Search

Uvod: Temporomandibularni poremećaji (TMP) su karakterizirani disfunkcijom zgloba i/ili boli u području čeljusti i lica oko temporomandibularnog zgloba (TMZ). Za procijenu fizičkih i psiholoških osobitosti osoba s TMP koriste se standardizirani Dijagnostički kriteriji za temporomandibularne poremećaje (DK/TMP). Cilj istraživanja je procijeniti u kojoj mjeri su orofacijalna bol i poremećaji čeljusnog zgloba prediktori ograničenosti funkcije čeljusti. Metode i materijali: Uzorak je činilo 174 ispitanika dobi 10-69 godina (medijan 23, interkvartrilni raspon 22-32; 66% žena) koji su pacijenti ambulanti za orofacijalnu bolu u Rijeci i Medulinu te studenti Sveučilišta u Rijeci. Probir ispitanika na orofacijalnu bol kod poremećaja funkcije čeljusnog zgloba načinjen je uz pomoć instrumenta TMP – Probir boli. Klinički pregled načinjen je prema protokolu DK TMP. Za procjenu funkcije čeljusti korištena je Ljestvica ograničenja funkcije čeljusti. Rezultati: Žene su znatno češće imale orofacijalnu bol u odnosu na muškarce (41 vs 22%; p=0.018), ali ne i poremećaj funkcije zgloba niti ograničenje funkcije. Veća ograničenja žvakanja i pokretljivosti mandibule imaju osobe s glavoboljom, mišićnom boli i višom dobi, a ograničenja komunikacije je nešto povećana još i kod osoba koje imaju artralgiju i pomak diska s redukcijom. Zaključak: Orofacijalna bol je značajnija odrednica ograničenja funkcije čeljusti nego zglobni poremećaji. Glavobolja povezana s TMP i mišićna bol su najznačajnije odrednice ograničenja funkcije čeljusti. Žvakanje je najviše, a komunikacija najmanje ograničena orofacijalnom boli i poremećajima funkcije čeljusnog zgloba. Introduction: Temporomandibular disorders (TMD) are characterized by dysfunction of joint and/or pain in the jaw area and temporomandibular joint (TMJ). The standardized Diagnostic criteria for temporomandibular disorders (DC/TMD) are used to assess the physical and psychological characteristics of TMD persons. The aim of the study is to evaluate to what extent orofacial pain and jaw disorders are predictors of jaw function limitations. Methods and materials: The sample consisted of 174 subjects aged 10-69 years (median 23, intercvartril range 22-32, 66% of women) who are ambulatory patients for orofacial pain in Rijeka and Medulin and students of the University of Rijeka. The screening of the orofacial pain in patients with jaw joint disorder was made with the help of the TMD – pain screening instrument. Clinical examination was done according to the DC/TMD protocol. To evaluate the function of the jaw, the Jaw function limitation scale was used. Results: Women were more likely to have orofacial pain than men (41 vs. 22%, p = 0.018), but no jaw joint disorder or function limitation. Major limitations on chewing and mandibular mobility are those with headache, muscular pain and adulthood. Communication limitations are somewhat increased even in patients with arthralgia and shift disks. Conclusion: Orofacial pain is the most important determinant of jaw function limitation than joint disorders. Headache associated with TMD and muscular pain are the most important determinants of jaw function limitations. Cheating is the most, and communication is least restricted by orofacial pain and dysfunction of the jaw joint.

Adaptivni potencijal stomatognatskog sustava povezan je i s različitim odstupanjima od idealne okluzije pa gotovo nema osobe koja nema neko obilježje poremećaja okluzije. Potrebno je prihvatiti okluzijske odnose u rasponu od idealne okluzije do raznih okluzijskih varijacija jer one nisu presudni čimbenik rizika disfunkcije stomatognatskog sustava. Stvaranjem ortopedske nestabilnosti žvačnih mišića i temporomandibularnih zglobova samo se pojačavaju simptomi koji su nastali iz nekog drugog razloga. Temporomandibularni poremećaj otežava ortodontsko liječenje, te se tada preporučuje prethodno provesti inicijalnu terapiju. Ortodontsko liječenje ne uzrokuje simptome temporomandibularnih poremećaja u prethodno asimptomatskih osoba.

Cilj: Cilj ovog istraživanja bio je procijeniti učinak stabilizacijske udlage na poboljšanje kvalitete života pacijenata s temporomandibularnim poremećajima (TMP). Materijali i metode: U istraživanju je sudjelovalo 30 ispitanika (7 muškaraca i 23 žene) redovitih pacijenta Zavoda za stomatološku protetiku Stomatološkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Po utvrđenom postojanju TMP-a (DKI/TMP protokol), pacijentima je putem OHIP-14 upitnika procjenjena kvaliteta života te utjecaj TMP-a na svakodnevno funkcioniranje. Za procjenu intenziteta boli korištena je vizualno-analogna skale (VAS). Potom je svim pacijentima izrađena stabilizacijska udlaga. Pacijenti su praćeni u intervalima: nakon mjesec dana, nakon tri mjeseca te nakon šest mjeseci nošenja stabilizacijske udlage. Procjenjivane mjere ishoda uključivale su VAS, OHIP-14, iznos otvaranja usta, postojanje defleksije kod otvaranja, škljocaj zgloba, te iznos kretnji donje čeljusti. Rezultati: Pronađene su značajne razlike u intenzitetu boli tijekom terapije udlagom i to između svih mjerenja (p

Temporomandibularni zglob jedini je pomični zglob glave. On omogućava otvaranje i zatvaranje usta, njihovo pomicanje lijevo-desno, naprijed-nazad, što omogućava žvakanje, govor, zijevanje i gutanje. Kod njegove disfunkcije ugrožene su vitalne funkcije. Jedan od značajnijih čimbenika u nastanku temporomandibularnog poremećaja (TMP) je bruksizam. Malokluzija je uglavnom čimbenik koji doprinosi TMP-u, a nije isključivi etiološki čimbenik. Najčešći simptom je bol u mišićima i periaurikularnom području, ograničene ili asimetrične kretnje čeljusti, preskakanje i iskakivanje zgloba te škljocanje i krepitacije. Inicijalna terapija bolesnika s TMP-om treba biti neinvazivna i reverzibilna (farmakološka terapija, bihevioralna terapija, mioterapija, primjena površinskog hlađenja i zagrijavanja te primjena transkutane neurostimulacije). Temeljni oblik inicijalne terapije je stabilizacijska udlaga koja osigurava adekvatan položaj zgloba.

Study objectives. In the period of 9 years, the success of Michigan splint in the treatment of temporomandibular (TMJ) disorder was evaluated. Methods and material. The study included patients who came to recall examination 9 years after the first examination. The inclusion criteria for patients comprised pain referred to the TMJ, limited mouth opening and/or clicking in TMJs with the use of RDC/TMD and manual examination techniques. Magnetic resonance imaging was the gold standard for DD of all patients' TMJs. TMJ pain intensity was rated on a visual-analogue scale (VAS 0-10). For treatment purposes, the patients wore Michigan splints. Results. TMJ pain intensity on VAS was as follows: before treatment/recall 9 years: 6/0.94. In the period before treatment/recall, active mouth opening amounted to 9 years - 45.18mm/48.67mm. The following condition of the afflicted joints was determined after 9 years: 19 (50%) patients had completely healthy joints, 10 (26.32%) patients still felt discomfort without pain, 6 patients (15.79%) still had painful joints but with less pain intensity. 3 patients (7.89%) still had pronounced pain in the TMJs (mean value VAS=5). Conclusion. Michigan splint treatment had partial analgesic effects, whereas the 7.9% who had no improvement of their condition.

Temporomandibular disorders are musculoskeletal disorders of the stomatognathic system related to other parts of the locomotor system: pain in the temporomandibular joint (TMJ), craniocervical muscular fatigue, especially of the masticatory muscles, limitation of mandibular movements, and presence of joint clicking. Since there is no gold standard in the treatment of temporomandibular disorders, noninvasive and reversible methods are preferred. Physical therapy, particularly exercise and mobilization of temporomandibular joints with masticatory muscles, have a very important role in the treatment. Moreover, once the physical therapist instructs the patient, he/she can continue doing the exercises at home according to an individual exercise program and depending on the subjective evaluation of its effects on pain reduction and improvement of mandibular mobility. Although causal co-dependence with cervicocranial disorders has not been completely confirmed, it has been recommended to include disturbances related to the cervical spine into joint physical therapy within a framework of physiatric-rheumatologic treatment. Along with a review of the literature, particular attention has been given to integrated diagnosis and physical therapy of functional disorders of the temporomandibular and border cervical regions., Sažetak Temporomandibularni poremećaji su muskuloskeletni poremećaji stomatognatskog sustava srodni drugim dijelovima lokomotornog sustava: pritužbe na bol u temporomandibularnom zglobu, umor kraniocervikalnih mišića, posebice žvačnih mišića, ograničene kretnje mandibule i prisutnost škljocanja u zglobu. Kako ne postoji zlatni standard u liječenju temporomandibularnih poremećaja, prednost se daje neinvanzivnim i reverzibilnim metodama. Fizikalna terapija, posebice vježbanje i mobilizacija temporomandibularnih zglobova sa žvačnim mišićima ima istaknutu ulogu u liječenju. Štoviše, kad ga fizioterapeut poduči, bolesnik može nastaviti vježbati kod kuće prema individualnom programu ovisno o subjektivnoj procjeni učinka na smanjivanje bolova i povećanju pokretljivosti mandibule. Iako nije potpuno utvrđena uzročna međuovisnost s cervikokranijalnim poremećajima, preporuča se u sklopu fizijatrijsko-reumatološke obrade u jedinstvenu fizikalnu terapiju uključiti i poremećaje vezane za cervikalnu kralježnicu. Uz pregled literature dan je naglasak na integriranu dijagnostiku i fizikalnu terapiju funkcijskih poremećaja temporomandibularnog i graničnog cervikalnog područja.

Temporomandibularni zglobovi (TMZ) su jedini zglobovi u glavi i ujedno jedni od najkompliciranijih zglobova u ljudskom tijelu. Temporomandibularni poremećaj (TMP) je skupni naziv koji obuhvaća niz kliničkih problema koji uključuju žvačne mišiće, TMZ i pridružene strukture. Sinonim za TMP je i kraniomandibularni poremećaj. Kao jedan od glavnih uzroka boli kraniofacijalnog područja koja nije uzrokovana dentalnim podrijetlom, navode se upravo TMP-i. Najčešći simptom je bol u mišićima i preaurikularnom području, ograničene ili asimetrične kretnje čeljusti, preskakanje i iskakanje zgloba, te škljocanje i krepitacije. Također, nerijetko dolazi i do bolova u čeljusti, hipertrofije mišića i abnormalnog okluzalnog odnosa. TMP često dolaze povezani i uz druge kraniofacijalne i orofacijalne poremećaje. Bol u temporomandibularnoj regiji nađena je u 10% populacije starije od 18 godina, primarno kod mlađe i srednje populacije i češće kod žena od 3:1 do čak 9:1, u usporedbi s muškom populacijom. U radu su prikazani svi etiološki čimbenici temporomandibularnih disfunkcija. TMP-i su podijeljeni u dvije velike skupine, poremećaje temporomandibularnog zgloba i poremećaje žvačnih mišića. Detaljno je opisana svaka dijagnostička podgrupa.

Cilj istraživanja bio je utvrditi položaj, odnosno anteriorni pomak zglobne pločice u klinički odabranoj skupini asimptomatskih osoba (25 studenata stomatologije u dobi od 21 do 27 godina, prosječno 23, 4 godine, od toga 72% ženskog spola) bez simptoma i znakova temporomandibularnih poremećaja te kvantitativno ga usporediti sa položajem glavice kondila u položaju zatvorenih usta. Metrička analiza temporomandibularnih zglobova provedena je pomoću magnetske rezonancije na T1 mjerenim snimakama u parasagitalnoj ravnini. Utvrđena je prevalencija anteriornog pomaka zglobne pločice kod 20% osoba, odnosno 25% njihovih temporomandibularnih zglobova. Metričkom analizom potvrđen je vizualno utvrđen anteriorni pomak zglobne pločice, ali relativni položaj kondila ne ovisi o skupinama zglobova asimptomatskih ispitanika s fiziološkim položajem i anteriornim pomakom zglobne pločice. Aim: The objective of this study was to investigate prevalence of anterior disc displacement and condyle position in volunteers free from clinical symptoms and signs of temporomandibular disorders. Material and Methods: Bilateral parasagittal T1-weighted magnetic resonance images of temporomandibular joints (TMJ) in 25 asymptomatic volunteers (mean age 21– 27, average 23.4 years, 18 (72%) female and 7 (28%) male) were analyzed and metric measurement of disc and condyle position were investigated. The metric analysis of the position and relationship between the disc and the condyles was described using Kurita et al’ s method of measuring the relative and absolute distances of reference points. In statistical data analysis, the left and right TMJs of each person were presented as two separate entities within the data analysis. The nonparametric statistics was used. Results: Anterior disc displacement was found in 5 (20%) of asymptomatic volunteers (four of them female). Anterior displacement with unilateral reduction and anterior displacement without reduction unilaterally was present in two subjects each, whereas one volunteer had anterior displacement without reduction bilaterally. There was no difference between in the calculated position of condyle between joint with and without disc displacement (Kruskal-Wallis test, p

Orofacial injuries are common in sporting activities, depending on type of sport and many other factors. Temporomandibular injuries and disorders have been found in 2 – 6 % of all orofacial injuries cases, and they are the result of macrotraumas and microtraumas of the mandible, the temporomandibular joint and adjacent anatomic structures. The results of such traumas are of different symptomatology and can lead to a temporary or permanent cessation of sporting activity. Most injuries in sports, including orofacial and temporomandibular disorders, are predictable and therefore preventable. Measures for preventing orofacial injuries and temporomandibular disorders in sporting activities include various types of protection appliances: extraoral, interdental (intraoral) and combined mouth and teeth protectors. Interdental sports guards (mouthguards) can be stock or ready-made, mouth-formed or custom-made mouthguards. These mouthguards, mutually different in quality, play a very important role in prevention of orofacial and temporomandibular tissue injuries. Use of mouthguards significantly reduces the number of orofacial tissue injuries, and also reduces the severity of sustained injuries. Sports injuries, including those to orofacial and temporomandibular area, regardless of whether they are incurred in recreational or competitive sport, require multidisciplinary approach, both in diagnostics and treatment and in implementation of prevention measures. Sports physicians, coaches, sports officials, parents and athletes themselves, should also be permanently educated on the exceptional importance of prevention measures, thus making the role of dentist in sport unavoidable., Ozljede orofacijalnog sustava u sportu su učestale, ovisno o vrsti sportske discipline te drugim okolnostima. Temporomandibularne ozljede i poremećaji čine oko 2 do 6% svih orofacijalnih ozljeda, a rezultat su makrotrauma i mikrotrauma donje čeljusti, čeljusnog zgloba i okolnih anatomskih struktura. Posljedice takvih trauma raznovrsne su simptomatologije, koje mogu biti uzrokom privremenog ili trajnog prekida bavljenja sportom. Većina ozljeda u sportu, pa tako i onih orofacijalnih te temporomandibularnih poremećaja, nastaje iz predvidivih razloga i na njih se može preventivno utjecati. U preventivne mjere spada korištenje različitih oblika zaštitnih sredstava: ekstraoralnih, interdentalnih (intraoralnih) i kombiniranih štitnika za usta i zube. Najširu uporabu imaju interdentalni štitnici, a oni mogu biti gotovi, polugotovi ili individualno izrađeni. Imaju raznovrsne uloge u sprječavanju ozljeda orofacijalnih tkiva u sportu, a korištenjem takvih štitnika učestalost se i težina orofacijalnih, odnosno temporomandibularnih, ozljeda znatno smanjuje. Sportske ozljede, pa tako i one orofacijalnog sustava, bez obzira na to nastaju li u rekreativnom ili natjecateljskom sportu, zahtijevaju multidisciplinarni pristup, kako pri dijagnostici i liječenju, tako i u provođenju preventivnih mjera. Sportski liječnici, treneri, sportski djelatnici, roditelji i sami sportaši trebali bi se trajno educirati i upućivati u iznimnu važnost preventivnih mjera, pri čemu je uloga stomatologa u sportu nezaobilazna.

Svrha rada bila je ispitati odnos između psihološkog statusa i boli kod pacijenata s temporomandibularnim poremećajima (TMP-om) u Izmiru, u Turskoj. Materijal i metode: Stotinu dvadeset i troje pacijenata s TMP-om (102 žene prosječne dobi 31,31±12,58) i 21 muškarac ( prosječne dobi 39,52±15,3)) upućeni su u Zavod za protetiku Stomatološkog fakulteta Sveučilišta Ege i svima je uzeta povijest bolesti. Postavljena im je dijagnoza na temelju kliničkih nalaza, a zapisane su i pritužbe na bol. Psihološki status ocijenjen je uz pomoć Symptom Checkliste 90-R (SCL-90-R). Nakon toga su podaci statistički analizirani (Studentovim t-testom, jednosmjernoma ANOVA-om i hi-kvadratom α=0,05). Rezultati: Ukupno je bilo 70 pacijenata (14 muškaraca -20 % i 56 žena -80 %) s dijagnozom mišićnih poremećaja. Osamdeset pet pacijenata (69,1 %) s pritužbama na bol, znatno je koreliralo sa somatizacijom (p=0,020). Vrijednosti za depresiju iz podljestvica testa SCL-90-R od pacijenata s pomaknutim zglobnim diskom, bili su jako visoki (p=0,023). Većina pacijenata s TMP-om u turskoj populaciji bila je ženskoga spola, kao što je to slučaj i u drugim populacijama. Rezultati psihološke evaluacije upozorili su na visoku pojavnost somatizacije (p=0,039). Zaključak: Pacijenti s pomakom zglobnoga diska pokazali su visoku razinu depresije. Kako bi se dobili podaci za širu populaciju, trebalo bi obaviti multicentrično istraživanje., Objective: To examine the relationship between psychological status and pain in patients with temporomandibular disorders (TMD) in Izmir, Turkey. Material and methods: One hundred and twenty-three TMD patients (102 women (mean age 31.31±12.58), 21 men (mean age 39.52±15.3)) referred to Ege University, School of Dentistry, Department of Prosthodontics. A history of pain was asked to all patients. Patients were diagnosed based on clinical examination and the complaint of pain was recorded. Psychological status was assessed with the Symptom Checklist-90-R (SCL-90-R). Data were analyzed statistically. (Student t-test, One-way ANOVA and Chi-Square, α=0.05) Results: In a total of 70 patients (14 males (20%), and 56 females (80%), muscle disorders were involved (56.9%). Twenty-two females (17.9%) were diagnosed having disc displacement. Eighty-five patients (69.1%) referred with the complaint of pain which was significantly correlated to somatization (p=0.020). The depression values from subscales of SCL-90-R of the disc displacement diagnosed patients were significantly high (p=0.023). The majority of the patients referred with TMD in Turkish population were women, as seen in other populations. The psychological evaluation results revealed high somatization (p=0.039). Conclusion: Patients with disc displacement exhibited high depression levels. For data on greater populations, a multicenter study model is required.