Search

Knjiga je pregled hrvatske književnosti od Bašćanske ploče do devedesetih godina XX. stoljeća. Sažet i potpun pregled književnih zbivanja, djela i pisaca, uz ponuđeni novi pogled na književnost XX. stoljeća, napose na vrijeme obilježeno II. svjetskim ratom i njegovim posljedicama i utjecajem na hrvatsku književnost u drugoj polovici XX. stoljeća. Književnost za NDH prvi puta objektivno prikazana kao integralni dio hrvatske književne dijakronije.

Autorica prikazuje zbirku "Zloduh" Mladena Prugovečkog sastavljenu od 23 priče i objavljenu u nakladi Gradske knjižnice Juraj Šižgorić u Šibeniku 1996. Osnovni dijelovi zbirke zapravo su narativni oblici raznih žanrovskih obilježja (od bajke, basne, crtice i parabole do pisma, ulomka iz matematičkih zadataka, biografske bilješke, novinskog fragmenta itd.). Oni zrcale Prugovečkijevo zanimanje i upućenost u razna područja: medicinu, matematiku, biologiju, statistiku itd. te pritom nude veliku galeriju ljudskih likova i stvorenja. Prugovečki gradi - mahom u postmodernističkoj maniri - narativne sklopove temeljene uglavnom na kretanju od neobičnosti u običnost i obrnuto.

Rad analizira roman Damira Miloša u kontekstu postmodernistizma.

Postmoderne pedagogije kao znanje o znanju dovode se u kontekst kritike moderne. Postmoderne epistemologija polazi od stava da su spoznajno vrijedni i jedinstvenost i mnoštvenost, da su spoznajno legitimne različite istine. Istinitost neke spoznaje leži u njenom kontekstu, a ne u nekom vrhovnom načelu uma. Otkrivanje sveza spoznaje i interesa otkriva idologijski karakter univerzalističkog shvaćanja znantsvene spoznaje, znanstvene konstrukcije svijeta (tehnika) i znanstvenog pogleda na svijet. Dehumanizacija svijeta se pokazuje kao pogubna poslijedica vjere u apsolotnu moć ljudskog uma. Implikacije kritike moderne brojne su i dotiču se svih znanosti. Za pedagogiju to znači da valja napustiti shvaćanje o "jednoj pedagogiji".

Analizira se moguće određenje teksta i sudbina teksta ruskoga dramatičara, pjesnika i pisca za djecu Daniila Harmsa Elizabeta Bam, istoimena predstava prikazana na promociji grupe OBERIU i sudbina autora koji je 1942. nestao u čisti, u zatvoru. Interpretiraju se Lyotardove teze o avangardnoj umjetnosti kao prikazivanju nepredočivog. Dramaturgija Harmsove drame uspoređuje se s Maljevičevim kvadratom. Detalnjo se analizira redateljka koncepcija, mizanscena i scenografija Ranke Mesarić (redateljica i scenografkinja predstave), tj. predstava Elizabeta Bam varaždinskoga Hrvatskoga narodnog kazališta (premijerna izvedba u svibnu 1990., gostovanje na Gavellinim večerima u Zagrebu nekoliko mjeseci kasnije). U ovoj predstavi vrata, postavljena u središte gledateljeva obzora, reguliraju silnice što struje iz iluzijske središnje scenske kutije/sanduka omeđene trookvirnim i nesklopljenim koordinatama kazališne kocke i kuglastoga prizorišta svijeta-pozornice. Ušavši na scenu, svijet igra događanje kao predstavu usudnih uzlova. I kafkijanska i druga vrata u ovoj predstavi skrivaju metafiziku permutiruajući politiku i religiju: iza vrata skriveno je težište sile koja pokreće dramske osobe – krećući se na rubu plesa, prikazujući privid izmeđudjelujućih sila, glumci postaju dramske figure koje pokretom utjelovljuju prijeteći ritam sata, oštar zvuk kronometra i klizeće vrijeme usmjereno prema napoznatom. Redateljica postavlja tekst u svojevrsnom postmodernističkom kodu ; čini se da cijela predstava lebdi ne želeći doći do ruba nepoznate ili neodredljive granice. U ovoj predstavi Elizabeta Bam (Jagoda Kralj Novak) igra ulogu važniju od uloge glasnikâ sudbine koji kucaju na vrata. Elizabeta Bam i započinje i okončava predstavu. Zato ova predstava, najviše zahvaljujući redateljičinu mađioničarskom (p)okretu i posvećenoj glumi, budi nadu i u kazalište i u svijet.

Tijelo je povijesni i društveni konstrukt kojeg u postmodernističkoj perspektivi poimamo kao komercijalni simbol. Tradicionalno oblikovano religijskim učenjem, tijelo se diverzifi cira kroz tehnološke reperkusije. Iz duhovno - tjelesne dihotomije, progresivnim tehnološkim utjecajem, niče kolizija prirodnog i tehničkog koja rađa novi dualizam ljudskog tijela i strojnog organizma. U interakciji s tehnologijom, tijelo se drastično modifi cira pri čemu ljudsko i tehnološko iznuđuje novu paradigmu tjelesnosti. Kiborg, hibrid ljudskog bića i strojnog mehanizma, manifestira tehnološku transformaciju ljudskog tijela. Prema učenju kibernetike, ljudsko tijelo je informacijski sustav koji se može prenijeti u bestjelesno stanje. Kibernetika tako kreira specifi čna tehno - tijela kojima tijelo nije granica, dapače, tijelo se doživljava kao zastarjeli koncept kojeg tehnologija dorađuje u svrhu njegova unaprjeđenja, a moguće i prevladavanja. Tijelo se preobražava uz asistenciju tehnologije: ugradnjom implantata, odstranjivanjem dijelova tijela, konzumiranjem pilula – robota, prišivanjem „treće ruke“, prebacivanjem u virtualni prostor gdje je tijelo kodirani elektronski impuls oslobođen „krvi i mesa“, itd. Tehnologija izmjenjuje percepciju tijela koje se u postmodernizmu elaborira kao dinamičan proces. Takav nas pristup tijelu uvodi u eru post – ljudskosti gdje spoj tehnološkog i čovjekolikog zamagljuje eksplicitne kategorijalne granice ljudskog tijela, prirodnog okoliša i njihove virtualne simulacije.

Autor razmatra glavne teorije etničke vezanosti i nacionalizma: teoriju iskonskog postojanja nacije, teoriju mnogovekovnog postojanja nacije, modernizam, etno-simbolizam, postmodernizam i interakcionizam. Obraća svoju pažnju na dobre i loše strane različitih teorijsko-istraživačkih pristupa kako bi oblikovao sopstveni pristup. Sem toga, on nudi nekoliko najpoznatijih i najubedljivijih definicija i tipologija nacija i nacionalizma. Naposletku, pokušava odrediti etničku vezanost, etničko svojstvo, etničku kategoriju i etničku zajednicu, te ukratko ocrtati sopstveni pristup koji je suštinski interakcionistički sa primesama etno-simbolizma. The author takes into consideration main theory of ethnicity and nationalism: primordialism, perennialism, modernism, ethno-symbolism, post-modernism, and interactionism. He pays his attention on both good and bad features of the different theoretical approaches in order to formulate his own approach. In addition, he offers several the most famous and convincing definitions and typologies of the nations and nationalism. At the end, he tries to make definitions of the ethnicity (ethnical connectedness), ethnical resource, e. g. language, religion, "race", ethnic myths etc, ethnic category, and ethnic as well as to briefly outline his own approach that is basically interactionist with some additions of ethno-symbolism.