Search

Rad je prikaz knjige turskog povjesničara Selçuka Urala, "Osmanlı Hâkimiyetinde Pakrac (XVI. Yüzyıl)" [Pakrac pod osmanskom vlašću (16. stoljeće)], objavljene u Saarbrückenu kod izdavača Türkiye Alim Kitapları 2014. godine. Knjiga na temelju osmanskog poreznog popisa za Pakrački sandžak iz 1565. godine opisuje financijsku i gospodarsku povijest jugozapadne Slavonije sredinom 16. stoljeća, dok je spomenuto područje bilo dijelom Osmanskog Carstva.

Za vrijeme osmanske vlasti u Slavoniji (1526.-1691.) ta je pokrajina bila rijetko naseljeno i izrazito šumovito područje ; može se pretpostaviti da je više od 70% Slavonije u to vrijeme bilo prekriveno šumom. Blizina habsburško-osmanske granice utjecala je na to da je iskorištavanje slavonskih šuma uvelike bilo usmjereno prema vojnim logističkim potrebama (izgradnja, opskrba i održavanje fortifikacija, korištenje drva za ogrjev, za proizvodnju ratne opreme, mostova, pontona, brodovlja itd.). Pored toga, osmanska je vlast upošljavala civilno stanovništvo na krčenju šuma uokolo prometnica i poticala ga na čišćenje zapuštenih zemljišta. Vlasti nisu zabranjivale civilnom stanovništvu da krči šume za svoje potrebe čak ni na državnim posjedima. Cilj takve politike bilo je proširivanje obradivih zemljišta, a samim time i povećanje državnih prihoda od poreza na gospodarske djelatnosti. Koliko je poznato, takva djelomično nekontrolirana eksploatacija šuma nije imala negativan utjecaj na stanje slavonskoga šumskog fonda i nije ostavila ikakve trajne posljedice. Ako se izuzme stanje šuma u Slavoniji na početku i na kraju osmanske vlasti, kada je došlo do zapuštanja obradivih zemljišta i posljedičnog širenja šumskih područja, može se zaključiti da je slavonski šumski fond tijekom osmanske vladavine ostao nepromijenjen i da nije bilo prekomjernog iskorištavanja šuma. Ako se usporedi slavonsku situaciju sa stanjem drugdje u Osmanskom Carstvu u navedeno vrijeme, može se zaključiti da osmanska vlast nije provodila nekakvu posebnu ili drugačiju politiku spram slavonskoga šumskog fonda. Naime, sve navedene slavonske karakteristike (dopuštanje i poticanje krčenja šuma, postojanje derbendžija i mostara djelomično oslobođenih od poreza itd.) mogu se pronaći kako u susjednim sandžacima na prostoru današnje Bosne i Hercegovine i Srbije, tako i u drugim udaljenijim pokrajinama Carstva. Druga usporedba koja se može napraviti glede iskorištavanja šuma nije primjenjiva na primjeru Slavonije: budući da je osmanska vlast u Slavoniji potrajala tek do kraja 17. stoljeća, dakle mnogo prije nego što su u Osmanskom Carstvu uvedeni zakoni o zaštiti šuma, nije moguće analizirati kakva bi bila reakcija osmanskih vlastodržaca na pojavu negativne eksploatacije šuma, što je bio slučaj s nekim drugim osmanskim provincijama u 18. i 19. stoljeću.

Rad je predavanje o ulozi šumskih područja uokolo Osijeka i diljem istočne Slavonije i Srijema u logistici osmanskog vojnog pohoda na Siget 1566. godine. U predavanju se istakla važnost spomenutih šuma za uspjeh osmanskog vojnog pohoda.

U modernoj historiografiji, kako svjetskoj tako i domaćoj, duboko se uvriježio stav da je Osmansko Carstvo od sredine 16. stoljeća pa sve do svojeg raspada 1923. proživljavalo duboku političku, društvenu i gospodarsku krizu. Taj je stav toliko snažno ukorijenjen da se o njemu može naći spomena u gotovo svim knjigama i člancima koji barem ovlaš spominju posljednja stoljeća osmanske povijesti. Od osamdesetih godina prošlog stoljeća povela se rasprava o opravdanosti korištenja izraza „kriza“ i „opadanje“ za to razdoblje osmanske povijesti, a naročito za 17. stoljeće. Radovi osmanističkih povjesničara u posljednjih desetak godina podigli su spomenutu raspravu na razinu opće usuglašenosti u stavu da Osmansko Carstvo u 17. stoljeću nije propadalo, nego da je prolazilo kroz društveno-gospodarski preobražaj koji je imao svoje uspone i padove. Jedan od istaknutijih aspekata toga procesa bila je decentralizacija i promjena odnosa između centra i periferije Carstva. Cilj izlaganja jest razjasniti koliki je bio utjecaj spomenutog preobražaja na sjeverozapadnu periferiju Carstva, odnosno na hrvatske zemlje u 17. stoljeću, kroz promjene u funkcioniranju onovremene lokalne osmanske vlasti. Poznato je da su spomenute promjene utjecale na pogoršanje položaja nemuslimanskog stanovništva putem povećanja poreznog opterećenja. Među ostalim, pokušalo se dati odgovore na pitanja kako su se promijenili odnosi centra i periferije na primjeru hrvatskih zemalja, kako je nesigurnost uzrokovana naglim vojnim porazima u posljednja dva desetljeća 17. stoljeća utjecala na društveno-gospodarske odnose itd.

Rad je prikaz znanstvenog skupa s međunarodnim sudjelovanjem održanog 1. i 2. listopada 2015. godine u Slavonskom Brodu.

Za vrijeme osmanske vladavine u Požegi i požeškom kraju, odnosno od 1536. do 1691. godine, šumska područja uokolo naselja, gradina i samostana u okolici Požege obilovala su šumama pitomog kestena. Osmanski gospodari spomenutih područja posjedovali su kestenike u požeškome kraju i trgovali su njime po središnjim pokrajinama Osmanskog Carstva, gdje je kesten bio na cijeni kao poslastica. Osim toga, plod kestena pripremao se na razne načine u osmanskoj kuhinji, npr. u tadašnjem slastičarstvu. Cilj ovog izlaganja bio bi potvrditi i obrazložiti gore navedene tvrdnje analizom objavljenih osmanskih poreznih katastarskih popisa (mufassal tapu tahrir defterleri) za Požeški sandžak iz 1540., 1545., 1561. i 1579. godine (Nenad Moačanin, Požega i Požeština u sklopu Osmanlijskog carstva (1537.-1691.), Naklada Slap, Jastrebarsko, 1997. ; Stjepan Sršan /ur./, Popis Sandžaka Požega 1579. godine, Državni arhiv u Osijeku, Osijek, 2001.). Korištena bi bila i relevantna literatura o osmanskom razdoblju povijesti Slavonije, o sastavu šumskog fonda Požeštine, o osmanskom kulinarstvu itd.

U predavanju se govorilo o stanju na planini Papuk i okolnome području za vrijeme osmanske vladavine u Slavoniji, o stanju tadašnjih tvrđava, šumskog i vodnog bogatstva itd. Naglašena je potreba za detaljnijim znanstvenim proučavanjem povijesti okoliša u Slavoniji u osmanskom razdoblju.