija, u kojem je filozof podijelio sve znanosti na ontičke (znanosti o biću) i ontologijske (znanost o bitku), autor nastoji pokazati kako je ono "predležeće" za svaku znanost zapravo vjera.

U radu se analiziraju odjeci biblijske teologije u dvama Vetranovićevim dramskim tekstovima: Abramovu posvetilištu i Suzani čistoj. U prvom djelu se analizira biblijska teologija žrtvovanja, a u drugom biblijska teologija pravednosti, te se dolazi do zaključka da je Vetranović u svojim književnim obradama dva bibiljska genoteksa zadržao i ukazao na dubinsku teološku poruku.

U članku se analizira shvaćanje pravde u drami Suzana čista Mavra Vetranovića i biblijskim tekstovima.

Egzegetska su istraživanja – naročito od enciklike pape Lava XIII. Providentissisum Deus – posvijestila književni aspekt Biblije, što je dovelo do pitanja o naravi istinitosti fikcionalnog. U radu se stoga nastoji prikazati povijesnu filozofiju istine te se kao zaključak predlaže sagledavanje istinitosti biblijskih književnih tekstova u svjetlu pneumatološke teologije istine.

Polazeći od značajnije pojave autobigrafije i tzv. novopovijesnog romana, autor na temelju knjige K. Hamburger Istina i estetska istina i eseja M. Heideggera O biti istine nastoji ukazati na moguće smjernice u promišljanju istinitosti fikcionalnog.

U radu se prvo ispituje mogući korijen tzv. epistemološkog nihilizma u modernoj filozofiji jezika. Zatim se ističe da je "obrat" suvremene misli u središe novije filozofije doveo metaforu. Nadalje se metafora promišlja u horizontu hermeneutike, što je dovelo do pitanja o istinitosti jezičnog iskaza, odnosno do pitanja o samoj istini, na što je autor pokušao odgovoriti kompilacijom filozofijske hermeneutike i teologije objave.

U radu se uspoređuju dvije obrade starozavjetne priče o udovici Juditi: vergilijansko-biblijski ep Judita Marka Marulića i pseudoautobiografija Judita Mire Gavrana nakon čega se izvodi zaključak da se postmoderni čovjek povukao u prostore vlastite egzistencije i da ulogu posljednjeg značenja, odnosno samotranscendencije preuzima seksualnost.

U članku se analizira motiv oluje u Vergilijevoj Eneidi, Eshilovu Okovanu Prometeju i Knjizi o Jobu pri čemu se ističe metafizizičko značenje.

U radu se analiziraju tematsko-motivski kompleksi pjesama Borislava Arapovića u trima njegovim zbirkama pjesama: Iz noćnog dnevnika (1989), Tamnionik (1991) i Kamenopis (1993).

U radu - napisanom u formi pisma - propituju se etička pitanja u romanu Pavla Pavličića "Koraljna vrata".

Predstavit će se tri hrvatske šesnaestostoljetne pasionske poeme, a to su Bogoljubno razmišljan'je od muke Isukrstove Mavra Vetranovića, Svarh muke Isukarstove Marka Marulića i Razmišljan'je vrhu muke Isukrstove Nikole Nalješkovića. Upoznat će se razdoblje u kojem su nastale, proučit će se religiozno pjesništvo te pasionska književnost, a nakon toga će se analizirati navede pasionske poeme.

Junije Palmotić dubrovački je barokni pisac koji je djelovao u sedamnaestom stoljeću. Pisao je liriku, epove (njegov prepjev Kristijade Marka Jerolima Vide s latinskog na hrvatski objavljen je posthumno), no najviše se istaknuo pisanjem melodrama. Njegove se melodrame mogu podijeliti u krugove, ovisno o tome iz kojih je izvora koristio građu. Dijele se na drame prema klasičnim (antičkim) uzorima, drame prema renesansnim uzorima i drame panslavenske tematike. Budući da je glavni cilj ovoga rada izdvojiti primjere koji se odnose na slavensku mitologiju i potkrijepiti ih citatima, rad će se temeljiti na četirima dramama panslavenske tematike. U prvom se dijelu rada predstavlja Palmotićev život i književno djelovanje. Zatim se predstavlja književnopovijesni kontekst, to jest poteškoće u određivanju granica književnog baroka. Objašnjava se i pojam melodrame. U trećem dijelu objašnjava se pojam mitologije i predstavlja kratak hodogram istraživanja mitologije u svijetu i Hrvatskoj. U sklopu ovog dijela rada, a prije analize samih drama, predstavit će se slavenska mitologija te izdvojiti bića i priče važni za analizu tekstova. Slavenska mitologija najviše se očituje u Palmotićevim dramama panslavenske tematike u onom najširem okviru: te drame temelje se na antitezi, binarnosti. Binarnost se očituje u borbi između dobra i zla, svjetla i tame, to jest očituje se u likovima koji se nalaze na strani zla i dobra.

U ovome radu govori se o starozavjetnim apokrifima koji čine sastavni dio hrvatske srednjovjekovne književnosti. Navode se informacije potrebne za bolje razumijevanje apokrifa i hrvatske srednjovjekovne književnosti. Rad se bavi i razlozima zbog kojih apokrifi nisu bili prihvaćeni kao dio kršćanskog kanona. Središnji dio rada obuhvaća apokrifne tekstove koji su bili rasprostranjeni na području Hrvatske i imali utjecaj na književnu kulturu: Život Adama i Eve, Varuhovo viđenje i Abrahamova oporuka. Rad potvrđuje spoznaju da su apokrifi imali ulogu prenošenja informacija o biblijskim likovima za koje su ljudi pokazali interes, pa se po učestalosti apokrifa o pojedinom liku mogla vidjeti njegova popularnost u narodu. Rad zaključno potvrđuje važnost starozavjetnih apokrifa pri oblikovanju pobožnosti i snage kolektivnog religijskog osjećaja duboko utkanog u hrvatski narod od ranih vremena.

Barok se, kao kulturno-umjetnička epoha (XVI. – XVII. stoljeće), u književnosti Europe pojavio kao reakcija na prethodno razdoblje renesanse i postojeće stanje u društvu. Recepcija baroka nije se u europskoj književnosti događala istovremeno, pa tako ni u hrvatskoj književnosti. Dubrovačka je Republika, uslijed povoljnih uvjeta, geografskog položaja te veze s Mlečanima slovila kao prijemljivija na utjecaje drugih europskih književnosti, pogotovo iz susjedne Italije. Stoga djela dubrovačko-dalmatinskih autora vrve danas poznatim karakteristikama baroka. Povijesni ep Osman Ivana Gundulića kruna je njegova stvaralašta, a ujedno i jedno od najznačajnih djela hrvatske barokne književnosti te hrvatske književnosti uopće. U baroku se veća važnost pridaje stilskim nego tematskim značajkama, a jedna od najvažnijih tehnika barokne književnosti jest upotreba opisa. U kontekstu u kojem iziskuje ovaj rad koristi se opis kao jezični i književni prikaz karakteristika pojava, bića i stanja koja je moguće dohvatiti osjetilima. Cilj je ovog diplomskog rada dati prikaz opisa u epu Osman unutar tematskog okvira prema tematskoj jezgri (prozopografski, topografski, opisi vremena i doba, opisi događaja) te s obzirom na mjesto gdje se u tekstu pojavljuju (introduktivni, ekskurzivni, konkluzivni), također uz osvrt na korišteni leksik. Svaku podjelu prati jedan primjer takvih opisa iz epa. Svrha je ponuditi uvid u raznovrsne barokne opise unutar Osmana, potvrditi njegovu važnost kao reprezenta hrvatske barokne književnosti te, moguće, dati osnovu za daljnje proučavanje i istraživanje te tematike.

U ovome radu govorit će se o figurama straha u tekstovima stare hrvatske književnosti, odnosno analizirat će se tekstovi iz srednjeg vijeka, renesanse i baroka. Na početku rada dolazi teorijski dio o pojmu straha, definirat će se što su uopće figure straha i koja je njihova uloga, a zatim će se zasebno obrađivati navedena književna razdoblja, izdvajati djela u kojima su uočene figure straha, citirati, komentirati i na kraju svakog razdoblja dolazi kratki zaključak o figurama (scenama) straha. Iščitavanjem rada uočit će se u kojemu književnom razdoblju prevladavaju navedene figure, u kojim žanrovima i koja je njihova uloga te će se moći usporediti njihova učestalost u ostalim razdobljima. Rad će sadržavati i tipologizaciju, tj. klasifikaciju strahova koja će se dodatno pojašnjavati u analizi samih književnih tekstova.

Temeljni zadatak ovoga rada jest analiza dvaju dramskih sastavaka mitološke tematike, Orfeo i Istorija od Dijane Mavra Vetranovića. Navest će se i biografski podaci o Mavru Vetranoviću te će biti navedene opće značajke pastorale.

Knjiga o Tobiji smatra se jednom od najprepoznatljivijih pobožnih romansa biblijske književnosti. Nije bila uključena u hebrejsku Bibliju, iako je izvorno bila napisana na semitskom jeziku. Pripada tzv. deuterokanonskim knjigama, odnosno onim knjigama koje su Katolička i Pravoslavna crkva prihvatile kao dio Staroga zavjeta, tj. vlastitog kanona. U radu je riječ o prikazu Knjige o Tobiji pod vidom biblijskog konteksta, odnosno konteksta Povijesnih knjiga. Nadalje, ukazuje se na literalne probleme te moralni, društveno-politički i duhovni kontekst samog djela.

Rad se bavi istraživanjem neoplatoničkih topoa u hrvatskoj renesansnoj pastoralnoj drami. U prvom dijelu rada navodi se osnivač neoplatonizma, prikazuju se njegovi doprinosi te se imenuju neki od njegovih najutjecajnijih učenika. Definira se pojam neoplatonizma, njegova nastojanja i ciljevi te misli koje su iznjedrile iz toga pravca, odnosno škole. Opisuje se razvitak neoplatonizma u ranom novom vijeku te se nabrajaju zagovornici akademije i njihovi doprinosi. U drugom dijelu rada ukazuje se na problematiku generičke difuznosti pastoralne književnosti te na definiranje korpusa hrvatskih pastorala u 16. stoljeću. Slijedi definiranje korpusa te istraživanje određenih neoplatoničkih topoa u korpusu hrvatskih pastoralnih drama.

U radu se daje prikaz starozavjetnog biblijskog teksta Knjiga o Jobu. Knjigu i autora najprije se smješta unutar tematske skupine mudrosne književnosti Bliskog istoka u kojoj zauzimaju istaknuto mjesto te se daje kratak uvid u okolnosti nastanka teksta – društvenopolitičke okolnosti zadale su temu patnje cijelom tom tipu književnosti, stoga su navedeni i neki tekstovi koji se, uz nacionalnu odrednicu ispred, kadšto nazivaju jobovima. Knjiga o Jobu unutar biblijskog kanona zauzima odrednicu mudrosne književnosti, a cijelu skupinu obilježava usredotočenost na Boga kao izvor mudrosti. Uvidom u povijesti svjetske književnosti uočavaju se razlozi pozitivnih ocjena povjesničara književnosti – estetska savršenost te brojne varijante i varijacije koje je izvorni tekst potaknuo. U mnogim se hrvatskoglagoljskim kodeksima nalazi Knjiga o Jobu. Navode se podatci o apokrifima jobovske tematike, a književni tekstovi na koje je Knjiga o Jobu utjecala podijeljeni su s obzirom na to pripadaju li svjetskoj ili hrvatskoj književnosti.

Rad se bavi analizom novozavjetnih apokrifa. Najvećim se dijelom temelji na obradi apokrifa unutar knjige Marije Ane Dürrigl Hrvatska srednjovjekovna proza II. i knjizi Dunje Fališevac Hrvatska srednjovjekovna proza: književnopovijesne i poetičke osobine. U radu je najveći fokus na Djelima apostolskim kao najvećoj skupini unutar novozavjetnih apokrifa.

U disertaciji se izlaže poimanje odnosa teologije i književnosti Marka Marulića (1450. – 1524.), koji se realizirao kroz ispravno shvaćanje pojma istine koju Marulić tumači kao evanđeosku istinu (božanska nauka, Sveto pismo, Biblija) i kao vrhovnu istinu (summa veritas), Krista. Svoje razumijevanje Marulić izlaže u moralno-didaktičko religiozno-teološkom djelu Dialogus de laudibus Herculis pisanim formom dijaloga, a alegorija, kao strukturna i idejna okosnica djela, realizira se između Teologa i Pjesnika koji polemiziraju o temi koja je bila veoma popularna i od velike važnosti za srednjovjekovlje. O odnosu književnosti i teologije bavili su se i drugi humanisti poput Mussata, Alighierija, Petrarke, Boccaccia, Salutatija, Dominicija, koji su kroz svoje književne radove iznosili promišljanje i zastupanje o književnosti te ga na taj način branili od skolastičara. Marulić je poput pravog humanista iznosio svoje razmišljanje o odnosu teologije i književnosti kroz svoj književni opus, među kojima su izdvojena djela Institucija, Priče, Evanđelistar, Davidijada i O poniznosti i slavi Kristovoj, u kojima je izlagao o kršćanskim krepostima, oružjima, koje su uvelike snažnije od Herkulovih herojskih kreposti. Istraživanje zadane teme provedeno je deduktivnom metodom, dok se humanistima pristupilo kronološkim slijedom. Navedenim se istraživanjem pokazalo Marulićevo shvaćanje istine, koja je ključni element za skladanje književnih djela. Istina se prepoznaje kao "bjelodana i dokazana istina", a reflektira Krista kao jedinu vrhovnu istinu. Alegorija se u književnim djelima humanističkog razdoblja ogleda kao strukturna i idejna okosnica koja prikriva istinu radi većeg užitka čitatelja. Pjesnik ima ulogu izmiritelja koji prenosi novu božansku istinu čovjeku. Pjesnička se teologija odnosi na Božji govor koji sudjeluje u božanskom činu stvaranja, pri kojoj teologija nije više razdvojena od književnosti, već je suptilno obnovljena i osvježena pored njega, a k tome i upućena prema kontemplaciji božanskog misterija. Marulić je kroz ulogu Teologa osvježio Pjesnika naučavanjem o evanđeoskoj istini, čime je književnosti osvježio u njegovom odnosu s teologijom gledajući ga kroz odraz istine. In the dissertation is presented the consideration of the relationship between theology and poetry of Marko Marulić (1450.-1524.), which was realized through the correct understanding of the notion of truth that Marulić interprets as evangelical truth (divine teaching, Holy scripture, the Bible) and as supreme truth (summa veritas), Christ. His considerations Marulić exposes in the moral-didactic religious-theological work Dialogus de laudibus Herculis written in the form of a dialogue, and allegory, as the structural and ideal frame of the work, realized between the Theologian and the Poet discussing the theme that was very popular and of great importance for the middle ages. Other humanists also dealt with the relationship between poetry and theology as Mussato, Alighieri, Petrarch, Boccaccio, Salutati, Dominici, who through their literary works presented the deliberation and advocacy of poetry and in that way defending it from the scholastics. Marulić as a true humanist presented his considerations about the relationship between theology and literature through his literary opus, in works like Institutione, Qvinqvaginta parabole, Euangelistarium, Dauidias i De hvmilitate et gloria Christi, in which he shows the Christian virtues, weapons, that are greatly stronger than the heroic virtues of Hercules. Researching the given theme was done in the deductive method, while the works of the humanists and of Marko Marulić, were approached chronologically. The named research showed Marulić’s understanding of truth, which is the key element in the making of literary works. Truth is recognized as "revealed and proven truth", and it reflects Christ as the only supreme truth. In the works from the humanistic era allegory is seen as a structural and ideal framework that hides truth, for the greater enjoyment of the reader. The poet has the role of a decedent who presents the new divine truth to man. Poetical Theology refers God’s speech which is involved in God’s act of creation, in which theology is not separated from poetry, but is subtlety renewed and refreshed around him, and in which is directed to the contemplation of the divine mystery. Marulić has through the role of Theologian refreshed the Poets teaching of evangelical truth, in which poetry is refreshed in its relationship to theology viewed through the reflection of truth.

Budući da se javljaju mnoga dvoumljenja oko Marulićeva autorstva religiozne lirike, glavni kriterij prilikom određivanja korpusa Marulićeve religiozne lirike je eksplicitno navođenje imena i prezimena, inicijala ili zapisa koji ukazuje da je on autor teksta. Utvrđeni korpus čine pjesme kristološke i marijanske tematike. Isus Krist prikazan je kao patnik i spasitelj, dok Mariju krasi naglašena majčinska uloga i njezin doživljaj sinovljeve smrti. Simbolom Krista i njegove muke oplemenjen je motiv križa koji postaje odraz čiste ljubavi prema grešnom čovječanstvu. U korpus religiozne lirike uvrštene su i dijaloške pjesme u kojima najčešće lirski subjekt likom grešnika ili kršćanina dijalogizira s Isusom ili Blaženom Djevicom Marijom.

U diplomskome radu analizirat će se jedanaest satiričkih pjesama Mavra Vetranovića. Poglavlja prije analize satiričkih pjesama govore o zastupljenosti satire u Dubrovniku, njezinu podrijetlu, značenju, podjeli i obilježjima. Navode se i biografski podaci o Mavru Vetranoviću te kratki osvrti književne historiografije na Vetranovićevo pjesničko stvaralaštvo. Osim toga, ističe se prema kojoj su podjeli pjesme razvrstane. Budući da je Mavro Vetranović bio sklon pisanju djela koja nisu uvijek pripadala samo jednoj knjiiževnoj vrsti, njegova „neuokvirenost“ donijela je poteškoće pri određivanju pripadnosti djela. To se dosta očituje kod određivanja pjesničkih tekstova kao satiričkih, jer su isti tekstovi negdje određeni kao satire, a negdje kao elegije ili maskerate. Nakon poglavlja s kritičkim osvrtima na Vetranovićevo pjesništvo, slijedi analiza satiričkih pjesama i na kraju sinteza rada.

Nikola Nalješković bio je plodan književnik. Njegov opus sastoji se od 181 amoroznog lirskog sastavka, 37 poslanica, 4 nadgrobnice, 15 religioznih sastavaka, 12 maskerata i 7 dramskih sastavaka. Kritičko izdanje Nalješkovićevih djela, prema Šipanskom rukopisu, načinio je Amir Kapetanović i ono će se koristiti u ovome radu. Ne zna se točno kronologija nastanka Nalješkovićevih dramskih sastavaka. Uglavnom prevladava mišljenje da ih je Nalješković pisao u mladosti. U književno-historiografskom studiju nisu ujednačene niti generičke odrednice dramskih sastavaka. Prva četiri dramska sastavka često se nazivaju pastirskim igrama, eklogama, pastirskim komedijama, pastoralama i sl. Peti i šesti dramski sastavak smatra se farsom, a samo sedmi komedijom. U kroatističkom studiju terminom pastorala katkad se označava „pastoralni ugođaj“, a katkada se koristi kao generička odrednica. U književnoj historiografiji uglavnom prevladava mišljenje da korpus hrvatske šesnaestostoljetne pastorale čine sljedeća djela: Istorija od Dijane, prve četiri Nalješkovićeve Komedije, Tirena, Pripovijes kako se Venere božica užeže u ljubav lijepog Adona u komediju stavljena i Grižula Marina Držića, Flora i Filide Antuna Sasina te tri prepjeva: Ljubmir Dominika Zlatarića i Raklica Saba Gučetića Bendeviševića, prepjevi Tassove Aminte – Gučetićev dosta slobodan – i Vjerni pastir Frana Lukarevića Burine, prepjev Guarinijeva Il pastor fido. Termin pastorala, koliko god generički nejasan, prihvatljiv je kao vrstovna odrednica za prve četiri Nalješkovićeve komedije, koje su tema ovoga rada, upravo zbog toga jer je općeprihvaćen u književnoj historiografiji. Pastorale će se analizirati opisivanjem prologa, didaskalija, stiha zatim iznošenjem sadržaja te na kraju analizom najčešćih motiva.

Cilj je ovoga rada ukazati na barokne elemente u religioznoj poemi Antuna Kanižlića Sveta Rožalija. Na temelju literature opisat će se i oprimjeriti elementi baroka, stilske figure, bit će navedena i odstupanja i razlike u odnosu na religiozne poeme koje su Kanižliću služile kao uzor. Nakon provedene analize, nameće se zaključak da Sveta Rožalija sadrži dosta baroknih elemenata, ali nekako ne ispunjava u potpunosti zahtjeve svoje književne vrste.