Search

Povijest kritičke misli o arhitektu V. kovačiću u razdoblju od 1896 do 1943

Hrvatski arhitekt Tomislav Premerl (1939.– 2018.) stvorio je impresivno i sveobuhvatno arhitektonsko djelo koje se sastoji od četiri velike cjeline: teorijskog i povijesnog istraživanja, konzervatorske i projektantske prakse. On je diplomirao (1969.) i obranio doktorsku disertaciju (1985.) na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu. Na osnovu doktorata je napisao kapitalnu povijesnu i teorijsku knjigu Hrvatska moderna arhitektura između dva rata koja je doživjela tri izdanja (1989., 1990., 2015.), što je rijedak i neponovljiv uspjeh. Kod malobrojnih arhitekata i povjesničara umjetnosti knjiga je odmah stekla kultni status zbog briljantne sinteze teorijskog i povijesnog mišljenja o internacionalnom modernizmu u arhitekturi u prvoj polovini 20. stoljeća u Hrvatskoj. Objavio je još tri teorijske i povijesne knjige: Zagreb, grad moderne arhitekture, 2003 ; Prepoznavanje arhitekture, 2005 ; Povijesnost arhitekture, 2017. U knjizi Nastajanje u suncu, 2002. objavio je teorijski esej o makedonskoj arhitekturi i virtuozne crteže koji su nastali na putovanju u ljeti 1962. godine.

Предмет нашег рада је свеобухватно и систематично истраживање поезије и поетике Новице Тадића (1949–2011), с циљем испитивања специфичности његовог пјесничког опуса, приказивања основних поетичких поступака, одређивања Тадићевог мјеста у поетичкој парадигми српске поезије. Поезију и поетику Новице Тадића проучавали смо с аспекта иманентних методолошких истраживања – имплицитних и експлицитних. Истраживања су усмјерена на препознавање и тумачење поетских изражајних средстава и поступака који Тадићеву поезију чине изузетним књижевно-умјетничким дјелом. Сагледана су најважнија досадашња тумачења и књижевнокритичка расуђивања о Новици Тадићу. С циљем цјеловитијег разумијевања, тумачења и проучавања поезије и поетике Новице Тадића истраживања су употпуњена интертекстуалним, компаратистичким, језичко-стилским, формалистичким, херменеутичким, културолошким приступом. У раду је коришћен научни апарат више методолошких поступака, имајући у виду да је и сама поезија – као предмет истраживања – комплексна, вишесмислена и вишезначна књижевно-језичка креација... The subject of our work is a comprehensive and systematic study of poetry and poetics by Novica Tadic (1949–2011), in order to examine the specifics of his poetic oeuvre, presenting the most important poetic procedures for determining Tadic's place in the poetic paradigm of Serbian poetry. Poetry and poetics by Novica Tadic, we studied from the point of immanent methodological researchs, implicit and explicit. Research has focused on the identification and interpretation of poetic means of expression and action that Tadic's poetry seems extraordinary literary art. The most important current interpretation and the critical judgment of Novica Tadic are taken into account. With the aim of complete understanding, interpretation and study of poetry and poetics by Novica Tadic investigations are completed with intertextual, comparative, linguistic-stylistic, formalistic, hermeneutic, cultural approach. The paper uses scientific apparatus more methodological procedures, bearing in mind that the poetry – as a subject of research – is complex, ambiguous and ambiguous literary and linguistic creation...

U izlaganju je riječ o kritičkom odnosu Izidora Kršnjavog prema arhitektu Viktoru Kovačiću, od povratka sa studija kod Otta Wagnera u Beču do njegove smrti 1924. godine u nekoliko napisa i nekrologu.

Početkom 19. st. povijesni se gradovi Njemačke i Francuske počinju susretati sa suvremenim zahtjevima za prilagodbu na ubrzane industrijske, komunalne i demografske promjene. Susret složene i raznovrsne arhitekture i gradogradnje povijesnih gradova sa suvremenim zahtjevima ujednačavanja i ubrzavanja tehničkog i gospodarskog razvoja otvorit će čitav niz pojava i problema. Postupno se stvarala nova, izrazito složena disciplina planiranja gradogradnje s pratećim tehničkim postupcima izrade generalnih i detaljnih regulatornih osnova. Pojavio se temeljni problem kako se odnositi prema povijesnim spomenicima i gradskim predjelima u postupku obnove i prilagođavanja povijesnoga grada suvremenim potrebama.

U tekstu se raspravlja o polemici koja se vodila od 22. lipnja do 17. srpnja 1901. godine u Zagrebu oko očuvanja ili rušenja Bakačeve kule. U polemici sudjeluju povjesničar umjetnosti Izidor Kršnjavi, arhitekt Hermann Bollé, povjesničar i arheolog Josip Brunšmid i likovni kritičar Vladimir Lunaček. Izidor Kršnjavi i Hermann Bollé zastupaju historicističke teorije, dok Josip Brunšmid i Vladimir Lunaček zagovaraju protomodernističke teorije u gradogradnji i očuvanja spomenika., Josip Brunšmid and Emilij Laszowski wrote the Petition of Croatian Historians and Archaeologists in the Conservation of Middle-Aged Fortresses around Zagreb Cathedral and organized its signing by 28 leading Croatian historians, antiquarians and archaeologists. The petition was published on 22 June 1901 in all daily newspapers and caused a debate among theoreticians, which was published in daily newspapers from 22 June to 17 July 1901. The main bone of contention was related to the following issues: whether to demolish or preserve Bakač’s tower and western wall, whether to rebuild and restore Vinković’s portal or replace it with the new Bollé’s portal and how to evaluate the executed stylistic restoration of the cathedral. The course of the debate was determined by the participants and the state of the cathedral as well as the bishop‘s fortress. Historian Izidor Kršnjavi, architect Hermann Bollé, historian Ivan K. Tkalčić, archaeologist and historian Josip Brunšmid and art critic Vladimir Lunaček took part in the debate. The state of the archiepiscopal cathedral complex is extremely complicated. The cathedral was restored (1880 to 1900) under the guidance of architect H. Bollé. The western facade of the cathedral no longer contains Vinković’s portal (1640–43/1675), which bishop Benedikt Vinković (1637–42) ordered from master Cozmo Mueller and which was completed by canon Ludovik Vukoslavić. At the time, the bishop‘s fortress still kept an unaltered historical form. The release of the petition in 1901 caused a huge debate about urban development, the preservation of building monuments and art history. I Kršnjavi, H. Bollé, J. Brunšmid and V. Lunaček basically followed European trends, and the differences were largely the result of the generation gap. In urban development, I. Kršnjavi and H. Bollé continued to uncompromisingly advocate the exclusion of church monuments from the practice of their alteration with regard to the surrounding construction and the practice of the demolition of old buildings for modern traffic requirements, all stances formed and represented by Reinhard Baumeister, Hermann Maertens and Josef Stübben in the period from 1870 to 1880. Bollé’s concise and specific explanation about the justification for the demolition of Bakač’s tower, in order to open the view of the restored western facade of the cathedral is in accordance with the theories of Hermann Maertens. J. Brunšmid and V. Lunaček, on the other hand, were faithful followers of the theoretical reasoning of Camillo Sitte and his circle of the like-minded when it came to urban development and its regulation. Unlike J. Brunšmid and V. Lunaček, I . Kršnjavi and H. Bollé are much closer to contemporary art history concepts of defensive towers and walls as well as provincial Renaissance works, and therefore also Vinković’s portal, which belongs to the seventeenth century. The theoretical considerations about the conservation of monuments all share the Enlightment’s historicist vision of the past. I Kršnjavi and H. Bollé saw the past as an educational authority that teaches, while for J. Brunšmid and V. Lunaček, the past represented a moral authority that primarily commemorates. For I . Kršnjavi and H. Bollé a historical monument, even if incomplete, is not an object to be left intact and put under the glass bell for preservation. An unfinished monument is an object that should first of all be aesthetically finished so that it could still be used. In the end, none of them aspired to a scientific antiquarian approach, but rather to a creative artistic one. H. Bollé and I . Kršnjavi are no exception to the Central European architecture of the nineteenth century. Most of the interventions on building monuments belonged to an individualistic direction of historicism, where an aesthetic approach to the stylistic restoration prevailed. Far fewer interventions belonged to an antiquarian direction in historicism, which saw the application of an archaeological approach to stylistic restoration. J. Brunšmid, E. Laszowski and V. Lunaček carefully monitored and accepted new knowledge stemming from contemporary theoretical debates which concerned the preservation of monuments and were led wherever German was spoken. They acted highly ethically and posted their sources of influence: the first editorial of the magazine „Die Denkmalpfege“, a report from the first German „Denkmaltag“ and the theory of Paul Tornow. All of them criticized the aesthetic approach to style restorations. H. Bollé followed E. E. Violet-le-Duc and explained the restoration of the cathedral as a rational, technical and absolutely artistic task, which is completely detached from the social context. In reading and evaluating the historical and spatial development of the architectural composition of the cathedral H. Bollé opposed the canon of European quality and the quality of provincial works. As opposed to the European canon, the local stylistic specifics of the cathedral were radically rated barbaric and mercilessly removed. Since J. Brunšmid and V. Lunaček considered the restoration of the cathedral as having a clear role in the social construction of the Croatian nationhood, they accused H. Bollé for a lack of patriotism and piety. V. Lunaček was most prone to an extensive theoretical debate, but his views remained largely ignored by other debate participants. His theoretical critique in some way announced the architecture of Viktor Kovačić and theoretical criticism of Gjuro Szabo. Various considerations from the debate got reflected in Kovačić’s theoretical explanation for the Kaptol and environs tender from the year 1908. Later on Gj. Szabo could conclude the theoretical settling of the theory of regulation, stylistic restoration and the architecture of historicism.

U radu se tematizira izgradnja zgrade Državne realne gimnazije u Sisku arhitekta Stanka Kliske. Na osnovi poredbenog istraživanja sačuvane arhivske građe i suvremene periodike, autori detaljnije donose preciznu kronologiju rasprava u Gradskom zastupstvu o izboru mjesta za izgradnju, upravnog procesa odobravanja građevne dozvole i dugotrajnu izgradnju same zgrade. Analizirani su prvi neizvedeni projekt iz lipnja 1928. i drugi izvedeni projekt iz travnja 1929. godine arhitekta Stanka Kliske. Predložena je nova datacija zgrade, 1930.-1935., prema građevinskoj dozvoli i dovršetku izgradnje.

Anton Švimberský, profesor na Školi za obradu drveta u češkom Chrudimu, obnovio je 1908. godine romaničke vratnice splitske katedrale. Njegov je angažman predložio glavni konzervator II. odjeljenja carskoga kraljevskoga Središnjega povjerenstva za umjetničke i historijske spomenike Max Dvořák koji je sastavio i smjernice za obnovu vratnica vođene načelom očuvanja starosne vrijednosti. Rad donosi pojedinosti tehnološkoga procesa. Nakon uspješnog okončanja posla, Švimberský je imenovan dopisnikom Središnjega povjerenstva. Obnova jednog od najvažnijih artefakata srednjovjekovne dalmatinske skulpture i europski poznatoga spomenika, prema novom konceptu zaštite kulturne baštine postala je, zajedno s očuvanjem zgrade stare biskupije, prijelomnom za prevagu novih načela u splitskoj sredini koju je uvelike obilježilo stilsko restauriranje. Na projektu su sudjelovale i osobe koje će postati jezgrom reorganizacije Središnjega povjerenstva 1911. godine: Max Dvořák, Julius Deininger i Karl Holey.

Prikaz knjige Nine Gazivoda: Geneza izgradnje i prepoznavanje značenja, Pop & Pop, Zagreb, 2008.

Problem interpolacije nove arhitekture u definirane povijesne gradske cjeline star je koliko i sami gradovi, ali se opsežnije počinje teoretski proučavati tek u 20. stoljeću. Interpolacija poslovne zgrade „Željpoha” (1961.-1964.) arhitekta Stanka Fabrisa na Trgu maršala Tita 12 u Zagrebu izazvala je čitav niz kritičkih tekstova i dugotrajnih rasprava, kao o rijetko kojem ostvarenju internacionalne moderne arhitekture u Hrvatskoj. Tijekom 1960-ih godina oblikovna pitanja bila su u žarištu različitih i međusobno suprotstavljenih teorijskih razmišljanja o interpolaciji.

Glavni konzervatori C. kr. Središnjega povjerenstva za proučavanje i održavanje umjetničkih i povijesnih spomenika Joseph Wilhelm Kubitschek i Max Dvorák predložili su u ožujku 1909. mjere za kulturno podizanje Dalmacije u sklopu tada neaktivne Vladine akcije za gospodarsko podizanje Dalmacije. Direktni poticaj za kasnije, većinom ostvarene prijedloge, bili su novinski članci nastali nakon boravka Hermanna Bahra u Dalmaciji u veljači 1909.

U članku se prvi put prikazuje djelovanje ing. Karla Vajde i arhitekta Vjekoslava Bastla na izradi detaljne regulacijske osnove Dolca iz lipnja 1925., idejnog arhitektonskog projekta iz siječnja 1926. i glavnog arhitektonskog projekta iz svibnja–srpnja 1927. gradske tržnice u Zagrebu. Detaljna regulacijska osnova ing. Karla Vajde nastavlja se na ranije regulacijske osnove Viktora Kovačića i Milana Lenucija za Dolac. Povratak i obnavljanje reducirane figuracije klasicizma Vjekoslava Bastla potpuno je sinkrono s djelovanjem suvremenih srednjoeuropskih arhitekata koji su školovani kod Otta Wagnera na Akademiji likovnih umjetnosti.

Nekrolog profesoru Ivi Maroeviću

Prijedlog programa za obrazovanje u zaštiti spomenika

Rasprava o zaštiti internacionalne moderne arhitekture u Zagrebu

28. travnja – Muzej Mimara, Rooseveltov trg 5, Zagreb – 2. Kongres hrvatskih povjesničara umjetnosti – „ Zaštita internacionalne moderne arhitekture na primjeru Željpoha/FErimporta i Iličkog nebodera u Zagrebu“

Raspis natječaja za regulaciju Kaptola iz 1908.

Knjiga se na sveobuhvatan i sustavan način bavi fenomenom secesije kao stila koji se u kontekstu srednjoeuropskih zbivanja na likovno-umjetničkom planu na prijelomu 19. i 20. stoljeća javlja i u Hrvatskoj. Obuhvaćene su sve grane likovnih umjetnosti te sve regije i gradovi u Hrvatskoj u kojima bilježimo manifestaciju toga stila.

U središtu interesa ovog priloga nalazi se zgrada Trgovačko-obrtnog muzeja, jedna od rijetkih funkcionalno građenih muzejskih zgrada u Zagrebu, ali i jedna od rijetkih novopodignutih zgrada trgovačkih muzeja u Europi. Prilog je podijeljen u dva dijela. U prvom je rasvijetljen pojam trgovačko-obrtnog muzeja, a razmotreni su i neki slični poput industrijalnih dvorana i skladišta uzoraka. Riječ je o muzejskoj instituciji koja pripada duhu druge polovice 19. stoljeća. Osnovna zadaća bila joj je služiti interesima nacionalne trgovine i obrta. Opisane su i dvije osnovne vrste trgovačko-obrtnih muzeja te primjeri iz obiju grupa. Na osnutak i poslanje zagrebačkog muzeja ponajviše su utjecali bečki Handelsmuseum te budimpeštanski trgovački muzej. Zgradu je u skladu s koncepcijom muzeja i izložbenim potrebama projektirao student Ota Wagnera Vjekoslav Bastl. Po arhitektonskom oblikovanju, unutrašnjoj organizaciji prostora i primjeni suvremenih materijala u konstruktivnom sustavu nastalo je djelo koje je u potpunosti u skladu sa vrhunskim radovima ostalih srednjoevropskih arhitekata Wagnerova kruga. Stalne su izložbe hrvatskih i ugarskih proizvoda otvorene u zgradi 1904. godine, no uskoro su etnografske zbirke i muzeološke funkcije etnografskog muzeja nadvladale početnu trgovačko - obrtnu koncepciju. Na početku XX stoljeća koncept trgovačkog muzeja postao je zastarjelim i njegova prazna forma morala je biti zamijenjena novom. No, dogodilo se da je uz promjenu koncepta i namjene zgrada doživjela u tridesetim godinama i temeljito čišćenje ili, točnije rečeno, demoliranje uspjelog secesijskog pročelja. Tako je osuvremenjavanje izbrisalo na ovom vrhunskom arhitektonskom djelu slojeve pamćenja. Konceptu trgovačko-obrtnog muzeja nema povratka jer je on bio reprezentant određenog vremena, no svi izneseni argumenti govore u prilog potrebe faksimilne obnove pročelja i to na na osnovu pažljive komparativne analize Bastlovog arhitektonskog opusa 1900-1906, sačuvane arhivske građe i suvremenih fotografija objavljenih u općoj i stručnoj periodici.

Knjiga na sveobuhvatan i sustavan način prezentira fenomen historicizma kao stila na području likovnih umjetnosti i arhitekture u Hrvatskoj promatran u kontekstu europskih i srednjoeuropskih zbivanja na tome planu. Obuhvaćene su sve regije i značajniji gradovi u Hrvatskoj u kojima se taj stil manifestira.