Search

Knjiga opisuje i definira krizne događaje velikih razmjera, intervencije usmjerene na poboljšanje psihološke dobrobiti pogođenog stanovništva, kao i utjecaj rada u uvjetima kriznih situacija na pomagače raznih profesija te volontere. Razvijen je u suradnji s Hrvatskim Crvenim križem kao jednim od ključnih dionika u području psihološkog zbrinjavanja i potpore. Namijenjen je raznim dionicima u području upravljanja kriznim situacijama, kao i široj zainteresiranoj javnosti te može biti temelj za planiranje razvoja sposobnosti za psihosocijalno djelovanje te alat za praktično postupanje pomagača.

U izlaganju će biti prikazano kako studenti završne godine diplomskog studija psihologije Sveučilišta u Osijeku doživljavaju superviziju svoje obavezne prakse te kako doživljavaju superviziju općenito. Tijekom dvije školske godine (2009./2010. i 2010./2011.) iskustva sa supervizijom studentske praske je steklo 74 studenata, a u istraživanju privedenom za potrebe ovog izlaganja je sudjelovalo 66 studenata (16 mladića i 50 djevojaka). Studenti su općenito zadovoljni supervizijom studentske praske. Najveću korist supervizije vide u mogućnosti iskazivanja strahova i bojazni povezanih s praksom (M=4, 64 ; SD=0, 715), a najmanje korisnom ju doživljavaju za osmišljavanje budućeg profesionalnog postupanja (M=4, 27 ; SD=0, 969). Kao osobito značajnim aspektom supervizije naglašavaju to što su mogli čuti iskustva ostalih kolega s njihove prakse. Smatraju da za studente treba organizirati superviziju svaka tri ili četiri tjedna (neki predlažu i svaki tjedan), da supervizijski susreti trebaju trajati do dva sata i provoditi se u grupama od šest ili osam osoba. Većina smatra da studentska supervizija treba biti obvezna, a neki smatraju da je obveznost supervizije potrebna i za vježbenike i početnike. Trećina sudionika istraživanja u međuvremenu se (N=22) zaposlila, četvero ih navodi da je na njihovom radnom mjestu organizirana supervizija. Stavovi prema superviziji općenito mjereni su skraćenom i prilagođenom Skalom stavova prema superviziji (Ajduković i Ajduković, 2004.). Studenti imaju blago do izrazito pozitivne stavove prema superviziji, a pri tome studentice imaju nešto pozitivnije stavove. Jasno pokazuju da superviziju smatraju korisnom i nužnom, a neki ističu važnost educiranja novih supervizora. Rezultati ukazuju da su studenti senzibilizirani i imaju pozitivan stav i prema studentskoj, ali i prema superviziji općenito.

Supervizija u području socijalne skrbi u RH se sustavno uvodi posljednjih deset godina. Ravnatelji ustanova imaju pri tome veliki značaj i odgovornost. Cilj ovog istraživanja je ispitati njihovu percepciju potreba i dobiti od uvođenja supervizije, kao i prepreka tom procesu. Također su ispitani njihovi stavovi prema superviziji. Sudjelovalo je 76 od 91 kontaktiranih ravnatelja centra za socijalnu skrb i voditelja ureda Centra za socijalnu skrb Zagreb. Ravnatelji ističu potrebu za razvojno- integrativnom i timskom supervizijom te smatraju da je supervizija najpotrebnija stručnjacima koji rade s obiteljima. Nedostatak sredstava i educiranih supervizora doživljavaju kao najveće prepreke uvođenja supervizije. Najveću dobit očekuju na području razmjene iskustva, bolje timske suradnje i bolje usluge koja se pruža korisnicima. Iako općenito prevladavaju pozitivni stavovi prema superviziji, oni ravnatelji koji imaju osobno iskustvo sa supervizijom imaju pozitivnije stavove prema superviziji.

U početnom dijelu rada analizirano je najnovije određenje supervizije Udruženja nacionalnih organizacija supervizora Europe (ANSE). Također je procijenjen napredak postignut u području supervizije u Hrvatskoj u ovom desetljeću te su navedeni strateški dokumenti Vlade RH koji ističu značaj uvođenja supervizije u rad s djecom i mladima. Autorica dodatno ističe značaj supervizije za one koji rade s obiteljima u kojima ima nasilja ili su pod drugim socijalnim rizicima. Analizira složene i neugodne osjećaje stručnjaka koji rade u ovom području. Svaki stručnjak koji radi ovaj odgovoran posao ima pravo na profesionalnu podršku kako bi što kvalitetnije ispunjavao svoju ulogu i dobro se osjećao u toj svojoj ulozi. Supervizija je ključno sredstvo za postizanje jednog i drugog.

U radu je opisan razvoj projekta "Uvođenje suprevizije u sustav socijalne skrbi Republike Hrvatske", te evaluacija njegove prve faze, koja se odnosi na početno jednogodišnje obrazovanje iz supervizije za 38 djelatnika sustava socijalne skrbi. Zbog izuzetno dobrog iskustva iz prve faze edukacije, kao i zbog modela iskustvenog učenja prema kojem je predviđeno odvijanje naprednog obrazovanja iz supervizije, možemo očekivati da će sustav socijalne skrbi u naredne dvije godine imati skupinu veću od 30 stručnjaka koji će biti educirani i licencirani za vođenje supervizije u psihosocijalnom radu po standardima Europskog udruženja supervizora.

U radu je komparativnom analizom određen pojam supervizije psihosocijalnog rada u odnosu na ostale oblike profesionalne interakcije među pomagačima. Opisan je razvoj koncepta supervizije psihosocijalnog rada. Posebna pozornost je posvećena modelu supervizije koji bi najviše odgovarao situaciji u Hrvatskoj, u kojoj do sada supervizija nije bila sastavni dio profesionalnog rasta i razvoja stručnjaka u sustavu socijalne skrbi niti pomagača općenito.

U istraživanju je ispitan značaj supervizije u profesionalnom razvoju socijalnih radnika početnika. Podaci su prikupljeni anketnim ispitivanjem koje je provedeno u četiri nevladine organizacije u kojima je supervizija sastavni dio programa psihosocijalne pomoći stradalnicima rata. U ispitivanju je sudjelovalo 69 pomagača. Supervizirani pridaju velik značaj svakoj funkciji supervizije. Osobito velik značaj pridaju podršci u superviziji i očekuju da se na taj dio supervizije utroši 42-54% vremena, učenju žele posvetiti 38-41% vremena, a za kontrolu ostavljaju 15-20% od ukupno na superviziji provedenog vremena

Unatoč opredjeljenja hrvatske obrazovne politike za inkluzivnu školu, usvajanjem brojnih konvencija, akcijskih planova i strategija, pred hrvatskom školom je još dugi put do ostvarenja tog cilja. Inkluzivna škola je mjesto koje pripada svakom učeniku, gdje je svaki učenik prihvaćen i ima podršku svojih vršnjaka i cijele školske zajednice. Organizacijska struktura škola, raspoloživost stručnih službi i kompetencije učitelja u Hrvatskoj danas, ne mogu odgovoriti potrebama, koje proizlaze iz individualnih razlika učenika, mnogobrojnih odgojnih, obrazovnih i socijalnih zahtjeva. što u drastičnim razmjerima dolazi do izražaja kod djece s teškoćama. U svijetu su se u tu svrhu razvili razni modeli podrške školi. Jedan od modela je konzultativni model suradnje. U Hrvatskoj se zadnjih nekoliko godina takav model provodi, zasad samo putem projekta, pod nazivom mobilni stručni tim (MST). Budući se radi o, za nas, novom modelu i novim ulogama u koje stručnjaci ulaze i za što su im potrebne vrlo visoke osobne i profesionalne kompetencije u praksi se pokazala vrlo korisnom grupna supervizija članova MST. Cilj je ovog rada dobiti odgovor o ulozi supervizije u razvoju inkluzivne škole.Istraživačka pitanja su se odnosila na najčešće probleme s kojima se suočavaju članovi MST-a u radu i kako im grupna supervizija pomaže. Primjenom kvalitativne metodologije analizirani su transkripti pet grupnih supervizija, koje su se provodile tijekom devet mjeseci. U njima je sudjelovalo 26 članova MST-a, koji su djelovali u 8 osnovnih škola. Utvrđeni su brojni problemi na koje nailaze članovi mobilnog stručnog tima, kako u odnosu na učenike s teškoćama, učitelje, asistente, roditelje učenika, koordinatore škola i druge stručne suradnike tako i u odnosu na zadaće svoje nove uloge. Supervizijske intervencije su sadržavale mnogo ohrabrivanja i poučavanja, a dijelom su bile i organizacijske prirode, što je u većini slučajeva osiguralo učinkovito djelovanje članova MST u školi.

Projekt edukacije stručnjaka "Supervizija udomitelja" provodi Udruga za inicijative u socijalnoj politici u suradnji sa Sveučilištem u Göteborgu i Ministarstvom zdravstva i socijalne skrbi od 2006. godine. Po završetku edukacije Hrvatska je dobila 30-ak educiranih stručnjaka- supervizora udomitelja. Tijekom edukacije budući supervizori su održavali grupnu superviziju sa udomiteljima s područja cijele Hrvatske. Ukupno su trebali održati 12 susreta. U ovom izlaganju će biti prikazano iskustvo supervizora nakon održanih susreta. Podaci su prikupljeni upitnikom koji se sastoji od 2 djela. Prvi dio se odnosi na sociodemografske podatke o ispitanicima, a drugi dio upitnika čine 3 otvorena pitanja. Istraživanje je pokazalo da sudionici istraživanja, iskustvo vođenja supervizijske grupe opisuju kroz tri generalna aspekta: okolnosti koje su utjecale na rad supervizijske grupe, teme supervizijskih susreta i preporuke za unapređenje vođenja supervizijskih susreta. Rezultati ovog istraživanja ukazuju da budući supervizori udomitelja vrlo jasno navode pozitivne učinke supervizijskog procesa.

U radu su prikazani rezultati kvalitativnog istraživanja s ciljem stjecanja uvida u doživljaj supervizije terenske prakse tijekom dodiplomske nastave studenata druge godinesocijalnog rada.

Rad se bavi prikazom supervizije rada s osobama izloženim mobbingu, koji je kod nas još novost jer je i samo uočavanje ovog problema, a posebno rad s osobama izloženim nasilju na radnom mjestu i zlostavljačima, u začecima. Isto je i s programima prevencije nasilja uopće pa onda i onoga na radnom mjestu. Posebni oblici supervisionpreventivnog rada namijenjenog smanjenju učestalosti pojave najrazličitijih oblika rizičnog ponašanja, a posebno korištenja nasilja u svrhu zadovoljavanja najrazličitijih osobnih ili potreba određene skupine, vrlo je složen i dugotrajan proces i zahtjeva specifične osobne kvalitete kao što su izuzetno visok stupanj educiranosti i trajno visok stupanj motiviranosti, dok kod rada na pomoći žrtvama zlostavljanja na poslu a osobito zlostavljačima, na prvom mjestu uz stručnost stoji zahtjev za održavanjem visokog praga tolerancije, samokontrole i zadržavanja pozicije profesionalca i profesionalnog odnosa. Kako je ovo područje psihosocijalnog rada na polju mobbinga uopće a posebno kod nas u začecima, problem izuzetno složen jer sadrži uz elemente prolongiranog stresa, traume i epizode krizne situacije, ulaženje u njega prepuno rizika, a kod nas nema posebno treniranih i usko specijaliziranih stručnjaka koji se njime bave ili su iznimno rijetki, najčešće autodidakti, i njegova supervizija predstavlja poseban izazov. Supervizija u ovom kontekstu mora obuhvaćati sve bitne aspekte i komponente takvog rada. Stoga u pravilu sadrži elemente rada na stručnjaku, razvojne, edukacijske, elemente rada na problemu, programu i organizaciji, koja provodi posebne programe pomoći žrtvama nasilja na poslu, istovremeno. Zbog svega toga od supervizora se u ovom kontekstu zahtjeva osobito visok stupanj otpornosti na profesionalni stres odnosno posrednu traumatizaciju. U skladu s poznatim principima provedbe supervizije a osobito na slučajevima i u okolnostima snažne emocionalne angažiranosti i različitih vrsta rizika visokog intenziteta, supervizorima je za rada sa stručnjacima koji pomažu žrtvama mobbinga neophodno osigurati i superviziju na superviziju.

Knjiga se satoji od 13 poglavlja u kojima je opisan pojam supervzije u psihosocijalnom radu, povijesni razvoj, odnos supervizije i nadzora, etika supervizije, određenje grupne supervizije, dogovor o supervizijskom radu, vođenje supervizijske grupe, kreativne tehnike u superviziji, krizne intervencije u superviziji, timska supervizija, supervizija studenata, volontera i psihosocijalnih programa.