Search

Architect Aleksander Saša Laslo (Celje, 1950 – Zagreb, 2014) was one of the leading historians of Croatian twentieth-century architecture, with a research scope centered on the city of Zagreb. Its aim was to investigate the processes of modernisation, tracing the evolution from high historicism and eclecticism through Art Nouveau to proto-functionalism and New Building (Ger. Neues Bauen, Cro. novo građenje) – viewed through building spatial-organisation, construction, and then inevitably form. Laslo’s interest, of course, extended beyond the mere physical structure of the building to wider social, economic, and cultural context, and dynamic knowledge exchange with Central Europe during that time, within which Laslo positioned the architecture of Zagreb. Methodologically, since the very beginning in the early 1980s, Laslo relied on exhaustive research, cataloguing, and contemporary research of Central European architecture. To mark the tenth anniversary of the death of this prominent researcher of Zagreb’s architectural heritage, this paper provides the first review of Laslo’s work, highlighting its comprehensiveness, integrity, and scientific method.

The goal of the research was to establish a complete overview of summer residences, villas and (family) houses in Zagreb, exclusively on the basis of listing criteria. 60 listed buildings were identified, all located in the northern part of Zagreb, on the southern slopes of Medvednica. The paper provides a review of listed building locations, authors, time of construction, historical stylistic classification, analysis of the pertaining listing documentation and literature review. Summer residences for an occasional stay were built during the 18th and 19th century in secluded hilly locations surrounded by vineyards and orchards. In the 20th century, the construction of summer residences decreased, while the construction of villas for permanent residence begins forming elite residential parts of the city. With a transition from a semi-rural to a semi-urban context, accompanied by the disappearance of the term summer residence and the introduction of the terms villa and (family) house, the stylistic transition from historicism to functionalism and modern architecture is evident. Three main historical-stylistic periods have been recognized and all the researched buildings have been classified accordingly.

In the late 19th and early 20th centuries, Zagreb witnessed the appearance of a new building typology meant to accommodate various sorts of monetary institutions: banks, savings banks, insurance companies and stock exchanges. This paper presents one important early example of that type – the seat of the Croatian Escompte Bank in Zagreb. It was designed in 1898-1899 by the Vienna-based studio Fellner and Helmer for a prominent location at 3 Ilica Street and it heralded the defining features of the new building type, such as the union of diverse facilities within a single structure, imposing architectural features and overall grand appearance, and a highly prominent role in the urban fabric of the city. In particular, it contributed to the definition of a spatial and formal scheme for commercial corner buildings, as the most exposed and attractive segments of downtown city blocks. In that sense it served as a productive model for a number of corner buildings intended for business purposes that were to follow.

Članak govori o organizaciji obnove Zagreba nakon potresa 9. 11. 1880. godine. Usredotočuje se na način na koji su tijela tadašnje hrvatske Zemaljske vlade, zagrebačkoga Gradskog poglavarstva i drugi organi vlasti, obnavljali tijekom studenoga i prosinca 1880. javne građevine te kontrolirali obnovu privatnih zgrada. Završni se dio teksta usredotočuje na način na koji su osigurana potrebna sredstva za obnovu grada.

In 2020, Croatia was struck by two catastrophic earthquakes, resulting in more than 50,000 damaged structures. The majority of these are masonry buildings, but there are a number of reinforced concrete structures that suffered moderate to extensive damage. In this paper, the seismic condition assessment and upgrading of existing RC structures are presented with a case study building in Zagreb. The assessment procedure includes initial visual inspection, rapid preliminary evaluation, detailed in situ measurements, and non- and semi-destructive methods. New technologies were applied and followed by numerical modeling and verifications. Strengthening proposals are made that respect owner needs and the needs for the energy retrofitting of the existing RC building. As the integrated approach should be respected in the renovation of existing buildings, this case study can represent an example of good practice in the process of seismic and energy retrofitting.

After the Zagreb earthquakes in March 2020, around 25,000 buildings were estimated damaged, most of them being in the historic city center. This fact is not that surprising since most of the city center buildings are unreinforced masonry structures that have not been assessed in quite some time and usually no retrofitting methods were ever applied. The rapid post-disaster assessment began the same day after the first earthquake occurred. Through mostly visual assessment methods, the basic idea is to identify the safety and usability of buildings in general. This type of assessment was also conducted in one of the oldest Croatian cultural institutions, Matica Hrvatska. It is a building of great historical significance and cultural value, as is most of the city center. Accordingly, this building was constructed with no consideration given to seismic events and with the use of traditional materials and building techniques. In the scope of this paper, urgent actions that were taken are shown with problems and challenges that occurred. Furthermore, the decision-making process after an earthquake is elaborated. In addition, a numerical model is developed in 3Muri software for structural modeling. A non-linear static pushover analysis is performed, and possible failure mechanisms are examined. Furthermore, real-life damage is compared to the software results, and a conclusion process of the building’s usability is explained. In the end, the results obtained are analyzed and conclusions regarding the efficiency of the used software are drawn.

The article reconsiders the oeuvre of Architect Vladimir Šterk through his own Architectural Office and parallel joined office with Architect Jovan Korka in the period 1932-36. A thorough examination of circa 600 folders from various archives reveals 181 signed or attributed projects and realizations. Possibly, at least further 400 items were in some manner products made by employees or collaborators of Architectural Offices he effective controlled.

Razvoj teorije pejsažne arhitekture i suvremenih svjetskih primjera dobre urbanističko-pejsažističke prakse govore u prilog sve većem značenju i višestrukim ulogama pejsaža za razvoj grada. Članak donosi pregled uloga i zastupljenosti pejsažnog koncepta u urbanističkim planovima grada Zagreba od početka 20. do početka 21. stoljeća. Ukazuje na problem postupnog zapostavljanja jasnoga planerskog stajališta prema pejsažu i slabljenja aktivnog pristupa njegovu planiranju.

U članku su analizirani građevinski propisi grada Zagreba u trećem desetljeću 20. stoljeća zaključno s Građevinskim zakonom Kraljevine Jugoslavije. Dan je naglasak na građevinske propise za stambenu izgradnju. Međunarodnim natječajem za generalni regulacijski plan Zagreba postavljene su opće smjernice za razvoj grada, a normativni okvir određen je stupanjem na snagu Građevinskog zakona 1931. godine, kada je završila epoha autonomnoga komunalnog sustava građevinskog prava naslijeđenog iz austrougarskoga doba.

Dok su s jedne strane javni arhitektonski natječaji tridesetih godina 20. stoljeća nedvojbeno pridonijeli promociji suvremenoga građenja, s druge strane – često su bili povod javnim aferama. Glavni uzrok nezadovoljstva bila su nedostatna pravila za održavanje natječaja koja prvonagrađenim autorima nisu jamčila pravo na realizaciju. Situacija se, međutim, nije znatno promijenila ni usvajanjem novoga pravilnika 1938. godine. Nova odredba, koja je priječila sudjelovanje arhitekata povezanih s članovima ocjenjivačkog suda, inicirala je posljednju veliku aferu međuratnog razdoblja vezanu uz natječaj za Željezničarsku bolnicu u Zagrebu.

Based on comparative analyse of the data from the register and the cadastral plan, we can get a very detailed and exhaustive insight into the complete urban structure, which we can express very precisely, cartographically and statistically. Chronological comparison of several cadastral sources, dating from different years, gives us an insight into the dynamism and characteristics of urban development, enabling us to follow spatial development of town as well as to consider dominant historical and geographical processes in a very detailed manner. In this paper we present experiences based on our original research into cadastral sources of the city of Zagreb (Lower Town = Donji grad) originating from the period of 1862 to 1914.

Autor u članku donosi genealogiju izgradnje Ulice grada Vukovara u Zagrebu koja je idejno zacrtana kao Moskovski boulevard u prvoj poslijeratnoj viziji grada Urbanističkog instituta Ministarstva građevina Narodne Republike Hrvatske i njegova ravnatelja arhitekta Vladimira Antolića. U članku se ukazuje na promjenu smjera hrvatske arhitekture nakon 1956. godine i na događaje koji su je uzrokovali i koji su u urbanističkim smjernicama razvoja Zagreba odlukama o izgradnji prekosavskih područja označeni i političkom voljom. Promjena smjera ogleda se u oblikovnim konstelacijama upravo u izgradnji Ulice grada Vukovara.

U članku se istražuju stajališta stanara prema stanovanju na višim katovima stambenih višekatnica, a dobiveni su putem ankete provedene među stanovnicima viših katova zgrada u Zagrebu. Daje se kratki pregled vremenskoga konteksta u kojem su nastale takve zgrade. Navode se pozitivni i negativni aspekti takvog oblika stanovanja u odnosu na dobne skupine, tip obitelji i mogućnost odabira stana na višim katovima.

U razdoblju historicizma uglavnom su visoki predstavnici državne i crkvene uprave neposredno od uglednih i priznatih arhitekata naručivali izradu projekata te ukupno vođenje velikih i zahtjevnih javnih gradnji u Zagrebu. Zamisao o napuštanju dotadašnjeg načina izbora arhitekata postupno se pojavljivala i uobličavala zahvaljujući pojavi i javnom djelovanju arhitekta Viktora Kovačića i druge akademske generacije arhitekata. Neposredna posljedica nastojanja jest svakako ustrojstvo javnih natječaja za regulatorni projekt Kaptola i okolice (1908.), projekt crkve sv. Blaža (1908.-1909.) i projekt kr. Sveučilišne biblioteke (1909.). Natječaji su značili prekretnicu jer su prekoračili odrednice uobičajenih poslovnih i tehničkih zbivanja, a postali su arhitektonski događaji od presudne važnosti za hrvatsku kulturu.

Razvoj modernog Zagreba vezan je za razvoj željeznice koja je svojim polož ajem direktno sudjelovala u usmjeravanju prostornog širenja i oblikovanja grada. Način rješavanja željezničkog pitanja, kao predmeta državnog ili nekoga višeg interesa, hijerarhijski je uvijek bio ispred interesa grada. Željeznica je bila datost kojoj su se grad i njegovi prostorni planovi prilagođavali. Budući razvoj željeznice mora se prilagoditi ne samo zahtjevima suvremene željezničke tehnologije nego i potrebama grada. Posljedica bi trebala biti promjena načina i intenziteta korištenja površina željezničkih postrojenja i zemljišta uz prugu. U konačnici, ti bi procesi trebali rezultirati potpunom funkcionalnom i prostornom integracijom željeznice i grada.

Perivoj sv. Franje Ksaverskog jedan je od najstarijih objekata parkovne arhitekture u Zagrebu. Osnovan je početkom 17. stoljeća i postao je značajno proštenište (kalvarija) izvan grada. Ovim člankom analiziraju se njegova obilježja, mijene tijekom povijesnoga razvoja, očuvanost povijesne matrice, mogućnosti obnove i njegovo značenje u povijesti okolnoga prostora grada Zagreba.

U članku se analizira Klinika za ortopediju na Šalati u Zagrebu arhitekta Egona Steinmanna, izgrađena početkom tridesetih godina 20. stoljeća. Klinika za ortopediju prvi je Steinmannov projekt javne građevine u Zagrebu koji čini važnu sliku u urbanoj matrici grada, kao i značajan dio njegova međuratnog opusa. Na primjeru detaljnog pregleda i analize Klinike za ortopediju bit će prezentirana osnova za razumijevanje individualnog izraza arhitekta Egona Steinmanna u okvirima moderne arhitekture u Zagrebu između dva svjetska rata.

U članku se opisuju parkovi i parkovne površine u 15 zagrebačkih stambenih naselja izgrađenih u razdoblju između dva svjetska rata. Stambena su naselja kronološkim redoslijedom pojedinačno obrađena, s kratkim opisom osnovnih urbanističko-arhitektonskih obilježja, komentarom planiranoga parkovnog uređenja vidljivog iz arhivske građe te opisom parkova i parkovnih površina s dendrološkom inventarizacijom provedenom 2002. godine. Parkove i parkovne površine stambenih naselja čine parkovno uređena zajednička dvorišta, perivojni trgovi i parkovi stambenih naselja, te zaštitni nasadi, ulični drvoredi i drvoredi unutar stambenih sklopova i dvorišta.

Za graditeljsku povijest Zagreba u razdoblju od 1850. do 1918. godine značajno je da su 1857. godine oktroirani građevinski propisi prema političkom značenju Zagreba kao pokrajinske prijestolnice Austrijskog Carstva, koji su uvjetovali izradu prvoga regulacijskog plana 1865. godine. Regulacijskim planom iz 1888. godine određen je opseg prostornog razvoja tadašnjeg Zagreba u dvije prirodne cjeline: blokovsko područje i ljetnikovački predjeli.

Sklop Veterinarskog fakulteta jedinstven je integralni fakultetski sklop u okviru Zagrebačkog sveučilišta, u cijelosti realiziran prema projektu arhitekta Zvonimira Vrkljana u razdoblju 1935.-1962. godine. Na osnovi analize složenih djelatnosti fakulteta, a koje uključuju nastavni, znanstvenoistraživački, laboratorijski, te klinički rad i stacionare životinja, projektant je strukturirao paviljonski sklop oplemenjen skladnim atrijskim ozračjem. O cjelovitoj razradi projekta do mjerila detalja svjedoči autentično stanje sklopa, koji je i danas značajan gradotvorni element jugoistočnoga dijela grada.

Statističkom su analizom obuhvaćene 532 kuće predane na uporabu u razdoblju od 1935. do 1945. godine, koje zadovoljavaju definiciju zagrebačke ugrađene najamne kuće. Prosječna kuća toga tipa ima dva do tri stambena kata iznad prizemlja, jedan jednosobni i jedan dvosobni stan na stubište, jednostrešni kosi krov prema ulici, s ravnim krovom prema dvorištu, kao i strogo osno simetričnu plohu pročelja. Kvaliteta ovog razdoblja jest afirmacija Novoga građenja u kompoziciji pročelja zagrebačke ugrađene najamne kuće.

Autorica istražuje prostorne i povijesne uvjetovanosti nastanka i razvoja današnjega Trga kralja Petra Krešimira IV. u Zagrebu te značenje njegove realizacije u kontekstu razvoja novog istočnog dijela grada tijekom prve polovice XX. stoljeća, odnosno daljnje urbane ekspanzije Zagreba. Slijedom spontanih i ciljanih intervencija zaokružen je prostor najvećega singularnoga gradskog trga heterogenoga karaktera, koji je tijekom XX. stoljeća transformiran od rubnoga sajmišnog prostora do reprezentativnoga gradskog trgaparka, te postupno prometnog čvorišta i prepoznatljivog orijentira u širem gradskom području. Njegov identitet obilježila su ostvarenja "moderne" - kako urbanizma i arhitekture, tako i inovativno ostvarenje perivojne arhitekture, koje je, unatoč kasnijim transformacijama širega i užega gradskog područja, zaokružilo karakter novoga gradskog prostora i postalo prepoznatljiv element u slici grada.

Područje perivoja Maksimir kolijevka je zagrebačkoga sporta još od polovice XIX. stoljeća, kada počinju organizirani rekreacijski, ali i sportski počeci u plivanju i klizanju na maksimirskim jezerima. Brojni planovi za izgradnju sportsko-rekreacijskih sadržaja na zapadnome dijelu maksimirskoga perivoja, uz Bukovačku cestu, nisu ostvareni, ali Svetice, livada južno od maksimirske šume, dodavanjem različitih sportskih građevina od kraja XIX. stoljeća prerasta u današnji veliki sportsko-rekreacijski sklop.

Početkom XIX. stoljeća u Europi su se za školovanje inžinira i arhitekata osnivali politehnički instituti izvan postojećih sveučilišta, koji su negdje sredinom stoljeća pretvarani u visoke tehničke škole s posebnim odjelima. Krajem XIX. stoljeća visoke tehničke škole zakonski su izjednačene po pravima sa sveučilištima kada su dobile pravo dodjele doktorata tehničkih znanosti. U Hrvatskoj se rasprava oko opravdanosti i nužnosti osnivanja visoke tehničke škole vodila između inžinira okupljenih u Društvu inžinira i arhitekata i kr. Zem. vlade na prijelazu iz XIX. u XX. stoljeće.

Članak govori o nerealiziranom projektu terasastoga stanovanja iz prve faze stvaralačkog opusa arhitekta Drage Galića, nastaloga u koautorstvu s arhitektom Dragom Iblerom 1933. godine. U uvodnom se dijelu uz prikaz nastanka toga projekta govori o temi terasastoga stanovanja općenito. Slijedi obrazloženje projekta i prikaz terasastoga stanovanja u gradu Zagrebu.

U tekstu je analizirana Vrhovčeva koncepcija perivoja (1787.), s polazištem u podacima koje iznosi Haulik u svom albumu Park Jurjavés (1853.). Sudeći prema tim navodima, perivoj je u tlocrtnom smislu imao francuska barokna obilježja, no autor ukazuje i na vrlo prisutnu romantičnu komponentu izraženu u smještaju središta zvjezdaste kompozicije na povišen i nepravilno oblikovan teren te u planiranom smještaju neke građevine u to središte. Smatra se da je stanovit odraz Vrhovčeve radijalne kompozicije bilo moguće odčitati i u Haulikovo doba (karte iz 1846. i 1853. godine), i to u "lepezastom" rasporedu sjeverno od vidikovca. Jedina tri poznata i donekle sačuvana elementa Vrhovčeva perivoja (središte zvjezdaste kompozicije, prilazna aleja, ulaz) interpretirana su s obzirom na kasniju transformaciju, odnosno s obzirom na djelomično nove uloge koje su im pripale u Haulikovoj koncepciji perivoja.

Statističkom je analizom obuhvaćeno 445 kuća predanih na uporabu u razdoblju od 1928. do 1934. godine, koje zadovoljavaju definiciju zagrebačke ugrađene najamne kuće. Prosječna kuća toga tipa ima dva do tri stambena kata iznad prizemlja, dva dvosobna stana na stubište, jednostrešni kosi krov prema ulici, s ravnim krovom prema dvorištu, kao i osno simetričnu plohu pročelja u zoni stambenih katova. Godine 1929. pojavila su se pročelja Novoga građenja, a 1932. godine postala su dominantna. Kvaliteta zagrebačke ugrađene najamne kuće jest kontinuitet visokog standarda srednjeg sloja građevne supstance.

Tko nije materijalno samostalan, nemože govoriti o osobnoj niti o političkoj slobodi. Samo materijalno samostalan narod dan danas stvara države i uživa ugled u sboru kulturnih narodah. Do materijalne slobode pak dolazi se samo prosvjetom i radnjom. dr. Vjekoslav Koeroeskenyi, „Narodne novine”, 5. veljače 1881.

U članku se, uz kratak životopis, sustavno prikazuje opus arhitekta i urbanista Velimira Jamnickog (1910.-1945.), koji je svojim kratkim, ali uspješnim djelovanjem ostavio trajan trag u afirmativnom razdoblju modernog urbanizma na našim prostorima. Velimir Jamnicky izabran je (1940.) za prvoga stalno zaposlenog predavača kolegija Uređenje gradova (urbanizam) na Tehničkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.

Autorica na temelju povijesnih izvora, osobito isusovačkih kronika, istražuje povijest gradnje gimnazijske zgrade u Zagrebu na Katarininu trgu 5. Došavši u Zagreb godine 1606., isusovci su dobili napuštenu zgradu dominikanskog samostana uz južni gradski bedem Gradeca (Gornjega grada), adaptirali je i nekoliko puta dogradili, tako da je od 1664. osim za potrebe šestorazredne gimnazije služila i za studij filozofije, teologije i prava. Godine 1702. svečano je položen temeljni kamen za novi dio, dovršen 1705., s dvoranom (auditorijem) na prvom katu. Sve je radove novcem i građom podupirao Hrvatski sabor. Stanje zgrade godine 1850., kada je provedena velika reforma školskog sustava, prikazuju sačuvani nacrti. Godine 1872. produljeno je krilo zgrade uz gradski južni bedem te je za potrebe novoorganiziranoga Zagrebačkog sveučilišta podignut drugi kat nad cijelim kompleksom.

U kontekstu hrvatske arhitekture nakon 1945. g. u članku se sintezno prikazuje opus arhitekta Stanka Fabrisa (1909-1997). S naglaskom na arhitekturi stanovanja, autor naznačuje moguće izvore i smjerove budućih istraživanja. Analizom amblemske višestambene zgrade u Ulici grada Vukovara 52 u Zagrebu (1956-1960) potvrđuje se Fabrisova često osporavana i zanemarivana autorska osobnost te dostignuća hrvatske poslijeratne arhitekture.

Grad se u članku promatra kao moždano tkivo prostora i njegove se odlike suprotstavljaju kritikama urbanih koncentracija. Grad ostaje kolijevka budućnosti civilizacije. U međuodnosu djelovanja kulture i izvozno orijentiranoga gospodarstva neizbježnost rasta zasad je jedina jednadžba blagostanja. Proces četverolisne metropolizacije Rijeke, Splita, Osijeka i Zagreba povoljan je za ukupan hrvatski prostor, a daljnja favorizacija Zagreba pokazat će suprotne predznake. Zagreb je iscrpio postojeće urbane sustave i nužne su krupne infrastrukturne investicije na novim vizijama i planovima za XXI. stoljeće. Neke od pothvata moguće je započeti odmah.

Autor u radu analizira sinonime za ugodu i neugodu u Zagrebu na temelju ankete provedene 1996. i 1997. g. kojom je ispitano 279 ispitanika. Sinonimi za ugodu ili neugodu mogu bit kvartovi, trgovi, ulice, perivoji, zgrade, itd. Pokazalo se da Gornji grad, perivoj Maksimir, Trg bana Josipa Jelačića, Hrvatsko narodno kazalište, Zrinjevac i jezero Jarun pobuđuju ugodu u najvećeg dijela ispitanika, dok su Dubrava, Novi Zagreb, Cvjetni trg, zgrada Ferimporta na Trgu maršala Tita i Kvaternikov trg za većinu ispitanika neugodna mjesta.

Istraživanje centara zagrebačkih naselja Trnskog i Zapruđa, utemeljeno na proučavanju dokumentacije, na opažanju i anketi, dalo je rezultate, koji pokazuju da je centar Zapruđa po mnogočemu kvalitetniji od centra Trnskog. Ti rezultati mogu biti korisni u planiranju i projektiranju centra gradskog naselja, pogotovo pri određivanju optimalne lokacije i površine takvog centra, kapaciteta parkirališta i dimenzija pješačke ulice u njemu te pri izboru sadržaja u njemu (trgovina, ugostiteljskih, uslužnih, kulturnih, zabavnih i poslovnih objekata).

Cilj članka bio je da se prostorne mijene važnog dijela gradskog tkiva prikažu kao logičan slijed preobrazbi primjerenih vremenu i načinu na koji se grad Zagreb mijenjao tijekom stoljeća svog postojanja. Članak govori o mijenama prostora na kojemu je 1830. godine nastao perivoj. Na temelju usmenih i slikovnih podataka, praćenih od srednjeg vijeka do danas, a vezanih za prostor nekadašnjega kaptolskog vrta Ribnjaka i današnjeg perivoja, stvorena je planska vizualizacija nizom crteža, koja pokazuje ukupnost mijena perivoja Ribnjaka tijekom vremena.

Autori u radu analiziraju razloge doseljenja u Zagreb na temelju ankete provedene 1994. godine, kojom je ispitano 367 doseljenika. Ispitanici su izrazili stupanj svog zadovoljstva mogućnošću ostvarenja osnovnih životnih potreba u posljednjem mjestu boravka kao i u Zagrebu. Pokazalo se da su mogućnost zaposlenja i školovanja dva najvažnija razloga za doseljenje u Zagreb, te da su ispitanici općenito zadovoljniji Zagrebom, no što su bili posljednjim mjestom boravka.

Autorica istražuje povijest izgradnje športsko-rekreacijskih objekata u Zagrebu, koja počinje početkom 19. stoljeća uređenjem otvorene streljane na Tuškancu. Tijekom 19. i 20. stoljeća pratimo mnoštvo realizacija i projekata. Glavnina događaja vezanih za to područje ljudskog djelovanja zbiva se u tradicionalnim športskim lokacijama u gradu: na Tuškancu i Šalati, u Maksimiru, na savskom priobalju i na Medvednici.

Preuređenje Preradovićeva trga 1995. godine pretpostavlja složenu i obuhvatnu analizu, ali dopušta i relativno izdvojenu analizu pojedinih odrednica. U prilogu je analizirana postavljena rasvjeta i rješenje ponude i prodaje cvijeća. Autor zaključuje da se projektantski pristup tim problemima djelomično može smatrati profesionalnom pogreškom, a u ukupnosti rješenja nesporazumom i neprimjerenošću u uređenju grada.

Ispitivanje industrijske gustoće provedeno je na teorijskim modelima i realiziranim industrijskim lokacijama u Zagrebu. Ispitane su veličine industrijske gustoće stupnjevane s obziorm na karakteristike gradskog područja u kojemu se lokacija planira ili nalazi. Rezultati istraživanja omogućuju određivanje stupnjevanih veličina industrijske gustoće u urbanističkom planiranju.

Autor istražuje pješačke zone koje se kao gradski prostori transformiraju u složenim oblikovnim, tehničkim, socijalnim, ekonomskim i drugim funkcijama prisutnim u planersko-projektantskim i upravnim zahvatima te u spontanim procesima stanovništva. Promjene u zagrebačkoj pješačkoj zoni tijekom dvadesetak godina upućuju na jačanje simboličkih potreba uređenja središnjih područja grada, utjecaje komercijalizacije, shvaćanja granica javnoga i privatnoga, obilježja urbanoga i ruralnoga itd.