Search

Na tragu izjave Drugoga vatikanskog koncila o homiliji kao sastavnom dijelu liturgije (usp. Sacrosanctum concilium, br. 52) u članku se obrađuje pitanje homiletskog propovijedanja. Riječ je o tome da se utvrdi liturgijsko mjesto i narav homilije kako bi u konačnici sâmo propovijedanje bilo oblikovano slavljem. Pripremati i slaviti homiliju kao liturgijski čin nužno uključuje pitanje kako se iz liturgije može doseći život. U širem kulturnom okviru postmoderniteta homiletsko propovijedanje i liturgijsko slavljenje nisu po sebi razumljivi. Suvremeni čovjek stoji pred homiletskom riječju i liturgijskim slavljem nerijetko ne razumijevajući tu vrstu govora jer ga ne proživljava. Iskustvo se, stoga, čini polazištem nove integracije homilije u liturgiju i liturgije u život. Na tom će tragu ovaj članak tematizirati stanje i perspektive homiletskog propovijedanja s obzirom na njegovu liturgijsku narav i antropološku artikuliranost u okviru kulturnog ozračja naše suvremenosti. Uzevši u obzir da propovijedanje nije tek prenošenje sadržaja vjere, već čin vjere u krilu sakramentalnog slavlja, ovaj će članak na tragu Pavlove ideje o uzajamnosti vjere i besjede (usp. 2 Kor 4,13) pokušati pružiti naznake za mistagoško propovijedanje: govoriti u slikama, homilija kao liturgijski čin, homilija kao proces preobrazbe, homilija kao čin vjere., Following the statement of the Second Vatican Council on homily as a constituent part of liturgy (see Sacrosanctum concilium, no. 52), the article analyses the issue of homiletic preaching. The aim is to determine the liturgical place and nature of homily so that preaching might be formed by celebration. To prepare and celebrate homily as a liturgical act necessarily involves the question of how to reach life through liturgy. In the wider cultural frame of postmodernity, homiletic preaching and liturgical celebration are not by themselves understandable. When facing homiletic preaching and liturgical celebration, the contemporary human being often does not understand that kind of discourse, because he/she does not experience it. Experience should, therefore, be the starting point of the new integration of homily into liturgy and liturgy into life. In that sense, the article thematises the state and perspectives of homiletic preaching in terms of its liturgical nature and anthropological articulacy within the frame of cultural environment of our contemporaneity. By taking into consideration that preaching is not simply transmission of contents of faith, but an act of faith in the bosom of a sacramental celebration, this article will attempt to offer notes for mistagogical preaching by following Paul’s idea of mutuality of faith and word (2 Cor 4:13): to speak in images, homily as a liturgical act, homily as a process of transformation, homily as an act of faith.

Članak tematizira žalovanje u redu obrednoga slavlja. Raščlanjujući kroz tri uzajamno povezana segmenta odabranu temu, na temelju antropološko- kulturnog i religijskog pristupa, autor uvodi u teološko razmatranje žalovanja u okviru liturgijskoga slavlja sprovoda. Riječ je o širem sagledavanju kulturnih preobrazbi koji u kontekstu suvremene kulture upućuju brojne otvorene izazove tradicionalnoj simboličko- religijskoj elaboraciji žalovanja. Drugi dio ovoga rada – ‘Obredno oplakivanje prijelaza: rituali žalovanja’ – bavi se teorijskom rekonstrukcijom simboličkog ustroja sprovodnih obrednosti te kraćom analizom vlastitosti rituala žalovanja. U trećem dijelu, autor pokušava na temelju prethodno formiranih spoznaja orisati kontekstualnu teologiju žalovanja i obrednog slavljenja u redu slavlja Pashalnog Otajstva. Radi se o iščitavanju iskustava kršćanskog žalovanja i nadanja u svjetlu obrednih simbola te o pokušaju da se s teološkopastoralnog gledišta naznače barem osnovni motivi sprovodne liturgije kao geste utjehe i nade u vjeri. Vodeći se hermeneutičkim načelom liturgije “per ritus et praeces” (SC, 48) (‘kroz obrede i molitve’), autor obrazlaže teološke, pastoralne i obredne vidove Reda sprovoda, s posebnim osvrtom na ‘geste i simbole’ kao i na neke teološke vidove istaknute u euhološkim tekstovima. U zaključnim razmišljanjima autor ukazuje na ulogu simbola i gesta u procesu žalovanja obrazlažući kako je liturgijsko slavlje izravan odgovor kršćanske zajednice na stanje pogođenosti i žalosti. Liturgija biva simbol vjere, jer je mjesto preobrazbe iskustva žalovanja u pashalnu vjeru. Kao ‘otajstveni pathos’ liturgija postaje životni prostor utjehe u vjeri te znak eshatološke upravljenosti Kristove Crkve.

Tema je ovoga rada tumačenje inicijacije u svjetlu fenomenološke antropologije i fundamentalne teologije obreda. Polazeći od činjenice da sve tradicije svetoga poznaju ritualnu inicijaciju kao integralni dio posredovanja vjerničkog identiteta, autor sugerira iščitavanje kategorije kršćanske inicijacije u svjetlu obredne genealogije vjerničkog subjekta i simboličkih procesa uvođenja u zajednicu vjere. Pritom, kao polazišnu točku, odabire suvremenu problematiku identiteta i antropološku krizu inicijacije iz kojih proizlaze određene tematske dimenzije ovog pitanja. Drugi je dio ovoga rada posvećen poredbenoj analizi inicijacijskog i identitetskog procesa. Radi se o pokušaju sustavnog skiciranja antropološke fenomenologije inicijacije u svjetlu simboličkih dinamika identiteta koji u velikoj mjeri omogućuju ispravno pozicioniranje fundamentalno-teološke hermeneutike kršćanske inicijacije. Naime, raščlamba identitetskih i obrednih obrazaca ima za cilj uočiti procesualni simbolički ustroj inicijacije razlažući njezinu početnu i trajnu ulogu u čovjekovu sebeozbiljenju. U sklopu takva promišljanja koje se nastoji konstituirati kao refleksija raznolikih induktivnih pristupa, s time što se nastoji ocrtati cjelina, zaključni hermeneutički trenutak bit će pozvan odgovoriti na pitanje simboličko-obrednoga identiteta kršćanske inicijacije. U toj perspektivi autor predlaže četiri inkluzivne dijalektike koje pružaju polazište jednom mogućem nacrtu teologije inicijacije posredovane fenomenološkom antropologijom. Riječ je o otajstveno- inicijacijskom i obredno-identitetskom uporištu kršćanske inicijacije u čijem se okrilju isprepliću procesualna dinamika vjere i obredna dimenzija vjerovanja.